1.

Kako se javnost obavještava o tome da u okviru procjene učinaka na okoliš treba sudjelovati u postupcima davanja suglasnosti za projekt? Kako se zatim objavljuje odobrenje za provedbu projekta? Ta se pitanja postavljaju u ovom postupku.

2.

Iako se na prvi pogled čini da su ta pitanja pomalo tehničke i formalističke prirode, ona imaju, slično kao dostava u građanskom postupku ( 2 ), odlučujuću važnost za djelotvornost sudjelovanja javnosti i ostvarivanje pravne zaštite. Ako nije na vrijeme obaviještena, zainteresirana javnost ne sudjeluje u postupku izdavanja odobrenja niti pravodobno traži primjenu pravne zaštite. Budući da pojedinosti u pogledu tih pitanja uređuju države članice, odnosno da primjenjuju svoju postupovnu autonomiju, okvir prava Unije u tom se pogledu određuje načelima ekvivalentnosti i djelotvornosti.

3.

U skladu s člankom 2. („Definicije”) stavcima 4. i 5. Aarhuške konvencije ( 3 ) propisano je:

„4.   ‚javnost’ znači jedna ili više fizičkih ili pravnih osoba te, sukladno domaćem zakonodavstvu odnosno praksi, njihove udruge, organizacije ili skupine;

5.   ‚zainteresirana javnost’ znači javnost na koju utječe ili bi moglo utjecati odlučivanje o okolišu, ili koja je za to zainteresirana; za potrebe ove definicije, nevladine organizacije koje rade na promicanju zaštite okoliša i udovoljavaju svim zahtjevima domaćeg zakonodavstva smatrat će se zainteresiranima”.

4.

Članak 6. Aarhuške konvencije sadržava pravila o sudjelovanju javnosti:

„1.   Svaka je stranka:

2.   Zainteresirana javnost mora rano tijekom postupka odlučivanja o okolišu, bilo putem javne obavijesti ili pojedinačno, kako je prikladno, te na odgovarajući, pravodoban i djelotvoran način biti obaviještena, među ostalim, o:

3.   Postupci sudjelovanja javnosti trebaju obuhvatiti razumne vremenske rokove za različite stadije, koji će osigurati dovoljno vremena za obavješćivanje javnosti u skladu sa stavkom 2. i kako bi se javnost pripremila i djelotvorno sudjelovala prilikom odlučivanja o okolišu.

4.   Svaka stranka dužna je osigurati rano sudjelovanje javnosti kada su sve mogućnosti otvorene i kada se može osigurati djelotvorno sudjelovanje javnosti.

[…]

7.   Postupci sudjelovanja javnosti moraju javnosti pružiti mogućnost dostave pisanim putem, ili, kako je prikladno, prigodom javne rasprave ili upita podnositelja, sve primjedbe, informacije, analize ili mišljenja koje smatra važnima za predloženu djelatnost.

8. […]

9.   Svaka stranka dužna se pobrinuti za neposredno obavješćivanje javnosti o odluci, čim tijelo vlasti odluku donese, u skladu s odgovarajućim postupcima. […]”

5.

Člankom 9. stavkom 2. Aarhuške konvencije uređuje se pristup pravosuđu u pogledu sudjelovanja javnosti:

„U okviru svojeg domaćeg zakonodavstva, svaka je stranka dužna osigurati da pripadnici zainteresirane javnosti

imaju pristup postupku ocjene pred sudom i/ili nekim drugim zakonski utemeljenim neovisnim i nepristranim tijelom, kako bi osporili materijalnu i proceduralnu zakonitost neke odluke, čina ili propusta u ovisnosti od odredbi iz članka 6. i, tamo gdje je to predviđeno domaćim zakonodavstvom i bez utjecaja na stavak 3. ovoga članka, drugih odgovarajućih odredbi ove Konvencije.

Ono što predstavlja dovoljan interes i povredu prava bit će utvrđeno u skladu sa zahtjevima domaćeg zakonodavstva i dosljedno cilju osiguranja zainteresiranoj javnosti širokog pristupa pravosuđu u okvirima ove Konvencije. […]”

6.

U uvodnoj izjavi 7. Direktive o procjeni učinaka na okoliš ( 4 ) pojašnjava se povezanost između procjene učinaka na okoliš i sudjelovanja javnosti:

„Odobrenje za provedbu projekta za javne i privatne projekte koji bi mogli imati značajne učinke na okoliš trebalo bi izdati tek nakon što se provede procjena vjerojatnih značajnih učinaka tih projekata na okoliš. Ta se procjena mora provesti na temelju odgovarajućih informacija koje je dao nositelj projekta i koje mogu dopuniti vlasti ili javnost na koju se predmetni projekt može odnositi.”

7.

Dodatna objašnjenja o sudjelovanju javnosti utvrđena su u uvodnoj izjavi 16. Direktive o procjeni učinaka na okoliš:

„Učinkovito sudjelovanje javnosti u donošenju odluka omogućava javnosti da izrazi, a donositelju odluke da uzme u obzir mišljenja i interese koji bi mogli biti značajni za te odluke i time povećava odgovornost i transparentnost procesa donošenja odluka i doprinosi svijesti javnosti o pitanjima okoliša i njezinoj podršci donesenim odlukama.”

8.

U članku 1. stavku 2. Direktive o procjeni učinaka na okoliš definiraju se javnost i zainteresirana javnost kako slijedi:

9.

Člankom 2. stavkom 1. Direktive o procjeni učinaka na okoliš određuje se koji postupci donošenja odluka podliježu zahtjevima Direktive:

„Države članice usvajaju sve potrebne mjere kako bi se prije davanja odobrenja osiguralo da se projekti koji bi mogli imati značajne učinke na okoliš, između ostalog na temelju njihove prirode, veličine ili lokacije, podvrgnu obvezi ishođenja odobrenja za provedbu projekta i procjeni u pogledu njihovih učinaka. Ti su projekti utvrđeni u članku 4.”

10.

Procjena učinaka na okoliš detaljnije se opisuje u članku 3. Direktive o procjeni učinaka na okoliš:

„Procjena utjecaja na okoliš utvrđuje, opisuje i procjenjuje na odgovarajući način, u svjetlu svakog pojedinog slučaja i u skladu s člancima 4. do 12., izravne i neizravne učinke projekta na sljedeće čimbenike:

11.

Članak 6. stavci 2. do 5. Direktive o procjeni učinaka na okoliš sadržava temeljne odredbe o sudjelovanju javnosti:

„2.   Javnost se obavješćuje o sljedećim podacima, putem javnih obavijesti ili drugih primjerenih sredstava, kao što su elektronički mediji ako su dostupni, u ranoj fazi postupaka donošenja odluka o okolišu iz članka 2. stavka 2., a najkasnije čim se informacije mogu razumno dostaviti:

3.   Države članice moraju osigurati da sljedeće informacije budu dostupne zainteresiranoj javnosti u razumnom roku:

4.   Zainteresirana javnost mora dobiti pravovremene i učinkovite mogućnosti sudjelovanja u postupku donošenja odluka vezanih za okoliš iz članka 2. stavka 2. i u tu svrhu može iznositi primjedbe i mišljenja u trenutku kada su nadležnom tijelu ili tijelima otvorene sve mogućnosti, prije donošenja odluke o zahtjevu za izdavanje odobrenja.

5.   Države članice utvrđuju detaljne načine informiranja javnosti (primjerice lijepljenjem oglasa unutar određenog radijusa ili objavom u lokalnim novinama) i savjetovanja sa zainteresiranom javnosti (primjerice pisanim podnescima ili ispitivanjem javnosti).”

12.

Člankom 9. stavkom 1. Direktive o procjeni učinaka na okoliš uređuje se obavještavanje o donošenju odluke u pogledu projekta:

„1. Ako je donesena odluka o izdavanju ili odbijanju davanja odobrenja za provedbu projekta, nadležno tijelo ili tijela o tome obavješćuju zainteresiranu javnost u skladu s odgovarajućim postupcima […]”

13.

Članak 11. Direktive o procjeni učinaka na okoliš sadržava pravila o revizijama odluka u skladu s odredbama Direktive o procjeni učinaka na okoliš koje se odnose na sudjelovanje javnosti:

„1.   Države članice osiguravaju da se, sukladno odgovarajućem nacionalnom pravnom sustavu, članovima zainteresirane javnosti:

omogući pristup postupku preispitivanja pred sudom ili nekim drugim nezavisnim i nepristranim tijelom koje je određeno pravom radi pobijanja materijalne ili postupovne zakonitosti odluka, radnji ili propusta, u skladu s odredbama ove Direktive koje se odnose na sudjelovanje javnosti.

2.   Države članice određuju u kojoj je fazi moguće pobijanje odluka, radnji ili propusta.

3.   Države članice utvrđuju dovoljan interes i povredu prava u skladu s ciljem da se zainteresiranoj javnosti omogući pristup pravosuđu. […]”

14.

Članak 46. predsjedničke uredbe 18/1989 (FEK Αʹ 8) sadržava rok za podnošenje tužbe:

„Tužba za poništenje podnosi se u roku od šezdeset dana, računajući od dana koji slijedi nakon dana dostave pobijanog akta ili njegove objave ako je ona predviđena zakonom, odnosno dana kad se podnositelj u potpunosti upoznao sa sadržajem akta.”

15.

Sud koji je uputio zahtjev u točki 8. rješenja kojim se upućuje zahtjev za prethodnu odluku razmatra primjenjive odredbe Zakona br. 4014/2011, „Okolišna dozvola za projekte i aktivnosti, uređenje nezakonitih radova radi uspostave okolišne ravnoteže i druge odredbe o nadležnosti Ministarstva okoliša, energetike i klimatskih promjena” (FEK Αʹ 209) kao i razne provedbene propise.

16.

Člankom 1. stavkom 1. Zakona br. 4014/2011 projekti javnog i privatnog sektora razvrstani su u dvije kategorije (A i B), ovisno o njihovu utjecaju na okoliš. Prva kategorija (A) uključuje projekte i aktivnosti koje će vjerojatno značajno utjecati na okoliš i za koje će biti potrebno izraditi izvješće o procjeni učinaka na okoliš (u daljnjem tekstu: izvješće o PUO‑u), kako bi se donijeli posebni zahtjevi i ograničenja za zaštitu okoliša. Druga kategorija (B) obuhvaća projekte s manjim utjecajem na okoliš.

17.

Člancima 3., 4. i 19. Zakona br. 4014/2011 uređuje se sudjelovanje javnosti. Na temelju članka 12. Zakona br. 4014/2011 različita odobrenja sažeta su u odluci o odobrenju zahtjevâ za zaštitu okoliša (u daljnjem tekstu: OOZZO).

18.

Članak 30. stavak 9. Zakona br. 4014/2011 sadržava prijelaznu odredbu u skladu s kojom do uvođenja elektroničkog registra o okolišu ostaju na snazi postojeće odredbe o mišljenjima tijela i postupku javnog savjetovanja o okolišnoj dozvoli. Na temelju tih odredbi, taj se postupak pokreće oglašavanjem u sjedištu dotične regije i objavljivanjem pojedinosti o projektu u lokalnim novinama te pozivanjem svake zainteresirane osobe da se upozna s izvješćem o procjeni učinaka na okoliš i da o projektu izrazi svoje mišljenje.

19.

U skladu s člankom 19.a Zakona br. 4014/2011 OOZZO treba objaviti na internetu u roku od mjesec dana. U slučaju nepoštovanja tog roka, odobrenje se poništava. U skladu s člankom 19.a stavkom 1. drugom rečenicom objavljivanje na toj posebnoj internetskoj stranici odgovara zakonom predviđenom obavještavanju i opravdava pretpostavku da je svaka zainteresirana osoba upoznata s tom obavijesti tako da može podnijeti tužbu za poništenje ili drugi pravni lijek. Međuministarskom odlukom br. 21938/2012 ministra za upravnu reformu i e‑upravu te ministra okoliša, energetike i klimatskih promjena, „Izrada i pokretanje posebne internetske stranice za objavljivanje odluka o odobrenju zahtjevâ za zaštitu okoliša (OOZZO) i odluka o ažuriranju i izmjenama OOZZO‑a u skladu s člankom 19.a Zakona br. 4014/2011” (FEK Βʹ 1470), uređuje se provedba te odredbe.

20.

Prvom odlukom, koja je pobijana u nacionalnom postupku, odobreni su izgradnja složenog smještajnog objekta na otoku Iosu (Grčka) i zahtjevi za zaštitu okoliša koji se na njega odnose. Taj se objekt sastoji od hotela s 249 ležaja, namještenih turističkih rezidencija, spa centra te povezanih projekata. Čitav se projekt proteže na velikoj površini te zauzima obalu, plažu i morsko područje, koji su javna dobra.

21.

U lokalnim novinama otoka Sirosa (Grčka), koji je udaljen 55 nautičkih milja, 2. kolovoza 2013. objavljen je poziv svim zainteresiranim osobama da se upoznaju s procjenom utjecaja projekta na okoliš i da o njoj izraze svoje mišljenje. Sud nema informacija o tome koliko su te novine rasprostranjene na Iosu. Taj je poziv istodobno objavljen u sjedištu regionalne uprave, također na Sirosu, gdje je pohranjen spis u vezi s izvješćem o PUO‑u te proveden postupak savjetovanja.

22.

Prema nespornim navodima tužiteljâ u glavnom postupku, od Iosa do Sirosa stiže se u pravilu nakon višesatne vožnje trajektom koja se, kako se čini, ne nudi svaki dan.

23.

Sporna odluka donesena je 8. kolovoza 2014. Objavljena je 11. kolovoza 2014. na internetskoj stranici DIAVGEIA (transparentnost) i 8. rujna 2014. na internetskoj stranici Ministarstva zaštite okoliša.

24.

Tužba za poništenje naposljetku je podnesena 19. veljače 2016., odnosno nakon što je proteklo više od godinu dana i šest mjeseci od donošenja sporne odluke.

25.

Tužitelji, troje vlasnika nekretnina za odmor na otoku Iosu kao i tri udruge tvrde da su za sadržaj sporne odluke saznali tek 22. prosinca 2015., nakon što su primijetili da su izvršeni radovi koji se odnose na povezivanje područjâ na kojima se treba izgraditi turistički smještajni objekt.

26.

U postupak se uključilo društvo 105 Anonymi Touristiki kai Techniki Etaireia Ekmetallefsis Akiniton (105 d.d. za turizam i nekretnine) koje je nositelj koncesija i odobrenja i koje je tvrdilo da tužba za poništenje, u dijelu usmjerenom protiv sporne odluke, nije bila podnesena u roku jer je, među ostalim, bila podnesena nakon isteka roka od 60 dana od objave te odluke na stranici Ministarstva zaštite okoliša.

27.

U okviru tog postupka Symvoulio tis Epikrateias (Državno vijeće, Grčka) upućuje Sudu sljedeća prethodna pitanja:

28.

Pisana očitovanja podnijeli su A. Flausch, A. Bosco i E. R. J. P. Albrespy te udruge Somateio „Syndesmos Iiton” (udruga „Udruženje stanovnika Iosa”), Somateio „Elliniko Diktyo – Filoi tis Fysis” (udruga „Grčka mreža – prijatelji prirode”) i Somateio „Syllogos Prostasias kai Perithalpsis Agrias Zois – SPPAZ” (udruga „Zaštita i očuvanje divljeg života – SPPAZ”) zajedno kao tužitelji u glavnom postupku, 105 Anonymi Touristiki kai Techniki Etaireia Ekmetallefsis Akiniton (105 d.d. za turizam i nekretnine) kao intervenijent u potporu tijelima koja su tuženici u glavnom postupku, Helenska Republika i Europska komisija. Navedene stranke sudjelovale su i na raspravi održanoj 27. ožujka 2019.

29.

Svojim pitanjima Symvoulio tis Epikrateias (Državno vijeće) želi znati je li postupak sudjelovanja javnosti u donošenju spornog odobrenja bio u skladu sa zahtjevima iz Direktive o procjeni učinaka na okoliš i je li rok za podnošenje tužbe protiv tog odobrenja počeo teći njegovim objavljivanjem na internetskoj stranici.

30.

Za to su konkretno relevantni članci 6., 9. i 11. Direktive o procjeni učinaka na okoliš. Te odredbe treba tumačiti s obzirom na Aarhušku konvenciju ( 6 ), čijoj provedbi one doprinose ( 7 ). Stoga praksa odlučivanja Odbora za praćenje usklađenosti s Aarhuškom konvencijom (Aarhus Convention Compliance Committee, u daljnjem tekstu: ACCC) ( 8 ), koju su priznale stranke, uključujući Uniju, i Maastricht Recommendations on Promoting Effective Public Participation in Decision‑making in Environmental Matters (Preporuke iz Maastrichta o načinima promicanja stvarnog sudjelovanja javnosti u postupku odlučivanja u području okoliša) ( 9 ), koje su stranke zahtijevale, primile ( 10 ) i priznale ( 11 ), sadržavaju korisne smjernice za ocjenu pitanja u ovom slučaju.

31.

Točno je da se prvo pitanje u biti odnosi na usklađenost svih izmijenjenih grčkih propisa o sudjelovanju javnosti, odnosno o objavljivanju izvješćâ o procjeni učinaka na okoliš, kao i informiranju javnosti i savjetovanju s javnosti, s člancima 6. i 11. Direktive o procjeni učinaka na okoliš i člankom 47. Povelje o temeljnim pravima. Međutim, pitanje se konkretno odnosi samo na to je li dopušteno da te postupovne korake uglavnom provodi i nadzire šira administrativna jedinica regije, a ne dotična općina.

32.

Na to konkretno pitanje Sud može relativno kratko odgovoriti da Direktiva o procjeni učinaka na okoliš ne sadržava odredbe o tome koja je razina ili struktura državne uprave odgovorna za procjenu učinaka na okoliš.

33.

Točno je da je Sud u vezi sa strateškom procjenom učinaka na okoliš postavio određene zahtjeve koji se odnose na neovisnost tijela s kojima se u okviru strateške procjene učinaka na okoliš provodi savjetovanje ( 12 ), ali o tome u ovom slučaju nije riječ.

34.

Naprotiv, pozadina tog konkretnog pitanja jest tijek sudjelovanja javnosti u glavnom postupku. Taj je postupak obilježen činjenicom da se sudjelovanje javnosti nije provelo na otoku Iosu, ondje gdje se gradi sporni projekt, nego u sjedištu regionalne uprave na otoku Sirosu koji je od Iosa udaljen 55 nautičkih milja i do kojeg se dolazi nakon višesatne plovidbe koja se ne nudi svakodnevno. Obavijest za javnost o mogućnostima sudjelovanja objavljena je godinu dana prije pobijanog odobrenja u novinama koje izlaze na Sirosu i u sjedištu regionalne uprave, također na Sirosu, gdje je pohranjen spis u vezi s procjenom učinaka na okoliš te proveden postupak savjetovanja.

35.

Stoga tumačim pitanje na način da se odnosi na to jesu li ta pravila o sudjelovanju javnosti u skladu sa zahtjevima Direktive o procjeni učinaka na okoliš i osobito člankom 6. U tom pogledu, čini se da su kao što se navodi u zahtjevu za prethodnu odluku tri aspekta od posebnog interesa, a to su, kao prvo, informiranje javnosti o projektu i savjetovanju, kao drugo, mjesto u kojem zainteresirana javnost može dobiti uvid u informacije o projektu i kao treće, mjesto u kojem se održava savjetovanje.

36.

U skladu s člankom 6. stavkom 2 Direktive o procjeni učinaka na okoliš, javnost se obavješćuje putem javnih obavijesti ili drugih primjerenih sredstava, kao što su elektronički mediji ako su dostupni, u okviru postupaka donošenja odluka o okolišu.

37.

Pritom u verziji članka 6. stavka 2. Direktive o procjeni učinaka na okoliš koja se primjenjuje na ovaj slučaj, za razliku od verzije koja je danas na snazi, nije riječ o informiranju zainteresirane javnosti, nego se ona odnosi na širu, ukupnu javnost.

38.

Međutim, s obzirom na regulatorni okvir i cilj informiranja, od odlučujuće je važnosti da zainteresirana javnost bude informirana. Naime, ta skupina može iskoristiti pravo sudjelovanja u skladu s člankom 6. stavcima 3. i 4. Direktive. S obzirom na to, i člankom 6. stavkom 2. Aarhuške konvencije zahtijeva se samo informiranje zainteresirane javnosti.

39.

Suprotno tomu, informiranje skupine osoba koja je šira od zainteresirane javnosti, odnosno ukupne javnosti, ima samo dopunsku svrhu.

40.

Taj cilj ima odlučujuću važnost. Točno je da je zainteresirana javnost manja skupina osoba nego ukupna javnost, ali se upravo na temelju tog jasnijeg ograničenja istodobno dodatno pojašnjava tko čini ciljnu skupinu informiranja. Dok prilikom informiranja ukupne javnosti gotovo da i nije moguće uspostaviti kriterije kojima bi se utvrdilo jesu li odabrana sredstva dovoljna, prilikom informiranja zainteresirane javnosti to je znatno jednostavnije.

41.

U skladu s člankom 1. stavkom 2. točkom (e) Direktive o procjeni učinaka na okoliš, zainteresirana javnost znači javnost na koju utječu ili na koju će vjerojatno utjecati ili ima interes u postupcima donošenja odluka kao i nevladine organizacije koje promoviraju zaštitu okoliša i koje ispunjavaju bilo koje zahtjeve u skladu s nacionalnim pravom. Pritom javnost u skladu s točkom (d) znači jedna ili nekoliko fizičkih ili pravnih osoba te, u skladu s nacionalnim zakonodavstvom ili praksom, njihove udruge, organizacije ili skupine.

42.

Trebalo bi biti relativno jednostavno prepoznati koje je nevladine organizacije potrebno informirati jer su one u pravilu registrirane u odgovarajućem tijelu. Suprotno tomu, skupina zainteresiranih osoba ili osoba koje imaju interes ovisi o projektu ( 13 ).

43.

U glavnom postupku prije svega bi osobe u čijoj se okolini provodi projekt trebale biti zainteresirane ili imati interes, odnosno zainteresirani su barem neki ili čak svi stanovnici otoka Iosa. Osim toga, mogle bi se uzeti u obzir i osobe koje su pogođene turističkom aktivnošću u okviru projekta ili drugim učincima, poput gospodarenja otpadom ili opskrbe vodom. Za utvrđivanje tih skupina vrlo je korisno izvješće o procjeni učinaka na okoliš.

44.

Nakon što se utvrdi zainteresirana javnost, u idućem koraku valja odrediti primjerena sredstva informiranja za njezino obavješćivanje.

45.

Člankom 6. stavkom 2 Direktive o procjeni učinaka na okoliš predviđa se da se informacija dostavlja putem javnih obavijesti ili drugih primjerenih sredstava, kao što su elektronički mediji ako su dostupni. U skladu s člankom 6. stavkom 5., države članice utvrđuju detaljne načine informiranja javnosti (primjerice lijepljenjem oglasa unutar određenog radijusa ili objavom u lokalnim novinama) i savjetovanja sa zainteresiranom javnosti (primjerice pisanim podnescima ili ispitivanjem javnosti). Te odredbe mogu se tumačiti na način da zakonodavac Unije u načelu smatra da su javne obavijesti dovoljne.

46.

Međutim, u skladu s člankom 6. stavkom 2. Aarhuške konvencije zainteresirana javnost mora biti rano obaviještena, bilo putem javne obavijesti ili pojedinačno, kako je prikladno, te na odgovarajući, pravodoban i djelotvoran način. Iz toga se može zaključiti da druga primjerena sredstva koja se navode u članku 6. stavku 2. Direktive o procjeni učinaka na okoliš mogu obuhvaćati i pojedinačno informiranje ( 14 ).

47.

Međutim, ni pravo Unije ni Aarhuška konvencija ne sadržavaju detaljna pravila o tome koji oblik informiranja valja odabrati. Naprotiv, člankom 6. stavkom 5. Direktive o procjeni učinaka na okoliš prepušta se državama članicama da utvrde detaljne načine informiranja javnosti.

48.

Kao što ističu zainteresirane stranke, to odražava postupovnu autonomiju država članica. U skladu s tim, pravila država članica ne smiju biti manje povoljna od onih koja uređuju slične nacionalne situacije (načelo ekvivalentnosti) i ne smiju u praksi onemogućavati ili pretjerano otežavati ostvarivanje prava koja se dodjeljuju pravnim poretkom Unije (načelo djelotvornosti) ( 15 ).

49.

U zahtjevu za prethodnu odluku u pogledu načela ekvivalentnosti, među ostalim, postavlja se pitanje je li opravdano razlikovanje između određenih većih projekata (kategorija A) i drugih, u pravilu manjih projekata (kategorija B) u grčkom pravu.

50.

U tom smislu, iz zahtjeva za prethodnu odluku proizlazi da sudjelovanje javnosti u projektima kategorije B ne provode regionalna, nego lokalna tijela. Prema tome, javnost je trebalo informirati oglasom na oglasnoj ploči lokalnih tijela, odnosno na Iosu.

51.

Međutim, razumljivo je da se odgovornost za veće projekte, čiji učinci na okoliš u pravilu nisu samo lokalne prirode, prepušta regionalnim tijelima. Stoga se ne može utvrditi povreda načela ekvivalentnosti.

52.

Načelo djelotvornosti od veće je važnosti. Naime, informiranje javnosti neophodan je preduvjet kako bi ona učinkovito ostvarila svoja prava sudjelovanja. Netko tko nije informiran nema razloga truditi se da dođe do dodatnih informacija o projektu, sudjelovati u postupcima donošenja odluka ili pravodobno zatražiti pravnu zaštitu ( 16 ).

53.

Stoga nije dovoljno primijeniti proizvoljni oblik obavješćivanja ako nije sigurno da će se njime zaista doprijeti do zainteresirane javnosti. Naprotiv, obavješćivanje zainteresiranoj javnosti treba pružiti odgovarajuću mogućnost da se informira o donošenju odluka u pogledu planiranih aktivnosti i o svojim mogućnostima sudjelovanja ( 17 ). Jedino se tako može ostvariti cilj članka 6. stavka 4. Direktive o procjeni učinaka na okoliš, koji se odnosi na to da se zainteresiranoj javnosti pruži mogućnost sudjelovanja u postupku donošenja odluka vezanih za okoliš.

54.

U slučaju da postoje ustaljeni informacijski kanali čija je učinkovitost na temelju iskustava iz prošlosti sigurna, njih treba upotrijebiti. Ako ne postoje, valja ispitati kojim se informacijskim kanalima može doprijeti do tih osoba. Pritom u obzir dolaze lokalne, ali i nadregionalne novine, radijske i televizijske postaje ( 18 ), internet, oglasi ( 19 ), pa čak i pojedinačne obavijesti ( 20 ).

55.

Pitanje je li informiranje javnosti u glavnom postupku bilo u skladu s tim zahtjevima naposljetku treba ispitati nacionalni sud.

56.

Međutim, u tom pogledu treba napomenuti da oglas u sjedištu regionalne uprave na Sirosu može tek vrlo ograničeno pridonijeti informiranju zainteresirane javnosti. Naime, većina pripadnika te javnosti nalazila se na Iosu i čini se malo vjerojatnim da je imala dovoljno vremena da se upozna s tim oglasom. Takav bi oglas sam po sebi pretjerano otežao ostvarivanje pravâ sudjelovanja.

57.

Na pitanje je li objavljivanje u lokalnim novinama dovelo do dovoljne informiranosti javnosti treba odgovoriti uzimajući u obzir rasprostranjenost tih novina na Iosu. Ako bi se pokazalo da se odabrane novine, ili čak samo sporno izdanje, na Iosu ne čitaju ili da se čitaju samo u vrlo ograničenoj mjeri, učinkovito informiranje zainteresirane javnosti također bi bilo upitno.

58.

Međutim, za ocjenu pitanja jesu li određena sredstva informiranja u skladu s načelom djelotvornosti, odnosno otežavaju li pretjerano ostvarivanje pravâ sudjelovanja zainteresirane javnosti, relevantno je i to postoje li učinkovitija sredstva informiranja koja su se mogla upotrijebiti bez nerazmjernog opterećenja. Ako takvih sredstava informiranja nema ili ona ne obećavaju uspjeh, prihvatljivije je odabrati sredstva ograničene učinkovitosti s obzirom na to da se Direktivom o procjeni učinaka na okoliš i Aarhuškom konvencijom ne postavljaju nemogući zahtjevi.

59.

Međutim, u glavnom postupku ne treba prima facie isključiti takva druga sredstva informiranja: do lokalne javnosti na Iosu moglo se doprijeti relativno jednostavno putem obavijesti u lokalnim upravnim tijelima na Iosu, na središnjim trgovima, u luci ili na tržnicama, kao i na lokaciji projekta.

60.

Grčka vlada čak priznaje da postoji mogućnost da su upotrijebljeni takvi dodatni komunikacijski kanali. Stoga eventualno treba ispitati je li zainteresirana javnost na taj način zaista bila dovoljno informirana.

61.

Međutim, ozbiljne sumnje u dovoljnu informiranost zainteresirane javnosti proizlaze iz činjenice da se pripadnici te javnosti, prema informacijama kojima Sud raspolaže, u glavnom postupku očito nisu izjasnili ( 21 ). Na raspravi pred Sudom grčka vlada nije mogla navesti ni je li se zainteresirana javnost izjasnila tijekom postupka izdavanja odobrenja.

62.

Naposljetku se može zaključiti da se člankom 6. stavkom 2. Direktive o procjeni učinaka na okoliš zahtijeva informiranje kojim se zainteresiranoj javnosti, na koju se sporni projekt odnosi, pruža odgovarajuća mogućnost da se u ranoj fazi i dovoljno unaprijed informira o donošenju odluka u pogledu planiranih aktivnosti i o svojim mogućnostima sudjelovanja.

63.

U skladu sa zahtjevom za prethodnu odluku, postoje i drugi razlozi za zabrinutost da informacije o projektu nisu bile dostupne na Iosu, nego samo na Sirosu.

64.

Na temelju članka 6. stavka 3. Direktive o procjeni učinaka na okoliš, države članice moraju osigurati da informacije o projektu budu dostupne zainteresiranoj javnosti u razumnom roku.

65.

U nedostatku preciznijih odredbi, u pogledu uvjeta te dostupnosti također se primjenjuje postupovna autonomija država članica koja je ograničena načelima djelotvornosti i ekvivalentnosti.

66.

Što se tiče načela ekvivalentnosti, navodi se da su informacije o manjim projektima kategorije B dostupne na licu mjesta, dok su informacije o većim projektima kategorije A, koji imaju opsežnije učinke na okoliš, dostupne samo u sjedištu regionalne uprave koje je udaljenije. Međutim, i u tom je pogledu točno da je odgovornost regionalne uprave za veće projekte razumljiva.

67.

Naprotiv, poteškoće prilikom pristupa informacijama pitanje su načela djelotvornosti.

68.

Nesporno je da je pristup informacijama o projektu izuzetno bitan za djelotvorno sudjelovanje u postupku donošenja odluke. Međutim, kad je zainteresirana javnost dovoljno informirana o postupku, od nje se može očekivati da će poduzeti određene napore u pogledu pristupa informacijama.

69.

Ipak, što se tiče uvjeta za pristup informacijama o projektu, nadležna tijela trebaju postići proporcionalan odnos između interesâ javnosti i napora povezanog s pružanjem informacija.

70.

Pitanje jesu li uvjeti za pristup informacijama o projektu u glavnom postupku zaista bili prikladni također treba ispitati nacionalni sud.

71.

Pritom je, s jedne strane, relevantan napor koji je za pripadnike zainteresirane javnosti bio povezan s uvidom u informacije o projektu, osobito trajanje i troškove vožnje od Iosa do Sirosa i natrag, u slučaju da informacije suprotno tvrdnjama Grčke zaista nisu bile dostupne i na Iosu.

72.

S druge strane, treba uzeti u obzir napore koji bi nastali za tijela da su zainteresiranoj javnosti omogućila jednostavniji pristup informacijama o projektu. U tom pogledu, na primjer, valja uputiti na pružanje informacija na Iosu, gdje se provodi projekt i gdje boravi većina pripadnika zainteresirane javnosti, odnosno možda čak svi njezini pripadnici, ili na elektronički način nainternetu.

73.

Konkretno, činjenica da napor pružanja informacija na lokalnoj razini ne bi bio neproporcionalan, jasna je već iz toga što prema tvrdnjama Grčke javnost može dobiti uvid u informacije o projektu i u općini u kojoj se projekt provodi ( 22 ), što je uostalom u skladu s Preporukama iz Maastrichta ( 23 ).

74.

Stoga ukratko valja zaključiti da prilikom utvrđivanja pravila o pružanju informacija u skladu s člankom 6. stavkom 3. Direktive o procjeni učinaka na okoliš, opterećenje pripadnika zainteresirane javnosti u pogledu ostvarivanja prava na pristup treba biti proporcionalno naporu koji trebaju poduzeti tijela.

75.

Naposljetku, zahtjev za prethodnu odluku sadržava zabrinutosti u pogledu provedbe postupka savjetovanja na Sirosu.

76.

Polazišna točka za ocjenu tog pitanja je članak 6. stavak 4. Direktive o procjeni utjecaja na okoliš. U skladu s njim, zainteresirana javnost mora dobiti pravovremene i učinkovite mogućnosti sudjelovanja u postupku donošenja odluka vezanih za okoliš. U skladu s člankom 6. stavkom 5., države članice također utvrđuju detaljne načine savjetovanja sa zainteresiranom javnosti (primjerice pisanim podnescima ili ispitivanjem javnosti).

77.

Pitanje jesu li pravila o sudjelovanju javnosti, koja se na taj način primjenjuju, u skladu s Direktivom o procjeni utjecaja na okoliš zahtijeva slično odvagivanje kao u pogledu pravila o pružanju informacija.

78.

Određena smjernica u tom smislu proizlazi iz presude Suda prema kojoj je naplata upravne pristojbe za sudjelovanje javnosti u određenim procjenama učinaka na okoliš sama po sebi u skladu s ciljem Direktive o procjeni učinaka na okoliš. Međutim, Sud je također istaknuo da pristojbe ne smiju biti toliko visoke da to sprečava postizanje pune učinkovitosti Direktive u skladu s njezinim ciljem ( 24 ).

79.

Stoga je za odvagivanje od posebnog interesa pitanje ugrožava li se pravilima o sudjelovanju javnosti puna učinkovitost Direktive o procjeni učinaka na okoliš.

80.

Takvo bi se ugrožavanje moglo pretpostaviti da su se pripadnici zainteresirane javnosti, radi sudjelovanja u postupku, na određeni dan zaista morali uputiti na Siros. Sudjelovanje pisanim ili elektroničkim putem, koje je prema tvrdnjama Grčke zaista bilo moguće ( 25 ) i koje se u članku 6. stavku 4. Direktive o procjeni učinaka na okoliš izričito navodi kao mogući oblik sudjelovanja ( 26 ), za sve bi zainteresirane osobe predstavljalo znatno manji napor.

81.

Stoga prema pravilima o savjetovanju sa zainteresiranom javnosti u skladu s člankom 6. stavkom 4. Direktive o procjeni učinaka na okoliš, opterećenje pripadnika zainteresirane javnosti u pogledu sudjelovanja u postupku treba biti proporcionalno naporu koji trebaju poduzeti tijela.

82.

Drugim pitanjem koje je uputio Symvoulio tis Epikrateias (Državno vijeće) želi znati jesu li, s obzirom na odgovor na prvo pitanje, odredbe kojima se predviđa da objavljivanjem odobrenja za provedbu projekta na odgovarajućoj internetskoj stranici počinje teći rok od 60 dana za podnošenje tužbe, u skladu s člancima 6. i 11. Direktive o procjeni učinaka na okoliš i s člankom 47. Povelje.

83.

Najprije treba razjasniti je li to pitanje uopće relevantno, odnosno dopušteno. Naime, u skladu sa zahtjevom za prethodnu odluku za tužbe koje su, kao tužba u glavnom postupku, podnesene prije 12. travnja 2017. osim isteka zakonom predviđenog roka treba istaknuti da je tužitelj tek kasnije saznao za spornu radnju. To tumačim na način da u tim slučajevima rok za podnošenje tužbe počinje teći tek nakon stvarnog saznanja.

84.

Budući da tužitelji u glavnom postupku razumljivo tvrde da su tek s početkom građevinskih radova saznali za odobrenje i da razmatranja o odgovoru na prvo pitanje idu u prilog toj argumentaciji, može se pretpostaviti da u nacionalnom postupku odgovaranje na drugo pitanje neće biti relevantno.

85.

Osim toga, Symvoulio tis Epikrateias (Državno vijeće) također navodi da trenutak stvarnog saznanja ne smije biti neproporcionalno udaljen od zakonom predviđenog trenutka, odnosno objavljivanja na internetu. Stoga nije isključeno da je u glavnom postupku Symvoulio tis Epikrateias (Državno vijeće) sklon smatrati da prekoračenje zakonskog roka za jednu i pol godinu nije proporcionalno.

86.

Budući da u slučaju dvojbe treba pretpostaviti da je zahtjev za prethodnu odluku relevantan ( 27 ), to je pitanje stoga dopušteno.

87.

Direktiva o procjeni učinaka na okoliš ne sadržava odredbu o tome može li rok za podnošenje tužbe protiv odobrenja za provedbu projekta početi teći objavljivanjem tog odobrenja na internetu.

88.

U skladu s člankom 9. stavkom 1. Direktive o procjeni učinaka na okoliš nadležno tijelo ili tijela obavješćuju zainteresiranu javnost o tome je li donesena odluka o izdavanju ili odbijanju davanja odobrenja za provedbu projekta, u skladu s odgovarajućim postupcima. Točno je da članak 9. stavak 1. osim toga sadržava dodatne zahtjeve u pogledu sadržaja odluke, ali ne i konkretne odredbe o postupku.

89.

Ni u mogućim temeljima za podnošenje tužbe protiv odobrenja za provedbu projekta, bilo da je riječ o članku 11. Direktive o procjeni učinaka na okoliš, izravnom učinku odredbi Direktive ( 28 ) ili članku 9. stavku 3. Aarhuške konvencije u vezi s člankom 47. Povelje o temeljnim pravima ( 29 ), ne uređuje se pitanje može li objavljivanjem na internetu početi teći rok za podnošenje tužbe.

90.

Stoga se u pogledu obiju točaka, odnosno roka za podnošenje tužbe i postupka informiranja, primjenjuje postupovna autonomija država članica koja je ograničena načelima ekvivalentnosti i djelotvornosti.

91.

U ovom je dijelu također riječ o razlikovanju između većih u manjih projekata. Samo se za projekte kategorije A predviđa da rok za podnošenje tužbe počinje teći objavljivanjem na internetu. Suprotno tomu, za projekte kategorije B rok za podnošenje tužbe počinje teći nakon stvarnog upoznavanja s odobrenjem.

92.

Veličina i važnost projekata navodi se u prilog tom razlikovanju kao i protiv njega. S jedne strane, osporava se činjenica da je u pogledu projekata s većim učincima na okoliš pristup pravosuđu restriktivnije uređen. S druge strane, naglašava se poseban značaj i ograničen broj velikih projekata, čime se opravdava drukčije postupanje.

93.

Naposljetku je u načelu samo u pogledu većih projekata opravdano uvesti novi način obavještavanja i, posljedično, nove propise o roku za podnošenje tužbe. Kao prvo, ograničen broj takvih projekata olakšava testiranje tih načina ( 30 ). Kao drugo, u slučaju tih projekata već zbog opsega ulaganja postoji pojačan interes za pravnom sigurnosti. Kao treće, zainteresirana javnost u slučaju većih projekata logično obuhvaća veću skupinu osoba. Ako rok za podnošenje tužbe ne bi počinjao teći obavještavanjem, nego samo stvarnim saznanjem, bilo bi gotovo nepredvidivo kad više nije moguće ponijeti tužbu.

94.

Slijedom navedenog, nema vidljivih naznaka za povredu načela ekvivalentnosti.

95.

U skladu s načelom djelotvornosti, ostvarivanje pravâ koja se dodjeljuju pravnim poretkom Unije ne smije se u praksi onemogućiti ili pretjerano otežati.

96.

U tom pogledu najprije treba razmotriti objavljivanje na internetu, a zatim rokove za podnošenje tužbi.

97.

Objavljivanje odobrenja na internetu kao takvo u skladu je s načelom djelotvornosti.

98.

Točno je da tužitelji u glavnom postupku pravilno navode da je Sud prije gotovo deset godina u području zaštite potrošača iznio dvojbe o tome je li u skladu s načelom djelotvornosti upotrebljavati isključivo internet ( 31 ). K tomu, moguće je da čak i danas postoje područja u kojima internet još nije dovoljno raširen da bi bilo moguće osloniti se samo na njega ( 32 ).

99.

Međutim, barem u glavnom postupku ne postoje naznake da objavljivanje na internetu, u usporedbi s drugim oblicima informiranja, pretjerano otežava ostvarivanje prava. Naprotiv: čak se i Službeni list Europske unije objavljuje u elektroničkom obliku na internetu; danas je u pravilu samo to izdanje vjerodostojno i proizvodi pravne učinke ( 33 ). Osim toga, i u članku 6. stavku 2. Direktive o procjeni učinaka na okoliš u vezi s informiranjem javnosti navode se elektronički mediji kao sredstvo komunikacije. Već iz tog razloga taj način obavještavanja treba biti dostupan i državama članicama.

100.

Iz razlogâ pravne sigurnosti u načelu je dopušteno poštovanjem roka uvjetovati mogućnost podnošenja tužbe protiv mjere ( 34 ).

101.

Sud, među ostalim, ne smatra pretjeranim otežavanjem to da rok za podnošenje tužbe ovisi o objavi za koju je zainteresirana osoba saznala ili je za nju trebala saznati ( 35 ). Suprotno tomu, ne bi bilo u skladu s načelom djelotvornosti zahtijevati od osobe da poštuje rok, ako je ponašanje nacionalnih tijela zajedno s postojanjem roka dovelo do toga da se tu osobu potpuno lišilo mogućnosti da se poziva na svoja prava pred nacionalnim sudovima ( 36 ), odnosno ako su tijela svojim ponašanjem uzrokovala nepravodobnost tužbe ( 37 ).

102.

Stoga Symvoulio tis Epikrateias (Državno vijeće) treba ispitati je li ponašanje grčkih tijela potpuno lišilo tužitelje mogućnosti da se pozovu na svoja prava i, među ostalim, jesu li tijela svojim ponašanjem uzrokovala nepravodobnost tužbe.

103.

Grčka i 105 Anonymi Touristiki kai Techniki Etaireia Ekmetallefsis Akiniton (105 d.d. za turizam i nekretnine) smatraju da su svi znali za odredbe o objavljivanju odobrenja na internetu i da su stoga i tužitelji u glavnom postupku trebali biti upoznati s objavljivanjem spornog odobrenja.

104.

Međutim, pritom se ne uzima dovoljno u obzir kontekst tužbe protiv odobrenja projekta za koji je potrebna procjena učinaka na okoliš. Naime, kao prvo, takvo odobrenje pretpostavlja da u pogledu sudjelovanja javnosti u skladu s člankom 6. Direktive o procjeni učinaka na okoliš postoji dodatno informiranje o projektu. Kao drugo, što se tiče tužbe u skladu s člankom 11. Direktive o procjeni učinaka na okoliš, potreban je širok pristup pravosuđu.

105.

Sudjelovanje javnosti relevantno je prije svega zato što zainteresirana javnost ima pravo očekivati da će se projekt za koji je potrebna procjena učinaka na okoliš odobriti samo na temelju sudjelovanja javnosti u skladu s člankom 6. Direktive o procjeni učinaka na okoliš. Tom se direktivom, među ostalim, obuhvaća informiranje o postupku izdavanja odobrenja kojim se zainteresiranoj javnosti na koju se sporni projekt odnosi pruža odgovarajuća mogućnost da se u ranoj fazi i dovoljno unaprijed informira o donošenju odluka u pogledu planiranih aktivnosti i o svojim mogućnostima sudjelovanja ( 38 ). Ako se članove zainteresirane javnosti ne informira o postupku, oni ne moraju računati s dodjelom ili objavljivanjem odobrenja za provedbu projekta koji se na njih odnosi.

106.

U ovom je slučaju dvojbeno može li sama okolnost da je odluka dostupna ex post na određenoj internetskoj stranici biti dovoljna kako bi se ispunile obveze informiranja u skladu s člankom 9. Direktive o procjeni učinaka na okoliš ( 39 ). Naime, kao što uvjerljivo navode tužitelji u glavnom postupku, mora postojati razlog da bi se provjerilo je li na nekoj internetskoj stranici objavljena odluka koja se može odnositi na vlastiti slučaj.

107.

Stoga nije u skladu s člancima 9. i 11. Direktive o procjeni učinaka na okoliš od pripadnika zainteresirane javnosti koji nisu imali stvarno saznanje o odobrenju za provedbu projekta zahtijevati da poštuju rok za podnošenje tužbe koji je počeo teći objavljivanjem odobrenja na internetu ako im se nije pružila odgovarajuća mogućnost da se u skladu s člankom 6. stavkom 2. Direktive unaprijed informiraju o postupku izdavanja odobrenja.

108.

Taj je zaključak u skladu s ciljem širokog pristupa pravosuđu.

109.

U članku 11. stavku 3. prvoj rečenici Direktive o procjeni učinaka na okoliš kao i u članku 9. stavku 2. Aarhuške konvencije utvrđuje se cilj osiguranja zainteresiranoj javnosti širokog pristupa pravosuđu. Ta se rečenica odnosi na činjenicu da države članice utvrđuju što se u pogledu tužbe u skladu s člankom 11. Direktive smatra dovoljnim interesom i povredom prava.

110.

Međutim, Sud je pravilno postupio kada taj cilj nije uzeo u obzir samo u pogledu pitanja o dovoljnom interesu ili povredi prava ( 40 ), nego i u vezi s time na temelju kojih kriterija treba priznati organizacije za zaštitu okoliša ( 41 ), jesu li troškovi sudskog postupka previsoki ( 42 ), u kojoj je mjeri moguće pozvati se na postupovne pogreške pri provedbi procjene učinaka na okoliš ( 43 ) i osobito u pogledu djelotvornosti podnesenog pravnog lijeka ( 44 ).

111.

Stoga treba uzeti u obzir cilj širokog pristupa pravosuđu prilikom ispitivanja toga predstavlja li rok za podnošenje tužbe, koji počinje teći objavljivanjem odobrenja za provedbu projekta na internetu, pretjerano otežavanje za ostvarivanje prava iz članka 11. Direktive o procjeni učinaka na okoliš. Međutim, ne bi bilo u skladu s tim ciljem da rok za podnošenje tužbe počinje teći s objavom koju zainteresirana javnost zbog nedovoljne informiranosti o postupku izdavanja odobrenja nije očekivala.

112.

Protiv tog zaključka ne može se upućivati ni na presudu North East Pylon Pressure Campaign i Sheehy ( 45 ). Točno je da je Sud u toj presudi odlučio da je područje primjene članka 11. stavka 1. Direktive o procjeni učinaka na okoliš ograničeno samo na elemente spora koji se odnose na pravo javnosti na sudjelovanje u postupku odlučivanja sukladno detaljnim pravilima koja su u tom području utvrđena Direktivom ( 46 ). Suprotno tomu, isključeni su postupci preispitivanja koji se odnose na svako drugo pravilo iz te direktive i, a fortiori, na svako drugo zakonodavstvo, bilo Unijino ili ono država članica ( 47 ).

113.

To se utvrđenje može tumačiti na način da se tužba u skladu s člankom 11. stavkom 1. Direktive o procjeni učinaka na okoliš može podnijeti isključivo protiv odluka koje su izravno povezane s pravilima o sudjelovanju javnosti, ali ne protiv samog odobrenja za provedbu projekta. Stoga bi se tužba protiv odobrenja za provedbu projekta mogla temeljiti samo na izravnom učinku odredbi Direktive o procjeni učinaka na okoliš ( 48 ) ili članku 9. stavku 3. Aarhuške konvencije u vezi s člankom 47. Povelje o temeljnim pravima ( 49 ).

114.

Međutim, takvo tumačenje te sudske prakse nije uvjerljivo.

115.

Naime, ograničavanjem tužbe predviđene člankom 11. Direktive o procjeni učinaka na okoliš na pitanja sudjelovanja javnosti, čime se ne dovodi u pitanje zakonitost odobrenja, oduzeo bi joj se smisao i praktični učinak. Sudjelovanje javnosti nije samo sebi svrha, a to vrijedi i za osporavanje. Naprotiv, zainteresiranu javnost to zanima prije svega zato što tako može utjecati na odobrenje za provedbu projekta i njegove učinke.

116.

Stoga relevantne odredbe također predstavljaju neraskidivu vezu između tužbe u skladu s člankom 11. Direktive o procjeni učinaka na okoliš i odobrenja za provedbu projekta.

117.

U skladu s člankom 11. stavkom 1., određenim pripadnicima zainteresirane javnosti omogućuje se pristup postupku preispitivanja pred sudom ili nekim drugim nezavisnim i nepristranim tijelom koje je određeno pravom radi pobijanja materijalne ili postupovne zakonitosti odluka, u skladu s odredbama te Direktive koje se odnose na sudjelovanje javnosti.

118.

Odobrenje projekta za koji je potrebna procjena učinaka na okoliš predstavlja odluku na koju se odnose odredbe o sudjelovanju javnosti.

119.

Naime, u skladu s člankom 2. stavkom 1. Direktive o procjeni učinaka na okoliš, države članice trebaju usvojiti sve potrebne mjere kako bi se osiguralo da se projekti utvrđeni u članku 4., koji bi mogli imati značajan utjecaj na okoliš, među ostalim na temelju svoje prirode, veličine ili lokacije, podvrgnu obvezi ishođenja odobrenja za provedbu projekta i procjeni u pogledu svojih utjecaja na okoliš.

120.

U skladu s člankom 3. Direktive o procjeni utjecaja na okoliš, procjena utjecaja na okoliš utvrđuje, opisuje i procjenjuje na odgovarajući način, u svjetlu svakog pojedinog slučaja i u skladu s člancima 4. do 12., izravne i neizravne učinke projekta na određene čimbenike. Sudjelovanje javnosti koje se predviđa člankom 6. dio je tog postupka identifikacije, opisivanja i ocjenjivanja te ga u skladu s člankom 8. treba uzeti u obzir u postupku izdavanja odobrenja.

121.

Ta povezanost između tužbe i odobrenja još jasnije proizlazi iz članka 6. i članka 9. stavka 2. Aarhuške konvencije. U skladu s člankom 6. stavkom 1. točkama (a) i (b) postupak sudjelovanja javnosti primjenjuje se na odobrenja djelatnosti iz Dodatka I. i na odluke o drugim planiranim djelatnostima koje mogu imati znatne učinke na okoliš. Člankom 9. stavkom 2. predviđa se mogućnost pobijanja materijalne i proceduralne zakonitosti neke odluke, čina ili propusta, u ovisnosti od odredbi iz članka 6. ( 50 ).

122.

Prema tome, Sud je odlučio da se pravo pobijanja iz članka 11. Direktive o procjeni učinaka na okoliš od svog prvog uvođenja već primjenjivalo na upravne postupke izdavanja odobrenja koji su pokrenuti prije isteka roka za prijenos ako su u navedenim postupcima suglasnosti izdane nakon tog dana ( 51 ). Pritom trenutak sudjelovanja javnosti nije bio važan.

123.

Osim toga, barem se priznate organizacije za zaštitu okoliša u okviru pobijanja ne moraju ograničiti samo na upućivanje na povredu pravila o sudjelovanju javnosti. Naprotiv, one se pred sudom mogu pozvati na pravila nacionalnog prava kojima se provodi zakonodavstvo Unije u području okoliša kao i pravila prava Unije o okolišu koja imaju izravni učinak ( 52 ).

124.

Uostalom, okolnost da na temelju članka 11. stavka 2. Direktive o procjeni učinaka na okoliš države članice određuju u kojoj je fazi moguće pobijanje odluka, radnji ili propusta predviđeno člankom 11. stavkom 1., ne protivi se tomu da se uzmu u obzir nedostaci u pogledu informiranja o roku za podnošenje tužbe u skladu s člankom 6. stavkom 2.

125.

Točno je da se u nekim državama članicama određene postupovne pogreške pri provedbi procjene učinaka na okoliš ne mogu pobijati u okviru tužbe protiv odobrenja za provedbu projekta, nego u zasebnom sudskom postupku ( 53 ).

126.

Međutim, nije razvidno da su u Grčkoj predviđeni takvi zasebni postupci.

127.

Takva bi zasebna tužba, prije svega, bila prikladna samo zato da se zajamči djelotvorna zaštita istaknutih postupovnih prava, ako sprečava da se projekt u međuvremenu definitivno i nepobitno odobri ( 54 ). Naime, prigovor koji se odnosi na povredu postupovnih prava nije sam sebi svrha, nego treba imati za cilj omogućiti tužitelju stvarnu prednost. U suprotnom ne bi postojao dovoljan pravni interes ( 55 ). U pogledu procjene učinaka na okoliš, takva prednost podrazumijeva da tužba može utjecati na odluku o projektu.

128.

Zbog tog razloga nadležna nacionalna tijela (i sudovi ( 56 )) obvezna su u okviru svojih nadležnosti poduzeti sve mjere potrebne za ispravljanje propusta koji se odnosi na neprovođenje procjene učinaka na okoliš, primjerice povlačenjem ili suspenzijom već dodijeljenog odobrenja, u svrhu provođenja takve procjene ( 57 ). Pritom se osim odluke o neprovođenju procjene utjecaja na okoliš po potrebi može pobijati i već provedena procjena utjecaja na okoliš koja sadržava nepravilnosti ( 58 ).

129.

Stoga, ovlast priznana člankom 11. stavkom 2. Direktive o procjeni učinaka na okoliš, koja se odnosi na određivanje faze u kojoj je moguće pobijanje određenih odluka, ne može dovesti do toga da se teška postupovna pogreška pri informiranju zainteresirane javnosti u skladu s člankom 6. stavkom 2. smatra nevažnom prilikom procjene roka za podnošenje tužbe protiv odobrenja.

130.

Naposljetku se ni opravdani interes nositelja projekta za pravnom sigurnošću ne protivi tomu da se uzmu u obzir nedostaci u pogledu informiranja o početku roka. Naime, on nije bespomoćan pred nedostacima u pogledu informiranja zainteresirane javnosti koje provode tijela. Ako smatra da obavijesti koje pružaju tijela nisu dovoljne, može dodatno poduzeti vlastite odgovarajuće mjere kao što su oglasi na lokaciji projekta i na drugim odgovarajućim mjestima ili oglasi u lokalnim novinama. Na temelju takvih mjera pripadnici zainteresirane javnosti mogu zaista saznati za odobrenje projekta i dobiti mogućnost da se informiraju o postupku izdavanja odobrenja.

131.

Stoga valja zaključiti da nije u skladu s člancima 9. i 11. Direktive o procjeni učinaka na okoliš od pripadnika zainteresirane javnosti koji nisu imali stvarno saznanje o odobrenju za provedbu projekta zahtijevati da poštuju rok za podnošenje tužbe koji je počeo teći objavljivanjem odobrenja na internetu, ako im se prethodno nije pružila odgovarajuća mogućnost da se u skladu s člankom 6. stavkom 2 Direktive informiraju o postupku izdavanja odobrenja.

132.

Stoga predlažem Sudu da odluči kako slijedi: