1.

Prema sustavu uspostavljenom Uredbom (EU) br. 1215/2012 Europskog parlamenta i Vijeća od 12. prosinca 2012. o [sudskoj] nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima (preinačena) ( 2 ), presude sudova države članice priznaju se u drugim državama članicama bez ikakvog posebnog postupka. Ako je presuda izvršna u državi članici porijekla, izvršna je i u drugim državama članicama bez potrebe za egzekvaturom.

2.

Da bi se presuda donesena u jednoj državi članici izvršila u drugoj državi članici, podnositelj zahtjeva ipak mora nadležnom tijelu izvršenja dostaviti presliku presude i potvrdu – izdanu na temelju članka 53. Uredbe br. 1215/2012 – kojom se potvrđuje da je presuda u pitanju izvršna te koja sadržava sažetak presude (u daljnjem tekstu: potvrda iz članka 53.).

3.

Koja je točno narav tog postupka i koje ovlasti sud porijekla ima u vezi s njime? To su, u bitnome, pitanja koja Tribunale di Milano (Sud u Milanu, Italija) postavlja u predmetnom zahtjevu za prethodnu odluku. Osobito, taj sud pita može li sud porijekla koji je obvezan izdati potvrdu iz članka 53. po službenoj dužnosti ispitati je li presuda čije se izvršenje zahtijeva donesena protivno pravilima o nadležnosti za potrošačke ugovore kako bi po potrebi mogao potrošača obavijestiti o eventualnim takvim povredama te mu omogućiti da razmisli o mogućnosti osporavanja izvršenja presude u zamoljenoj državi članici.

4.

Uvodna izjava 26. Uredbe br. 1215/2012 glasi:

„Uzajamno povjerenje u sudovanje u Uniji opravdava načelo da bi se sudske odluke donesene u državi članici trebale priznati u svim državama članicama bez potrebe provođenja posebnog postupka. Nadalje, cilj skraćivanja trajanja prekograničnih sporova te smanjenje troškova njihova vođenja, opravdavaju ukidanje potvrde o izvršnosti prije izvršenja u zamoljenoj državi članici. Slijedom toga, potrebno je sudsku odluku donesenu pred sudom države članice smatrati kao da je donesena pred sudom zamoljene države članice.”

5.

Članak 17. stavak 1. Uredbe br. 1215/2012 predviđa:

„U pitanjima u vezi ugovora kojeg sklapa osoba, potrošač, u svrhu koja se može smatrati da je izvan njegove profesionalne ili gospodarske djelatnosti, nadležnost se utvrđuje ovim Odjeljkom, ne dovodeći u pitanje članak 6. i točku 5. članka 7., ako:

[…]

6.

U skladu s člankom 18. stavkom 2. Uredbe br. 1215/2012, „[d]ruga ugovorna stranka može pokrenuti postupak protiv potrošača samo pred sudovima države članice u kojoj potrošač ima domicil”.

7.

Članak 42. stavak 1. Uredbe br. 1215/2012 glasi:

„U svrhu izvršenja u državi članici sudske odluke donesene u drugoj državi članici, podnositelj zahtjeva podnosi nadležnom tijelu izvršenja:

8.

Članak 45. stavak 1. Uredbe br. 1215/2012 predviđa:

„Priznavanje sudske odluke odbija se na zahtjev zainteresirane stranke:

[…]

9.

U skladu s člankom 46. Uredbe br. 1215/2012, „[n]a zahtjev osobe protiv koje se zahtijeva izvršenje, izvršenje sudske odluke se odbija ako postoje neki od razloga iz članka 45.”.

10.

Prema članku 53. Uredbe br. 1215/2012, „[s]ud porijekla na zahtjev zainteresirane stranke, izdaje potvrdu na obrascu iz Priloga I.”.

11.

Alessandro Salvoni, odvjetnik iz Milana, je tužbom podnesenom 3. studenoga 2015. zatražio od Tribunale di Milano (Sud u Milanu) da Anni Mariji Fiermonte (koja boravi u Hamburgu) izda platni nalog na iznos koji mu je ona dugovala za profesionalne usluge koje joj je on pružio u vezi s ostavinskim postupkom.

12.

Tribunale di Milano (Sud u Milanu) izdao je 26. listopada 2015. platni nalog na iznos od 53297,68 eura, uvećan za kamate i troškove (u daljnjem tekstu: platni nalog u pitanju).

13.

A. M. Fiermonte nije pobijala platni nalog u pitanju, koji je postao pravomoćan. A. Salvoni je potom od Tribunale di Milano (Sud u Milanu) zatražio da u pogledu tog naloga izda potvrdu iz članka 53.

14.

Međutim, nakon internetske pretrage koju je proveo po službenoj dužnosti te nakon što je razmotrio očitovanja A. Salvonija, sud koji je uputio zahtjev došao je do zaključka da je (i) odnos između A. M. Fiermonte i A. Salvonija bio odnos između potrošača i poslovnog subjekta i da je (ii) A. Salvoni svoje djelatnosti usmjeravao u državu članicu potrošačeva domicila u smislu članka 17. stavka 1. točke (c) Uredbe br. 1215/2012. S obzirom na navedeno, taj je sud zauzeo stajalište da je A. Salvoni, u skladu s člankom 18. stavkom 2. Uredbe br. 1215/2012, postupak protiv svoje klijentice trebao pokrenuti pred sudovima države članice u kojoj ona ima domicil (Njemačka).

15.

Tribunale di Milano (Sud u Milanu), sada djelujući u kontekstu postupka za izdavanje potvrde iz članka 53., tako je došao do zaključka da ranije, kada je izdavao platni nalog u pitanju, nije provjerio je li nadležan na temelju Uredbe br. 1215/2012, kako zahtijeva njezin članak 28. stavak 1.

16.

U tim okolnostima sud koji je uputio zahtjev smatra da se automatsko izdavanje potvrde iz članka 53. može protiviti pravu Unije jer osobu protiv koje se zahtijeva izvršenje platnog naloga može lišiti djelotvornog pravnog lijeka. Sud koji je uputio zahtjev priznaje da, u skladu s člancima 42. i 53. Uredbe br. 1215/2012, nije ovlašten odbiti izdavanje potvrde jer je platni nalog u pitanju postao pravomoćan. Unatoč tomu, sud koji je uputio zahtjev pita se može li mu članak 53. Uredbe br. 1215/2012, kada ga se tumači s obzirom na članak 47. Povelje Europske unije o temeljnim pravima (u daljnjem tekstu: Povelja), ipak dati ovlast da poduzme druge mjere kako bi zaštitio potrošača.

