1. 

Ovim glavnim postupkom Sudu se pruža prilika da razvije svoju sudsku praksu vezanu za okolnosti u kojima dodatak iz sustava socijalne sigurnosti namijenjen samo državljanima jedne države članice treba proširiti na sve državljane Unije koji imaju boravište u toj državi članici. Predmetni dodatak (u daljnjem tekstu: dodatak) dodjeljuje se za osvajanje medalja na Olimpijskim igrama i drugim europskim i međunarodnim sportskim događanjima.

2. 

Spor je neobičan jer do njega nije došlo zbog ostvarivanja prava na slobodno kretanje, već zbog činjenice da se Čehoslovačka Socijalistička Republika podijelila na dvije odvojene države prije pristupanja Češke Republike i Slovačke Republike Europskoj uniji 1. svibnja 2004. Slijedom toga, češki državljanin s boravištem u Slovačkoj koji traži isplatu dodatka od slovačkih ustanova socijalne sigurnosti ne može se smatrati radnikom migrantom s obzirom na to da je više od 50 godina živio unutar granica onoga što je sada suverena država Slovačka.

3. 

Najvyšší súd Slovenskej republiky (Vrhovni sud Slovačke Republike) pita može li se takva osoba ipak pozvati na Uredbu (EZ) br. 883/2004 Europskog parlamenta i Vijeća od 29. travnja 2004. o koordinaciji sustava socijalne sigurnosti ( 2 ) i na pravo na pristup pravima iz socijalne sigurnosti i socijalne povlastice u skladu s člankom 34. Povelje kako bi ostvarila pravo na dodatak?

4. 

Zaključio sam da je odgovor na to pitanje niječan zbog razloga koje ću detaljno objasniti u dijelu IV.

5.

Članak 34. Povelje o temeljnim pravima Europske unije naslovljen je „Socijalna sigurnost i socijalna pomoć”. Njegova prva dva stavka glase:

„1.   Unija priznaje i poštuje pravo na pristup pravima iz socijalne sigurnosti i socijalnim službama koje pružaju zaštitu u slučajevima poput materinstva, bolesti, nesreća pri radu, ovisnosti ili starosti te u slučaju gubitka posla, u skladu s pravilima utvrđenima pravom Unije te nacionalnim zakonodavstvima i praksom.

2.   Svatko tko zakonito boravi i tko zakonito mijenja boravište u Europskoj uniji ovlašten je na prava iz socijalne sigurnosti i socijalne povlastice u skladu s pravom Unije te nacionalnim zakonodavstvima i praksom.”

6.

U uvodnim izjavama 4. i 5. Uredbe br. 883/2004 navedeno je:

7.

Člankom 1. Uredbe br. 883/2004 u točki (w) određuje se:

„‚mirovina’ ne obuhvaća samo mirovine već i paušalna davanja koja [ih] mogu zamijeniti i davanja u obliku povrata doprinosa i, u skladu s odredbama glave III., povećanja na ime usklađivanja ili dodatne doplatke”.

8.

Člankom 3. stavcima 1., 3. i 5. Uredbe br. 883/2004 pod naslovom „Materijalno područje primjene” određuje se:

„1.   Ova se Uredba primjenjuje na sve zakonodavstvo s obzirom na sljedeće grane socijalne sigurnosti:

[…]

3.   Ova se Uredba također primjenjuje na posebna nedoprinosna novčana davanja predviđena člankom 70.

[…]

5.   Ova se Uredba ne primjenjuje na:

9.

Članak 4. Uredbe br. 883/2004 naslovljen je „Jednakost postupanja”. On glasi:

„Ako ovom Uredbom nije drugačije predviđeno, osobe na koje se ona primjenjuje uživaju ista prava na davanja i podliježu istim obvezama, u skladu sa zakonodavstvom svake države članice kao i njezini državljani.”

10.

Članak 5. naslovljen je „Jednako postupanje s davanjima, dohotkom, činjenicama ili događajima”. On glasi:

„Ako ovom Uredbom nije drukčije predviđeno, a u smislu posebno utvrđenih provedbenih propisa, primjenjuje se sljedeće:

11.

Članak 70. Uredbe br. 883/2004 naslovljen je „Opće odredbe”. On glasi:

„1.   Ovaj se članak primjenjuje na posebna nedoprinosna novčana davanja koja su stečena na temelju zakonodavstva koje zbog svog osobnog opsega, ciljeva i/ili uvjeta za stjecanje prava ima značajke kako zakonodavstva o socijalnoj sigurnosti navedenog u članku 3. stavku 1., tako i socijalne pomoći.

2.   U smislu ovog poglavlja, „posebna nedoprinosna novčana davanja” znači ona koja:

3.   Članak 7. i druga poglavlja ove glave ne primjenjuju se na davanja navedena u stavku 2. ovog članka.

4.   Davanja na koja se odnosi stavak 2. stječu se isključivo u državi članici u kojoj osobe na koje se odnose borave, u skladu s njezinim zakonodavstvom. Takva davanja pruža i snosi ustanova mjesta boravišta.”

12.

Člankom 1. zákon č. 112/2015 Z.z. o príspevku športovému reprezentantovi a o zmene a doplnení zákona č. 461/2003 Z.z. o sociálnom poistení v znení neskorších predpisov (Zakon br. 112/2015 o dodatku za sportaše državnih reprezentacija; u daljnjem tekstu: Zakon br. 112/2015), u njegovoj verziji primjenjivoj na glavni postupak, određuje se:

„Ovaj zakon uređuje dodjelu dodatka za državne sportske reprezentativce (u daljnjem tekstu: dodatak) s osnove državnog socijalnog davanja, čiji je cilj financijski osigurati sportaša koji je – u svojstvu sportskog reprezentativca Čehoslovačke Republike, Čehoslovačke Socijalističke Republike, Savezne Republike Čehoslovačke, Savezne Republike Češke i Slovačke ili Slovačke Republike – osvojio medalju na olimpijskim igrama, paraolimpijskim igrama, olimpijskim igrama gluhih, na svjetskim ili europskim prvenstvima.”

13.

Člankom 2. stavkom 1. Zakona br. 112/2015 u toj istoj verziji određuje se:

„Na dodatak ima pravo fizička osoba koja:

14.

U skladu s člankom 3. Zakona 112/2015 u citiranoj verziji:

„Iznos davanja sastoji se od razlike između

15.

Iz registra osvojenih medalja koji vodi Ministerstvo školstva, vedy, výskumu a športu Slovenskej republiky (Ministarstvo obrazovanja, znanosti, istraživanja i sporta Slovačke Republike) vidljivo je da je UB (u daljnjem tekstu: žalitelj), češki državljanin, osvojio zlatnu medalju na Europskom prvenstvu u hokeju na ledu i srebrnu medalju na Svjetskom prvenstvu u hokeju na ledu, obje 1971. On se 17. prosinca 2015. pred slovačkim ustanovama socijalne sigurnosti pozvao na pravo na predmetni dodatak.

16.

One su ga odbile, na temelju članka 2. stavka 1. točke (b) Zakona br. 112//2015, zbog njegova češkog državljanstva. Žalitelj je, u postupku pred Krajský súd v Košiciach (Okružni sud u Košicama, Slovačka), pozivajući se na pravo Unije, tvrdio da je na temelju slovačkog zakonodavstva diskriminiran zbog svojeg državljanstva. Također je naglasio da nije bila uzeta u obzir činjenica da 52 godine živi u Slovačkoj Republici.

17.

Na temelju dokumentacije koja se odnosi na zakonodavni postupak Najvyšší súd Slovenskej republiky (Vrhovni sud Slovačke Republike, u daljnjem tekstu: sud koji je uputio zahtjev) primijetio je da je Vlada Slovačke Republike na sjednici održanoj 22. travnja 2015. raspravljala o predloženom zakonu o dodacima za sportaše koji su predstavljali državu te da je zaključila da je, na primjer, člankom 2. stavkom 1. točkom (b), prema mišljenju Vlade, potrebno podstavak 1. točku (b) formulirati na sljedeći način: „(b) je državljanin države članice Europske unije, državljanin države potpisnice Sporazuma o Europskom gospodarskom prostoru ili švicarski državljanin”. Smatralo se nužnim pozvati se na zakonodavstvo Unije koje se odnosi na koordinaciju sustava socijalne sigurnosti u predloženom zakonu.

18.

Na prijedlog pojedinih parlamentarnih zastupnika iz Národná rada Slovenskej republiky (Nacionalno vijeće Slovačke Republike; zakonodavno tijelo) prijedlog zakona o dodatku za državne sportske reprezentativce izmijenjen je na način da su u članku 2. riječi „države članice Europske unije” zamijenjene riječima „Slovačke Republike”.

19.

Kao obrazloženje za navedenu predloženu izmjenu navedeno je to da je riječ o državnom socijalnom davanju koje nije mirovinsko davanje i čija je svrha doprinijeti financijskoj sigurnosti vrhunskih sportaša koji su u svojstvu slovačkih državljana predstavljali Slovačku Republiku, ili njezine pravne prednike, i s obzirom na to da svrha prijedloga zakona nije bila ta da se on primjenjuje na sportaše slovačke reprezentacije koji su bili državljani drugih država predlagalo se da se državljanstvo Slovačke Republike postavi kao jedan od uvjeta za stjecanje prava na dodatak.

20.

Zakonodavno tijelo je naposljetku usvojilo prijedlog zakona o dodatku za državne sportske reprezentativce zajedno s klauzulom o usklađenosti prijedloga zakona s pravom Europske unije, u skladu s kojom je stupanj sukladnosti ocijenjen kao „potpun” jer se na prijedlog ne primjenjuje ni primarno ni sekundarno ni tercijarno pravo Europske unije.

21.

Pri oblikovanju prethodnog pitanja na osnovi Povelje, Sud koji je uputio zahtjev naveo je u odluci kojom se upućuje zahtjev za prethodnu odluku da je upoznat s činjenicom da Sud provjerava poštovanje područja primjene Povelje s obzirom na njezin članak 51. stavak 1. u skladu s kojim se odredbe Povelje primjenjuju na države članice samo kada provode pravo Unije ( 3 ).

22.

Stoga sud koji je uputio zahtjev ističe da ne traži tumačenje samih prava iz socijalne sigurnosti i socijalne pomoći, koja su propisana člankom 34. Povelje, već upućuje na navedeni pravni temelj postupka koji se vodi pred nacionalnim sudom u kojem treba ispitati zakonitost načina postupanja tijela javne uprave.

23.

Sud koji je uputio zahtjev smatra da dodatak za državne sportske reprezentativce nema narav samo državnog socijalnog davanja, kako je to navedeno u dokumentaciji vezanoj uz zakonodavni postupak. Iz pojedinih navedenih odredaba Zakona br. 112/2015 proizlazi da se dodatak redovno isplaćuje istodobno s mirovinskim davanjem kako bi mirovinsko davanje dosegnulo iznos od 750 eura (u smislu točke (a)), iznos od 600 eura (u smislu točke (b)) ili iznos od 500 eura (u smislu točke (c)).

24.

Usto, nema nikakve sumnje da se žalitelj, kao član državne reprezentacije kolektivnog sporta, nalazi u različitom položaju u odnosu na položaj svojih suigrača samo zato što za razliku od njih nije slovački državljanin, iako je i on zahvaljujući vlastitim naporima i vlastitoj sposobnosti doprinio kolektivnom rezultatu reprezentacije.

25.

Sud koji je uputio zahtjev navodi da je prije donošenja odluke da podnese zahtjev za prethodnu odluku detaljno analizirao presude Suda Europske unije u sličnim slučajevima, odnosno presude od 22. lipnja 2011., Landtová ( 4 ), i od 16. rujna 2015., Komisija protiv Slovačke Republike ( 5 ), o božićnicama, te Komisija protiv Slovačke ( 6 ), C‑433/13, ali je došao do zaključka da te presude nisu primjenjive na ovaj predmet.

26.

Stoga je sud koji je uputio zahtjev prekinuo postupak i zahtjevom za prethodnu odluku uputio sljedeće pitanje:

„Mogu li se, u okolnostima glavnog postupka, članak 1. točka (w), članak 4. i članak 5. [Uredbe br. 883/2004], kada ih se tumači zajedno s pravom na prava iz socijalne sigurnosti i na socijalne povlastice, koje je utvrđeno u članku 34. stavcima 1. i 2. Povelje Europske unije o temeljnim pravima, tumačiti na način da im se protivi primjena odredbe nacionalnog zakonodavstva u skladu s kojom slovačko tijelo za socijalno osiguranje uzima u obzir državljanstvo podnositelja zahtjeva kao temeljni uvjet za ostvarenje prava državnih sportskih reprezentativaca na dodatak na starosnu mirovinu, iako je dio nacionalnog propisa također i drugi zakonski uvjet, to jest članstvo u reprezentaciji pravnih prednika države, koje uključuje Čehoslovačku Socijalističku Republiku?”

27.

Pisana očitovanja Sudu podnijeli su Češka Republika, Slovačka Republika i Europska komisija. Sve troje je sudjelovalo na raspravi koja je održana 7. svibnja 2019.

28.

Češka Republika tvrdi da predmetni dodatak nedvojbeno pripada materijalnom području primjene Uredbe br. 883/2004. Prema ustaljenoj sudskoj praksi Suda, uplata predstavlja uplatu davanja iz sustava socijalne sigurnosti samo ako nastane neovisno o individualnoj procjeni ili diskrecijskoj odluci koja se temelji na osobnim potrebama korisnika, ako se temelji na zakonski definiranoj situaciji i ako je povezana s jednim od rizika nabrojenih u članku 3. stavku 1. Uredbe br. 883/2004 ( 7 ).

29.

Kao prvo, dodatak predstavlja pravo u skladu sa slovačkim zakonom. On dakle nije izborno davanje već obvezna isplata. Kao drugo, on se automatski isplaćuje onima koji ispunjavaju objektivne kriterije, što znači da su predstavljali Slovačku ili državu koja je njezin prednik na utvrđenim međunarodnim sportskim događajima. Kao posljedica toga, ne postoji mogućnost individualne procjene ili diskrecijske odluke, a nadležno tijelo ne uzima u obzir potrebe podnositelja zahtjeva. Kao treće, dodatak je dopuna starosnoj mirovini s obzirom na to da se isplaćuje redovito i usporedno sa starosnom mirovinom. Stoga on jest mirovina u smislu članka 1. točke (w) Uredbe br. 883/2004 koja se proširuje i na dodatke mirovinama ( 8 ). Dodatak također odgovara davanju za slučaj starosti u smislu članka 3. stavka 1. točke (d) Uredbe br. 883/2004 prema sudskoj praksi Suda ( 9 ). Činjenica da isplaćeni dodatak ne ovisi o iznosu isplaćene plaće ili razdobljima osiguranja ne umanjuje ovu ocjenu ( 10 ).

30.

Podređenost isplate dodatka uvjetu vezanom uz državljanstvo stoga je onemogućena člankom 4. Uredbe br. 883/2004. Odlučujući element za dodjelu dodatka jest taj je li osoba o kojoj je riječ predstavljala državu, ili njezine prednike, i postigla traženi rezultat, a ne je li ta osoba državljanin predmetne države članice.

31.

Slovačka Republika osporava takvo tumačenje prava Unije. Ističe da je prvotno bilo predviđeno da će Češka Republika i Slovačka Republika uskladiti svoj pristup predmetnom dodatku, s time da ga obje zemlje isplaćuju onim osobama s boravištem u navedenim zemljama koje su predstavljale Čehoslovačku Republiku na određenim međunarodnim sportskim događanjima bez obzira na to jesu li Česi ili Slovaci i pod uvjetom da to ne dovodi do dvostruke isplate. Zbog tog razloga Slovačka Republika isprva nije predložila ograničavanje plaćanja dodatka na slovačke državljane. To je učinila tek kad Češka Republika nije usvojila zakon kojim se isplata dodatka proširuje na slovačke državljane s boravištem u Češkoj Republici. Ako bi Slovačka morala promijeniti zakon, ona bi tako dodatak isplaćivala slovačkim državljanima s boravištem u Češkoj Republici i Slovačkoj kao i češkim državljanima s boravištem u Slovačkoj.

32.

Slovačka Republika tvrdi da predmetni dodatak nije isplata iz sustava socijalne sigurnosti u skladu s Uredbom br. 883/2004, niti je on obuhvaćen posebnim nedoprinosnim novčanim davanjima na temelju članka 3. stavka 3. i članka 70. spomenute uredbe.

33.

Vezano uz prethodno navedeno, to se utvrđuje pomoću temeljnih elemenata isplate, posebno njezina cilja i uvjeta dodjele. Ona nije obuhvaćena nijednim od rizika nabrojenih u članku 3. stavku 1. Uredbe br. 883/2004 ( 11 ). Ne predstavlja mirovinsko davanje prema sudskoj praksi Suda ( 12 ). Dodatak se isplaćuje neovisno o mirovinskim davanjima. Isplaćuje se čak i ako bivši sportaš ili sportašica ne prima mirovinu. Ne isplaćuje se kada mirovinska davanja prelaze određenu granicu ( 13 ). Dodatak se također ne isplaćuje iz istih sredstava kao starosna mirovina. Njega izravno isplaćuje država. Svrha dodatka nije ni zadovoljavanje potreba korisnika ( 14 ). Njegova je svrha, inter alia, nagrađivanje vrhunskih sportaša za njihova postignuća i poticanje mladih sportaša. Iznos koji se isplaćuje nije određen ni razdobljima ni duljinom osiguranja ( 15 ).

34.

S obzirom na posebna nedoprinosna davanja na temelju članka 3. stavka 3. i članka 70. Uredbe br. 883/2004, Slovačka Republika ističe da dodatak nije obuhvaćen nijednim od rizika nabrojenih u članku 3. stavku 1. Isto tako, njime se ne pokušava osigurati minimalna razina sredstava za uzdržavanje. On nije obuhvaćen ni davanjima za osobe s invaliditetom u skladu s člankom 70. stavkom 2. točkom (a), niti predstavlja dodatak koji je predviđen Prilogom X. Uredbi br. 883/2004, kao što se zahtijeva člankom 70. stavkom 2. točkom (c).

35.

Vezano uz članak 34. Povelje, on ne mijenja stajalište Slovačke Republike. Dodatak o kojem je riječ nije obuhvaćen područjem primjene prava Unije. ( 16 )

36.

Komisija ističe da se predmetni dodatak, naime, primjenjuje samo na osobe koje su navršile dob za umirovljenje i koje su zatražile starosnu mirovinu. Činjenica da je riječ o dodatnom plaćanju ne sprečava ga da predstavlja starosnu mirovinu u skladu s Uredbom br. 883/2004 ( 17 ). No, istodobno Komisija nije sigurna da je on obuhvaćen područjem primjene Uredbe br. 883/2004. Riječ je o dodatku kojim se nagrađuju iznimna postignuća u predstavljanju države koji se isplaćuje malom broju osoba. Stoga Komisija zaključuje da dodatak o kojem je riječ ne ulazi u područje primjene Uredbe br. 883/2004, ali da treba razmotriti je li on obuhvaćen područjem primjene Uredbe (EU) br. 492/2011 ( 18 ) i odredaba UFEU‑a.

37.

Komisija zaključuje, međutim, da nije nužno odlučiti je li dodatak socijalna povlastica na temelju članka 7. stavka 2. Uredbe br. 492/2011 ( 19 ) zbog toga što je moguće dati odgovor na prethodno pitanje na temelju primarnog prava UFEU‑a.

38.

U tom kontekstu Komisija se poziva na članak 18. UFEU‑a i presudu Suda u predmetu Tas‑Hagen i Tas ( 20 ), kojom se, prema njezinu obrazloženju, omogućuje žalitelju da se pozove na status radnika u skladu s člankom 45. UFEU‑a.

39.

Dodatak nije obuhvaćen Uredbom br. 883/2004, Uredbom br. 492/2011 ni primarnim pravom Unije o slobodnom kretanju na koje upućuje Komisija ( 21 ). S obzirom na navedeno, nije moguće primijeniti članak 34. Povelje zato što se na situaciju koja proizlazi iz glavnog postupka ne primjenjuje pravo Unije. ( 22 )

40.

U odnosu na Uredbu br. 883/2004, ustaljena je sudska praksa Suda da „razlika između davanja koja su isključena iz područja primjene Uredbe br. 883/2004 i davanja koja potpadaju pod to područje primjene u biti počiva na konstitutivnim elementima svakog davanja, osobito na njegovim ciljevima i uvjetima dodjele, a ne na činjenici je li davanje okvalificirano od strane nacionalnog zakonodavstva kao davanje socijalne sigurnosti” ( 23 ). U svakom slučaju, kako bi ulazilo u područje primjene Uredbe br. 883/2004, nacionalno zakonodavstvo mora se odnositi na jedan od rizika koji su izričito nabrojani u članku 3. stavku 1. navedene uredbe. ( 24 )

41.

Predmetni dodatak u ovom slučaju ne obuhvaća jedan od rizika koji su izričito nabrojani u članku 3. stavku 1. Uredbe br. 883/2004 (navedenih u točki 8.). Sud je dosljedan u stajalištu da se davanje može smatrati „davanjem iz sustava socijalne sigurnosti” ako je, s jedne strane, dodijeljeno korisnicima bez ikakve pojedinačne i diskrecijske ocjene osobnih potreba na temelju zakonom utvrđene situacije i ako se, s druge strane, odnosi na jedan od rizika izričito navedenih u članku 3. stavku 1. Uredbe br. 883/2004 ( 25 ). Dodatak je više nagrada za uspjeh na međunarodnim sportskim događajima i sudjelovanje u nacionalnoj reprezentaciji. Činjenica da se u praksi isplaćuje osobama koje su navršile dob za umirovljenje nije dovoljna da ga se svrsta u davanja za slučaj starosti u skladu s člankom 3. stavkom 1. Kao što je na raspravi objasnio agent Slovačke, dodatak je povezan samo s primateljima starosne mirovine koji primaju najviši iznos davanja utvrđen zakonom države članice, tako da se za navedene osobe primljeni iznos mora umanjiti. Ispunjavanje uvjeta za dodatak nije zakonski povezano s primanjem mirovine.

42.

U skladu sa sudskom praksom Suda, kako bi se odredilo može li se dodatak kvalificirati kao „davanje za slučaj starosti” u smislu članka 3. stavka 1. točke (d) Uredbe br. 883/2004, a time i davanje iz sustava socijalne sigurnosti, treba ocijeniti konstitutivne elemente tog davanja, osobito njegov cilj i uvjete dodjele ( 26 ).

43.

Dodatak o kojem je riječ dodjeljuje se osobama koje su postigle visoke rezultate na međunarodnim sportskim događanjima. Njegova je svrha nagraditi takav uspjeh i dati poticaj mlađim sportašima. Stoga zaključujem da je dodatak sličniji božićnici iz predmeta Komisija protiv Slovačke ( 27 ) te da se smatra da ne predstavlja davanje za slučaj starosti u smislu članka 3. stavka 1. točke (d) Uredbe br. 883/2004, nego naknadi plaće tijekom godišnjeg odmora koja se isplaćuje isključivo osobama koje imaju pravo na starosnu ili obiteljsku mirovinu, i koja se financira istim sredstvima kao i mirovina iz presude Suda u predmetu Noteboom ( 28 ), za koju se smatralo da predstavlja davanje za slučaj starosti ( 29 ). Ovdje se dodatak ne isplaćuje iz istih sredstava kao mirovine nego ga izravno financira država, i, kao što je ranije objašnjeno, nema veze s mirovinskim sustavom, osim umanjenja za bivše sportaše kod primanja najvećeg iznosa starosne mirovine u skladu sa slovačkim zakonom.

44.

Iako priznajem da je uplata u predmetu Komisija protiv Slovačke izvršena velikom broju korisnika, a predmetni dodatak iz glavnog postupka uskom krugu njih, mali broj korisnika, s obzirom na to da je povezan sa sudjelovanjem na elitnim sportskim događanjima, služi samo kako bi se naglasila razlika između njega i dodataka koji se vežu uz starosnu mirovinu.

45.

Vezano za posebna nedoprinosna davanja iz članka 3. stavka 3. i članka 70. Uredbe br. 883/2004, slažem se s argumentima Slovačke Republike iz točke 34. u prilog tomu da je nemoguće uklopiti predmetni dodatak u članak 70. Uočavam da članak 3. stavak 5. točka (a) izričito isključuje „socijalnu pomoć” iz područja primjene Uredbe br. 883/2004 te da se ( 30 ) člankom 70. stavkom 2. točkom (a) podtočkom (i) Uredbe br. 883/2004 opet upućuje na grane socijalnog osiguranja iz članka 3. stavka 1., te da nedoprinosno davanje mora biti dopunsko, zamjensko ili pomoćno osiguranje za slučaj jednog od rizika nabrojenih u članku 3. stavku 1. ( 31 ) Kako je objašnjeno u točki 41., došao sam do zaključka da se predmetni dodatak ne odnosi ni na koju od kategorija navedenih u toj odredbi, i da je više riječ o posebnoj nagradi za sportsku izvrsnost. Dodatak nije predviđen Prilogom X. Uredbi br. 883/2004 i nije mu svrha da osigura minimalnu razinu sredstava za uzdržavanje.

46.

Dodatak nije obuhvaćen niti člankom 7. stavkom 2. Uredbe br. 492/2011 kao „socijalna povlastica” čije bitne karakteristike isključuju davanja koja su povezana s uslugama za državu. Sustav nacionalnog priznavanja ne može biti obuhvaćen člankom 7. stavkom 2. Uredbe br. 492/2011. ( 32 ) Nadalje, neisplata dodatka češkim državljanima s boravištem u Slovačkoj samo nije u skladu s mobilnošću radnika ( 33 ) u odnosu na malen broj radnika iz Unije, posebice čeških državljana koji su predstavljali bivšu Čehoslovačku Republiku i koji se žele iz Češke Republike preseliti u Slovačku Republiku.

47.

Drugim riječima, neisplata dodatka svima koji nisu slovački državljani ne dovodi do općeg ili dalekosežnog obeshrabrivanja kretanja na rad u Slovačku iz cijele Unije ( 34 ) zbog odbijanja slovačkih tijela vlasti da isplate dodatak češkim državljanima, iako su, kao što je objašnjeno u pisanim očitovanjima slovačke vlade i kao što je objasnio njihov agent na raspravi, među dvjema državama članicama započeli pregovori prije usvajanja zakona koji je predmet glavnog postupka, s time da je bio predviđen usklađeni odgovor kojim bi obje zemlje isplaćivale predmetni dodatak vlastitim državljanima bez obzira na njihovo boravište.

48.

Naposljetku, Komisijino pozivanje na odluku Suda u predmetu Tas‑Hagen pogrešno se tumači. Stoga se na odbijanje nizozemske vlade da svojim državljanima isplati davanje koje je civilnim žrtvama rata dodijelila ta vlada zbog njihova boravka u Španjolskoj primijenila zabrana diskriminacije na temelju državljanstva u skladu s člankom 18. UEZ‑a, a nije se odnosilo na isključivo unutarnju situaciju, upravo zato što su uključene osobe imale pravo na slobodu kretanja odlaskom i životom u Španjolskoj koja je druga zemlja članica u odnosu na onu čiji su državljani oni bili ( 35 ). Sud je zaključio da se „s obzirom na to da je ostvarivanje prava K. Tas‑Hagen i R. Tasa koje je priznavao pravni poredak Zajednice imalo utjecaj na njihovo pravo na primitak davanja u skladu s nacionalnim zakonodavstvom, takva situacija ne može smatrati isključivo unutarnjim pitanjem bez povezivanja s pravom Zajednice” ( 36 ).

49.

Nesporno je međutim da žalitelj nikada nije ostvario svoja prava „slobode kretanja” u skladu s člankom 45. UFEU‑a. Stoga, iako bi presuda Suda u predmetu Tas‑Hagen bila prikladna u sporu između češkog državljanina i čeških ustanova socijalne sigurnosti u slučaju odbijanja isplate davanja zbog ostvarivanja prava češkog državljanina na slobodu kretanja odabirom boravišta u državi članici koja nije Češka Republika, uključujući Slovačku Republiku, navedene činjenice ne pojavljuju se u glavnom postupku. U srži glavnog postupka je češki državljanin koji nikada nije ostvarivao prava slobode kretanja u odnosu na državu članicu svojeg boravišta, to jest Slovačku, u kojoj je oduvijek boravio od pristupanja navedene države članice Europskoj uniji.

50.

Spor ne ulazi u materijalno područje primjene prava Unije, tako da se članak 34. Povelje ne može primijeniti.

51.

Stoga predlažem da se na pitanje koje je postavio Najvyšší súd Slovenskej republiky (Vrhovni sud Slovačke Republike) da sljedeći odgovor:

U okolnostima glavnog postupka, članak 1. točka (w), članak 4. i članak 5. Uredbe (EZ) br. 883/2004 Europskog parlamenta i Vijeća od 29. travnja 2004. o koordinaciji sustava socijalne sigurnosti, kada ih se tumači zajedno s pravom na prava iz socijalne sigurnosti i na socijalne povlastice, koje je utvrđeno u članku 34. stavcima 1. i 2. Povelje Europske unije o temeljnim pravima, ne mogu se tumačiti na način da im se protivi primjena odredbe nacionalnog prava u skladu s kojom slovačko tijelo za socijalno osiguranje uzima u obzir državljanstvo podnositelja zahtjeva kao temeljni uvjet za ostvarenje prava državnih sportskih reprezentativaca na dodatak na starosnu mirovinu, iako je dio te nacionalne odredbe i drugi zakonski uvjet, to jest sudjelovanje u reprezentaciji pravnih prednika države, uključujući Čehoslovačku Socijalističku Republiku.