1.

Ovaj predmet proizlazi iz spora između osobe SC, bivše članice ugovornog osoblja, i Misije Europske unije za uspostavu vladavine prava na Kosovu (u daljnjem tekstu: Eulex Kosovo), koja je međunarodna misija Unije u okviru Zajedničke vanjske i sigurnosne politike (u daljnjem tekstu: ZVSP).

2.

Pozivajući se na odredbu ugovora o radu koji je s njom sklopio Eulex Kosovo, a kojom se nadležnost dodjeljuje sudovima Unije, osoba SC na temelju članka 272. UFEU‑a podnijela je tužbu Općem sudu Europske unije kojom osporava zakonitost odluka te misije kojima je utvrđeno da osoba SC nije prošla interni natječaj te njezin ugovor o radu nije produljen i kojom zahtijeva naknadu štete na temelju Unijine ugovorne i izvanugovorne odgovornosti u skladu s člankom 340. UFEU‑a.

3.

Osoba SC ovu je žalbu podnijela protiv rješenja Općeg suda od 19. rujna 2018., SC/Eulex Kosovo (T‑242/17, EU:T:2018:586, u daljnjem tekstu: pobijano rješenje), kojim je Opći sud odbio njezinu tužbu. Ona otvara tri ključna pitanja u pogledu, kao prvo, nadležnosti Suda na temelju članka 272. UFEU‑a u kontekstu ZVSP‑a; kao drugo, razlike između članaka 263. i 272. UFEU‑a i, kao treće, mogućnosti da se ugovorna tužba koja se temelji na članku 272. UFEU‑a preinači u tužbu za poništenje koja se temelji na članku 263. UFEU‑a.

4.

Ova je žalba povezana s nekim drugim predmetima koji su trenutačno u tijeku pred Sudom, a koji otvaraju slična, premda ne istovjetna pitanja u pogledu razlike između članaka 263. i 272. UFEU‑a te se također tiču osiguravanja djelotvorne sudske zaštite tužiteljâ u sporovima s institucijama i tijelima Unije te razjašnjavanja odgovarajućih postupovnih sredstava kojima se treba u tu svrhu koristiti ( 2 ).

5.

Ovaj predmet u biti poziva Sud da razvije svoju sudsku praksu o primjeni članka 272. UFEU‑a i odnosu te odredbe s člankom 263. UFEU‑a u okviru Unijina sustava pravnih lijekova uspostavljenog Ugovorima. Ovaj je predmet također prilično praktično važan za vanjsko djelovanje Unije i funkcioniranje njezinih međunarodnih misija diljem svijeta.

6.

Okolnosti postupka, kako su izložene u točkama 1. do 15. pobijanog rješenja, za potrebe ovog predmeta moguće je sažeti na sljedeći način. Potrebno je pružiti određena uvodna razmatranja u pogledu misija ZSOP‑a i Eulexa Kosovo (odjeljak A) te ugovornog odnosa između osobe SC i Eulexa Kosovo (odjeljak B), prije okretanja događajima koji su doveli do postupka pred Općim sudom (odjeljak C).

7.

U području ZVSP‑a, pod glavom V. UEU‑a, zajednička sigurnosna i obrambena politika (u daljnjem tekstu: ZSOP) ( 3 ) osigurava Uniji operativnu sposobnost za provedbu civilnih i vojnih misija izvan Unije radi obavljanja niza zadaća, uključujući sprječavanje sukoba i očuvanje mira ( 4 ). Misije ZSOP‑a „imaju za cilj odgovoriti na pojavu vanjskih sukoba i kriza, ojačati sposobnosti partnerâ te, u konačnici, zaštititi Europsku uniju i njezine građane putem vanjskog djelovanja” ( 5 ). U skladu s nedavnom dokumentacijom, trenutačno je u tijeku 16 misija ZSOP‑a, deset civilnih i šest vojnih, čije osoblje broji više od 5000 ljudi diljem svijeta ( 6 ).

8.

Pravni status misija ZSOP‑a i njihova osoblja razlikuje se od pravnog statusa misija i osoblja ostalih subjekata u okviru vanjskog djelovanja Unije ( 7 ). Konkretno, misije ZSOP‑a povezane su s Europskom službom za vanjsko djelovanje (u daljnjem tekstu: ESVD) ( 8 ), što je diplomatska služba Unije te pomaže Visokom predstavniku Unije za vanjske poslove i sigurnosnu politiku (u daljnjem tekstu: Visoki predstavnik) u provedbi ZVSP‑a. Međutim, nije sve osoblje misija ZSOP‑a dio ESVD‑a, na čije se osoblje primjenjuju Pravilnik o osoblju za dužnosnike Europske unije (u daljnjem tekstu: Pravilnik o osoblju) i Uvjeti zaposlenja ostalih službenika (u daljnjem tekstu: UZOS) ( 9 ). Osim toga, misije ZSOP‑a nisu delegacije Unije koje su utemeljene u skladu s člankom 221. UFEU‑a kako bi se osiguralo zastupanje Unije i čije se radnje načelno pripisuju instituciji Unije koja je prenijela ovlasti ( 10 ). Također, misije ZSOP‑a formalno se ne smatraju agencijama Unije u ZSOP‑u, kao što su to Europska obrambena agencija ili Satelitski centar Europske unije, koje imaju vlastite pravilnike o osoblju ili na čije se osoblje primjenjuju Pravilnik o osoblju i UZOS ( 11 ).

9.

Eulex Kosovo je misija ZSOP‑a osnovana Zajedničkom akcijom Vijeća 2008/124/ZVSP od 4. veljače 2008. o Misiji Europske unije za uspostavu vladavine prava na Kosovu, Eulex Kosovo ( 12 ), kako je posljednji put izmijenjena Odlukom Vijeća (ZVSP) 2018/856 od 8. lipnja 2018. ( 13 ). Zajednička akcija 2008/124 produljena je nekoliko puta te trenutačni mandat Eulexa Kosovo traje do 14. lipnja 2020. Eulex Kosovo najveća je civilna misija koja je do danas pokrenuta u okviru ZSOP‑a ( 14 ).

10.

U skladu s člankom 2. Zajedničke akcije 2008/124, opća misija Eulexa Kosovo jest „pruž[iti] podršku odabranim kosovskim institucijama za vladavinu prava u njihovu napretku prema većoj učinkovitosti, održivosti, multietničnosti i odgovornosti, bez političkog utjecaja i uz potpuno poštovanje međunarodnih standarda u području ljudskih prava i najbolje europske prakse, […], s ciljem prenošenja preostalih zadaća na ostale dugoročne instrumente EU‑a i postupnog ukidanja preostalih izvršnih funkcija”.

11.

U skladu s člancima 7. i 8. Zajedničke akcije 2008/124, zapovjednik civilne operacije na strateškoj razini izvršava zapovjedništvo i nadzor nad Eulexom Kosovo, dok voditelj misije obavlja zapovjedništvo i nadzor nad Eulexom Kosovo na terenu, preuzimajući na sebe usklađivanje i svakodnevno upravljanje njime ( 15 ).

12.

Članak 9. stavak 2. Zajedničke akcije 2008/124 predviđa da se Eulex Kosovo ponajprije sastoji od osoblja koje upućuju države članice ili institucije EU‑a. Svaka država članica ili institucija EU‑a snosi troškove povezane sa svim osobljem koje upućuje, uključujući određene putne troškove i naknade, plaće i troškove liječenja ( 16 ).

13.

U skladu s člankom 9. stavkom 3. Zajedničke akcije 2008/124, kako je izmijenjen ( 17 ), Eulex Kosovo također može zapošljavati, ako je potrebno, međunarodno civilno osoblje i lokalno osoblje na temelju ugovora, ako osoblje koje su uputile države članice ne može osigurati potrebne funkcije ( 18 ).

14.

Članak 10. stavak 3. Zajedničke akcije 2008/124, kako je izmijenjen ( 19 ), predviđa da se Uvjeti zaposlenja te prava i obveze međunarodnog i lokalnog osoblja utvrđuju ugovorima koji se trebaju sklopiti između misije Eulexa Kosovo i dotičnog člana osoblja.

15.

Članak 15.a Zajedničke akcije 2008/124, koji je umetnut Odlukom Vijeća 2014/349 od 12. lipnja 2014. ( 20 ), predviđa da Eulex Kosovo može nabavljati usluge i robu, sklapati ugovore i administrativne dogovore, zapošljavati osoblje, imati bankovne račune, stjecati imovinu i raspolagati njome, ispunjavati svoje obveze te biti stranka u pravnom postupku u mjeri u kojoj je to potrebno s ciljem provedbe te zajedničke akcije.

16.

Osoba SC bivša je članica međunarodnog ugovornog osoblja Eulexa Kosovo.

17.

Osoba SC bila je zaposlena u misiji Eulex Kosovo kao državna odvjetnica na temelju pet uzastopnih ugovora o radu na određeno vrijeme: (1.) od 4. siječnja 2014. do 14. lipnja 2014.; (2.) od 15. lipnja 2014. do 14. listopada 2014.; (3.) od 15. listopada 2014. do 14. lipnja 2015.; (4.) od 15. lipnja 2015. do 14. lipnja 2016.; i (5.) od 15. lipnja 2016. do 14. studenoga 2016.

18.

U članku 21. prvog i drugog ugovora o radu predviđeno je da su za sporove koji proiziđu ili su povezani s tim ugovorima nadležni sudovi u Bruxellesu, u Belgiji. U članku 21. trećeg, četvrtog i petog ugovora o radu predviđeno je da je za sporove koji proiziđu ili se odnose na te ugovore nadležan Sud Europske unije na temelju članka 272. UFEU‑a.

19.

Ugovori o radu sadržavaju odredbe prema kojima su plan operacije misije Eulex Kosovo (u daljnjem tekstu: OPLAN), koncept operacija (u daljnjem tekstu: CONOPS), kodeks ponašanja (u daljnjem tekstu: KP) i standardni operativni postupci (u daljnjem tekstu: SOP) sastavni dio tih ugovora ( 21 ). To su ključni planski i organizacijski dokumenti za provedbu misije Eulex Kosovo i nisu opće dostupni javnosti ( 22 ).

20.

Ugovori o radu sadržavaju i odredbe prema kojima zaposlenik potpisivanjem ugovora potvrđuje da prihvaća te da će poštovati uvjete i načela utvrđene u ugovoru i njegovim prilozima te da ugovor o radu u slučaju proturječja ima prednost pred, među ostalim, OPLAN‑om, CONOPS‑om, KP‑om i SOP‑om ( 23 ).

21.

U članku 20. ugovorâ o radu dalje je predviđeno da eventualne sporove između ugovornih strana „u pogledu tumačenja izvršavanja” tih ugovora rješava arbitražno tijelo i da to ne dovodi u pitanje nadležnost Suda Europske unije za spor.

22.

Osoba SC 28. travnja 2014. podnijela je Eulexu Kosovo žalbu protiv izvješća o ocjenjivanju svojeg rada od 14. travnja 2014. (u daljnjem tekstu: IOR). Osoba SC u toj žalbi je osporila ocjene koje su u tom izvješću iznijeli njezini nadređeni, uključujući glavnu državnu odvjetnicu Eulexa Kosovo J. Novotnu, koja joj je bila izravno nadređena, kao i, općenito, nepravilnosti u postupku ocjenjivanja. Voditelj misije odlukom od 12. kolovoza 2014. prihvatio je žalbu i poništio IOR.

23.

Voditelj Ureda za ljudske resurse Eulexa Kosovo dopisom od 26. lipnja 2014. obavijestio je osobu SC o održavanju internog natječaja za mjesto državnog odvjetnika (u daljnjem tekstu: interni natječaj iz 2014.). U tom je dopisu, među ostalim, bilo navedeno da je, nakon revizije operativnih potreba Eulexa Kosovo i nakon što su države članice 24. lipnja 2014. odobrile OPLAN, provedeno restrukturiranje Eulexa Kosovo koje je rezultiralo smanjenjem raspoloživih radnih mjesta. Osoba SC sudjelovala je u tom natječaju, ali ga nije prošla.

24.

Osoba SC 25. kolovoza 2014. podnijela je žalbu protiv rezultata internog natječaja iz 2014. Osoba SC u toj je žalbi, među ostalim, osporavala sastav povjerenstva za odabir i prisutnost J. Novotne u tom povjerenstvu, s obzirom na njezino sudjelovanje u postupku povodom žalbe osobe SC protiv IOR‑a i njezinu navodnu pristranost prema osobi SC. Voditelj misije odlukom od 4. rujna 2014. prihvatio je tu žalbu i poništio interni natječaj iz 2014., na temelju toga što su dva člana povjerenstva imala isto državljanstvo, što je u suprotnosti sa SOP‑om o odabiru osoblja.

25.

Eulex Kosovo je 2014. zatražio od osobe SC da se podvrgne vozačkom ispitu. Osoba SC tijekom te godine tri je puta pala taj ispit. Osoba SC u listopadu 2014. voditelju Ureda za ljudske resurse dostavila je dokumente koji su dokazivali da ima invaliditet u šaci. Eulex Kosovo u studenome 2015. i veljači 2016. ponovno je zatražio od osobe SC da se podvrgne vozačkom ispitu.

26.

Voditelj Ureda za ljudske resurse dopisom od 24. lipnja 2016. obavijestio je osobu SC o održavanju novog internog natječaja za radno mjesto državnog odvjetnika (u daljnjem tekstu: interni natječaj iz 2016.). U tom je dopisu, među ostalim, bilo navedeno da je – nakon revizije operativnih potreba Eulexa Kosovo i nakon što su države članice 17. lipnja 2016. odobrile OPLAN, a zapovjednik civilne operacije 20. lipnja 2016. odobrio plan razvoja – provedeno restrukturiranje Eulexa Kosovo koje je rezultiralo smanjenjem raspoloživih radnih mjesta.

27.

Dana 19. srpnja 2016. osobu SC intervjuiralo je izborno povjerenstvo internog natječaja iz 2016. kojim je predsjedala J. Novotna. Osoba SC prije i tijekom tog intervjua osporavala je sastav tog povjerenstva s obzirom na sudjelovanje J. Novotne u dvama prethodnim postupcima povodom žalbi koje je osoba SC podnijela protiv IOR‑a i internog natječaja iz 2014.

28.

Voditelj Ureda za ljudske resurse dopisom od 30. rujna 2016. obavijestio je osobu SC da nije prošla interni natječaj iz 2016. (u daljnjem tekstu: odluka o internom natječaju iz 2016.) te da će njezin ugovor o radu stoga isteći 14. studenoga 2016. i neće biti produljen (u daljnjem tekstu: odluka o neproduljenju ugovora o radu) (u daljnjem tekstu zajedno: pobijane odluke).

29.

Osoba SC 10. listopada 2016. Eulexu Kosovo podnijela je žalbu protiv pobijanih odluka. U bitnome je navela da je postupak bio nepošten i nepravilan zbog prisutnosti J. Novotne u izbornom povjerenstvu internog natječaja iz 2016. te da je stoga bio u suprotnosti s odredbama SOP‑a o odabiru osoblja kao i SOP‑a o načelima i postupku restrukturiranja (u daljnjem tekstu: SOP o restrukturiranju).

30.

Voditelj misije odlukom od 31. listopada 2016. odbio je tu žalbu zaključivši da načela odabira osoblja nisu povrijeđena. Voditelj misije u toj je odluci, među ostalim, naveo da nije dokazan nikakav sukob interesa. Voditelj misije također je istaknuo da Prilog 13. OPLAN‑u zahtijeva da voditelj izvršnog odjela i glavni državni odvjetnik Eulexa Kosovo budu članovi izbornog povjerenstva te da to povjerenstvo treba biti isto za sve kandidate.

31.

Osoba SC voditelju misije kao odgovor na tu odluku 1. studenoga 2016. podnijela je zahtjev za arbitražu u skladu s člankom 20. svojeg ugovora o radu. Voditelj misije dopisom od 14. studenoga 2016. odbio je taj zahtjev.

32.

Osoba SC podneskom od 25. travnja 2017. podnijela je tužbu Općem sudu zahtijevajući da:

33.

Osoba SC svoju je tužbu podijelila na dva dijela. Prvi dio odnosio se na zahtjev koji se temelji na članku 272. UFEU‑a, koji se sastojao od pet tužbenih razloga ( 24 ). Drugi dio odnosio se na zahtjev za naknadu štete, koji se temelji na članku 340. UFEU‑a, a kojim se tražila naknada štete nastale kao posljedica toga što je Eulex Kosovo povrijedio svoje ugovorne i izvanugovorne obveze.

34.

Eulex Kosovo zasebnim aktom podnesenim 24. kolovoza 2017. istaknuo je prigovor nedopuštenosti, u bitnome navodeći da Opći sud nije nadležan za spor jer se on djelomično odnosi na ugovore koji su predviđali nadležnost sudova u Bruxellesu. Osoba SC 20. listopada 2017. očitovala se o tom prigovoru.

35.

Opći sud pobijanim rješenjem u cijelosti je odbio tužbu osobe SC. Opći sud je, u skladu s člankom 126. svojeg Poslovnika, utvrdio – a da nije potrebno ispitati prigovor nedopuštenosti koji je iznio Eulex Kosovo – da je tužba djelomično očito nedopuštena te djelomično očito pravno neosnovana (točke 22., 23. i 77. pobijanog rješenja).

36.

Opći sud je u pobijanom rješenju zaključio da je tužba bila podijeljena na četiri točke tužbenog zahtjeva (točke 24. do 30. pobijanog rješenja). Prvo je odbacio treću točku tužbenog zahtjeva, koja se odnosila na nezakonitost pobijanih odluka, kao očito nedopuštenu (točke 31. do 52. pobijanog rješenja), u bitnome utvrdivši da se te odluke ne mogu pobijati na temelju članka 272. UFEU‑a te da je taj zahtjev, čak i ako bi ga se preinačilo u tužbu za poništenje koja se temelji na članku 263. UFEU‑a, podnesen izvan roka.

37.

Opći sud je prvu i drugu točku tužbenog zahtjeva, koje su se odnosile na ugovornu i izvanugovornu odgovornost (točke 53. do 69. pobijanog rješenja), i četvrtu točku tužbenog zahtjeva, koja se odnosila na naknadu štete (točke 70. do 76. pobijanog rješenja), odbio kao djelomično očito nedopuštene i djelomično očito pravno neosnovane. Također je naložio osobi SC snošenje troškova.

38.

Obrazloženje pobijanog rješenja prema potrebi će se iznijeti u analizi žalbenih razloga.

39.

Osoba SC žalbom koju je podnijela 23. studenoga 2018. od Suda zahtijeva da ukine pobijano rješenje, prihvati tužbu osim petog tužbenog razloga ( 25 ) te da, podredno, vrati predmet Općem sudu radi donošenja meritorne odluke. Osoba SC također zahtijeva od Suda da naloži Eulexu Kosovo snošenje troškova.

40.

Eulex Kosovo u svojem odgovoru na žalbu koji je podnio 7. svibnja 2019. zahtijeva od Suda da odbije žalbu ili da, podredno, ako ukine pobijano rješenje, vrati predmet Općem sudu radi donošenja meritorne odluke. Također zahtijeva od Suda da osobi SC naloži snošenje troškova.

41.

Predsjednik Suda odlukom od 22. svibnja 2019. odbio je zahtjev osobe SC za podnošenje replike.

42.

Osoba SC i Eulex Kosovo sudjelovali su na raspravi pred Sudom koja je održana 6. studenoga 2019.

43.

Osoba SC ističe pet žalbenih razloga. Prvi razlog temelji se na preinaci treće točke tužbenog zahtjeva, koja se temelji na članku 272. UFEU‑a, u tužbu za poništenje, koja se temelji na članku 263. UFEU‑a. Drugi razlog temelji se na neprihvaćanju nadležnosti u skladu s člankom 272. UFEU‑a. Treći razlog temelji se na nerazmatranju niza argumenata koji se ponajprije odnose na povredu SOP‑a. Četvrti razlog temelji se na pogrešnoj ocjeni zahtjeva za naknadu štete uzrokovane pobijanim odlukama kao nedopuštenog zato što tužba za poništenje tih odluka nije bila dopuštena. Peti razlog temelji se na pogrešnoj ocjeni zahtjeva za naknadu štete uzrokovane opetovanim zahtjevima za polaganje vozačkog ispita.

44.

U nastavku ću se usredotočiti na analizu prvog i drugog žalbenog razloga (obrnutim redoslijedom), koje, prema mojem mišljenju, treba prihvatiti. Sudbina trećeg i četvrtog žalbenog razloga u bitnome će pak ovisiti o odluci Suda o prvom i drugom žalbenom razlogu. Konkretnije, osoba SC u okviru trećeg žalbenog razloga prigovara da Opći sud nije razmotrio njezine argumente koji se konkretno odnose na povredu SOP‑a; s obzirom na to da su ti argumenti izneseni u prilog zahtjevu koji je Opći sud proglasio nedopuštenim, taj razlog ne može uspjeti ako Sud odbije drugi žalbeni razlog. Osoba SC u okviru četvrtog žalbenog razloga prigovara da je Opći sud zaključio da su određeni zahtjevi nedopušteni jer su usko povezani sa zahtjevom za poništenje koji je proglašen nedopuštenim, a Opći sud je dopušteni zahtjev koji se temelji na članku 272. UFEU‑a pogrešno preinačio u nedopušteni zahtjev koji se temelji na članku 263. UFEU‑a; taj razlog stoga ne može uspjeti ako Sud odbije prvi i drugi žalbeni razlog. Stoga smatram da treći i četvrti žalbeni razlog u ovom mišljenju nije potrebno zasebno razmatrati. Peti žalbeni razlog čini mi se pravno neosnovanim. S obzirom na to, smatram da pobijano rješenje treba djelomično ukinuti te da će se predmet morati vratiti Općem sudu radi donošenja odluke.

45.

Prije analize žalbenih razloga (odjeljci B, C i D), potrebno je provjeriti je li Sud nadležan odlučivati o ovoj žalbi (odjeljak A).

46.

Stranke ne osporavaju nadležnost Suda za odlučivanje u ovom predmetu ( 26 ). Unatoč tomu, iz ustaljene sudske prakse proizlazi da Sud mora po službenoj dužnosti istaknuti pitanje nadležnosti sudova Unije, čak i ako nijedna stranka to od njega nije zatražila ( 27 ).

47.

Budući da je Eulex Kosovo misija ZSOP‑a koja djeluje u okviru ZVSP‑a, prvo se čini potrebnim ispitati mogu li na nadležnost Suda na temelju članka 272. UFEU‑a utjecati pravila iz članka 24. stavka 1. drugog podstavka UEU‑a i članka 275. prvog stavka UFEU‑a, koja ograničavaju nadležnost sudova Unije u okviru ZVSP‑a. Potom ću analizirati opseg nadležnosti Suda na temelju članka 272. UFEU‑a u vezi s ugovorima o radu između osobe SC i Eulexa Kosovo kao i pravnu sposobnost Eulexa Kosovo da bude stranka ovog postupka.

48.

Za početak treba istaknuti kako se čini da još ne postoji sudska praksa Suda koja se izričito odnosi na nadležnost sudova Unije za sporove koji se temelje na članku 272. UFEU‑a u vezi s ograničenjima njihove nadležnosti u području ZVSP‑a.

49.

Kako je to Sud utvrdio, sudovi Unije, u skladu s člankom 24. stavkom 1. drugim podstavkom UEU‑a i člankom 275. prvim podstavkom UFEU‑a, načelno su nadležni u pogledu odredbi o ZVSP‑u i akata donesenih na temelju tih odredbi ( 28 ). Međutim, s obzirom na to da ti članci predviđaju odstupanje od pravila opće nadležnosti iz članka 19. UEU‑a, mora ih se usko tumačiti ( 29 ).

50.

Postoji i sudska praksa o pitanjima nadležnosti u okviru ZVSP‑a iz koje proizlazi da činjenica da se okolnosti određenog predmeta dotiču ZVSP‑a ne znači automatski da su ograničenja nadležnosti Suda predviđena člankom 24. stavkom 1. UEU‑a i člankom 275. UFEU‑a primjenjiva ( 30 ). Budući da se ta sudska praksa djelomično odnosi na misije ZSOP‑a, za potrebe ovog predmeta korisno je iznijeti najvažnije točke određenih presuda.

51.

Primjerice, Sud je u presudi Elitaliana/Eulex Kosovo ( 31 ) potvrdio nadležnost sudova Unije da odluče o tužbi za poništenje i naknadu štete podnesenoj zbog toga što je Eulex Kosovo ugovor o javnoj nabavi helikopterskih usluga dodijelio drugom ponuditelju. Sud je utvrdio da su se sporne mjere, čije se poništenje zahtijevalo zbog povrede pravnih pravila primjenjivih na javnu nabavu Unije, odnosile na provedbu postupka javne nabave koja je uzrokovala troškove na teret proračuna Unije te na koji se stoga primjenjuju odredbe Financijske uredbe Unije ( 32 ). S obzirom na to, Sud je utvrdio da članak 24. stavak 1. UEU‑a i članak 275. UFEU‑a ne isključuju njegovu nadležnost za tumačenje i primjenu odredaba Financijske uredbe Unije u pogledu javne nabave.

52.

Nadalje, Sud je u presudi H/Vijeće i dr. ( 33 ) potvrdio nadležnost sudova Unije da odluče o tužbi za poništenje i naknadu štete koju je upućena članica osoblja civilne misije ZSOP‑a, Policijske misije Europske unije u Bosni i Hercegovini, podnijela u vezi s odlukama voditelja misije da je prerasporedi na radno mjesto u regionalnom uredu. Sud je utvrdio da su pobijane odluke, iako su donesene u kontekstu ZVSP‑a te su se odnosile na operativno djelovanje u okviru ZVSP‑a, također akti upravljanja osobljem, kao sve slične odluke koje institucije Unije donose u okviru izvršavanja svojih nadležnosti. S obzirom na to, Sud je utvrdio da se ograničenjima nadležnosti Suda u okviru ZVSP‑a ne protivi nadzor akata upravljanja osobljem koji se odnose na članove osoblja koje su uputile države članice, kada su sudovi Unije nadležni, u skladu s člankom 270. UFEU‑a, nadzirati takve akte ako se odnose na članove osoblja koje su uputile institucije Unije. U protivnom bi, kada bi se isti akt upravljanja osobljem u vezi s operacijama „na terenu” istodobno odnosio na članove osoblja koje su uputile države članice i na one koje su uputile institucije Unije, odluka donesena u odnosu na prve mogla biti nespojiva u odnosu na potonje.

53.

Na temelju toga ističem da su se prethodno navedeni predmeti odnosili na postupke za poništenje i naknadu štete pokrenute na temelju članka 263. i članka 340. drugog stavka UFEU‑a te da nisu otvarali pitanje moguće primjene članka 272. UFEU‑a jer između stranaka tih postupaka nije postojao ugovorni odnos. Osim toga, okolnosti koje su dovele do presude u predmetu H/Vijeće i dr. odnosile su se na upućenu, a ne na ugovornu članicu osoblja civilne misije ZSOP‑a te je Sud presudom djelomično nastojao izbjeći nespojivo postupanje u rješavanju sporova koji se odnose na osoblje koje su uputile države članice i osoblje koje su uputile institucije Unije. Iz te je presude ipak moguće zaključiti da se članku 24. stavku 1. UEU‑a i članku 275. UFEU‑a ne protivi nadležnost sudova Unije za odlučivanje o tužbama koje se odnose na opće upravljanje civilnih misija ZSOP‑a njihovim osobljem, čak i ako se takvo upravljanje odnosi na operacije „na terenu” ( 34 ). Tomu ću se vratiti kasnije u svojoj analizi (vidjeti točku 138. ovog mišljenja).

54.

Navedena sudska praksa podupire stajalište da se u okolnostima ovog predmeta ograničenjima nadležnosti sudova Unije koja su predviđena člankom 24. stavkom 1. UEU‑a i člankom 275. UFEU‑a ne protivi nadležnost Suda na temelju arbitražne klauzule u smislu članka 272. UFEU‑a ( 35 ).

55.

Istina, sklapanje Eulexa Kosovo ugovora o radu poput onih u ovom predmetu predviđeno je Zajedničkom akcijom 2008/124 o uspostavi te misije, čija pravna osnova ulazi u okvir ZVSP‑a (vidjeti točku 14. ovog mišljenja). Međutim, iz članka 272. UFEU‑a, koji sudovima Unije dodjeljuje nadležnost donošenja presuda na temelju „svake arbitražne klauzule sadržane u ugovoru sklopljenom od strane Unije ili u njezino ime, bez obzira na to radi li se o javnopravnom ili privatnopravnom ugovoru”, proizlazi da ta odredba nije obuhvaćena područjem primjene ZVSP‑a te da se općenito primjenjuje na razne vrste ugovora, uključujući ugovore o radu koji se odnose na osoblje ( 36 ). Osim toga, nadležnost sudova Unije na temelju članka 272. UFEU‑a počiva na ugovoru sklopljenom između stranaka, a ne na aktu donesenom na temelju odredbi Ugovora koje se odnose na ZVSP.

56.

Dodatno, iako su ugovori o radu iz ovog predmeta smješteni u kontekst ZVSP‑a, oni su u biti tipični akti upravljanja osobljem u okviru organizacije ljudskih resursa koju provodi Eulex Kosovo. Utvrđenje da sudovi Unije nisu nadležni na temelju članka 272. UFEU‑a samo zato što se ugovor o radu nalazi u kontekstu ZVSP‑a protivilo bi se, kako se čini, izričitoj namjeri stranaka da arbitražnom klauzulom u ugovoru dodijele nadležnost sudovima Unije te bi lišilo članak 272. UFEU‑a njegova sadržaja.

57.

Stoga treba smatrati da se u okolnostima ovog predmeta ograničenjima nadležnosti Suda u okviru ZVSP‑a koja su, kao odstupanje, predviđena člankom 24. stavkom 1. UEU‑a i člankom 275. UFEU‑a ne protivi nadležnost Suda na temelju arbitražne klauzule u skladu s člankom 272. UFEU‑a.

58.

Također je neupitno da Eulex Kosovo može biti stranka ovog postupka ili da se nadležnost Suda na temelju članka 272. UFEU‑a može proširiti na sve ugovore o radu u ovom predmetu.

59.

Članak 15.a Zajedničke akcije 2008/124, kako je umetnut Odlukom 2014/349, koja se primjenjuje od 12. lipnja 2014. (vidjeti točku 15. ovog mišljenja), daje Eulexu Kosovo ovlast da sklapa ugovore i bude stranka u pravnom postupku, čime mu se dodjeljuje pravna sposobnost. Iz članka 9. stavka 3. Zajedničke akcije 2008/124 kao i iz njezina članka 10. stavka 3., koji se također primjenjuje od 12. lipnja 2014. (vidjeti točke 13. i 14. ovog mišljenja), također proizlazi da Eulex Kosovo može zapošljavati osoblje na temelju ugovora te da se uvjeti zaposlenja te prava i obveze takvog osoblja utvrđuju u ugovorima koji se sklapaju između njega i dotičnog člana osoblja. Stoga, u skladu s izmjenama koje su umetnute Odlukom 2014/349, Eulex Kosovo ima pravnu sposobnost te može biti tuženik u ovom postupku ( 37 ).

60.

Nadalje, kako je to navedeno u pisanim očitovanjima stranaka ( 38 ), iz presude u predmetu Jenkinson/Vijeće i dr. (u daljnjem tekstu: presuda Jenkinson) ( 39 ) proizlazi da je Sud nadležan odlučivati u sporovima koji proizlaze iz ugovornog odnosa između osobe SC i Eulexa Kosovo, iako se taj odnos djelomično odnosi na događaje koji su nastupili tijekom razdoblja obuhvaćenih prvim i drugim ugovorom o radu, koji su predviđali nadležnost sudova u Bruxellesu (vidjeti točku 18. ovog mišljenja).

61.

Predmet Jenkinson ( 40 ) odnosio se na tužbu koja se prije svega temeljila na članku 272. UFEU‑a, a koju je podnio bivši član međunarodnog ugovornog osoblja određenih međunarodnih misija Unije, uključujući Eulex Kosovo. Tužitelj je osobito zahtijevao naknadu štete zbog zlouporabe uzastopnih ugovora na određeno vrijeme i nezakonitog otkaza na temelju odluke o neproduljenju svojeg ugovora o radu. Samo je posljednji ugovor o radu između tužitelja i Eulexa Kosovo sadržavao arbitražnu klauzulu u skladu s člankom 272. UFEU‑a, dok su svi prethodni predviđali nadležnost sudova u Bruxellesu.

62.

Sud je u svojoj presudi ( 41 ) podsjetio na to da su sudovi Unije načelno nadležni razmatrati i rješavati samo zahtjeve koji proizlaze iz ugovora koji sadržava arbitražnu klauzulu ili zahtjeve koji su izravno povezani s obvezama koje proizlaze iz tog ugovora. Međutim, ako se radi o radnom odnosu koji utjelovljuje niz uzastopnih ugovora, činjenica da raniji ugovori nisu sadržavali arbitražnu klauzulu ne znači da Sud u svojoj ocjeni odnosa među strankama ne može u obzir uzeti sve ugovore. Stoga nadležnost Suda na temelju članka 272. UFEU‑a može obuhvaćati i prethodne ugovore koji su predviđali nadležnost nacionalnih sudova, pod uvjetom da tužba sadržava zahtjeve koji proizlaze iz ugovora koji sadržava arbitražnu klauzulu ili koji su izravno povezani s obvezama koje proizlaze iz tog ugovora, kakav je bio slučaj u tom postupku.

63.

U ovom predmetu nadležnost Suda na temelju članka 272. UFEU‑a može obuhvaćati, s obzirom na presudu u predmetu Jenkinson, sve ugovore o radu između osobe SC i Eulexa Kosovo jer su njezini zahtjevi povezani s postojanjem jednog neprekinutog radnog odnosa koji uključuje niz od pet uzastopnih ugovora te se temelje na ugovorima koji sadržavaju arbitražnu klauzulu. Toj ću se presudi vratiti kasnije u svojoj analizi (vidjeti točke 105. do 107. i točku 138. ovog mišljenja).

64.

S obzirom na prethodna razmatranja, smatram da je Sud nadležan odlučiti u ovom predmetu.

65.

Osoba SC drugim žalbenim razlogom – koji se temelji na povredi članka 272. UFEU‑a, prava na djelotvoran pravni lijek iz članka 47. Povelje i načela jednakog postupanja – tvrdi da je Opći sud u točkama 31., 37., 40., 42., 43., 45., 46. i 64. pobijanog rješenja počinio pogrešku koja se tiče prava time što u pogledu treće točke tužbenog zahtjeva, koja se odnosila na nezakonitost pobijanih odluka, nije prihvatio nadležnost na temelju članka 272. UFEU‑a te time što nije ispitao meritum tog zahtjeva. Ovaj žalbeni razlog podijeljen je na tri dijela.

66.

Osoba SC u prvom dijelu drugog žalbenog razloga navodi da je Opći sud počinio pogrešku koja se tiče prava time što nije riješio pitanje je li ovlašten ocijeniti činjenice koje su nastale tijekom razdoblja obuhvaćenog odredbom iz prvog i drugog ugovora o radu kojom se nadležnost dodjeljivala sudovima u Bruxellesu, s obzirom na to da iz presude u predmetu Jenkinson proizlazi da je nadležan na temelju članka 272. UFEU‑a.

67.

Osoba SC u drugom dijelu drugog žalbenog razloga tvrdi da je Opći sud počinio pogrešku koja se tiče prava utvrdivši da je zahtjev osobe SC za proglašenje pobijanih odluka nezakonitima činio tužbu za poništenje, s obzirom na to da utvrđenja u pogledu ugovornih povreda čine prikladne pravne lijekove u skladu s člankom 272. UFEU‑a ( 42 ).

68.

Osoba SC u trećem dijelu drugog žalbenog razloga tvrdi da je Opći sud počinio pogrešku koja se tiče prava utvrdivši da su pobijane odluke upravne mjere odvojive od ugovora. Odluka o internom natječaju iz 2016. donesena je na temelju SOP‑a, koji je sastavni dio ugovora o radu, u skladu s njegovim člankom 1.2., te čini pravo primjenjivo na taj ugovor ( 43 ). Opći sud pogrešno je zaključio da osoba SC nije istaknula nikakve tužbene razloge koji se temelje na ugovornim odredbama, s obzirom na to da je ona istaknula nekoliko tužbenih razloga koji su se temeljili na povredi pravila kojima je bio uređen ugovorni odnos, uključujući SOP. Osim toga, puka činjenica da ugovor ne sadržava odredbu o produljenju ne utječe na činjenicu da odluka o neproduljenju ugovora o radu ima ugovornu narav. Osoba SC na raspravi je dalje naglasila da SOP ima ugovornu narav u odnosu na njezin radni odnos s Eulexom Kosovo te da bi arbitražna klauzula izgubila smisao ako bi je se ograničilo isključivo na sam ugovor.

69.

Osoba SC dodaje da pristup Općeg suda nije dosljedan ostaloj sudskoj praksi ( 44 ) te da ima za posljedicu to da ugovorno osoblje misija ZSOP‑a većinu radnih sporova ne može pokrenuti pred sudovima Unije. Zatvarajući jedini kanal koji je članovima takvog osoblja dostupan da pobijaju odluke koje su protiv njih donesene na temelju članka 272. UFEU‑a, pristup Općeg suda povređuje pravo osobe SC na djelotvoran pravni lijek u skladu s člankom 47. Povelje kao i načelo jednakog postupanja jer je upućenom osoblju misija ZSOP‑a dodijeljeno pravo podnošenja tužbe za poništenje ( 45 ).

70.

Eulex Kosovo ističe da je pristup Općeg suda dosljedan ustaljenoj sudskoj praksi prema kojoj članak 272. UFEU‑a treba usko tumačiti ( 46 ). Odluka o internom natječaju iz 2016. bila je posljedica odluke o restrukturiranju donesene u okviru Vijeća te formalizirane u OPLAN‑u te je stoga odvojiva od ugovora. Također, Opći sud je svoja utvrđenja u pogledu odluke o neproduljenju ugovora o radu s pravom utemeljio na nepostojanju ugovorne odredbe o produljenju ugovora. Eulex Kosovo ne osporava da su OPLAN, CONOPS, KP i SOP sastavni dio ugovora o radu, ali pobija tvrdnju osobe SC da ti dokumenti imaju ugovornu narav jer su oni, kako je naglasio na raspravi, opći operativni dokumenti te stranke o njima ne pregovaraju.

71.

Eulex Kosovo dalje navodi da Opći sud nije povrijedio pravo osobe SC na djelotvoran pravni lijek i načelo jednakog postupanja jer je ona imala pravo podnijeti tužbu za poništenje na temelju članka 263. UFEU‑a. Osim toga, predmeti na koje je uputila osoba SC obilježeni su drukčijim okolnostima te su oni još pred relevantnim sudovima.

72.

Za početak moram istaknuti da je prvi i drugi dio drugog žalbenog razloga, za razliku od njegova trećeg dijela, koji treba ozbiljno razmotriti, moguće odmah odbiti.

73.

Osoba SC u prvom dijelu drugog žalbenog razloga tvrdi da Opći sud nije naveo, s obzirom na presudu u predmetu Jenkinson, može li uzeti u obzir činjenice koje su nastale tijekom razdoblja u kojem ugovori o radu nisu sadržavali arbitražnu klauzulu koja je predviđala nadležnost sudova Unije. Prema mojem mišljenju, Opći sud nije morao odlučiti o tom pitanju da bi ocijenio jesu li pobijane odluke bile mjere odvojive od ugovora jer se nije navodilo da njihova veza s ugovorom proizlazi iz tog razdoblja. Stoga predlažem da se prvi dio drugog žalbenog razloga odbije kao neosnovan.

74.

Osoba SC u drugom dijelu drugog žalbenog razloga prigovara, kako se čini, da je Opći sud isključio mogućnost da tužba koja se temelji na članku 272. UFEU‑a može biti deklaratorne naravi. Međutim, Opći sud nije zauzeo stajalište o tom pitanju te se pozvao na narav pobijanih odluka, a ne na narav zahtjeva koji su se protiv njih isticali. Stoga predlažem da se drugi dio drugog žalbenog razloga odbije kao neosnovan.

75.

Osoba SC u trećem dijelu drugog žalbenog razloga prigovara tomu što je Opći sud pobijane odluke ocijenio mjerama odvojivima od ugovora koje nije moguće pobijati na temelju članka 272. UFEU‑a.

76.

Trebao bih istaknuti da ovaj dio drugog žalbenog razloga, u kontekstu radnog spora koji uključuje bivšu članicu ugovornog osoblja civilne misije ZSOP‑a, otvara složena pitanja koja se u sudskoj praksi Suda još nisu razmatrala, u pogledu razlike između akata koje je moguće pobijati tužbama koje se temelje na člancima 263. odnosno 272. UFEU‑a. Složenost ovog predmeta osobito je posljedica činjenice da su se akti u pitanju nalazili u upravnom kontekstu te se nisu temeljili ni na jednoj konkretnoj odredbi ugovora o radu sklopljenog između stranaka.

77.

Smatram da je treći dio drugog žalbenog razloga osnovan te da pobijano rješenje treba ukinuti na tom temelju. Razlozi zbog kojih sam došao do takvog zaključka su sljedeći.

78.

Kao prvo, treba podsjetiti na to da je članak 272. UFEU‑a, u skladu s ustaljenom sudskom praksom, posebna odredba koja sudovima Unije omogućava da rješavaju sporove na temelju takozvane arbitražne klauzule dogovorene između stranaka, bez obzira na to radi li se o javnopravnom ili privatnopravnom ugovoru ( 47 ). Budući da su takvi sporovi, u skladu s člankom 274. UFEU‑a, u općoj nadležnosti nacionalnih sudova, osim ako postoji arbitražna klauzula, nadležnost sudova Unije na temelju članka 272. UFEU‑a odstupa od redovnih pravila te se stoga usko tumači ( 48 ). Također, ta se nadležnost ocjenjuje samo na temelju članka 272. UFEU‑a i odredaba arbitražne klauzule te na nju ne mogu utjecati odredbe nacionalnog prava koje navodno isključuju nadležnost sudova Unije ( 49 ). Iz toga slijedi da sudovi Unije mogu odlučivati samo o zahtjevima koji proizlaze iz ugovora koji je EU sklopio, a koji sadržava arbitražnu klauzulu, ili o zahtjevima koji se izravno odnose na obveze koje proizlaze iz tog ugovora ( 50 ).

79.

Nasuprot tomu, članak 263. UFEU‑a omogućuje sudovima Unije da putem tužbe za poništenje koja ulazi u njihovu isključivu nadležnost nadziru zakonitost obvezujućih mjera koje su donijele institucije i tijela Unije ( 51 ). U skladu sa sudskom praksom, tužba za poništenje dostupna je u odnosu na sve mjere institucija ili tijela Unije, neovisno o njihovoj naravi ili obliku, čija je svrha proizvesti obvezujuće pravne učinke koji utječu na tužiteljeve interese, mijenjajući na određeni način njegov pravni položaj ( 52 ).

80.

Posljedično, Sud je utvrdio kriterije za razlikovanje vrsta akata koje je moguće pobijati na temelju članaka 263. i 272. UFEU‑a. Osobito, Sud je u liniji sudske prakse koju uvelike predvodi presuda u predmetu Lito Maieftiko Gynaikologiko kai Cheirourgiko Kentro/Komisija (u daljnjem tekstu: presuda Lito) ( 53 ) utvrdio da je, kada postoji ugovor koji veže tužitelja za jednu od institucija, tužbu za poništenje koja se temelji na članku 263. UFEU‑a moguće podnijeti „samo ako pobijani akt proizvodi obvezujuće pravne učinke koji su izvan ugovornih odnosa kojima su stranke vezane i koji uključuju izvršavanje ovlasti tijela javne vlasti koje su dodijeljene instituciji ugovornici kao upravnom tijelu”.

81.

Sud je u vezi s time zaključio da bi, kada bi sudovi Unije bili nadležni za odlučivanje o poništenju akata koji su dio okvira koji je isključivo ugovorne naravi, postojala opasnost da članak 272. UFEU‑a postane ne samo bespredmetan već i da se, u slučaju da ugovor ne bi sadržavao arbitražnu klauzulu, nadležnost sudova Unije proširi izvan granica koje su određene člankom 274. UFEU‑a, kojim je nacionalnim sudovima dodijeljena opća nadležnost za odlučivanje u takvim sporovima ( 54 ).

82.

Sud je na temelju toga utvrdio da se tužba kojom se pobija obavijest o terećenju ne može temeljiti na članku 263. UFEU‑a. Ta je obavijest izdana u kontekstu ugovora, s obzirom na to da je njezin predmet povrat tražbine koja se temelji na odredbama ugovora. Ta se obavijest ne smije poistovjetiti s izvršivim naslovom u smislu članka 299. UFEU‑a, koji institucija može upotrijebiti ako dužnik ne podmiri dug u predviđenom roku. Ta obavijest stoga ne proizvodi pravne učinke koji potječu iz ovlasti tijela javne vlasti, nego se za nju mora smatrati da je neraskidivo vezana za ugovorni odnos koji postoji između stranaka ( 55 ).

83.

Osim toga, Sud je do sličnih zaključaka došao u okolnostima koje su uključivale trostrani ugovorni odnos u kojem tužitelj ugovor nije sklopio izravno s institucijom, nego s drugom ugovornom strankom u kontekstu ugovora sklopljenog između te stranke i Unije. Sud je u tom pogledu utvrdio da akte koje institucija donese u pogledu tužiteljeva nezadovoljavajućeg obavljanja rada, smanjenja plaće ili prestanka radnog odnosa nije moguće pobijati na temelju članka 263. UFEU‑a jer se svi učinci takvih akata proizvode i iscrpljuju unutar okvira ugovornog odnosa između institucije i druge ugovorne stranke u odnosu na koju je tužitelj treća strana ( 56 ).

84.

Također treba istaknuti da je sudska praksa u pogledu razlikovanja između članka 272. UFEU‑a i članka 263. UFEU‑a povezana sa sudskom praksom u pogledu razlike između članka 272. UFEU‑a i članka 268. UFEU‑a ( 57 ), koji sudovima Unije dodjeljuje isključivu nadležnost odlučivanja u sporovima koji se tiču izvanugovorne odgovornosti Unije ( 58 ). Osobito, Sud je utvrdio da sudovi Unije, kako bi za potrebe ocjenjivanja svoje nadležnosti odredili ima li spor ugovornu ili izvanugovornu narav, moraju provjeriti, uzimajući u obzir različite elemente u spisu – kao što su to navodno povrijeđena pravna pravila, narav navodne štete, osporavano ponašanje i pravni odnosi između stranaka – postoji li među njima „stvarni ugovorni kontekst, povezan s predmetom spora, čije je temeljito ispitivanje nužno za odlučivanje o navedenoj tužbi”. Sud je također naglasio da sudovi Unije ne mogu svoje zaključke jednostavno temeljiti na pravilima koja stranke ističu jer bi se narav spora i nadležni sud u tom slučaju mogli mijenjati ovisno o pravilima na koja se stranke pozovu.

85.

Treći dio drugog žalbenog razloga treba ispitati upravo s obzirom na navedenu sudsku praksu.

86.

U ovom predmetu ističem da je Opći sud u točkama 35., 36. i 42. pobijanog rješenja uputio na uvjete utvrđene u sudskoj praksi Suda te osobito u presudi u predmetu Lito kako bi utvrdio jesu li pobijane odluke bile dio ugovornog odnosa između stranaka.

87.

Međutim, smatram da je Opći sud donošenjem utvrđenja u točkama 37. do 45. pobijanog rješenja prema kojima te odluke treba smatrati mjerama odvojivima od tog odnosa počinio pogrešku koja se tiče prava.

88.

Treba podsjetiti na to da su se pobijane odluke odnosile na neuspjeh osobe SC na internom natječaju iz 2016. te na neproduljenje njezina ugovora o radu. Kao takve, pobijane odluke su akti Eulexa Kosovo koje se tiču radnog odnosa osobe SC s Eulexom Kosovo. Osoba SC tužbom podnesenom sudovima Unije zahtijeva sudsko preispitivanje odluke voditelja misije kojima je za pobijane odluke potvrdio da su u skladu s odredbama OPLAN‑a i SOP‑a (vidjeti točku 30. ovog mišljenja).

89.

Uzimajući u obzir sudsku praksu Suda te osobito kriterije utvrđene u presudi u predmetu Lito, postoje snažni pokazatelji da su pobijane odluke dio ugovornog okvira između osobe SC i Eulexa Kosovo. Kako ću tvrditi u nastavku, te se odluke temelje na pravima i obvezama koje proizlaze iz ugovora o radu između osobe SC i Eulexa Kosovo te se u bitnome odnose na izvršavanje tog ugovora. Pobijane odluke stoga ne proizvode pravne učinke koji proizlaze iz izvršavanja Eulexa Kosovo ovlasti tijela javne vlasti, nego ih treba smatrati neodvojivima od ugovornog odnosa između osobe SC i Eulexa Kosovo. Protivno navodima Eulexa Kosovo, članak 272. UFEU‑a, iako ga treba usko tumačiti, kako je to navedeno u točki 78. ovog mišljenja, očito je primjenjiv na sporove koji proizlaze iz ugovora ili su izravno povezani s obvezama koje proizlaze iz ugovora, kao što je to slučaj u ovom predmetu.

90.

Opći sud je u točkama 38. do 42. pobijanog rješenja utvrdio da se odluka o internom natječaju iz 2016. ne temelji na odredbama ugovora o radu između osobe SC i Eulexa Kosovo, nego da ju je izborno povjerenstvo internog natječaja iz 2016. donijelo u kontekstu sustava smanjenja broja radnih mjesta u skladu s OPLAN‑om i planom razvoja te da je proizlazila iz upravne odluke o održavanju tog natječaja. Iz toga je proizlazilo da je odluka o internom natječaju iz 2016. odvojiva od ugovora.

91.

Opći sud je u točki 43. pobijanog rješenja također utvrdio da se razlozi koje je osoba SC istaknula u potporu trećoj točki tužbenog zahtjeva nisu temeljili na odredbama ugovora o radu između nje i Eulexa Kosovo, nego da su se njima navodili nedostaci svojstveni upravnim aktima.

92.

Slažem se s osobom SC da je taj pristup pogrešan.

93.

Kao prvo, Opći sud se uvelike oslonio na upravni kontekst odluke o internom natječaju iz 2016., to jest na činjenicu da je ta odluka bila posljedica odluka Vijeća i zapovjednika civilne misije o smanjenju radnih mjesta, iz koje je zaključio da je ona donesena u tom kontekstu, a ne u kontekstu ugovornog odnosa između stranaka. Međutim, Opći sud nije ispitao konkretnu vezu između te odluke i ugovornog odnosa između stranaka. Takvo ispitivanje osobito je važno u kontekstu civilne misije ZSOP‑a jer akti koji se tiču radnog odnosa s ugovornim osobljem često mogu biti posljedica odluka Vijeća ili drugih tijela u pogledu organizacije i strateškog vođenja tih misija.

94.

Iako su se upravne odluke u pitanju odnosile na smanjenje radnih mjesta Eulexa Kosovo, u ovom predmetu ništa ne upućuje na to da su se odnosile na konkretan tretman članova osoblja u kontekstu natječajnog postupka ili na radni status takvih članova nastao kao posljedica tog natječaja. Dakle, Opći sud je zaključkom da je odluka o internom natječaju iz 2016. upravna, koji je utemeljio na pukoj činjenici da je ta odluka proizišla iz upravne odluke u pogledu organizacije Eulexa Kosovo, pogrešno primijenio sudsku praksu Suda jer takav zaključak može rezultirati poništenjem akata koji su dio ugovornog odnosa između stranaka te stoga lišiti članak 272. UFEU‑a njegova sadržaja.

95.

Osim toga, očito je da su se na interni natječaj iz 2016. prije svega primjenjivale odredbe OPLAN‑a i SOP‑a. Međutim, Opći sud nije se osvrnuo na to jesu li OPLAN, CONOPS, KP i SOP, za koje osoba SC navodi da ih je Eulex Kosovo povrijedio, ugovorni dokumenti te stoga dio ugovornog odnosa između osobe SC i Eulexa Kosovo.

96.

Protivno očitovanjima Eulexa Kosovo i kako je to osoba SC navela, činjenica da ti dokumenti imaju opću operativnu narav te da ugovorne stranke o njima ne pregovaraju nije odlučujuća. Ti se dokumenti mogu smatrati ugovornima u odnosu između osobe SC i Eulexa Kosovo, s obzirom na to da ih se u ugovoru o radu spominje kao sastavni dio tog ugovora te da čine temelj prava i obveza stranaka u pogledu izvršavanja tog ugovora (vidjeti točke 19. i 20. ovog mišljenja) ( 59 ).

97.

U tom pogledu trebam istaknuti da članak 5. (naslovljen „Preispitivanje”) primjenjive verzije SOP‑a o restrukturiranju, koja je priložena pisanim očitovanjima Eulexa Kosovo ( 60 ), predviđa da: „Ne dovodeći u pitanje pravne lijekove predviđene ugovorima o radu, svaki član osoblja zahvaćen restrukturiranjem može, ako osnovano sumnja u pravičnost i pravilnost postupka, zahtijevati da voditelj misije preispita postupak”. To podrazumijeva da se član osoblja koristi pravnim lijekovima unutar ugovornog okvira, to jest tužbom podnesenom na temelju članka 272. UFEU‑a u skladu s arbitražnom klauzulom ugovora o radu radi osporavanja pravičnosti postupka internog natječaja u kojem je taj član sudjelovao, kao u ovom slučaju.

98.

Također valja istaknuti da se, kako je to osoba SC navela, utvrđenje da ti dokumenti nisu ugovorni čini protivnom sudskoj praksi Općeg suda koja nije spomenuta u pobijanom rješenju, a u kojoj se smatra da takvi dokumenti čine temelj ugovornih obveza između stranaka. Osobito, predmet PY/EUCAP Sahel Niger ( 61 ) odnosio se na tužbu koja se temelji na članku 272. UFEU‑a koju je podnio bivši član ugovornog osoblja civilne misije ZSOP‑a, navodeći da je njegov ugovor o radu povrijeđen s obzirom na Kodeks ponašanja te misije. Opći sud je utvrdio da tužbu treba ispitati na temelju odredbi Kodeksa ponašanja, koje čine sastavni dio ugovora o radu te su činile pravo primjenjivo za potrebe ocjenjivanja tih navoda.

99.

Zbog sličnih je razloga problematičan i zaključak Općeg suda da su se tužbeni razlozi osobe SC odnosili na nedostatke svojstvene upravnim aktima te da se nisu temeljili na ugovornim odredbama, koji je donio kako bi potkrijepio svoje utvrđenje da je odluka o internom natječaju iz 2016. upravne naravi. Opći sud je previdio tužbene razloge osobe SC koji su se temeljili na povredi pravila koja su uređivala ugovorni odnos između stranaka, uključujući OPLAN i SOP. S obzirom na to, zbog toga što nije ispitao jesu li ti dokumenti ugovorni, Opći sud je pogrešno utvrdio da osoba SC nije istaknula nijedan tužbeni razlog koji se temelji na odredbama ugovora o radu.

100.

Također bih trebao istaknuti da se to utvrđenje čini protivnim sudskoj praksi Suda u pogledu razlikovanja između članka 268. i članka 272. UFEU‑a (vidjeti točku 84. ovog mišljenja), prema kojoj sudovi Unije, za potrebe ocjenjivanja dopuštenosti tužbe, moraju provjeriti postojanje stvarnog ugovornog konteksta između stranaka te se ne mogu oslanjati samo na tužbene razloge koje ističu stranke kako bi utvrdili da spor ima ugovornu narav ( 62 ). Opći sud je upravo to učinio, time što je ugovornu narav spora za potrebe članka 272. UFEU‑a ocjenjivao na temelju tužbenih razloga osobe SC.

101.

Naposljetku, ništa drugo u spisu ne podupire zaključak da Eulex Kosovo prilikom donošenja odluke o internom natječaju iz 2016. nije djelovao u svojstvu poslodavca/suugovorne stranke, nego kao tijelo javne vlasti izvan ugovornog okvira između stranaka. Okolnosti ovog predmeta osobito se razlikuju od situacije u kojoj radni odnos nadilazi ugovorni kontekst te ima elemente Pravilnika o osoblju koji proizlaze iz povjeravanja instituciji ili tijelu Unije „dužnosti u općem interesu” ( 63 ).

102.

Opći sud je u točki 45. pobijanog rješenja utvrdio da posljednji ugovor o radu, iako je u članku 16.1. predviđao da njegovo trajanje pokriva razdoblje od 15. lipnja do 14. studenoga 2016., nije sadržavao nikakvu odredbu koja predviđa njegovo produljenje. Odluka o neproduljenju ugovora o radu stoga nije proizlazila iz ugovornih odredbi između osobe SC i Eulexa Kosovo, nego se temeljila na upravnoj odluci službe za ljudske resurse, koja se pak temeljila na odluci o internom natječaju iz 2016. i neuspjehu osobe SC na tom natječaju.

103.

Posljedično, Opći sud se pozvao na činjenicu da ugovor nije sadržavao nikakvu odredbu o svojem produljenju kako bi utvrdio da ta odluka nije obuhvaćena ugovornim odnosom između osobe SC i Eulexa Kosovo. Međutim, kako je to navela osoba SC, činjenica da ugovor o radu između nje i Eulexa Kosovo nije sadržavao odredbu o svojem produljenju nije odlučujuća za ocjenu je li ta odluka obuhvaćena područjem primjene ugovornog odnosa između stranaka u skladu sa sudskom praksom Suda, a osobito presudom u predmetu Lito.

104.

Naprotiv, čini se da je odluka o neproduljenju ugovora o radu nedvojbeno obuhvaćena ugovornim odnosom između osobe SC i Eulexa Kosovo. Tomu u prilog ide činjenica da posljednji ugovor o radu dalje predviđa, u članku 16.2., njegov raskid od strane zaposlenika ili poslodavca. Donijevši odluku o neproduljenju ugovora osobe SC, Eulex Kosovo je djelovao kao poslodavac koji je raskinuo radni odnos osobe SC u Eulexu Kosovo u okviru ugovornog odnosa između stranaka. Posljedično, ništa ne podupire činjenicu da je Eulex Kosovo donošenjem te odluke djelovao izvan tog okvira, kao tijelo javne vlasti koje je izvršavalo svoje ovlasti.

105.

Nadalje, smatram da presuda Jenkinson ( 64 ) pokazuje da je odluka o neproduljenju ugovora o radu obuhvaćena ugovornim odnosom između osobe SC i Eulexa Kosovo. Kako je to spomenuto u točkama 61. i 62. ovog mišljenja, taj se predmet odnosio na tužbu koja se temeljila na članku 272. UFEU‑a koju je podnio bivši član međunarodnog ugovornog osoblja Eulexa Kosovo, osobito navodeći da je dobio nezakonit otkaz time što mu ugovor o radu nije produljen.

106.

Istina, Sud nije zauzeo izričito stajalište o naravi odluka u pitanju jer je razmatrao drukčije pitanje, koje se ticalo opsega nadležnosti sudova Unije na temelju članka 272. UFEU‑a u kontekstu radnog odnosa koji se temeljio na nekoliko ugovora, od kojih je samo posljednji sadržavao arbitražnu klauzulu. Unatoč tomu, Sud je zaključio da su tužiteljevi zahtjevi, uključujući one u pogledu neproduljenja njegova ugovora o radu, u opsegu njegove nadležnosti na temelju arbitražne klauzule u posljednjem ugovoru, kao zahtjevi koji proizlaze iz tog ugovora ili su izravno povezani s obvezama koje proizlaze iz tog ugovora. Ta presuda stoga pretpostavlja da zahtjev koji se temelji na neproduljenju ugovora o radu u tim okolnostima ima ugovornu narav.

107.

To jasno proizlazi i iz mišljenja nezavisnog odvjetnika M. Szpunara u predmetu Jenkinson ( 65 ). Nezavisni odvjetnik osobito je smatrao da je radni odnos između tužitelja i Eulexa Kosovo „radni odnos ugovorne prirode” te da su odluka o neproduljenju ugovora i posljednji ugovor (koji je sadržavao arbitražnu klauzulu), s obzirom na to da je tom odlukom okončan radni odnos, bili povezani za potrebe nadležnosti Suda na temelju članka 272. UFEU‑a.

108.

U vezi s time također valja istaknuti da se pristup Općeg suda čini protivnim njegovoj sudskoj praksi u pogledu radnih sporova koje su pokrenuli bivši članovi ugovornog osoblja Eulexa Kosovo, u kojoj se odluke o neproduljenju ugovora o radu smatraju mjerama koje su dio ugovornog odnosa između stranaka. Iako te odluke ne obvezuju Sud, ne vidim zašto, protivno tvrdnjama Eulexa Kosovo, ta sudska praksa nije relevantna za ovaj predmet, osobito s obzirom na sličnosti akata u pitanju.

109.

Osobito, od Općeg suda se u predmetu Bitiqi i dr./Komisija i dr. ( 66 ) tražilo da odluči o zakonitosti odluka Eulexa Kosovo o neproduljenju ugovora o radu nekoliko članova osoblja. Voditelj misije te je članove osoblja u tim odlukama obavijestio da će njihovi ugovori o radu isteći na određene datume te da ih se nakon toga neće produljiti. Opći sud je utvrdio da se spor nalazio u ugovornom okviru između stranaka te da je proizišao izravno iz radnog odnosa između njih. On je stoga bio obuhvaćen područjem primjene klauzula sadržanih u ugovorima o radu kojima se za sporove proizišle iz tih ugovora ili za sporove koji se na njih odnose nadležnost dodjeljivala sudovima u Bruxellesu.

110.

Nadalje, predmet Sógor/Vijeće i dr. ( 67 ) odnosio se na tužbu pravnog savjetnika zaposlenog u Eulexu Kosovo, a kasnije kod posebnog predstavnika Europske unije u Kosovu, kojom se osobito zahtijevalo poništenje postupka koji je rezultirao neproduljenjem njegova ugovora o radu. Opći sud je utvrdio da je spor bio obuhvaćen područjem primjene arbitražne klauzule sadržane u ugovoru o radu koja je tada za sve sporove koji bi proizišli iz ugovora ili bili s njim povezani dodjeljivala nadležnost sudovima u Bruxellesu. Opći sud je istaknuo da je posljednji tužiteljev ugovor o radu, čije se neproduljenje pobijalo u tom postupku, bio sklopljen na određeno vrijeme te je stoga utvrdio da su tužiteljevi zahtjevi proizlazili iz tog ugovora odnosno da su, u najmanju ruku, bili izravno povezani s obvezama koje su proizlazile iz tog ugovora.

111.

Na temelju te sudske prakse osobito treba istaknuti da se činjenica da su ugovori o radu između članova osoblja i Eulexa Kosovo bili sklopljeni na određeno vrijeme te da nisu sadržavali nikakve odredbe kojima se predviđa njihovo produljenje nije smatrala elementom koji je onemogućavao da se odluke Eulexa Kosovo o neproduljenju ugovora o radu tih članova osoblja smatraju aktima koji su obuhvaćeni ugovornim odnosom između stranaka.

112.

Za kraj bih htio istaknuti da se zaključak da su pobijane odluke obuhvaćene ugovornim okvirom između osobe SC i Eulexa Kosovo, ako ga se promatra iz šire perspektive, može promatrati na način da uzima u obzir specifičan kontekst civilnih misija ZSOP‑a, osobito time što doprinosi fleksibilnosti ugovornih uvjeta zapošljavanja ugovornog osoblja takvih misija te istodobno takvom osoblju osigurava, na temelju arbitražne klauzule koju su stranke dogovorile u ugovorima o radu, djelotvornu sudsku zaštitu pri ostvarivanju zahtjeva koji proizlaze iz tih ugovornih uvjeta ( 68 ). Takav zaključak definitivno ne umanjuje diskrecijsku ovlast Unije i država članica da izmijene okvir zapošljavanja ugovornog osoblja civilnih misija ZSOP‑a. Naime, treba istaknuti da Zajednički akcijski plan provedbe pakta za civilni ZSOP, koji su 2019. donijeli Komisija i Visoki predstavnik, predviđa preispitivanje radnog statusa međunarodnog ugovornog osoblja i mogućnosti njegova poboljšanja ( 69 ).

113.

S obzirom na navedeno, predlažem da Sud prihvati treći dio drugog žalbenog razloga i naloži ukidanje pobijanog rješenja na tom temelju.

114.

Osoba SC prvim žalbenim razlogom, koji se temelji na povredi članka 272. UFEU‑a, ističe da je Opći sud u točkama 48. do 52. pobijanog rješenja počinio pogrešku koja se tiče prava time što je treću točku tužbenog zahtjeva, kojom se tražilo da se pobijane odluke proglase nezakonitima na temelju članka 272. UFEU‑a, preinačio u tužbu za poništenje koja se temelji na članku 263. UFEU‑a. Ovaj žalbeni razlog podijeljen je na tri dijela.

115.

Osoba SC u prvom dijelu prvog žalbenog razloga tvrdi da Opći sud nije bio nadležan za takvu preinaku. Ona smatra da Opći sud, s obzirom na to da nije bio nadležan odlučiti o tužbi za poništenje pobijanih odluka, nije bio nadležan ni preinačiti tužbu.

116.

Osoba SC u drugom dijelu prvog žalbenog razloga navodi da se preinaka protivila njezinoj izričitoj namjeri. Kako to pokazuje njegova sudska praksa o preinaci tužbi koje se temelje na članku 263. UFEU‑a u tužbe koje se temelje na članku 272. UFEU‑a ( 70 ), Opći sud ne može valjano preinačiti tužbu ako se to, među ostalim, protivi izričito izraženoj volji tužitelja. Osoba SC u ovom je slučaju izričito odlučila ne podnijeti tužbu za poništenje, zato što bi se Opći sud proglasio nenadležnim u skladu sa svojom sudskom praksom te zato što je ne bi mogla podnijeti u propisanom roku. Osoba SC također je na raspravi navela da takva preinaka nije moguća jer već postoje visoki kriteriji za podnošenje tužbi na temelju članka 272. UFEU‑a u smislu da se od stranaka zahtijeva da u svoj ugovor umetnu arbitražnu klauzulu, ali je smatrala, podredno, da se uvjeti iz sudske prakse Općeg suda mogu primijeniti po analogiji.

117.

Osoba SC u trećem dijelu prvog žalbenog razloga prigovara da joj Opći sud nije omogućio korištenje prava na saslušanje u pogledu preinake, iako je ta preinaka imala ozbiljne posljedice za nju, uključujući to da joj je uskraćeno sudsko preispitivanje pobijanih odluka i njezine povezane tužbe za naknadu štete.

118.

Eulex Kosovo ističe da Opći sud u pobijanom rješenju zapravo nije preinačio tužbu, nego da je samo naveo opseg i uvjete pod kojima bi ta tužba bila dopuštena da je podnesena na temelju članka 263. UFEU‑a. Eulex Kosovo na raspravi je također istaknuo da postoje presedani za pristup koji je Opći sud primijenio u ovom predmetu ( 71 ) te da je takva preinaka moguća na temelju primjene po analogiji uvjeta koji su u sudskoj praksi Općeg suda utvrđeni u pogledu preinake tužbi koje se temelje na članku 263. UFEU‑a u tužbe koje se temelje na članku 272. UFEU‑a.

119.

Eulex Kosovo dalje osporava navod osobe SC da joj je uskraćeno sudsko preispitivanje te da joj se u pogledu predložene preinake trebalo omogućiti korištenje pravom na saslušanje. Sudsko preispitivanje moglo se provesti samo da je tužba bila dopuštena, a Opći sud nije morao saslušati osobu SC, u skladu s člankom 126. svojeg Poslovnika.

120.

Osoba SC prvim žalbenim razlogom osporava preinaku treće točke tužbenog zahtjeva koju je Opći sud proveo. Točnije, osoba SC u biti ističe da Opći sud nije poštovao uvjete koji moraju biti ispunjeni da bi takva preinaka bila moguća, to jest: da je Opći sud nadležan odlučiti o preinačenoj tužbi (prvi dio); da se tužitelj tomu izričito ne protivi (drugi dio); da se tužitelja mora saslušati (treći dio). Osim toga, u odnosu na očitovanja koja je osoba SC iznijela na raspravi, kako su navedena u točki 116. ovog mišljenja, čini se da ona tvrdi da takva preinaka načelno ne bi trebala dopuštena, s obzirom na posebnosti članka 272. UFEU‑a.

121.

Stoga treba primijetiti da prvi žalbeni razlog otvara važna pitanja – koja još nisu razmatrana u sudskoj praksi Suda – o tome je li preinaka tužbe koja se temelji na članku 272. UFEU‑a u tužbu koja se temelji na članku 263. UFEU‑a moguća te, ako jest, pod kojim uvjetima.

122.

S obzirom na moj prijedlog da se drugi žalbeni razlog smatra osnovanim, Sud možda neće morati odlučiti o prvom žalbenom razlogu. Unatoč tomu, razmotrit ću ga, za slučaj da se Sud sa mnom ne složi, tako da će se morati pretpostaviti da su pobijane odluke mjere koje su odvojive od ugovora koje se ne može pobijati na temelju članka 272. UFEU‑a.

123.

Za početak želim istaknuti da mi se prvi žalbeni razlog čini osnovanim te da je djelomičnom preinakom tužbe koju je Opći sud izvršio počinio pogrešku koja se tiče prava.

124.

Prije nego što izložim razloge zbog kojih sam došao do takvog zaključka, htio bih istaknuti da nije moguće prihvatiti navod Eulexa Kosovo da Opći sud zapravo nije preinačio zahtjev osobe SC.

125.

Opći sud je u točki 46. pobijanog rješenja utvrdio da, premda se osoba SC izrijekom pozvala na članak 272. UFEU‑a, treću točku tužbenog zahtjeva treba razmatrati kao tužbu koja se temelji na članku 263. UFEU‑a.

126.

Opći sud je zbog toga u točkama 51. i 52. pobijanog rješenja utvrdio da je treća točka tužbenog zahtjeva nedopuštena jer je podnesena nakon proteka roka.

127.

Istina, Opći sud je u točki 48. pobijanog rješenja svoju raspravu o roku iz članka 263. UFEU‑a započeo riječima „čak i pod pretpostavkom da Opći sud može napraviti preinaku temelja treće točke tužbenog zahtjeva u tužbu za poništenje na temelju članka 263. UFEU‑a”. Međutim, Opći sud je taj zahtjev formalno preinačio još u točki 46. pobijanog rješenja. Osim toga, iz točaka 51. i 52. pobijanog rješenja, u vezi s njegovim točkama 49. i 50., proizlazi da se Opći sud za potrebe proglašavanja tužbe nedopuštenom pozvao isključivo na činjenicu da je podnesena nakon proteka roka. Takvo utvrđenje može se donijeti samo ako je tužba preinačena u tužbu koja se temelji na članku 263. UFEU‑a.

128.

Što se tiče srži problema, treba imati na umu da je, u skladu s ustaljenom sudskom praksom navedenom u točki 27. pobijanog rješenja, dužnost tužitelja izabrati pravnu osnovu za vlastitu tužbu, a ne sudova Unije da sami određuju najprikladniju pravnu osnovu ( 72 ).

129.

Unatoč tomu, u skladu s opširnom sudskom praksom Općeg suda, ako se Sudu podnese tužba za poništenje ili tužba za naknadu štete, on može, iako je spor zapravo ugovorne naravi, u interesu postupovne ekonomije preinačiti tužbu ako su ispunjeni uvjeti za takvu preinaku ( 73 ).

130.

Stoga je preinaka tužbe koja se temelji na članku 263. UFEU‑a u tužbu koja se temelji na članku 272. UFEU‑a bez utjecaja na prava na obranu tužene institucije ili tijela moguća ako se, s jedne strane, tužitelj tomu izričito ne protivi i ako se, s druge strane, u tužbi navodi barem jedan tužbeni razlog vezan uz povredu pravila kojima se uređuje dotični ugovorni odnos ( 74 ). Ta su dva uvjeta kumulativna ( 75 ), što znači da oba moraju biti ispunjena ( 76 ). Ako tužiteljeva izričita namjera nije da tužbu podnese na temelju članka 272. UFEU‑a ( 77 ) ili ako nije istaknut nijedan tužbeni razlog koji se temelji na povredi pravila koja uređuju ugovorni odnos u pitanju ( 78 ), preinaka nije moguća ( 79 ).

131.

Osim toga, Opći sud je utvrdio da je tužbu koja se temelji na članku 263. UFEU‑a moguće preinačiti u tužbu koja se temelji na članku 272. UFEU‑a samo ako postoji arbitražna klauzula koja sudovima Unije dodjeljuje nadležnost da odluče o tužbi podnesenoj na tom temelju ( 80 ). Stoga se čini da to nije samo po sebi uvjet za preinaku, nego da utjelovljuje samostalan uvjet koji služi tomu da se provjeri je li Opći sud nadležan na temelju članka 272. UFEU‑a odlučiti o tužbi kako je preinačena ( 81 ).

132.

Također trebam istaknuti da je Opći sud spomenuo mogućnost da se tužba koja se temelji na članku 272. UFEU‑a preinači u tužbu koja se temelji na članku 263. UFEU‑a, premda u nešto ograničenijem obliku. Osobito, Opći sud još nije utvrdio jesu li upravo spomenuti uvjeti iz njegove sudske prakse primjenjivi u obratnoj situaciji. Primjerice, Opći sud je u nekim predmetima ( 82 ) primijenio pristup sličan onomu iz pobijanog rješenja, utvrdivši da je tužba, čak i ako je takva preinaka bila moguća, bila podnesena nakon proteka roka te stoga nedopuštena. U jednom drugom predmetu ( 83 ) Opći sud je samo istaknuo da je tužitelj zadržao svoje stajalište ne zahtijevajući preinaku te je stoga odbio tužbu kao nedopuštenu.

133.

Čini mi se da u ovom predmetu, uzimajući u obzir navedenu sudsku praksu Općeg suda, nema razloga, ako se vodimo informacijama koje su dostavljene Sudu, načelno isključiti mogućnost preinake tužbe koja se temelji na članku 272. UFEU‑a u tužbu koja se temelji na članku 263. UFEU‑a, pod pretpostavkom da su ispunjeni određeni uvjeti. Prema mojem shvaćanju, takva preinaka obično obilježava situaciju u kojoj je tužitelj sudovima Unije tužbu podnio na jednoj pravnoj osnovi, ali ju je, s obzirom na njezinu narav, trebao podnijeti na nekoj drugoj pravnoj osnovi. Stoga sudovi Unije u interesu postupovne ekonomije mogu preinačiti tužbu prema odgovarajućoj pravnoj osnovi, kako se od tužitelja ne bi moralo zahtijevati da podnese novu tužbu na temelju te pravne osnove. Konkretno, ne čini mi se da se činjenici da sudovi Unije o tužbi koja se temelji na članku 272. UFEU‑a mogu odlučivati samo ako postoji arbitražna klauzula načelno protivi takva preinaka jer ta preinaka pretpostavlja da narav tužbe nije ugovorna, a tužba ionako ostaje ista, osim po svojoj pravnoj osnovi.

134.

Postoje i razlozi da se smatra, kako su to naveli osoba SC i Eulex Kosovo, da je moguće po analogiji primijeniti uvjete koji su u sudskoj praksi Općeg suda utvrđeni u pogledu preinake tužbe koja se temelji na članku 263. UFEU‑a u tužbu koja se temelji na članku 272. UFEU‑a. Ti se razlozi osobito temelje na interesima promicanja usklađenog pristupa u sudskoj praksi sudova Unije te osiguravanja poštovanja temeljnih načela postupovnog prava Unije i osobito prava obrane stranaka spora.

135.

Iz toga proizlazi da sudovi Unije načelno mogu tužbu koja se temelji na članku 272. UFEU‑a preinačiti u tužbu koja se temelji na članku 263. UFEU‑a a da pritom ne dovedu u pitanje prava obrane stranaka, ako su ispunjena sljedeća dva uvjeta: kao prvo, da se tužitelj tomu izričito ne protivi i, kao drugo, da se u tužbi istakne barem jedan tužbeni razlog koji se temelji na nenadležnosti, bitnoj povredi postupka, povredi Ugovorâ ili bilo kojeg pravnog pravila vezanog uz njihovu primjenu ili zloporabi ovlasti, u skladu s člankom 263. drugim stavkom UFEU‑a. Osim toga, iako to samo po sebi nije izričit uvjet za preinaku, sudovi Unije moraju provjeriti jesu li nadležni odlučiti o tužbi za poništenje, kako je preinačena, u skladu s člankom 263. UFEU‑a.

136.

Tužiteljeva izričita namjera čini se važnim elementom u tom pogledu. To je tako uzimajući u obzir zahtjeve koji su propisani u pogledu dopuštenosti tužbi za poništenje, a osobito rok iz članka 263. šestog stavka UFEU‑a, koji općenito obvezuje tužitelja da tužbu za poništenje brzo podnese, u usporedbi s tužbom koja se temelji na članku 272. UFEU‑a, za čije podnošenje nije propisan nikakav konkretan rok. Preinaka stoga ne bi trebala biti moguća ako tužitelj izrazi namjeru da se tužba ne temelji na članku 263. UFEU‑a. Kako to pokazuje sudska praksa Općeg suda ( 84 ), tu je namjeru, u skladu s relevantnim postupovnim pravilima koja uređuju sudove Unije, moguće odrediti, primjerice, na temelju tužiteljevih očitovanja ili njegovih odgovora na pisana ili usmena pitanja koja su mu postavljena tijekom postupka.

137.

Prvi žalbeni razlog osobe SC treba ispitati upravo s obzirom na ta razmatranja.

138.

Prema mojem mišljenju, prvi dio prvog žalbenog razloga treba odbiti. Istina, Opći sud u pobijanom rješenju nije provjerio svoju nadležnost da odluči o preinačenoj tužbi koja se temelji na članku 263. UFEU‑a. Međutim, s obzirom na sudsku praksu navedenu u točki 131. ovog mišljenja, proizlazi da Opći sud nije morao provjeriti svoju nadležnost prije razmatranja preinake tužbe. Osim toga, nesporno je, s obzirom na presudu Jenkinson (vidjeti točke 60. do 63. ovog mišljenja), da je Opći sud nadležan odlučiti o tužbi koja se temelji na članku 272. UFEU‑a i kako je preinačena u tužbu koja se temelji na članku 263. UFEU‑a, s obzirom na presudu H/Vijeće i dr. (vidjeti točke 52. i 53. ovog mišljenja). Stoga predlažem da se prvi dio prvog žalbenog razloga odbije kao neosnovan.

139.

Smatram da drugi dio prvog žalbenog razloga treba prihvatiti. Opći sud je u pobijanom rješenju treću točku tužbenog zahtjeva preinačio ne provjerivši jesu li uvjeti za takvu preinaku bili ispunjeni te osobito je li se tužiteljica izričito tomu protivila. Opći sud je stoga počinio pogrešku koja se tiče prava time što je treću točku tužbenog zahtjeva preinačio protivno izričitoj namjeri osobe SC da tu točku ne utemelji na članku 263. UFEU‑a.

140.

Zbog sličnih razloga smatram da treba prihvatiti i treći dio prvog žalbenog razloga, koji je uvelike povezan s njegovim drugim dijelom. Iako Opći sud, u skladu s člankom 126. svojeg Poslovnika, može predmet riješiti bez saslušavanja stranaka ( 85 ), on mora, kako je to upravo spomenuto, tužiteljevu izričitu namjeru uzeti u obzir kao jedan od uvjeta za preinaku tužbe koja se temelji na članku 272. UFEU‑a u tužbu koja se temelji na članku 263. UFEU‑a. Posljedično, Opći sud je počinio pogrešku koja se tiče prava time što je treću točku tužbenog zahtjeva preinačio a da pritom nije saslušao osobu SC o predloženoj preinaci.

141.

Stoga predlažem da Sud prihvati drugi i treći dio prvog žalbenog razloga te naloži ukidanje pobijanog rješenja na tom temelju.

142.

Osoba SC petim žalbenim razlogom – koji se temelji na povredi članka 268. UFEU‑a i članka 340. drugog stavka UFEU‑a, prava na poštene i pravične radne uvjete i prava na dobru upravu kao i na povredi članka 272. UFEU‑a i članka 340. prvog stavka UFEU‑a te uvjeta predviđenih u pozivu za doprinose iz 2014. – ističe da je Opći sud u točkama 57. do 64. pobijanog rješenja, u vezi s njegovom točkom 74., počinio pogrešku koja se tiče prava utvrdivši da su njezini zahtjevi koji se temelje na ugovornoj i izvanugovornoj odgovornosti Eulexa Kosovo u vezi s opetovanim zahtjevima za polaganje vozačkog ispita bili očito pravno neosnovani.

143.

Osoba SC navodi da je Opći sud zanemario njezine argumente u pogledu ugovorne odgovornosti Eulexa Kosovo jer u pozivu za doprinose nije moguće kao uvjete propisati sposobnost vožnje vozila s četiri motorna kotača i polaganje vozačkog ispita ako član osoblja, kao što je osoba SC, ima invaliditet.

144.

Osim toga, kada je riječ o zahtjevu u pogledu izvanugovorne odgovornosti, osoba SC tvrdi da je Opći sud zanemario njezine argumente da su ti uvjeti bili nezakoniti te da su povređivali njezino pravo na radne uvjete koji poštuju njezino zdravlje, sigurnost i dostojanstvo kao i njezino pravo na dobru upravu. Opći sud je pogrešku koja se tiče prava počinio i time što je utvrdio da tužba nije sadržavala nikakve dokaze o uzročnoj vezi i uvjetima štete jer osoba SC smatra, na temelju sudske prakse Službeničkog suda ( 86 ), da tužitelj koji zahtijeva naknadu neimovinske štete ne mora pružiti te dokaze o ispunjenju tih uvjeta.

145.

Eulex Kosovo ističe da je sposobnost vožnje vozila s četiri motorna kotača za osobu SC bila bitan element njezina zaposlenja u Eulexu Kosovo. Osim toga, SC nije opravdala svoje zahtjeve za naknadu štete, a njezini padovi na vozačkim ispitima nisu uzročno povezani sa žalbom podnesenom protiv pobijanih odluka kao ni s navodnom štetom.

146.

Smatram da peti žalbeni razlog nije moguće prihvatiti.

147.

Opći sud je u točki 64. pobijanog rješenja svoj zaključak u pogledu ugovorne odgovornosti Eulexa Kosovo utemeljio na činjenici da je osoba SC prema ugovoru o radu morala biti u mogućnosti voziti vozilo s četiri motorna kotača. Međutim, trebao bih istaknuti da osoba SC ne osporava tu činjenicu, što je dovoljno da opravda zaključak Općeg suda.

148.

Opći sud je u točkama 57. do 63. pobijanog rješenja navod osobe SC o izvanugovornoj odgovornosti odbio na temelju činjenice da tužba nije sadržavala nikakve informacije koje bi mu omogućile da utvrdi postojanje štete i uzročne veze između osporavanog ponašanja i navodne štete. Opći sud je tu odluku donio vodeći se ustaljenom sudskom praksom spomenutom u točkama 58., 59. i 61. pobijanog rješenja, prema kojoj su uvjeti u pogledu Unijine izvanugovorne odgovornosti kumulativni ( 87 ) te tužitelj mora pružiti pouzdane dokaze o postojanju navodne štete i izravne uzročne veze ( 88 ).

149.

Trebao bih istaknuti da osoba SC ne pokušava pokazati da su dokazi koje je pružila bili dovoljni ili da se ocjena Općeg suda temeljila na iskrivljavanju tih dokaza, nego samo navodi pogrešku koja se tiče prava, koju nije moguće utvrditi s obzirom na ustaljenu sudsku praksu. Treba dodati da su relevantna utvrđenja iz odluka Službeničkog suda na koja se osoba SC pozvala ukinuta u žalbenim postupcima ( 89 ).

150.

Stoga predlažem da se peti žalbeni razlog odbije kao neosnovan.

151.

U skladu s člankom 61. Statuta Suda Europske unije, ako je žalba osnovana, Sud ukida odluku Općeg suda. Može sam konačno odlučiti o sporu, ako stanje postupka to dopušta, ili može vratiti predmet na odlučivanje Općem sudu.

152.

Smatram da stanje postupka ne dopušta Sudu da konačno odluči o sporu. Naime, Opći sud u pobijanom rješenju nije razmatrao činjenične navode u pogledu merituma spora, s obzirom na to da je određene zahtjeve proglasio nedopuštenima. Kako su to osoba SC i Eulex Kosovo zatražili, predmet treba vratiti na odlučivanje Općem sudu.

153.

S obzirom na navedeno, predlažem da Sud djelomično ukine rješenje Općeg suda Europske unije od 19. rujna 2018., SC/Eulex Kosovo (T‑242/17, EU:T:2018:586), u dijelu u kojem je Opći sud odbio tužbu osobe SC uz obrazloženje da je treća točka tužbenog zahtjeva nedopuštena, i da vrati predmet Općem sudu radi donošenja meritorne odluke, a pritom odredi da će se o troškovima odlučiti naknadno.