1.

Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje članka 201. stavka 1. točke (a) Direktive 2009/138/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 25. studenoga 2009. o osnivanju i obavljanju djelatnosti osiguranja i reosiguranja (Solventnost II) ( 2 ).

2.

Taj je zahtjev podnesen u okviru tužbe za poništenje koju su podnijeli Orde van Vlaamse Balies (Udruženje flamanskih odvjetničkih komora) i Ordre des barreaux francophones et germanophone (Udruženje odvjetničkih komora na francuskom i njemačkom jeziku,u daljnjem tekstu zajedno nazvani: udruženja odvjetničkih komora), kojom se traži poništenje weta tot wijziging van de wet van 4 april 2014 betreffende de verzekeringen en ertoe strekkende de vrije keuze van een advocaat of iedere andere persoon die krachtens de op de procedure toepasselijke wet de vereiste kwalificaties heeft om zijn belangen te verdedigen in elke fase van de rechtspleging te waarborgen in het kader van een rechtsbijstandsverzekeringsovereenkomst (Zakon o izmjeni Zakona od 4. travnja 2014. o osiguranju i radi pružanja slobode izbora odvjetnika ili bilo koje druge osobe koja posjeduje kvalifikacije koje su na temelju zakona koji se primjenjuje na postupak nužne kako bi mogla braniti interese neke osobe u okviru ugovora o osiguranju troškova pravne zaštite u svakoj fazi sudskog postupka) ( 3 ) od 9. travnja 2017.

3.

Tužba udruženjâ odvjetničkih komora odnosi se na činjenicu da je belgijski zakonodavac slobodu izbora odvjetnika ili zastupnika koju ima ugovaratelj osiguranja troškova pravne zaštite proširio na arbitražni postupak, ali ne i postupak mirenja.

4.

Grondwettelijk Hof (Ustavni sud, Belgija) svojim prethodnim pitanjem želi znati je li postupak mirenja koji je predviđen belgijskim pravom, neovisno o tome je li sudski ili izvansudski, obuhvaćen pojmom „[sudski] postupak” u smislu članka 201. stavka 1. točke (a) Direktive 2009/138.

5.

Nakon svojeg izlaganja Sudu ću predložiti da na to pitanje odgovori potvrdno. Najprije ću podsjetiti na neovisnost članka 201. stavka 1. točke (a) Direktive 2009/138, koji se odnosi na slobodu osigurane osobe da odabere odvjetnika, u odnosu na članak 198. stavak 1. te direktive, kojim se predviđa snošenje troškova koji iz toga proizlaze. Zatim ću na temelju sudske prakse Suda koja se odnosi na prava ugovaratelja osiguranja troškova pravne zaštite i, konkretno, one koja se odnosi na pojam „upravni postupak” utvrditi korisne elemente za tumačenje pojma „sudski postupak”. Konačno, iz toga ću izvesti zaključke uzimajući u obzir obilježja mirenja, u skladu s ciljevima koji se nastoje postići tom direktivom.

6.

Člankom 4. stavkom 1. točkom (a) Direktive Vijeća 87/344/EEZ od 22. lipnja 1987. o usklađivanju zakona i drugih propisa o osiguranju troškova pravne zaštite ( 4 ), koja je stavljena izvan snage Direktivom 2009/138 ( 5 ), predviđalo se:

„1.   U svakom ugovoru o osiguranju troškova pravne zaštite izričito se priznaje da:

7.

Uvodna izjava 16. Direktive 2009/138 glasi:

„Glavni cilj propisa o osiguranju i reosiguranju te njihovog nadzora je odgovarajuća zaštita ugovaratelja osiguranja i korisnika osiguranja. Izraz korisnik osiguranja obuhvaća svaku fizičku ili pravnu osobu koja na temelju ugovora o osiguranju ima neko pravo. Financijska stabilnost te pravedna i stabilna tržišta drugi su ciljevi propisa o osiguranju i reosiguranju te njihovog nadzora koje također treba uzeti u obzir, ali oni ne smiju ugroziti glavni cilj.”

8.

Glava II. te direktive, naslovljena „Posebne odredbe o osiguranju i reosiguranju”, sadržava poglavlje II. koje se odnosi na „[p]osebne odredbe o neživotnom osiguranju”, čiji odjeljak 4., naslovljen „Osiguranje troškova pravne zaštite”, sadržava članke 198. do 205. ( 6 ).

9.

Članak 198. navedene direktive, naslovljen „Područje primjene ovog odjeljka”, u svojem stavku 1. određuje:

„Ovaj se odjeljak primjenjuje na osiguranje troškova pravne zaštite iz vrste osiguranja 17 u dijelu A Priloga I. pri čemu se društvo za osiguranje obvezuje da će, na temelju uplate premije, snositi troškove pravne zaštite [sudskog postupka] i pružiti druge usluge izravno povezane s pokrićem osiguranja, a posebno u pogledu sljedećega:

[…]

10.

Člankom 200. stavcima 1. i 4. Direktive 2009/138 predviđa se:

„1.   Matična država članica osigurava da društvo za osiguranje donese, u skladu s mogućnošću koju je odabrala država članica, ili po vlastitom izboru, kad je država članica s tim suglasna, barem jednu od metoda za upravljanje odštetnim zahtjevima iz stavaka 2., 3. i 4.

Odabirom bilo kojeg rješenja, interesi osoba koje imaju pokriće troškova pravne zaštite smatraju se zaštićenim na istovjetan način u skladu s ovim odjeljkom.

[…]

4.   U ugovoru se propisuje da osigurane osobe mogu dati upute odvjetniku po njihovom izboru ili, u mjeri u kojoj to nacionalno zakonodavstvo dopušta, bilo kojoj drugoj primjereno kvalificiranoj osobi, od trenutka kad te osigurane osobe budu uputile zahtjeve za naknadom štete u skladu s tim ugovorom.”

11.

Članak 201. te direktive, naslovljen „Sloboda izbora odvjetnika”, u svojem stavku 1. točki (a) određuje:

„1.   U svim ugovorima o osiguranju troškova pravne zaštite se izričito navodi sljedeće:

12.

Prije stupanja na snagu Zakona od 9. travnja 2017., članak 156. stavak 1. weta betreffende de verzekeringen (Zakon o osiguranju) ( 7 ) od 4. travnja 2014. glasio je kako slijedi:

„U ugovorima o osiguranju troškova pravne zaštite mora se izričito odrediti barem da:

13.

Člankom 2. Zakona od 9. travnja 2017. predviđa se:

„U članku 156. Zakona […] o osiguranju, stavak 1. zamjenjuje se sljedećim:

14.

Iz spisa podnesenog Sudu proizlazi da se Gerechtelijk Wetboekom (Zakonik o sudovima), kako je zadnje izmijenjen wetom houdende diverse bepalingen inzake burgerlijk recht en bepalingen met het oog op de bevordering van alternatieve vormen van geschillenoplossing (Zakon o različitim odredbama u području građanskog prava i odredbama s ciljem promicanja alternativnih oblika rješavanja sporova) ( 8 ) od 18. lipnja 2018., predviđaju dvije vrste mirenja, odnosno izvansudsko ili sudsko, od kojih je prvo uređeno člancima 1730. do 1733. tog zakonika, a drugo člancima 1734. do 1737. navedenog zakonika. Opća načela navedena su u člancima 1723./1 do 1729. Zakonika o sudovima.

15.

U skladu s člankom 1723./1 Zakonika o sudovima:

„Mirenje je povjerljiv i strukturiran postupak dobrovoljnog dogovora između sukobljenih stranaka koji se odvija uz pomoć neovisne, neutralne i nepristrane treće osobe koja olakšava komunikaciju i pokušava navesti stranke da same pronađu rješenje.”

16.

Člankom 1729. Zakonika o sudovima predviđa se:

„Bilo koja od stranaka može u bilo kojem trenutku prekinuti mirenje, a da joj to ne nanese štetu.”

17.

Članak 1730. stavak 1. Zakonika o sudovima određuje:

„Svaka stranka može drugim strankama, neovisno o bilo kojem sudskom ili arbitražnom postupku, prije, tijekom ili nakon sudskog postupka predložiti postupak mirenja. Stranke imenuju miritelja međusobnim sporazumom ili to imenovanje povjeravaju trećoj osobi.”

18.

U skladu s člankom 1731. stavcima 1. i 3. tog zakonika:

„1. Stranke međusobno, uz pomoć miritelja, utvrđuju način organizacije mirenja i trajanje postupka. Taj se sporazum evidentira u pisanom obliku u protokolu mirenja koji potpisuju stranke i miritelj. Troškove i naknade za mirenje u jednakom dijelu snose stranke, osim ako ne odluče drukčije.

[…]

3. Potpisivanjem protokola obustavlja se tijek zastare tijekom mirenja.”

19.

Člankom 1732. navedenog zakonika predviđa se:

„Ako stranke postignu sporazum o mirenju, on se evidentira u pisanom obliku te ga stranke i miritelj potpisuju. Po potrebi se navodi ovlaštenje miritelja.

Taj pisani sporazum sadržava precizno određene obveze koje je preuzela svaka stranka.”

20.

Članak 1733. Zakonika o sudovima glasi:

„U slučaju postizanja sporazuma i ako je miritelja koji je vodio mirenje ovlastila komisija iz članka 1727. [Zakonika o sudovima], stranke ili jedna od stranaka mogu sporazum o mirenju koji je postignut u skladu s člancima 1731. i 1732. [tog zakonika] podnijeti nadležnom sudu radi potvrde. […]

Sud može uskratiti potvrdu sporazuma samo ako se njime povređuje javni poredak ili ako je sporazum postignut u postupku obiteljskog mirenja protivan interesima maloljetne djece.

Rješenje o potvrdi ima učinke presude u smislu članka 1043. [navedenog zakonika][ ( 9 )].”

21.

Prema mišljenju suda koji je uputio zahtjev, ako miritelja koji je vodio mirenje nije ovlastila savezna komisija za mirenje, sporazum o mirenju ne može se potvrditi te njegovu izvršivost treba utvrditi na drugi način, kao, na primjer, javnobilježničkim aktom.

22.

Članak 1734. Zakonika o sudovima određuje:

„1. Sud pred kojim je pokrenut postupak može, osim pred Hotom van Cassatie [Kasacijski sud, Belgija] i arrondissementsrechtbankom [Okružni sud, Belgija], u svakoj fazi postupka, kao i u okviru privremene pravne zaštite, na zajednički zahtjev stranaka ili na vlastitu inicijativu, ali uz njihovu suglasnost, naložiti mirenje sve dok se predmet ne uputi na vijećanje.

[…]

2. U odluci kojom se strankama nalaže da pokušaju riješiti spor mirenjem […] navode se ime i svojstvo ovlaštenog miritelja ili ovlaštenih miritelja, utvrđuje se trajanje mandata, pri čemu on ne može trajati dulje od šest mjeseci, te se na prvi mogući datum nakon isteka tog roka zakazuje rasprava.

3. Stranke obavještavaju sud o ishodu mirenja najkasnije na raspravi iz stavka 2. Ako nisu postigle sporazum, stranke mogu međusobnim sporazumom zatražiti novi rok ili tražiti da se postupak nastavi.

[…]

5. Ako stranke zajednički zatraže da se naloži mirenje, postupovni rokovi koji su im određeni prestaju teći od dana na koji podnesu taj zahtjev.

Stranke ili jedna od stranaka mogu po potrebi zatražiti nove rokove za pripremu predmeta za raspravu iz stavka 2. ili članka 1735. stavka 5.”

23.

U skladu s člankom 1735. stavcima 2. i 3. Zakonika o sudovima:

„2. Mirenje se može odnositi na cijeli spor ili dio spora.

3. Tijekom mirenja postupak je i dalje u tijeku pred sudom te sud može u svakom trenutku donijeti bilo koju mjeru koju smatra nužnom. Na zahtjev miritelja ili jedne od stranaka također može prekinuti mirenje prije isteka utvrđenog roka.”

24.

Članak 1736. Zakonika o sudovima glasi:

„[…]

Miritelj po isteku svojeg mandata u pisanom obliku obavješćuje sud o tome jesu li stranke uspjele postići sporazum.

Ako je mirenje dovelo do sklapanja sporazuma o mirenju, pa makar i djelomičnog, stranke ili jedna od stranaka mogu, u skladu s člankom 1043. [Zakonika o sudovima], tražiti od suda da ga potvrdi.

Sud može uskratiti potvrdu sporazuma samo ako se njime povređuje javni poredak ili ako je sporazum postignut u postupku obiteljskog mirenja protivan interesima maloljetne djece.

Ako mirenje nije dovelo do sklapanja potpunog sporazuma o mirenju, postupak se nastavlja na utvrđeni dan, pri čemu se ne dovodi u pitanje mogućnost suda da, ako to smatra prikladnim i ako se s time slože sve stranke, produlji mandat miritelja za određeni rok.”

25.

Udruženja odvjetničkih komora podnijela su 23. listopada 2017. pred Grondwettelijk Hofom (Ustavni sud) tužbu za poništenje Zakona od 9. travnja 2017. Ona u prilog svojoj tužbi ističu dva tužbena razloga, od kojih se jedan temelji na povredi članaka 10. i 11. Grondweta (Ustav), kojima se propisuju načela jednakosti i nediskriminacije, u vezi s člankom 201. Direktive 2009/138.

26.

Ti tužitelji tvrde da Zakon od 9. travnja 2017., kojim se ne predviđa da ugovaratelj osiguranja troškova pravne zaštite ima slobodu izbora odvjetnika u okviru postupka mirenja, nije u skladu s člankom 201. Direktive 2009/138. Oni tvrde da se iz, među ostalim, sudske prakse Suda koja se odnosi na pojam „[sudski ili upravni] postupak” naveden u tom članku može zaključiti da pojam „sudski postupak” ne treba tumačiti usko. Također tvrde da se dobrovoljno i sudsko mirenje, u različitim aspektima, mogu smatrati dijelom sudskog postupka u smislu članka 201. Direktive 2009/138.

27.

Sud koji je uputio zahtjev podsjeća da se osporavanim Zakonom od 9. travnja 2017. sloboda ugovaratelja osiguranja troškova pravne zaštite da odabere odvjetnika ili neku drugu kvalificiranu osobu, koja je prije bila predviđena za sve sudske ili upravne postupke, proširila na arbitražni postupak, ali ne i postupak mirenja. Taj se izbor belgijskog zakonodavca temelji na dvama razmatranjima. S jedne strane, prisustvom savjetnika ne daje se prednost mirenju te se, s druge strane, mirenje ne temelji nužno na pravnom rasuđivanju, za razliku od arbitraže.

28.

Sud koji je uputio zahtjev smatra da iz sudske prakse Suda ( 10 ) proizlazi da pojam „[sudski] postupak” u smislu članka 201. Direktive 2009/138 treba tumačiti široko i da se iz točke 19. presude AK može zaključiti da ne treba praviti nikakvu razliku, među ostalim u slučaju „[sudskog] postupka”, između pripremne faze i faze donošenja odluke u takvom postupku.

29.

Međutim, na temelju te sudske prakse nije moguće sa sigurnošću utvrditi primjenjuje li se to pravo i na postupak mirenja. Sud koji je uputio zahtjev u tom pogledu ističe da postupak mirenja ima obilježja slična obilježjima mirnog rješavanja spora, kao i obilježjima sudskog postupka. Konkretno, u dijelu u kojem je cilj postupka mirenja navesti stranke da postignu sporazum o mirenju, taj se postupak razlikuje od sudskog postupka te je sličan mirnom rješavanju spora. Međutim, postupak mirenja treba razlikovati od mirnog rješavanja spora jer do njega obično dolazi nakon izvansudskog dogovora, jer je uređen Zakonikom o sudovima i jer sporazum sklopljen nakon mirenja koje vodi ovlašteni miritelj može potvrditi nadležni sud, pri čemu rješenje o potvrdi ima učinke presude.

30.

Budući da Grondwettelijk Hof (Ustavni sud) zbog svih tih elemenata ima dvojbe u pogledu tumačenja članka 201. stavka 1. točke (a) Direktive 2009/138, taj je sud odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeće prethodno pitanje:

„Treba li pojam „[sudski] postupak” iz članka 201. stavka 1. točke (a) Direktive [2009/138] tumačiti na način da su u njega uključeni izvansudski i sudski postupak mirenja u smislu članaka 1723./1 do 1737. [Zakonika o sudovima]?”

31.

Pisana očitovanja podnijeli su udruženja odvjetničkih komora, belgijska vlada i Europska komisija. Usmena očitovanja iznijeli su na raspravi održanoj 2. listopada 2019.

32.

Grondwettelijk Hof (Ustavni sud) svojim prethodnim pitanjem poziva Sud da pojasni smisao i doseg pojma „[sudski] postupak” iz članka 201. stavka 1. točke (a) Direktive 2009/138, pri čemu u biti pita treba li tu odredbu tumačiti na način da joj se protivi to da se nacionalnim zakonodavstvom u slučaju sudskog ili izvansudskog postupka mirenja isključuje sloboda ugovaratelja osiguranja troškova pravne zaštite da odabere odvjetnika ili zastupnika.

33.

Načelo slobode izbora koju osigurana osoba koja je ugovorila osiguranje troškova pravne zaštite ima u pogledu odvjetnika ili druge osobe koja je ovlaštena braniti njezine interese „u [sudskom ili upravnom] postupku”, navedeno u članku 201. stavku 1. točki (a) Direktive 2009/138, nije novo.

34.

Sličnim je riječima izraženo i u članku 4. stavku 1. točki (a) Direktive 87/344, koja je stavljena izvan snage Direktivom 2009/138 kojom su preinačene različite direktive u području osiguranja, među kojima i Direktiva 87/344 ( 11 ). Stoga je potrebno uputiti na tumačenje koje je u pogledu tog članka dao Sud.

35.

Slijedom toga, predlažem da se detaljno iznesu zaključci koji se mogu izvesti iz sudske prakse Suda, a zatim i posljedice koje, čini mi se, iz njih proizlaze u pogledu tumačenja pojma „sudski postupak” i u pogledu mirenja.

36.

Međutim, čini mi se da je prije toga, zbog razmjene stajališta na raspravi o odnosu između primjenjivih odredbi u području osiguranja troškova pravne zaštite, korisno ukratko iznijeti njihovu organizaciju, koja jasnije proizlazi iz Direktive 2009/138.

37.

U okviru Direktive 2009/138 odredbe primjenjive u području osiguranja troškova pravne zaštite objedinjene su u posebnom odjeljku koji sadržava članke 198. do 205.

38.

U tom se odjeljku nalaze tri članka, odnosno članci 198., 200. i 201. Direktive 2009/138, koji su korisni za analizu Suda i koji u biti odgovaraju redom člancima 2. do 4. Direktive 87/344 ( 12 ).

39.

Dodavanjem naslova zakonodavac Unije pojasnio je predmet tih odredbi i istaknuo njihovu neovisnost ( 13 ). Tako se u članku 198. Direktive 2009/138 definira osiguranje troškova pravne zaštite i njegovo područje primjene, dok se njezin članak 200. odnosi na upravljanje odštetnim zahtjevima koje provode društva za osiguranje, a u članku 201. iste direktive utvrđuju se slučajevi u kojima osigurana osoba ima slobodu izbora odvjetnika.

40.

Stoga logiku odredbi članka 198. Direktive 2009/138 koje se odnose na obveze društva za osiguranje, odnosno obveze da „[snosi] troškove pravne zaštite [sudskog postupka] i [pruži] druge usluge izravno povezane s pokrićem osiguranja, a posebno u pogledu […] obrane ili zastupanja osigurane osobe u građanskopravnim, kaznenim, upravnim ili drugim postupcima ili s obzirom na bilo koje potraživanje od te osobe” ( 14 ), treba razlikovati od logike članka 200. te direktive kojim se definiraju tri metode za upravljanje odštetnim zahtjevima osoba koje imaju pokriće troškova pravne zaštite, među kojima je i metoda navedena u stavku 4. u okviru koje se u ugovoru propisuje da „osigurane osobe mogu dati upute odvjetniku po njihovom izboru ili, u mjeri u kojoj to nacionalno zakonodavstvo dopušta, bilo kojoj drugoj primjereno kvalificiranoj osobi, od trenutka kad te osigurane osobe budu uputile zahtjeve za naknadom štete u skladu s tim ugovorom” ( 15 ).

41.

Od ostalih odredbi odjeljka koji se odnosi na osiguranje troškova pravne zaštite također treba razlikovati konkretan predmet članka 201. stavka 1. točke (a) Direktive 2009/138, u kojem se definiraju prava osiguranih osoba ili „posebna jamstva u korist osiguranih osoba” ( 16 ) u pogledu slobode izbora odvjetnika ili zastupnika.

42.

Stoga, prema mojem mišljenju, nema dvojbe da članak 198. stavak 1. Direktive 2009/138 ima za učinak samo to da predviđa da se među naknadama koje osiguravatelj isplaćuje ( 17 ) u granicama utvrđenima u njegovu stavku 2. snose troškovi koji proizlaze iz slobode izbora odvjetnika, koja je predviđena u članku 201. stavku 1. točki (a) te direktive. Tim se člankom ne utvrđuju uvjeti u kojima osigurana osoba može odabrati odvjetnika ili zastupnika.

43.

Isto tako, zbog drukčijeg predmeta članka 201. stavka 1. točke (a) Direktive 2009/138 ne može se zaključiti da se njime samo navodi načelo slobode izbora odvjetnika, a ne i da osiguravatelj pritom snosi troškove, što je očita činjenica. Upravo ta novčana obveza, predviđena u članku 198. stavku 1. te direktive, opravdava intervenciju zakonodavca Unije u pogledu uvjeta u kojima ugovaratelj osiguranja troškova pravne zaštite može odabrati odvjetnika ili zastupnika.

44.

Usto, može se utvrditi da Sud prilikom pojašnjenja opsega prava koja su osiguranoj osobi dodijeljena člankom 4. Direktive 87/344, koji je postao članak 201. Direktive 2009/138, nije smatrao potrebnim tumačiti odredbe članka 2. Direktive 87/344, koji je postao članak 198. Direktive 2009/138 ( 18 ).

45.

Nakon što je pojašnjen odnos između članka 198. stavka 1. točke (b) i članka 201. stavka 1. točke (a) Direktive 2009/138, analizu ću nastaviti tako što ću u sudskoj praksi Suda potražiti elemente korisne za razmatranje o uvjetima provedbe slobode izbora odvjetnika koju ima osigurana osoba.

46.

Sud je o opsegu prava osigurane osobe koja proizlaze iz članka 4. stavka 1. točke (a) Direktive 87/344, koji je postao članak 201. stavak 1. točka (a) Direktive 2009/138, odlučio u slučajevima u kojima je ona namjeravala ostvariti svoja prava u okviru sudskih postupaka ili pred upravnim tijelima. Ta je sudska praksa referentna za tumačenje članka 201. stavka 1. točke (a) Direktive 2009/138 ( 19 ).

47.

Sud je u presudi Eschig ( 20 ), s jedne strane, primijenio tri načela koja čine temelj sudske prakse u području osiguranja troškova pravne zaštite, koje je sada uređeno Direktivom 2009/138.

48.

Kao prvo, cilj koji se želi ostvariti Direktivom 87/344 i osobito u njezinu članku 4. jest zaštita interesa osiguranih osoba ( 21 ). Kao drugo, stavak 1. tog članka ima opću primjenu i obvezan karakter ( 22 ). Kao treće, Direktiva 87/344 ne odnosi se na potpuno usklađivanje pravila država članica koja se primjenjuju na ugovore o osiguranju troškova pravne zaštite, tako da države članice, u trenutačnom stanju prava Unije, i dalje mogu utvrditi sustav koji će se primjenjivati na navedene ugovore, pod uvjetom da svoje ovlasti u tom području izvršavaju u skladu s pravom Unije i osobito člankom 4. Direktive 87/344 ( 23 ).

49.

S druge strane, Sud je istaknuo da je pravo osigurane osobe da odabere „svojeg zastupnika”„ograničeno na sudske i upravne postupke” ( 24 ) i da je riječ o „minimalnoj razini slobode koju treba odobriti osiguranoj osobi, neovisno o tome s kojom se mogućnosti predviđenoj u članku 3. stavku 2. Direktive [87/344] usklađuje društvo za osiguranje” ( 25 ). Sud je pojasnio da se „rješenjem iz članka 3. stavka 2. točke (c) Direktive 87/344 osiguranim osobama daju šira prava nego člankom 4. stavkom 1. točkom (a) te direktive. Tako se potonjom odredbom pravo slobodnog izbora zastupnika predviđa samo u slučaju pokretanja sudskog ili upravnog postupka. Suprotno tomu, u skladu s rješenjem iz članka 3. stavka 2. točke (c) navedene direktive, osigurana osoba ima pravo obranu svojih interesa povjeriti zastupniku od trenutka od kojeg ima pravo na odštetni zahtjev od osiguravatelja po ugovoru o osiguranju, dakle i prije bilo kakvog sudskog ili upravnog postupka” ( 26 ).

50.

U dvjema sljedećim presudama od 26. svibnja 2011., Stark ( 27 ) i od 7. studenoga 2013., Sneller ( 28 ), Sud je podsjetio na načela navedena u presudi Eschig kako bi na temelju njih zaključio, u prvoj presudi, da se na osiguranu osobu mogu primjenjivati zemljopisna ograničenja u pogledu izbora odvjetnika, pod uvjetom da njegova sloboda izbora ne izgubi svoju bit ( 29 ) i, u drugoj presudi, da ta sloboda ne smije biti ograničena samo na situacije u kojima osiguravatelj odlučuje da treba angažirati savjetnika izvan društva za osiguranje ( 30 ).

51.

Tako je Sud u tim trima prvim presudama odlučio o opsegu prava osigurane osobe u okviru sudskih postupaka, a da pritom nije trebao tumačiti pojmove „sudski postupak” ili „upravni postupak” ( 31 ).

52.

Sud je u dvjema kasnijim presudama, Massar i AK, koje su donesene 7. travnja 2016., pojam „upravni postupak” u smislu članka 4. stavka 1. točke (a) Direktive 87/344, koji je postao članak 201. stavak 1. točka (a) Direktive 2009/138.

53.

U predmetu u kojem je donesena presuda Massar, cilj je zahtjeva suda koji je uputio zahtjev bio utvrditi može li se načelo slobode izbora odvjetnika ili zastupnika primijeniti ako se ugovaratelj osiguranja troškova pravne zaštite želi braniti u okviru ispitivanja, koje provodi neovisno javno tijelo, zahtjeva za odobrenje za otkaz koji je podnio njegov poslodavac, pri čemu nije riječ o sudskom postupku ( 32 ).

54.

U predmetu u kojem je donesena presuda AK isto se pitanje postavilo za ugovaratelja osiguranja troškova pravne zaštite koji je htio podnijeti prigovor centru koji je zakonom ovlašten za kontrolu posebnih troškova liječenja nakon što je taj centar odbio njegov zahtjev za odobrenje skrbi. Ni u tom drugom slučaju nije bila riječ o sudskom postupku.

55.

Međutim, sada treba istaknuti bitnu razliku između tih dvaju predmeta. Dok je protiv upravne odluke u predmetu u kojem je donesena presuda AK bilo moguće podnijeti tužbu pred upravnim sudom nadležnim u području socijalnog osiguranja i javne službe ( 33 ), to nije bio slučaj u postupku o kojem je bila riječ u predmetu u kojem je donesena presuda Massar. Upravna odluka nije mogla biti predmet tužbe ili prigovora. Mogla se samo podnijeti tužba za naknadu štete pred građanskim sudom ( 34 ).

56.

Sud je pravilno presudio da članak 4. stavak 1. točku (a) Direktive 87/344 treba tumačiti na način da pojam „[upravni] postupak” iz te odredbe obuhvaća, što se tiče presude Massar, „postupak na kraju kojeg javno tijelo ovlašćuje poslodavca da otpusti radnika, osiguranika ugovora o osiguranju troškova pravne zaštite” ( 35 ) i, što se tiče presude AK, „fazu prigovora pred javnim tijelom u kojem to tijelo donosi odluku protiv koje se mogu podnijeti pravni lijekovi” ( 36 ).

57.

Upravo s obzirom na te odluke i, konkretnije, njihova obrazloženja, Grondwettelijk Hof (Ustavni sud) u glavnom postupku smatra da se pojam „sudski postupak” može tumačiti na način da je mirenje obuhvaćeno područjem primjene članka 201. stavka 1. točke (a) Direktive 2009/138.

58.

Međutim, budući da pojam „sudski postupak” treba tumačiti u skladu s uobičajenom metodom Suda, smatram da je analiza dosega presuda Massar i AK samo dodatan element uz elemente koje Sud obično primjenjuje za tumačenje odredbe prava Unije.

59.

Prema ustaljenoj sudskoj praksi Suda, pri tumačenju odredbe prava Unije potrebno je uzeti u obzir ne samo njezin tekst već i kontekst u kojem se nalazi te ciljeve propisa kojeg je dio ( 37 ).

60.

U ovom mi se slučaju čini da elemente konteksta treba izvesti iz presuda Massar i AK.

61.

Valja podsjetiti, što se tiče teksta članka 4. stavka 1. točke (a) Direktive 87/344, da je Sud presudio da iz njega „proizlazi da pojam ‚[upravni] postupak’ treba tumačiti suprotno od pojma ‚[sudski] postupak’” ( 38 ). To utvrđenje treba proširiti na članak 201. stavak 1. točku (a) Direktive 2009/138, koji u tom pogledu glasi jednako.

62.

Naime, jedina razlika u tekstu u verziji na francuskom jeziku ( 39 ) u pogledu tih pojmova „postupka”, koja se odnosi na odrednicu „bilo koji postupak” (na francuskom: toute procédure) zamijenjenu odrednicom „neki postupak” (na francuskom: une procédure), sama po sebi, prema mojem mišljenju, nema nikakav utjecaj ( 40 ). Usto, Sud je upotrijebio izraz „u okviru”nekog ili svakog sudskog ili upravnog postupka (na francuskom: „dans le cadre”d’une odnosno de toute procédure), upućujući pritom na jedanaestu uvodnu izjavu Direktive 87/344 ( 41 ).

63.

Izraz „[sudski ili upravni] postupak” nalazi se samo u članku 201. stavku 1. točki (a) te direktive, koji se odnosi na mogućnost osigurane osobe da odabere odvjetnika. Članak 198. Direktive 2009/138, koji je jednak članku 2. Direktive 87/344 u kojem se javlja izraz „sudski postupak”, glasi drukčije.

64.

Naime, iako se u potonjoj odredbi navodi da osiguravatelj ima obvezu snositi „troškove sudskog postupka”, taj je postupak definiran vrlo široko, kao što to proizlazi iz sljedećeg teksta: „a posebno u pogledu […] obrane ili zastupanja osigurane osobe u građanskopravnim, kaznenim, upravnim […] postupcima”, čemu je dodan i izraz „ili drugim postupcima” ( 42 ).

65.

Ta razlika u tekstu između tih dviju odredbi također se može uočiti u njihovim različitim jezičnim verzijama. Na primjer, u verziji članka 198. Direktive 2009/138 na engleskom jeziku upotrijebljeni su izrazi „legal proceedings” i „defending or representing the insured person in civil, criminal, administrative or other proceedings”, dok prijevod u članku 201. stavku 1. točke (a) te direktive glasi kako slijedi: „in any inquiry or proceedings”.

66.

Isto tako, na njemačkom su jeziku u članku 198. Direktive 2009/138 upotrijebljeni izrazi „die Kosten des Gerichtsverfahrens” i „den Versicherten in einem Zivil-, Straf-, Verwaltungs- oder anderen Verfahren”, a u članku 201. stavku 1. točki (a) te direktive izraz „in einem Gerichts- oder Verwaltungsverfahren”.

67.

Iz ispitivanja dokumenata koji se odnose na izradu Direktive 87/344, a koje sam mogao pregledati, zaključujem da neusklađenost tekstova ne proizlazi iz posebne volje zakonodavca Unije. Naime, ni Prijedlog direktive Vijeća o usklađivanju zakona i drugih propisa o osiguranju troškova pravne zaštite ( 43 ) ni drugi pripremni akti ( 44 ) ne sadržavaju pojašnjenja u tom pogledu. Što se tiče nastanka članka 4. Direktive 87/344, može se samo utvrditi da je, s jedne strane, u Komisijinu obrazloženju u biti objašnjeno da se „[u] ugovorima o osiguranju troškova pravne zaštite predviđa da osiguravatelj snosi troškove i isplaćuje nagrade za rad odvjetnika zaduženog za obranu interesa osigurane osobe. Ne čini se prikladnim da taj odvjetnik bude uobičajeni odvjetnik društva za osiguranje, osobito ako je riječ o složenom društvu za osiguranje. Time bi se tog odvjetnika stavilo u težak položaj. Direktivom se također propisuje da osigurana osoba mora moći sama odabrati svojeg savjetnika”. S druge strane, Gospodarski i socijalni odbor zatražio je da se „izričito pojasne uvjeti korištenja odvjetnika”, ali nije predložio jezičnu izmjenu kojom bi se pojasnila priroda postupaka ( 45 ).

68.

Tek je u izvješću ad hoc skupine savjetnika Odbora stalnih predstavnika od 26. svibnja 1987. o izmijenjenom prijedlogu direktive Vijeća o usklađivanju zakona i drugih propisa o osiguranju troškova pravne zaštite ( 46 ) objašnjeno da je „minimalna razina slobode izbora odvjetnika definirana s obzirom na sudske i upravne postupke”, pri čemu se ne daju druga pojašnjenja u pogledu izbora drukčijeg teksta članka 2. Direktive 87/344 i osobito u pogledu dosega izraza „posebno” i „ili drugim” koji su upotrijebljeni u potonjoj odredbi.

69.

Prema mojem mišljenju, taj povijesni pregled zakonodavstva potvrđuje mogućnost da se pojam „sudski postupak” tumači široko kao što je to Sud već presudio u presudama Massar i AK u pogledu pojma „upravni postupak”. Sud je naveo da se taj pojam ne može ograničiti samo na sudske postupke u upravnim stvarima, odnosno one koji se odvijaju pred sudom u užem smislu te riječi ( 47 ), i da tekst članka 4. stavka 1. Direktive 87/344 ne sadržava nikakvo razlikovanje između pripremne faze i faze donošenja odluke u sudskom ili upravnom postupku ( 48 ).

70.

Stoga dolazim do analize dosega tih presuda koji je odlučujući za tumačenje članka 201. stavka 1. točke (a) Direktive 2009/138, kao što je to istaknuo sud koji je uputio zahtjev.

71.

Ako se strogo držimo teksta obrazloženja, treba zaključiti da je pojam „[sudski] postupak” u smislu članka 201. stavka 1. točke (a) Direktive 2009/138 neovisan pojam koji podrazumijeva fazu prije sudske faze, koja može biti njezin nastavak.

72.

Stoga bi se, prema mojem mišljenju, iz toga najprije moglo zaključiti da je mirenje obuhvaćeno tim pojmom ( 49 ) kao način rješavanja sporova.

73.

Stoga se ne slažem s mišljenjima prema kojima doseg presuda Massar i AK treba ograničiti na posebne okolnosti na temelju kojih su donesene, a zbog kojih bi došlo do primjene organizacijskog kriterija koji se temelji na ovlasti uprave da donosi odluke koje utječu na prava ugovaratelja osiguranja troškova pravne zaštite. Pojam „sudski postupak” stoga bi se odnosio samo na postupke na završetku kojih sud konačno odlučuje o pravnom položaju zainteresirane osobe.

74.

Ističem, kao prvo, da bi takva analiza, kad bi se prihvatila, imala za učinak isključivanje mirenja u upravnom stvarima ( 50 ) iz područja primjene članka 201. stavka 1. točke (a) Direktive 2009/138, što mi se čini protivnim tumačenju Suda koje proizlazi iz presuda Massar i AK.

75.

Kao drugo, napominjem da Sud nije ograničio svoje tumačenje primjenom organizacijskog kriterija s obzirom na to da je potvrdio potrebu za širokom zaštitom interesa ugovaratelja osiguranja ( 51 ) i da je to načelo primijenio u posebnim slučajevima čiju različitost treba istaknuti.

76.

Naime, kao što je to Sud istaknuo u presudi AK, „postup[ak] […] predstavlja neophodni uvjet za podnošenje tužbe upravnom sudu” ( 52 ), pri čemu nije pojasnio i je li on obvezan, dok u presudi Massar upravna odluka nije mogla biti predmet tužbe. Ona je u najboljem slučaju mogla poslužiti kao osnova za pokretanje postupka radi naknade štete pred građanskim sudom ( 53 ).

77.

Usto, Sud je u toj presudi odlučio o upravnom postupku odobrenja otkaza koji je zatražio poslodavac ( 54 ) u kojem dotični radnik ne podnosi nikakav prigovor. On se samo sasluša ( 55 ) te ne može upotrijebiti nikakvo pravno sredstvo. To su bitne razlike u odnosu na predmet u kojem je donesena presuda AK.

78.

To usporedno ispitivanje presuda Massar i AK omogućuje, prema mojem mišljenju, da se utvrde ključni kriteriji koje primjenjuje Sud. Točno je da je riječ o potrebi zaštite interesa osigurane osobe na čija se prava utječe ( 56 ), ali, u skladu s tekstom tih presuda, u „fazi” ( 57 ) ili u „postupku” ( 58 ) koji mogu biti povezani s kasnijom sudskom fazom.

79.

Nije istaknut nijedan uvjet povezan s obveznošću pomoći odvjetnika ili prethodne faze.

80.

Drugim riječima, Sud je u istom smislu odlučio u okolnostima čija je zajednička značajka bila volja ugovaratelja osiguranja troškova pravne zaštite da se donese upravna odluka u njegovu korist, prije nego što sud odluči o eventualnom osporavanju koje nije bilo ograničeno na nadzor osnovanosti upravne odluke.

81.

Iz toga zaključujem da izraz „postupak” ne obuhvaća samo fazu tužbe „pred sudom u užem smislu te riječi” ( 59 ), odnosno sudsku fazu od trenutka od kojeg je postupak u tijeku ili se pokreće, nego i fazu koja joj prethodi ili, drugim riječima, izvansudsku fazu ( 60 ).

82.

Takvo tumačenje ima za učinak usklađivanje različitih jezičnih verzija izraza „sudski ili upravni postupak” s općim smislom izraza „inquiry” koji se nalazi u članku 4. odnosno članku 201. direktiva 87/344 i 2009/138 u verziji na engleskom jeziku ( 61 ).

83.

Treba još provjeriti je li to tumačenje u skladu s ciljevima koji se nastoje postići odredbama Direktive 2009/138 koje se odnose na osiguranje troškova pravne zaštite.

84.

Pitanje na koje treba odgovoriti jest u kojoj mjeri ciljevi koje treba postići, a koji su utvrđeni u posebnom odjeljku Direktive 2009/138 posvećenom osiguranju troškova pravne zaštite, opravdavaju to da se pojam „sudski postupak” tumači na isti način na koji je Sud tumačio pojam „upravni postupak” u presudama Massar i AK.

85.

Valja podsjetiti da je Sud neprestano iznova potvrđivao obvezu da se članak 4. stavak 1. točka (a) Direktive 87/344 ne tumači usko u pogledu slobode izbora odvjetnika ili zastupnika, s obzirom na cilj koji se njome nastoji postići ( 62 ), te je podsjetio da ta odredba ima opću primjenu i obvezan karakter ( 63 ).

86.

Prema mojem mišljenju, kao što su to pokazale okolnosti u presudama Massar i AK koje su opravdavale to da se na temelju tih načela izraz „postupak” ne tumači u strogom smislu riječi, odnosno u smislu postupka u tijeku, nego kao bilo koja faza koja prethodi fazi donošenja odluke, sloboda ugovaratelja osiguranja troškova pravne zaštite da odabere odvjetnika ili zastupnika treba biti zajamčena u svim situacijama u kojima je riječ o uređivanju pitanja povezanih s interesima osiguranih osoba, a da se pritom ne pokreće postupak pred nacionalnim sudom.

87.

Način nije važan s obzirom na to da je riječ o fazi koja može dovesti do sudskog akta, odnosno pravomoćnog ili obvezujućeg akta kojim se utvrđuju prava svake osobe, ili pak akta koji se može izvršiti.

88.

Međutim, sloboda izbora odvjetnika odgovara na potrebu za širokom zaštitom interesa osigurane osobe upravo zbog posljedica te prethodne faze, tijekom koje, kao što su to istaknula udruženja odvjetničkih komora, osigurana osoba ima na raspolaganju niz postupovnih mogućnosti u slučaju povrede njezinih prava i procjene pravnih i stvarnih izgleda za uspjeh ( 64 ).

89.

Stoga se u toj prethodnoj fazi, neovisno o tome odnosi li se ona na odnose između fizičkih osoba ili odnose u kojima uprava izvršava svoje ovlasti te ih formalizira u odluci, u svrhu zaštite prava osigurane osobe treba upotrijebiti sredstvo kojim se prije svega nastoji izbjeći sudski postupak, ali koje potom može biti korisno za njegovo pokretanje, kao što je, osim prigovora, slanje pisama opomene ili, općenitije, bilo koji akt kojim se može prekinuti zastara.

90.

Budući da je područje primjene članka 201. stavka 1. točke (a) Direktive 2009/138 tako definirano u skladu s ciljem koji se njome nastoji postići, koje zaključke treba iz toga izvesti u pogledu mirenja?

91.

Najosjetljivije pitanje na koje treba odgovoriti odnosi se na postupak mirenja koji se odvija izvan bilo kakvog već pokrenutog sudskog postupka.

92.

Naime, prema mojem mišljenju, ako je postupak već pokrenut pred sudom, mirenje je samo faza sudskog postupka u tijeku. Stoga bi bilo protivno ciljevima koji se nastoje postići odredbama Direktive 2009/138 koje se odnose na osiguranje troškova pravne zaštite to da ugovaratelj takvog osiguranja ne nastavi uživati pomoć odvjetnika kojeg je prvotno odabrao.

93.

U svim drugim slučajevima mirenje je, prema mojem mišljenju, također obuhvaćeno pojmom „[sudski] postupak” u smislu članka 201. stavka 1. točke (a) Direktive 2009/138 ( 65 ) u pogledu slobode izbora odvjetnika ili nekog drugog zastupnika zbog šest ključnih razloga.

94.

Kao prvo, mirenje, za koje mi se čini da ga je primjereno definirati s obzirom na članak 3. točku (a) Direktive 2008/52/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 21. svibnja 2008. o nekim aspektima mirenja u građanskim i trgovačkim stvarima ( 66 ), koja se primjenjuje na prekogranične sporove ( 67 ), čini fazu tijekom koje stranke traže način na koji bi mirno riješile svoj spor ( 68 ).

95.

Upotrebom tog postupka mirenja zainteresirane osobe nastoje postići rješenje u skladu sa svojim interesima ( 69 ), poput onih koje upućuju prigovor osobi ili službi kako bi uspjele u postupku. Prema mojem mišljenju, mirenje je samo drugi način postizanja istog cilja.

96.

Usto, u skladu s određenim nacionalnim zakonodavstvima, faza mirenja može biti obvezna ( 70 ), kao i faza podnošenja prigovora upravi koja je u određenim slučajevima predviđena nacionalnim pravom. Stoga se ne može izvesti argument da bi mirenje ovisilo isključivo o volji stranaka ( 71 ).

97.

Kao drugo, uloga odvjetnika u postupku mirenja ista je kao i u slučaju prigovora. Ona se sastoji od pružanja osiguranoj osobi svih korisnih informacija koje joj, s jedne strane, omogućuju da procijeni interes radnji poduzetih u fazi koja prethodi pokretanju postupka pred sudom i, s druge strane, pomažu u njihovu uspješnom okončanju, a da se pritom ne ugrozi mogućnost pokretanja sudskog postupka ako se to pokaže potrebnim, pod uvjetom da se nije mogao pronaći nikakav održiv sporazum ( 72 ).

98.

Kao treće, mirenje utječe na sudski postupak u barem jednakoj mjeri, ako ne i većoj, kao i prigovor, s obzirom na to da mirenje može obustaviti tijek zastare, što je osobito slučaj u belgijskom pravu od potpisivanja protokola o izvansudskom postupku mirenja ( 73 ).

99.

Stoga se u fazi mirenja predmetne stranke nalaze u fazi koja a minima prethodi sudskom postupku, a tijekom koje se, zahvaljujući pomoći odvjetnika, ispunjuje „[potreba] sudsk[e] zaštit[e]” osigurane osobe, u skladu s tekstom presude AK ( 74 ) i drukčijim izrazom u presudi Massar ( 75 ). Samo je zbog tog razloga nebitna intervencija treće osobe nakon sporazuma stranaka, kao i činjenica da postignuto rješenje nije nužno ono koje strogo odgovara pravima svake osobe.

100.

Kao četvrto, takav koncept mirenja kao faze koja prethodi fazi donošenja odluke nalaže se tim više što će, za razliku od prigovora, nakon kojeg ne slijedi presuda ako su zadovoljeni zahtjevi osobe koja se smatrala oštećenom, faza mirenja dovesti do postupka sudske prirode ako sadržaj sporazuma koji su postigle stranke treba učiniti izvršnim ( 76 ). Taj sporazum potom trebaju priznati i proglasiti izvršnim druge države članice na temelju, među ostalim, propisa o izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima ( 77 ), kao i svaku odluku koju donese sudsko tijelo, a koja će kružiti unutar Unije.

101.

Usto se može istaknuti i praktični argument. Kako da se pojmi da odvjetnik ili zastupnik koji je odabran u toj drugoj sudskoj fazi nije isti odvjetnik ili zastupnik koji je osiguranoj osobi pružao pomoć tijekom prethodne faze? Sloboda izbora odvjetnika ili zastupnika nalaže se, prema mojem mišljenju, kao jamstvo učinkovitosti i smanjenja troškova.

102.

Kao peto, također smatram da će činjenica da se ugovaratelju osiguranja troškova pravne zaštite jamči sloboda izbora odvjetnika ili zastupnika u slučaju mirenja učinkovito pridonijeti provedbi cilja kojim se nastoji „olakša[ti] pristup alternativnom rješavanju sporova i […] promi[cati] mirno rješavanje sporova”, navedenog u članku 1. stavku 1. Direktive 2008/52 ( 78 ).

103.

Stoga pozivam Sud da s obzirom na taj novi aspekt razmotri tumačenje odredbi koje se odnose na slobodu ugovaratelja osiguranja troškova pravne zaštite da odabere odvjetnika ili zastupnika. Naime, prilikom izrade Direktive 87/344 cilj promicanja alternativnih postupaka rješavanja sporova, naveden u članku 81. stavku 2. točki (g) UFEU‑a ( 79 ), nije imao isti stupanj važnosti.

104.

Sada je situacija drukčija zbog konteksta eksponencijalnog povećanja broja sporova u mnogim državama članicama tijekom proteklih deset godina ( 80 ).

105.

Isto se utvrđenje može donijeti u pogledu potrošačkih sporova. Naime, isto je pitanje poboljšanja pristupa pravosuđu, kojim se potiče upotreba mirnih načina rješavanja sporova, dovelo do izrade Direktive 2013/11/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 21. svibnja 2013. o alternativnom rješavanju potrošačkih sporova i izmjeni Uredbe (EZ) br. 2006/2004 i Direktive 2009/22/EZ (Direktiva o alternativnom rješavanju potrošačkih sporova) ( 81 ).

106.

Stoga ne bi bilo u skladu sa sustavom koji proizlazi, s jedne strane, iz Direktive 2009/138 čiji je cilj široka zaštita prava osiguranih osoba i, s druge strane, iz direktiva koje se odnose na mirne načine rješavanja sporova i kojima se nastoji postići isti cilj primjenom alternativnih načina za pokretanje postupka pred nacionalnim sudom, kad se ugovaratelju osiguranja troškova pravne zaštite ne bi omogućila sloboda izbora odvjetnika ili zastupnika.

107.

Glavno područje primjene mirenja koje obuhvaća sporove iz svakodnevnog života, kao što su međususjedski ili obiteljski sporovi ili pak sporovi povezani s radnim odnosima, također ide u prilog tomu.

108.

Kao šesto, u još širem smislu, smatram da bi tumačenje pojma „sudski postupak” koje je ograničeno samo na „postupke pred sudom” u budućnosti moglo predstavljati opasnosti na koje želim skrenuti pozornost Suda. Naime, ne treba li na umu imati činjenicu da neprestana potraga za sredstvima kojima se potiče pristup pravosuđu u državama članicama može dovesti do donošenja nacionalnih zakonskih mjera kojima se ovlasti koje tradicionalno izvršava sud prenose na građanska ili upravna tijela zadužena za postizanje sporazuma između stranaka? Međutim, budući da se takvom sporazumu pridaje sudska priroda, pitanje izbora odvjetnika jednako je jasno ( 82 ).

109.

Slijedom toga, sudski kontekst kojim može biti obuhvaćen postupak ili akt prema mojem je mišljenju kriterij za primjenu članka 201. stavka 1. točke (a) Direktive 2009/138 ( 83 ). Stoga ne mogu zamisliti da tom odredbom može biti obuhvaćeno sve što je ugovorne prirode, kao što je nagodba, ili što čini usluge ( 84 ) koje prethode otkrivanju spora, kao što su traženje ili razmjena informacija ili pak savjetovanje.

110.

Prema mojem mišljenju, takvo je ograničenje primjeren odgovor na legitimne zabrinutosti koje mogu izazvati posljedice preširokog shvaćanja načela slobode izbora odvjetnika ili zastupnika koje se jamči ugovaratelju osiguranja troškova pravne zaštite, kao i na opasnost od potpunog poništavanja dosega članka 200. stavka 4. Direktive 2009/138.

111.

Zbog svih tih razloga smatram da, u skladu s presudama Massar i AK, pojam „sudski postupak” ne treba tumačiti drukčije od pojma „upravni postupak”, na temelju čega se može smatrati da je mirenje faza koja prethodi fazi donošenja odluke, kao i svaki prigovor u slučaju upravnog postupka, te u određenim slučajevima može biti faza sudskog postupka.

112.

To se tumačenje, prema mojem mišljenju, ne može dovesti u pitanje s obzirom na sadržaj belgijskog prava u području mirenja koje vodi ovlašteni miritelj ( 85 ).

113.

Naime, kao prvo, kao što su to učinila udruženja odvjetničkih komora, ističem da su pravila primjenjiva na mirenje, neovisno o tome je li ono sudsko ili izvansudsko, odnosno o tome je li ga naložio sud, kodificirana u Zakoniku o sudovima.

114.

Kao drugo, potvrdom sporazuma postignutog između stranaka dodjeljuje mu se učinak izvršivosti. Suprotno mišljenju belgijske vlade i Komisije, smatram da je nadzor protivljenja javnom poretku i interesu djeteta ( 86 ) sudske prirode jer podrazumijeva materijalnu ocjenu koja nadilazi obično formalno ispitivanje, kao što o tome svjedoči naša sudska praksa u tom području ( 87 ).

115.

Kao treće, pitanje neobveznosti potvrde ne čini mi se relevantnim s obzirom na to da je sama mogućnost njezine primjene odlučujuća kao faza pokretanja postupka pred sudom koja može slijediti fazu prigovora ( 88 ).

116.

Stoga se proširenje slobode izbora odvjetnika ili zastupnika koju ima ugovaratelj osiguranja troškova pravne zaštite, kako je to predvidio belgijski zakonodavac, prema mojem mišljenju, ne može ograničiti na arbitražu s obzirom na to da se ono temelji na pojmu „postupak” u strogom smislu riječi, odnosno postupku koji se pred sudom pokreće radi rješavanja spora. Naime, smatram da je treba proširiti u širem smislu i, k tomu, neovisno o svakom financijskom razmatranju ( 89 ), u skladu sa sudskom praksom Suda.

117.

S obzirom na sva prethodna razmatranja, predlažem Sudu da na prethodno pitanje koje je uputio Grondwettelijk Hof (Ustavni sud, Belgija) odgovori kako slijedi:

Članak 201. stavak 1. točku (a) Direktive 2009/138/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 25. studenoga 2009. o osnivanju i obavljanju djelatnosti osiguranja i reosiguranja (Solventnost II) treba tumačiti na način da mu se protivi to da se nacionalnim zakonodavstvom u slučaju sudskog ili izvansudskog postupka mirenja isključuje sloboda ugovaratelja osiguranja troškova pravne zaštite da odabere odvjetnika ili zastupnika.