17.

Sud koji je uputio zahtjev u tom pogledu upućuje na sudsku praksu Suda prema kojoj se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na poslovni subjekt te da, posljedično, u određenim okolnostima može biti potrebno da nacionalni sudovi, djelujući po službenoj dužnosti ako je to potrebno, poduzmu pozitivne mjere kako bi ispravili nejednakost ( 3 ). Stoga se, u situaciji poput one iz glavnog postupka, mora – prema mišljenju suda koji je uputio zahtjev – postići ravnoteža između potrebe za osiguravanjem brzog i djelotvornog izvršenja presuda unutar Europske unije i potrebe za djelotvornom zaštitom potrošača.

18.

Sud koji je uputio zahtjev navodi da bi se prava ravnoteža postigla ako bi se članak 53. Uredbe br. 1215/2012 protumačio na način da sudu porijekla omogućuje da djeluje po službenoj dužnosti kako bi provjerio jesu li povrijeđena pravila o nadležnosti sadržana u odjeljku 4. poglavlja II. te uredbe (to jest u njezinim člancima 17. do 19.) te da po potrebi obavijesti potrošača o mogućoj povredi. Potrošača bi se na taj način moglo upoznati s time da može upotrijebiti sredstva, predviđena u članku 45. stavku 1. točki (e) i članku 46. Uredbe br. 1215/2012, kako bi pred sudom države članice u kojoj ima domicil osporio priznavanje i izvršenje odluke.

19.

S obzirom na te okolnosti, Tribunale di Milano (Sud u Milanu) odlučio je prekinuti postupak i Sudu uputiti sljedeće prethodno pitanje:

„Treba li članak 53. Uredbe [br. 1215/2012] i članak 47. [Povelje] tumačiti na način da im se protivi to da sud porijekla kojem je podnesen zahtjev za izdavanje potvrde iz članka 53. u odnosu na pravomoćnu odluku može izvršavati ovlasti po službenoj dužnosti u svrhu utvrđivanja povrede odredbi iz poglavlja II. odjeljka 4. [Uredbe br. 1215/2012] kako bi potrošača obavijestio o eventualno utvrđenoj povredi i omogućio mu da, imajući na raspolaganju potrebne informacije, procijeni mogućnost korištenja pravnog lijeka iz članka 45. Uredbe?”

20.

Pisana očitovanja u predmetnom postupku podnijele su češka vlada, Irska, talijanska vlada i Europska komisija.

21.

Prvo ću pojasniti svoje razumijevanje ovog predmeta kako bih odredio okvir za analizu pravnih pitanja koja otvara.

22.

Kao prvo, platni nalog u pitanju izdao je Tribunale di Milano (Sud u Milanu), a to je ujedno nacionalni sud koji je, kao sud porijekla kojem je podnesen zahtjev za izdavanje potvrde iz članka 53. u odnosu na taj isti platni nalog, odlučio uputiti zahtjev za prethodnu odluku. Pretpostavljam da je izvorni platni nalog izdao drugi sastav (ili drugi sudac) tog suda.

23.

Kao drugo, platni nalog u pitanju nije europski nalog za izvršenje u smislu Uredbe (EZ) br. 805/2004 Europskog parlamenta i Vijeća od 21. travnja 2004. o uvođenju europskog naloga za izvršenje za nesporne tražbine ( 4 ). Čini se da se radi o sudskoj odluci utemeljenoj isključivo na nacionalnom pravu koju se, da bi je se priznalo i izvršilo u drugoj državi članici, mora podvrgnuti mehanizmima predviđenima u Uredbi br. 1215/2012.

24.

Kao treće, u zahtjevu za prethodnu odluku ne spominje se nikakva dostava dokumenata A. M. Fiermonte, tuženici s domicilom u Njemačkoj. Stoga je nejasno je li A. M. Fiermonte doista imala mogućnost osporiti izdavanje platnog naloga koje je A. Salvoni zatražio te jesu li joj dokumenti u pitanju doista propisno dostavljeni. Iako to uopće nije tema ovog predmeta, možda je korisno podsjetiti da će, načelno, izostanak valjane dostave dokumenata u drugoj državi članici vjerojatno utjecati na pravomoćnost donesene odluke, bilo (ovisno o konkretnim okolnostima predmeta) na temelju prava Unije ili na temelju nacionalnog prava.

25.

Kao četvrto i posljednje, u zahtjevu za prethodnu odluku ne spominje se ni pravna osnova u domaćem pravu za postupanje koje sud koji je uputio zahtjev predlaže. S obzirom na to, moguće je zamisliti dva scenarija.

26.

S jedne strane, moguće je zamisliti postojanje odredbi nacionalnog prava koje dopuštaju sudu porijekla, ili ga čak obvezuju, da, kada mu se podnese zahtjev za izdavanje potvrde iz članka 53., provede neki oblik provjere odluke čije se izvršenje zahtijeva. Ako bi tomu bilo tako, za pretpostaviti je da bi nacionalno pravo, ako se otkriju neki problemi s izvornom odlukom, predviđalo neku vrstu preispitivanja te odluke. Naravno, drugo je pitanje bi li takav postupak bio u skladu s člankom 53. Uredbe br. 1215/2012. Međutim, čini se sigurnim pretpostaviti da bi eventualna pravna ili sudska reakcija na toj osnovi bila usmjerena na izvornu odluku.

27.

S druge strane, moguće je da nacionalna pravila – kako se čini da je slučaj u ovom predmetu – ne predviđaju takav mehanizam provjere te da isključivo pravo Unije čini potencijalnu osnovu postupanja koje sud koji je uputio zahtjev predlaže.

28.

Ponovno, ostavljajući postrani pitanje bi li takav nadzor bio moguć prema pravu Unije, moram priznati da me pomalo zbunjuje način na koji sud koji je uputio zahtjev namjerava postupiti, osobito u pogledu toga čime bi točno taj nadzor, ako je moguć, rezultirao. Ako je moje razumijevanje onoga što nacionalni sud predlaže točno, tada bi taj sud, s jedne strane, izdao potvrdu iz članka 53., ali bi istovremeno obavijestio jednu od stranaka izvornog postupka te je uputio da može osporiti izvršenje odluke koju je upravo potvrdio.

29.

Iako je taj prijedlog postupanja dobronamjeran i domišljat, te neovisno o tome je li takva komunikacija između suca i tuženika dopuštena prema nacionalnom pravu, smatram da bi takvo postupanje bilo poprilično neprikladno iz perspektive nekoliko pravnih načela.

30.

Kao prvo, istovremeno izdavanje, od strane suda porijekla, potvrde kojom se autoritativno navodi da je sudska odluka izvršna i obavijesti tuženiku o navodnoj nevaljanosti odluke dovelo bi u pitanje načelo uzajamnog povjerenja, koje čini temelj sustava uzajamnog priznavanja presuda ( 5 ). Naime, malo je vjerojatno da će tijela izvršenja zamoljene države članice biti jedina koja će propitkivati može li se vjerovati odlukama ijednog takvog suda.

31.

Kao drugo, postupanje koje sud koji je uputio zahtjev predlaže protivilo bi se načelu pravne sigurnosti jer bi zapravo dovelo u pitanje, ako ne izravno pravnu valjanost, onda zasigurno praktične učinke potvrde iz članka 53. i izvorne pravomoćne presude.

32.

Kao treće i možda najvažnije, ozbiljno dvojim o tome je li postupanje koje sud koji je uputio zahtjev predlaže u skladu s načelima poštenog suđenja i jednakosti oružja, kako su konkretizirana u „doktrini pojavnosti (‚doctrine of appearances’)”, koju je Europski sud za ljudska prava razvio iz općeprihvaćene maksime da „nije dovoljno da pravda bude zadovoljena, mora se i vidjeti da je zadovoljena”. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije o ljudskim pravima zahtijeva da sudski postupak bude i sadržajno i formalno pošten. Osobito, osim što moraju biti nepristrani i neovisni, članovi suda tijekom čitavog postupka moraju djelovati na način koji neće izazvati nikakvu sumnju u moguću subjektivnost ( 6 ). Pretpostavljam da ista pravna načela vrijede i u pravnom poretku Unije ( 7 ).

33.

Iz perspektive tih standarda postupanje koje sud koji je uputio zahtjev predlaže značilo bi da sud više ne bi bio nepristran, nego bi samostalno i, kako se čini, ne slijedeći nikakav postupovni okvir zapravo preuzeo ulogu tuženikova odvjetnika, pružajući mu pravne savjete o tome kako osporiti odluku koju je upravo potvrdio, a čije izvršenje zahtijeva druga stranka.

34.

Pitanje suda koji je uputio zahtjev stoga ću, za potrebe ovog mišljenja, načelno razumjeti kao da je odvojeno od konkretnog postupanja koje nacionalni sud razmatra: je li nacionalni sud, kada izdaje potvrdu iz članka 53., ovlašten (ili čak obvezan) na temelju prava Unije utvrditi je li sudska odluka koju treba potvrditi donesena u suprotnosti s pravilima o nadležnosti za potrošačke ugovore?

35.

Odgovor na tako sročeno pitanje pružit će rješenje za oba možebitna gore opisana scenarija, to jest bi li takvo postupanje bilo dopušteno (ili obvezno) izravno na temelju samog prava Unije kao i bi li nacionalna pravila koja predviđaju takav nadzor bila u skladu s istim odredbama prava Unije. Međutim, jedina zamisliva posljedica takvog nadzora u oba scenarija morala bi biti usmjerena na samu izvornu nacionalnu odluku ili, možebitno, na obustavu postupka potvrđivanja (neizdavanjem potvrde iz članka 53.); drugim riječima, nastupile bi posljedice spojive sa sudskom funkcijom neovisnog arbitra.

36.

Ipak, prije analize merituma ovog predmeta potrebno je iznijeti neke napomene o nadležnosti Suda u predmetnom postupku. Iako nijedna od stranaka koje su podnijele očitovanja nije istaknula to pitanje, Sud mora po službenoj dužnosti ispitati je li nadležan odlučivati u postupku u kojem uvjeti u pogledu nadležnosti Suda predviđeni člankom 267. UFEU‑a možda nisu ispunjeni.

37.

Izvršava li sud porijekla sudske funkcije u kontekstu postupka predviđenog člankom 53. Uredbe br. 1215/2012? Ili je radnja de facto„prepisivanja” pravomoćne nacionalne odluke u obrazac iz Priloga I. tek upravne naravi, zbog čega možda nije obuhvaćena definicijom „suda” u smislu članka 267. UFEU‑a?

38.

Sud se na to pitanje u određenoj mjeri osvrnuo u svojoj novijoj presudi u predmetu Gradbeništvo Korana, u kojoj je utvrdio da je, u okolnostima poput onih o kojima je bila riječ u tom predmetu, postupak izdavanja potvrde iz članka 53. bio sudske naravi, zbog čega je nacionalni sud bio ovlašten Sudu uputiti prethodno pitanje ( 8 ).

39.

Ta utvrđenja, ograničena na okolnosti poput onih o kojima je bila riječ u tom glavnom postupku, otvaraju pitanje je li postupak izdavanja potvrde iz članka 53. uvijek sudske naravi; ili, barem, ima li taj postupak i sudsku narav u situaciji poput one iz predmetnog glavnog postupka.

40.

U skladu s ustaljenom sudskom praksom, kako bi se odredilo je li tijelo koje je uputilo zahtjev za prethodnu odluku „sud” u smislu članka 267. UFEU‑a, što je pitanje uređeno isključivo pravom Unije, Sud procjenjuje više elemenata, poznatih kao „kriteriji iz presude Dorsch” ( 9 ). U ocjeni čini li nacionalno tijelo u pitanju „sud” koji može Sudu uputiti zahtjev za prethodnu odluku ispituje se je li to tijelo utemeljeno na zakonu, je li stalno, je li njegova nadležnost obvezna, provodi li postupak kontradiktorne naravi, primjenjuje li pravna pravila i je li neovisno.

41.

Nadalje, kako bi se utvrdilo treba li nacionalno tijelo kojem zakon povjerava funkcije različite naravi biti kvalificirano kao „sud” u smislu članka 267. UFEU‑a, potrebno je odrediti u kojem svojstvu, sudskom ili upravnom, tijelo nastupa unutar određenog pravnog konteksta u kojem zahtijeva odluku Suda kako bi se utvrdilo je li pred njime u tijeku spor i treba li odlučiti u postupku s ciljem donošenja odluke sudske naravi ( 10 ). Osobito, nacionalno tijelo – čak i kada čini sudsko tijelo prema relevantnim nacionalnim pravilima ( 11 ) – nije moguće smatrati „sudom” u smislu članka 267. UFEU‑a ako o predmetima odlučuje izvršavajući nesudske funkcije, kao što su funkcije upravne naravi ( 12 ).

42.

U ovoj bi fazi Sud mogao detaljno ispitati je li svaki pojedini kriterij iz presude Dorsch ispunjen kako bi utvrdio može li doista odgovoriti na pitanje suda koji je uputio zahtjev. Međutim, pitam se koliko bi takav pristup bio koristan, zbog jednostavnog razloga da je u predmetnom slučaju meritum taj koji određuje dopuštenost i obratno. Bez meritornog odgovora na pitanje nacionalnog suda (koje se tiče opsega i naravi postupka izdavanja potvrde iz članka 53.), nemoguće je reći koju ulogu (sudsku ili samo upravnu) nacionalni sud u tom postupku izvršava prema pravu Unije te tako riješiti pitanje dopuštenosti. Meritum se pri razmatranju dopuštenosti mora ispitati prije ili kasnije, najkasnije prilikom rasprave o naravi postupka (sudski, kontradiktoran) na temelju članka 53. Uredbe br. 1215/2012. Ishod te rasprave bi se potom moralo primijeniti na pitanje dopuštenosti, pritom se praveći da to čitavo vrijeme nije bilo ništa doli ocjena dopuštenosti.

43.

Smatram da takav pristup baš i nema praktičnu svrhu. On bi ujedno zahtijevao raspravu o nekoliko drugih kriterija iz presude Dorsch, koji imaju ograničenu ili čak nikakvu važnost za bit stvarnog problema koji ističe nacionalni sud te bi, osim toga, iziskivao dublju analizu nekoliko specifičnosti nacionalnog prava, o kojima jednostavno nema informacija.

44.

Stoga, umjesto ulaženja u nedvojbeno strastvenu raspravu o tome je li jaje bilo prije kokoši i u kojoj mjeri kokoš definira jaje, izravno ću analizirati unutrašnjost jajeta. Zato ću se prvo osvrnuti na meritum predmeta, a potom ću se radi cjelovitosti ukratko vratiti, na kraju ovog mišljenja, pitanju nadležnosti ( 13 ).

45.

Sud koji je uputio zahtjev svojim pitanjem u biti pita protivi li se članku 53. Uredbe br. 1215/2012, tumačenom u vezi s člankom 47. Povelje, to da sud porijekla kojem je podnesen zahtjev za izdavanje potvrde u odnosu na pravomoćnu sudsku odluku po službenoj dužnosti izvršava ovlasti u svrhu utvrđivanja je li odluka donesena protivno pravilima o nadležnosti za potrošačke ugovore.

46.

Češka, irska i talijanska vlada smatraju da se pristup suda koji je uputio zahtjev protivi i slovu i duhu Uredbe br. 1215/2012. Komisija pak tvrdi da se članku 53. Uredbe br. 1215/2012 ne protivi to da sud porijekla provjeri jesu li pravila o nadležnosti iz te uredbe povrijeđena te da, po potrebi, obavijesti potrošača. Međutim – Komisija dodaje – ta odredba od suda porijekla ne zahtijeva da to učini.

47.

Uvelike dijelim stajališta češke, irske i talijanske vlade.

48.

Za početak je važno istaknuti svrhu i funkciju potvrde iz članka 53.

49.

U skladu s člankom 42. stavkom 1. Uredbe br. 1215/2012, podnositelj zahtjeva za izvršenje presude donesene u drugoj državi članici mora tijelu izvršenja zamoljene države članice dostaviti presliku presude u pitanju i potvrdu iz članka 53. Potvrda se ujedno mora dostaviti, u skladu s člankom 43. stavkom 1. Uredbe br. 1215/2012, osobi protiv koje se zahtijeva izvršenje prije prve mjere izvršenja ( 14 ).

50.

Svrha potvrde iz članka 53. jest autoritativno izreći da je presuda izvršna. Ona sadržava sažetak presude kao i, po potrebi, bitne informacije o troškovima postupka koji se naknađuju i izračunu kamata. Ona je stoga dokument koji ima važnu informativnu vrijednost. Izlaganjem ključnih informacija iz presude čije se izvršenje zahtijeva, i to na način koji je tijelima i svim zainteresiranim stranama lako razumljiv – zahvaljujući standardnom obrascu koji se mora upotrijebiti, a koji se nalazi u Prilogu I. Uredbi br. 1215/2012 – potvrda iz članka 53. doprinosi brzom i djelotvornom izvršenju presude donesene u inozemstvu ( 15 ).

51.

Dok prema sustavu uspostavljenom Uredbom Vijeća (EZ) br. 44/2001 od 22. prosinca 2000. o [sudskoj] nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima ( 16 ) predočenje potvrde u pitanju nije bilo potrebno ( 17 ), ono je postalo obvezno stupanjem na snagu Uredbe br. 1215/2012. To je zato što nova uredba, uklanjajući potrebu za egzekvaturom, predviđa pojednostavljeni postupak koji se temelji na načelu da za odluku donesenu u državi članici treba smatrati kao da je donesena u zamoljenoj državi članici ( 18 ). Cilj te inovacije jest smanjenje trajanja i troškova prekograničnih sporova ( 19 ).

52.

Prema novom sustavu, tijela zamoljene države članice moraju presudu izvršiti isključivo na temelju informacija sadržanih u presudi i potvrdi iz članka 53. Potvrda zato – kako je Sud naveo – čini osnovu za provođenje načela izravnog izvršenja presuda donesenih u inozemstvu ( 20 ). Jednostavno rečeno, presuda se bez te potvrde ne može slobodno kretati u europskom pravosudnom prostoru ( 21 ).

53.

Važno je reći da je sud porijekla s Uredbom br. 1215/2012 postao jedino tijelo koje može izdati potvrdu iz članka 53., dok prema ranijem sustavu nadležno tijelo nije nužno morao biti sud koji je donio presudu u pitanju ( 22 ). S obzirom na to, logično je da je zakonodavac Unije odlučio da sud kojem je podnesen zahtjev za izdavanje potvrde iz članka 53. ne mora utvrditi da je nadležan za meritum predmeta. Nadležnost se pozitivno uspostavlja, prešutno ili izričito, donošenjem odluke čije se izvršenje zahtijeva. U biti, obrazac sadržan u Prilogu I. Uredbi br. 1215/2012 zahtijeva od suda porijekla da zauzme stajalište o nadležnosti za glavnu stvar samo ako je taj sud ranije odredio „privremenu mjeru, uključujući mjeru osiguranja” ( 23 ).

54.

Tumačenje članka 53. Uredbe br. 1215/2012 koje predlaže sud koji je uputio zahtjev nije moguće lako pomiriti s gore izloženim razmatranjima. Osobito, to bi tumačenje poništilo jedno od glavnih obilježja novog sustava uvedenog Uredbom br. 1215/2012. Naime, provjere koje su se ranije provodile u zamoljenoj državi članici prilikom izdavanja egzekvature ne bi se uklonile, nego samo prebacile na fazu potvrđivanja koja se provodi u državi članici porijekla. To tumačenje odredbe stoga bi se protivilo smislu i duhu Uredbe br. 1215/2012.

55.

Još nekoliko elemenata podupire to stajalište.

56.

Sud je u presudi Trade Agency utvrdio da je, prema sustavu uspostavljenom Uredbom br. 44/2001, izdavanje potvrde u pitanju (tada predviđeno člankom 54. te uredbe) bilo „gotovo automatsko” [neslužbeni prijevod] ( 24 ). Zakonodavac Unije je člankom 53. Uredbe br. 1215/2012, prema svemu sudeći, potvrdio taj pristup. Dokaz tomu je obvezujući izričaj te odredbe: „Sud porijekla na zahtjev zainteresirane stranke, izdaje potvrdu.” ( 25 )

57.

Međutim, što taj kvazi‑automatizam znači u praksi? Prema mojemu mišljenju, on znači da sud porijekla, kada mu se podnese zahtjev u smislu članka 53. Uredbe br. 1215/2012, mora provjeriti da su uvjeti za primjenu te odredbe ispunjeni. Osobito, taj sud mora provjeriti da je Uredba br. 1215/2012 vremenski i materijalno primjenjiva na predmet u pitanju. Taj sud ujedno mora provjeriti da je on donio odluku čije se izvršenje traži te da je podnositelj zahtjeva „zainteresirana stranka” u smislu članka 53.

58.

S druge strane, sud porijekla ne može ići dalje od toga u svojem ispitivanju, tako da ga proširi na aspekte spora koji su izvan okvira članka 53. Uredbe br. 1215/2012. Točnije, sud porijekla ne može preispitivati meritorna pitanja i pitanja nadležnosti koja su već riješena u presudi čije se izvršenje zahtijeva.

59.

Drukčije tumačenje odredbe uzrokovalo bi „kratki spoj” u sustavu uspostavljenom Uredbom br. 1215/2012 jer bi uvelo dodatan sloj sudskog nadzora čak i ako nacionalno pravo ne predviđa (ili više ne predviđa) žalbeni postupak protiv presude u pitanju. Taj bi pristup stoga mogao ugroziti načelo pravomoćnosti.

60.

Sud je već naglasio važnost, kako za pravni poredak Unije tako i za nacionalne pravne sustave, načela pravomoćnosti. Kako bi osigurao stabilnost prava i pravnih odnosa kao i dobro sudovanje, Sud je smatrao važnim da sudske odluke koje su postale pravomoćne nakon što su iscrpljena sva pravna sredstva ili nakon isteka rokova predviđenih za ulaganje tih pravnih sredstava više ne mogu biti dovedene u pitanje ( 26 ).

61.

U skladu s tim, čak i ako je platni nalog, kako sud koji je uputio zahtjev vjeruje, izdan protivno pravilima o nadležnosti predviđenima u odjeljku 4. poglavlja II. Uredbe br. 1215/2012, ta činjenica ne može taj nalog lišiti njegove pravomoćne naravi i, posljedično, njegove prekogranične izvršnosti.

62.

Još jedan aspekt koji se u tom kontekstu čini problematičnim jest činjenica da je sud koji je uputio zahtjev ispitivanje proveo po službenoj dužnosti.

63.

Članak 46. Uredbe br. 1215/2012 izričito predviđa da se izvršenje može odbiti zbog razloga navedenih u članku 45. te uredbe samo na „zahtjev osobe protiv koje se zahtijeva izvršenje”. Osim toga, u članku 45. stavku 2. te uredbe dodaje se da je, prilikom ispitivanja postoje li razlozi navedeni u članku 45. stavku 1. točki (e), „sud kojem je podnesen zahtjev vezan […] utvrđenim činjeničnim stanjem na kojem sud porijekla temelji svoju nadležnost”.

64.

Taj se pristup razlikuje od drugih primjera u Uredbi br. 1215/2012 u kojima je zakonodavac Unije izričito obvezao sud da djeluje po službenoj dužnosti. To je osobito slučaj u člancima 27., 28. i članku 29. stavku 1. te uredbe.

65.

Te odredbe, promatrane zajedno, pokazuju da je zakonodavac Unije osporavanje izvršenja odlučio prepustiti inicijativi stranke protiv koje se izvršenje zahtijeva. Moglo bi se reći da je ta odluka u skladu s ciljem promicanja, što je moguće većeg, slobodnog protoka presuda u Europskoj uniji. Taj cilj zahtijeva postavljanje jasnih granica u pogledu rokova i načina osporavanja presude donesene u inozemstvu, kao i u pogledu razloga za njezino osporavanje.

66.

S obzirom na to, smatram da sud koji je uputio zahtjev nije ovlašten utvrditi je li platni nalog u pitanju nezakonito izdan te, osobito, je li u skladu s pravilima o nadležnosti predviđenima u Uredbi br. 1215/2012. Sud koji je uputio zahtjev definitivno nije obvezan to učiniti po službenoj dužnosti.

67.

Tom zaključku u prilog idu i čimbenici koji se tiču naravi postupka predviđenog člankom 53. Uredbe br. 1215/2012. Uredba br. 1215/2012 ne sadržava nijednu odredbu o postupku koji treba slijediti za izdavanje potvrde iz članka 53.

68.

Upravni i praktični elementi tog postupka (kao što su, primjerice, unutarnja nadležnost unutar suda porijekla, dokumenti koje treba dostaviti, postojanje i iznos pristojbi itd.) stoga su uređeni zakonodavstvom država članica. Međutim, to vrijedi samo ako se osigura poštovanje Uredbe br. 1215/2012, ako se funkcioniranje njome uspostavljenog sustava ne učini nedjelotvornim i ako se ne oteža ostvarenje njezina cilja.

69.

Kako je objašnjeno u točkama 56. do 61. ovog mišljenja, iz smisla novog sustava priznavanja i izvršenja presuda u građanskim i trgovačkim stvarima, kao i iz teksta članka 53. Uredbe br. 1215/2012, proizlazi da sud porijekla automatski izdaje potvrdu iz članka 53. Ako se utvrdi da su uvjeti za primjenu članka 53. ispunjeni, sud porijekla ne može odbiti izdavanje potvrde.

70.

S obzirom na to, postupak koji sud porijekla mora slijediti zahtijeva – rekao bih neizbježno – brzu obradu zahtjeva. Bilo koje dodatno razdoblje koje bi sudu porijekla trebalo za ispitivanje slučaja detaljnije od razmatranja jesu li uvjeti iz članka 53. Uredbe br. 1215/2012 ispunjeni moglo bi uzrokovati nepotrebno odugovlačenje postupka. To bi pak ugrozilo djelotvornost sustava uspostavljenog Uredbom br. 1215/2012 i otežalo ostvarenje cilja da prekogranični sporovi budu kraći i jeftiniji.

71.

To bi osobito bio slučaj ako bi sud porijekla odlučio po službenoj dužnosti provesti ispitivanje kako bi ponovno razmotrio pitanja koja su se analizirala (ili su se trebala analizirati) u presudi čije se izvršenje zahtijeva. To bi moglo uključivati, primjerice, pitanje je li presudu donio nacionalni sud koji je nadležan na temelju pravila predviđenih u poglavlju II. Uredbe br. 1215/2012.

72.

Moj zaključak u tom pogledu ne dovodi u pitanje sudska praksa u kojoj je Sud razmatrao narav postupka u kojem se presuda potvrđuje kao europski nalog za izvršenje u smislu Uredbe br. 805/2004 ( 27 ). Obveza suda porijekla da provjeri jesu li ispunjeni svi zahtjevi za potvrđivanje presude kao europskog naloga za izvršenje izričito proizlazi iz članka 6. Uredbe br. 805/2004, kojemu u Uredbi br. 1215/2012 nema ekvivalentne odredbe.

73.

Sada je potrebno razmotriti bi li činjenica da su se pravila o nadležnosti koja je Tribunale di Milano (Sud u Milanu) navodno povrijedio prilikom izdavanja platnog naloga u pitanju odnosila na postupke protiv potrošača ipak mogla dovesti do drukčijeg zaključka.

74.

Kako je spomenuto u točki 17. ovog mišljenja, sud koji je uputio zahtjev inspiraciju crpi iz sudske prakse Suda – razvijene osobito u kontekstu Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima ( 28 ) – prema kojoj se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na poslovni subjekt te da, posljedično, u određenim okolnostima može biti potrebno da nacionalni sudovi djelujući po službenoj dužnosti ako je to potrebno, poduzmu pozitivne mjere kako bi ispravili nejednakost ( 29 ).

75.

Sud koji je uputio zahtjev tako se pita dopušta li ta sudska praksa, u situaciji poput one iz glavnog postupka, sudu porijekla da po službenoj dužnosti obavijesti potrošača o navodnoj povredi a da se pritom ne usprotivi izdavanju potvrde iz članka 53. ili je ne odbije izdati. Ta bi obavijest omogućila potrošaču da razmisli, poznavajući sve činjenice, želi li osporiti priznanje i izvršenje platnog naloga pred sudom države članice u kojoj ima domicil tako da upotrijebi pravno sredstvo predviđeno člankom 45. stavkom 1. točkom (e) Uredbe br. 1215/2012.

76.

U pogledu tog pitanja smatram, kao i češka vlada, Irska te talijanska vlada i Komisija, da sudsku praksu Suda koja se tiče Direktive 93/13 nije moguće izravno primijeniti u kontekstu Uredbe br. 1215/2012.

77.

Direktivom 93/13 prije svega su se željeli uskladiti materijalni propisi o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, dok se donošenje potrebnih postupovnih pravila prepustilo državama članicama ( 30 ), u skladu s dobro poznatim načelom postupovne autonomije ( 31 ). Sudska praksa na koju se poziva sud koji je uputio zahtjev stoga je bila posljedica situacija u kojima je Sud smatrao da su nacionalna pravila potrošačima onemogućavala ili pretjerano otežavala izvršavanje prava koja su imali na temelju Direktive 93/13.

78.

U tom pogledu treba naglasiti da članak 6. stavak 1. Direktive 93/13 predviđa da nepoštene ugovorne odredbe ne obvezuju potrošača. Kako je Sud utvrdio, članak 6. stavak 1. te direktive je odredba s obvezujućim učinkom kojoj je cilj zamijeniti formalnu ravnotežu koju ugovor uspostavlja između prava i obveza suugovaratelja stvarnom ravnotežom koja će ponovno uspostaviti jednakost između njih ( 32 ). Nasuprot tomu, Uredba br. 1215/2012 predviđa zajednička pravila postupovne naravi. Ona ne sadržava nikakve na rezultat usmjerene i dalekosežne materijalne odredbe slične članku 6. stavku 1. Direktive 93/13.

79.

To uopće nije iznenađujuće. Uredba br. 1215/2012 sadržava razne odredbe koje se konkretno tiču potrošača te koje im daju konkretna postupovna prava. Kako je objašnjeno u uvodnoj izjavi 18., „[u] pogledu osiguranja, u potrošačkim ugovorima i ugovorima o radu, slabija stranka bi trebala biti zaštićena pravilima o nadležnosti koja su povoljnija za njene interese od općih pravila” ( 33 ).

80.

Shodno tomu, u skladu s člankom 17. stavkom 1. točkom (c) te uredbe, nadležnost se mora utvrditi s obzirom na pravila iz odjeljka 4. poglavlja II. „[u] pitanjima u vezi ugovora kojeg sklapa osoba, potrošač, u svrhu koja se može smatrati da je izvan njegove profesionalne ili gospodarske djelatnosti […] ako je ugovor sklopljen s osobom koja obavlja trgovačku ili profesionalnu djelatnost u državi članici u kojoj potrošač ima domicil, ili ako na bilo koji način usmjerava svoje djelatnosti u tu državu članicu ili više država uključujući tu državu članicu, ugovor spada u okvir te djelatnosti”. Članak 18. stavak 2. Uredbe br. 1215/2012 pak predviđa da „[d]ruga ugovorna stranka može pokrenuti postupak protiv potrošača samo pred sudovima države članice u kojoj potrošač ima domicil”.

81.

Nadalje, članak 45. stavak 1. točka (e) podtočka i. i članak 46. Uredbe br. 1215/2012 predviđaju poseban razlog na koji se potrošači mogu pozvati kako bi se priznavanje i izvršenje presude odbilo kada je presuda u pitanju suprotna s gore navedenim posebnim pravilima o nadležnosti.

82.

S obzirom na navedeno, smatram da je zakonodavac Unije, u pitanjima obuhvaćenima Uredbom br. 1215/2012, uzeo u obzir poseban položaj potrošača i u tu svrhu osmislio ad hoc pravila. Uredba br. 1215/2012 dakle već sadržava nekoliko dodatnih postupovnih jamstava koja se smatraju nužnima za potrošače. U takvom okviru, koji već snažno štiti potrošače, nije potrebno „prenapuhati” članak 53. te uredbe radi uvođenja – putem tumačenja – dodatnih jamstava poput onog koje predlaže sud koji je uputio zahtjev.

83.

Iz sistemske perspektive, ako bi se putem tumačenja odredbe Uredbe br. 1215/2012 ubacio dodatni sloj zaštite potrošača, bi li na sličan način onda trebalo tretirati i ostale kategorije osoba za koje je zakonodavac Unije smatrao da ih treba posebno zaštititi kada nastupaju u svojstvu tuženika ( 34 )?

84.

U tom kontekstu možda također valja istaknuti da je Sud, u samoj sudskoj praksi na koju se poziva sud koji je uputio zahtjev, priznao da zaštita potrošača nije apsolutna. Osobito, utvrdio je da pravo Unije načelno ne nalaže nacionalnom sudu da izuzme iz primjene domaća postupovna pravila kojima se odluci daje svojstvo pravomoćnosti, čak i ako bi to omogućilo ispravljanje povrede odredbe, ma kakva ona bila, sadržane u Direktivi 93/13 ( 35 ). U vezi s time, kako je spomenuto u točkama 59. do 61. ovog mišljenja, postupanjem koje predlaže sud koji je uputio zahtjev zapravo bi se dovela u pitanje pravomoćnost odluke u pogledu koje je zatraženo izdavanje potvrde iz članka 53.

85.

Za kraj moram istaknuti da se moj zaključak u pogledu pravilnog tumačenja članka 53. Uredbe br. 1215/2012 ne mijenja čak i ako se članak 47. doda u jednadžbu.

86.

Zakonodavac Unije uzeo je u obzir potrebu za osiguravanjem toga da zainteresirane stranke imaju na raspolaganju adekvatne sudske pravne lijekove kojima mogu osporavati izvršenje presuda donesenih u inozemstvu. Zakonodavac Unije naglasio je u uvodnoj izjavi 29. Uredbe br. 1215/2012 da „[i]zravno izvršenje u zamoljenoj državi članici sudske odluke koja je donesena u drugoj državi članici bez potvrde o izvršnosti, ne bi trebalo ugroziti poštivanje prava na obranu”, dodajući u uvodnoj izjavi 38. da ta uredba poštuje temeljna prava, „posebno prava na učinkoviti pravni lijek i na pravično suđenje koja su zajamčena člankom 47. Povelje”.

87.

Već postoji nekoliko jamstava koja u potpunosti štite taj cilj.

88.

Kao prvo, ako je točno da je platni nalog u pitanju izdan protivno pravilima o nadležnosti sadržanima u odjeljku 4. poglavlja II. Uredbe br. 1215/2012, A. M. Fiermonte može osporavati priznanje i izvršenje presude u Njemačkoj pozivajući se na odredbe članka 45. stavka 1. točke (e) podtočke i. i članka 46. te uredbe.

89.

Kao drugo, A. M. Fiermonte može se pozvati i na razlog za odbijanje predviđen u članku 45. stavku 1. točki (b) Uredbe br. 1215/2012 u pogledu presuda donesenih u odsutnosti tuženika ako su ispunjeni uvjeti sadržani u toj odredbi. U skladu s tom odredbom, presuda donesena u odsutnosti tuženika ne priznaje se „ako tuženiku nije dostavljeno pismeno kojim se pokreće postupak ili jednakovrijedno pismeno pravovremeno i na način koji mu omogućuje pripremu obrane, osim ako tuženik nije propustio pokrenuti postupak pobijanja sudske odluke kad je to mogao učiniti”.

90.

Kao treće, načelo odgovornosti države dodatno dopunjava sustav zaštite uspostavljen odredbama Uredbe br. 1215/2012. Ako bi A. M. Fiermonte smatrala da je zbog povrede pravila predviđenih Uredbom br. 1215/2012 koju je počinio sud porijekla pretrpjela štetu, u smislu mogućih troškova koji su već nastali zbog nezakonite odluke suda porijekla te stoga neovisno o mogućim daljnjim radnjama nadležnog suda zamoljene države članice, imala bi mogućnost tražiti naknadu štete od relevantne države članice odnosno država članica.

91.

Naime, u skladu s ustaljenom sudskom praksom, načelo odgovornosti države za štetu uzrokovanu pojedincima zbog povreda prava Unije za koje se država može smatrati odgovornom primjenjuje se na svaki slučaj u kojem država članica povrijedi pravo Unije, koje god javno tijelo bilo odgovorno za povredu, uključujući kada povreda proizlazi iz odluke suda ( 36 ).

92.

S obzirom na navedeno, smatram da se članku 53. Uredbe br. 1215/2012 protivi to da sud porijekla kojem je podnesen zahtjev za izdavanje potvrde u odnosu na pravomoćnu sudsku odluku po službenoj dužnosti izvršava ovlasti u svrhu utvrđivanja je li odluka donesena protivno pravilima o nadležnosti za potrošačke ugovore.

93.

Naposljetku, nakon analize merituma predmeta vraćam se pitanju nadležnosti, samo radi cjelovitosti.

94.

Zbog raznih razloga smatram da funkcije koje sud porijekla izvršava kada mu se podnese zahtjev za izdavanje potvrde iz članka 53. imaju sudsku narav. Takav sud stoga može uputiti zahtjev za prethodnu odluku na temelju članka 267. UFEU‑a.

95.

Kao prvo, u točki 52. ovog mišljenja naglasio sam važnost koju potvrda iz članka 53. ima u sustavu Uredbe br. 1215/2012. Ta potvrda čini osnovu za provedbu načela izravnog izvršavanja presuda donesenih u inozemstvu. Kada se potvrda iz članka 53. dostavi nadležnom tijelu izvršenja, ona u praksi živi svoj život. Sve informacije potrebne za izvršenje odnosne presude načelno moraju biti izložene, na čitatelju razumljiv način, u potvrdi. Stoga je opravdano pretpostaviti da tijela izvršenja, ako se to od njih izričito ne zatraži, vjerojatno neće provjeravati točnost informacija proučavanjem teksta presude u pitanju, koji će često biti na jeziku koji ne razumiju. Potvrda iz članka 53. stoga će u praksi vjerojatno činiti osnovu za izvršenje presude.

96.

Kao drugo, uloga tijela odgovornog za izvlačenje informacija iz presude čije se izvršenje zahtijeva i unošenje tih informacija u poseban obrazac često je poprilično mehanička. Međutim, to ne mora uvijek biti slučaj. Ispunjavanje obrasca iz Priloga I. Uredbi br. 1215/2012 zahtijeva poprilično detaljne informacije. Sasvim je moguće da se neke od tih informacija neće nalaziti u presudi čije se izvršenje zahtijeva. Neka od tih pitanja mogu, naravno, biti sporna. Neka pak mogu zahtijevati tumačenje donesene pravomoćne presude.

97.

Osim toga, moguće je da se stranke neće slagati oko toga jesu li uvjeti za primjenu članka 53. Uredbe br. 1215/2012, o kojima se govorilo u točki 57. ovog mišljenja, ispunjeni. Predmet Gradbeništvo Korana ( 37 ) dobra je ilustracija toga.

98.

Svi ti elementi i mogućnosti dovode me do poprilično jasnog zaključka: ispunjavanje potvrde iz članka 53. teško se može smatrati „upravnim” postupkom, jednakim situaciji u kojoj se traži samo stavljanje pečata na dokument bez mnogo razmišljanja ili obaziranja na meritum.

99.

Kao treće, s obzirom na takvo razumijevanje, tumačenje članka 53. Uredbe br. 1215/2012 prema kojem (sudska ili upravna) narav funkcija koje izvršava tijelo koje izdaje potvrdu svaki put ovisi o vrsti pitanja koja ono treba razmotriti tijekom tog konkretnog postupka ne smatram zadovoljavajućim. Narav tih funkcija, utvrđena u odredbama Uredbe br. 1215/2012, mora biti ista od početka do kraja postupka, neovisno o tome je li se ispostavilo da su pitanja koja sud porijekla mora razmotriti više ili manje komplicirana ili iziskuju li analize koje do neke mjere mogu nadilaziti ono što je izričito sadržano u presudi. Jednostavno rečeno, teško mi je prihvatiti pristup prema kojem specifičnosti i (nesretne) okolnosti konkretnog slučaja mogu utjecati na geometriju postupka na temelju članka 53. Uredbe br. 1215/2012, u smislu da će on ponekad biti sudski, a ponekad neće.

100.

Kao četvrto i posljednje, iz općenitije perspektive možda je korisno podsjetiti i da se postupak izdavanja potvrde iz članka 53. na nacionalnoj razini u praksi odvija na temelju raznih oblika „internog delegiranja” ( 38 ). Izdavanje potvrde iz članka 53. može provesti sudac pojedinac ili se možda čak može delegirati sudskom savjetniku ili drugom službeniku suda, ali se svejedno provodi u okviru nacionalnog suda.

101.

Prema mojemu mišljenju, kada tijelo koje upućuje zahtjev za prethodnu odluku čini, u skladu s općom i institucionalnom definicijom, „sud” u smislu nacionalnog prava, moraju se predočiti snažni argumenti kako bi se dokazalo da ono, unatoč svojoj općoj sudskoj naravi, očito izvršava tek upravnu funkciju u konkretnom predmetu iz glavnog postupka ( 39 ). Čini mi se da je Sud do tog zaključka dolazio samo kada je bilo nesporno da radnja u pitanju, unatoč tomu što ju je provodio sud, nije dovela do odluke sudske naravi ( 40 ). Nasuprot tomu, kada situacija nije bila tako jasna, čini se da je Sud davao nacionalnom sudu „povlasticu sumnje” ( 41 ).

102.

Taj pristup smatram razumnim i možda osobito opravdanim u kontekstu sustava pravosudne suradnje uspostavljenog Uredbom br. 1215/2012. Djelovanje čitavog sustava, čiji je članak 53. te uredbe važan dio, oslanja se na središnju ulogu danu sudovima. Stoga, kada sud dvoji u pogledu odredbi Uredbe br. 1215/2012, u interesu je osiguravanja jedinstva i jasnoće prava da se pristup Sudu na temelju članka 267. UFEU‑a ne tumači neopravdano usko.

103.

U ovom predmetu nema dvojbe da Tribunale di Milano (Sud u Milanu) i sudac pojedinac nadležan izdati potvrdu iz članka 53. čine dio redovnog talijanskog sudstva. Osim toga, postupak predviđen člankom 53. Uredbe br. 1215/2012 očito nema, zbog gore izloženih razloga, tek upravnu narav.

104.

S obzirom na to, smatram da je Sud nadležan odgovoriti na prethodno pitanje upućeno u predmetnom postupku.

105.

Predlažem da Sud na prethodno pitanje koje je uputio Tribunale di Milano (Sud u Milanu, Italija) odgovori na sljedeći način: