1.

Ovom žalbom, Larko Geniki Metalleftiki kai Metallourgiki AE (u daljnjem tekstu: Larko ili žalitelj) traži ukidanje presude Općeg suda Europske unije od 1. veljače 2018., Larko/Komisija ( 2 ) (u daljnjem tekstu: pobijana presuda) kojom je Opći sud odbio njegovu tužbu za poništenje Odluke Komisije 2014/539/EU od 27. ožujka 2014. o državnoj potpori SA.34572 (13/C) (bivši 13/NN) koju je pružila Grčka društvu Larco General Mining & Metallurgical Company S. A. ( 3 ) (u daljnjem tekstu: sporna odluka).

2.

U skladu sa zahtjevom Suda, u ovom će se mišljenju analizirati samo prvi dio drugog žalbenog razloga, koji se ponajprije temelji na pogrešnom tumačenju pojma ,gospodarska prednost' u smislu članka 107. stavka 1. UFEU‑a i četvrti žalbeni razlog, koji se ponajprije temelji na povredi članka 14. stavka 1. Uredbe (EZ) br. 659/1999 od 22. ožujka 1999. o utvrđivanju detaljnih pravila za primjenu članka [108. UFEU‑a] ( 4 ), koji se odnosi na povrat potpore.

3.

Nakon analize, predložit ću Sudu da odbije prvi dio drugog žalbenog razloga i četvrti žalbeni razlog kao neosnovane.

4.

Članak 14. stavak 1. Uredbe Vijeća br. 659/1999, naslovljen „Povrat potpore”, navodi:

„U slučaju kada se u slučajevima nezakonite potpore donesu negativne odluke, Komisija donosi odluku kojom se od dotične države članice zahtijeva da poduzme sve potrebne mjere kako bi od korisnika povukla sredstva potpore […].”

5.

Odjeljak 2.1. Smjernica Zajednice o državnim potporama za sanaciju i restrukturiranje poduzeća u teškoćama (u daljnjem tekstu: Smjernice o sanaciji i restrukturiranju) ( 5 ), naslovljen „Značenje ‚poduzeća u teškoćama’”, predviđa u točkama 9. do 11.:

6.

U Obavijesti Komisije od 20. lipnja 2008. o primjeni članka [107.] i [108. UFEU‑a] o državnim potporama u obliku jamstava (u daljnjem tekstu: Obavijesti o jamstvima) ( 6 ) u točki 2.1. koja se odnosi na članak 107. naslovljenoj „Opće napomene”, u trećoj se alineji navodi:

„Radi otklanjanja sumnji o tom pitanju, valjalo bi pojasniti pojam državnih sredstava u odnosu na državna jamstva. Pogodnost tog oblika jamstva sastoji se od toga što rizik povezan uz jamstvo snosi država. Međutim, za to preuzimanje rizika u pravilu treba platiti odgovarajuću premiju. Ako država djelomično ili u cijelosti odustane od naplate te premije, poduzetnik ostvaruje pogodnost, a ujedno se crpe državna sredstva. Stoga o državnim potporama iz članka 87. stavka 1. UFEU‑a može biti riječ čak i ako, konačno, država nikada ne izvrši plaćanje u okviru dodijeljenog jamstva. Potpora je dodijeljena u trenutku kada je izdano takvo jamstvo, a ne u trenutku pozivanja na plaćanje po jamstvu ili u trenutku plaćanja prema uvjetima toga jamstva. U trenutku davanja jamstva stoga se mora ocijeniti predstavlja li jamstvo državnu potporu ili ne, te u prvom slučaju, koliki bi bio iznos državne potpore.” [neslužbeni prijevod]

7.

U točki 3.2. te obavijesti, naslovljena „Pojedinačna jamstva” predviđa se:

„U slučaju pojedinačnog javnog jamstva, Komisija smatra da su uvjeti utvrđeni u točkama (a) do (d) dovoljni da se isključi postojanje državne potpore.

Kako bi se odlučilo treba li smatrati da je zajmoprimac u financijskim teškoćama, valja primijeniti definiciju iz Smjernica Zajednice o potporama za sanaciju i restrukturiranje […].

[…]

Kao što je to navedeno u točki 2.1., za preuzimanje rizika u pravilu treba platiti odgovarajuću premiju na iznos pokriven jamstvom ili protujamstvom. Ako je cijena plaćena za jamstvo najmanje jednako visoka kao i odgovarajuća referentna premija koja se nudi na financijskim tržištima, to jamstvo ne predstavlja potporu.

Ako ne postoji odgovarajuća referentna premija na financijskim tržištima, ukupan financijski trošak zajma za koji je izdano jamstvo, uključujući kamatnu stopu i plaćenu premiju, treba usporediti s tržišnom cijenom sličnog zajma za koji nije izdano jamstvo.

[…]” [neslužbeni prijevod]

8.

U točki 4.1. navedene obavijesti, koja se odnosi na opće odredbe o jamstvima koja sadržavaju element potpore navodi se:

„Ako pojedinačno jamstvo ili sustav jamstava nisu u skladu s načelom ulagača u tržišnom gospodarstvu, smatra se da predstavljaju državnu potporu. Stoga taj element državne potpore treba kvantificirati kako bi se moglo provjeriti može li se potpora smatrati spojivom na temelju posebnog izuzeća. Načelno se smatra da je element državne potpore jednak razlici između primjerene tržišne cijene pojedinačno dodijeljenog jamstva ili jamstva dodijeljenog u okviru sustava i stvarne cijene plaćene za tu mjeru.

Godišnje novčane protuvrijednosti potpore potrebno je diskontirati na njihovu sadašnju vrijednost primjenom referentne stope, a potom ih je potrebno zbrojiti kako bi se dobila ukupna novčana protuvrijednost potpore.

Prilikom izračuna elementa potpore u jamstvu, Komisija će osobito uzeti u obzir sljedeće elemente:

Komisija napominje da će za poduzeća u teškoćama, jamac na tržištu, ako postoji, zahtijevati visoku premiju u trenutku dodjele jamstva, s obzirom na očekivani neuspjeh. Ako vjerojatnost da zajmoprimac neće moći vratiti zajam postaje osobito visoka, moguće je da takva tržišna stopa ne postoji, a u izvanrednim okolnostima element potpore jamstva može biti jednak iznosu koji je stvarno pokriven jamstvom;

[…]”

9.

Okolnosti spora podrobno su iznesene u pobijanoj presudi na koju u tom pogledu upućujem ( 7 ). Elementi koji su ključni i nužni za razumijevanje ovog mišljenja mogu se sažeti na sljedeći način.

10.

Društvo Larko specijalizirano je za vađenje i obradu lateritne rude, vađenje lignita te proizvodnju feronikla i nusproizvoda.

11.

Osnovano je 1989. kao novo poduzeće, nakon likvidacije društva Hellenic Mining and Metallurgical S. A. U vrijeme nastanka činjenica na kojima se temelji spor imalo je tri dioničara: 55,2 % dionica društva Larko bilo je u vlasništvu grčke države preko Hellenic Republic Asset Development Funda, privatne financijske ustanove, 33,4 % u vlasništvu National Bank of Greece S. A. i 11,4 % u vlasništvu Public Power Corporation S. A. (glavni proizvođač električne energije u Grčkoj, koji je u većinskom vlasništvu države).

12.

U ožujku 2012. Hellenic Republic Asset Development Fund izvijestio je Komisiju o predloženoj privatizaciji društva Larko.

13.

Komisija je u travnju 2012. pokrenula po službenoj dužnosti prethodno ispitivanje, u skladu s pravilima u području državnih potpora.

14.

Predmet ispitivanja bilo je šest mjera, od kojih su samo druga, četvrta i šesta mjera, navedene u nastavku, relevantne u svrhu ovog mišljenja jer se na njih odnosi prvi dio drugog žalbenog razloga i četvrti žalbeni razlog:

15.

Komisija je tijekom tog ispitivanja zatražila od grčkih tijela dodatne informacije, koje su joj dostavljene 2012. i 2013. Održani su i sastanci između Komisijinih službi i predstavnika grčkih tijela.

16.

Odlukom od 6. ožujka 2013. ( 8 ) (u daljnjem tekstu: odluka o pokretanju postupka), Komisija je pokrenula formalni istražni postupak iz članka 108. stavka 2. UFEU‑a.

17.

Tijekom navedenog postupka, Komisija je pozvala grčka tijela i treće osobe da podnesu svoje primjedbe o mjerama navedenim u točki 14. ovog mišljenja. Komisija je 30. travnja 2013. zaprimila primjedbe grčkih tijela, a od društva Larko nije zaprimila nikakvu primjedbu.

18.

Komisija je 27. ožujka 2014. donijela spornu odluku. U toj je odluci u pogledu mjera br. 2, br. 4 i br. 6, čija je analiza jedina relevantna za ovo mišljenje, Komisija smatrala da je u vrijeme dodjele tih triju mjera društvo Larko bilo poduzeće u teškoćama u smislu Smjernica o sanaciji i restrukturiranju ( 9 ).

19.

Nadalje, Komisija je smatrala da te mjere predstavljaju državne potpore u smislu članka 107. stavka 1. UFEU‑a, da su te mjere donesene protivno obvezama obavješćivanja i mirovanja propisanim člankom 108. stavkom 3. UFEU‑a i da navedene mjere predstavljaju potpore nespojive s unutarnjim tržištem te za njih vrijedi obveza povrata u smislu članka 14. stavka 1. Uredba br. 659/1999. Naposljetku, Komisija je utvrdila iznose koje treba vratiti na temelju tih potpora u visini cijelog iznosa pokrivenog jamstvima ( 10 ).

20.

Tužbom podnesenom tajništvu Općeg suda 6. lipnja 2014., društvo Larko pokrenulo je postupak za poništenje sporne odluke i za povrat s kamatama svakog iznosa koji je eventualno izravno ili neizravno povučen od tužitelja provedbom te odluke.

21.

Pobijanom je presudom Opći sud odbio tužbu u cijelosti te naložio društvu Larko snošenje troškova.

22.

Žalbom koja je podnesena tajništvu Suda 4. travnja 2018., društvo Larko od Suda traži da ukine pobijanu presudu, vrati predmet Općem sudu na ponovno odlučivanje i odredi da će se o troškovima odlučiti naknadno.

23.

Komisija zahtijeva od Suda da odbije žalbu i naloži društvu Larko snošenje troškova.

24.

U prvom se dijelu drugog žalbenog razloga postavlja pitanje kvalifikacije mjere br. 2 kao državne potpore u smislu članka 107. stavka 1. UFEU‑a i konkretnije ocjene te mjere u smislu da se njome dodjeljuje „gospodarska prednost” društvu Larko.

25.

Komisija je kvalifikaciju navedene mjere kao državne potpore u spornoj odluci temeljila točki 3.2. podtočkama (a) i (d) svoje obavijesti o jamstvima. Budući da društvo Larko u biti tvrdi da je Komisija počinila pogrešku koja se tiče prava time što je na dodijeljenu potporu primijenila tu točku, smatram da je najprije korisno iznijeti nekoliko uvodnih napomena u pogledu te obavijesti (odjeljak 1.), prije analize prvog dijela drugog žalbenog razloga (odjeljak 2.).

26.

U Obavijesti o jamstvima iznose se pristup koji Komisija primjenjuje u pogledu državnih potpora dodijeljenih u obliku jamstava i načela na kojima Komisija namjerava temeljiti svoje tumačenje članka 107. i 108. UFEU‑a kao i primjenu tih članaka na javna jamstva.

27.

Kako bi se utvrdilo dodjeljuje li se jamstvom prednost u smislu članka 107. stavka 1. UFEU‑a, Komisija je u skladu s točkom 3.1 te obavijesti trebala temeljiti svoju ocjenu na načelu ulagača koji posluje u tržišnom gospodarstvu. Valja uzeti u obzir stvarne mogućnosti poduzeća korisnika potpore da dobije jednaka financijska sredstva na tržištu kapitala ( 11 ).

28.

Kako bi se moglo lakše ocijeniti ispunjava li jamstvo navedeno načelo, Komisija u točki 3.2. navedene obavijesti zahtijeva da se ispuni određen broj uvjeta kako bi se isključilo postojanje državne potpore, među kojima su, u pogledu pojedinačnih jamstava, s jedne strane, uvjet da poduzeće nije u financijskim teškoćama (točka 3.2. podtočka (a)) i, s druge strane, uvjet da za jamstvo treba platiti premiju u skladu s tržišnom cijenom (točka 3.2. pod d)) ( 12 ).

29.

U skladu sa sudskom praksom Suda, u svrhu primjene ta dva uvjeta, valja uzeti u obzir kontekst razdoblja tijekom kojeg su se poduzele mjere financijske potpore, što znači da se valja suzdržati od bilo kakve ocjene koja se temelji na kasnijem stanju (u daljnjem tekstu: vremenski kriterij) ( 13 ).

30.

Kako bi se utvrdilo da jamstvo ne predstavlja potporu, točka 3.2. prva alineja podtočka (d) Obavijesti o jamstvima kao kriterij utvrđuje da za preuzimanje rizika treba platiti odgovarajuću premiju na iznos pokriven jamstvom ili protujamstvom (u daljnjem tekstu: kriterij naknade). Naime, ako je cijena plaćena za jamstvo najmanje jednako visoka kao i odgovarajuća referentna premija koja se nudi na financijskim tržištima, to jamstvo ne predstavlja potporu. Uostalom, u točki 3.2. iznesene su dvije metode za utvrđivanje toga ispunjava li jamstvo taj kriterij: valja usporediti ili cijenu plaćenu za jamstvo s odgovarajućom referentnom premijom koja se nudi na financijskim tržištima, ili usporediti ukupni financijski trošak zajma za koji je izdano jamstvo, uključujući kamatnu stopu i plaćenu premiju, s tržišnom cijenom sličnog zajma za koji nije izdano jamstvo.

31.

Društvo Larko tvrdi da je Opći sud počinio pogreške koje se tiču prava jer je smatrao da mjera br. 2 daje prednost društvu Larko u smislu članka 107. stavka 1. UFEU‑a. Opći sud je pogrešno primijenio, s jedne strane, vremenski kriterij time što je društvo Larko kvalificirao kao „poduzeće u teškoćama” prilikom dodjele mjere br. 2 (odjeljak (a)) i, s druge strane, kriterij naknade time što je presudio da premija od 1 % nije odražavala rizik od nevraćanja zajmova za koje je izdano jamstvo kao što je predviđeno u točki 3.2. podtočki (d) Obavijesti o jamstvima (odjeljak (b)).

32.

Prigovor u pogledu vremenskog kriterija odnosi se na točke 77. do 80. pobijane presude i temelji se na povredi članka 107. stavka 1. UFEU‑a.

33.

Uvodno napominjem da je Opći sud, kako bi u točki 90. pobijane presude zaključio da Komisija nije počinila pogrešku koja se tiče prava time što je društvo Larko kvalificirala kao „poduzeće u teškoćama” prilikom dodjele mjere br. 2, istaknuo dva aspekta. Prije svega, Opći sud je u točkama 75. do 82. pobijane presude utvrdio da je Komisija na temelju elemenata kojima je raspolagala mogla pravilno zaključiti da je društvo Larko bilo poduzeće u teškoćama. Nadalje, u točkama 83. do 89. pobijane presude, Opći sud smatrao je da Komisija nije počinila pogrešku koja se tiče prava time što je smatrala da je u trenutku dodjele jamstva iz 2008. Grčka Država kao dioničar društva Larko morala znati za njegove teškoće.

34.

Društvo Larko tvrdi da je ocjena Općeg suda u točkama 77. do 80. pobijane presude pogrešna jer su činjenični elementi na kojima se temelji dogodili nakon što je 22. prosinca 2008. dodijeljeno jamstvo, suprotno onomu što zahtijeva sudska praksa Suda ( 14 ). U tom se pogledu društvo Larko oslanja na sljedeća tri argumenta.

35.

Kao prvo, financijski rezultati izneseni u navedenim točkama odnose se na razdoblje do 2012. i u svakom slučaju na negativne rezultate 2009. Kao drugo, financijski rezultati 2008. također su ostvareni nakon dodjele jamstva 2008. jer poslovna godina tada još nije bila zaključena, financijski izvještaji još nisu bili sastavljeni i Grčka Država nije za njih znala u vrijeme dodjele jamstva. Prema tome, Opći sud nije uzeo u obzir kontekst razdoblja kao što se to zahtijeva u sudskoj praksi Suda. Kao treće, u svakom slučaju, čak i pod pretpostavkom da podaci iz 2008. nisu slijedili nakon dodjele jamstva iz 2008., u toj su fazi bili kratkoročni. U tom pogledu, društvo Larko tvrdi da iz točaka 9. do 11. Smjernica o sanaciji i restrukturiranju proizlazi da analizu financijskog položaja poduzeća treba temeljiti na podacima dovoljno dugog razdoblja, a ne na trenutačnom stanju.

36.

Komisija smatra da taj prigovor valja odbiti.

37.

Najprije ističem da s obzirom na to da je predmetno jamstvo dodijeljeno 22. prosinca 2008., u skladu sa sudskom praksom Suda, valja uzeti u obzir elemente koji su nastali do tog datuma kako bi se ocijenilo je li društvo Larko bilo poduzeće u teškoćama prilikom dodjele jamstva.

38.

U tom pogledu, u pogledu prvog argumenta koji ističe društvo Larko, naglašavam da činjenica da Opći sud u točki 77. pobijane presude navodi da se financijski rezultati odnose na razdoblje do 2012., ne znači sama po sebi da je Opći sud kasnije na tim rezultatima temeljio ocjenu financijske situacije društva Larko u trenutku dodjele jamstva iz 2008.

39.

Naime, to što Opći sud navodi te financijske rezultate treba tumačiti s obzirom na činjenicu da je Komisija u pobijanoj odluci ocijenila financijsku situaciju društva Larko za razdoblje tijekom kojeg su se poduzele sve osporavane mjere, odnosno njegovu financijsku situaciju od 2007. do 2012. Stoga, prije nego što je podsjetio na financijske rezultate u toči 77. pobijane presude, Opći sud upućuje na Komisijinu odluku prema kojoj je „[u] ovom […] slučaju Komisija u uvodnim izjavama 56. do 66. [sporne] odluke kvalificira društvo Larko kao ‚poduzeće u teškoćama’ prilikom dodjele […] mjera [br. 2, br. 4 i br. 6], uključujući jamstvo iz 2008. […]” ( 15 ).

40.

S obzirom na navedeno, utvrđujem da je Opći sud ocjenu financijske situacije društva Larko u točkama 78. do 80. pobijane presude temeljio na činjenicama nastalim 2008., odnosno na negativnom vlasničkom kapitalu društva Larko, znatnom smanjenju prometa i znatnim gubicima koje je društvo Larko akumuliralo u 2008. ( 16 ).

41.

Iz toga slijedi da prvi argument koji ističe društvo Larko treba odbiti.

42.

Što se tiče drugog argumenta društva Larko, prema mojem mišljenju, on sadržava dva elementa: s jedne strane, tvrdnju prema kojem su financijski rezultati za 2008. godinu ostvareni nakon dodjele jamstva 2008. jer poslovna godina tada još nije bila zaključena i, s druge strane, da Grčka Država nije znala za podatke sadržane u financijskim rezultatima za 2008.

43.

U pogledu prvog elementa, valja utvrditi, kao što to tvrdi Komisija, da se u financijskom izvještaju za 2008. opisuju financijski podaci društva Larko za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 31. prosinca 2008., od kojih je većina nastala prije nego što je 22. prosinca 2008. dodijeljeno jamstvo. U tom pogledu, naglašavam da činjenice koje se nastale tijekom predmetnog razdoblja općenito mogu dokazati kasnijim dokumentima koji se temelje na tim ranijim činjenicama ( 17 ). Iz tog razloga, ne može se smatrati da su podaci sadržani u financijskim rezultatima za 2008. nastali nakon dodjele jamstva 2008.

44.

Što se tiče drugog elementa, Opći sud u točki 85. pobijane presude utvrđuje da „[u] spis predmeta nije priložen nijedan element koji jasno dokazuje da je država članica bila svjesna teškoća društva Larko u vrijeme dodjele jamstva iz 2008.” i da se „[s]toga […] postavlja pitanje je li Komisija zadovoljila teret dokazivanja oslanjajući se u biti na pretpostavku da je grčka država morala znati za teškoće društva Larko na kraju godine 2008., prilikom dodjele jamstva”.

45.

S obzirom na to da bi formulacija u toj točki mogla stvoriti dojam da se Komisija najprije oslanja na to da grčka tijela nisu pokušala upoznati s financijskom situacijom društva Larko, jasno je, prema mojem mišljenju, da je Opći sud htio istaknuti da se Komisija oslonila na pretpostavku prema kojoj je Grčka Država u najmanju ruku trebala znati za teškoće društva Larko prilikom dodjele jamstva.

46.

Naime, takvo je tumačenje neminovno s obzirom na točku 89. pobijane presude u kojoj Opći sud zaključuje da je Komisija razumno smatrala da bi se razuman dioničar u najmanju ruku upoznao s gospodarskom i financijskom situacijom društva prije nego što mu dodijeli jamstvo poput onoga iz 2008. ( 18 ).

47.

S obzirom na to, podsjećam da je, s obzirom na to da društvo Larko drugim elementom svojeg drugog argumenta dovodi u pitanje to da su grčka tijela znala za financijsku situaciju društva Larko u 2008., što se odnosi na činjenice spora ( 19 ), Opći sud jedini nadležan za utvrđivanje i ocjenjivanje činjenica.

48.

Sud je ipak nadležan za ocjenjivanje toga je li Opći sud iskrivio opseg sporne odluke. Valja podsjetiti da takvo iskrivljavanje mora jasno proizlaziti iz sadržaja spisa a da pritom nije potrebno provesti novu ocjenu činjenica i dokaza ( 20 ).

49.

U ovom slučaju, iako se pitanje znanja (ili neznanja) grčkih tijela za financijsku situaciju društva Larko u 2008. odnosi na utvrđivanje činjenica što je isključivo u nadležnosti Općeg suda, Sud ipak može provesti nadzor toga je li Opći sud iskrivio opseg sporne odluke u tom pogledu.

50.

Iako se potonje pitanje može postaviti jer se na prvi pogled na temelju nijednog elementa u spornoj odluci ne može smatrati da je Komisija primijenila isto rasuđivanje kao ono koje je Opći sud iznio u tom pogledu ( 21 ), ipak utvrđujem da se društvo Larko nije pozvalo na takvo iskrivljavanje i, u svakom slučaju, prema mojem mišljenju, Opći sud u pobijanoj presudi nije iskrivio sadržaj sporne odluke.

51.

Naime, nesporno je da tijekom upravnog postupka sama Grčka Država nije osporavala znanje grčkih tijela za financijsku situaciju društva Larko u 2008. ( 22 ), što Opći sud također navodi u točki 88. pobijane presude ( 23 ) i čime se vjerojatno objašnjava zašto Komisija nije razmatrala to pitanje u spornoj odluci ( 24 ).

52.

Stoga je, s obzirom na ta razmatranja, Opći sud u predmetnim okolnostima u biti presudio da je Komisija pravilno mogla temeljiti ocjenu toga je li društvo Larko poduzeće u teškoćama u smislu točke 3.2. podtočke (a) Obavijesti o jamstvima na pretpostavki prema kojoj je Grčka Država, kao većinski dioničar društva Larko, znala za financijsku situaciju tog društva ili je barem trebala za to znati prilikom dodjele jamstva 2008.

53.

Ta ocjena Općeg suda čini mi se uostalom u potpunosti logičnom. Naime, kao što to Opći sud u biti navodi u točkama 86. do 89. pobijane presude, razuman privatni ulagač ( 25 ) koji dodjeljuje jamstvo, kao što je ono u ovom slučaju, očito bi se upoznao s financijskom situacijom društva Larko u trenutku dodjele jamstva. Prema tome, kako bi djelovala kao razuman privatni ulagač, grčka tijela su u svakom slučaju morala znati za financijsku situaciju poduzeća. U tom pogledu, podsjećam da je prema ustaljenoj sudskoj praksi Suda n samoj državi članici da utvrdi je li djelovala kao razuman privatni ulagač ( 26 ).

54.

S obzirom na prethodno navedeno, valja odbiti drugi argument društva Larko.

55.

Isto tako, valja odbiti treći argument koji ističe žalitelj, prema kojem se podaci iz 2008. odnose na kratki rok. Naime, nesporno je da se pogoršanje financijske situacije društva Larko počelo pokazivati sredinom 2008. ( 27 ) i na temelju nijednog elementa ne može se tvrditi da je Opći sud svoju ocjenu temeljio na trenutačnom stanju, kao što ističe društvo Larko.

56.

Iz toga slijedi da prigovor u pogledu vremenskog kriterija u okviru pojma poduzeća u teškoćama treba odbiti.

57.

Prigovor u pogledu kriterija naknade odnosi se na točke 94. do 98. pobijane presude i temelji se na povredi članka 107. stavka 1. UFEU‑a i članka 296. stavka 2. UFEU‑a.

58.

U prethodno navedenim točkama, Opći sud presudio je da je Komisija mogla pravilno zaključiti da se ne može smatrati da godišnja jamstvena premija od 1 % odražava rizik neplaćanja zajmova za koje je izdano jamstvo i da uvjet iz točke 3.2. podtočke (d) Obavijesti o jamstvima stoga nije ispunjen.

59.

Društvo Larko tvrdi da je Opći sud pogrešno primijenio taj uvjet jer je sam Opći sud u točki 95. pobijane presude utvrdio da Komisija nije upotrijebila niti jednu od dvije metode utvrđene tim uvjetom, odnosno ni usporedbu s referentnom premijom koje se nudi na financijskim tržištima ni usporedbu s ukupnim financijskim troškom zajma za koji je izdano jamstvo i tržišne cijene za sličan zajam za koji nije izdano jamstvo.

60.

Prema tome, kad je Opći sud ipak presudio da pobijana presuda ne sadržava očitu pogrešku u ocjeni zbog gospodarskih i financijskih teškoća društva Larko i nedostatka doprinosa tijekom upravnog postupka, Opći sud je istodobno odbio primjenu točke 3.2. podtočke (d) Obavijesti o jamstvima i stavio teret dokazivanja odgovarajućeg iznosa te premije na društvo Larko i Grčku Državu te time oslobodio Komisiju obveze da sama ispita odgovarajući iznos premije. Osim toga, Opći sud povrijedio je i članak 296. stavak 2. UFEU‑a jer nije poništio spornu odluku iako nije bila obrazložena.

61.

Komisija smatra da taj prigovor valja odbiti. S tim se stajalištem slažem iz sljedećih razloga.

62.

Kao prvo, kao što Komisija pravilno smatra, Opći sud nije odstupio od točke 3.2. podtočke (d) Obavijesti o jamstvima te nije u tom pogledu stavio teret dokazivanja na društvo Larko. Naime, jedini je uvjet iz te točke da za jamstvo treba platiti premiju u skladu s tržišnom cijenom. Kao što se to iznosi u točkama 96. do 98. pobijane presude, s obzirom na gospodarske teškoće društva Larko i činjenicu da ni žalitelj ni grčka tijela nisu tijekom formalnog istražnog postupka podnijeli dokaze koji mogu dokazati da predmetna premija odgovara premiji koja se nudi na financijskim tržištima ili tržišnoj cijeni sličnog zajma za koji nije izdano jamstvo, nije bilo nužno da Komisija primijeni jednu od dvije metode predviđene za utvrđivanje točnog iznosa takve premije kako bi se utvrdilo ispunjava li se jamstvom taj kriterij.

63.

Drugo, što se tiče članka 296. stavka 2. UFEU‑a, valja podsjetiti da obveza obrazlaganja akta koji negativno utječe na neku osobu ima za cilj, s jedne strane, zainteresiranoj osobi dati dostatnu uputu o tome je li akt osnovan ili sadržava li eventualno neku pogrešku koja omogućuje osporavanje njegove valjanosti pred sudom Unije i, s druge strane, omogućiti tom sudu da provede nadzor zakonitosti tog akta ( 28 ). U tom pogledu, obvezu obrazlaganja treba razlikovati od pitanja osnovanosti obrazloženja ( 29 ).

64.

U ovom slučaju, kao što to tvrdi Komisija, valja utvrditi da je sporna odluka potpuno obrazložena. Utvrđujem uostalom da je društvo Larko, kad je zahtijevalo poništenje te odluke, u potpunosti moglo osporavati osnovanost Komisijina obrazloženja u spornoj odluci. Opći sud stoga nije povrijedio Komisijinu obvezu obrazlaganja na temelju članka 296. stavka 2. UFEU‑a.

65.

Iz prethodno navedenog proizlazi da prigovor koji se odnosi na kriterij naknade i, prema tome, prvi dio drugog žalbenog razloga koji se odnosi na mjeru br. 2 treba odbiti kao neosnovane.

66.

Četvrti žalbeni razlog odnosi se na točke 180. do 195. pobijane presude i na kvantifikaciju državnih potpora dodijeljenih na temelju mjera br. 2, br. 4 i br. 6; konkretnije, odnosi se na ocjenu Općeg suda prema kojoj je Komisija na temelju točke 4.1. Obavijesti o jamstvima pravilno mogla zaključiti da je iznos tih državnih potpora jednak ukupnom iznosu zajmova za koje je izdano jamstvo.

67.

Uvodno, napominjem da se u pogledu kvantifikacije potpora u prvoj alineji te točke navodi da se „[n]ačelno smatra da je element državne potpore jednak razlici između primjerene tržišne cijene dodijeljenog jamstva i stvarne cijene plaćene za tu mjeru”.

68.

Iz treće alineje podtočke (a) navedene točke 4.1. proizlazi da će prilikom izračuna elementa potpore u jamstvu Komisija osobito utvrđivati nalazi li se zajmoprimac u financijskim teškoćama. U tom pogledu, za poduzeće u teškoćama, jamac na tržištu, ako postoji, zahtijevat će visoku premiju u trenutku dodjele jamstva, s obzirom na očekivani neuspjeh. Ako vjerojatnost da zajmoprimac neće moći vratiti zajam postaje osobito visoka, moguće je da takva tržišna stopa ne postoji, a u izvanrednim okolnostima element potpore jamstva mogao bi biti jednak iznosu koji je stvarno pokriven jamstvom ( 30 ).

69.

Društvo Larko u biti tvrdi da je, time što je u spornoj odluci smatrao da je kvantifikacija iznosa potpora koji treba vratiti u skladu s člankom 14. stavkom 1. Uredbe br. 659/1999 i točkom 4.1. trećom alinejom podtočkom (a) Obavijesti o jamstvima, Opći sud povrijedio navedeni članak 14. stavak 1., članak 108. stavak 2. UFEU‑a i članak 296. stavak 2. UFEU‑a.

70.

U prilog tom žalbenom razlogu, društvo Larko ističe nekoliko argumenata koji, prema mojem mišljenju, nisu strukturirani niti jasni. Koliko razumijem, ti se argumenti u biti odnose na dva elementa: s jedne strane, na ocjenu toga postoje li „izvanredne okolnosti” u smislu točke 4.1. Obavijesti o jamstvima i, s druge strane, na ocjenu prema kojoj je element potpore u jamstvima jednak iznosu koji je pokriven tim jamstvima, unatoč činjenici da Grčka Država nije bila dužna izvršiti plaćanja u okviru tih jamstava.

71.

Što se tiče prvog elementa, društvo Larko tvrdi da je Opći sud počinio više pogrešaka koje se tiču prava jer je u točki 193. pobijane presude smatrao da je Komisija utvrdila postojanje „izvanrednih okolnosti” u smislu točke 4.1. Obavijesti o jamstvima ( 31 ).

72.

S jedne strane, Opći sud zamijenio je obrazloženje sporne odluke koje samo po sebi nije niti postojalo ili barem nije bilo dostatno, uzimajući u obzir da je na taj nedostatak uputio i Opći sud u točki 189. i točkama 192. i 194. pobijane presude. Obrazloženje Općeg suda u tom pogledu također je bilo proturječno i nedostatno te je Opći sud povrijedio članak 296. stavak 2. UFEU‑a time što nije poništio spornu odluku unatoč činjenici da je zahvaćena pogreškom koja se tiče prava i da nije obrazložena ( 32 ).

73.

S druge strane, Opći sud stavio je na društvo Larko teret dokazivanja u pogledu postojanja „izvanrednih okolnosti”. Ocjenu postojanja takvih okolnosti Komisija, na kojoj je teret dokazivanja, treba potpuno i posebno obrazložiti te s ona ne može temeljiti na Komisijinim „dvojbama” u pogledu toga je li korisnik potpore mogao osigurati financiranje na tržištu bez jamstava. Stoga je Opći sud, time što je u točkama 186. do 188. pobijane presude smatrao da je prethodno navedeno Komisijino obrazloženje dostatno, počinio pogrešku koja se tiče prava u pogledu standarda dokazivanja ( 33 ).

74.

Što se tiče dopuštenosti tih argumenata, ne smatram, suprotno onomu što u biti tvrdi Komisija, da ih valja odbiti kao nedopuštene. Naime, prema mojem mišljenju, ne radi se o utvrđivanju činjenica ( 34 ), nego o pravnim pitanjima o kojima je Sud nadležan odlučivati.

75.

Međutim, prema mojem mišljenju, valja odbiti navedene argumente kao neosnovane, kao što to predlaže i Komisija.

76.

Prema mojem mišljenju, Opći sud nije niti dodao niti zamijenio elemente koji ne proizlaze iz same sporne odluke u točki 193. pobijane presude ( 35 ). Naime, u navedenoj je točki Opći sud pravilno utvrdio opće tumačenje te odluke tako što je u biti presudio da unatoč tomu što formulacija nije u potpunosti pravilna u određenim uvodnim izjavama navedene odluke, iz cijele te odluke i osobito njezinih uvodnih izjava 56. do 66. proizlazi da je društvo Larko u vrijeme dodjele spornih mjera bilo u izuzetno osjetljivoj situaciji. U tim se okolnostima Komisiji ne može prigovoriti da je počinila pogrešku time što je zaključila da postoje „izvanredne okolnosti” zbog kojih društvo Larko nije moglo vratiti cijeli zajam vlastitim sredstvima.

77.

U tom pogledu i kao što se u biti navodi u točki 191. pobijane presude, podsjećam da postojanje izvanrednih okolnosti u smislu točke 4.1. Obavijesti o jamstvima podrazumijeva nemogućnost poduzeća da svojim sredstvima vrati zajam pokriven jamstvom.

78.

Što se tiče navodnih Komisijinih „dvojbi” u pogledu mogućnosti društva Larko da se na tržištu financira bez jamstava, Opći sud pravilno je odbio taj žaliteljev argument te je u točkama 187. i 188. pobijane presude zaključio da na temelju općeg tumačenja sporne odluke, dovoljno jasno proizlazi da je Komisija smatrala malo vjerojatnim da bi društvo Larko moglo dobiti zajam na tržištu bez intervencije Grčke Države.

79.

Kao što je to Komisija ponovila pred Sudom, opće tumačenje sporne odluke potvrđuje takvo Komisijino stajalište. Što se tiče mjere br. 2, rečenica koja slijedi onu koja sadržava riječ „dvojben” („doubtful”), pojašnjava se da, „drugim riječima” („in other words”), Komisija smatra da je društvo Larko steklo prednost jednaku iznosu zajma za koji je izdano jamstvo jer bez državnog jamstva ne bi moglo dobiti bilo kakvo drugo jamstvo na tržištu. Što se tiče mjere br. 6, rečenica koja sadržava riječ „dvojben” upućuje na isto obrazloženje utvrđeno za mjeru br. 2.

80.

Osim toga, kao što to navodi Opći sud u točki 193. pobijane presude, valja naglasiti da tijekom upravnog postupka ni grčka tijela ni žalitelj nisu uopće proturječili Komisijinoj ocjeni u pogledu postojanja izvanrednih okolnosti.

81.

Prema mojem mišljenju, zbog prethodno navedenih razloga jasno je da Opći sud nije niti zamijenio Komisijino obrazloženje niti je na žalitelja stavio teret dokazivanja u pogledu postojanja „izvanrednih okolnosti”. Uostalom, obrazloženje Općeg suda u tom pogledu nije proturječno. Naime, činjenica da Opći sud navodi određene formulacije iz Komisijina obrazloženja koje nisu u potpunosti pravilne ili su kratke, nije proturječna zaključku Općeg suda prema kojem navedeno obrazloženje ne sadržava pogreške koje se tiču prava, i to neovisno o takvim formulacijama.

82.

Što se tiče članka 296. stavka 2. UFEU‑a, valja utvrditi da je sporna odluka potpuno obrazložena ( 36 ). Također, što se tiče obrazloženja Općeg suda u pobijanoj presudi, valja utvrditi da je ta presuda potpuno obrazložena, što uostalom jasno proizlazi iz brojnih argumenata koje ističe društvo Larko u pogledu osnovanosti obrazloženja Općeg suda. U tom pogledu, činjenica da je Opći sud u pogledu merituma došao do drukčijeg zaključka od žalitelja ne može sama po sebi značiti da je pobijana presuda zahvaćena nedostatkom u obrazloženju ( 37 ).

83.

Što se tiče drugog elementa, društvo Larko u biti ističe tri argumenta koja se odnose na pobijanu presudu ( 38 ).

84.

Kao prvo, iako je u trenutku donošenja sporne odluke bilo jasno da nijedno od tih jamstava nije bilo aktivirano, Opći sud potvrdio je pristup Komisije koja je, a d se nije obratila grčkim tijelima, samo utvrdila da ne raspolaže elementima koji upućuju na to da su navedena jamstva aktivirana ( 39 ).. Stoga se nije poštovala Komisijina obveza savjesnog i nepristranog ispitivanja spisa u skladu s člankom 108. stavkom 2. UFEU‑a.

85.

Suprotno onomu što tvrdi Komisija, ne smatram da je taj argument nedopušten. Točno je da se temelji na utvrđivanju činjenica, a za odlučivanje o tome nadležan je isključivo Opći sud ( 40 ). Međutim, pitanje je li Opći sud trebao uzeti u obzir takve informacije jest pravno pitanje.

86.

S obzirom na navedeno, smatram, poput Komisije, da argument valja odbiti kao neosnovan.

87.

Naime, aktiviranje (ili neaktiviranje) jamstava i vraćanje (ili nevraćanje) zajmova odnose se na činjenice koje su nastale nakon dodjele spornih mjera i ne mogu se uzeti u obzir, ni za kvalifikaciju mjera kao potpora ni za kvantifikaciju elementa potpore koji se dodjeljuje tim mjerama. Opći sud pravilno je došao do tog zaključka, pri čemu je podsjetio na relevantnu sudsku praksu u točkama 181. i 182. pobijane presude.

88.

Uostalom, utvrđujem da dokazi na koje se poziva žalitelju pogledu vraćanja zajmova i neaktiviranja jamstava nisu podneseni Komisiji tijekom upravnog postupka. U tom pogledu, podsjećam da zakonitost Komisijine odluke treba ocijeniti ovisno o informacijama kojima je Komisija raspolagala u trenutku kad je donijela spornu odluku ( 41 ).

89.

Kao drugo, pobijana presuda zahvaćena je nedostatkom u obrazloženju jer Opći sud nije ispitao žaliteljeva očitovanja koja se odnose, s jedne strane, na potpuno obvezujuću prirodu sporne odluke u pogledu iznosa koji treba vratiti na temelju presude Mediaset ( 42 ) i, s druge strane, na činjenicu da je sama Komisija u svojoj odluci priznala postojanje pogrešaka u tom pogledu.

90.

U tom pogledu, ističem da, iako u okviru žalbe nadzor Suda ima osobito za cilj provjeriti je li Opći sud u dovoljnoj mjeri odgovorio na sve argumente koje je istaknuo žalitelj, obveza Općeg suda da obrazloži svoje odluke ne može se tumačiti na način da je taj sud obvezan detaljno odgovoriti na svaki argument koji je istaknula stranka ( 43 ), što je, prema mojem mišljenju, ovdje slučaj.

91.

Kao treće, posljedice koje proizlaze iz utvrđivanja iznosa potpora kao ukupne vrijednosti zajma za koje je izdano jamstvo kada jamstva nisu aktivirana proturječno je sudskoj praksi Suda prema kojoj Komisijine odluke kojima se nalaže vraćanje državnih potpora imaju za cilj uspostavu prijašnjeg stanja te s njima ne može utvrditi sankcija koja prekoračuje stvarno primljenu korist ( 44 ).

92.

U tom pogledu, podredno ističem da, osim argumenata koje sam već istaknuo u točkama 87. i 88. ovog mišljenja i koji su dostatni kako bi se odbio treći argument koji ističe društvo Larko, čini mi se da je pogrešna žaliteljeva tvrdnja prema kojoj navodno ima obvezu potporu platiti dva puta. Naime, kao što navodi Komisija, društvo Larko miješa dvije različite obveze plaćanja koje ima poduzeće koje je primilo potporu u obliku državnog jamstva. S jedne strane, poduzeće korisnik dužno je vratiti državi iznos potpore koju je primilo. S druge strane, postoji naravno obveza tog poduzeća da banci vrati zajam koji je primilo na temelju tog državnog jamstva.

93.

Iz svih tih razmatranja proizlazi da četvrti žalbeni razlog valja odbiti kao neosnovan.

94.

S obzirom na prethodna razmatranja i ne dovodeći u pitanje osnovanost drugih žalbenih razloga, predlažem Sudu da prvi dio drugog žalbenog razloga i četvrti žalbeni razlog odbije kao neosnovane. O troškovima će se odlučiti naknadno.