1. 

Područje platnih usluga brzo se i neprestano razvija zbog stalnih tehnoloških inovacija, koje postavljaju značajne izazove pred institucije nadležne za određivanje regulatornog okvira tih usluga. Navedeno područje ima ključnu ulogu u modernim gospodarstvima koja se temelje na postojanju učinkovitih i sigurnih platnih sustava.

2. 

U tom kontekstu, ovaj zahtjev za prethodnu odluku koji je uputio Augstākā tiesa (Vrhovni sud, Latvija) odnosi se na tumačenje više odredaba Direktive 2007/64/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 13. studenoga 2007. o platnim uslugama na unutarnjem tržištu ( 2 ), kojom su utvrđene osnove za stvaranje jedinstvenog tržišta platnih usluga i usklađenog pravnog okvira unutar Unije za te vrste usluga. Navedena direktiva u međuvremenu je stavljena izvan snage i zamijenjena Direktivom (EU) 2015/2366 Europskog parlamenta i Vijeća od 25. studenoga 2015. o platnim uslugama na unutarnjem tržištu ( 3 ), koja je međutim u bitnome zadržala njezinu strukturu i ostavila nepromijenjene brojne odredbe.

3. 

Ovim se predmetom Sudu pruža mogućnost da protumači doseg raznih odredaba Direktive 2007/64, od kojih su mnoge preuzete Direktivom 2015/2366, u kontekstu spora između jedne latvijske banke i Finanšu un kapitāla tirgus komisija (Odbor za financijska tržišta i tržišta kapitala, u daljnjem tekstu: Odbor za financijska tržišta) vezano za zakonitost odluke koju je donijelo to tijelo u vezi s neizvršenjem naloga za plaćanje koji je dao klijent te banke.

4.

U skladu s člankom 1. stavkom 1. Direktive 2007/64, države članice razlikuju šest posebnih kategorija pružatelja platnih usluga. Te kategorije, navedene u tom stavku, obuhvaćaju, među ostalim, „kreditne institucije” ( 4 ) (točka (a)) i „institucije za platni promet” (točka (d)) u skladu s definicijama iz članka 4. točke 4. spomenute direktive ( 5 ).

5.

U skladu s člankom 2. stavkom 1. Direktive 2007/64, ona se primjenjuje na platne usluge pružene u Uniji. Međutim, stavkom 2. istog članka ograničuje se stvarno područje primjene glava III. i IV. Direktive ( 6 ) i određuje se da se „glave III. i IV. primjenjuju na platne usluge izvršene u eurima ili u valuti države članice izvan europodručja”.

6.

Glava II. Direktive 2007/64 sadržava pravila koja se odnose na pružatelje platnih usluga i podijeljena je na dva poglavlja: poglavlje 1. naslovljeno „Institucije za platni promet” koje sadržava pravila koja se primjenjuju posebno na kategoriju „institucija za platni promet”; poglavlje 2. glave II. koje sadržava zajedničke odredbe koje se primjenjuju na svih šest kategorija pružatelja platnih usluga.

7.

Odjeljak 3. navedenog poglavlja 1., posvećen institucijama za platni promet, sadržava članke 20. do 25. i naslovljen je „Nadležna tijela i nadzor”. Iz članka 20. Direktive 2007/64, naslovljenog „Određivanje nadležnih tijela”, konkretno proizlazi sljedeće:

„1.   Države članice određuju nadležna tijela odgovorna za izdavanje odobrenja za rad i bonitetni nadzor institucija za platni promet [koje] trebaju obavljati propisane zadaće sukladno [glavi II.], javna tijela ili organe koje priznaje nacionalno pravo ili javna tijela koja za tu namjenu izričito ovlašćuje nacionalno pravo, uključujući nacionalne središnje banke. […]

2.   Države članice osiguravaju da nadležna tijela određena sukladno stavku 1. imaju sve ovlasti potrebne za obavljanje njihovih zadaća. […]

5.   Stavak 1. ne podrazumijeva da nadležna tijela moraju nadzirati druge poslovne djelatnosti institucija za platni promet koje nisu pružanje platnih usluga navedene u Prilogu te djelatnosti navedene u članku 16. stavku 1. točki (a).”

8.

Iz članka 21. stavka 1. Direktive 2007/64, naslovljenog „Nadzor”, proizlazi da države članice osiguravaju da „nadzor koji obavljaju nadležna tijela s ciljem provjere kontinuiranog usklađivanja s [glavom II.] bude proporcionalan, primjeren i osjetljiv na rizike kojima su izložene institucije za platni promet.” Drugom podstavkom tog stavka predviđeno je da „s ciljem provjere usklađenosti s [glavom II.]”, ta tijela imaju pravo poduzeti određene posebne korake.

9.

Stavkom 2. članka 21. Direktive 2007/64 predviđena je dodjela ovlasti sankcioniranja tim nadležnim tijelima. Njime je određeno da „[n]e dovodeći u pitanje postupke za oduzimanje odobrenja i odredbe kaznenog prava, države članice propisuju da njihova dotična nadležna tijela mogu odrediti ili nametnuti institucijama za platni promet ili onima koji učinkovito kontroliraju poslovanje institucija za platni promet koje krše zakone, ili druge propise vezano uz nadzor ili provođenje poslova pružanja platnih usluga, kazne ili mjere čiji je cilj otkloniti uočeno kršenje ili uzroke tog kršenja”.

10.

Navedena glava IV. Direktive 2007/64, naslovljena „Prava i obveze u vezi s pružanjem i korištenjem platnih usluga”, sadržava članke 51. do 83. Prvim člankom te glave, odnosno člankom 51., određeno je njezino područje primjene, pa je stavkom 1. tog članka propisano da „[k]ada korisnik platnih usluga nije potrošač, stranke mogu dogovoriti da se članak […] 75. ne […] primjenjuj[e] u cijelosti ili djelomično”.

11.

Članak 75. Direktive 2007/64, koji je također obuhvaćen glavom IV., sadržava odredbe koje uređuju slučajeve neizvršenja ili pogrešnog izvršenja platne transakcije. On glasi:

„1.   Kad platitelj zadaje nalog za plaćanje […], njegov pružatelj platnih usluga odgovoran je […] platitelju za ispravno izvršenje platne transakcije, osim ako dokaže platitelju i, ako je potrebno, pružatelju platnih usluga primatelja plaćanja da je pružatelj platnih usluga primatelja plaćanja primio iznos platne transakcije […], u kojem slučaju je pružatelj platnih usluga primatelja plaćanja odgovoran primatelju plaćanja za ispravno izvršenje platne transakcije.

Ako je pružatelj platnih usluga platitelja odgovoran sukladno prvom podstavku, on bez odgode nadoknađuje platitelju iznos neizvršene ili pogrešno izvršene platne transakcije te, ako je to primjenjivo, dovodi terećeni raču[n] za plaćanje u stanje u kojem bi bio da nije izvršena neispravna platna transakcija.

Ako je pružatelj platnih usluga primatelja plaćanja odgovoran sukladno prvom podstavku, on bez odgode stavlja iznos platne transakcije na raspolaganje primatelju plaćanja te, ako je to primjenjivo, za odgovarajući iznos odobrava račun za plaćanje primatelja plaćanja.

2.   […] U slučaju neizvršene ili pogrešno izvršene platne transakcije za koju pružatelj platnih usluga primatelja plaćanja nije odgovoran sukladno prvom i drugom podstavku, pružatelj platnih usluga platitelja odgovoran je platitelju. Ako je pružatelj platnih usluga platitelja odgovoran u tom smislu[,] on, prema potrebi i bez odgode, nadoknađuje platitelju iznos neizvršene ili pogrešno izvršene platne transakcije te dovodi terećeni raču[n] za plaćanje u stanje u kojem bi bio da nije izvršena neispravna platna transakcija”.

12.

Glava IV. Direktive 2007/64 u poglavlju 5. sadržava, s jedne strane, odredbe u vezi sa žalbenim postupcima (odjeljak 1., članci 80. do 82.) i, s druge strane, odredbe koje se odnose na izvansudske postupke (odjeljak 2. članak 83.).

13.

Člankom 80. Direktive 2007/64, pod naslovom „Žalbe”, određeno je sljedeće:

„1.   Države članice osiguravaju pokretanje postupaka koji korisnicima platnih usluga i drugim zainteresiranim strankama, uključujući udruge potrošača, omogućuju podnošenje žalbi nadležnim tijelima vezano uz navodna kršenja odredbi nacionalnog prava kojim se provode odredbe ove Direktive od strane pružatelja platnih usluga.

2.   Kada je to primjereno i ne dovodeći u pitanje pravo pokretanja postupka pred sudom u skladu s nacionalnim procesnim pravom, nadležna tijela u odgovoru obavješćuju podnositelja žalbe na postojanje izvansudskog žalbenog postupka te izvansudskog rješavanja sporova sukladno članku 83.”

14.

U skladu s člankom 81. Direktive 2007/64, pod naslovom „Sankcije”:

„1.   Države članice utvrđuju pravila o kaznama koja se primjenjuju na kršenje nacionalnih odredbi donesenih na temelju ove Direktive te poduzimaju sve potrebne mjere za osiguravanje njihove provedbe. Te sankcije su učinkovite, proporcionalne i odvraćajuće.

2.   Države članice obavješćuju Komisiju o propisima iz stavka 1. te o nadležnim tijelima iz članka 82. do 1. studenoga 2009. te ju bez odgode obavješćuju o svim naknadnim izmjenama koje utječu na njih”.

15.

Člankom 82. Direktive 2007/64, naslovljenim „Nadležna tijela”, propisano je sljedeće:

„1.   Države članice poduzimaju sve potrebne mjere kako bi osigurale da tijela ovlaštena za osiguravanje poštovanja odredbi nacionalnog prava koje su donesene sukladno zahtjevima utvrđenim u ovom Odjeljku primjenjuju žalbene postupke i kazne iz članka 80. stavka 1. i članka 81. stavka 1.

2.   U slučaju kršenja ili sumnje na kršenje odredbi nacionalnog prava donesen[ih] u skladu s glavama III. i IV., nadležna tijela iz stavka 1. su tijela matične države članice pružatelja platnih usluga, osim za zastupnike i podružnice osnovane u skladu s pravom poslovnog nastana čija nadležna tijela su tijela države članice domaćina”.

16.

Člankom 83. stavkom 1. Direktive 2007/64, jedinim člankom navedenog odjeljka 2. poglavlja 5. glave IV., koji se odnosi na izvansudske postupke, propisuje se sljedeće:

„Države članice osiguravaju uspostavljanje adekvatnih i učinkovitih izvansudskih žalbenih postupaka i postupaka izvansudskog rješavanja sporova za rješavanje sporova između korisnika platnih usluga i njihovih pružatelja platnih usluga u sporovima vezano uz prava i obveze iz ove Direktive, pri čemu se, ako je moguće, koriste postojeća tijela.”

17.

Člankom 86. stavkom 1. Direktive 2007/64, pod naslovom „Potpuno usklađivanje”, propisuje se da, ne dovodeći u pitanje određene iznimke koje nisu relevantne u ovom predmetu, „u mjeri u kojoj ova Direktiva sadrži usklađene odredbe, države članice ne smiju zadržati ili uvoditi druge odredbe osim onih koje su utvrđene ovom Direktivom”.

18.

U latvijskom pravu odredbe o platnim uslugama sadržane su u Maksājumu pakalpojumu un elektroniskās naudas likums (Zakon o platnim uslugama i elektroničkom novcu, u daljnjem tekstu: Zakon o platnim uslugama).

19.

Člankom 2. stavkom 3. tog zakona propisano je da se „[o]dredbe članaka […] 99. […] i 104. ovog zakona primjenjuju na pružatelje platnih usluga koji platne usluge pružaju u Latviji, ako se pružatelj platnih usluga platitelja i pružatelj platnih usluga primatelja plaćanja nalaze u državi članici i ako se platna usluga izvršava u eurima ili u službenoj valuti države članice”.

20.

Člankom 99. Zakona o platnim uslugama prenosi se u latvijsko pravo članak 75. Direktive 2007/64. Stavkom 9. tog članka propisano je da „[k]ada se plaćanje ne izvrši ili se izvrši pogrešno, a pružatelj platnih usluga primatelja plaćanja nije odgovoran prema ovom članku, platitelju je odgovoran pružatelj platnih usluga platitelja”.

21.

Člankom 105. Zakona o platnim uslugama provode se u latvijskom pravu članci 80. do 82. Direktive 2007/64, a stavkom 2. dodjeljuje se Odboru za financijska tržišta nadležnost za rješavanje žalbi koje vezano za povrede odredaba tog zakona ( 7 ) podnesu korisnici platnih usluga koji nisu potrošači, dok mu se stavkom 5. dodjeljuje odgovarajuća ovlast sankcioniranja pružatelja platnih usluga.

22.

Dana 16. studenoga 2011. društvo Forcing Development Limited (u daljnjem tekstu: klijent) dostavilo je banci AS „PrivatBank” (u daljnjem tekstu: banka žalitelj) nalog za plaćanje u iznosu od 394138,12 američkih dolara (USD) (u daljnjem tekstu: nalog za plaćanje) radi prijenosa s računa klijenta u banci žalitelju na račun treće osobe otvoren kod litavske banke „Snoras Bank” (u daljnjem tekstu: litavska banka).

23.

Istog je dana banka žalitelj teretila klijenta za navedeni iznos i u 15:24 sati poslala nalog za plaćanje litavskoj banci putem sustava SWIFT. Banka žalitelj je također prenijela financijska sredstva na svoj korespondentni račun kod litavske banke kako bi bila uplaćena na račun klijentovog primatelja plaćanja. Međutim, iako je primljen u 15:24 sati, nalog za plaćanje nije odmah izvršen zbog nedovoljnog iznosa na korespondentnom računu banke žalitelja.

24.

Istog dana Središnja banka Republike Litve naložila je litavskoj banci, koja je o tome bila obaviještena u 15:08 sati, moratorij tijekom kojeg joj je zabranjeno pružanje financijskih usluga. Istog dana u 16:20 sati litavska banka uknjižila je navedeni iznos na korespondentni račun banke žalitelja. Međutim, s obzirom na to da zbog moratorija više nije bilo moguće izvršiti platne transakcije, taj iznos ostao je na navedenom računu, a provedba plaćanja trećoj osobi nije bila moguća.

25.

Banka žalitelj je odbila klijentov zahtjev da vrati na njegov račun sredstva blokirana na korespondentnom računu kod litavske banke zbog neizvršenja naloga za plaćanje.

26.

Stoga je klijent podnio žalbu Odboru za financijska tržišta vezano za navedeno odbijanje.

27.

U svojoj odluci od 4. srpnja 2013., potvrđenoj 17. listopada 2013. (u daljnjem tekstu: sporna odluka), Odbor za financijska tržišta utvrdio je da je u skladu s člankom 99. stavkom 9. Zakona o platnim uslugama banka žalitelj odgovorna za izvršenje naloga klijenta i naredio joj da razmotri nužnost uvođenja izmjena u svoj sustav i svoje postupke unutarnje kontrole, odredivši joj novčanu kaznu u iznosu od oko 140000 eura.

28.

Zatim se u studenom 2013. na temelju ugovora o tekućem računu, klijent obratio arbitražnom sudu kako bi mu banka žalitelj vratila predmetni iznos. Taj je zahtjev, međutim, odbijen arbitražnom odlukom od 4. veljače 2014. kojom je utvrđeno da je banka žalitelj ispunila svoje obveze u skladu sa zakonskim odredbama.

29.

U međuvremenu se banka žalitelj obratila pred Administratīvā apgabaltiesa (Okružni upravni sud, Latvija) tražeći poništenje sporne odluke, kao i naknadu štete. Istaknula je da za neizvršenje plaćanja odgovornom treba smatrati litavsku banku koja je prenijela sredstva na njezin korespondentni račun tek po najavi moratorija. Pored navedenoga, tvrdila je da se takve okolnosti nisu mogle predvidjeti postupcima unutarnje kontrole.

30.

Presudom od 5. kolovoza 2015. Administratīvā apgabaltiesa (Okružni upravni sud) odbio je tužbu banke žalitelja, potvrdivši spornu odluku. Taj je sud bio mišljenja da banku žalitelja treba smatrati odgovornom za neizvršenje naloga za plaćanje u skladu s člankom 99. stavkom 9. Zakona o platnim uslugama. Smatrao je da taj nalog nije bio pravovremeno izvršen prije nego što je naložen moratorij upravo zbog nedovoljnih sredstava na njezinom korespondentom računu kod litavske banke. Ovu se potonju pak nije moglo smatrati odgovornom za neizvršenje naloga za plaćanje jer nije primila novac za izvršenje takvog naloga.

31.

Protiv te presude banka žalitelj je sudu koji je uputio zahtjev podnijela žalbu u kasacijskom postupku. Smatra da je prvostupanjski sud prekoračio svoje ovlasti time što je odlučio o građanskopravnom sporu vezanom za odnose između kreditne institucije i klijenta, ne uzimajući u obzir odluku arbitražnog suda koji je već riješio taj spor. Budući da se arbitražni sud izjasnio da banka tužitelj nije kriva za neizvršenje plaćanja, smatrala je da nije opravdano to što joj je Odbor za financijska tržišta izrekao kaznu. Prema mišljenju banke tužitelja, članak 99. Zakona o platnim uslugama ne može se primijeniti u predmetnom slučaju zato što valuta plaćanja konkretno nije bio ni euro ni službena valuta države članice i zato što su stranke odgovornost za takva plaćanja utvrdile privatnim ugovorom.

32.

U tim okolnostima, s obzirom na to da postoje sumnje u vezi s usklađenošću određenih odredbi Zakona o platnim uslugama s Direktivom 2007/64, sud koji je uputio zahtjev odlučio je prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeća prethodna pitanja:

33.

Svojim prvim prethodnim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 2. stavak 2. Direktive 2007/64 tumačiti na način da mu se protivi nacionalni propis kojim se tijelu određenom na temelju članka 82. te direktive, nadležnom za razmatranje žalbi u vezi s navodnim povredama od strane pružatelja platnih usluga odredbi nacionalnog prava kojima se provodi sama direktiva, dodjeljuje nadležnost za razmatranje žalbi i, prema tome, za utvrđivanje povreda zakona i izricanje kazni čak i za platne usluge koje nisu izvršene u eurima ili u službenoj valuti države članice.

34.

Sud koji je uputio zahtjev ističe da se na temelju članka 2. stavka 2. Direktive 2007/64, njezina glava IV., koja sadržava članke 80. do 82. koji se odnose na žalbene postupke, primjenjuje isključivo na platne usluge izvršene u eurima ili u službenoj valuti države članice koja je izvan europodručja. Navedeni sud također uočava međutim da se Zakonom o platnim uslugama ( 8 ) tijelu nadležnom za te žalbe, odnosno Odboru za financijska tržišta, daje nadležnost da razmatra čak i žalbe koje se odnose na platne usluge izvršene u valuti koja nije euro ni službena valuta države članice koja je izvan europodručja, kao što je to u ovom slučaju američki dolar (USD).

35.

On dakle sumnja u usklađenost mjerodavnih latvijskih odredbi s člankom 2. stavkom 2. Direktive 2007/64, čak i s obzirom na članak 86. stavak 1. te direktive kojim je predviđeno da države članice moraju provesti potpuno usklađivanje svojeg nacionalnog zakonodavstva s tom direktivom.

36.

U vezi s time treba istaknuti da je zakonodavac Unije Direktivom 2007/64 usvojio odredbe u području transparentnosti uvjeta i zahtjeva obavješćivanja za platne usluge (glava III.) i prava i obveza u vezi s pružanjem i korištenjem platnih usluga (glava IV.). Na temelju članka 2. stavka 2. Direktive 2007/64 te odredbe primjenjuju se isključivo na platne usluge izvršene u eurima ili u službenoj valuti države članice koja je izvan europodručja. Direktivom 2007/64 zakonodavac Unije stoga nije uredio ta pitanja u vezi s platnim uslugama izvršenim u valutama koje nisu službene valute jedne od država članica.

37.

Iz toga slijedi da, s obzirom da je riječ o području podijeljene nadležnosti u smislu postojećeg članka 2. stavka 2. UFEU‑a ( 9 ), u onoj mjeri u kojoj Unija nije izvršavala svoju zakonodavnu nadležnost vezano za uređenje platnih usluga koje se izvršavaju u valutama koje nisu euro ni službena valuta neke države članice koja je izvan europodručja, države članice su, dok je na snazi bila Direktiva 2007/64, mogle slobodno utvrđivati pravni okvir koji se primjenjuje na te platne usluge izvršavajući svoju nadležnost donošenjem odredaba nacionalnog prava ( 10 ), poštujući pritom pravo Unije.

38.

Slijedom toga, dok je bila na snazi Direktiva 2007/64, ništa nije sprečavalo državu članicu da na platne usluge izvršene u valuti koja nije euro ni službena valuta države članice koja je izvan europodručja, primjeni odredbu predviđenu pravom Unije, konkretno onu koja je samom direktivom predviđena za platne usluge u eurima ili službenoj valuti države članice koja je izvan europodručja ( 11 ).

39.

Okolnost da se njome, u skladu s člankom 86. Direktive 2007/64, provodi potpuno usklađivanje nema nikakav utjecaj na utvrđenja iznesena u prethodnim dvjema točkama. Naime, zabrana, sadržana tom pravilu, da se zadrže ili uvedu druge odredbe osim onih utvrđenih u Direktivi 2007/64, odnosila se samo na područje primjene te direktive i stoga nije mogla vrijediti za vrste platnih usluga koje nisu obuhvaćene njezinim područjem primjene.

40.

Međutim, treba istaknuti da se Direktivom 2015/2366 izmijenila odredba koja se odnosi na područje primjene glava III. i IV., na način da se ono proširilo pod određenim uvjetima i na platne usluge izvršene u valuti koja nije valuta neke države članice ( 12 ).

41.

Uzimajući navedeno u obzir, smatram da na prvo prethodno pitanje treba odgovoriti na sljedeći način: članak 2. stavak 2. Direktive 2007/64 treba tumačiti na način da mu se ne protivi nacionalni propis kojim se tijelu koje je na temelju članaka 80. do 82. Direktive 2007/64 nadležno za razmatranje žalbi u vezi s navodnim povredama od strane pružatelja platnih usluga odredbi nacionalnog prava kojim se provodi ta direktiva, dodjeljuje nadležnost za razmatranje žalbi i, prema tome, za utvrđivanje povreda zakona i izricanje kazni, čak i za platne usluge koje nisu izvršene u eurima ili službenoj valuti države članice.

42.

Svojim drugim prethodnim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita Sud treba li članak 20. stavke 1. i 5. i članak 21. stavak 2. Direktive 2007/64 tumačiti na način da se njima predviđa da nadležno tijelo odgovorno za odobrenje rada institucija za platni promet i nadzor nad njima, u smislu tih odredaba, obavlja nadzor i izriče kazne i za platne usluge koje nisu izvršene u eurima ili u službenoj valuti države članice koja je izvan europodručja.

43.

Sud koji je uputio zahtjev navodi da se člancima 20. i 21. Direktive 2007/64 državama članicama nalaže obveza osiguranja nadzora nad institucijama za platni promet. Ističe da se čini da iz uporabe izraza „ova glava” u članku 20. stavcima 1. i 3. i članku 21. stavku 1. Direktive 2007/64, odnosno glava II. Direktive, proizlazi da se ovlasti za nadzor i sankcioniranje nadležnih tijela, koja su određena na temelju tih članaka, odnose samo na pitanja iz te glave II., kao što su, na primjer, poštovanje odredaba u području odobrenja za rad ili vlastitih sredstava. Međutim, prema mišljenju suda koji je uputio zahtjev, iz članka 20. stavka 5. Direktive 2007/64 proizlazilo bi da ta tijela trebaju obavljati nadzor i nad pružanjem platnih usluga te da bi stoga mogla imati nadzornu funkciju i ovlast izricanja kazni čak i za povrede odredaba nacionalnog prava kojima se provode odredbe glava III. i IV. Direktive 2007/64.

44.

U tim okolnostima, budući da se iznimka od primjene glave III. i glave IV., predviđena člankom 2. stavkom 2. Direktive 2007/64, ne primjenjuje na glavu II., prema mišljenju suda koji je uputio zahtjev potrebno je razjasniti treba li članak 20. stavke 1. i 5. i članak 21. stavak 2. Direktive 2007/64 tumačiti na način da nacionalno tijelo može zadržati svoju nadzornu funkciju i ovlast za izricanje kazni za povrede odredaba nacionalnog prava kojima se provode odredbe glava III. i IV. Direktive 2007/64, čak i kada platne usluge nisu izvršene u eurima ili u službenoj valuti države članice.

45.

Vezano za navedeno, prije svega smatram da odredbe prava Unije na koje se poziva u drugom prethodnom pitanju nisu primjenjive na glavni postupak i da stoga to prethodno pitanje treba proglasiti nedopuštenim.

46.

Naime, iz samog teksta članaka 20. i 21. Direktive 2007/64 i iz njihove pozicije u strukturi te direktive, odjeljak 3. poglavlja 1. glave II. pod naslovom „Institucije za platni promet”, proizlazi da su odredbe sadržane u tim člancima primjenjive isključivo na institucije za platni promet koje su određene člankom 4. točkom 4. Direktive 2007/64 ( 13 ).

47.

U vezi s time, kao što je to istaknuto u očitovanjima koja su pred Sudom iznijele Vlada Češke Republike i, neizravno, Europska komisija, iz više elemenata koji se nalaze u rješenju kojim se upućuje zahtjev za prethodnu odluku i u spisu Suda, proizlazi da bi pružatelji platnih usluga iz glavnog postupka trebali biti kvalificirani kao „kreditne institucije” u skladu s tekstom točke (a) stavka 1. članka 1. Direktive 2007/64, a ne kao „institucije za platni promet” u skladu s točkom (d) tog članka.

48.

Konkretnije, u rješenju kojim se upućuje zahtjev za prethodnu odluku izričito je navedeno da je banka žalitelj kreditna institucija i da je stoga sporna odluka donesena na temelju članka 113. latvijskog zakona o kreditnim institucijama. Nadalje, u istom se rješenju u nekoliko navrata upućuje na obveze koje banka žalitelj ima kao kreditna institucija.

49.

U tim okolnostima, smatram da treba utvrditi da se odredbe članaka 20. i 21. Direktive 2007/64 ne primjenjuju ratione personae u sporu koji se vodi pred sudom koji je uputio zahtjev i da stoga nisu relevantne u tom predmetu ( 14 ). Stoga drugo prethodno pitanje treba, prema mojem mišljenju, proglasiti nedopuštenim.

50.

Podredno tome, u slučaju da Sud ne smatra da je drugo prethodno pitanje nedopušteno, smatram da su sljedeća razmatranja relevantna za meritum.

51.

Treba istaknuti da, kao što je to istaknuo sâm sud koji je uputio zahtjev, iz teksta članka 20. stavka 1. i članka 21. stavka 1. Direktive 2007/64 proizlazi da su nadležna tijela uređena odjeljkom 3. poglavlja 1. glave II. Direktive 2007/64 odgovorna za postupke izdavanja odobrenja za rad i za bonitetni nadzor nad institucijama za platni promet u pogledu zahtjeva predviđenih tom glavom II., čiju kontinuiranu primjenu moraju provjeravati.

52.

Vezano za navedeno, napominjem da, s obzirom na to da glava II. Direktive nije obuhvaćena iznimkom predviđenom njezinim člankom 2. stavkom 2., nema sumnje da se odredbe sadržane u odjeljku 3. poglavlja 1. glave II. Direktive 2007/64 (odnosno njezini članci 20. do 23.) primjenjuju na sve institucije za platni promet koje ulaze u područje nadležnosti za nadzorne ovlasti koje izvršavaju nadležna tijela, neovisno o valuti u kojoj te institucije pružaju platne usluge, bilo da je riječ o euru, službenoj valuti države članice koja je izvan europodručja ili bilo kojoj drugoj valuti.

53.

S druge strane, sud koji je uputio zahtjev smatra da nadležna tijela određena člankom 20. stavkom 1. Direktive 2007/64 mogu obavljati poslove nadzora i da imaju pripadajuću ovlast sankcioniranja koja se također odnosi na povrede pravila nacionalnog prava kojima se provode odredbe glava III. i IV. Direktive 2007/64. Kao što sam već istaknuo, te se glave, na temelju članka 2. stavka 2. same direktive, primjenjuju isključivo na platne usluge izvršene u eurima ili u službenoj valuti države članice koja je izvan europodručja. Upravo na temelju te pretpostavke sud koji je uputio zahtjev pita mogu li navedena tijela izvršavati te ovlasti i u vezi s uslugama plaćanja izvršenim u drugim valutama koje nisu valuta države članice.

54.

Međutim, kao što je to istaknula Europska komisija u svojem očitovanju, treba razlikovati, s jedne strane, ovlasti za izdavanje odobrenja za rad i ovlasti za bonitetni nadzor nad institucijama za platni promet s obzirom na zahtjeve predviđene glavom II. Direktive 2007/64 i, s druge strane, poštovanje zahtjeva iz glava III. i IV. te direktive.

55.

U skladu sa stajalištem Europske komisije, smatram da se člancima 20. i 21. Direktive 2007/64 nadležnim tijelima koja su njome predviđena, a koja su odgovorna za odobrenje za rad i bonitetni nadzor institucija za platni promet, ne dodjeljuje i nadležnost za provjeru poštuju li one nacionalna pravna pravila kojima se provode odredbe glava III. i IV. Direktive 2007/64 i, eventualno, za sankcioniranje povreda.

56.

Vezano za navedeno, sud koji je uputio zahtjev poziva se na odredbu članka 20. stavka 5. Direktive 2007/64. Međutim, smatram da ta odredba ne može biti temelj za dodjelu navedenih ovlasti tim tijelima. Naime, tom je odredbom samo predviđeno da se na temelju odredaba iz stavka 1. tog članka ne podrazumijeva da određena nadležna tijela moraju obavljati nadzor nad drugim poslovnim djelatnostima koje obavljaju institucije za platni promet, a koje nisu pružanje platnih usluga i djelatnosti nabrojane u članku 16. stavku 1. točki (a) Direktive 2007/64 ( 15 ) koje navedene institucije imaju pravo obavljati. Tom se odredbom stoga utvrđuju granice ovlasti bonitetnog nadzora tijela određenih člankom 20. stavkom 1. Direktive 2007/64 te ona ne predstavlja temelj za proširenje tih ovlasti izvan kontrole poštovanja zahtjeva iz glave II. same direktive i izricanja kazni za eventualne povrede tih zahtjeva.

57.

Vezano za navedeno, ističem također da je Sud već presudio da su nadležnim tijelima iz članaka 20. i 21. Direktive 2007/64 dodijeljene nadzorne funkcije institucija za platni promet „da bi provjerila usklađenost s odredbama glave II.” te direktive ( 16 ).

58.

Jasno, kad tijelo određeno na temelju članka 20. stavka 1. Direktive 2007/64, koje je nadležno za odobrenje za rad i bonitetni nadzor nad institucijama za platni promet, odgovara onom tijelu koje država članica, u skladu s člankom 82. stavkom 1. te direktive ( 17 ), odredi za rješavanje žalbi u vezi s povredama od strane pružatelja platnih usluga odredaba nacionalnog prava kojima se provode odredbe same direktive, tada je to tijelo istodobno nadležno i za provođenje ovlasti bonitetnog nadzora i sankcioniranja vezano za poštivanje zahtjeva predviđenih glavom II. Direktive 2007/64 od strane institucija za platni promet i za utvrđivanje i sankcioniranje povreda od strane pružatelja platnih usluga odredaba nacionalnog prava kojima se provode glave III. i IV. Direktive 2007/64.

59.

S obzirom na navedeno, prvenstveno smatram da je drugo prethodno pitanje suda koji je uputio zahtjev nedopušteno. Podredno tome, predlažem Sudu da na to pitanje odgovori tako da utvrdi da članak 20. stavke 1. i 5. i članak 21. stavak 2. Direktive 2007/64 treba tumačiti na način da nadležno tijelo određeno u skladu s člankom 20. stavkom 1. te direktive provodi nadzor i izriče kazne samo vezano za poštivanje zahtjeva predviđenih glavom II. te direktive u odnosu na sve institucije za platni promet iz njegove nadležnosti, neovisno o valuti u kojoj one pružaju platne usluge.

60.

Svojim trećim prethodnim pitanjem sud koji je uputio zahtjev pita Sud je li nadležno tijelo ovlašteno, za potrebe obavljanja nadzornih funkcija predviđenih člancima 20. i 21. Direktive 2007/64 ili za potrebe rješavanja žalbi predviđenih člancima 80. do 82. te direktive, rješavati sporove između platitelja i pružatelja platnih usluga proizišle iz pravnih odnosa na koje upućuje članak 75. Direktive 2007/64 te utvrđivati tko je odgovoran za neizvršenje ili pogrešno izvršenje transakcije.

61.

Sud koji je uputio zahtjev smatra da u slučaju da Sud presudi da nadležno tijelo može razmatrati žalbe ili izvršavati nadzor vezano za platne usluge koje nisu izvršene u eurima ili u drugoj valuti zemlje članice, treba pojasniti granice njegovih nadležnosti u svrhu primjene članka 75. Direktive 2007/64.

62.

Navedeni sud ističe da se tom odredbom uređuju uzajamni pravni odnosi između platitelja, primatelja plaćanja, pružatelja platnih usluga platitelja te pružatelja platnih usluga primatelja plaćanja, kao i ograničenja odgovornosti svakog od njih. Smatra da iz sadržaja tog članka proizlazi da subjekti uključeni u izvršenje plaćanja mogu riješiti konkretnu situaciju sporazumno ili, ako to nije moguće, postupkom rješavanja sporova uz sudjelovanje svih zainteresiranih strana u okviru kojeg bi se utvrdilo, s obzirom na sve činjenične i pravne okolnosti predmetnog slučaja, koja je od strana uključenih u platnu transakciju odgovorna za njezino neizvršenje. Mogući načini rješavanja sporova predviđeni su člankom 83. Direktive koji se odnosi na izvansudsko rješavanje spora.

63.

U tom kontekstu, sud koji je uputio zahtjev smatra da je potrebno pojasniti odnos između, s jedne strane, navedenih načina rješavanja sporova predviđenih člankom 83. Direktive 2007/64, te, s druge strane, žalbenih postupaka predviđenih člancima 80. do 82. Direktive 2007/64 i izvršavanja ovlasti nadzora predviđenih njezinim člancima 20. i 21.

64.

Treće prethodno pitanje odnosi se na tumačenje članaka 20., 21., 75. i 80. do 83. Direktive 2007/64.

65.

Kao prvo, budući da se treće prethodno pitanje odnosi na članke 20. i 21. Direktive 2007/64, smatram da ga, zbog razloga iznesenih u točkama 45. do 49. ovog mišljenja, treba proglasiti nedopuštenim ( 18 ).

66.

Kao drugo, što se tiče tumačenja članaka 75. i 80. do 83. Direktive 2007/64, za istaknuti je da su svi oni obuhvaćeni glavom IV. Direktive. Kao što je već više puta napomenuto, na temelju članka 2. stavka 2. Direktive 2007/64 ta se glava ne primjenjuje na usluge plaćanja izvršene u valuti koja nije euro ni službena valuta države članice koja je izvan europodručja.

67.

Iz toga slijedi da pri donošenju Direktive 2007/64, zakonodavac Unije nije predvidio primjenu predmetnih odredaba na platne usluge koje su izvršene u američkim dolarima (USD), poput one o kojoj je riječ u glavnom postupku.

68.

Budući da odredbe prava Unije nisu primjenjive na činjenice u glavnom postupku, postavlja se pitanje nadležnosti Suda za davanje odgovora na treće prethodno pitanje.

69.

U vezi s time, iz ustaljene sudske prakse Suda proizlazi da je on nadležan za odlučivanje o zahtjevu za prethodnu odluku koji se odnosi na odredbe prava Unije u situacijama u kojima su, neovisno o tome što činjenice iz glavnog postupka ne ulaze u područje izravne primjene prava Unije, odredbe tog prava nacionalnim pravom učinjene primjenjivima zbog upućivanja potonjeg na njihov sadržaj ( 19 ).

70.

Naime, u takvim slučajevima postoji jasan interes Unije da se, radi izbjegavanja budućih razlika u tumačenju, odredbe i pojmovi preuzeti iz prava Unije tumače ujednačeno ( 20 ).

71.

Stoga je tumačenje Suda u pogledu odredaba prava Unije u situacijama koje ne ulaze u njegovo područje primjene opravdano kad su te odredbe nacionalnim pravom učinjene izravno i bezuvjetno primjenjivima na takve situacije, kako bi se osiguralo istovjetno postupanje u tim situacijama i u onima koje su obuhvaćene područjem primjene prava Unije ( 21 ).

72.

U ovom slučaju, sud koji je uputio zahtjev, koji je jedini nadležan za tumačenje nacionalnog prava u okviru sustava pravosudne suradnje uspostavljenog člankom 267. UFEU‑a ( 22 ), pojasnio je da su odredbe Direktive 2007/64, na koje se odnosi treće prethodno pitanje, u skladu s latvijskim pravom postale primjenjive na situacije, poput one o kojoj je riječ u glavnom postupku, koje nisu obuhvaćene područjem primjene te direktive ( 23 ).

73.

Točnije, taj je sud istaknuo da se iznimka predviđena člankom 2. stavkom 3. latvijskog Zakona o platnim uslugama, kojim se ograničuje područje primjene raznih odredbi tog zakona isključivo na platne usluge izvršene u eurima ili u službenoj valuti države članice, ne primjenjuje na članke 105. do 107. tog zakona kojima se provode članci 80. do 83. Direktive 2007/64. Sud koji je uputio zahtjev iz toga je zaključio da se žalbe koje se odnose na povrede, između ostalih, članka 99. Zakona o platnim uslugama kojim se u latvijskom pravu provodi članak 75. Direktive 2007/64, također mogu odnositi na usluge plaćanja izvršene u valuti koja nije valuta države članice, poput usluge o kojoj je riječ u glavnom postupku, koja je izvršena u američkim dolarima (USD).

74.

S obzirom na to, smatram da u ovom slučaju postoji jasan interes Unije da se, radi izbjegavanja različitih tumačenja u budućnosti, odredbe preuzete iz prava Unije tumače ujednačeno ( 24 ).

75.

Stoga smatram da je Sud nadležan dati odgovor na treće prethodno pitanje.

76.

Što se tiče merituma, kao prvo i kao što zahtijeva sud koji je uputio zahtjev, treba pojasniti odnos između, s jedne strane, žalbenih postupaka predviđenih člancima 80. do 82. Direktive 2007/64 i, s druge strane, izvansudskog rješavanja spora predviđenog člankom 83. Direktive 2007/64, kako bi se provjerilo može li tijelo nadležno za žalbe, određeno u skladu s člankom 82. Direktive 2007/84, odlučivati o sporovima između privatnopravnih subjekata primjenjujući članak 75. Direktive 2007/64.

77.

U vezi s time treba istaknuti da, kao što s pravom napominju Europska komisija i Vlada Češke Republike, žalbeni postupci predviđeni člancima 80. do 82. Direktive 2007/64 i izvansudsko rješavanje sporova iz članka 83. te direktive imaju različite ciljeve.

78.

Cilj prvih jest rješavanje žalbi podnesenih nadležnom tijelu, kao što proizlazi iz teksta predmetnih odredaba i iz uvodne izjave 50. Direktive 2007/64. To rješavanje podrazumijeva da to tijelo utvrdi postojanje ili nepostojanje povrede, od strane pružatelja predmetnih platnih usluga, odredaba nacionalnog prava kojima se provode odredbe Direktive 2007/64 i, po potrebi, izreče učinkovite, razmjerne i odvraćajuće kazne za eventualne povrede koje utvrdi.

79.

Stoga je cilj žalbenih postupaka osigurati da pružatelji platnih usluga učinkovito provode navedene odredbe nacionalnog prava. Cilj tih postupaka međutim nije rješavanje sporova među različitim subjektima uključenim u pružanje tih usluga, ni utvrđivanje građanskopravne odgovornosti za pretrpljenu štetu, kao ni izricanje mjera za rješavanje situacije do koje je došlo zbog povrede.

80.

O potonjim pitanjima pak odlučuju nadležna nacionalna pravosudna tijela pred kojima je eventualno pokrenut postupakili tijela zadužena za izvansudsko rješavanje sporova na temelju članka 83. Direktive 2007/64.

81.

Iz navedenog proizlazi da tijelo nadležno za rješavanje žalbi, određeno člankom 82. Direktive 2007/64, ne može odlučivati o sporovima između privatnopravnih subjekata u okviru žalbenih postupaka, osim ako mu predmetna država članica nije dodijelila i ulogu tijela nadležnog za izvansudsko rješavanje sporova u smislu članka 83. Direktive 2007/64. Ta je mogućnost izričito predviđena navedenom uvodnom izjavom 52. same direktive.

82.

Nakon ovog pojašnjenja, treće prethodno pitanje pretpostavlja, kao drugo, određivanje dosega žalbenih postupaka predviđenih člancima 80. do 82. Direktive 2007/64 i, konkretnije, utvrđivanje može li u okviru tih postupaka nadležno tijelo primijeniti članak 75. te direktive koji omogućava utvrđivanje odgovornosti zbog neizvršenja ili pogrešnog izvršenja naloga za plaćanje.

83.

U vezi s time, kao što je to rečeno u točki 78. ovog mišljenja, tijela nadležna za rješavanje žalbi moraju utvrditi je li dotični pružatelj platnih usluga povrijedio odredbe nacionalnog prava kojima se provode odredbe Direktive 2007/64.

84.

Pružatelji platnih usluga obvezni su poštovati odredbe nacionalnog prava i podliježu nadzoru spomenutih nadležnih tijela kada je riječ o njihovom poštovanju tih odredaba. Vezano za to treba istaknuti da ni člankom 80. ni člankom 81. Direktive 2007/64 nisu predviđene nikakve iznimke kojima bi se iz primjene nadzora, koji provode nadležna tijela, izuzela neka od odredaba Direktive 2007/64. Naprotiv, stavkom 2. članka 82. te direktive izričito se predviđa da su ta tijela nadležna u slučaju povrede nacionalnog zakonodavstva donesenog, među ostalim, u skladu s glavom IV. Direktive 2007/64 koja obuhvaća njezin članak 75.

85.

Prema mojem mišljenju, iz navedenog proizlazi da, u slučaju žalbe koja se odnosi na neizvršenje ili pogrešno izvršenje naloga za plaćanje, nadležno tijelo može, primjenom nacionalne odredbe kojom je prenesen članak 75. Direktive 2007/64, provjeriti osnovanost te žalbe određujući, ovisno o slučaju, tko je odgovoran za neizvršenje ili pogrešno izvršenje naloga za plaćanje. Svako drugo tumačenje lišilo bi to tijelo, bez ikakvog pravnog temelja, ovlasti koje su mu izričito dodijeljene Direktivom 2007/64.

86.

Međutim, kao treće treba navesti da, u skladu s člankom 51. stavkom 1. Direktive 2007/64, koji se odnosi na područje primjene njezine glave IV., kada korisnik platnih usluga nije potrošač, stranke mogu dogovoriti da se neki članci same direktive, među kojima i članak 75., ne primjenjuju u cijelosti ili djelomično.

87.

Ratio te odredbe proizlazi iz uvodne izjave 20. Direktive 2007/64, u smislu da, „budući da potrošači i poduzeća nisu u istom položaju, nije im potrebna ista razina zaštite. Iako je važno zajamčiti prava potrošačima ugovornim odredbama od kojih ugovorom nije moguće odstupiti, razumno je dopustiti poduzećima i organizacijama da se dogovore drugačije”.

88.

Iz toga proizlazi da je, kada je korisnik platnih usluga potrošač, tijelo nadležno za rješavanje žalbi uvijek nadležno za provjeru osnovanosti žalbe koja se odnosi na neizvršenje ili pogrešno izvršenje naloga za plaćanje uz primjenu odredbe nacionalnog prava kojom se prenosi članak 75. Direktive 2007/64. Međutim, u slučaju u kojem korisnik nije potrošač, a primjenjivost tog članka je ugovorno isključena, kriteriji predviđeni tom odredbom ne primjenjuju se uopće ili se djelomično primjenjuju ovisno o ugovoru koji su strane sklopile.

89.

Na temelju informacija iz spisa Suda, izgleda da je u postupku koji je u tijeku pred sudom koji je uputio zahtjev riječ o situaciji u kojoj su stranke sklopile ugovor o vođenju tekućeg računa kojim se predviđaju posebna pravila u području odgovornosti zbog neizvršenja ili pogrešnog izvršenja naloga za plaćanje.

90.

Međutim, u vezi s time treba istaknuti da je latvijska vlada u svojem očitovanju smatrala da se odredbama ugovora o tekućem računu sklopljenog između klijenta i banke žalitelja, banka nije ograničila na odstupanje od odredaba Direktive 2007/64, nego je uspostavila ugovorni okvir koji je, pored toga što je u suprotnosti s temeljnim nacionalnim odredbama o djelatnosti kreditnih institucija, također potpuno protivan temeljnim načelima Direktive 2007/64, zbog toga što prebacuje negativne posljedice neizvršenja ili pogrešnog izvršenja naloga za plaćanje isključivo na klijenta.

91.

Očito nije na Sudu, nego na sudu koji je uputio zahtjev, da ocijeni usklađenost ugovornih odredbi koje su stranke sklopile s odredbama nacionalnog zakona. Međutim, vezano za to treba istaknuti da nesmetano i učinkovito funkcioniranje platnih sustava i stoga, općenitije govoreći, nesmetano funkcioniranje jedinstvenog tržišta platnih usluga koje se Direktivom želi postići ( 25 ), ovise o činjenici da se korisnik može pouzdati u to da pružatelj platnih usluga, koji je općenito u stanju procijeniti rizike svojstvene platnim transakcijama, izvršava platne transakcije ispravno i u dogovorenom roku ( 26 ).

92.

Osim situacije potrošača, kod kojih je potrebna povećana razina zaštite, vezano za odnos između pružatelja platnih usluga i drugih subjekata, Direktiva 2007/64 nastoji postići ravnotežu između cilja osiguranja nesmetanog funkcioniranja jedinstvenog tržišta platnih usluga i poštovanja slobode ugovaranja dotičnih subjekata ( 27 ). Prema mojem mišljenju, u tom smislu treba protumačiti odredbu članka 51. stavka 1. Direktive 2007/64.

93.

U tom kontekstu, smatram da prilikom ocjene ugovornih odredbi o platnim uslugama koje su strane zaključile u okvirima slobode koja im je priznata odredbama nacionalnog prava kojima se provodi Direktiva 2007/64, treba uzeti u obzir navedena razmatranja. Imajući to u vidu, moguće je postaviti si pitanja o usklađenosti s pravilima nacionalnog prava kojima se provodi Direktiva 2007/64, osobito njezin članak 51. stavak 1., ugovornog uređenja odgovornosti pružatelja platnih usluga, zaključenog primjenom odredbe nacionalnog prava kojom se prenosi članak 51. stavak 1. Direktive 2007/64, kojim se prebacuju negativne posljedice neizvršenja ili pogrešnog izvršenja naloga za plaćanje isključivo na klijenta i koji može ugroziti nesmetano i učinkovito funkcioniranje platnih sustava i time, neizravno, jedinstvenog tržišta platnih usluga.

94.

S obzirom na navedeno smatram da na treće prethodno pitanje treba odgovoriti na način da tijelo nadležno za rješavanje žalbi, određeno u skladu s člankom 82. Direktive 2007/64, ne može odlučivati o sporovima između privatnopravnih subjekata u okviru žalbenih postupaka, osim ako mu predmetna država članica nije dodijelila i ulogu tijela nadležnog za izvansudsko rješavanje sporova u smislu članka 83. Direktive 2007/64. U slučaju zaprimanja žalbe koja se odnosi na neizvršenje ili pogrešno izvršenje naloga za plaćanje, nadležno tijelo može, primjenom odredbe nacionalnog prava kojom se prenosi članak 75. Direktive 2007/64, provjeriti osnovanost te žalbe određujući, eventualno, subjekt odgovoran za neizvršenje ili pogrešno izvršenje naloga za plaćanje. To međutim, u slučaju kada korisnik platnih usluga nije potrošač, nije moguće ako su strane sporazumno ugovorile da se odredba nacionalnog prava kojom se prenosi članak 75. Direktive 2007/64 izuzme iz primjene. Sud koji je uputio zahtjev treba ocijeniti usklađenost tog sporazuma između stranaka s odredbama nacionalnog prava, uključujući i odredbe kojima se provodi Direktiva 2007/64.

95.

Svojim četvrtim prethodnim pitanjem sud koji je uputio zahtjev pita treba li članke 80. do 83. Direktive 2007/64 tumačiti na način da nadležno tijelo, u žalbenim postupcima koji su njima predviđeni, treba uzeti u obzir arbitražnu odluku kojom se rješava spor između pružatelja platnih usluga i korisnika platnih usluga ( 28 ).

96.

Sud koji je uputio zahtjev napominje da, iako tijelo nadležno za rješavanje žalbi u skladu s člancima 80. do 82. Direktive 2007/64 ima mogućnost primijeniti odredbe nacionalnog prava kojima se provodi članak 75., treba utvrditi mora li ono uzeti u obzir arbitražnu odluku, poput one iz ovog predmeta, kojom se rješava spor između pružatelja platnih usluga i korisnika tih usluga.

97.

Međutim, u tom pogledu potrebno je istaknuti da ni Direktiva 2007/64 ni bilo koja druga odredba prava Unije ne spominje to pitanje.

98.

Iz ustaljene sudske prakse Suda proizlazi da je u nedostatku propisa u pravu Unije na nacionalnom pravnom poretku svake države članice da utvrdi postupovna pravila za podnošenje tužbi koja će osigurati zaštitu prava koja pojedinci izvode iz određenog akta prava Unije, poput Direktive 2007/64, uz poštivanje načela ekvivalentnosti i djelotvornosti ( 29 ).

99.

Stoga se, u načelu, pravom svake države članice treba utvrditi koju vrijednost imaju arbitražne odluke u okviru žalbenih postupaka predviđenih člancima 80. do 82. Direktive 2007/64.

100.

Međutim, pri uređivanju takvih postupaka države članice moraju osigurati djelotvornost Direktive 2007/64 i stoga ne smiju ugroziti funkcije, navedene u točkama 78., 79. i 84. ovog mišljenja, koje obavljaju nadležna tijela u okviru žalbenih postupaka, ni ovlasti koje su temeljem odredaba Direktive 2007/64 dodijeljene tim tijelima u svrhu obavljanja spomenutih funkcija.

101.

U vezi s time treba još uzeti u obzir da, kao što je to istaknuto u trećem prethodnom pitanju ( 30 ), žalbeni postupci i postupci rješavanja sporova imaju različite ciljeve. Prema mojem mišljenju, iz analize tih ciljeva proizlazi da, kako bi se osigurala djelotvornost Direktive 2007/64 spomenuta u prethodnoj točki, „građanskopravni” cilj koji se želi postići izvansudskim postupcima, odnosno cilj rješavanja sporova između pružatelja platnih usluga i korisnika, ne može ugroziti „javnopravni” cilj koji se želi postići žalbenim postupcima, odnosno osiguravanje da pružatelj platnih usluga stvarno poštuje odredbe nacionalnog prava kojima se provodi Direktiva 2007/64. Stoga postupovna sloboda država članica ne može, prema mojem mišljenju, ići dotle da obvezuje nadležno tijelo da u okviru žalbenog postupka postupi u skladu s arbitražnom odlukom koja je u suprotnosti s ishodom žalbenog postupka.

102.

S obzirom na navedeno, smatram da na četvrto prethodno pitanje koje je postavio sud koji je uputio zahtjev treba odgovoriti na način da se načelno pravom svake države članice treba utvrditi koju vrijednost imaju arbitražne odluke u okviru žalbenih postupaka predviđenih člancima 80. do 82. Direktive 2007/64. Prilikom uređenja tog aspekta, države članice moraju osigurati djelotvornost Direktive 2007/64 i stoga ne smiju ugrožavati funkcije koje nadležna tijela obavljaju u okviru žalbenih postupaka. Zbog toga nije moguće obvezati nadležno tijelo da u okviru žalbenog postupka postupi u skladu s arbitražnom odlukom koja je u suprotnosti s ishodom žalbenog postupka.

103.

Na temelju prethodnih razmatranja, predlažem Sudu da na pitanja koja je uputio Augstākā tiesa (Vrhovni sud, Latvija) odgovori na sljedeći način: