–

za „Oribalt Rīga” SIA, A. Leškoviča i J. Taukačs, advokāti, i Carri Ginter, vandeadvokaat,

–

za latvijsku vladu, I. Kucina i J. Davidoviča, u svojstvu agenata,

–

za Europsku komisiju, A. Sauka i F. Clotuche‑Duvieusart, u svojstvu agenata,

1

Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje članka 30. stavka 2. točaka (b) i (c) Uredbe Vijeća (EEZ) br. 2913/92 od 12. listopada 1992. o Carinskom zakoniku Zajednice (SL 1992., L 302, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 2., svezak 2., str. 110.), kako je izmijenjena Uredbom (EZ) br. 82/97 Europskog parlamenta i Vijeća od 19. prosinca 1996. (SL 1997., L 17, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 2., svezak 17., str. 80., u daljnjem tekstu: Carinski zakonik), kao i članka 151. stavka 4. i članka 152. stavka 1. točke (b) Uredbe Komisije (EEZ) br. 2454/93 od 2. srpnja 1993. o utvrđivanju odredaba za provedbu Uredbe br. 2913/92 (SL 1993., L 253, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 2., svezak 1., str. 3.; u daljnjem tekstu: Provedbena uredba).

2

Zahtjev je podnesen u okviru spora između društva „Oribalt Rīga” SIA, ranije „Oriola Rīga” SIA, i Valsts ieņēmumu dienests (latvijska porezna uprava) povodom odluke glavnog ravnatelja potonje kojom se tom društvu nalaže uplaćivanje u državni proračun dodatnog iznosa na porez na dodanu vrijednost (PDV), zateznih kamata i novčane kazne.

3

Sukladno članku 29. stavku 1. Carinskog zakonika:

„Carinska vrijednost uvezene robe njezina je transakcijska vrijednost, a to je stvarno plaćena ili plativa cijena za robu koja se prodaje radi izvoza u carinsko područje Zajednice, usklađena, tamo gdje je to potrebno, s člancima 32. i 33. […]”

4

Člankom 30. tog zakonika propisano je:

„1.   Kada nije moguće odrediti carinsku vrijednost prema članku 29., carinska vrijednost bit će određena tako što će se ići redom kroz stavak 2. točke (a), (b), (c), i (d) do prve točke prema kojoj se ona može odrediti, pod uvjetom da redoslijed primjene točaka (c) i (d) bude obratan ako to zahtijeva deklarant; samo onda kad se ta vrijednost ne može odrediti prema određenoj točki, mogu se primijeniti odredbe sljedeće točke u nizu koji je utvrđen pomoću ovog stavka.

2.   Carinska vrijednost, kako je utvrđena ovim člankom, je:

[…]”

5

Člankom 31. navedenog zakonika propisano je:

„1.   Ako carinsku vrijednost uvezene robe nije moguće odrediti prema člancima 29. ili 30., carinska vrijednost se određuje na temelju podataka dostupnih u Zajednici, koristeći opravdana sredstva u skladu s načelima i općim odredbama:

i

[…]”

6

Člankom 142. stavkom 1. Provedbene uredbe propisuje se:

„Za potrebe ove glave:

[…]

[…]”

7

U skladu s člankom 151. te uredbe:

„1.   Primjenom članka 30. stavka 2. točke (b) [carinskog] Zakonika (transakcijska vrijednost slične robe), carinska vrijednost određuje se upućivanjem na transakcijsku vrijednost slične robe, prodane na istoj komercijalnoj razini i u jednakoj količini kao i roba koja se procjenjuje. Ako izostane takva prodaja, upućuje se na transakcijsku vrijednost slične robe koja je bila prodana na drugoj komercijalnoj razini i/ili u drugačijoj količini uz prilagodbe potrebne radi razlika proisteklih iz komercijalne razine i/ili količine, pod uvjetom da se takve prilagodbe mogu provesti na osnovi podnesenih dokaza koji jasno pokazuju primjerenost i točnost prilagodbe, bez obzira na to dovodi li sama prilagodba do porasta ili smanjenja vrijednosti.

[…]

4.   Primjenom ovog članka uzima se u obzir transakcijska vrijednost robe koju je proizvela druga osoba, samo ako se transakcijska vrijednost ne može naći na temelju stavka 1. za sličnu robu koju je proizvela ista osoba kao robu koja se procjenjuje.

[…]”

8

Člankom 152. navedene uredbe propisuje se:

„1.   

[…]

5.   Za potrebe stavka 1. točke (b) ‚u najkraće vrijeme’ smatra se onaj datum do kojeg je uvezena roba ili istovjetna ili slična uvezena roba prodana u dovoljnoj količini za određivanje jedinične cijene.”

9

Prilog 23. Provedbene uredbe naslovljen „Napomene za tumačenje carinske vrijednosti”, predviđa, u vezi s tumačenjem članka 31. stavka 1. Carinskog zakonika, da „metode utvrđivanja carinske vrijednosti, koje bi trebalo primijeniti iz [te odredbe]su one koje su propisane u člancima 29. i 30. stavku 2. [tog zakonika] ali i određena fleksibilnost u primjeni ovih metoda je u skladu s principima i odredbama članka 31. stavka [1]. [navedenog zakonika]”. U tu svrhu, navedeni Prilog propisuje određene primjere kao ilustraciju onoga što se podrazumijeva pod „određena fleksibilnost”. Tako, u pogledu primjene deduktivne metode navedeno je da se „zahtjev za ‚devedeset dana’ [propisan člankom 152. stavkom 1. točkom (b) Provedbene uredbe] može […] primijeniti fleksibilno”.

10

Tužitelj u glavnom postupku, Oribalt Rīga, i indijsko društvo Ranbaxy Laboratories Ltd sklopili su tijekom 2005. ugovor o konsignaciji u skladu s kojim je društvo Ranbaxy Laboratories odredilo Oribalt Rīgu kao isključivog pružatelja usluga konsignacijskog skladištenja generičkih lijekova u Latviji, Litvi i Estoniji koje uvozi taj laboratorij (u daljnjem tekstu: predmetni lijekovi) i povjerio mu je njihovu prijavu u svrhu puštanja u slobodni promet. Oribalt Rīga obvezao se osigurati dostatan skladišni prostor i usluge rukovanja radi ispunjavanja narudžbi klijenata društva Ranbaxy Laboratories bez sjecanja vlasništva nad predmetnim lijekovima.

11

Prilikom stavljanja predmetnih lijekova u carinski postupak društvo Oribalt Rīga podnijelo je carinske deklaracije u kojima je navelo da je on i primatelj tih lijekova i deklarant.

12

Carinsku vrijednost predmetnih lijekova društvo Oribalt Rīga izračunalo je prema takozvanoj metodi „transakcijske vrijednosti” iz članka 29. stavka 1. Carinskog zakonika. Ta carinska vrijednost određena je na temelju pro forma računa podnesenih Carinskom uredu, koje je izdalo društvo Ranbaxy Laboratories, i koji su sadržavali podatke o vrsti uvezene robe, jediničnoj cijeni na tržištu u trenutku izdavanja tog računa i ukupnoj cijeni.

13

Drušvo Ranbaxy Laboratories određivalo je kome će se prodati predmetni lijekovi, načine prodaje i prodajnu cijenu, kao i primjenjive popuste. Društvo Oribalt Rīga prilikom izvršavanja narudžbi izdavalo je račune s prodajnom cijenom koju je odredilo društvo Ranbaxy Laboratories.

14

Društvo Oribalt Rīga skladištilo je predmetne lijekove u svojem skladištu, te mu je zadaća bila najprije prodati predmetne lijekove s najkraćim rokom trajanja. To znači da je između uvoza i prodaje tih lijekova krajnjim kupcima moglo proteći nekoliko mjeseci, tako da se njihova vrijednost u trenutku prodaje mogla razlikovati od njihove tržišne vrijednosti u trenutku uvoza. Na prodajnu cijenu predmetnih lijekova mogli su također utjecati popusti koje je društvo Ranbaxy Laboratories odobravalo svojim klijentima. Nakon prodaje predmetnih lijekova društvo Ranbaxy Laboratories izdavalo je društvu Oribalt Rīga nove račune na temelju kojih je potonji plaćao društvu Ranbaxy Laboratories uvezenu robu koja je bila namijenjena za puštanje u slobodni promet na području Europske unije. Društvo Oribalt Rīga primalo je proviziju za svoju ulogu posrednika.

15

Od 20. listopada 2010. do 10. siječnja 2011. Muitas audita pārvalde (Uprava za carinsku kontrolu, Latvija) izvršila je kontrolu izračuna plaćanja i obračuna carina, te drugih poreza kojima upravljaju carinske službe koje duguje društvo Oribalt Rīga za razdoblje od 1. veljače 2008. do 31. kolovoza 2010.

16

Odlukom od 20. svibnja 2011. latvijska Porezna uprava odbila je carinsku vrijednost predmetnih lijekova uvezenih tijekom tog razdoblja koju je odredilo društvo Oribalt Rīga prema metodi transakcijske vrijednosti. Naime, prema toj odluci vrijednost uvezene robe trebala je biti utvrđena primjenom deduktivne metode iz članka 30. stavka 2. točke (c) Carinskog zakonika, uzimajući kao polazišnu točku cijenu predmetnih lijekova navedenu na računima koji su bili upućeni klijentima društva Ranbaxy Laboratories, ali bez uzimanja u obzir odobrenih popusta. Stoga je glavni ravnatelj latvijske Porezne uprave naložio društvu Oribalt Rīga plaćanje dodatnog iznosa PDV‑a, zatezne kamate i novčanu kaznu.

17

Nakon što je Administratīvā rajona tiesa (Općinski upravni sud, Latvija) odbila tužbu protiv odluke latvijske Porezne uprave koju je podnijelo društvo Oribalt Rīga, to društvo podnijelo je žalbu pred Administratīvā apgabaltiesa (Okružni upravni sud, Latvija) tvrdeći da je ta uprava morala i mogla dobiti potrebne podatke za određivanje carinske vrijednosti robe na temelju prvih raspoloživih metoda za određivanje i da je, ako je navedena uprava primijenila deduktivnu metodu iz članka 30. stavka 2. točke (c) Carinskog zakonika, tada morala koristiti podatke koji se odnose na preprodaju te robe ili istovjetne robe na datum koji je najbliži mogući datumu uvoza navedene robe, bez prekoračenja roka od 90 dana propisanog u članku 152. stavku 1. točki (b) Provedbene uredbe. Naposljetku, to društvo tvrdi da je temelj za izračun carinske vrijednosti stvarna prodajna cijena predmetnih lijekova, tako da je bilo potrebno uzeti u obzir popuste odobrene klijentima društva Ranbaxy Laboratories.

18

Administratīvā apgabaltiesa (Okružni upravni sud) potvrdila je odluku latvijske Porezne uprave, te je Oribalt Rīga podnio žalbu u kasacijskom postupku pred Augstākā tiesa (Vrhovni sud, Latvija), sudom koji je uputio zahtjev.

19

Taj sud smatra da rješenje spora koji se pred njim vodi ovisi o tome kako će Sud protumačiti članak 30. Carinskog zakonika, kao i članke 151. i 152. Provedbene uredbe. U tim je okolnostima Augstākā tiesa (Vrhovni sud) odlučila prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeća prethodna pitanja:

20

Svojim prvim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita koje čimbenike treba uzeti u obzir za utvrđivanje „slične robe” ako se carinska vrijednost uvezene robe, poput predmetnih lijekova, izračunava primjenom deduktivne metode iz članka 30. stavka 2. točke (b) Carinskog zakonika.

21

Sud koji je uputio zahtjev upućuje ovo pitanje kako bi saznao treba li se za takvo utvrđivanje uzeti u obzir samo sastav lijekova za usporedbu ili također i okolnosti povezane s položajem tih lijekova i njihovih proizvođača na farmaceutskom tržištu o kojem je riječ.

22

Najprije valja podsjetiti da pravo Unije koje se odnosi na carinske procjene nastoji uspostaviti pravičan, jedinstveni i neutralni sustav koji isključuje uporabu arbitrarnih i fiktivnih carinskih vrijednosti. Carinska vrijednost mora odražavati stvarnu ekonomsku vrijednost uvezene robe i stoga uzeti u obzir sve sastavne dijelove te robe koji imaju ekonomsku vrijednost (presuda od 20. prosinca 2017., Hamamatsu Photonics Deutschland, C‑529/16, EU:C:2017:984, t. 24. i navedena sudska praksa).

23

Nadalje, ako je opće pravilo da stvarno plaćena ili plativa cijena za robu predstavlja temelj izračuna carinske vrijednosti, tada je ta cijena podatak koji eventualno valja uskladiti gdje je to potrebno kako bi se spriječilo određivanje arbitrarne ili fiktivne carinske vrijednosti (presuda od 20. prosinca 2017., Hamamatsu Photonics Deutschland, C‑529/16, EU:C:2017:984, t. 27. i navedena sudska praksa).

24

Ako ipak nije moguće odrediti carinsku vrijednost u skladu s člankom 29. Carinskog zakonika na temelju transakcijske vrijednosti uvezene robe, carinska procjena obavlja se u skladu s odredbama članka 30. tog zakonika primjenom metoda prema redoslijedu predviđenom u točkama (a) do (d) stavka 2. potonjeg članka (presuda od 16. lipnja 2016., EURO 2004. Hungary, C‑291/15, EU:C:2016:455, t. 27. i navedena sudska praksa).

25

Što se tiče primjene tog članka 30., iz točke 1. napomena koje se odnose na članak 30. stavak 2. točku (b) Carinskog zakonika iz Priloga 23. Provedbenoj uredbi proizlazi da carinska tijela koriste, gdje je to moguće, prodaju slične robe koja se obavlja na istoj komercijalnoj razini i u biti u istoj količini kao i roba čija se vrijednost utvrđuje (vidjeti u tom smislu presudu od 16. lipnja 2016., EURO 2004. Hungary, C‑291/15, EU:C:2016:455, t. 34.).

26

Naposljetku, pojam „slične robe” iz navedenog članka 30. stavka 2. točke (b) definiran je u članku 142. stavku 1. točki (d) Provedbene uredbe kao roba proizvedena u istoj državi koja, premda nije u potpunosti ista, ima slična svojstva i slične sastavne materijale koji joj omogućuju izvršavanje istih funkcija i komercijalnu zamjenjivost. Ta odredba pojašnjava da kakvoća robe, njezin ugled i postojanje žiga proizvođača ili trgovca spadaju među čimbenike koji se uzimaju u obzir pri određivanju je li roba slična.

27

S obzirom na široku definiciju pojma „slična roba”, koja se odnosi na činjeničnu ocjenu robe na temelju svih čimbenika koji su navedeni kao primjeri, kao što je to istaknuo nezavisni odvjetnik u točki 40. svojeg mišljenja, valja smatrati da je takav pojam primjenjiv na sve vrste robe, što uključuje lijekove poput predmetnih lijekova. Slijedom toga, kako bi se utvrdila slična roba, nadležno nacionalno carinsko tijelo mora biti u mogućnosti koristiti sve podatke kojima raspolaže kako bi carinsku vrijednost odredilo što točnije i što je moguće bliže stvarnoj vrijednosti.

28

U slučaju generičkih lijekova, kao što je to istaknuo nezavisni odvjetnik u točkama 50. i 51. svojeg mišljenja, valja uzeti u obzir sve relevantne čimbenike, poput sastava tih lijekova, njihovu zamjenjivost s obzirom na njihove učinke i njihovu međusobnu komercijalnu zamjenjivost. Stoga nadležna nacionalna carinska tijela moraju provesti činjeničnu ocjenu uzimajući u obzir svaki čimbenik koji može utjecati na stvarnu ekonomsku vrijednost navedenih lijekova, uključujući tržišni položaj uvezenog lijeka i njegova proizvođača.

29

S obzirom na prethodna razmatranja, na prvo pitanje valja odgovoriti da članak 30. stavak 2. točku (b) Carinskog zakonika treba tumačiti na način da, ako se carinska vrijednost robe, poput predmetnih lijekova, izračunava primjenom deduktivne metode predviđene tom odredbom, nadležno nacionalno carinsko tijelo mora za utvrđivanje „slične robe” uzeti u obzir sve relevantne čimbenike, poput sastava te robe, njezinu zamjenjivost s obzirom na njezine učinke i njezinu komercijalnu zamjenjivost, te slijedom toga provesti činjeničnu ocjenu uzimajući u obzir svaki čimbenik koji bi mogao utjecati na stvarnu ekonomsku vrijednost navedene robe, uključujući tržišni položaj uvezene robe i njezina proizvođača.

30

Svojim drugim i trećim pitanjem, koja valja razmotriti zajedno, sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 152. stavak 1. točku (b) Provedbene uredbe tumačiti na način da je za određivanje jedinične cijene uvezene robe prema metodi propisanoj u članku 30. stavku 2. točki (c) Carinskog zakonika rok od 90 dana u kojem se uvezena roba mora prodati u Uniji, koji je propisan u tom članku 152. stavku 1. točki (b), krajnji rok i, ako to nije tako, kojim se podacima treba dati prednost pri određivanju jedinične cijene uvezene robe.

31

Valja podsjetiti da članak 152. stavak 1. točka (a) Provedbene uredbe utvrđuje načelo prema kojem se za određivanje jedinične cijene uvezene robe ili istovjetne ili slične uvezene robe prodane u Uniji u stanju u kojem je bila uvezena carinska vrijednost uvezene robe, određena u skladu s člankom 30. stavkom 2. točkom (c) Carinskog zakonika, temelji na jediničnoj cijeni po kojoj se takva uvezena roba ili istovjetna ili slična uvezena roba prodaje u najvećoj ukupnoj količini, u istom ili približno istom trenutku uvoza robe koja se procjenjuje, i to osobama koje nisu povezane s osobama od kojih kupuju tu robu, sukladno umanjenjima za iznose koji se odnose na čimbenike iz članka 152. stavka 1. točaka (a), (i) do (iii) te uredbe.

32

Iznimno od tog načela, članak 152. stavak 1. točka (b) navedene uredbe predviđa da se u slučaju u kojem se uvezena roba ili istovjetna ili slična uvezena roba ne proda u istom ili približno istom trenutku uvoza robe koja se procjenjuje carinska vrijednost uvezene robe temelji na jediničnoj cijeni po kojoj se potonja ili istovjetna ili slična uvezena roba prodaje u Uniji u stanju u kojem je bila uvezena u najkraćem roku nakon uvoza robe koja se procjenjuje, ali u svakom slučaju prije isteka 90 dana od takvog uvoza.

33

Stoga se, kako bi se utvrdila najtočnija i stvarnoj vrijednosti najbliža carinska vrijednost, u skladu s metodom predviđenom u članku 30. stavku 2. točki (c) Carinskog zakonika, carinska vrijednost robe treba određivati u trenutku koji je najbliži trenutku njezina uvoza. Rok od 90 dana propisan člankom 152. stavkom 1. točkom (b) Provedbene uredbe predstavlja dakle iznimku od načela utvrđenog u članku 152. stavku 1. točki (a) te uredbe i mora se usko tumačiti.

34

Tekst te odredbe potvrđuje takvo tumačenje. Naime, prema toj odredbi, jedinična cijena na kojoj se treba temeljiti carinska vrijednost jest ona po kojoj se roba prodaje u najkraćem roku nakon uvoza robe koja se procjenjuje, ali u svakom slučaju prije isteka 90 dana od takvog uvoza, ili na datum koji ne smije prekoračiti taj rok.

35

Nadalje, iz strukture članka 30. Carinskog zakonika proizlazi da postoji hijerarhija između metoda utvrđivanja carinske vrijednosti. Stoga, ako se carinska vrijednost uvezene robe ne može utvrditi primjenom metode iz članka 30. stavka 2. točke (c) tog zakonika, odnosno ako nije moguće odrediti cijenu istovjetne ili slične uvezene robe koja je prodana u Uniji u roku od 90 dana od dana tog uvoza, u skladu s navedenom hijerarhijom, treba primijeniti metodu procjene iz članka 30. stavka 2. točke (d) navedenog zakonika.

36

Usto, kao što je to istaknuo nezavisni odvjetnik u točki 54. svojeg mišljenja, iako sud koji je uputio zahtjev upućuje na Napomene za tumačenje u Prilogu 23. Provedbenoj uredbi koje navode da se rok od 90 dana iz članka 152. stavka 1. točke (b) te uredbe može primjenjivati fleksibilno, valja napomenuti da se takva fleksibilnost predviđa samo u slučaju primjene članka 31. stavka 1. Carinskog zakonika.

37

Međutim, metoda utvrđivanja carinske vrijednosti iz članka 31. Carinskog zakonika nalazi se na posljednjem mjestu u hijerarhiji metoda utvrđivanja vrijednosti propisanih tim zakonikom, kao alternativna metoda. Kao takva, ta posljednja metoda može se koristiti samo ako se carinska vrijednost uvezene robe nije mogla utvrditi na temelju članka 29. ili 30. navedenog zakonika.

38

Prema tome, samo ako nije moguće provesti određivanje carinske vrijednosti uvezene robe primjenom članaka 29. ili 30. Carinskog zakonika, određena pravila koja se odnose na metode određivanja carinske vrijednosti predviđene člancima 29. ili 30. Carinskog zakonika mogu se primijeniti fleksibilno u okviru članka 31. tog zakonika.

39

Stoga članak 152. stavak 1. točku (b) Provedbene uredbe treba tumačiti na način da za određivanje jedinične cijene uvezene robe prema metodi predviđenoj u članku 30. stavku 2. točki (c) Carinskog zakonika, rok od 90 dana u kojem se uvezena roba mora prodati u Uniji iz članka 152. stavka 1. točke (b) Provedbene uredbe predstavlja krajnji rok.

40

Svojim četvrtim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 30. stavak 2. točku (c) Carinskog zakonika tumačiti na način da se popusti na prodajnu cijenu uvezene robe moraju uzeti u obzir pri utvrđivanju carinske vrijednosti robe primjenom te odredbe.

41

Ta odredba propisuje da se carinska vrijednost uvezene robe utvrđuje na temelju jedinične cijene po kojoj se najveća ukupna količina takve istovjetne ili slične uvezene robe prodaje na području Unije osobama koje nisu povezane s prodavateljima.

42

Nadalje, članak 152. stavak 1. točke (a), (i) do (iii) Provedbene uredbe predviđa uzimanje u obzir određenih odbitaka, među kojima su određene provizije, uobičajeni troškovi prijevoza i osiguranja, kao i uvozne carine. Trgovinski popusti koje odobrava prodavatelj nisu navedeni u tom članku. Međutim, iz teksta te odredbe proizlazi da je taj popis iscrpan.

43

Usto, uzimajući u obzir jediničnu cijenu najveće ukupne količine uvezene robe, članak 30. stavak 2. točka (c) Carinskog zakonika već predviđa uzimanje u obzir određenih popusta na količinu.

44

Naposljetku, uzimanje u obzir trgovinskih popusta pri određivanju carinske vrijednosti moglo bi dovesti do određivanja carinske vrijednosti koja je još udaljenija od stvarne ekonomske vrijednosti uvezene robe koja je predmet takve procjene.

45

Iz prethodnih razmatranja proizlazi da na četvrto pitanje valja odgovoriti da članak 30. stavak 2. točku (c) Carinskog zakonika treba tumačiti na način da se popusti na prodajnu cijenu uvezene robe ne mogu uzeti u obzir pri utvrđivanju carinske vrijednosti te robe primjenom te odredbe.

46

Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.

Slijedom navedenog, Sud (peto vijeće) odlučuje: