–

za Club de Variedades Vegetales Protegidas, P. Tent Alonso, abogado, V. Gigante Pérez, G. Navarro Pérez i I. Pérez‑Cabrero Ferrández, abogadas,

–

za A. J. Martíneza Sanchísa, C. Kraus Frutos, abogada, i M. L. Maestre Gómez, procuradora,

–

za vladu Helenske Republike, G. Kanellopoulos, E. Leftheriotou i A. Vasilopoulou, u svojstvu agenata,

–

za Europsku komisiju, B. Eggers, I. Galindo Martín, G. Koleva, F. Castilla Contreras i F. Castillo de la Torre, u svojstvu agenata,

1

Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje članka 13. Uredbe Vijeća (EZ) br. 2100/94 od 27. srpnja 1994. o oplemenjivačkim pravima na biljnu sortu Zajednice (SL 1994., L 227, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 3., svezak 24., str. 3.).

2

Zahtjev je upućen u okviru spora između Club de Variedades Vegetales Protegidas (u daljnjem tekstu: CVVP), koji predstavlja interese nositelja oplemenjivačkih prava na biljnu sortu Zajednice za sortu mandarina Nadorcott i Adolfa Juana Martíneza Sanchísa u vezi s iskorištavanjem biljaka te sorte od strane potonjeg.

3

Odlukom Vijeća od 30. svibnja 2005. (SL 2005., L 192, str. 63.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 17., svezak 1., str. 171.) odobren je pristup Europske zajednice Međunarodnoj konvenciji za zaštitu novih biljnih sorti od 2. prosinca 1961., u izmijenjenoj verziji od 19. ožujka 1991. (u daljnjem tekstu: konvencija UPOV).

4

Sukladno članku 14. te konvencije:

„1.   [Radnje u odnosu na reprodukcijski materijal] (a) U skladu s člancima 15. i 16., sljedeće radnje koje se odnose na reprodukcijski materijal zaštićene sorte zahtijevaju odobrenje oplemenjivača:

2.   [Radnje u odnosu na ubrani materijal] Prema člancima 15. i 16., radnje navedene u stavcima od (1)(a)(i) do (1)(a)(vii) koje se odnose na ubrani materijal, uključujući čitave biljke i dijelove biljaka, pribavljene neovlaštenom uporabom reprodukcijskog materijala zaštićene biljne sorte, zahtijevaju odobrenje oplemenjivača, osim ako oplemenjivač nije imao razumnu mogućnost korištenja svojim pravom glede tog reprodukcijskog materijala.

[…]”

5

U skladu s četrnaestom, sedamnaestom, osamnaestom, dvadesetom i dvadeset devetom uvodnom izjavom Uredbe br. 2100/94:

„budući da, učinak oplemenjivačkog prava na biljnu sortu Zajednice treba biti jedinstven diljem Zajednice, trgovinske transakcije koje podliježu suglasnosti nositelja moraju biti precizno razgraničene; budući da opseg zaštite treba proširiti, u usporedbi s većinom nacionalnih sustava, na određeni materijal sorte kako bi se uzela u obzir trgovina preko zemalja bez zaštite izvan Zajednice; budući da uvođenje načela iscrpljenja prava mora međutim osigurati da zaštita ne bude prekomjerna;

[…]

budući da izvršavanje oplemenjivačkog prava na biljnu sortu Zajednice mora biti podložno ograničenjima utvrđenima u odredbama koje su usvojene u javnom interesu;

budući da to obuhvaća osiguravanje poljoprivredne proizvodnje; budući da takav cilj zahtijeva dopuštenje poljoprivrednicima da koriste proizvod žetve ili berbe za razmnožavanje pod određenim uvjetima;

[…]

budući da treba u određenim okolnostima u javnom interesu također predvidjeti sustav prisilnih licenci koje mogu uključivati potrebu opskrbe tržišta materijalom koji iskazuje određena svojstva, ili održavanja poticanja za neprekidni uzgoj oplemenjenih biljnih sorti;

[…]

budući da ova Uredba vodi računa o postojećim međunarodnim konvencijama kao što je [Konvencija UPOV] […]”

6

Članak 5. te uredbe, naslovljen „Predmet zaštite oplemenjivačkih prava na biljnu sortu Zajednice”, u stavku 3. predviđa:

„Skupina bilja sastoji se od cijelih biljaka ili dijelova biljaka sve dok takvi dijelovi mogu proizvesti cijele biljke (dalje u tekstu oba kao ‚sastojci sorte’).”

7

Članak 13. navedene uredbe naslovljen „Prava nositelja oplemenjivačkih prava na biljnu sortu Zajednice i zabranjene radnje” propisuje:

„1.   Oplemenjivačko pravo na biljnu sortu Zajednice ima takav učinak da nositelj ili nositelji oplemenjivačkog prava na biljnu sortu Zajednice (dalje u tekstu ‚nositelj’) ima pravo na poduzimanje radnji određenih u stavku 2.

2.   Ne dovodeći u pitanje odredbe članaka 15. i 16., sljedeće radnje u pogledu sastojaka sorte ili požetog ili pobranog materijala zaštićene vrste (dalje u tekstu oba kao ,materijal’) zahtijevaju davanje odobrenja od strane nositelja:

Nositelj može davanje ovog ovlaštenja uvjetovati i ograničiti.

3.   Odredbe stavka 2. primjenjuju se u odnosu na požeti ili pobrani materijal samo ako je on dobiven neovlaštenim korištenjem sastojaka zaštićene sorte i ako nositelj nije imao odgovarajuću mogućnost ostvariti svoje pravo u odnosu na navedene sastojke sorte.

[…]”

8

Članak 16. te uredbe, naslovljen „Iscrpljenje oplemenjivačkih prava na biljnu sortu Zajednice”, predviđa:

„Oplemenjivačko pravo na biljnu sortu Zajednice ne obuhvaća radnje u pogledu bilo kojeg materijala zaštićene sorte ili sorte obuhvaćene odredbom članka 13. stavka 5., koje je stavljeno na raspolaganje drugim osobama od strane nositelja ili uz njegovu suglasnost, u bilo kojem dijelu Zajednice, ili bilo koji materijal izveden iz navedenog materijala, osim ako takve radnje:

9

U skladu s člankom 94. Uredbe br. 2100/94, naslovljenim „Povreda”:

„1.   Osobu koja:

nositelj može tužiti za prestanak takve povrede ili za plaćanje razumne naknade ili oboje.

2.   Osoba koja postupi namjerno ili s nemarom nadalje je dužna nadoknaditi nositelju svaku daljnju štetu koja proizlazi iz predmetnog djela. U slučajevima običnog nemara navedeni zahtjevi mogu se umanjiti sukladno stupnju takvog običnog nemara, međutim, ne u tolikoj mjeri da budu manji od koristi koja je proizašla za osobu koja je počinila povredu.”

10

Članak 95. te uredbe glasi kako slijedi:

„Nositelj može zahtijevati razumnu naknadu od svake osobe koja je u vremenu između objavljivanja zahtjeva za dodjeljivanje oplemenjivačkog prava na biljnu sortu Zajednice i njegove dodjele izvršila djelo koje bi joj bilo zabranjeno izvršiti nakon priznanja.”

11

Nadorcott Protection SARL podnio je 22. kolovoza 1995. Uredu Zajednice za zaštitu biljnih sorti (CPVO) zahtjev za dodjeljivanje oplemenjivačkog prava za sortu mandarina nazvanu „Nadorcott”, koje mu je potonji dodijelio 4. listopada 2004. Protiv te odluke podnesena je žalba sa suspenzivnim učinkom, koja je odbijena 8. studenoga 2005. odlukom objavljenom u Službenom listu CPVO‑a od 15. veljače 2006.

12

Između 22. kolovoza 1995. i 15. veljače 2006. A. J. Martínez Sanchís kupio je u rasadniku otvorenom za javnost sadnice sorte Nadorcott, od kojih su neke posađene u proljeće 2005. godine, a druge u proljeće 2006. Nakon 15. veljače 2006. zamijenio je određeni broj sadnica te biljne sorte, pri čemu su bile kupljene nove sadnice, kao što to proizlazi iz odluke kojom se upućuje prethodno pitanje, u tom istom rasadniku.

13

CVVP, kojem je povjereno podnošenje tužbi zbog povrede prava u vezi sa sortom Nadorcott, tužio je A. J. Martíneza Sanchísa pred sudom jer je povrijedio prava nositelja oplemenjivačkog prava na biljnu sortu Zajednice u vezi s tom biljnom sortom. CVVP je stoga podnio, s jedne strane, tužbu koja se temelji na „privremenoj zaštiti” u odnosu na radnje koje je poduzeo A. J. Martínez Sanchís prije dodjele te zaštite, to jest 15. veljače 2006., i, s druge strane, tužbu zbog povrede u odnosu na radnje koje su poduzete nakon tog datuma. CVVP je osim toga zatražio prestanak svih tih radnji, uključujući onih koje se odnose na stavljanje na tržište plodova dobivenih od drveća predmetne zaštićene sorte, kao i naknadu štete koja je navodno pretrpljena zbog radnji koje je poduzeo A. J. Martínez Sanchís tijekom razdoblja privremene zaštite i nakon tog razdoblja.

14

Smatrajući da je CVVP‑ova tužba zbog povrede zastarjela na temelju članka 96. Uredbe br. 2100/94, prvostupanjski sud ju je odbio.

15

Audiencia Provincial (Provincijski sud, Španjolska), pred kojim je podnesena žalba protiv te odluke, presudio je da nije nastupila zastara, ali je žalbu odbio kao neosnovanu. Taj je sud utvrdio, s jedne strane, da je A. J. Martínez Sanchís stekao sadnice sorte Nadorcott u dobroj vjeri od rasadnika otvorenog za javnost i, s druge strane, da je do tog stjecanja došlo prije datuma dodjele oplemenjivačkog prava na biljnu sortu Zajednice za tu sortu, to jest 15. veljače 2006. U tim okolnostima navedeni je sud odlučio da zahtjevi CVVP‑a nisu bili utemeljeni.

16

CVVP je protiv te presude podnio žalbu u kasacijskom postupku pred Tribunalom Supremo (Vrhovni sud, Španjolska).

17

Taj se sud pita o tome treba li se sadnja sastojaka zaštićene sorte i žetva ili berba njihovih plodova smatrati radnjom u vezi sa „sastojcima sorte” koja zahtijeva, u skladu s člankom 13. stavkom 2. točkom (a) Uredbe br. 2100/94, prethodno odobrenje nositelja oplemenjivačkog prava na biljnu sortu Zajednice u vezi s biljnom sortom, bez kojeg se smatra povredom, ili pak radnjom koja se odnosi na „požeti ili pobrani materijal”, koji, prema mišljenju tog istog suda, podliježe tom zahtjevu za prethodno odobrenje samo pod uvjetima iz članka 13. stavka 3. te uredbe.

18

Ako je članak 13. stavak 3. Uredbe br. 2100/94 primjenjiv na predmet koji se pred njim vodi, sud koji je uputio zahtjev pita se, osim toga, može li se ispuniti uvjet koji se odnosi na „neovlašteno korištenje sastojaka zaštićene sorte” u smislu te odredbe ako predmetna sorta, čije su sadnice stečene tijekom razdoblja između objavljivanja zahtjeva za zaštitu i stvarne dodjele te zaštite, uživa tek „privremenu zaštitu”, u skladu s člankom 95. te uredbe.

19

U tim je okolnostima Tribunal Supremo (Vrhovni sud) odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeća prethodna pitanja:

20

Najprije valja istaknuti da iako je CVVP tvrdio pred sudom koji je uputio zahtjev da je A. J. Martínez Sanchís posadio, cijepio ili komercijalno iskorištavao biljnu sortu o kojoj je riječ u glavnom postupku, taj sud u svojem izlaganju činjenica koje se odnose na glavni spor samo spominje da je on posadio sadnice koje je kupio u jednom rasadniku. Iz toga proizlazi da on sam nije umnažao sastojke zaštićene sorte, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri. Osim toga, valja primijetiti da se, kao što to dosljedno proizlazi iz pisanih očitovanja dostavljenih Sudu, ubrani plodovi mandarina sorte Nadorcott o kojoj je riječ u glavnom postupku ne mogu koristiti kao biljni reprodukcijski materijal te biljne sorte.

21

U tim okolnostima valja razumjeti da svojim prvim i drugim pitanjem, koja valja ispitati zajedno, sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 13. stavak 2. točku (a) i stavak 3. Uredbe br. 2100/94 tumačiti na način da djelatnost sadnje zaštićene sorte i žetva ili pobiranje njezinih plodova, koji se ne mogu koristiti kao reprodukcijski materijal, zahtijeva odobrenje nositelja oplemenjivačkog prava na tu biljnu sortu ako su ispunjeni uvjeti iz stavka 3. tog članka.

22

U tom pogledu valja podsjetiti da je, u skladu s člankom 13. stavkom 2. točkom (a) Uredbe br. 2100/94, odobrenje nositelja oplemenjivačkih prava na biljnu sortu potrebno za „radnje proizvodnje i reprodukcije (umnažanja)” koje se odnose na „sastojke sorte” ili „požeti ili pobrani materijal” zaštićene sorte.

23

Iako se navedena odredba odnosi kako na sastojke sorte tako i na požeti ili pobrani materijal zaštićene sorte, koje zajedno naziva „materijal”, ipak se zaštita predviđena za te dvije kategorije razlikuje. Naime, članak 13. stavak 3. te uredbe pojašnjava da, kad je riječ o radnjama iz stavka 2. tog članka koji se odnosi na požeti ili pobrani materijal, takvo odobrenje zahtijeva se samo ako je on dobiven neovlaštenim korištenjem sastojaka zaštićene sorte i ako nositelj nije imao odgovarajuću mogućnost ostvariti svoje pravo u odnosu na navedene sastojke sorte. Prema tome, odobrenje koje se na temelju članka 13. stavka 2. točke (a) navedene uredbe zahtijeva od nositelja oplemenjivačkih prava na biljnu sortu Zajednice potrebno je, kada je riječ o radnjama koje se odnose na požeti ili pobrani materijal, samo ako su ispunjeni uvjeti iz stavka 3. tog članka.

24

Stoga valja smatrati da se Uredbom br. 2100/94 predviđa „primarna” zaštita koja obuhvaća proizvodnju ili reprodukciju sastojaka sorte, u skladu s člankom 13. stavkom 2. točkom (a) te uredbe. U skladu s tom uredbom, požeti ili pobrani materijal je predmet „sekundarne” zaštite koja je, iako je također navedena u toj odredbi, znatno ograničena dodatnim uvjetima predviđenima u stavku 3. istog članka (vidjeti u tom smislu presudu od 20. listopada 2011., Greenstar‑Kanzi Europe, C‑140/10, EU:C:2011:677, t. 26.).

25

Stoga, kako bi se utvrdilo primjenjuje li se i pod kojim uvjetima članak 13. stavak 2. točka (a) Uredbe br. 2100/94 na djelatnost sadnje zaštićene biljne sorte i žetvu ili pobiranje plodova te sorte koje se ne može koristiti kao reprodukcijski materijal, valja ispitati može li ta djelatnost dovesti do proizvodnje ili reprodukcije sastojaka sorte ili požetog ili pobranog materijala zaštićene sorte.

26

U tom pogledu valja utvrditi da se, s obzirom na uobičajeno značenje izraza „proizvodnja” i „reprodukcija” koji su upotrijebljeni u toj odredbi, ona primjenjuje na radnje kojima se stvaraju novi sastojci sorte ili požeti ili pobrani materijal.

27

Osim toga, valja podsjetiti da je u članku 5. stavku 3. Uredbe br. 2100/94 definiran pojam „sastojci sorte” kao cijele biljke ili dijelovi biljaka sve dok takvi dijelovi mogu proizvesti cijele biljke.

28

Međutim, u ovom slučaju, plodovi pobrani s drveća sorte o kojoj je riječ u glavnom postupku, kao što to proizlazi iz točke 20. ove presude, ne mogu biti upotrijebljeni kao biljni reprodukcijski materijal te sorte.

29

Prema tome, sadnja takve zaštićene sorte i berba plodova stabala te sorte ne mogu se kvalificirati kao „radnja proizvodnje ili reprodukcije (umnažanja)” sastojaka sorte u smislu članka 13. stavka 2. točke (a) Uredbe br. 2100/94, već se moraju smatrati proizvodnjom požetog ili pobranog materijala koja ne zahtijeva odobrenje nositelja oplemenjivačkog prava na biljnu sortu Zajednice, u skladu s tom odredbom u vezi s člankom 13. stavkom 3. te uredbe, osim ako je taj požeti ili pobrani materijal dobiven neovlaštenim korištenjem sastojaka zaštićene sorte i ako taj nositelj nije imao odgovarajuću mogućnost ostvariti svoje pravo u odnosu na navedene sastojke sorte.

30

Važnost koju ima mogućnost umnažanja za primjenu članka 13. stavka 2. točke (a) te uredbe na radnje proizvodnje ili reprodukcije, osim slučajeva u kojima su ispunjeni uvjeti iz stavka 3. tog članka u pogledu požetog ili pobranog materijala, potvrđena je kontekstom tog članka 13.

31

Konkretno, iz odredaba članka 16. Uredbe br. 2100/94, koji se odnosi na iscrpljenje oplemenjivačkih prava na biljnu sortu Zajednice, proizlazi da ta zaštita ne obuhvaća radnje u pogledu materijala zaštićene sorte koji je stavljen na raspolaganje drugim osobama od strane nositelja ili uz njegovu suglasnost osim ako takve radnje uključuju, među ostalim, daljnje umnažanje predmetne sorte koje nositelj nije odobrio.

32

Što se tiče ciljeva Uredbe br. 2100/94, iz pete, četrnaeste i dvadesete uvodne izjave te uredbe među ostalim proizlazi da, iako sustav koji je uspostavila Unija želi dodijeliti zaštitu oplemenjivačima koji razvijaju nove sorte kako bi se u javnom interesu potaknuo izbor i razvoj novih sorti, ta zaštita ne smije prekoračiti ono što je neophodno za poticanje te djelatnosti, uz rizik ugrožavanja zaštite javnih interesa kao što su očuvanje poljoprivredne proizvodnje, opskrba tržišta materijalima s određenim karakteristikama ili ugroziti sam cilj koji se sastoji od poticanja stalnog odabira poboljšanih sorti. Konkretno, u skladu sa zajedničkim tumačenjem sedamnaeste i osamnaeste uvodne izjave navedene uredbe, poljoprivredna proizvodnja predstavlja javni interes koji opravdava podvrgavanje izvršavanja prava koja proizlaze iz oplemenjivačkog prava na biljnu sortu Zajednice ograničenjima. Kako bi se odgovorilo na taj cilj, članak 13. stavak 3. Uredbe br. 2100/94 određuje da se zaštita koju pruža stavak 2. tog članka nositelju oplemenjivačkih prava na biljnu sortu Zajednice primjenjuje samo pod određenim uvjetima na „požeti ili pobrani materijal”.

33

Suprotno tomu, tumačenje prema kojem se članak 13. stavak 2. Uredbe br. 2100/94 odnosi također, neovisno o uvjetima predviđenima u stavku 3. tog članka, na djelatnost koja se sastoji u pobiranju plodova zaštićene sorte, a da se ti plodovi ne mogu koristiti za umnažanje te sorte, nije u skladu s navedenim ciljem s obzirom na to da bi lišilo svakog smisla stavak 3. tog članka i time dovelo u pitanje sustav stupnjevane zaštite iz članka 13. stavaka 2. i 3. te uredbe.

34

Osim toga, javni interes povezan sa zaštitom poljoprivredne proizvodnje, koji se navodi u sedamnaestoj i osamnaestoj uvodnoj izjavi Uredbe br. 2100/94, mogao bi biti doveden u pitanje ako bi se prava nositelja oplemenjivačkih prava na biljnu sortu Zajednice iz članka 13. stavka 2. točke (a) Uredbe br. 2100/94 proširila, neovisno o uvjetima predviđenima u stavku 3. tog članka, na proizvode berbe zaštićene sorte za koje nije vjerojatno da će se koristiti u svrhe umnažanja.

35

Tumačenje prema kojem se „primarna” zaštita na temelju članka 13. stavka 2. točke (a) te uredbe ograničava, izvan slučajeva u kojima su ispunjeni uvjeti iz stavka 3. tog članka u pogledu pobranog materijala, na sastojke sorte i reprodukcijski materijal potkrijepljeno je člankom 14. stavkom 1. točkom (a) Konvencije UPOV, koji treba uzeti u obzir u svrhu tumačenja navedene uredbe, u skladu s njezinom uvodnom izjavom 29.

36

Naime, na temelju članka 14. stavka 1. točke (a) te konvencije, odobrenje oplemenjivača zahtijeva se za radnje „proizvodnja” ili „reprodukcija (umnožavanje)” učinjene u odnosu na „reprodukcijski materijal zaštićene sorte”.

37

Osim toga, kao što je to naveo nezavisni odvjetnik u točkama 32. do 35. svojeg mišljenja, iz pripremnih akata u vezi s člankom 14. stavkom 1. točkom (a) Konvencije UPOV proizlazi da je korištenje reprodukcijskog materijala u svrhu proizvodnje berbe izričito isključeno iz područja primjene te odredbe koja propisuje uvjete primjene primarne zaštite, koja odgovara odredbi iz članka 13. stavka 2. Uredbe br. 2100/94.

38

Prema tome, na temelju članka 14. stavka 1. točke (a) Konvencije UPOV, oplemenjivač ne može zabraniti korištenje sastojaka sorte samo u svrhu berbe, već može samo zabraniti radnje koje uzrokuju reprodukciju ili umnožavanje zaštićene sorte.

39

S obzirom na sva ta razmatranja, na prvo i drugo pitanje valja odgovoriti tako da članak 13. stavak 2. točku (a) i stavak 3. Uredbe br. 2100/94 treba tumačiti na način da djelatnost sadnje zaštićene biljne sorte i žetvu ili pobiranje njezinih plodova, koji se ne mogu koristiti kao reprodukcijski materijal, zahtijeva odobrenje nositelja oplemenjivačkih prava na biljnu sortu Zajednice za tu biljnu sortu ako su ispunjeni uvjeti iz članka 13. stavka 3. te uredbe.

40

Svojim trećim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 13. stavak 3. Uredbe br. 2100/94 tumačiti na način da se za plodove biljne sorte koji se ne mogu koristiti kao reprodukcijski materijal treba smatrati kao da su dobiveni „neovlaštenim korištenjem sastojaka sorte” te biljne sorte, u smislu te odredbe, kada je te sastojke sorte umnožio i prodao rasadnik poljoprivredniku u razdoblju između objave zahtjeva za dodjelu oplemenjivačkog prava na predmetnu biljnu sortu Zajednice i njegove dodjele.

41

U tom pogledu valja istaknuti da, s jedne strane, u skladu s dodjelom oplemenjivačkih prava na biljnu sortu Zajednice, neovlašteno poduzimanje radnji iz članka 13. stavka 2. Uredbe br. 2100/94 u pogledu biljne sorte koja je predmet te zaštite, predstavlja „neovlašteno korištenje” u smislu članka 13. stavka 3. Uredbe br. 2100/94. Stoga, u skladu s člankom 94. stavkom 1. točkom (a) navedene uredbe, osobu koja u tim okolnostima počini jedno od navedenih djela, nositelj može tužiti za prestanak takve povrede ili za plaćanje razumne naknade ili oboje.

42

S druge strane, kada je riječ o razdoblju prije dodjele te zaštite, navedeni nositelj može, u skladu s člankom 95. Uredbe br. 2100/94, zahtijevati razumnu naknadu od svake osobe koja je u vremenu između objavljivanja zahtjeva za dodjeljivanje oplemenjivačkog prava na biljnu sortu Zajednice i njegove dodjele izvršila radnju koju bi joj bilo zabranjeno izvršiti nakon priznanja zaštite.

43

Valja smatrati da, s obzirom na to da se članak 95. te uredbe odnosi samo na mogućnost nositelja oplemenjivačkog prava na biljnu sortu Zajednice da zahtijeva razumnu naknadu, on mu ne daje druga prava, kao što su, među ostalim, pravo davanja ovlaštenja ili zabrane korištenja sastojaka te biljne sorte za razdoblje iz tog članka 95. Taj se sustav zaštite stoga razlikuje od sustava prethodnog odobrenja koji se primjenjuje kada su radnje iz članka 13. stavka 2. Uredbe br. 2100/94 provedene nakon dodjele oplemenjivačkog prava na biljnu sortu Zajednice.

44

Iz toga proizlazi da, kada je riječ o razdoblju zaštite iz članka 95. Uredbe br. 2100/94, nositelj oplemenjivačkih prava na biljnu sortu Zajednice ne može zabraniti poduzimanje radnji iz članka 13. stavka 2. te uredbe zbog nepostojanja njegova pristanka, tako da njihovo poduzimanje nije „neovlašteno korištenje” u smislu članka 13. stavka 3. navedene uredbe.

45

U ovom slučaju iz prethodno navedenog proizlazi da se, s obzirom na to da su umnažanje i prodaja sadnica zaštićene biljne sorte o kojoj je riječ u glavnom postupku A. J. Martínezu Sanchísu provedene tijekom razdoblja iz članka 95. Uredbe br. 2100/94, te radnje ne mogu smatrati takvim neovlaštenim korištenjem.

46

Stoga se plodovi dobiveni od tih sadnica neće moći smatrati dobivenima neovlaštenim korištenjem, u smislu članka 13. stavka 3. te uredbe, čak i ako su bili pobrani nakon dodjele oplemenjivačkih prava na biljnu sortu Zajednice. Naime, kao što to proizlazi iz odgovora na prvo i drugo pitanje, sadnja sastojaka biljne sorte i žetva ili pobiranje njezinih plodova koji se ne mogu koristiti kao reprodukcijski materijal nije proizvodnja ili reprodukcija (umnažanje) sastojaka sorte, u smislu članka 13. stavka 2. točke (a) Uredbe br. 2100/94.

47

Što se tiče sadnica zaštićene biljne sorte koje je rasadnik umnažao i prodao A. J. Martínezu Sanchísu nakon dodjele oplemenjivačkih prava na biljnu sortu Zajednice, valja istaknuti da kako umnažanje tako i prodaja tih sadnica može predstavljati takvo neovlašteno korištenje s obzirom na to da, u skladu s člankom 13. stavkom 2. točkama (c) i (d) Uredbe br. 2100/94, ponude za prodaju i prodaja ili drugo stavljanje na tržište plodova zaštićene sorte zahtijevaju davanje odobrenja od strane nositelja oplemenjivačkih prava na biljnu sortu Zajednice.

48

U tim okolnostima može se smatrati da su plodovi zaštićene biljne sorte o kojima je riječ u prethodnoj točki koje je pobrao A. J. Martínez Sanchís dobiveni neovlaštenim korištenjem sastojaka zaštićene sorte u smislu članka 13. stavka 3. Uredbe br. 2100/94.

49

S obzirom na to, u svrhu primjene potonje odredbe, potrebno je i da taj nositelj nije imao odgovarajuću mogućnost ostvariti svoje pravo u odnosu na biljnu sortu o kojoj je riječ u glavnom postupku u rasadniku koji je proveo umnažanje i prodaju sastojaka sorte.

50

Budući da odluka kojom se upućuje prethodno pitanje ne sadrži konkretan navod u pogledu posljednjeg uvjeta iz članka 13. stavka 3. Uredbe br. 2100/94, u svakom je slučaju na sudu koji je uputio zahtjev da u tom pogledu provede potrebne provjere.

51

S obzirom na prethodna razmatranja, na treće pitanje valja odgovoriti da članak 13. stavak 3. Uredbe br. 2100/94 treba tumačiti na način da se za plodove biljne sorte koji se ne mogu koristiti kao reprodukcijski materijal ne treba smatrati da su dobiveni „neovlaštenim korištenjem sastojaka sorte” te biljne sorte, u smislu te odredbe, kada je te sastojke sorte umnožio i prodao rasadnik poljoprivredniku u razdoblju između objave zahtjeva za dodjelu oplemenjivačkih prava na predmetnu biljnu sortu Zajednice i njegove dodjele. Kada su nakon dodjele te zaštite navedeni sastojci sorte bili umnažani i prodavani bez pristanka nositelja tog prava na zaštitu, potonji može ostvariti pravo koje mu dodjeljuje članak 13. stavak 2. točka (a) i stavak 3. te uredbe u pogledu navedenih plodova, osim ako je imao odgovarajuću mogućnost ostvariti svoje pravo u odnosu na te iste sastojke sorte.

52

Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.

Slijedom navedenog, Sud (sedmo vijeće) odlučuje: