1. 

U ovim spojenim prethodnim postupcima od Suda se osobito traži da utvrdi doseg članka 13. stavka 1. točke (d) Uredbe (EZ) br. 561/2006 Europskog parlamenta i Vijeća od 15. ožujka 2006. o usklađivanju određenog socijalnog zakonodavstva koje se odnosi na cestovni promet i o izmjeni uredbi Vijeća (EEZ) br. 3821/85 i (EZ) br. 2135/98 te o stavljanju izvan snage Uredbe Vijeća (EEZ) br. 3820/85, kako je izmijenjena Uredbom (EU) br. 165/2014 Europskog parlamenta i Vijeća od 4. veljače 2014. (u daljnjem tekstu: Uredba br. 561/2006) ( 2 ). To pravno pravilo omogućuje državama članicama da odobre iznimku od primjene odredbi te uredbe o vremenu vožnje, stankama i razdobljima odmora, za prijevoz vozilima kojima se koriste pružatelji univerzalne poštanske usluge „radi dostave pošiljaka u sklopu univerzalne usluge”.

2. 

Konkretno, Sud će u predstojećoj presudi trebati odlučiti o tome treba li tu iznimku shvatiti na način da obuhvaća samo vozila koja se koriste jedino i isključivo za dostavu pošiljki koje se mogu obuhvatiti univerzalnom poštanskom uslugom ili se ona primjenjuje i kad se ta vozila pretežno ili u mjeri koja se određuje na neki drugi način koriste za dostavu pošiljki koje se mogu obuhvatiti navedenom uslugom.

3.

Člankom 1. Uredbe br. 561/2006 određuje se:

„Ovom se Uredbom utvrđuju pravila o vremenu vožnje, stankama i razdobljima odmora vozača koji obavljaju cestovni prijevoz robe i putnika s ciljem usklađivanja uvjeta tržišnog natjecanja između različitih oblika kopnenog prometa, posebno u odnosu na cestovni sektor te s ciljem poboljšanja radnih uvjeta […] i sigurnosti cestovnog prometa. Cilj ove Uredbe je i promicanje poboljšanih praksi nadzora i provedbe od strane država članica te poboljšanih radnih praksi u djelatnosti cestovnog prometa.”

4.

Člankom 2. stavkom 1. točkom (a) te uredbe predviđa se:

„Ova se Uredba primjenjuje na cestovni prijevoz:

5.

U člancima 5. do 9. navedene uredbe navode se pravila primjenjiva na posadu transportnog vozila, vrijeme vožnje, stanke i razdoblja odmora.

6.

U članku 13. stavku 1. te uredbe, koji je dio poglavlja IV. („Iznimke”), navodi se:

„Pod uvjetom da nisu dovedeni u pitanje ciljevi utvrđeni u članku 1., svaka država članica može odobriti iznimke od članaka od 5. do 9. te zahtijevati da te iznimke podliježu pojedinačnim uvjetima na njezinom vlastitom području ili, u dogovoru s državama na koje se to odnosi, na području druge države članice, koje se primjenjuju na prijevoz koji se obavlja pomoću:

[…]

[…]”

7.

Uredbom (EU) br. 165/2014 Europskog parlamenta i Vijeća od 4. veljače 2014. o tahografima u cestovnom prometu, stavljanju izvan snage Uredbe Vijeća (EEZ) br. 3821/85 o tahografu u cestovnom prometu i izmjeni Uredbe (EZ) br. 561/2006 ( 4 ) utvrđuju se, među ostalim, obveze i zahtjevi vezani uz izradu, ugradnju, uporabu, ispitivanje i provjeru tahografa koji se koriste u cestovnom prometu.

8.

Člankom 2. točkom 13. Direktive 97/67, kako je izmijenjena Direktivom 2008/6/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 20. veljače 2008. ( 5 ) (u daljnjem tekstu: Direktiva 97/67) određuje se:

„Za potrebe ove Direktive primjenjuju se sljedeće definicije:

[…]

9.

Člankom 3. stavcima 1., 4. i 5. te direktive predviđa se:

„1.   Države članice osiguravaju pravo korisnika na univerzalne usluge, uključujući i stalno pružanje poštanskih usluga određene kvalitete na svim dijelovima svog državnog područja, uz prihvatljive cijene za sve korisnike.

[…]

4.   Svaka država članica donosi potrebne mjere kako bi osigurala da univerzalne usluge obuhvaćaju barem sljedeće mogućnosti:

5.   Nacionalna regulatorna tijela mogu povećati ograničenja težine obuhvaćena univerzalnim poštanskim uslugama za poštanske pakete na bilo koju težinu koja ne prelazi 20 kilograma, te mogu utvrditi posebne uvjete za dostavu takvih paketa u kuću.

[…]”

10.

Člankom 1. Verordnunga zur Durchführung des Fahrpersonalgesetzes (Uredba o provedbi Zakona o profesionalnim vozačima, u daljnjem tekstu: FPersV), naslovljenim „Vrijeme vožnje i razdoblja odmora u cestovnom prometu”, predviđa se:

„(1)   vozači

[…]

moraju poštovati vrijeme vožnje, stanke i razdoblja odmora u skladu s člancima 4., 6. do 9. i 12. [Uredbe br. 561/2006].

(2)   Odredbe stavka 1. ne primjenjuju se na:

[…]

(6)   […] Poduzetnik mora

[…]”

11.

Člankom 18. FPersV‑a, naslovljenim „Iznimke u skladu s uredbama (EZ) br. 561/2006 i (EU) br. 165/2014”, određuje se:

„(1)   Na temelju članka 13. stavka 1. [Uredbe br. 561/2006] i članka 3. stavka 2. [Uredbe br. 165/2014] u području primjene Zakona o profesionalnim vozačima sljedeće kategorije vozila isključuju se iz primjene članaka 5. do 9. [Uredbe br. 561/2006] i primjene [Uredbe br. 165/2014]:

[…]

[…]”

12.

Člankom 4., točkom 1., podtočkom (b) Postgesetza (Zakon o pošti) od 22. prosinca 1997. ( 8 ), kako je posljednji put izmijenjen člankom 169. Zakona od 29. ožujka 2017. ( 9 ) (u daljnjem tekstu: PostG), predviđa se:

„Poštanske usluge u smislu ovog zakona sljedeće su komercijalne usluge:

[…]

[…]”

13.

Člankom 11. PostG‑a određuje se:

„(1)   Univerzalne usluge prema članku 4. točki 1. minimalni su niz univerzalnih usluga određene kvalitete koje se pružaju na cijelom području po prihvatljivoj cijeni. Univerzalna usluga ograničena je na poštanske usluge za koje je potrebna dozvola i poštanske usluge koje se, u pogledu prijevoza, barem djelomično pružaju zajedno s poštanskim uslugama za koje je potrebna dozvola. Ona obuhvaća samo one usluge koje se općenito smatraju neophodnima.

(2)   Savezna vlada ovlaštena je uredbom koja zahtijeva suglasnost Bundestaga (Savezni parlament, Njemačka) i Bundesrata (Savezno vijeće, Njemačka) odrediti opseg univerzalne usluge u skladu sa stavkom 1.”

14.

Savezna vlada pojasnila je, pri čemu se pozvala na članak 11. stavak 2. PostG‑a, opseg univerzalne usluge u pogledu slanja paketa predviđenih člankom 1. stavkom 1. točkom 2. PUDLV‑a, koji glasi kako slijedi:

„(1)   ‚Univerzalna usluga’ obuhvaća sljedeće poštanske usluge:

[…]

(2)   prijevoz adresiranih paketa čija pojedinačna masa nije veća od 20 kilograma, a čije dimenzije nisu veće od onih utvrđenih Svjetskom poštanskom konvencijom i provedbenim pravilnikom koji joj je priložen.

[…]”

15.

Deutsche Post AG pružatelj je univerzalne poštanske usluge u Njemačkoj. U tom svojstvu obavlja prijevoz paketâ najveće mase od 20 kilograma, u skladu s člankom 1. stavkom 1. točkom 2. PUDLV‑a. Za dostavu se koristi vozilima ili kombinacijama vozila najveće dopuštene mase do 7,5 tona. Deutsche Post istodobno se tim istim vozilima koristi za dostavu paketa mase veće od 20 kilograma, odnosno paketa koji nisu obuhvaćeni univerzalnom uslugom, ali koji, prema naznakama društva Deutsche Post, ne čine više od 5 % ukupnog teretnog prostora svih vozila, pa ni u razdoblju intenzivne distribucije.

16.

Deutsche Post smatra da se na njega, kao pružatelja univerzalne usluge, primjenjuje iznimka iz članka 18. stavka 1. točke 4. FPersV‑a. Stoga, prema njegovu mišljenju, ne podliježe obvezi da primjenjuje pravila propisana za poduzetnike u pogledu vremena vožnje, stanki i razdoblja odmora, koja moraju poštovati vozači koji obavljaju cestovni prijevoz robe i putnika.

17.

Suprotno tomu, nadležna tijela tvrde da ta iznimka nije primjenjiva jer Deutsche Post prevozi i pakete čija masa prelazi 20 kilograma, odnosno ograničenje mase za pošiljke obuhvaćene univerzalnom uslugom. U tom je kontekstu u prostorijama društva Deutsche Post provedeno nekoliko provjera i pokrenuti su postupci za utvrđivanje upravnih kazni protiv odgovornih za prijevoz u distribucijskom centru, kao i protiv dostavljačâ tog društva.

18.

Deutsche Post i Klaus Leymann (u daljnjem tekstu: Deutsche Post i dr.) podnijeli su 21. siječnja 2015. Verwaltungsgerichtu Köln (Upravni sud u Kölnu, Njemačka) deklaratornu tužbu kojom traže da se pojasni opseg iznimke predviđene člankom 18. stavkom 1. točkom 4. FPersV‑a i prizna da se ta iznimka primjenjuje i na vozila kojima se prevoze paketi pojedinačne mase veće od 20 kilograma zajedno s paketima koji se mogu obuhvatiti univerzalnom uslugom. Presudom od 2. veljače 2016. Verwaltungsgericht Köln (Upravni sud u Kölnu) odbio je taj zahtjev kao neosnovan. Time je taj sud osobito prihvatio tumačenje Landa Nordrhein‑Westfalen (Savezna zemlja Sjeverna Rajna‑Vestfalija, Njemačka) prema kojem se predmetna iznimka primjenjuje samo ako se vozila koriste „isključivo” za dostavu pošiljki obuhvaćenih univerzalnom poštanskom uslugom.

19.

Deutsche Post i dr. podnijeli su 7. ožujka 2016. žalbu protiv te presude pred sudom koji je uputio zahtjev.

20.

Taj sud najprije ističe da je njemački zakonodavac donošenjem članka 18. stavka 1. točke 4. FPersV‑a zadržao sadržaj članka 13. stavka 1. točke (d) Uredbe br. 561/2006, kojim se predviđa iznimka za vozila ili kombinacije vozila kojima se koriste pružatelji univerzalne poštanske usluge za dostavu pošiljki u sklopu univerzalne usluge (u daljnjem tekstu: predmetna iznimka), tako da tumačenje navedene nacionalne odredbe u biti ovisi o tumačenju iznimke predviđene pravom Unije.

21.

U tom pogledu ističe da tumačenje koje zagovara Savezna zemlja Sjeverna Rajna‑Vestfalija omogućuje da se izbjegne konkurentska prednost pružatelja univerzalne poštanske usluge u odnosu na poduzetnike koji ne pružaju takvu uslugu i koji zbog toga podliježu pravilima o vremenu vožnje, stankama i razdobljima odmora. Međutim, prema mišljenju tog suda, predmetna se iznimka može shvatiti i na način da se njome nastoji ublažiti nepovoljan konkurentski položaj pružatelja univerzalne usluge, do kojeg dolazi zbog državne regulacije cijena i kvalitete pružanja usluga.

22.

Osim toga, u slučaju da se predmetnom iznimkom ne zahtijeva da se vozila ili kombinacije vozila koriste „isključivo” za dostavu pošiljki u sklopu univerzalne usluge, sud koji je uputio zahtjev smatra da valja pojasniti zahtijeva li ta iznimka barem postojanje određenog udjela pošiljki koje se mogu obuhvatiti univerzalnom uslugom kako bi ta vozila ili kombinacije vozila bili izuzeti od poštovanja obveza predviđenih Uredbom br. 561/2006.

23.

U tim je okolnostima Oberverwaltungsgericht für das Land Nordrhein‑Westfalen (Visoki upravni sud savezne zemlje Sjeverne Rajne‑Vestfalije, Njemačka) odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeća prethodna pitanja:

24.

Kao i u predmetu C‑203/18, glavni postupak odnosi se na to poštuje li Deutsche Post obveze predviđene Uredbom br. 561/2006.

25.

Međutim, od tog se predmeta razlikuje u dvama elementima: i. tužitelji u glavnom postupku, odnosno UPS Deutschland Inc. & Co. OHG, DPD Dynamic Parcel Distribution GmbH & Co. KG i Bundesverband Paket & Expresslogistik eV (u daljnjem tekstu: UPS Deutschland i dr.), prigovaraju društvu Deutsche Post da je povrijedio članke 3. i 3.a Gesetza gegen den unlauteren Wettbewerb (Zakon o sprečavanju nepoštenog tržišnog natjecanja) i podnose tužbu radi prestanka tih praksi i utvrđenja obveze naknade štete pretrpljene zbog njih, te ii. predmetna vozila ili kombinacije vozila imaju najveću dopuštenu masu veću od 2,8 tona, ali manju od 3,5 tona.

26.

Kao što to proizlazi iz odluke kojom se upućuje zahtjev za prethodnu odluku, Landgericht Köln (Zemaljski sud u Kölnu, Njemačka) sklon je smatrati da se tuženik ne može pozvati na iznimku predviđenu člankom 18. stavkom 1. točkom 4. FPersV‑a jer se, kao što to proizlazi iz smisla i cilja te odredbe, predmetna iznimka može primijeniti samo kad je riječ isključivo o dostavi pošiljki obuhvaćenih univerzalnom poštanskom uslugom. Konkretno, prema mišljenju tog suda, cilj poboljšanja radnih uvjeta vozača i cestovne sigurnosti koji se nastoji postići FPersV‑om, a kojim se u nacionalni pravni poredak prenosi Uredba br. 561/2006, može se ostvariti samo ako se, u sektoru u kojem postoji snažno tržišno natjecanje, kao što je poštanski sektor, iznimke tumače restriktivno.

27.

Usto, sud koji je uputio zahtjev ima dvojbe u pogledu toga je li činjenica da se s poštanskom pošiljkom pružaju određene dodatne usluge prepreka tomu da se ona kvalificira kao pošiljka „u sklopu univerzalne usluge”. Prema mišljenju tog suda, na to pitanje treba odgovoriti potvrdno.

28.

Iz tih je razloga Landgericht Köln (Zemaljski sud u Kölnu) odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeća prethodna pitanja:

29.

U predmetu C‑203/18 pisana očitovanja podnijeli su Deutsche Post i dr., Savezna zemlja Sjeverna Rajna‑Vestfalija, poljska vlada i Europska komisija.

30.

U predmetu C‑374/18 pisana očitovanja podnijeli su UPS Deutschland i dr., Deutsche Post, poljska vlada i Komisija.

31.

Odlukom predsjednika Suda od 5. veljače 2019. predmeti C‑203/18 i C‑374/18 spojeni su u svrhu usmenog postupka i donošenja presude.

32.

Na zajedničkoj raspravi tada već spojenih dvaju predmeta, koja se održala 28. ožujka 2019., usmena očitovanja iznijeli su Deutsche Post i dr., Savezna zemlja Sjeverna Rajna‑Vestfalija, UPS Deutschland i dr., Deutsche Post i Komisija.

33.

Što se tiče predmeta C‑203/18, nesporno je da se prvo i drugo prethodno pitanje odnose na tumačenje Uredbe br. 561/2006 i osobito iznimke predviđene člankom 13. stavkom 1. točkom (d) te uredbe.

34.

U pogledu predmeta C‑374/18 valja istaknuti da se prvo i drugo prethodno pitanje, koji su u biti jednaki onima u predmetu C‑203/18, također odnose na tumačenje Uredbe br. 561/2006. Četvrto pitanje upućeno u predmetu C‑374/18 prema mojem se mišljenju također odnosi na tumačenje te uredbe. Naime, iako je točno da potonje pitanje upućuje na Direktivu 97/67, iz očitovanja Landgerichta Köln (Zemaljski sud u Kölnu) sasvim jasno proizlazi da se ta direktiva uzima u obzir samo u dijelu u kojem omogućuje da se odredi opseg pojma „univerzalna usluga” i stoga utvrdi je li ispunjen uvjet za primjenu predmetne iznimke, odnosno da se predmetna vozila moraju koristiti za dostavu pošiljki „u sklopu univerzalne usluge”.

35.

Međutim, za razliku od predmeta C‑203/18, sud koji je uputio zahtjev svojim trećim pitanjem iznosi dvojbe u pogledu relevantnosti Uredbe br. 561/2006 za tumačenje nacionalnog prava u okolnostima kao što su one o kojima je riječ u glavnom postupku.

36.

U tom pogledu podsjeća da nacionalni zakon čija se povreda osporava, odnosno FPersV, u njemačko pravo prenosi odredbe Uredbe br. 561/2006 u pogledu vozila ili kombinacija vozila čija je najveća dopuštena masa veća od 2,8 tona. Drugim riječima, u njemačkom se pravu primjenjuju pravila o vremenu vožnje, stankama i razdobljima odmora na veći broj vozila od onoga predviđenog Uredbom br. 561/2006, s obzirom na to da se ona primjenjuje samo na cestovni prijevoz robe vozilima ili kombinacijama vozila čija najveća dopuštena masa prelazi 3,5 tona, kao što je predviđeno člankom 2. stavkom 1. točkom (a) te uredbe.

37.

Međutim, kao što napominje sud koji je uputio zahtjev, glavni postupak u predmetu C‑374/18 odnosi se na vozila ili kombinacije vozila, odnosno na one čija najveća dopuštena masa iznosi između 2,8 i 3,5 tona, koji u načelu nisu obuhvaćeni područjem primjene Uredbe br. 561/2006, ali na koje se ipak primjenjuje njemačko pravo.

38.

Upravo iz tog razloga navedeni sud pita Sud treba li odredbu kao što je članak 18. stavak 1. točka 4. FPersV‑a, kad se odnosi na vozila čija je najveća dopuštena masa veća od 2,8 tona i manja od 3,5 tona, tumačiti isključivo na temelju prava Unije ili nacionalni sud može primijeniti drukčije kriterije.

39.

U slučaju da se utvrdi da nacionalni sud može, u svrhu tumačenja članka 18. stavka 1. točke 4. FPersV‑a, primijeniti kriterije drukčije od onih iz relevantne odredbe prava Unije, odnosno članka 13. stavka 1. točke (d) Uredbe br. 561/2006, očito je da Sud ne bi bio nadležan za odgovaranje na prvo, drugo i četvrto prethodno pitanje u predmetu C‑374/18.

40.

S obzirom na to da ono dovodi u pitanje nadležnost Suda za odgovaranje na pitanja upućena u predmetu C‑374/18, najprije ću razmotriti to treće pitanje, kao što to uostalom predlaže Komisija u svojim pisanim očitovanjima (dio B). To će mi omogućiti da zatim zajedno ispitam dva pitanja koja su jednaka u oba predmeta (prvo i drugo pitanje u predmetu C‑203/18 i u predmetu C‑374/18) (dio C) i potom razmotrim četvrto pitanje u predmetu C‑374/18 (dio D).

41.

U svojem trećem pitanju sud koji je uputio zahtjev želi u biti znati treba li članak 18. stavak 1. točku 4. FPersV‑a, kad se odnosi na vozila čija je najveća dopuštena masa veća od 2,8 tona, ali manja od 3,5 tona i koja stoga u načelu nisu obuhvaćena područjem primjene Uredbe br. 561/2006, tumačiti na temelju prava Unije ili, suprotno tomu, nacionalni sud može primijeniti kriterije drukčije od onih predviđenih pravom Unije kako bi protumačio takvu odredbu.

42.

Kako bih odgovorio na to pitanje, najprije ću podsjetiti na načela koja proizlaze iz sudske prakse Suda u tom području, a zatim ću ta načela primijeniti na predmetne okolnosti.

43.

Kao prvo, ističem da činjenica da se članak 18. stavak 1. točka 4. FPersV‑a u ovom slučaju odnosi na prijevoz vozilima koja nisu obuhvaćena područjem primjene Uredbe br. 561/2006, nije nužno protivna tomu da je Sud nadležan za odgovaranje na pitanja koja su mu upućena. Naime, Sud se u više navrata proglašavao nadležnim za odlučivanje o zahtjevima za prethodnu odluku koji se odnose na odredbe prava Unije u situacijama u kojima činjenice u glavnom postupku nisu obuhvaćene tim pravom, pod uvjetom da su navedene odredbe postale primjenjive u skladu s nacionalnim zakonodavstvom, koje je radi rješavanja isključivo unutarnjih situacija usklađeno s rješenjima koja sadržava pravo Unije ( 10 ). Takav se zaključak najprije temelji na utvrđenju da se, radi sprečavanja budućih razlika u tumačenju, odredbe preuzete iz prava Unije tumače ujednačeno, bez obzira na okolnosti u kojima se primjenjuju ( 11 ).

44.

Međutim, to ne znači da se Sud smatra nadležnim za odlučivanje u svakom predmetu koji zahtijeva primjenu nacionalnih odredbi koje upućuju na pravo Unije.

45.

Naime, u nizu presuda počevši od presude Kleinwort Benson ( 12 ), a koje su nedavno u više navrata potvrđene ( 13 ), Sud je zauzeo strože stajalište u pogledu granica svoje nadležnosti, pri čemu je pojasnio da je tumačenje odredbi akta Unije u situacijama koje nisu obuhvaćene njegovim područjem primjene opravdano samo ako su te odredbe u skladu s nacionalnim pravom izravno i bezuvjetno postale primjenjive na takve situacije. Štoviše, Sud se u takvim situacijama smatra nadležnim samo ako je sigurno da će njegovo tumačenje biti obvezujuće za nacionalni sud ( 14 ).

46.

U tim okolnostima, čini mi se da je nužno odrediti što se podrazumijeva pod „izravnim” i „bezuvjetnim” upućivanjem, kao i pojasniti način na koji Sud određuje je li nacionalni sud dužan poštovati njegovo tumačenje.

47.

Kad je riječ o pojmu „izravno”, smatram da ga treba shvatiti na način da zahtijeva izričito i nedvosmisleno upućivanje ( 15 ).

48.

Takva kvalifikacija, prema mojem mišljenju, pretpostavlja da se u nacionalnom zakonodavstvu dovoljno precizno navodi da je volja nacionalnog zakonodavca uputiti na sadržaj odredbi prava Unije. Kako bi se takva naznaka mogla smatrati dovoljno preciznom, ne čini mi se da je potrebno da upućivanje na relevantna pravila prava Unije bude izričito navedeno u tekstu nacionalnog prava koje treba primijeniti ( 16 ), pod uvjetom da je ta naznaka dovoljno jasna. Kako bi se utvrdilo je li to slučaj, čini mi se da se u novijoj sudskoj praksi Suda presudna važnost pridaje dvama elementima: kao prvo, primjenjiva nacionalna odredba treba imati sličan sadržaj kao odredba prava Unije, na način da vjerno prenosi njezin bitan sadržaj; kao drugo, iz preambule ili obrazloženja nacionalnog zakonodavstva treba proizlaziti da je zakonodavac donošenjem predmetne odredbe želio uskladiti unutarnje situacije s onima obuhvaćenima pravom Unije ( 17 ).

49.

Kad je riječ o pojmu „bezuvjetno”, prema mojem ga mišljenju valja tumačiti na način da se upućivanje treba odnositi na kontekst predmetne odredbe ili, tehnički govoreći, treba se odnositi na predmetni propis u cjelini. To podrazumijeva, kao što je objasnio nezavisni odvjetnik P. Cruz Villalón ( 18 ), da se pojedinačno upućivanje nacionalnog zakonodavca na pojedinačno načelo iz zakonodavstva Unije ne može smatrati „bezuvjetnim”, uzimajući u obzir da bi primjena sudske prakse Suda na takav slučaj i stoga odgovor na prethodno pitanje mogli biti nepovezani s glavnim postupkom i zbog toga samo hipotetski ( 19 ).

50.

Što se tiče obvezujućeg karaktera tumačenja koje daje Sud, dovoljno je napomenuti da se, s obzirom na diskrecijsku ovlast suda koji je uputio zahtjev da ocijeni korisnost pitanja upućenih Sudu u okviru zahtjeva za prethodnu odluku ( 20 ), čini da je takav karakter pretpostavljen u sudskoj praksi, osim u slučaju kad elementi u spisu predmeta navode na zaključak da takvo tumačenje ne bi obvezivalo nacionalne sudove ( 21 ).

51.

Na temelju načela na koja sam upravo podsjetio i iz razloga koje ću iznijeti u sljedećim točkama, smatram da upućivanje u članku 18. stavku 1. točki 4. FPersV‑a na članak 13. stavak 1. točku (d) Uredbe br. 561/2006 treba kvalificirati kao „izravno i bezuvjetno”, tako da članak 13. stavak 1. točka (d) Uredbe br. 561/2006 postaje primjenjiv na vozila koja, zbog toga što im je najveća dopuštena masa manja od donje granice od 3,5 tona, da nema takvog upućivanja ne bi bila obuhvaćena područjem primjene Uredbe br. 561/2006.

52.

Kao prvo, predmetno upućivanje prema mojem je mišljenju „izravno” ako su ispunjeni zahtjevi iz sudske prakse navedene u točkama 48. do 49. ovog mišljenja s obzirom na tekst članka 18. stavka 1. točke 4. FPersV‑a i volju njemačkog zakonodavca.

53.

Naime, čini mi se da tekst te odredbe čak prekoračuje ono što je nužno za poštovanje takvih zahtjeva, s obzirom na to da ne preuzima samo bitan sadržaj članka 13. stavka 1. točke (d) Uredbe br. 561/2006, kako je izmijenjen člankom 45. Uredbe br. 165/2014, nego i, nakon što izričito upućuje na njega u naslovu („Iznimke u skladu s uredbama (EZ) br. 561/2006 i (EU) br. 165/2014”) i prvoj rečenici („[n]a temelju članka 13. stavka 1. Uredbe br. 561/2006 i članka 3. stavka 2. Uredbe br. 165/2014 […]”), od riječ do riječi, bez ikakve promjene, preuzima predmetnu iznimku. Jedina je razlika u odnosu na tekst članka 13. stavka 1. točke (d) Uredbe br. 561/2006 u upućivanju na pružanje „univerzalne usluge”, koje se očito ne odnosi na Direktivu 97/67, nego na nacionalne odredbe kojima je ona prenesena.

54.

U pogledu volje njemačkog zakonodavca napominjem da se u rješenju kojim se upućuje zahtjev za prethodnu odluku u predmetu C‑203/18 navodi da iz dokumenata povezanih s nastankom članka 18. stavka 1. točke 4. FPersV‑a jasno proizlazi da je zakonodavac „htio u potpunosti iskoristiti iznimku predviđenu člankom 13. stavkom 1. točkom (d) Uredbe br. 561/2006” te je stoga postupanje u unutarnjim situacijama uskladio s postupanjem u situacijama koje su obuhvaćene Uredbom br. 561/2006.

55.

Kao drugo, upućivanje u FPersV‑u prema mojem je mišljenju i „bezuvjetno” jer ne obuhvaća samo članak 13. stavak 1. točku (d) Uredbe br. 561/2006, nego se općenitije odnosi na sve relevantne propise, odnosno uredbe br. 561/2006 i 165/2014.

56.

Naime, iz rješenja kojim se upućuje zahtjev za prethodnu odluku proizlazi da se u FPersV‑u ne navodi pojedinačno upućivanje, nego se njime „u njemačko savezno nacionalno pravo prenose odredbe [Uredbe br. 561/2006]”, da je to zakonodavstvo „u bitnim dijelovima jednako [navedenoj uredbi]” ( 22 ) i da njegovi ciljevi, osobito usklađivanje uvjetâ tržišnog natjecanja među različitim oblicima kopnenog prometa i poboljšanje radnih uvjeta i cestovne sigurnosti, odgovaraju ciljevima Uredbe br. 561/2006.

57.

Članak 18. stavak 1. točka 4. FPersV‑a stoga ulazi u kontekst cjelovitog sustava nacionalnih pravila kojima se primjena pravnog okvira Unije o vremenu vožnje, stankama i razdobljima odmora, uvedenog Uredbom br. 561/2006, proširuje na prijevoz koji se obavlja vozilima čija je najveća dopuštena masa manja od one obuhvaćene područjem primjene Uredbe br. 561/2006 ( 23 ).

58.

Osim toga, kao i Komisija u svojim pisanim očitovanjima, smatram da su odredbe FPersV‑a kojima se uređuje nadzor poštovanja tih pravnih pravila također sastavljene u skladu s pravom Unije. Naime, člankom 1. stavkom 6. FPersV‑a predviđaju se, u granicama njegova područja primjene, obveze za vozača i za nositelja predmetnog poduzeća kako bi se provjerilo poštuju li se pravna pravila o vremenu vožnje, stankama i razdobljima odmora. U tom smislu, nije važno da, iako se Uredbom br. 165/2014 zahtijeva uporaba tahografa, nacionalno zakonodavstvo nalaže samo jednostavno vođenje evidencije, jer se tim zakonodavstvom jamči poštovanje istih zahtjeva kao navedenom uredbom.

59.

Naposljetku, valja napomenuti da se ni na temelju jednog elementa spisa ne može pretpostaviti da sud koji je uputio zahtjev može odstupiti od tumačenja članka 13. stavka 1. točke (d) Uredbe br. 561/2006 koje je dao Sud.

60.

S obzirom na prethodno navedeno, smatram da predmetno upućivanje, kao što sam već naveo, treba kvalificirati kao „izravno i bezuvjetno” u smislu sudske prakse Suda, što podrazumijeva da bi se Sud trebao proglasiti nadležnim za odgovaranje na prvo, drugo i četvrto pitanje u predmetu C‑374/18.

61.

U tim se okolnostima podrazumijeva da sud koji je uputio zahtjev tumačenje predmetne nacionalne odredbe, odnosno članka 18. stavka 1. točke 4. FPersV‑a, ne može, ni u cijelosti ni djelomično, temeljiti na nacionalnim kriterijima koji su drukčiji od onih predviđenih pravom Unije.

62.

S obzirom na prethodno navedena razmatranja, predlažem Sudu da na treće prethodno pitanje odgovori da članak 18. stavak 1. točku 4. FPersV‑a, kad se odnosi na vozila čija je najveća dopuštena masa veća od 2,8 tona, ali manja od 3,5 tona i koja stoga u načelu nisu obuhvaćena područjem primjene Uredbe br. 561/2006, treba tumačiti isključivo na temelju prava Unije.

63.

Svojim prvim pitanjem Oberverwaltungsgericht für das Land Nordrhein‑Westfalen (Visoki upravni sud savezne zemlje Sjeverne Rajne‑Vestfalije) i Landgericht Köln (Zemaljski sud u Kölnu) u biti pitaju Sud treba li iznimku predviđenu člankom 13. stavkom 1. točkom (d) Uredbe br. 561/2006 tumačiti na način da se ona može primijeniti na vozila pružatelja univerzalne usluge samo ako se njima prevoze jedino i isključivo pošiljke obuhvaćene univerzalnom uslugom ili se primjenjuje i na vozila kojima se uz te pošiljke prevoze i druge pošiljke koje se ne mogu obuhvatiti navedenom uslugom. U slučaju da Sud smatra da se predmetna iznimka primjenjuje i na vozila kojima se prevoze potonje pošiljke, navedeni sudovi svojim drugim pitanjem u biti pitaju koliki mora biti udio ili najmanji obujam pošiljki obuhvaćenih univerzalnom uslugom, a koliki udio ili najmanji obujam pošiljki koje nisu obuhvaćene tom uslugom, te kako taj udio ili obujam treba računati u praksi.

64.

Valja ponajprije podsjetiti da se Uredbom br. 561/2006 nastoje uskladiti određeni aspekti socijalnog zakonodavstva država članica u području cestovnog prijevoza robe i putnika. S tim se ciljem člancima 5. do 9. te uredbe predviđa niz pravila o vremenu vožnje, stankama i razdobljima odmora koja moraju poštovati vozači vozila obuhvaćenih njezinim područjem primjene.

65.

Takve se odredbe ipak ne primjenjuju ni na vozila koja se koriste za usluge navedene u članku 3. Uredbe br. 561/2006, koja ne ulaze u njezino područje primjene („izuzeća”), ni na ona koja se koriste za usluge iz članka 13. navedene uredbe, za koja se mogu odobriti iznimke na nacionalnoj razini u skladu s diskrecijskom odlukom dotične države članice („iznimke”). Doista, odredba čije tumačenje sudovi koji su uputili zahtjev traže od Suda u prvom i drugom prethodnom pitanju, odnosno članak 13. stavak 1. točka (d) Uredbe br. 561/2006, uključena je na popis iznimki.

66.

Za razliku od drugih iznimki, o kojima se Sud već izjašnjavao u okviru prethodnih postupaka ( 24 ), prema mojim saznanjima Sud dosad nije tumačio predmetnu odredbu. Stoga će se od njega tražiti da u predstojećoj presudi pojasni opseg iznimke iz te odredbe i da osobito ispita treba li tu iznimku shvatiti u širokom smislu, kao što to tvrde Deutsche Post i dr., Deutsche Post i poljska vlada, ili u uskom smislu, kao što, suprotno tomu, tvrde Savezna zemlja Sjeverna Rajna‑Vestfalija, UPS Deutschland i dr. te Komisija.

67.

Sve su te stranke u svojim pisanim očitovanjima opširno analizirale tekst članka 13. stavka 1. točke (d) Uredbe br. 561/2006, kao i njegovo tumačenje s obzirom na strukturu i ciljeve Uredbe br. 561/2006. Ističem prije svega da smatram da različita razmatranja, koja se odnose na te klasične metode tumačenja, idu u prilog uskom tumačenju iznimke propisane predmetnom odredbom.

68.

Člankom 13. stavkom 1. točkom (d) Uredbe br. 561/2006 određuje se da države članice imaju pravo odobriti iznimke od pravila o vremenu vožnje, stankama i razdobljima odmora, predviđenih tom uredbom, za prijevoz koji se obavlja vozilima s određenom najvećom dopuštenom masom, kojima se koriste pružatelji univerzalne poštanske usluge za dostavu pošiljki „u sklopu univerzalne usluge” ( 25 ).

69.

Na prvi pogled čini mi se da dodavanje u tekst predmetne odredbe materijalnog kriterija prema kojem se ta vozila trebaju koristiti za dostavu pošiljki „u sklopu univerzalne usluge” već upućuje na to da zakonodavac Unije nije htio u područje primjene predmetne iznimke uključiti sva vozila pružatelja univerzalne poštanske usluge, nego samo ona kojima se prevoze jedino i isključivo pošiljke koje se mogu obuhvatiti u univerzalnom poštanskom uslugom. Osim toga, razumno je zamisliti da bi zakonodavac Unije, da je njegova volja bila da se ta iznimka primjenjuje na vozila kojima se istodobno prevoze pošiljke obuhvaćene univerzalnom uslugom i pošiljke koje nisu obuhvaćene tom uslugom, vjerojatno uvjetovao njezinu primjenu naznakom određene minimalne količine ili udjela pošiljki koje se mogu obuhvatiti univerzalnom uslugom, što nije učinio.

70.

Čini mi se da to tumačenje potvrđuje usporedba nekoliko jezičnih verzija članka 13. stavka 1. Uredbe br. 561/2006. Naime, iako priznajem da njemačka („im Rahmen des Universaldienstes”), španjolska („en el marco del servicio universal”), estonska („universaalse postiteenuse raames”) i talijanska verzija („nell’ambito del servizio universale”), koje se ne razlikuju od francuske verzije, ne nude dodatne elemente u prilog tom tumačenju, čini mi se da engleska („as part of the universal service”) i portugalska verzija („como parte do serviço universal”) mogu potvrditi navedeno tumačenje.

71.

Naime, te dvije potonje verzije izričito upućuju na činjenicu da se, kako bi se predmetna vozila mogla obuhvatiti predmetnom iznimkom, pojedinačne pošiljke („items” u engleskoj i „bens” u portugalskoj verziji) za čiju se dostavu ta vozila koriste trebaju dostavljati kao dio univerzalne usluge. Prema mojem mišljenju, to znači da svaka pojedinačna pošiljka treba biti dio univerzalne poštanske usluge ili, drugim riječima, treba se moći obuhvatiti takvom uslugom. Prema tome, predmetna se iznimka ne odnosi na vozila kojima se, uz pošiljke koje se mogu obuhvatiti univerzalnom poštanskom uslugom, dostavljaju i pošiljke koje se ne mogu obuhvatiti tom uslugom.

72.

Neke od stranaka, osobito poljska vlada, osporavale su takav zaključak na temelju usporedbe teksta predmetne iznimke s iznimkama iz članka 13. stavka 1. točaka (e), (i) i (o) Uredbe br. 561/2006. Konkretno, istaknule su da je zakonodavac Unije u tekstu tih iznimki izričito naveo da vozila na koja se one odnose moraju biti namijenjena „isključivo” uporabi utvrđenoj u tim iznimkama, što naprotiv nije učinio pri sastavljanju članka 13. stavka 1. točke (d) te uredbe. Nepostojanje usporedive zadrške u potonjoj odredbi dokazuje, prema mišljenju tih zainteresiranih stranaka, da namjera zakonodavca Unije nije bila ograničiti područje primjene te iznimke na prijevoz koji se obavlja vozilima korištenima isključivo za dostavu pošiljki koje se mogu obuhvatiti univerzalnom poštanskom uslugom, nego uključiti u njega i slučajeve u kojima se vozila istodobno koriste za dostavu pošiljki koje se ne mogu obuhvatiti navedenom uslugom.

73.

Taj mi argument nije uvjerljiv.

74.

Smatram da činjenica da zakonodavac Unije nije upotrijebio pojam „isključivo” u iznimci koja se ispituje u ovom mišljenju nipošto ne znači da nije želio ograničiti područje primjene te iznimke na način da ona obuhvaća samo vozila koja se koriste za prijevoz pošiljki obuhvaćenih univerzalnom poštanskom uslugom. Naprotiv, sintagma „u sklopu univerzalne usluge” ima prema mojem mišljenju jednakovrijednu funkciju kao pojam „isključivo”, odnosno ograničava opseg predmetne iznimke kako bi se izbjeglo da ona svojim praktičnim posljedicama naposljetku ne ugrozi ciljeve Uredbe br. 561/2006.

75.

Naime, uporabom tog pojma u iznimkama iz članka 13. stavka 1. točke (e) Uredbe br. 561/2006 („vozila koja se koriste isključivo na otocima čija površina nije veća od 2300 kvadratnih kilometara te koji nisu povezani s ostatkom nacionalnog područja mostom, gazom ili tunelom otvorenim za motorna vozila” ( 26 )) i članka 13. stavka 1. točke (o) te uredbe („vozila koja se isključivo koriste na cestama unutar prometnih objekata kao što su luke, prekrcajne luke i željeznički terminali” ( 27 )) jamči se da se predmetna vozila ne kreću izvan ograničenog zemljopisnog područja (otok ili lučko područje) i time se ispunjava zahtjev da se smanji nepovoljan učinak tih iznimki na ciljeve poboljšanja radnih uvjeta vozača i cestovne sigurnosti. Isto tako, zbog uporabe pojma „isključivo” u iznimci iz članka 13. stavka 1. točke (i) te uredbe („vozila s 10 do 17 sjedala koja se isključivo koriste za nekomercijalan prijevoz putnika”) može se ograničiti njezin opseg na način da se primjenjuje samo u situacijama u kojima se prijevoz putnika obavlja iz razloga javnog interesa, što ima za posljedicu smanjenje protutržišnog učinka te iznimke.

76.

Upravo se izrazom „u sklopu univerzalne usluge” u tekstu članka 13. stavka 1. točke (d) Uredbe br. 561/2006 na sličan način smanjuje opseg iznimke u korist poštanskih usluga na slučajeve prijevoza koji čini opću uslugu od javnog interesa, s ciljem da se otkloni mogući protutržišni učinak takve iznimke.

77.

Osim toga, čini mi se da je Sud već potvrdio da nepostojanje pojma „isključivo” u tekstu jedne od iznimki navedenih u članku 13. stavku 1. Uredbe br. 561/2006 ne znači nužno da treba zaključiti a contrario da ta iznimka zahtijeva široko tumačenje. Upućujem osobito na presudu A. Karuse ( 28 ), u kojoj je Sud, kad mu je postavljeno pitanje o opsegu pojma „vozila koja se koriste za potrebe održavanja cesta” iz iznimke u članku 13. stavku 1. točki (h) Uredbe br. 561/2006, presudio da taj pojam ne obuhvaća vozila privatnog pružatelja usluga koji obavlja prijevoz šljunka namijenjenog za radove održavanja cesta do gradilišta, nego samo ona koja se koriste za prijevoz u cijelosti i isključivo povezan s izvršavanjem radova održavanja cesta ( 29 ).

78.

Prema tome, smatram da doslovno tumačenje ne ostavlja nikakve dvojbe u pogledu toga da predmetnu iznimku treba shvatiti u uskom smislu.

79.

Sustavno tumačenje, prema mojem mišljenju, također ide u prilog uskom tumačenju predmetne odredbe.

80.

U tom pogledu ustvrđujem da se članak 13. stavak 1. točka (d) Uredbe br. 561/2006 nalazi u poglavlju IV. te uredbe, pod naslovom „Iznimke”. Riječ je dakle o jednoj od odredbi koje čine iznimke koje države članice mogu odobriti u odnosu na pravila propisana u poglavlju II. te uredbe („Posade, vremena vožnje, stanke i razdoblja odmora”), odnosno u člancima 5. do 9. Uredbe br. 561/2006.

81.

Doista, predmetne su iznimke već obuhvaćene ustaljenom sudskom praksom, kojom je utvrđeno načelo uskog tumačenja njihovih uvjeta primjene ( 30 ).

82.

Čini mi se i da je usko tumačenje predmetne iznimke jedino u skladu s ciljevima Uredbe br. 561/2006 ( 31 ), kao što ću objasniti u nastavku.

83.

Najprije valja podsjetiti da se Uredbom br. 561/2006, na temelju njezina članka 1., žele uskladiti uvjeti tržišnog natjecanja u području cestovnog prometa i poboljšati socijalne uvjete radnika na koje se primjenjuje, kao i cestovnu sigurnost, time što se njome uvodi obveza opremanja vozilâ u cestovnom prometu odobrenim tahografom koji omogućuje da se nadzire poštovanje vremena vožnje, stanki i razdoblja odmora vozača.

84.

Što se tiče ciljeva poboljšanja socijalnih uvjeta radnika i cestovne sigurnosti, Sud je, kad mu je postavljeno pitanje o opsegu članka 13. stavka 1. točke (d) druge alineje Uredbe br. 561/2006, već smatrao da bi široko tumačenje iznimke moglo ugroziti te ciljeve jer bi proizvelo učinak da bi velik broj vozila mogli voziti vozači koji bi mogli zakonito upravljati vozilom mnogo sati bez odmora, što je protivno cilju poboljšanja cestovne sigurnosti, i da velik broj vozača ne bi ostvario zaštitu radnih uvjeta koja im je osigurana Uredbom br. 561/2006, što je protivno cilju poboljšanja socijalnih uvjeta radnika ( 32 ).

85.

Čini mi se da se ta razmatranja mogu u potpunosti primijeniti na ovaj predmet.

86.

Naime, široko tumačenje predmetne iznimke imalo bi za posljedicu, s jedne strane, da bi sva vozila društva Deutsche Post AG mogli voziti vozači koji bi imali pravo upravljati vozilom mnogo sati bez odmora i, s druge strane, da takvi vozači ne bi ostvarili zaštitu radnih uvjeta zbog nepostojanja obveze uporabe tahografa (za vozila čija je najveća dopuštena masa veća od 3,5 tona) ili vođenja zapisâ (za vozila čija je najveća dopuštena masa između 2,8 i 3,5 tona). Zaista ne sumnjam da se Deutsche Post koristi izrazito velikim brojem vozila ( 33 ) i da, prema tome, ima izrazito velik broj vozača tih vozila.

87.

Što se tiče cilja koji se odnosi na usklađivanje uvjetâ tržišnog natjecanja u području cestovnog prometa, čini mi se da se nepovoljan učinak koji bi na njega imalo široko tumačenje predmetne iznimke može utvrditi jednostavnom primjenom zaključaka iz presude A. Karuse na ovaj slučaj ( 34 )

88.

Sud je u tom predmetu, primjenjujući rasuđivanje iz sudske prakse u kojoj se tumačila preteča Uredbe br. 561/2006 ( 35 ), smatrao da se iznimke navedene u članku 13. stavku 1. Uredbe br. 561/2006 mogu odnositi samo na vozila koja se koriste za „opće usluge od javnog interesa”. Na temelju toga je presudio da vozila koja se koriste za prijevoz šljunka namijenjenog za radove održavanja cesta do gradilišta, ako ta usluga nije akcesorna radovima održavanja cesta, nisu obuhvaćena pojmom „vozila koja se koriste za potrebe održavanja cesta” iz članka 13. stavka 1. točke (h) Uredbe br. 561/2006. Naime, tumačenje kojim se područje primjene te iznimke proširuje tako da obuhvaća i vozila privatnog pružatelja usluga koji samo obavlja prijevoz šljunka namijenjenog za radove održavanja cesta do gradilišta „dodijelilo bi [tom pružatelju usluga] prednost u tržišnom natjecanju u odnosu na pružatelje usluga u istom sektoru, u mjeri u kojoj bi ostvario uštede u troškovima povezanima s instalacijom i održavanjem […] tahografa u tim vozilima” ( 36 ).

89.

Kad se te ocjene primijene na ovaj predmet, napominjem da je očito da dostavu pošiljki koje se mogu obuhvatiti „univerzalnom uslugom”, kako je određena u članku 3. stavku 1. Direktive 97/67, treba smatrati „općom uslugom od javnog interesa” u smislu sudske prakse Suda, što znači da tomu namijenjena vozila ulaze u pojam „vozila [koja se] koriste […] radi dostave pošiljaka u sklopu univerzalne usluge” te se stoga na njih može primijeniti predmetna iznimka. Ako se, naprotiv, navedeni pojam shvati na način da obuhvaća i vozila namijenjena za dostavu pošiljki koje se mogu obuhvatiti drugim poštanskim uslugama, to bi tumačenje neizbježno imalo za posljedicu narušavanje tržišnog natjecanja jer bi pružatelju univerzalne usluge, koji bi zbog toga uštedio na troškovima ugradnje i održavanja tahografa u korištenim vozilima, dalo konkurentsku prednost u odnosu na druge poduzetnike koji pružaju navedene poštanske usluge.

90.

U pogledu toga, Deutsche Post i dr. te Deutsche Post, kao i poljska vlada, u svojim su pisanim očitovanjima osporavali postojanje takve konkurentske prednosti za pružatelja univerzalne usluge jer je, prema njihovu mišljenju, cilj te iznimke upravo ispraviti nepovoljan konkurentski položaj pružatelja te usluge tako da se „nadoknadi” financijski teret koji podrazumijeva pružanje takve usluge od općeg interesa.

91.

Ne mogu se složiti s takvim argumentom.

92.

Naime, čini mi se da ta iznimka, s obzirom na to da odgovara na potrebu da se osigura ispunjavanje obveza pružanja univerzalne usluge, čemu bi pravila o vremenu vožnje, stankama i razdobljima odmora mogla činiti prepreku, zapravo ide u korist korisnicima, a ne pružatelju univerzalne poštanske usluge ( 37 ). Prema tome, ne može se smatrati da je cilj navedene iznimke nadoknaditi financijski teret koji nastaje pružanjem univerzalne poštanske usluge, od čega bi korist imao pružatelj takve usluge.

93.

Uostalom, skrećem pozornost na činjenicu da je zakonodavac Unije u članku 7. stavcima 3. i 4. Direktive 97/67 već predvidio mehanizme financiranja univerzalne poštanske usluge koje svaka država članica može uvesti ako utvrdi da obveze pružanja univerzalne usluge pružatelju te usluge donose neto trošak, i to i. mehanizam za nadoknadu troškova određenog poduzeća iz javnih sredstava ili ii. mehanizam za podjelu neto troška između pružatelja usluge i/ili korisnika, koji mogu uključivati osnivanje kompenzacijskog fonda kojim upravlja tijelo neovisno o tim korisnicima.

94.

Iz svih tih razmatranja proizlazi da teleološko tumačenje potvrđuje zaključak prema kojem iznimku predviđenu člankom 13. stavkom 1. točkom (d) treba tumačiti u uskom smislu.

95.

Detaljno ispitivanje nastanka Uredbe br. 561/2006 može, prema mojem mišljenju, potkrijepiti dosadašnja razmatranja.

96.

Odredba o iznimci povezanoj s poštanskim uslugama već je postojala u Uredbi br. 3820/85. Naime, člankom 4. točkom 6. te uredbe bila je predviđena iznimka širokog opsega u korist tih usluga, s obzirom na to da se odnosila na vozila „koja se koriste za […] prijevoz poštanskih pošiljki” [neslužbeni prijevod].

97.

U prijedlogu izmjene Uredbe br. 3820/85 Komisija je, s obzirom na činjenicu da su poštanske usluge tada već pripadale kategoriji, djelomično ili potpuno, liberaliziranih usluga, predvidjela da se ta iznimka izbriše a da se ne zamijeni novom ( 38 ).

98.

Europski parlament zatim je u prvom čitanju ( 39 ) smatrao da valja zadržati odredbu o iznimci u pogledu poštanskih usluga, ali nije predložio da se donese nova iznimka koja bi se odnosila na vozila namijenjena za prijevoz svih poštanskih pošiljki. Suprotno tomu, zagovarao je uvođenje iznimke koja bi se primjenjivala na vozila „kojima se prevoze poštanske pošiljke u sklopu univerzalne usluge ( 40 )”.

99.

Komisija se u izmijenjenom prijedlogu ( 41 ) složila s tim amandmanom Parlamenta i stoga je predložila formulaciju predmetne iznimke gotovo jednaku postojećoj, koja uključuje sintagmu „u sklopu univerzalne usluge”, zbog toga što je uočila „potrebu za iznimkom ograničena opsega kojom bi se isključile lokalne poštanske usluge ( 42 )”.

100.

Uzimajući u obzir te elemente, smatram da je zakonodavac Unije, stavljanjem izvan snage Uredbe br. 3820/85 i donošenjem Uredbe br. 561/2006, želio predvidjeti iznimku u pogledu poštanskih usluga ograničenu na vozila namijenjena za dostavu pošiljki koje se mogu obuhvatiti univerzalnom uslugom, kako bi spriječio da ta iznimka, kad bi se primjenjivala i na vozila koja se koriste za dostavu pošiljki u okviru liberaliziranih poštanskih usluga, dovede do narušavanja tržišnog natjecanja na navedenim tržištima.

101.

Takvo tumačenje volje zakonodavca Unije, prema mojem mišljenju, potvrđuje sadašnja formulacija uvodne izjave 23. Uredbe br. 561/2006, u kojoj se navodi da bi „[n]acionalna odstupanja trebala […] odražavati promjene u sektoru cestovnog prometa te bi trebala biti ograničena na one elemente koji sada ne podliježu pritiscima tržišnog natjecanja”. Ne vidim pak kako je to smanjenje opsega nacionalnih iznimki usklađeno sa širokim tumačenjem predmetne iznimke

102.

S obzirom na prethodna razmatranja, smatram da povijesni pristup članku 13. stavku 1. točki (d) Uredbe br. 561/2006, kao i doslovni, sustavni i teleološki, ide u prilog uskom tumačenju iznimke koju sadržava.

103.

Nadalje, razmotrit ću argument, iznesen u pisanim očitovanjima Deutsche Post i dr. te Deutsche Post, kao i poljske vlade, koji se temelji na zahtjevu da se očuva koristan učinak predmetne iznimke.

104.

Prema tvrdnji navedenih stranaka, one se ne mogu složiti s uskim tumačenjem predmetne iznimke jer bi takvim tumačenjem ta iznimka izgubila koristan učinak. Naime, takvo tumačenje podrazumijeva da bi pružatelj usluga koji pruža i univerzalnu poštansku uslugu i druge poštanske usluge, kako bi se na njega primjenjivala navedena iznimka, bio dužan uspostaviti dvije distribucijske mreže i osobito dva cjelovita vozna parka, jedan za dostavu paketa pojedinačne mase do 20 kilograma, obuhvaćenih univerzalnom uslugom, i drugi za dostavu paketa veće mase, koji nisu obuhvaćeni tom uslugom. To bi dovelo do toliko velikih dodatnih troškova za pružatelje univerzalne poštanske usluge da nijedan od njih ne bi u praksi iskoristio predmetnu iznimku.

105.

Prema mojem mišljenju, taj argument ne može pobiti zaključak prema kojem predmetnu iznimku treba usko tumačiti.

106.

Najprije ističem da ostale stranke osporavaju potrebu za udvostručenjem voznog parka društva Deutsche Post. Ne vidim zašto se ne bi mogla predvidjeti druga logistička rješenja osim udvostručenja voznog parka društva Deutsche Post AG, uzimajući u obzir činjenicu da, kao što je to društvo priznalo u svojim pisanim očitovanjima, samo 5 % ukupnih pošiljki koje prevozi nije obuhvaćeno univerzalnom poštanskom uslugom.

107.

U svakom slučaju, smatram da predmetna iznimka ne bi izgubila koristan učinak u slučaju da se prihvati njezino usko tumačenje. Naime, čak i pod pretpostavkom da je udvostručenje voznog parka jedino zamislivo rješenje za Deutsche Post ( 43 ), s velikim dodatnim troškovima koje bi to rješenje podrazumijevalo, ne vjerujem da se iz toga može zaključiti da nijedan pružatelj univerzalne poštanske usluge u Uniji ne bi iskoristio predmetnu iznimku. Naprotiv, razumno je zamisliti da bi pružatelj usluga koji želi iskoristiti tu iznimku jednostavno trebao donijeti ekonomsku odluku, nakon odvagivanja između uštede koju bi ostvario da ne podliježe obvezi uporabe tahografa i dodatnih troškova koje bi snosio zbog udvostručenja voznog parka. Prema mojem mišljenju, to odvagivanje ne bi uvijek dovelo do toga da pružatelj univerzalne poštanske usluge odustane od toga da iskoristi navedenu iznimku.

108.

Uzimajući u obzir ta razmatranja, predlažem Sudu da na prvo prethodno pitanje odgovori da članak 13. stavak 1. točku (d) Uredbe br. 561/2006 treba tumačiti na način da se može primijeniti na vozila pružatelja univerzalne usluge samo ako se njima prevoze jedino i isključivo pošiljke obuhvaćene univerzalnom uslugom.

109.

S obzirom na odgovor koji predlažem na prvo pitanje, prema mojem mišljenju, nije potrebno odgovoriti na drugo prethodno pitanje ni u predmetu C‑203/18 ni u predmetu C‑374/18. Naime, ako je dovoljno da vozilo prevozi samo jednu pošiljku koja nije obuhvaćena univerzalnom poštanskom uslugom da na njega ne bude primjenjiva iznimka predviđena člankom 13. stavkom 1. točkom (d) Uredbe br. 561/2006, podrazumijeva se da nije potrebno utvrditi udio u pogledu uporabe vozila za dostavu pošiljki obuhvaćenih univerzalnom uslugom, kao ni najveći mogući obujam (pošiljki koje nisu obuhvaćene univerzalnom uslugom) ili najmanji mogući obujam (pošiljki obuhvaćenih takvom uslugom).

110.

U svojem četvrtom prethodnom pitanju Landgericht Köln (Zemaljski sud u Kölnu) u biti želi znati je li pošiljka koja uključuje dodatne usluge, poput onih navedenih u tom pitanju, obuhvaćena univerzalnom uslugom na temelju Direktive 97/67 i treba li je stoga smatrati pošiljkom „u sklopu univerzalne usluge” za potrebe primjene predmetne iznimke.

111.

Odgovor na to pitanje očito podrazumijeva tumačenje kojim bi se ograničio opseg pojma „univerzalna usluga”, kako je predviđen Direktivom 97/67.

112.

Prije nego što započnem tu analizu, podsjećam da je cilj odredbi te direktive, uz uređivanje pružanja univerzalne usluge na razini Unije, postupno otvaranje poštanskog sektora tržišnom natjecanju ( 44 ). Tumačenje pojma „univerzalna usluga” stoga se treba voditi zahtjevom da se uspostavi prava ravnoteža između tih dvaju ciljeva.

113.

Najprije valja istaknuti da se u članku 3. stavku 1. Direktive 97/67 daje definicija „univerzalne usluge”, prema kojoj ta usluga znači „stalno pružanje poštanskih usluga određene kvalitete na svim dijelovima […] državnog područja, uz prihvatljive cijene za sve korisnike”. Budući da se tom definicijom samo žele iznijeti opća načela kojima se uređuje pružanje univerzalne usluge, njome se ne pojašnjava bitan sadržaj pojma „univerzalna usluga”, osobito u pogledu vrste „poštanskih usluga” koje bi taj pojam obuhvaćao.

114.

Može li se odrediti „poštanske usluge” na koje upućuje navedeni članak 3. stavak 1.?

115.

Prvi odgovor na to pitanje nalazi se u stavcima 4. i 5. iste odredbe, kojima se predviđa da univerzalna usluga obuhvaća barem i. prikupljanje, razvrstavanje, transport i distribuciju poštanskih pošiljki do dva kilograma, ii. prikupljanje, razvrstavanje, transport i distribuciju poštanskih paketa do 10 kilograma (to ograničenje nacionalna regulatorna tijela mogu povećati do 20 kilograma) i iii. usluge preporučene i vrijednosne pošte. Drugim riječima, sve te usluge čine minimalan bitan sadržaj pojma „univerzalna usluga” u poštanskom sektoru (u daljnjem tekstu: osnovne usluge).

116.

Činjenica da se u Direktivi 97/67 iznosi jedino sâma bit pojma „univerzalna usluga” nužno podrazumijeva da je zakonodavac Unije htio uvesti element fleksibilnosti u utvrđivanje opsega tog pojma kako bi se uzela u obzir različita poimanja država članica u pogledu raspona zadaće javnog interesa koju pružatelji univerzalne usluge trebaju ispuniti.

117.

Prema tome, države članice u načelu mogu za pružatelje univerzalne usluge predvidjeti i druge usluge osim osnovnih usluga kako su navedene u članku 3. stavcima 4. i 5. Direktive 97/67.

118.

Upravo se u tome moje rasuđivanje razlikuje od rasuđivanja koje Deutsche Post iznosi u svojim pisanim očitovanjima. Naime, ne slažem se sa zaključkom do kojeg je to društvo došlo na temelju navedenih razmatranja, prema kojem pitanje o tome jesu li usluge koje izlaze iz okvira osnovnih usluga zbog toga što su popraćene dodatnim uslugama ipak obuhvaćene univerzalnom uslugom, ovisi isključivo o suverenosti odlučivanja država članica.

119.

Moje neslaganje objašnjava činjenica da se tim zaključkom, prema mojem mišljenju, ne uzima u obzir tekst uvodnih izjava 18. i 21. Direktive 97/67/EZ, u kojima se jasno navodi da ta suverenost odlučivanja ima granice ( 45 ).

120.

Naime, iz navedene uvodne izjave 21. proizlazi da države članice ne mogu ni u kojem slučaju uključiti u univerzalnu uslugu nove usluge, razmjenu dokumenata i „samodostavu” jer te usluge nisu obuhvaćene „univerzalnom uslugom”. Isto tako, države članice u nju ne mogu uključiti ni usluge hitne pošte, s obzirom na to da se u uvodnoj izjavi 18. pravi razlika između tih usluga i univerzalne usluge.

121.

Međutim, iako navedena uvodna izjava 21. nije relevantna za odgovor Suda na četvrto pitanje zbog toga što usluge o kojima je riječ u glavnom postupku, odnosno osnovne usluge popraćene dodatnim uslugama, ne ulaze u njome predviđene kategorije, čini mi se da je uvodna izjava 18. primjenjiva u ovom slučaju jer te usluge, suprotno tomu, čine „usluge hitne pošte”.

122.

Naime, iako se Direktivom 97/67 ne utvrđuje kako valja shvatiti „usluge hitne pošte”, ističem, kao prvo, da se u samoj uvodnoj izjavi 18. te direktive iznosi kriterij na temelju kojeg se one mogu odrediti, kad se navodi da je „bitna razlika između hitne pošte i univerzalnih poštanskih usluga u dodatnoj vrijednosti (bez obzira na njezin oblik) koju pružaju hitne usluge, a koju korisnici uočavaju, najdjelotvorniji način utvrđivanja dodatne uočene vrijednosti je da se razmotri dodatna cijena koju su korisnici spremni platiti ( 46 )”. Kao drugo, napominjem da je Sud nedavno, u presudama Ilves Jakelu ( 47 ) i Confetra i dr. ( 48 ), presudio da se usluge hitne pošte razlikuju od univerzalne poštanske usluge na temelju dodane vrijednosti koju donose korisnicima, zbog čega su oni spremni platiti više ( 49 ).

123.

Razliku između „usluga hitne pošte” i „univerzalne usluge” potkrepljuje i nastanak Direktive 97/67, kao što to u svojim pisanim očitovanjima tvrde UPS Deutschland i dr.

124.

Komisija je u izmijenjenom prijedlogu ( 50 ) odbila amandman Parlamenta iz prvog čitanja kojim se htjela izmijeniti uvodna izjava 21. Direktive 97/67 na način da posebne usluge, u koje se ubrajaju usluge hitne pošte, postanu dio univerzalne usluge ( 51 ). To odbijanje, koje je zatim potvrdilo Vijeće Europske unije pri donošenju zajedničkog stajališta ( 52 ), temeljilo se na utvrđenju da „posebne usluge […] imaju specifična obilježja koja ih razlikuju od usluga obuhvaćenih univerzalnom uslugom”.

125.

Uzimajući u obzir ta razmatranja, prema mojem mišljenju, nema nikakve dvojbe u pogledu toga da osnovne usluge popraćene dodatnim uslugama navedenim u četvrtom prethodnom pitanju (preuzimanje s vremenskim ograničenjem ili bez njega, provjera dobi primatelja, plaćanje pouzećem, vozarina na teret primatelja do 31,5 kilograma, usluga prosljeđivanja pošte, povratnica, odabir dana, odabir vremena) mogu donijeti dodanu vrijednost za korisnike, koji su stoga spremni platiti veću cijenu kako bi koristili navedene usluge ( 53 ). Prema tome, valja zaključiti da te usluge treba kvalificirati kao „usluge hitne pošte” i da one stoga nisu obuhvaćene univerzalnom uslugom.

126.

Prema tome, predlažem Sudu da na četvrto pitanje koje mu je uputio Landgericht Köln (Zemaljski sud u Kölnu) odgovori da pošiljka koja uključuje dodatne usluge, kao što su one navedene u tom pitanju, nije obuhvaćena univerzalnom uslugom na temelju Direktive 97/67 i da je zbog toga ne treba smatrati pošiljkom „u sklopu univerzalne usluge” za potrebe primjene iznimke predviđene člankom 13. stavkom 1. točkom (d) Uredbe br. 561/2006.

127.

S obzirom na prethodna razmatranja, predlažem Sudu da na prethodna pitanja koja su uputili Oberverwaltungsgericht für das Land Nordrhein‑Westfalen (Visoki upravni sud savezne zemlje Sjeverne Rajne‑Vestfalije, Njemačka) i Landgericht Köln (Zemaljski sud u Kölnu, Njemačka) odgovori kako slijedi: