1. 

U ovom prethodnom postupku na temelju članka 267. UFEU‑a, Centrale Raad van Beroep (Središnje žalbeno vijeće, Nizozemska) postavlja Sudu tri pitanja o tumačenju članka 14. stavka 2. točke (a) Uredbe Vijeća (EEZ) br. 1408/71 od 14. lipnja 1971. o primjeni sustava socijalne sigurnosti na zaposlene osobe, samozaposlene osobe i članove njihovih obitelji koji se kreću unutar Zajednice, kako je izmijenjena Uredbom Vijeća (EZ) br. 1606/98 od 29. lipnja 1998. ( 2 ) (u daljnjem tekstu: Uredba br. 1408/71), i članka 13. stavka 1. točke (b) podtočke (i) Uredbe (EZ) br. 883/2004 Europskog parlamenta i Vijeća od 29. travnja 2004. o koordinaciji sustava socijalne sigurnosti ( 3 ), kako je izmijenjena Uredbom (EU) br. 465/2012 Europskog parlamenta i Vijeća od 22. svibnja 2012. ( 4 ) (u daljnjem tekstu: Uredba br. 883/2004).

2. 

Ovaj zahtjev za prethodnu odluku proizlazi iz spora između društva AFMB Ltd (u daljnjem tekstu: AFMB) sa sjedištem na Cipru i više vozača u međunarodnom cestovnom prijevozu te Raada van bestuur van de Sociale verzekeringsbank (Upravno vijeće Banke socijalnog osiguranja, Nizozemska; u daljnjem tekstu: RSVB) u pogledu odluke potonjeg vijeća u skladu s kojom se na navedene vozače primjenjuje nizozemsko zakonodavstvo u području socijalne sigurnosti, a ne ciparsko zakonodavstvo u području socijalne sigurnosti. Tu upravnu odluku osporio je AFMB, koji se, u svrhu primjene ciparskog zakonodavstva, poziva na ugovore o radu zaključene s navedenim vozačima, u kojima se AFMB izričito određuje kao „poslodavac”, i to unatoč činjenici da se ti vozači redovno stavljaju na raspolaganje nizozemskim prijevoznicima s kojima je AFMB zaključio sporazume o upravljanju voznim parkom.

3. 

Pojašnjenje spornog pitanja koga treba smatrati „poslodavcem” u smislu članka 13. stavka 1. točke (b) podtočke i. Uredbe br. 883/2004 u glavnom predmetu – AFMB ili nizozemske poduzetnike – od nezanemarive je važnosti, s obzirom na to da omogućuje određivanje primjenjivog nacionalnog zakonodavstva u području socijalne sigurnosti, kako bi se vozačima u međunarodnom cestovnom prijevozu zajamčilo pravo na pristup nacionalnim sustavima socijalne sigurnosti neovisno o tome što su zaposleni u drugim državama članicama, a ne u svojoj državi podrijetla. Međutim, u tom kontekstu ne smije se zanemariti učinak koji na jedinstveno tržište Unije, osobito na načela slobodnog kretanja i slobodnog tržišnog natjecanja, može imati primjena nacionalnog zakonodavstva države članice kojim se predviđaju mogući niži socijalni troškovi od troškova države članice u kojoj zaposlena osoba boravi ili uglavnom radi. Budući da se pravom Unije, u trenutačnoj fazi njegova razvoja, nacionalni sustavi socijalne sigurnosti samo koordiniraju, umjesto da se usklađuju ( 5 ), razlike između tih sustava mogu biti značajne. Stoga se u određenim slučajevima ne može isključiti da, ono što jedna država članica smatra legitimnom konkurentskom prednošću povezanom sa sjedištem poduzetnika, druga država članica smatra zloupotrebom temeljnih sloboda iz Ugovorâ. Ti slučajevi samo su neki od primjera osobito osjetljivih aspekata koje valja uzeti u obzir u okviru analize osnovnih pravnih pitanja.

4.

Uredba br. 1408/71 donesena je 14. lipnja 1971. i stupila je na snagu 1. listopada 1972. Nakon toga, navedena je uredba više puta izmijenjena. Također se primjenjuje na države Europskog udruženja za slobodnu trgovinu (u daljnjem tekstu: EFTA) na temelju Sporazuma o Europskom gospodarskom prostoru (u daljnjem tekstu: Sporazum o EGP‑u) ( 6 ) i bilateralnih sporazuma sklopljenih sa Švicarskom Konfederacijom ( 7 ) ( 8 ).

5.

Glava II Uredbe br. 1408/71, naslovljena „Određivanje primjenjivog zakonodavstva”, sadržava članke 13. do 17.

6.

Člankom 13. stavkom 1. Uredbe br. 1408/71, naslovljenim „Opća pravila”, određuje se:

„Podložno člancima 14.c i 14.f, na osobe na koje se primjenjuje ova Uredba primjenjuje se zakonodavstvo samo jedne države članice. To zakonodavstvo utvrđuje se u skladu s odredbama ove glave.”

7.

Člankom 13. stavkom 2. navedene uredbe predviđa se:

„Ovisno o člancima od 14. do 17.:

[…]”

8.

Članak 14. stavak 1. navedene uredbe, naslovljen „Posebna pravila koja se primjenjuju na osobe u plaćenom zaposlenju, osim na pomorce”, glasi:

„Članak 13. stavak 2. točka (a) primjenjuje se ovisno o sljedećim izuzecima i okolnostima:

[…]”

9.

Člankom 14. stavkom 2. navedene uredbe određuje se:

„Na osobu koja je uobičajeno zaposlena na državnom području dviju ili više država članica primjenjuje se sljedeće zakonodavstvo:

10.

Uredba br. 1408/71 stavljena je izvan snage Uredbom br. 883/2004, koja je donesena 29. travnja 2004. i stupila na snagu 1. svibnja 2010. Primjenjuje se na države EFTA‑e na temelju Sporazuma o EGP‑u ( 9 ) odnosno bilateralnih sporazuma sklopljenih sa Švicarskom Konfederacijom ( 10 ).

11.

Glava II Uredbe br. 883/2004, pod nazivom „Određivanje zakonodavstva koje se primjenjuje”, obuhvaća članke 11. do 16.

12.

Članak 11. stavak 1. Uredbe br. 883/2004, naslovljen „Opća pravila”, glasi:

„Na osobe na koje se primjenjuje ova Uredba, primjenjuje se zakonodavstvo samo jedne države članice. To se zakonodavstvo određuje u skladu s ovom glavom.”

13.

Člankom 12. stavkom 1. navedene uredbe, pod nazivom „Posebna pravila”, predviđa se:

„Na osobu koja obavlja djelatnost kao zaposlena osoba u državi članici za poslodavca koji ondje redovno obavlja svoje djelatnosti i kojeg je poslodavac uputio u drugu državu članicu radi obavljanja posla za tog poslodavca, i nadalje se primjenjuje zakonodavstvo prve države članice pod uvjetom da predviđeno trajanje takvog posla nije duže od 24 mjeseca i da nije poslana s ciljem da zamijeni drugu upućenu osobu.”

14.

Člankom 13. stavkom 1. navedene uredbe određuje se:

„Na osobu koja inače obavlja djelatnost kao zaposlena osoba u dvjema državama članicama ili više njih, primjenjuje se:

15.

Članak 90. stavak 1. Uredbe br. 883/2004, pod nazivom „Stavljanje izvan snage”, glasi:

„Uredba [br. 1408/71] stavlja se izvan snage na dan primjene ove Uredbe.

Međutim, Uredba [br. 1408/71] i dalje je na snazi i ima pravni učinak u smislu:

[…]

16.

Kao što je prethodno navedeno, zahtjev za prethodnu odluku podnesen je u okviru spora između AFMB‑a i više vozača kamiona u međunarodnom prijevozu s boravištem u Nizozemskoj te RSVB‑a, u pogledu izdavanja „potvrda A1” ( 11 ) između 2. listopada 2013. i 9. srpnja 2014., u kojima je RSVB potvrdio da predmetni radnici podliježu nizozemskom zakonodavstvu u području socijalne sigurnosti. Razdoblja na koja se odnose te potvrde razlikuju se od slučaja do slučaja, ali nijedno nije bilo prije 1. listopada 2011. ni nakon 26. svibnja 2015. (u daljnjem tekstu: sporna razdoblja).

17.

RSVB je smatrao da nizozemske prijevoznike koji su zaposlili vozače koji su im bili u potpunosti na raspolaganju na neodređeno vrijeme te su im stvarno podređeni i koji su dužni faktički snositi troškove njihovih plaća, valja smatrati „poslodavcima” za potrebe primjene pravila Unije o koordinaciji sustavâ socijalne sigurnosti.

18.

AFMB osporava tu ocjenu, pri čemu u biti tvrdi da se njega treba smatrati „poslodavcem” zbog ugovora o radu zaključenih s vozačima, u kojima je izričito dogovorena primjena ciparskog prava i da se zbog toga ciparsko zakonodavstvo u području socijalne sigurnosti treba smatrati primjenjivim.

19.

U skladu s nekoliko odluka donesenih u srpnju 2014., RSVB je ocijenio neosnovanima prigovore podnesene u ime AFMB‑a protiv odluka iz listopada 2013.

20.

Presudom od 25. ožujka 2016. Prvostupanjski sud u Amsterdamu (Nizozemska) odbio je kao neosnovane tužbe podnesene u ime AFMB‑a protiv prethodno navedenih odluka iz srpnja 2014.

21.

Sud koji je uputio zahtjev, pred kojim je trenutačno u tijeku sudski postupak, smatra da rješenje spora u glavnom postupku ovisi, među ostalim, o tumačenju pravila prava Unije o koordinaciji sustava socijalne sigurnosti. Želi dobiti pojašnjenja u pogledu toga tko je „poslodavac” vozačâ tijekom spornih razdoblja – prijevoznici sa sjedištem u Nizozemskoj ili AFMB – te tako odrediti državu članicu čije se zakonodavstvo u području socijalne sigurnosti treba primijeniti.

22.

U tom je kontekstu Centrale Raad van Beroep (Središnje žalbeno vijeće) odlučio prekinuti postupak i postaviti Sudu sljedeća prethodna pitanja:

23.

Odluku kojom se upućuje zahtjev za prethodnu odluku od 20. rujna 2018. tajništvo Suda zaprimilo je 25. rujna 2018.

24.

Stranke u glavnom postupku, nizozemska, češka, francuska, ciparska, mađarska i austrijska vlada, vlada Ujedinjene kraljevine i Europska komisija podnijeli su pisana očitovanja u roku određenom člankom 23. Statuta Suda Europske unije.

25.

Na raspravi od 17. rujna 2019., zastupnici ad litem stranaka u glavnom postupku, nizozemska, francuska, ciparska i austrijska vlada te Komisija podnijeli su očitovanja.

26.

Kako bi se bolje razumjela prethodna pitanja koja je postavio sud koji je uputio zahtjev, kao i izazovi s kojima se treba suočiti sud koji je uputio zahtjev u glavnom predmetu, valja najprije podsjetiti na ciljeve i funkcioniranje pravila Unije u području koordinacije sustavâ socijalne sigurnosti.

27.

Kao što proizlazi iz uvodnih izjava 1. i 45. Uredbe br. 883/2004, kojom su modernizirana i pojednostavljena pravila iz Uredbe br. 1408/71, uz očuvanje istog cilja kao iz potonje uredbe – njezin je cilj osigurati koordinaciju nacionalnih sustava socijalne sigurnosti država članica kako bi se jamčilo učinkovito ostvarivanje slobode kretanja osoba i tako doprinijelo poboljšanju životnog standarda i uvjeta zapošljavanja osoba koje se kreću unutar Unije ( 12 ).

28.

Odredbe glave II („Određivanje zakonodavstva koje se primjenjuje”) tih uredbi, kojima pripadaju odredbe koje je Sud pozvan tumačiti u ovom predmetu, čine potpuni i jedinstveni sustav pravila o sukobu zakonâ čiji je cilj da radnici koji se kreću unutar Unije podliježu sustavu socijalne sigurnosti samo jedne države članice kako bi se izbjeglo kumuliranje primjenjivih nacionalnih zakonodavstava i komplikacije koje iz toga mogu proizaći, ali i kako bi se spriječilo da se osobama koje ulaze u područje primjene tih uredbi oduzme zaštita u području socijalne sigurnosti kad ne postoji zakonodavstvo koje bi se na njih primjenjivalo ( 13 ).

29.

Zakonodavstvom Unije koje se odnosi na koordinaciju sustavâ socijalne sigurnosti predviđaju se stoga objektivni kriteriji koji omogućuju određivanje odredbi nacionalnih zakona koje se primjenjuju na radnika u prekograničnoj situaciji. Člankom 11. stavkom 3. točkom (a) Uredbe br. 883/2004 utvrđuje se opće načelo „lex loci laboris” prema kojem se na radnika primjenjuje zakonodavstvo države članice u kojoj obavlja djelatnost kao zaposlena osoba. Svrha tog općeg načela jest da se na sve radnike koji obavljaju djelatnost u istoj državi, primjenjuje isto zakonodavstvo u području socijalne sigurnosti i da primaju ista socijalna davanja ( 14 ). Samo tako troškovima plaća mogu se spriječiti neželjeni oblici tržišnog natjecanja i posljedično, pritisak na nacionalne sustave socijalne sigurnosti.

30.

Međutim, primjenjuje se nekoliko iznimaka od tog načela u posebnim slučajevima predviđenima u odredbama koje slijede, a osobito u članku 13. stavku 1. točki (a) Uredbe br. 883/2004, iz kojeg proizlazi da se na osobu koja inače obavlja djelatnost kao zaposlena osoba u dvjema državama članicama ili više njih primjenjuje zakonodavstvo države članice boravišta ako obavlja znatan dio svoje djelatnosti u toj državi članici. Suprotno tomu, u slučaju kad ta osoba ne obavlja znatan dio svoje djelatnosti u državi članici boravišta, člankom 13. stavkom 1. točkom (b) navedene uredbe predviđa se primjena zakonodavstva države članice u kojoj se nalazi registrirano sjedište ili mjesto poslovanja poduzeća ili poslodavca ako je zapošljava jedno poduzeće ili poslodavac.

31.

Iz odluke kojom se upućuje zahtjev za prethodnu odluku ( 15 ) proizlazi da nacionalni sud smatra da se članak 13. stavak 1. točka (b) Uredbe br. 883/2004 primjenjuje na glavni predmet, zato što vozači uobičajeno obavljaju svoje djelatnosti u dvije ili više država članica Unije ili EFTA‑e. Kao što navodi sud koji je uputio zahtjev, vozači ne rade pretežno, nego djelomično u svojoj zemlji boravišta, odnosno Nizozemskoj te u njoj ne obavljaju znatan dio svojih djelatnosti koje treba uzeti u obzir. Iz toga zaključuje da se nizozemsko zakonodavstvo ne može proglasiti primjenjivim na temelju određivanja zemlje boravišta predviđene u članku 13. stavku 1. točki (a) navedene uredbe, nego samo na temelju određivanja zemlje sjedišta poslodavca predviđene u njezinu članku 13. stavku 1. točki (b). Sud koji je uputio zahtjev objašnjava da svojstvo poslodavca ima odlučujuću važnost za odlučivanje u glavnom postupku, s obzirom na to da AFMB ima svoje registrirano sjedište na Cipru. Prema mojem mišljenju, ta ocjena ne može se dovesti u pitanje, s obzirom na to da je na nacionalnom sudu da utvrdi činjenice u glavnom predmetu i da na njih primijeni relevantne odredbe Unije.

32.

Budući da je moguća primjena članka 13. stavka 1. točke (b) Uredbe br. 883/2004 u središtu glavnog postupka, valja pobliže ispitati tu odredbu. U skladu s tom odredbom, poveznica za potrebe određivanja primjenjivog nacionalnog zakonodavstva jest registrirano sjedište poslodavca. U tom kontekstu zaključujem da zakonodavac nije preuzeo tekst starog članka 14. stavka 2. točke (a) Uredbe br. 1408/71, koji je sadržavao posebnu odredbu primjenjivu na putujuće osoblje poduzeća koje, za najam ili naknadu pruža međunarodne prijevozne usluge za putnike ili robu cestom i kojim se također preporuča primjena nacionalnog zakonodavstva države članice u kojoj poslodavac ima svoje registrirano sjedište. Napominjem da se, unatoč toj razlici u tekstu, obje odredbe odnose na posve istu stvar ( 16 ). Naime, čini se da je zakonodavac samo napustio detaljniji tekst odredbe koja je prije bila na snazi i koja se odnosila na poseban slučaj međunarodnog cestovnog prijevoza, u korist općenitije formulirane odredbe. Nova odredba sad je formulirana dovoljno široko da ne uključuje samo međunarodni cestovni prijevoz nego i druge djelatnosti koje zaposlene osobe obavljaju u dvije ili više država članica. Čini se da je sud koji je uputio zahtjev toga bio svjestan, zbog čega je svoje prvo prethodno pitanje postavio pozivajući se na obje odredbe. Iz toga slijedi da činjenice u glavnom predmetu mogu biti obuhvaćene područjem primjene obiju odredbi. Stoga mi se, u načelu, čini mogućim zajednički tumačiti članak 14. stavak 2. točku (a) Uredbe br. 1408/71 i članak 13. stavak 1. točku (b) Uredbe br. 883/2004.

33.

Unatoč njihovom identičnom zakonodavnom cilju, potrebno je ispitati primjenu tih dviju uredbi ratione loci i ratione temporis, s obzirom na to da su određene države članice koje su podnijele očitovanja izrazile sumnju u dopuštenost prvog prethodnog pitanja pod (a), koje se odnosi na tumačenje Uredbe br. 1408/71.

34.

Kao što se navodi u prikazu činjenica iz kojih proizlazi glavni postupak, valja utvrditi da je, kao prvo, AFMB osnovan 10. svibnja 2011. i da, kao drugo, sporna razdoblja obuhvaćaju profesionalnu djelatnost vozača od 1. listopada 2011. do 26. svibnja 2015. Drugim riječima, svi ti događaji dogodili su se prije 1. svibnja 2010., datuma stupanja na snagu Uredbe br. 883/2004 u Uniji. Stoga se na prvi pogled čini da treba naložiti isključivu primjenu navedene uredbe u glavnom predmetu.

35.

Međutim, smatram da potrebno tumačenje Uredbe br. 883/2004 također može biti korisno za osiguranje boljeg razumijevanja Uredbe br. 1408/71, i to tim više što je ona tijekom određenog vremena i dalje ostala na snazi u državama EFTA‑e ( 17 ) u kojima su vozači također mogli raditi tijekom spornih razdoblja. Zajedničko tumačenje koje Sud daje u pogledu odredbi obiju uredbi može pružiti korisne smjernice u drugim sličnim predmetima koji ulaze u područje primjene jedne od dviju uredbi, čime bi se također mogla osigurati njihova ujednačena primjena na području Unije i država EFTA‑e ( 18 ). S obzirom na tu pozadinu, treba smatrati dopuštenim prvo prethodno pitanje pod (a) kojim se od Suda traži da donese odluku i o tumačenju Uredbe br. 1408/71.

36.

S obzirom na prethodna razmatranja, moja analiza odnosit će se konkretnije na odredbe Uredbe br. 883/2004, pri čemu ću također uputiti na odgovarajuće odredbe Uredbe br. 1408/71 kada mi se to učini potrebnim. Zapažanja iznesena u nastavku relevantna su za ekvivalentne odredbe dviju uredbi ( 19 ).

37.

Svojim prvim prethodnim pitanjem, na koje iz prethodno navedenih razloga valja dati zajednički odgovor o aspektima dviju uredbi na koje se to pitanje odnosi, sud koji je uputio zahtjev u biti želi znati tko, za potrebe članka 13. stavka 1. točke (b) Uredbe br. 883/2004 ( 20 ), ima svojstvo „poslodavca” zaposlenog vozača kamiona u međunarodnom cestovnom prijevozu, kad je potonji vozač u potpunosti na raspolaganju prijevozniku koji je dužan faktički snositi troškove njegove plaće i kojemu je dotična osoba stvarno podređena, ali je vozač zaključio ugovor o radu s drugim poduzetnikom koji isplaćuje plaću na temelju sporazuma zaključenog s prijevoznikom.

38.

Pojam „poslodavac” nije definiran pravom Unije. Uredbe o koordinaciji sustavâ socijalne sigurnosti ne sadržavaju ni izričito upućivanje na pravo država članica za potrebe određivanja smisla i dosega tog pojma. Prema ustaljenoj sudskoj praksi Suda, iz zahtjeva za ujednačenu primjenu prava Unije kao i načela jednakosti u takvoj situaciji proizlazi da predmetni pojam treba u cijeloj Uniji imati autonomno i ujednačeno tumačenje ( 21 ) , koje treba pronaći vodeći računa o kontekstu odredbe u kojoj se taj pojam upotrebljava, te o cilju koji se želi postići uredbama o koordinaciji ( 22 ).

39.

Autonomno tumačenje čini mi se ključnim tim više što je pojam „poslodavac” poveznica za primjenu pravila o sukobu zakona čija je svrha kao primjenjivo pravo odrediti zakonodavstvo u području sigurnosti samo jedne države. Taj cilj očito nije postignut ako razlike između zakonodavstava država članica dovode do različitih pravnih sustava.

40.

Sud koji je uputio zahtjev pita treba li svoju odluku temeljiti samo na ugovoru o radu, na nekoliko objektivnih kriterija ili pak treba kombinirati obje mogućnosti kako bi odredio tko ima svojstvo „poslodavca” u okolnostima poput onih u glavnom postupku. Prema mojem mišljenju, osloniti se samo na postojanje ugovornog odnosa značilo bi braniti previše formalističko stajalište. Takav pristup može se odbiti iz opravdanih razloga, osobito zbog opasnosti da se na temelju umjetnih pravnih konstrukcija zaobiđe zaštita koju nude uredbe o koordinaciji. Stoga se čini primjerenijim odabrati pristup kojim se uzima u obzir stvarnost radnika na jedinstvenom tržištu, kao i složenost današnjih radnih odnosa. Naime, različitost pravnih konstrukcija privatnog prava koje se mogu predvidjeti između tražitelja i pružatelja usluge, koji pak može pružati uslugu sam, koristiti podizvođača ili upućenog radnika ili druge načine da se oslobodi svojih ugovornih obveza, zahtijeva fleksibilniji pristup u analizi. S obzirom na to, čini mi se uputnijim odrediti „poslodavca” na temelju zasebnog ispitivanja svih relevantnih okolnosti u pojedinačnim slučajevima te primjenom objektivnih kriterija. Time bi se trebalo spriječiti da se temeljne slobode jedinstvenog tržišta upotrebljavaju za zaobilaženje ili mu doprinose.

41.

Čini mi se da sudska praksa Suda u području socijalne sigurnosti, radnih odnosa i međunarodnog privatnog prava nudi brojne pokazatelje koji idu u prilog diferenciranom pristupu. U razmatranjima koja slijede, pokušat ću odrediti neke korisne kriterije za potrebe provedbe navedenog pojedinačnog ispitivanja.

42.

Želim naglasiti da se čini da je sudska praksa pridala više pažnje ulozi „radnika” nego ulozi „poslodavca”. Naime, u njoj se pronalazi prilično malo elemenata na temelju kojih se može zaključiti što obilježava ulogu potonjeg. Naravno, očito je nemoguće analizirati prava i obveze zaposlene osobe zanemarujući pritom prava i obveze poslodavca, s obzirom na to da su oboje u konačnici povezani radnim odnosom.

43.

Stoga, kako bi se pojasnila uloga „poslodavca”, valja najprije navesti opću definiciju radnog odnosa u sudskoj praksi. U skladu s ustaljenom sudskom praksom, temeljna značajka radnog odnosa je okolnost da neka osoba tijekom određenog razdoblja u korist druge osobe i prema njezinim uputama obavlja poslove za koje u zamjenu dobiva naknadu ( 23 ). S obzirom na to, valja utvrditi kriterije koje je Sud razvio kako bi se utvrdilo postoji li odnos podređenosti između radnika i poslodavca, koji obilježava radni odnos u tri prethodno navedena područja prava Unije.

44.

Iz sudske prakse u području socijalne sigurnosti proizlazi da je odlučujući stvarni radni položaj radnika, a ne samo ugovorni odnosi. Uzimaju se u obzir sve relevantne objektivne okolnosti predmeta za potrebe određivanja odnosa podređenosti koji obilježava radni odnos.

45.

U skladu s ustaljenom sudskom praskom, primjena sustava kolizijskih pravnih pravila uredbi o koordinaciji ovisi isključivo o objektivnoj situaciji u kojoj se nalazi radnik, kako ona proizlazi iz svih relevantnih elemenata spisa ( 24 ). Konkretnije, u svojoj presudi od 4. listopada 2012. u predmetu C‑115/11, Format ( 25 ), Sud je naveo kako odrediti primjenjivo nacionalno zakonodavstvo u području socijalne sigurnosti u slučaju kad je zaposlena osoba radila u dvije ili više država članica. U tom predmetu Sud je odlučio da, prema potrebi, „osim teksta ugovornih dokumenata”, također treba uzeti u obzir različite druge „elemente kao što je način na koji su ugovori o radu između dotičnog poslodavca i dotičnog radnika u prošlosti provedeni u praksi, okolnosti u kojima su zaključeni ti ugovori i, općenitije, obilježja i uvjeti kojima se uređuju djelatnosti koje je obavljao dotični poduzetnik, u mjeri u kojoj ti elementi mogu razjasniti stvarnu prirodu predmetnog radnog odnosa”. Sud je dodao da „bez obzira na tekst ugovornih dokumenata, [nacionalno tijelo koje je pozvano provesti navedeno ispitivanje, dužno je] svoja utvrđenja temeljiti na stvarnom položaju zaposlenog radnika” ( 26 ).

46.

Čini mi se da je presuda donesena u predmetu Manpower ( 27 ), u pogledu radnika koje je na rad upućivala strana agencija za privremeno zapošljavanje, posebno relevantna u ovom kontekstu, s obzirom na to da je Sud u njoj utvrdio korisne kriterije. Iz te se presude može zaključiti da se „poslodavcem”, u smislu uredbi o koordinaciji, može smatrati stranka koja je odgovorna za zapošljavanje radnika, za isplaćivanje njegove plaće i za sankcioniranje i otpuštanje radnika ( 28 ). To dokazuje da je Sud uzeo u obzir stvarni radni položaj i nije se temeljio samo na ugovoru o radu.

47.

Na temelju analize sudske prakse u području radnih odnosa može se također zaključiti da poslodavca treba odrediti s pomoću svih relevantnih objektivnih okolnosti predmeta. S tog stajališta, stranka s kojom je radnik formalno sklopio ugovor o radu nije nužno „poslodavac”.

48.

U svojoj presudi Danosa ( 29 ) koja se odnosi na tumačenje Direktive 92/85/EEZ ( 30 ), Sud je najprije podsjetio na već prethodno navedeno ( 31 ) ključno obilježje radnog odnosa koje se sastoji od odnosa podređenosti u okviru kojeg se radnika nadzire ( 32 ), a potom je pojasnio da „pravna kvalifikacija u nacionalnom pravu i oblik tog odnosa, kao i priroda pravne veze između te dvije osobe, nisu odlučujuće [u tom pogledu]” ( 33 ).

49.

Navest ćemo i presudu Albron Catering ( 34 ) koja se odnosi na tumačenje Direktive 2001/23/EZ ( 35 ) i u kojoj je Sud presudio da poslodavac može biti i poduzetnik u kojem su radnici stvarno raspoređeni „unatoč nepostojanju ugovornih odnosa s navedenim radnicima” ( 36 ).

50.

Konačno, što se tiče odnosa podređenosti koji obilježava svaki radni odnos, valja navesti presudu Haralambidis ( 37 ) koja se odnosi na pitanje ima li predsjednik lučke uprave svojstvo radnika u smislu članka 45. stavka 1. UFEU‑a. Sud je odgovorio potvrdno, pri čemu je smatrao da talijanski ministar infrastrukture i prometa ima ovlasti upravljanja i nadzora, a prema potrebi i sankcioniranja navedenog predsjednika lučke uprave ( 38 ). Što se tiče pravne prirode odnosa između tih dviju osoba, Sud je podsjetio na svoju ustaljenu sudsku praksu, u skladu s kojom „javnopravna ili privatnopravna narav radnog odnosa nije odlučujuća” ( 39 ).

51.

Sud je također pokazao da je naklonjen ocjenjivanju svih okolnosti slučaja u okviru tumačenja pravila o sukobu zakonâ u području privatnog prava. U skladu s tom sudskom praksom, kako bi odredio konkretno mjesto u kojem zaposlenik ispunjava obveze prema poslodavcu, na nacionalnom je sudu da se pozove na skup indicija.

52.

U svojoj presudi Voogsgeerd ( 40 ), čiji je predmet bilo tumačenje odredbi Konvencije o mjerodavnom pravu za ugovorne obveze (u daljnjem tekstu: Rimska konvencija) ( 41 ), Sud je smatrao da nacionalni sud treba uzeti u obzir „sve objektivne elemente koji omogućuju da se utvrdi postojanje stvarne situacije koja se razlikuje od one koja proizlazi iz uvjeta ugovora” ( 42 ), kako bi ocijenio ima li poduzetnik stvarno svojstvo poslodavca.

53.

U svojoj presudi Koelzsch ( 43 ), u kojoj je također riječ o tumačenju odredbi Rimske konvencije i koja se odnosi, kao u ovom predmetu, na rad u sektoru prijevoza, Sud je smatrao da nacionalni sud treba uzeti u obzir sve elemente koji obilježavaju djelatnost radnika, a osobito „u kojoj se državi nalazi mjesto iz kojeg radnik obavlja svoje zadaće prijevoza, prima upute o svojim zadaćama i organizira svoj posao kao i mjesto u kojem se nalaze sredstva za rad” ( 44 ). Nacionalni sud „također treba provjeriti koja su mjesta u kojima se većinom obavlja prijevoz, mjesta iskrcaja robe, kao i mjesto u koje se radnik vraća nakon svojih zadaća” ( 45 ).

54.

Za potrebe određivanja mjesta u kojem zaposlenik ispunjava svoje obveze prema poslodavcu, također je relevantna presuda od 14. rujna 2017. donesena u spojenim predmetima C‑168/16 i C‑169/16, Nogueira i dr. ( 46 ), čiji je predmet bilo tumačenje Uredbe Vijeća (EZ) br. 44/2001 od 22. prosinca 2000. o nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima ( 47 ) u sektoru zračnog prijevoza putnika. U toj presudi, Sud je ponovio valjanost prethodno navedenih indicija, koji se primjenjuju na radne odnose u sektoru prijevoza i koje nacionalni sudovi trebaju uzeti u obzir ( 48 ). Prema mišljenju Suda, ta metoda ocjene indicija „omogućava […] da se bolje odrazi stvarnost pravnih odnosa, s obzirom na to da uzima u obzir sve čimbenike koji obilježavanju aktivnost zaposlenika” ( 49 ). Važno je u tom kontekstu istaknuti upozorenje Suda u pogledu opasnosti od „instrumentalizacije” poveznice za primjenu prava Unije „ili [njezina pridonošenja] provedbi strategija izbjegavanja” ( 50 ).

55.

Sud je nedavno, u presudi od 11. travnja 2019., Bosworth i Hurley ( 51 ), morao tumačiti Konvenciju o nadležnosti i priznavanju te izvršavanju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima ( 52 ), a osobito pojam „radnika”. Nakon što je podsjetio na odnos podređenosti na kojem se temelji svaki radni odnos kao i na potrebu da se utvrdi postojanje takvog odnosa u svakom pojedinačnom slučaju, ovisno o svim elementima i svim okolnostima koje obilježavaju odnose između stranaka, Sud je presudio da „nepostojanje formalnog ugovora ne isključuje postojanje radnog odnosa” u smislu relevantnih odredbi navedene konvencije ( 53 ).

56.

Nakon utvrđivanja niza korisnih kriterija koji omogućuju da se odredi svojstvo poslodavca u radnom odnosu, valja, kao drugo, te kriterije primijeniti na okolnosti iz glavnog postupka. Iako je na sudu koji je uputio zahtjev da izvrši potrebne činjenične provjere i da prema potrebi primijeni članak 13. stavak 1. točku (b) Uredbe br. 883/2004 ( 54 ) na spor koji se pred njim vodi, ipak je na Sudu da tumači pravo Unije s obzirom na činjeničnu i pravnu situaciju kako ju je opisao sud koji je uputio zahtjev, kako bi tom sudu dao elemente koji će mu koristiti u rješavanju spora koji se pred njim vodi ( 55 ).

57.

Najprije želim istaknuti da ugovorna veza, na temelju koje je AFMB formalno poslodavac vozača, ima samo indikativnu vrijednost. Stoga se čini opravdanim dovesti u pitanje svojstvo poslodavca na koje se poziva AFMB, barem u pogledu pravila o koordinaciji u području socijalne sigurnosti, u slučaju kad ono ne odražava stvarnost radnog odnosa, što valja provjeriti u nastavku na temelju činjenica iz spisa.

58.

Kao što navodi sud koji je uputio zahtjev ( 56 ), zainteresirane osobe radile su i prije i tijekom spornih razdoblja kao vozači u međunarodnom cestovnom prijevozu te su vozili isključivo kamione za račun i na rizik prijevoznikâ sa sjedištem u Nizozemskoj. Tijekom predmetnih razdoblja ti su vozači zapravo bili na neodređeno vrijeme u potpunosti na raspolaganju navedenim prijevoznicima, kod kojih su većinom bili zaposleni prije spornih razdoblja.

59.

Kao što napominje sud koji je uputio zahtjev ( 57 ), ništa ili malo toga se promijenilo u odnosu između radnika i njihovih izvornih poslodavaca sa sjedištem u Nizozemskoj u pogledu svakodnevnog odvijanja poslovanja, nakon službene intervencije AFMB‑a u listopadu 2011. Naime, oni su i dalje odlučivali u zapošljavanju, temeljnim uvjetima rada, aktivnostima i otpuštanju radnika. Čini se da AFMB nije sam zaposlio vozače, nego da su prijevoznici sa sjedištem u Nizozemskoj stavili svoje radnike pod okrilje AFMB‑a. Osim toga, sud koji je uputio zahtjev upućuje ( 58 ), na primjer u pogledu ovlasti nadzora nad osnovnim uvjetima rada koju su imali prijevoznici sa sjedištem u Nizozemskoj, na praksu AFMB‑a da odmah otpusti vozače koji navedenim poduzetnicima više nisu bili potrebni.

60.

Što se tiče troškova plaća, treba utvrditi da, iako je AFMB izravno isplaćivao plaće vozačima, njega su očito financirali poduzetnici sa sjedištem u Nizozemskoj koji su, prema informacijama koje je pružio sud koji je uputio zahtjev ( 59 ), bili obvezni plaćati određene iznose AFMB‑u na temelju sporazuma koje su sklopili s AFMB‑om. S obzirom na to, iako se AFMB ne može smatrati samo i isključivo „poštanskim sandučićem”, ipak ga se može smatrati vrstom upravitelja u pogledu plaća, ali ne stvarnim poslodavcem. U svojem opisu činjeničnog okvira ( 60 ), sud koji je uputio zahtjev čak smatra da je AFMB bio poslodavac „gotovo samo na papiru”. Te informacije, kao i tekst prvog prethodnog pitanja, daju naslutiti da ovlast upravljanja i nadzora u pogledu vozačâ imaju poduzetnici sa sjedištem u Nizozemskoj.

61.

S obzirom na sve prethodno navedeno, i ne dovodeći u pitanje činjeničnu ocjenu koja je na sudu koji je uputio zahtjev, smatram da se samo prijevoznici sa sjedištem u Nizozemskoj trebaju smatrati „poslodavcima” vozača o kojima je riječ u glavnom postupku, u smislu članka 13. stavka 1. točke (b) Uredbe br. 883/2004.

62.

Iz toga slijedi da zakonodavstvo u području socijalne sigurnosti koje je primjenjivo na situaciju kao što je ona u glavnom postupku jest zakonodavstvo države prijevoznika koji je unajmio zainteresiranu osobu, kojemu je zainteresirana osoba faktički u potpunosti na raspolaganju na neodređeno vrijeme, kojemu je zainteresirana osoba stvarno podređena i koji je dužan faktički snositi troškove njezine plaće, odnosno u ovom slučaju zakonodavstvo Nizozemske.

63.

S obzirom na ta razmatranja, na prvo prethodno pitanja valja odgovoriti da članak 13. stavak 1. točku (b) podtočku i. Uredbe br. 883/2004 treba tumačiti na način da u okolnostima poput onih u glavnim postupcima, poslodavcem zaposlenih vozača kamiona u međunarodnom cestovnom prijevozu treba smatrati prijevoznika koji je unajmio dotičnu osobu, kojem je ona faktički u potpunosti na raspolaganju na neodređeno vrijeme te mu je stvarno podređena i koji je dužan faktički snositi troškove njezine plaće, podložno činjeničnim provjerama koje treba provesti sud koji je uputio zahtjev.

64.

Svojim drugim prethodnim pitanjem koje je postavljeno podredno, sud koji je uputio zahtjev želi u biti znati jesu li, u slučaju da AFMB treba smatrati „poslodavcem”, posebni uvjeti za upućivanje radnika, za potrebe primjene članka 14 stavka 1. točke (a) Uredbe br. 1408/71 i članka 12. Uredbe br. 883/2004, u potpunosti ili djelomično mutatis mutandis primjenjivi u glavnim postupcima. Upućivanje na moguću analogiju objašnjava se činjenicom da stranke u glavnom postupku nisu osporile da se te odredbe ne primjenjuju u glavnim postupcima.

65.

S obzirom na to da se predlaže da se na prvo pitanje odgovori na način da se samo prijevoznike sa sjedištem u Nizozemskoj treba smatrati „poslodavcem”, nije potrebno odgovoriti na drugo pitanje. Za slučaj da Sud dođe do drukčijeg zaključka, smatram da na to pitanje treba odgovoriti negativno iz razloga koje ću iznijeti u nastavku.

66.

Kao u okviru moje analize prvog pitanja, usredotočiti ću se na tumačenje članka 12. Uredbe br. 883/2004 jer u biti sadržava istu odredbu kao članak 14. stavak 1. točka (a) Uredbe br. 1408/71, unatoč minimalnim razlikama u tekstu ( 61 ).

67.

Prema mojem mišljenju, članak 12. Uredbe br. 883/2004 ne može se primijeniti zato što u glavnim predmetima nije riječ o „upućivanju” u užem smislu, nego prije o tome da AFMB radnike „stavlja na raspolaganje” na neodređeno vrijeme poduzetnicima sa sjedištem u Nizozemskoj.

68.

Potreba za tim jasnim razlikovanjem očita je s obzirom na tumačenje pojma „upućivanja” u sudskoj praksi. U svojoj presudi FTS ( 62 ), Sud je presudio da se izuzeća od načela države zaposlenja predviđena prethodno navedenim odredbama mogu primijeniti u slučaju intervencije poduzetnika za privremeno zapošljavanje samo ako su ispunjena dva uvjeta: u skladu s prvim uvjetom, koji se odnosi na potrebnu vezu između poduzetnika koji upućuje radnika u državu članicu različitu od one u kojoj ima poslovni nastan i tako upućenog radnika, treba održavati organsku vezu između tog poduzetnika i tog radnika za vrijeme trajanja njegova upućivanja. Drugi uvjet, koji se odnosi na odnos između navedenog poduzetnika i države članice u kojoj ima poslovni nastan, zahtijeva da taj poduzetnik redovno obavlja značajan dio djelatnosti na državnom području te države članice ( 63 ).

69.

Kako bi se utvrdilo postoji li takva organska veza, ključno je, prema sudskoj praksi ( 64 ), iz svih okolnosti zaključiti da je radnik podređen navedenom poduzetniku. Taj uvjet nužno podrazumijeva da poduzetnik za privremeno zapošljavanje treba imati ovlasti upravljanja i nadzora, kao i, prema potrebi, sankcioniranja radnika. Drugim riječima, poduzetnik za privremeno zapošljavanje treba izvršavati ovlasti koje uobičajeno pripadaju „poslodavcu”. Međutim, u okviru odgovora na prvo pitanje već je utvrđeno da, u okviru glavnih predmeta, tu ulogu imaju prijevoznici sa sjedištem u Nizozemskoj ( 65 ). Štoviše, iz spisa proizlazi da je veza između vozača i AFMB‑a u biti ograničena na isplaćivanje plaće i uplaćivanje socijalnih doprinosa ciparskim tijelima. Uostalom, valja istaknuti da AFMB u svojem očitovanju nije osporavao tu informaciju. Stoga mi se čini da prvi uvjet u ovom slučaju nije ispunjen.

70.

Što se tiče drugog uvjeta, najprije valja utvrditi, kao što je istaknulo nekoliko sudionika u postupku, da se taj uvjet ne predviđa u članku 13. stavku 1. točki (b) podtočki i. Uredbe br. 883/2004 ( 66 ). Poveznica predviđena u toj odredbi samo je mjesto sjedišta poslodavca. S obzirom na to, smatram problematičnim to da se tumačenjem uvodi dodatni uvjet kojim se zahtijeva „značajan dio djelatnosti na državnom području te države članice u kojoj je sjedište [poduzetnika]”, unatoč jednoznačnom tekstu navedenih odredbi. Valja imati na umu da je predmetni uvjet izvorno uspostavljen sudskom praskom koja se odnosi na drugu odredbu, odnosno članak 14. stavak 1. točku (a) Uredbe br. 1408/71 ( 67 ), koji odgovara članku 12. stavku 1. Uredbe br. 883/2004 koji je trenutačno na snazi. Primijeniti ga na drugu odredbu a da se pritom ne uzmu u obzir njezine posebnosti značilo bi povrijediti granice područja primjene odredbe predviđene u članku 13. stavku 1. točki (b) Uredbe br. 883/2004. Tome se pridodaje činjenica da je Vijeće nedavno odbilo prijedlog zakonodavne izmjene u tom smislu, kao što je istaknula Komisija u svojem očitovanju ( 68 ). Neovisno o sumnjama koje izaziva provedba tog pristupa u praksi, primjećujem da sam sud koji je uputio zahtjev teško primjenjuje predloženi uvjet „značajnog dijela djelatnosti”, s obzirom na manjak informacija u tom pogledu. Naime, iz odluke kojom se upućuje zahtjev za prethodnu odluku proizlazi da iz sadržaja spisa taj sud nije uspio zaključiti ispunjava li AFMB taj uvjet ili ne ( 69 ). Stoga ne vidim kako bi taj pristup mogao biti relevantan za rješavanje predmetnih glavnih postupaka.

71.

Zbog prethodno iznesenih razloga, predlažem da se na drugo pitanje odgovori negativno.

72.

Svojim trećim prethodnim pitanjem, postavljenim podredno, sud koji je uputio zahtjev želi znati predstavljaju li okolnosti poput onih u glavnim postupcima situaciju zlouporabe prava Unije ( 70 ), u slučaju da AFMB treba smatrati „poslodavcem” i ako se ne primjenjuju posebni uvjeti upućivanja radnika.

73.

Uzimajući u obzir predložene odgovore na prvo i drugo pitanje, ovo treće pitanje obraditi ću samo radi sveobuhvatnosti, za slučaj da Sud dođe do drukčijih odgovora na prva dva pitanja.

74.

Prema ustaljenoj sudskoj praksi, stranke se ne mogu s namjerom prijevare ili zloporabe pozivati na pravna pravila Europske unije ( 71 ). Isto vrijedi za pravna pravila pravnih akata Unije koji su uneseni u Sporazum o EGP‑u ( 72 ) i u bilateralne sporazume sa Švicarskom Konfederacijom. Utvrđenje postojanja zloporabe zahtijeva spoj objektivnog i subjektivnog elementa ( 73 ). S jedne strane, u pogledu objektivnog elementa, takvo utvrđenje traži da iz skupa objektivnih okolnosti proizlazi da se, bez obzira na formalno poštovanje pretpostavki predviđenih propisom Unije, ne postiže cilj tog propisa ( 74 ). S druge strane, takvo utvrđenje zahtijeva subjektivni element, to jest da iz skupa objektivnih elemenata mora proizlaziti da je glavni cilj predmetnih radnji dobivanje neopravdane koristi ( 75 ). Naime, zabrana zloporabe nije relevantna ako predmetne radnje mogu imati drugo opravdanje osim samog dobivanja koristi.

75.

Tumačenje odluke kojom se upućuje zahtjev za prethodnu odluku ( 76 ) podrazumijeva kritički pogled na pravnu konstrukciju AFMB‑a i njegovih ugovornih partnera, cestovnih prijevoznika izvan Cipra. Konkretnije, sud koji je uputio zahtjev sumnja u usklađenost s pravom Unije pravne konstrukcije koja društvu omogućava da izabere registrirano sjedište određeno u cilju da, u biti, njegovo osoblje zakonito podliježe zakonodavstvu u području socijalne sigurnosti države članice Unije ili EFTA‑e u kojoj je obveza socijalnih doprinosa relativno slaba.

76.

Prije odgovora na postavljeno pitanje, valja podsjetiti da Sud ne može sam presuditi treba li neko ponašanje smatrati zlouporabom. Na nacionalnom je sudu da provjeri, sukladno pravilima dokazivanja nacionalnog prava, jesu li svi elementi koji čine zloporabu ostvareni u glavnom postupku ( 77 ). Sud, kad odlučuje o prethodnom pitanju, međutim može dati nacionalnom sudu pojašnjenja koja ga usmjeravaju u njegovu tumačenju ( 78 ).

77.

Nakon temeljitog ispitivanja činjeničnog okvira, i u pogledu objektivnog elementa, čini mi se da su, za potrebe primjene članka 13. stavka 1. točke (b) podtočke i. Uredbe br. 883/2004, uvjeti u vezi sa svojstvom „poslodavca” AFMB‑a samo formalno ispunjeni u glavnim postupcima. Kao što je prethodno navedeno ( 79 ), AFMB‑u se to svojstvo priznalo samo na temelju sofisticirane pravne konstrukcije privatnog prava, dok su njegovi ugovorni partneri izvršavali stvarni nadzor nad zaposlenim osobama, što je uobičajeno ovlast poslodavca u okviru radnog odnosa ( 80 ). Tomu se pridodaje da se AFMB mogao pozvati na temeljne slobode unutarnjeg tržišta kako bi osnovao sjedište na Cipru i od tamo poduzetnicima sa sjedištem u Nizozemskoj pružao usluge u pogledu upravljanja plaćama i socijalnim doprinosima. Zahvaljujući svim tim čimbenicima AFMB je uspio formalno se predstaviti kao „poslodavac” pred nadležnim tijelima u području socijalne sigurnosti i očito postići da ga se kao takvog prizna u određenim državama članicama ( 81 ).

78.

Prema mojem mišljenju, činjenica da su nadležna nacionalna tijela priznala, prema potrebi, AFMB kao „poslodavca” i posljedično izdala potvrde A1 na temelju informacija iz spisa u glavnim postupcima, predstavlja neispravnu primjenu članka 13. stavka 1. točke (b) podtočke i. Uredbe br. 883/2004, s obzirom na to da dovodi do toga da se na vozače primjenjuje ciparsko zakonodavstvo u području socijalne sigurnosti, a ne nizozemsko zakonodavstvo, unatoč činjenici da stvarni poslodavci imaju sjedište u Nizozemskoj ( 82 ). Takav je rezultat protivan zakonodavnom cilju koji je temelj pravilâ o sukobu zakona i koji se sastoji od omogućavanja nacionalnim tijelima da lako, odnosno na temelju objektivnih, jasnih i prethodno utvrđenih kriterija, odrede radnikova stvarnog poslodavca, mjesto registriranog sjedišta ili poslovanja i da time konačno odrede sustav socijalne sigurnosti koji se primjenjuje u određenom slučaju. Primjećujem uostalom da, unatoč relativnoj jednostavnosti pravila o sukobu zakona, jaz između izgleda i stvarne situacije u ovom predmetu može biti zbunjujući za nadležna nacionalna tijela te zbog toga valja smatrati da može nanijeti štetu dobrom funkcioniranju mehanizma koordinacije sustavâ socijalne sigurnosti koji je uspostavio zakonodavac Unije.

79.

Što se tiče subjektivnog elementa, napominjem da je Sud presudio da, kako bi se utvrdilo postojanje tog drugog elementa koji se veže uz namjeru subjekata, posebno treba uzeti u obzir potpuno prividni karakter predmetnih radnji ( 83 ). Čini mi se da subjektivni element u ovom slučaju proizlazi iz očite namjere AFMB‑a i njegovih ugovornih partnera da zaobiđu nizozemsko zakonodavstvo u području socijalne sigurnosti, s ciljem optimiziranja svojih gospodarskih aktivnosti ( 84 ). Kao što je prethodno navedeno ( 85 ), većina predmetnih vozača bili su zaposlene osobe s boravkom u Nizozemskoj prije nego ih je zaposlio AFMB. Čini se da je AFMB službenim zapošljavanjem imao za cilj izuzeti te vozače od primjene nizozemskog zakonodavstva, koje bi inače bilo primjenjivo, na temelju članka 13. stavka 1. točke (b) podtočke i. Uredbe br. 883/2004.

80.

Međutim kao što je Sud naglasio u svojoj sudskoj praksi ( 86 ), kolizijska pravila predviđena u uredbama o koordinaciji prinudne su naravi za države članice i ne može se dopustiti da im se osiguranici iz sustava socijalne sigurnosti koji su u području njihove primjene mogu suprotstaviti na način da odaberu opciju isključenja njihove primjene. Prinudni karakter navedenih pravila omogućava da se osigura dobro funkcioniranje uspostavljenog mehanizma koordinacije. S obzirom na to, neophodno je da ostali subjekti, uključujući poslodavce koji su uobičajeno dužni plaćati socijalne doprinose, također poštuju njihovu primjenu.

81.

Podložno ocjeni koju treba dati sud koji je uputio zahtjev, čini se da je provedba te pravne konstrukcije imala za posljedicu pogoršanje socijalne zaštite vozača, dok su stari poslodavci iz toga izvukli korist u pogledu troškova plaća. Čini se da je upravo to bio cilj AFMB‑a, ako se uzmu u obzir različite izjave njegovih nalogodavatelja, koje navodi sud koji je uputio zahtjev ( 87 ), koje su objavljene na internetskoj stranici AFMB‑a i u kojima se oni hvale navedenim koristima, odnosno da su ostvarili uštede na troškovima plaća uz istovremeno zadržavanje stvarnog nadzora nad vozačima.

82.

Stoga sam sklon zaključiti da na temelju dostupnih informacija postoji zlouporaba prava.

83.

Ako sud koji je uputio zahtjev utvrdi da su ispunjena dva elementa koja obilježavaju zlouporabu prava, dužan je na temelju toga odbiti primijeniti članak 13. stavak 1. točku (b) podtočku i. Uredbe (EZ) br. 883/2004 ( 88 ) na glavne postupke. Stoga se AFMB ne može pozvati na svoj navodni status poslodavca kako bi od RSVB‑a zahtijevao da proglasi ciparsko zakonodavstvo primjenjivim na predmetne vozače ( 89 ).

84.

S obzirom na sve te elemente, na treće prethodno pitanje valja odgovoriti da se na temelju činjenica i okolnosti opisanih u odluci kojom se upućuje zahtjev za prethodnu odluku može utvrditi postojanje situacije u kojoj je došlo do zlouporabe prava. Stoga se AFMB ne može pozvati na članak 13. stavak 1. točku (b) Uredbe br. 883/2004 kako bi utvrdio povezanost s ciparskim pravom socijalne sigurnosti.

85.

S obzirom na prethodna razmatranja, predlažem Sudu da na prethodna pitanja koja je postavio Centrale Raad van Beroep (Središnje žalbeno vijeće, Nizozemska) odgovori kako slijedi: