I. Uvod

II. Pravni okvir

A. Pravo Unije

1. Ugovor o funkcioniranju Europske unije

2. Statut Europskog sustava središnjih banaka i Europske središnje banke

B. Latvijsko pravo

1. Zakon o kaznenom postupku

2. Zakon o Banci Latvije

3. Zakon o Uredu za suzbijanje i borbu protiv korupcije

III. Kontekst spora

IV. Postupci pred Sudom i zahtjevi stranaka

V. Ocjena

A. Tužba predviđena člankom 14.2. Statuta ESSB‑a i ESB‑a

1. Priroda tužbe

a) Tekst i nastanak

b) Sustavno i teleološko tumačenje

2. Tuženik u postupku

3. Međuzaključak

B. Nadležnost Suda za odlučivanje o sigurnosnim mjerama koje je USBK izrekao I. Rimšēvičsu

1. Nadležnost Suda

2. Mjere izrečene I. Rimšēvičsu kao razrješenje dužnosti u smislu članka 14.2. Statuta ESSB‑a i ESB‑a

C. Meritum

1. Povreda članka 14.2. Statuta ESSB‑a i ESB‑a

a) Uvodne napomene

b) Pojmovi uvjeta koji su potrebni za obavljanje dužnosti guvernera središnje banke i teške povrede dužnosti

c) Dokazi koji su potrebni kako bi se dokazalo da su ispunjeni uvjeti za razrješenje dužnosti guvernera

1) Presuda o meritumu koju je donio neovisni sud

2) Dovoljni dokazi koji bi omogućili Sudu da se uvjeri u točnost činjenica

d) Međuzaključak

2. Navodna povreda Protokola o povlasticama i imunitetima Europske unije

3. Navodna povreda latvijskog prava

D. Međuzaključak

VI. Troškovi

VII. Zaključak

1.

Pod kojim uvjetima države članice Europske unije mogu razriješiti dužnosti guvernere svojih središnjih banaka?

2.

To se pitanje postavlja u ovim predmetima u pogledu Ilmārsa Rimšēvičsa, guvernera Latvijas Banke (Banka Latvije), koji je privremeno razriješen dužnosti odlukom Korupcijas novēršanas un apkarošanas birojsa (Ured za suzbijanje i borbu protiv korupcije, Latvija) (u daljnjem tekstu: USBK) jer je osumnjičen za trgovinu utjecajem u korist latvijske banke Trasta Komercbanka ( 2 ).

3.

To je pitanje prvi put upućeno Sudu na temelju nadležnosti koja mu je dodijeljena člankom 14.2. Protokola (br. 4) UFEU‑u o Statutu Europskog sustava središnjih banaka i Europske središnje banke ( 3 ) (u daljnjem tekstu: Statut ESSB‑a i ESB‑a) za odlučivanje o odlukama o razrješenju dužnosti guvernera središnjih banaka država članica.

4.

Ta nadležnost temelji se osobito na činjenici da su guverneri središnjih banaka država članica čija je valuta euro, iako ih države članice imenuju i razrješuju dužnosti, također članovi tijela institucije Unije, odnosno Upravnog vijeća Europske središnje banke (u daljnjem tekstu: Upravno vijeće). To je Upravno vijeće glavno tijelo za odlučivanje ESB‑a i Eurosustava ( 4 ) te ima i važnu ulogu u bonitetnom nadzoru kreditnih institucija u Uniji ( 5 ).

5.

Neovisnost guvernera nacionalnih središnjih banaka, kao i neovisnost ESB‑a stoga uživa posebnu zaštitu, osobito zbog toga što je ona ključni uvjet stabilnosti cijena, glavnog cilja gospodarske i monetarne politike Unije ( 6 ) čija je važnost naglašena njezinim navođenjem u članku 3. UEU‑a ( 7 ).

6.

Člancima 129. do 131. UFEU‑a određuje se:

„Članak 129.

1.   ESSB‑om upravljaju tijela Europske središnje banke nadležna za odlučivanje, odnosno Upravno vijeće i Izvršni odbor.

2.   Statut Europskog sustava središnjih banaka i Europske središnje banke (dalje u tekstu ‚Statut ESSB‑a i ESB‑a’) utvrđen je Protokolom koji je priložen Ugovorima.

[…]

Članak 130.

Pri izvršavanju ovlasti i obavljanju zadaća i dužnosti koje su im dodijeljene Ugovorima i Statutom ESSB‑a i ESB‑a, ni Europska središnja banka ni nacionalne središnje banke kao niti članovi njihovih tijela nadležnih za odlučivanje ne traže i ne primaju naputke od institucija, tijela, ureda ili agencija Unije, bilo koje vlade država članica ili bilo kojeg drugog tijela. Institucije, tijela, uredi ili agencije Unije i vlade država članica obvezuju se da će poštovati ovo načelo i da neće nastojati utjecati na članove tijela nadležnih za odlučivanje u Europskoj središnjoj banci ili u nacionalnim središnjim bankama u obavljanju njihovih zadaća.

Članak 131.

Svaka država članica osigurava da njezino nacionalno zakonodavstvo, uključujući i statut njezine nacionalne središnje banke, bude usklađeno s Ugovorima i Statutom ESSB‑a i ESB‑a.”

7.

Članci 282. i 283. UFEU‑a glase kako slijedi:

„Članak 282.

1.   Europska središnja banka, zajedno s nacionalnim središnjim bankama, čini Europski sustav središnjih banaka (ESSB). Europska središnja banka, zajedno s nacionalnim središnjim bankama država članica čija je valuta euro, čini Eurosustav i provodi monetarnu politiku Unije.

[…]

Članak 283.

1.   Upravno vijeće Europske središnje banke sastoji se od članova Izvršnog odbora Europske središnje banke i guvernera nacionalnih središnjih banaka država članica čija je valuta euro.

[…]”

8.

Člankom 14. Statuta ESSB‑a i ESB‑a, naslovljenim „Nacionalne središnje banke”, predviđa se:

„14.1.   U skladu s člankom 131. Ugovora o funkcioniranju Europske unije, svaka država članica osigurava da njezino nacionalno zakonodavstvo, uključujući i statut njezine nacionalne središnje banke, bude usklađeno s Ugovorima i ovim Statutom.

14.2.   Statuti nacionalnih središnjih banaka moraju osobito predvidjeti da mandat guvernera nacionalne središnje banke bude najmanje 5 godina.

Guverner može biti razriješen dužnosti samo ako više ne ispunjava uvjete koji su potrebni za obavljanje dužnosti ili ako je počinio tešku povredu dužnosti. Protiv odluke donesene u tom smislu, dotični guverner ili Upravno vijeće mogu pokrenuti postupak pred Sudom zbog povrede Ugovorâ ili bilo kojeg pravnog pravila vezanog za njegovu primjenu. Takav se postupak pokreće u roku od dva mjeseca od objavljivanja odluke ili obavješćivanja tužitelja o njoj ili, ako takva objava ili obavijest izostanu, od dana kad je tužitelj saznao za odluku.

14.3.   Nacionalne središnje banke sastavni su dio ESSB‑a i djeluju u skladu sa smjernicama i naputcima ESB‑a. Upravno vijeće poduzima potrebne korake kako bi osiguralo usklađenost sa smjernicama i naputcima ESB‑a te traži da mu se dostave svi potrebni podaci.

[…]”

9.

Članak 249. stavak 1. Kriminālprocesa likumsa (Zakon o kaznenom postupku) glasi:

„(1)   Ako je prilikom izricanja sigurnosne mjere njezin temelj postao bespredmetan ili se promijenio, ako su se uvjeti za izricanje ili ponašanje osobe promijenili ili su utvrđene druge okolnosti koje su odredile odabir sigurnosne mjere, tijelo koje vodi postupak donosi odluku o izmjeni ili ukidanju navedene mjere.”

10.

Članak 262. stavak 1. točke 2. i 3. i članak 262. stavci 2. do 5. Zakona o kaznenom postupku glase:

„(1)   Tijekom prethodne faze postupka, protiv odluke tijela koje vodi postupak može se podnijeti prigovor, i to protiv:

[…]

[…]

(2)   Prigovor se može podnijeti protiv odluke navedene u stavku 1. ovog članka samo ako osoba u pogledu koje je sigurnosna mjera izrečena, može dokazati da se uvjeti te mjere ne mogu izvršiti u odnosu na nju. Ta osoba, njezin branitelj ili njezin zastupnik može podnijeti prigovor pred sucem nadležnim za nadzor nad poštovanjem ljudskih prava u roku od sedam dana od primitka primjerka odluke kojom se izriče sigurnosna mjera.

(3)   Sudac istrage ispituje prigovor u pisanom postupku u roku od tri radna dana. Prema potrebi, sudac od osobe koja vodi istragu ili od podnositelja prigovora zatražiti dokumente iz spisa i pojašnjenja.

(4)   Sudac istrage može odlukom odbiti prigovor ili naložiti osobi koja vodi istragu da izmijeni primijenjenu sigurnosnu mjeru ili neke njezine odredbe u roku od tri radna dana, ili odrediti iznos jamčevine.

(5)   Primjerak odluke suca istrage dostavlja se osobi koja vodi istragu, osobi na koju je primijenjena predmetna sigurnosna mjera i podnositelju prigovora. Protiv te odluke nije dopuštena žalba.”

11.

Člankom 375. stavkom 1. Zakona o kaznenom postupku propisuje se:

„(1)   Tijekom kaznenog postupka, elementi spisa predmeta obuhvaćeni su tajnošću istrage i službenici zaduženi za kazneni postupak, kao i osobe kojima oni pokazuju predmetne elemente u skladu s postupkom predviđenim ovim zakonom, ovlašteni su upoznati se s njima.”

12.

Člankom 22. Likumsa par Latvijas Banku (Zakon o Banci Latvije) određuje se:

„Guvernera Banke Latvije imenuje Parlament na preporuku barem deset svojih članova.

Zamjenika guvernera i članove Upravnog vijeća Banke Latvije imenuje Parlament na preporuku guvernera Banke Latvije.

Mandat guvernera, zamjenika guvernera i članova Upravnog vijeća Banke Latvije traje šest godina. Ako član Upravnog vijeća odstupi s dužnosti prije kraja svojeg mandata, novi član Upravnog vijeća Banke Latvije imenuje se na mandat od šest godina.

Parlament može razriješiti dužnosti guvernera, zamjenika guvernera i članove Upravnog vijeća Banke Latvije prije isteka mandata predviđenog u trećem stavku ovog članka, samo u sljedećim slučajevima:

U slučaju iz točke 2. četvrtog stavka ovog članka, Parlament može razriješiti dužnosti guvernera, zamjenika guvernera i članove Upravnog vijeća Banke Latvije nakon pravomoćnosti osuđujuće presude.

Guverner Banke Latvije može podnijeti tužbu protiv odluke Parlamenta o razrješenju dužnosti, u skladu s postupkom predviđenim u članku 14.2. Statuta [ESSB‑a i ESB‑a]. Zamjenik guvernera ili član Upravnog vijeća Banke Latvije može uputiti odluku Parlamenta o razrješenju dužnosti sudu predviđenom Zakonom o upravnom postupku.”

13.

U skladu s člankom 2. stavcima 1. i 2. Korupcijas novēršanas un apkarošanas biroja likumsa (Zakon o Uredu za suzbijanje i borbu protiv korupcije):

„(1)   Ured je izravno upravno tijelo koje obavlja dužnosti suzbijanja i borbe protiv korupcije predviđene ovim zakonom […]

(2)   Ured je pod nadzorom Vijeća ministara. Vijeće ministara provodi institucionalni nadzor posredstvom predsjednika Vlade. Nadzor uključuje pravo predsjednika Vlade da nadzire zakonitost upravnih odluka koje donosi voditelj Ureda i da poništi nezakonite odluke, kao i da, u slučaju utvrđenja nezakonitog propuštanja djelovanja, naloži donošenje odluke. Pravo nadzora Vijeća ministara ne odnosi se na odluke koje Ured donosi tijekom obavljanja dužnosti navedenih u člancima 7., 8., 9. i 91. ovog Zakona.”

14.

Članak 8. stavak 1. točka 2. Zakona o Uredu za suzbijanje i borbu protiv korupcije glasi:

„(1)   U okviru borbe protiv korupcije, Ured obavlja sljedeće dužnosti:

[…]

15.

Ilmārs Rimšēvičs je odlukom Parlamenta 31. listopada 2013. ponovno imenovan guvernerom Banke Latvije, na mandat od šest godina, od 21. prosinca 2013. do 21. prosinca 2019.

16.

I. Rimšēvičs uhićen je 17. veljače 2018., nakon što je 15. veljače 2018. pokrenuta preliminarna istraga koju je vodio USBK, zbog sumnje da je kao guverner Banke Latvije počinio kazneno djelo traženja i primanja mita.

17.

I. Rimšēvičs pušten je 19. veljače 2018. na slobodu uz plaćanje jamčevine. Istog dana, zamjenik voditelja USBK‑ova Odjela za istrage donio je odluku o određivanju I. Rimšēvičsa kao osumnjičenika, kojom se opisuju činjenice koje mu se stavljaju na teret i nabrajaju dostupni dokazi, kao i odluku kojom mu se izriče više sigurnosnih mjera, među ostalim, osim plaćanja jamčevine, zabrana obavljanja određenih profesionalnih djelatnosti, konkretno dužnosti guvernera Banke Latvije, zabrana prilaženja određenim osobama i zabrana napuštanja zemlje bez prethodnog odobrenja. Pojašnjeno je da te mjere trebaju ostati na snazi tijekom preliminarne istrage te sve dok ne budu izmijenjene ili ukinute.

18.

Sudac nadležan za nadzor nad poštovanjem ljudskih prava Rīgas rajona tiesa (Općinski sud u Rigi, Latvija) odbio je 27. veljače 2018. prigovor I. Rimšēvičsa protiv dviju od sigurnosnih mjera koje je izrekao USBK, odnosno zabrane obavljana određenih profesionalnih djelatnosti i zabrane napuštanja zemlje bez odobrenja.

19.

Zamjenik načelnika USBK‑ova Odjela za istrage donio je 1. lipnja 2018. novu odluku o određivanju I. Rimšēvičsa kao osumnjičenika, dopunjenu novim činjenicama.

20.

Tužitelj Ureda glavnog državnog odvjetnika Republike Latvije donio je 28. lipnja 2018. odluku o pokretanju pitanja kaznene odgovornosti (optužnici) I. Rimšēvičsa.

21.

Potpredsjednik Suda naložio je 20. srpnja 2018. Republici Latviji da poduzme potrebne mjere kako bi se sigurnosne mjere donesene u pogledu I. Rimšēvičsa obustavile do donošenja odluke kojom će se završiti predmet C‑238/18, u dijelu u kojem ga te mjere sprečavaju da odredi osobu koja će ga zamijeniti kao člana Upravnog vijeća ESB‑a ( 8 ).

22.

Tužitelj Ureda glavnog državnog odvjetnika Republike Latvije donio je 25. srpnja 2018. odluku o izmjeni uvjeta sigurnosnih mjera izrečenih u pogledu I. Rimšēvičsa. I. Rimšēvičs podnio je 1. kolovoza 2018. tužbu kojom osporava izmijenjene sigurnosne mjere. Sudac nadležan za nadzor nad poštovanjem ljudskih prava Rīgas pilsētas Vidzemes priekšpilsētas tiesa (Općinski sud gradske četvrti Vidzeme grada Rige, Latvija) djelomično je prihvatio 22. kolovoza 2018. prigovor I. Rimšēvičsa. Tužitelj Ureda glavnog državnog odvjetnika Republike Latvije donio je 28. kolovoza 2018. odluku o novoj izmjeni sigurnosnih mjera izrečenih u pogledu I. Rimšēvičsa.

23.

Tužbom podnesenom tajništvu Suda 16. ožujka 2018. I. Rimšēvičs pokrenuo je postupak u predmetu C‑202/18.

24.

I. Rimšēvičs od Suda zahtijeva da:

25.

U odgovoru na tužbu u predmetu C‑202/18, Republika Latvija od Suda zahtijeva da u cijelosti odbije tužbu I. Rimšēvičsa.

26.

Tužbom podnesenom tajništvu Suda 3. travnja 2018. ESB je pokrenuo postupak u predmetu C‑238/18.

27.

ESB od Suda zahtijeva da:

28.

K tomu, zasebnim aktima podnesenima tajništvu Suda istog dana kao i njegova tužba, ESB je od Suda zatražio da o predmetu C‑238/18 odluči u ubrzanom postupku na temelju članka 53. stavka 4. i članka 133. Poslovnika te je podnio zahtjev za određivanje privremenih mjera na temelju članka 279. UFEU‑a i članka 160. Poslovnika, koji je upisan pod brojem C‑238/18 R.

29.

U odgovoru na tužbu u predmetu C‑238/18 Republika Latvija od Suda zahtijeva da u cijelosti odbije tužbu ESB‑a.

30.

Rješenjima od 12. lipnja 2018., Rimšēvičs/Latvija ( 9 ) i ESB/Latvija ( 10 ), predsjednik Suda odlučio je da se o predmetima C‑202/18 i C‑238/18 odluči u ubrzanom postupku na temelju članka 133. Poslovnika.

31.

Rješenjem u postupku privremene pravne zaštite od 20. srpnja 2018. ESB/Latvija ( 11 ), potpredsjednik Suda naložio je Republici Latviji da poduzme potrebne mjere kako bi se sigurnosne mjere koje je USBK izrekao 19. veljače 2018. u pogledu I. Rimšēvičsa, obustavile do donošenja odluke kojom će se okončati predmet C‑238/18, u dijelu u kojem ga te mjere sprečavaju da odredi osobu koja će ga zamijeniti kao člana Upravnog vijeća ESB‑a. Zahtjev za privremenu pravnu zaštitu odbijen je u preostalom dijelu, te je odlučeno da će se o troškovima odlučiti naknadno.

32.

Zajednička rasprava u predmetima C‑202/18 i C‑238/18 održana je 25. rujna 2018.

33.

Na zajedničkoj raspravi, Sud je od Republike Latvije zatražio da mu u roku od osam dana dostavi sve potrebne dokumente za opravdavanje sigurnosnih mjera izrečenih I. Rimšēvičsu, kao i odluku o pokretanju postupka utvrđivanja njegove kaznene odgovornosti.

34.

Republika Latvija je 2. listopada 2018. dostavila odluku o pokretanju postupka utvrđivanja kaznene odgovornosti I. Rimšēvičsa od 28. lipnja 2018. kao i 43 druga dokumenta. Ti dokumenti dostavljeni su I. Rimšēvičsu i ESB‑u, koji su podnijeli očitovanja 19. listopada 2018.

35.

Ovi predmeti prvi su predmeti pokrenuti na temelju članka 14.2. Statuta ESSB‑a i ESB‑a. Stoga je korisno razmotriti određene aspekte tužbi podnesenih na temelju te odredbe (A), prije nego se razmotri dopuštenost (B), a potom meritum (C) tužbi koje su u ovom slučaju podnijeli I. Rimšēvičs i ESB.

36.

Pravno sredstvo tužbe omogućeno člankom 14.2. Statuta ESSB‑a i ESB‑a jest pravno sredstvo sui generis u sustavu tužbi pred sudom Unije jer guverneru nacionalne središnje banke i ESB‑u ( 12 ) omogućava da akt koji je donijelo nacionalno tijelo izravno upute pod nadzor Suda.

37.

Naime, točno je da nacionalne središnje banke imaju ključnu ulogu u ESSB‑u i u provedbi monetarne politike Unije. Međutim, kao i druga tijela država članica zadužena za provedbu prava Unije, podređena su nacionalnoj sferi u pogledu njihova sastava i pravila rada. U okviru uspostavljenom člankom 131. UFEU‑a i člankom 14. Statuta ESSB‑a i ESB‑a, donošenje i primjena pravila kojima se uređuje stupanje na dužnost guvernera središnjih banaka država članica i njihovo razrješenje dužnosti, stoga je u nadležnosti država članica.

38.

Treba li stoga pravno sredstvo iz članka 14.2. Statuta ESSB‑a i ESB‑a analizirati kao tužbu za poništenje, iako je u sustavu pravnih sredstava UFEU‑a tužba za poništenje u načelu rezervirana za dovođenje u pitanje akata tijela Unije? ( 13 ) Ili ga, kao tužbu zbog povrede obveze, shvatiti kao tužbu radi utvrđivanja da je država članica povrijedila svoje obveze, čak i ako u načelu ovlast pokretanja postupka pred sudom Unije povodom takve povrede obveze ima europska komisija i druge države članice? ( 14 )

39.

Osim tih teoretskih pitanja, praktične posljedice odgovora na pitanje o prirodi ovih tužbi nisu zanemarive: Kad bi Sud poništio USBK‑ovu odluku o izricanju spornih sigurnosnih mjera I. Rimšēvičsu, on bi, od proglašenja presude Suda, mogao ponovno preuzeti svoje dužnosti. Ako Sud, s druge strane, samo utvrdi neusklađenost predmetnih mjera sa Statutom ESSB‑a i ESB‑a, Republika Latvija trebala bi poduzeti potrebne mjere kako bi osigurala provedbu presude Suda u svojem unutarnjem pravnom poretku.

40.

Kao što proizlazi iz teksta njihovih zahtjeva i kao što su na raspravi potvrdili, I. Rimšēvičs i ESB žele od Suda dobiti deklaratornu presudu kojom se utvrđuje da je Republika Latvija povrijedila članak 14.2. Statuta ESSB‑a i ESB‑a time što je I. Rimšēvičsu izrekla sigurnosne mjere. Nakon takve deklaratorne presude Suda, latvijska tijela bila bi dužna poduzeti potrebne mjere za njezinu primjenu na nacionalnoj razini.

41.

Kako bi se odredila priroda tužbi uvedenih člankom 14.2. Statuta ESSB‑a i ESB‑a, kao i službene dužnosti Suda pred kojim je pokrenut postupak na temelju te odredbe, valja uzeti u obzir ne samo njezin tekst, nego i opću strukturu i kontekst propisa kojeg je dio, svrhe i ciljeve koje se tim propisom želi postići ( 15 ), kao i njegov nastanak ( 16 ).

42.

Najprije, tekstom članka 14.2. Statuta ESSB‑a i ESB‑a ne pojašnjava se narav postupaka pokrenutih u svrhu nadzora odluke o razrješenju dužnosti guvernera središnje banke koji provodi Sud.

43.

Točno je da se u određenim jezičnim verzijama, osobito na francuskom, člankom 14.2. Statuta ESSB‑a i ESB‑a predviđa postupak „protiv” odluke o razrješenju dužnosti guvernera, kao što se člankom 263. četvrtim stavkom UFEU‑a predviđa postupak „protiv akata […]” ( 17 ). Osim toga, u većini jezičnih verzija članka 14.2. Statuta ESSB‑a i ESB‑a, slučaj pokretanja postupka prema kojem se postupak može pokrenuti „zbog povrede Ugovorâ ili bilo kojeg pravnog pravila vezanog za njegovu primjenu”, kao i posljednja rečenica koja se odnosi na rok, zapravo su istovjetni sa sličnim tekstom članka 263. drugog i šestog stavka UFEU‑a.

44.

Međutim, s obzirom na nastanak članka 14.2. Statuta ESSB‑a i ESB‑a, ne čini se da ti terminološki elementi odražavaju namjeran odabir zakonodavca u korist kategorizacije postupka predviđenog tom odredbom kao tužbe za poništenje.

45.

Stoga su, s jedne strane, Statut ESSB‑a i ESB‑a, koji je trebao biti uključen u Ugovor iz Maastrichta, predsjednici nacionalnih središnjih banaka sastavili samo na engleskom jeziku ( 18 ).

46.

Međutim, prijedlozi izrađeni u tom kontekstu sadržavali su samo tekst, koji je danas i dalje tekst engleske verzije, prema kojem odluka o razrješenju dužnosti guvernera „may be referred to the Court of Justice” ( 19 ). Isti je slučaj i s prijedlogom Predsjedništva Međuvladine konferencije o ekonomskoj i monetarnoj uniji od 30. listopada 1991. ( 20 ).

47.

Stoga okolnost prema kojoj se u određenim jezičnim verzijama članka 14.2. Statuta ESSB‑a i ESB‑a navodi postupak „protiv” odluke o razrješenju dužnosti guvernera, proizlazi iz odabira u prijevodu. Stoga ona ne pokazuje odluku zakonodavca da postupak predviđen tom odredbom zamisli kao tužbu za poništenje. Tu analizu potvrđuje i činjenica da u mnogim jezičnim verzijama članka 14.2. Statuta ESSB‑a i ESB‑a nema teksta koji podsjeća na članak 263. četvrti stavak UFEU‑a ( 21 ).

48.

S druge strane, verzija članka 14.2. Statuta ESSB‑a i ESB‑a sadržana u Ugovoru iz Maastrichta, donesenom na Konferenciji Europskog vijeća u Maastrichtu od 9. do 11. prosinca 1991., zatim potpisanog u veljači 1992., sadržava izraz prema kojem se postupak može pokrenuti „zbog povrede Ugovorâ ili bilo kojeg pravnog pravila vezanog za njegovu primjenu”, kao i posljednju rečenicu koja se odnosi na rok za pokretanje postupka.

49.

Ta dva elementa čine se, čak i u njihovoj engleskoj verziji, „posuđenima” od prethodnika članka 263. drugog i šestog stavka UFEU‑a. Međutim, u komentarima priloženim različitim kasnijim verzijama Statuta ESSB‑a i ESB‑a, kao ni u izvješćima o povezanim raspravama ( 22 ), nema nikakvog traga raspravama o prirodi postupka predviđenog protiv odluke o razrješenju dužnosti guvernera središnje banke.

50.

Stoga ne postoje naznake na temelju kojih bi se moglo zaključiti da uvođenje, u posljednjem trenutku ( 23 ), dvaju elemenata navedenih u prethodnim točkama odražava koncepcijski izbor zakonodavca u korist tužbe za poništenje po uzoru na onu predviđenu u članku 263. UFEU‑a. Moguće je ipak da se rok uveo radi brzine i pravne sigurnosti u slučaju osporavanja razrješenja dužnosti guvernera središnje banke.

51.

Takvo se tumačenje potvrđuje i činjenicom da u članku 14. Statuta ESSB‑a i ESB‑a nema odredbe istovjetne onoj iz članka 264. UFEU‑a, kojom se određuje službena dužnost suda u okviru postupka predviđenog člankom 263. UFEU‑a time što se propisuje da, ako je tužba osnovana, sud proglašava predmetni akt ništavim.

52.

S obzirom na to da na temelju teksta i nastanka članka 14.2. Statuta ESSB‑a i ESB‑a Sud ne može pojasniti prirodu postupka predviđenog tom odredbom, valja razmotriti opću strukturu i kontekst propisa kojeg je ona dio, kao i svrhe i ciljeve koji se tim propisom žele postići.

53.

Međutim, s obzirom na strukturu pravnih sredstava uvedenu Ugovorima, dosljedno je analizirati pravno sredstvo iz članka 14.2. Statuta ESSB‑a i ESB‑a, ne kao tužbu za poništenje, nego kao tužbu radi utvrđivanja sličnu tužbi zbog povrede obveze.

54.

Stoga, sustav pravnih sredstava pred sudom Unije obuhvaća dvije sfere, koje su zasebne iako je točno da su međusobno povezane. Prvo je područje institucija, tijela, ureda i agencija Unije, čiji akti podliježu nadzoru zakonitosti i ovlasti suda Unije da ih poništi. Nakon provedbe te ovlasti poništenja, pravni poredak sfere akata Unije izravno je promijenjen: Poništeni akt odmah prestaje proizvoditi učinke. Činjenica da se člankom 266. UFEU‑a predviđa da postupanje sukladno presudi može uključivati i druge mjere koje je institucija čiji je akt proglašen ništavim dužna poduzeti, ne umanjuje tu posljedicu u obliku tužbe za poništenje.

55.

S druge strane, u drugoj sferi, koja je sfera država članica i njihovih tijela i institucija, sud Unije ne intervenira izravno tako što oblikuje nacionalni pravni poredak, nego samo utvrđuje neusklađenost akta ili pravne situacije nacionalnog prava s pravom Unije i obvezama koje dotična država članica ima na temelju Ugovorâ. Ta razlika u prirodi intervencije suda odraz je sustavne razlike između sfere institucija, tijela, ureda i agencija Unije i sfere država članica. Dok je sud Unije izravno dio prvog područja i intervenira u njega kao institucija Unije, ostaje izvan drugog područja koje je za svaku državu članicu vlastiti sustav u kojem su nacionalna tijela, uključujući sudove, zadužena za primjenu njegovih presuda. U sferi država članica, stoga je na potonjim tijelima da promijene nacionalni pravni poredak tako da izvedu zaključke iz presuda Suda u pogledu pravnog postojanja predmetnih akata nacionalnog prava.

56.

Uostalom, u skladu s odvajanjem tih dviju sfera, pred Sudom je, u okviru članka 14.2. Statuta ESSB‑a i ESB‑a, pokrenut postupak povodom odluke države članice o razrješenju dužnosti guvernera središnje banke, a ne povodom zahtjeva te države članice da Sud sam provede takvo razrješenje. Za razliku od onog što je predviđeno za članove institucija Unije ( 24 ), Sud zapravo nije nadležan za izravno odlučivanje o razrješenju dužnosti guvernera nacionalnih središnjih banaka, s obzirom na to da njih mogu imenovati i razriješiti dužnosti samo nacionalna tijela ( 25 ).

57.

Stoga je također dosljedno da se člankom 14.2. Statuta ESSB‑a i ESB‑a predviđa pokretanje postupka samo u slučaju povrede Ugovorâ ili bilo kojeg pravnog pravila vezanog za njegovu primjenu, a ne, kao člankom 263. drugim stavkom UFEU‑a, i u slučaju nenadležnosti, bitne povrede postupka ili zloporabe ovlasti. Naime, potonja tri slučaja pokretanja postupka nisu relevantna za nadzor odluke o razrješenju dužnosti guvernera središnje banke koji provodi Sud. Ta je odluka, u pogledu njezine vanjske zakonitosti i nadležnosti njezina autora, obuhvaćena sferom država članica, odnosno pravilima nacionalnog prava i nadzorom nacionalnih sudova. Nadzor Suda odnosi se samo na pitanje jesu li ispunjeni uvjeti iz članka 14.2. Statuta ESSB‑a i ESB‑a za razrješenje dužnosti guvernera ( 26 ).

58.

Provođenje ovlasti suda Unije za poništenje u okviru postupka predviđenog člankom 14.2. Statuta ESSB‑a i ESB‑a, stoga bi dovelo do preklapanja sfere Unije i sfere država članica.

59.

Točno je da bi davanje Sudu ovlasti za poništenje odluke kojom se guvernera neopravdano razrješuje dužnosti, bilo vrlo učinkovito oružje za zaštitu cilja članka 14.2. Statuta ESSB‑a i ESB‑a, odnosno zaštite neovisnosti guvernera nacionalnih središnjih banaka.

60.

Međutim, poništenje akta koji je donijelo nacionalno tijelo ne bi bilo samo neobično, nego i iznimno duboko zadiranje u područje nadležnosti i postupovnu autonomiju država članica. S obzirom na ustavnu važnost načela supsidijarnosti i dodjeljivanja ovlasti, utvrđenih člancima 4. i 5. UEU‑a, mogućnost takvog zadiranja trebala bi biti izričito predviđena Ugovorima.

61.

Osim toga, činjenica da se sud Unije poziva da donese samo deklaratornu odluku, a ne odluku o poništenju, ne umanjuje pravnu snagu njegove intervencije: Države članice, kao i institucije, tijela, uredi i agencije Unije, dužne su postupiti u skladu s njegovim presudama.

62.

Stoga, ako u okviru postupka predviđenog člankom 14.2. Statuta ESSB‑a i ESB‑a, Sud utvrdi nedopuštenost odluke o razrješenju dužnosti guvernera, a ne poništi je, države članice i dalje su obvezne odmah postupiti sukladno odluci Suda. Ako to ne učine, Komisija bi mogla pokrenuti postupak predviđen člancima 258. do 260. UFEU‑a, koji je pravno sredstvo predviđeno Ugovorima kako bi se navelo države članice da ispune svoje obveze.

63.

Analiziranje postupka predviđenog člankom 14.2. Statuta ESSB‑a i ESB‑a kao tužbe za utvrđivanje po uzoru na tužbu zbog povrede obveze, također je dosljedno s obzirom na njezinu praktičnu provedbu.

64.

Tako se člankom 14.2. Statuta ESSB‑a i ESB‑a ne pojašnjava tko je tuženik u tužbi u okviru postupka koji se njime predviđa.

65.

U tim okolnostima, uzimajući u obzir tužbu zbog povrede obveze može se utvrditi da postupak koji se odnosi na odluku o razrješenju dužnosti guvernera središnje banke treba biti usmjeren protiv dotične države članice u cijelosti, kojoj se mogu pripisati aktivnosti svi njezinih tijela i uprave. Stoga je na državi članici da brani odluku o razrješenju dužnosti guvernera njezine središnje banke, kao i da osigura provedbu presude Suda u svojim unutarnjim pravnim odnosima.

66.

Osim toga teško je zamisliti da sugovornik Suda nije država članica u cijelosti nego njezino tijelo odgovorno za donošenje sporne mjere, kao što bi mogao biti slučaj u postupku po uzoru na tužbu za poništenje. Bi li bilo na Sudu da na nacionalnoj razini utvrdi autora odluke o razrješenju dužnosti guvernera, odnosno da odredi ima li nacionalno tijelo na temelju nacionalnog prava vlastitu pravnu osobnost, različitu od pravne osobnosti države članice, koja omogućava njegovo privođenje pravdi? I što bi se dogodilo kad odluku o razrješenju dužnosti guvernera središnje banke ne bi donijela uprava, nego parlament dotične države članice ili nacionalni sud? Ta razmišljanja otkrivaju nepraktičnost izravnog dovođenja u pitanje nacionalnog tijela pred Sudom radi poništenja jednog njegovog akta.

67.

Iz toga slijedi da su I. Rimšēvičs i ESB pravilno podnijeli svoje tužbe protiv Republike Latvije.

68.

Iz prethodno navedenog proizlazi da ove tužbe treba analizirati kao tužbe kojima se od Suda traži da utvrdi da je Republika Latvija, time što je u pogledu I. Rimšēvičsa izrekla sigurnosne mjere koje ga sprečavaju da obavlja svoje dužnosti guvernera Banke Latvije, povrijedila obveze koje ima na temelju članka 14.2. Statuta ESSB‑a i ESB‑a.

69.

Budući da se člankom 14.2. Statuta ESSB‑a i ESB‑a upućuje na „Sud”, postupak uspostavljen tom odredbom, u Sudu Europske unije, u nadležnosti je Suda, a ne Općeg suda.

70.

Naime, u skladu s člankom 19. UEU‑a, izrazi „Sud” i „Opći sud” označavaju dva suda koji čine instituciju „Suda Europske unije”. Statut ESSB‑a i ESB‑a usklađen je s tom terminologijom jer se njegovim člancima 35. i 36., za postupke ESB‑a pred sudovima Unije koji nisu postupak predviđen člankom 14.2. Statuta ili drugi poseban postupak, upućuje na „Sud Europske unije”. Stoga se na ESB‑ove opće sudske postupke pred sudovima Unije primjenjuju uobičajena pravila o podjeli nadležnosti.

71.

Osim toga, dodjeljivanje Sudu ovlasti za odlučivanje o posebnom postupku predviđenom u članku 14.2. Statuta ESSB‑a i ESB‑a, opravdano je s obzirom na ustavnu važnost neovisnosti guvernera središnjih banaka ( 27 ) i na političku osjetljivost pitanja povezanih s njihovim razrješenjem dužnosti. Konačno, potreba da se spor o odluci o razrješenju dužnosti guvernera brzo riješi kako bi se osiguralo dobro funkcioniranje ESSB‑a i ESB‑a, ne ide u prilog uvođenju dvostrukog stupnja nadležnosti za tužbu koja se odnosi na takvu odluku.

72.

Republika Latvija tvrdi da Sud nije nadležan da na temelju članka 14.2. Statuta ESSB‑a i ESB‑a odlučuje o sigurnosnim mjerama koje je USBK izrekao I. Rimšēvičsu jer one ne predstavljaju razrješenje dužnosti u smislu te odredbe. Jedini je cilj tih mjera omogućiti dobru provedbu istrage te su one samo privremene i ograničenog trajanja primjene. Stoga ih se , na temelju članka 249. stavka 1. latvijskog Zakona o kaznenom postupku ( 28 ), može izmijeniti ili povući u bilo kojem trenutku i u skladu s člankom 389. stavkom 1. točkom 4. istog zakona ne mogu trajati dulje od 22 mjeseca. Suprotno tomu, pojam razrješenja dužnosti u smislu članka 14.2. Statuta ESSB‑a i ESB‑a podrazumijeva prekidanje pravne i institucionalne veze između agenta i dotične institucije. Takav prekid u pogledu I. Rimšēvičsa može provesti samo latvijski parlament na temelju članka 22. Zakona o Banci Latvije ( 29 ).

73.

ESB i I. Rimšēvičs naprotiv tvrde da sigurnosne mjere koje je USBK izrekao I. Rimšēvičsu, njega zapravo sprečavaju da obavlja svoje dužnosti guvernera Banke Latvije i člana Upravnog vijeća ESB‑a. Stoga, kako bi članak 14.2. Statuta ESSB‑a i ESB‑a, čiji je cilj zaštiti neovisnost guvernera nacionalnih središnjih banaka od bilo kakvog pritiska država članica, imao koristan učinak, valja smatrati da Sud može provesti nadzor sporne mjere na temelju navedene odredbe.

74.

Potonja je argumentacija uvjerljiva.

75.

Stoga je dovoljno utvrditi da bi ta odredba bila lišena korisnog učinka kad mjere, kao što su one koje je USBK odlukom od 19. veljače 2018. izrekao I. Rimšēvičsu, ne bi bile obuhvaćene područjem primjene članka 14.2. Statuta ESSB‑a i ESB‑a, a da pritom nije potrebno da Sud u ovom slučaju iscrpno definira pojam razrješenja dužnosti u smislu tog članka.

76.

Kao što je već navedeno, članak 14.2. Statuta ESSB‑a i ESB‑a ima za cilj zaštititi neovisnost guvernera nacionalnih središnjih banaka i Upravnog vijeća ESB‑a, glavnog tijela odlučivanja ESB‑a, kao neophodan uvjet stabilnosti cijena, glavnog cilja ekonomske i monetarne politike Unije i ESSB‑a ( 30 ). Međutim, djelotvorna zaštita neovisnosti guvernera nacionalnih središnjih banaka zahtijeva da Sud može provoditi nadzor osnovanosti nacionalne mjere ako ta mjera ima za konkretan učinak spriječiti guvernera da obavlja svoje dužnosti, neovisno o njezinoj formalnoj klasifikaciji u nacionalnom pravu. U skladu s onim što je navedeno u ovom mišljenju u pogledu slučajeva pokretanja postupka predviđenog člankom 14.2. Statuta ESSB‑a i ESB‑a ( 31 ), nije na Sudu da ispita odgovara li formalno mjera koja utječe na obavljanje dužnosti guvernera nacionalne središnje banke, razrješenju dužnosti u nacionalnom pravu ili jesu li se poštovali postupci koji su u tu svrhu predviđeni nacionalnim pravom ( 32 ).

77.

Iako ga ne treba nužno iscrpno definirati, pojam razrješenja dužnosti u smislu članka 14.2. Statuta ESSB‑a i ESB‑a ipak je autonoman pojam prava Unije koji se, radi utvrđivanja njegova područja primjene, ne odnosi na oblik mjere i njezin položaj u nacionalnom pravu, nego na njezinu bit i konkretne učinke.

78.

U tom se pogledu u francuskoj i latvijskoj verziji članka 14.2. Statuta ESSB‑a i ESB‑a, doduše kao i u drugim jezičnim verzijama te odredbe, upotrebljavaju izrazi koji upućuju na to da dotični guverner prestaje obavljati svoje dužnosti ili svoje zanimanje ili da prestaje njegov mandat ( 33 ). To utvrđenje ne može ublažiti, kao što predlaže ESB, činjenica da se odredbama Ugovora o razrješenju članova određenih institucija ili tijela Unije, upućuje na „smjenjivanje s dužnosti”, a ne na „razrješenje dužnosti”, čime se prema mišljenju ESB‑a ističe općenitiji karakter potonjeg pojma ( 34 ). Taj posljednji argument ne podupiru sve jezične verzije.

79.

Međutim, privremeni karakter mjere ili činjenica da ona nema za učinak konačno prekidanje pravne i institucionalne veze između guvernera i predmetne nacionalne središnje banke, ne može spriječiti da se ta mjera kvalificira kao razrješenje dužnosti u smislu članka 14.2. Statuta ESSB‑a i ESB‑a ako ona stvarno ima za posljedicu spriječiti guvernera da obavlja svoje dužnosti. Kad to ne bi bio slučaj, države članice mogle bi zaobići zabranu propisanu navedenom odredbom tako da donesu mjere koje nisu formalno kvalificirane kao razrješenje dužnosti, ali u praksi imaju jednak učinak. Osim toga, kao što pravilno navodi ESB, mjera koja je naizgled privremena može zapravo biti konačna ako njezini učinci traju do isteka mandata dotičnog guvernera. Nadalje, kao što primjećuju ESB i I. Rimšēvičs, čak i privremeno sprečavanje u obavljanju dužnosti predstavlja pritisak na guvernera nacionalne središnje banke te stoga prijetnju njegovoj neovisnosti, što se člankom 14.2. Statuta ESSB‑a i ESB‑a upravo nastoji spriječiti.

80.

Iz toga slijedi da sigurnosne mjere koje je u ovom slučaju USBK izrekao protiv I. Rimšēvičsa odlukom od 19. veljače 2018., odnosno zabrana obavljanja dužnosti guvernera Banke Latvije, kao i zabrana napuštanja zemlje bez prethodnog odobrenja (s obzirom na to da ima za posljedicu spriječiti I. Rimšēvičsa da sudjeluje na sastancima Upravnog vijeća ESB‑a), treba kvalificirati kao razrješenje dužnosti u smislu članka 14.2. Statuta ESSB‑a i ESB‑a. U tom pogledu, okolnost koju navodi Republika Latvija, da zabrane izrečene I. Rimšēvičsu nisu ugrozile funkcioniranje Banke Latvije, pod pretpostavkom da se dokaže, nije relevantna. Članak 14.2. Statuta ESSB‑a i ESB‑a ima za cilj zaštiti institucionalnu i osobnu neovisnost guvernera nacionalnih središnjih banaka i dužnosti koje oni obavljaju u ESSB‑u i ESB‑u, a ne samo dobro svakodnevno funkcioniranje nacionalnih središnjih banaka.

81.

Radi potpunosti, valja napomenuti da se Republika Latvija ne može valjano pozvati ni na članak 276. UFEU‑a kako bi osporavala nadležnost Suda u ovom slučaju. U skladu s člankom 276. UFEU‑a, u izvršavanju svojih ovlasti u pogledu odredaba dijela trećeg glave V. poglavlja 4. („Pravosudna suradnja u kaznenim stvarima”) i 5. („Policijska suradnja”) koje se odnose na područje slobode, sigurnosti i pravde, Sud Europske unije nije nadležan ispitivati valjanost ili razmjernost operacija koje provodi policija ili druge službe zadužene za izvršavanje zakona države članice ili izvršavanje odgovornosti država članica u pogledu očuvanja javnog poretka i zaštite unutarnje sigurnosti.

82.

Međutim, mjere o kojima je riječ u ovom slučaju, kao što je već utvrdio potpredsjednik Suda ( 35 ), nisu obuhvaćene ni pravosudnom suradnjom država članica u kaznenim stvarima ni njihovom policijskom suradnjom. Stoga se članku 276. UFEU‑a ne protivi to da Sud u okviru ovih predmeta ispita sigurnosne mjere koje je USBK izrekao I. Rimšēvičsu s obzirom na kriterije iz članka 14.2. Statuta ESSB‑a i ESB‑a.

83.

Konačno, argumente Republike Latvije u kojima navodi da bi priznavanje nadležnosti Suda u ovom slučaju dovelo do toga da guverner dotične središnje banke dobije imunitet od kaznenog progona, kao i do miješanja u nacionalni kazneni postupak, također treba odbiti. Naime, nikako nije riječ o tome da se I. Rimšēvičsu da imunitet od kaznenog progona ( 36 ) ili da se USBK ili drugo latvijsko tijelo za izvršavanje zakonodavstva spriječi u provođenju kaznene istrage. Riječ je samo o tome da se provjeri jesu li sigurnosne mjere koje su izrečene I. Rimšēvičsu s ciljem osiguravanja dobrog odvijanja USBK‑ove istrage, opravdane s obzirom na kriterije utvrđene člankom 14.2. Statuta ESSB‑a i ESB‑a.

84.

Ako zaključi da to nije slučaj, točno je da Sud može utvrditi da mjera izrečena kako bi se osiguralo dobro odvijanje kaznene istrage nije u skladu s člankom 14.2. Statuta ESSB‑a i ESB‑a. Međutim, može se razumno pretpostaviti da bi se, ako nije utvrđeno da guverner nacionalne središnje banke više ne ispunjava uvjete koji su potrebni za obavljanje dužnosti ili da je počinio tešku povredu dužnosti, istraga o ostalim činjenicama mogla provesti, a da pritom nije potrebno spriječiti da dotični guverner obavlja svoje dužnosti. Suprotno tomu, ako je utvrđeno da dobro odvijanje kaznene istrage protiv guvernera središnje banke zahtijeva da ga se spriječi da obavlja svoje dužnosti, vjerojatno je da je također utvrđeno da on više ne ispunjava uvjete potrebne za obavljanje dužnosti ili da je počinio tešku povredu dužnosti.

85.

U svakom slučaju, vjerojatno je da su u većini slučajeva činjenice koje mogu dokazati da guverner više ne ispunjava uvjete potrebne za obavljanje svoje dužnosti ili da je počinio tešku povredu dužnosti, relevantne i s obzirom na nacionalno kazneno pravo. Stoga se čini vrlo vjerojatnim da se nacionalna kaznena istraga odvija usporedo s postupkom iz članka 14.2. Statuta ESSB‑a i ESB‑a. To vrijedi tim više ako se polazi od načela da treba biti moguće guvernera razriješiti dužnosti čak i ako nema kaznene osude, ako postoje dokazi koji mogu dokazati da su ispunjeni uvjeti za razrješenje dužnosti ( 37 ).

86.

Iz toga slijedi da Republika Latvija ne može tvrditi ni da bi priopćavanje elemenata spisa kaznene istrage Sudu za potrebe postupka iz članka 14.2. Statuta ESSB‑a i ESB‑a, spriječilo dobro odvijanje navedene istrage. Tako se, doduše, člankom 375. stavkom 1. latvijskog Zakona o kaznenom postupku predviđa da su elementi spisa obuhvaćeni tajnošću istrage i ne mogu se priopćiti drugim osobama, osim onih predviđenih navedenim zakonom ( 38 ). Međutim, pri tumačenju potonjeg članka u skladu s pravom Unije, valja izjednačiti Sud u izvršavanju ovlasti koje su mu dodijeljene člankom 14.2. Statuta ESSB‑a i ESB‑a s osobom kojoj se može priopćiti spis istrage. Naime, Sud nije bilo koja treća osoba, nego sudac toga jesu li nacionalne mjere kojima se guvernera središnje banke sprečava da obavlja svoje dužnosti usklađene s navedenim statutom. Osim toga, Republika Latvija nije potkrijepila u kojoj bi mjeri priopćavanje elemenata spisa kaznene istrage Sudu, moglo konkretno narušiti dobro odvijanje navedene istrage.

87.

Iz prethodnih razmatranja proizlazi da je Sud nadležan za odlučivanje, na temelju članka 14.2. Statuta ESSB‑a i ESB‑a, o sigurnosnim mjerama koje je USBK izrekao I. Rimšēvičsu odlukom od 19. veljače 2018.

88.

Na temelju članka 14.2. Statuta ESSB‑a i ESB‑a, guverner nacionalne središnje banke može biti razriješen dužnosti samo ako više ne ispunjava uvjete koji su potrebni za obavljanje dužnosti ili ako je počinio tešku povredu dužnosti. Drugim riječima i suprotno tomu, države članice ne mogu razriješiti dužnosti guvernera njihove središnje banke ako ti uvjeti ili barem jedan od njih nisu ispunjeni.

89.

Iz tog pravila proizlaze i tužbeni razlozi koji se mogu iznijeti u potporu tužbi podnesenoj protiv odluke o razrješenju dužnosti guvernera, kao i službena dužnost Suda pred kojim je pokrenut taj postupak.

90.

Stoga dotični guverner i ESB trebaju u prilog tužbi podnesenoj na temelju članka 14.2. Statuta ESSB‑a i ESB‑a, utvrditi da predmetna država članica nije dokazala da su bili ispunjeni uvjeti za razrješenje dužnosti guvernera. Posljedično, službena je dužnost Suda da utvrdi je li dotična država članica u dovoljnoj mjeri dokazala da su ti uvjeti ispunjeni.

91.

Točno je, kao što je već navedeno, da se člankom 14.2. Statuta ESSB‑a i ESB‑a predviđa da se postupak protiv odluke o razrješenju dužnosti guvernera može pokrenuti „zbog povrede Ugovorâ ili bilo kojeg pravnog pravila vezanog za njegovu primjenu” ( 39 ). Međutim, potrebno je saznati na koje se odredbe Ugovora ili pravna pravila može pozvati u okviru postupka na temelju članka 14.2. Statuta ESSB‑a i ESB‑a, osim samog tog članka. Osim njega, mogle bi se eventualno razmotriti odredbe na čiju se povredu u ovom slučaju zapravo poziva I. Rimšēvičs, koje imaju za cilj zaštiti guvernere od svakog pritiska država članica ( 40 ) (s obzirom na to da je neopravdano razrješenje dužnosti guvernera upravo izvršavanje takvog pritiska). Isto tako, moglo bi se, kao što predlaže ESB, pomisliti na pravila povezana s funkcioniranjem Upravnog vijeća i Eurosustava, kao i, općenito, na transverzalna načela prava Unije kao što je obveza lojalne suradnje između njezinih institucija i država članica.

92.

U svakom slučaju, u ovom slučaju, nije potrebno iscrpno odrediti sve odredbe na čiju povredu bi se eventualno moglo pozvati u prilog tužbi podnesenoj na temelju članka 14.2. Statuta ESSB‑a i ESB‑a. Naime, dovoljno je utvrditi da u okviru ovih predmeta i I. Rimšēvičs i ESB u biti prigovaraju Republici Latviji da nije podnijela dokaz da su uvjeti iz navedene odredbe za razrješenje dužnosti guvernera ispunjeni u pogledu I. Rimšēvičsa (vidjeti dio 1. u nastavku teksta). Radi potpunosti, valja se zapitati o relevantnosti dvaju drugih propisa za koje potonji guverner navodi da su povrijeđeni, odnosno, s jedne strane, Protokol (br. 7) UFEU‑u o povlasticama i imunitetima Europske unije (vidjeti dio 2. u nastavku teksta) i, s druge strane, određene odredbe latvijskog prava (vidjeti dio 3. u nastavku teksta).

93.

I. Rimšēvičs i ESB tvrde da Republika Latvija nije podnijela dokaze kojima se može potkrijepiti korupcija koja se stavlja na teret I. Rimšēvičsu. Stoga, Republika Latvija nije dokazala da su u ovom slučaju ispunjeni uvjeti iz članka 14.2. Statuta ESSB‑a i ESB‑a za razrješenje dužnosti guvernera središnje banke.

94.

Kao što je naveo nezavisni odvjetnik L. A. Geelhoed u predmetu Komisija/Cresson ( 41 ), dužnostima članova institucija Unije, kao i najvišim javnim dužnostima u državama članicama, svojstveno je da njihovi nositelji ne podliježu nikakvom hijerarhijskom nadzoru i ne mogu biti opozvani zbog razloga koji se odnose na obavljanje njihovih dužnosti. Stoga se ovlast za izvršavanje zakonodavstva čija je svrha kazniti eventualnu zlouporabu ovlasti nositelja takve dužnosti u pravilu dodjeljuje instituciji čiji je on član ili drugoj instituciji jednakog statusa u ustavnom okviru.

95.

U tom pogledu, već je navedeno da članove institucija Unije može razriješiti dužnosti samo Sud, po potrebi (odnosno osim u pogledu članova samog Suda Europske unije) na zahtjev njihove institucije ili institucije jednakog ustavnog statusa ( 42 ). Iako je posljedično teret dokazivanja da je dotična osoba povrijedila svoje dužnosti na instituciji koja se na to poziva, isključivo je na Sudu da potpuno u okviru svoje diskrecijske ovlasti utvrdi pravnu kvalifikaciju, kao i materijalnu točnost predmetnih činjenica. Stoga je točno da Sud u ispitivanju navedenih činjenica može uzeti u obzir utvrđenja iz presude nacionalnog suda, ali ne može biti vezan pravnom kvalifikacijom činjenica iz takve presude ( 43 ).

96.

Kao što je napomenuo ESB, razlog iz kojeg Sud nije nadležan izravno odlučivati o razrješenju dužnosti guvernera nacionalnih središnjih banaka jest taj da su ti guverneri imenovani i mogu biti razriješeni samo u skladu s postupcima koji se primjenjuju u njihovim državama članicama ( 44 ). Stoga, u okviru postupka uspostavljenog člankom 14.2. Statuta ESSB‑a i ESB‑a Sud ne odlučuje izravno o razrješenju dužnosti na zahtjev institucije, nego ispituje je li dotična država članica pravilno razriješila dužnosti guvernera svoje središnje banke. Ta je razlika u odnosu na postupke kojima se omogućava razrješenje dužnosti članova institucija Unije ipak samo postupovne prirode; s materijalnog gledišta, kriteriji su ispitivanja isti jer je u oba slučaja riječ o utvrđivanju jesu li ispunjeni uvjeti kojima podliježe razrješenje dužnosti.

97.

Stoga je na Sudu da, kao prvo, pravno kvalificira činjenice koje se stavljaju na teret dotičnom guverneru, odnosno da odredi može li se na temelju tih činjenica utvrditi da on više ne ispunjava uvjete potrebne za obavljanje svojih dužnosti ili te činjenice predstavljaju tešku povredu dužnosti u smislu članka 14.2. Statuta ESSB‑a i ESB‑a (vidjeti dio b) u nastavku teksta). U slučaju potvrdnog odgovora, Sud treba, kao drugo, s obzirom na dokaze koje je dotična država podnijela i, po potrebi, na temelju istražnih ovlasti koje su mu dodijeljene njegovim Poslovnikom, ispitati točnost činjenica koje se stavljaju na teret dotičnom guverneru (vidjeti dio c) u nastavku teksta).

98.

Člankom 14.2. Statuta ESSB‑a i ESB‑a određuje se da guverner središnje banke može biti razriješen dužnosti samo ako više ne ispunjava uvjete koji su potrebni za obavljanje dužnosti ili ako je počinio tešku povredu dužnosti, ali se ti pojmovi ipak preciznije ne definiraju.

99.

U ovom slučaju, iz USBK‑ove odluke od 19. veljače 2018. o priznavanju I. Rimšēvičsa kao osumnjičenika ( 45 ) proizlazi da mu se prigovara da je tražio i primio mito od najmanje 100000 eura od člana upravnog odbora jedne banke te da je zauzvrat obećao da neće ometati aktivnosti te banke te da će je podržati savjetima i preporukama za potrebe njezine suradnje s latvijskom Finanšu un kapitāla tirgus komisijom (Komisija financijskih tržišta i tržišta kapitala). I. Rimšēvičs je k tomu obećao da će tako raditi u okviru obavljanja svojih službenih dužnosti te izvršavanjem svojeg utjecaja na aktivnosti Komisije financijskih tržišta i tržišta kapitala i na temelju informacija kojima raspolaže zbog svojih dužnosti.

100.

S obzirom na takve tvrdnje, nije potrebno da Sud iscrpno definira pojmove uvjeta koji su potrebni za obavljanje dužnosti guvernera središnje banke ili teške povrede dužnosti u smislu članka 14.2. Statuta ESSB‑a i ESB‑a. Naime, u ovom je slučaju dovoljno utvrditi da, u svakom slučaju, činjenice koje USBK stavlja na teret I. Rimšēvičsu, odnosno korupciju u okviru obavljanja njegovih službenih dužnosti, kao i zlouporabu njegovih dužnosti u interesu privatnog subjekta, ako se utvrdi njihovo postojanje, ne predstavljaju samo tešku povredu dužnosti dotičnog guvernera, nego i dokazuju da on više ne ispunjava uvjete koji su potrebni za obavljanje njegovih dužnosti. Stoga, suprotno onomu što tvrdi ESB, ovaj predmet nije obuhvaćen samo drugim, nego i prvim slučajem iz članka 14.2. Statuta ESSB‑a i ESB‑a.

101.

S jedne strane, čak i bez pokušaja da se iscrpno definiraju uvjeti koji su potrebni za obavljanje dužnosti guvernera središnje banke, treba utvrditi da je neovisnost u svakom slučaju njezina čvrsta i nedodirljiva okosnica ( 46 ). Naime, kao što je već navedeno u dvama navratima, neovisnost nacionalnih središnjih banaka članica ESSB‑a, kao i Upravnog vijeća ESB‑a kao njegova glavnog tijela odlučivanja te Eurosustava, utvrđena je UFEU‑om kao neophodan preduvjet stabilnosti cijena, glavnog cilja ekonomske i monetarne politike Unije i ESSB‑a ( 47 ). Zbog toga se člankom 130. UFEU‑a i člankom 7. Statuta ESSB‑a i ESB‑a izričito propisuje da članovi tijela ESB‑a i nacionalnih središnjih banaka, nadležnih za odlučivanje, pri izvršavanju ovlasti i obavljanju zadaća i dužnosti koje su im dodijeljene Ugovorima i Statutom ESSB‑a i ESB‑a, ne traže i ne primaju naputke od bilo kojeg tijela.

102.

Osim toga, neovisnost je prvo svojstvo koje se zahtijeva od članova svih institucija Unije ( 48 ). Kao što je Sud potvrdio u odnosu na članove Komisije, uzimajući u obzir velike odgovornosti koje su im povjerene, važno je da oni poštuju stroža pravila u području ponašanja, što osobito podrazumijeva da djeluju potpuno neovisno i u općem interesu Unije te da interesu Unije u svakom trenutku daju prednost pred osobnim interesima ( 49 ).

103.

Iz toga slijedi da guverner središnje banke koji je osuđen za djela poput onih koja se u ovom slučaju stavljaju na teret I. Rimšēvičsu time pokazuje da više nema neovisnost koja se zahtijeva za obavljanje njegovih dužnosti.

104.

S druge strane, kao što pravilno navodi ESB, pojam teške povrede dužnosti označava, u odredbama stegovnog prava Unije, nezakonito ponašanje nositelja dužnosti koje je dovoljno ozbiljno da opravda razrješenje dužnosti njegova počinitelja ( 50 ).

105.

Korupcija koja se u ovom slučaju stavlja na teret I. Rimšēvičsu, koja, ako se dokaže njezino postojanje , predstavlja povredu članka 320. stavka 4. latvijskog Zakona o kaznenom postupku, dovoljno je teška, uzimajući u obzir iznimnu važnost načela neovisnosti guvernera središnjih banaka, kako bi se opravdalo razrješenje dužnosti guvernera te stoga čini tešku povredu dužnosti u smislu članka 14.2. Statuta ESSB‑a i ESB‑a.

106.

Iz prethodnih razmatranja proizlazi da bi, ako se utvrdi točnost činjenica koje se stavljaju na teret I. Rimšēvičsu, trebalo utvrditi da su ispunjeni uvjeti iz članka 14.2. Statuta ESSB‑a i ESB‑a za njegovo razrješenje dužnosti. Stoga je sada važno ispitati je li Republika Latvija u dovoljnoj mjeri dokazala točnost činjenica koje stavlja na teret I. Rimšēvičsu.

107.

Kao što pravilno napominje ESB, točnost činjenica kao što su one koje Republika Latvija ističe u ovom slučaju, treba u načelu biti potvrđena presudom o meritumu koju je donio neovisni sud, kako bi Sud mogao smatrati da su te činjenice utvrđene za potrebe primjene članka 14.2. Statuta ESSB‑a i ESB‑a (vidjeti dio 1. u nastavku teksta). Ako nema takve presude, Sud treba imati dovoljne dokaze na kojima će temeljiti čvrsto uvjerenje da su se činjenice koje se iznose protiv dotičnog guvernera dogodile (vidjeti dio 2. u nastavku teksta).

108.

U slučaju presude neovisnog suda o meritumu, kojom se potvrđuju činjenice koje se stavljaju na teret dotičnom guverneru, taj guverner bio bi dužan istaknuti elemente kojima se može dokazati da, zbog sustavnih ili općih nedostataka u pogledu neovisnosti pravosuđa u dotičnoj državi članici, kao i zbog njegove osobne situacije, postoje ozbiljni i utvrđeni razlozi zbog kojih se vjeruje da je povrijeđeno njegovo pravo na pošteno suđenje i da se predmetna presuda temelji na pogrešnim činjeničnim utvrđenjima ( 51 ). Ako takvi elementi ne postoje, Sud bi, u skladu s načelom uzajamnog povjerenja u to da će sve države članice poštovati pravo Unije i njime priznata temeljna prava ( 52 ), mogao smatrati da su činjenice čije je postojanje potvrđeno presudom utvrđene a da pritom sam ne provede ocjenu dokaza.

109.

Međutim, u ovom slučaju, neovisni sud još nije donio presudu o meritumu u pogledu činjenica koje USBK stavlja na teret I. Rimšēvičsu. U tim okolnostima nije potrebno postaviti pitanje koje je postavio ESB, o tome može li za potrebe utvrđenja činjenica istaknutih u okviru članka 14.2. Statuta ESSB‑a i ESB‑a, nepravomoćna presuda prvostupanjskog suda biti dovoljna.

110.

U svakom je slučaju točno da su, u ovom slučaju, sigurnosne mjere koje je USBK odlukom od 19. veljače 2018. ( 53 ) izrekao I. Rimšēvičsu bile predmet prigovora I. Rimšēvičsa pred sucem nadležnim za nadzor nad poštovanjem ljudskih prava Rīgas rajona tiesa (Općinski sud u Rigi), kao i odluke tog suda od 27. veljače 2018. ( 54 ), koja je dio elemenata dostavljenih Sudu. Iz te odluke proizlazi da je predmetni prigovor podnesen na temelju članka 262. latvijskog Zakona o kaznenom postupku, kojim se omogućava podnošenje prigovora protiv sigurnosnih mjera, kao što su one o kojima je riječ u ovom slučaju, uz obrazloženje da je za dotičnu osobu nemoguće poštovati te mjere ( 55 ).

111.

Međutim, prema mišljenju I. Rimšēvičsa i ESB‑a, ispitivanje suda pred kojim je takav postupak pokrenut odnosi se samo na primjerenost i proporcionalnost predmetnih sigurnosnih mjera u odnosu na navodnu povredu i cilj koji se želi postići (odnosno, na primjer, dobro odvijanje istrage ili sprječavanje nastanka druge štete), kao i na zaštitu temeljnih prava zainteresirane osobe. Suprotno tomu, ne ispituju se osnovanost optužbi protiv te osobe ili točnost činjenica na kojima se te optužbe temelje. Naime, obrazloženje odluke suca nadležnog za nadzor nad poštovanjem ljudskih prava Rīgas rajona tiese (Općinski sud u Rigi) od 27. veljače 2018. odnosi se samo na osnovanost sigurnosnih mjera u odnosu na optužbe protiv I. Rimšēvičsa, ali nikako na osnovanost tih optužbi u odnosu na eventualne dokaze.

112.

Točno je da iz članka 262. stavka 3. latvijskog Zakona o kaznenom postupku proizlazi da sud zadužen za ispitivanje prigovora podnesenog na temelju te odredbe može tražiti da osoba zadužena za istragu ili podnositelj prigovora dostavi elemente spisa kaznene istrage, kao i objašnjenja. K tomu, odluka suca nadležnog za nadzor nad poštovanjem ljudskih prava Rīgas rajona tiese (Općinski sud u Rigi) od 27. veljače 2018. sadržava napomenu „s obzirom na elemente spisa kaznene istrage br. […]” ( 56 ). Stoga se ne može isključiti da je sudac nadležan za nadzor nad poštovanjem ljudskih prava Rīgas rajona tiesa (Općinski sud u Rigi) zadužen za ispitivanje predmetnog prigovora vidio dokaze iz spisa kaznene istrage.

113.

Međutim, u odluci suca nadležnog za nadzor nad poštovanjem ljudskih prava Rīgas rajona tiesa (Općinski sud u Rigi) od 27. veljače 2018. ne navodi se nikakva ocjena dokaza ni potvrda točnosti činjenica na temelju takvih dokaza. Naime, tom se odlukom upućuje samo na „informacije o činjenicama iz postupovnih dokumenata sadržanih u spisu kaznene istrage” ( 57 ). Stoga se ne može isključiti da se elementi spisa kaznene istrage dostavljeni sucu nadležnom za nadzor nad poštovanjem ljudskih prava Rīgas rajona tiesa (Općinski sud u Rigi), kao i elementi dostavljeni Sudu ( 58 ), sastoje samo od postupovnih dokumenata istražnih tijela koji sadržavaju opis činjenica, a da nisu navedeni nikakvi dokazi koji mogu potvrditi točnost navedenih činjenica.

114.

Osim toga, Republika Latvija nije, iako je o tome izričito ispitana na raspravi, iznijela nikakav element kojim bi mogla pobiti tvrdnje I. Rimšēvičsa i ESB‑a, prema kojima se nadzor suca nadležnog za nadzor nad poštovanjem ljudskih prava Rīgas rajona tiese (Općinski sud u Rigi), zaduženog za ispitivanje sigurnosnih mjera, nije odnosio na osnovanost optužbi protiv I. Rimšēvičsa ni na točnost činjenica na kojima se te optužbe temelje. Republika Latvija nije istaknula ni elemente ili barem objašnjenja kako bi potkrijepila svoje stajalište prema kojem Sud može priznati da se odlukom suca nadležnog za nadzor nad poštovanjem ljudskih prava Rīgas rajona tiese (Općinski sud u Rigi) od 27. veljače 2018. utvrđuje točnost činjenica koje se stavljaju na teret I. Rimšēvičsu te se slijedom toga osloboditi provođenja ocjene dokaza i utvrđivanja točnosti tih činjenica.

115.

Sud još manje može na temelju odluke suca nadležnog za nadzor nad poštovanjem ljudskih prava Rīgas rajona tiese (Općinski sud u Rigi) od 27. veljače 2018. utvrditi činjenice koje se stavljaju na teret I. Rimšēvičsu, s obzirom na to da on tvrdi da u trenutku navedene odluke, pa čak do danas, nije imao pristup dokazima na kojima se mogu temeljiti prigovori protiv njega. Republika Latvija nije osporavala tu tvrdnju. Stoga, čak i pod pretpostavkom da je sudac nadležan za nadzor nad poštovanjem ljudskih prava Rīgas rajona tiesa (Općinski sud u Rigi) imao pristup određenim dokazima iz spisa kaznene istrage, nije moguće odrediti je li ih ocijenio u kontradiktornom postupku kojim se osiguravaju prava obrane I. Rimšēvičsa.

116.

Na sigurnosne mjere izrečene I. Rimšēvičsu odnosila se k tomu odluka suca nadležnog za nadzor nad poštovanjem ljudskih prava Rīgas pilsētas Vidzemes priekšpilsētas tiesa (Okružni sud gradske četvrti Vidzeme grada Rige) od 22. kolovoza 2018. ( 59 ). Ta odluka uslijedila je nakon prigovora kojim je I. Rimšēvičs osporavao način na koji su latvijska tijela primijenila rješenje potpredsjednika Suda u postupku privremene pravne zaštite, od 20. srpnja 2018., ESB/Latvija ( 60 ). Sudac nadležan za nadzor nad poštovanjem ljudskih prava Rīgas pilsētas Vidzemes priekšpilsētas tiesa (Okružni sud gradske četvrti Vidzeme grada Rige) djelomično je prihvatio taj prigovor i utvrdio da se zbog proturječnosti u tekstu koje se odnose na sigurnosne mjere izrečene I. Rimšēvičsu, te mjere ne mogu izvršiti. Nakon toga, latvijska tijela donijela su novu odluku o izmjeni predmetnih sigurnosnih mjera ( 61 ).

117.

Međutim, iz odluke suca nadležnog za nadzor nad poštovanjem ljudskih prava Rīgas pilsētas Vidzemes priekšpilsētas tiese (Okružni sud gradske četvrti Vidzeme grada Rige) od 22. kolovoza 2018. proizlazi da se nadzor koji je taj sud proveo također odnosio samo na mogućnost provedbe spornih sigurnosnih mjera. Stoga, iako je taj sudac zaprimio dokumente iz spisa kaznene istrage, ne čini se da je proveo ikakav nadzor osnovanosti činjeničnih tvrdnji iz optužbe protiv I. Rimšēvičsa.

118.

U tim okolnostima, Sud ne može, ni na temelju odluke suca nadležnog za nadzor nad poštovanjem ljudskih prava Rīgas rajona tiese (Općinski sud u Rigi) od 27. veljače 2018., ni na temelju odluke suca nadležnog za nadzor nad poštovanjem ljudskih prava Rīgas pilsētas Vidzemes priekšpilsētas tiese (Okružni sud gradske četvrti Vidzeme grada Rige) od 22. kolovoza 2018., utvrditi točnost činjenica koje se stavljaju na teret I. Rimšēvičsu.

119.

Kao što pravilno tvrdi ESB, presuda o meritumu koju je donio neovisni sud ipak ne može biti jedino sredstvo države članice u okviru postupka na temelju članka 14.2. Statuta ESSB‑a i ESB‑a, kako bi se dokazala točnost činjenica koje, prema njezinu mišljenju, opravdavaju razrješenje dužnosti guvernera njezine središnje banke.

120.

Stoga se člankom 14.2. Statuta ESSB‑a i ESB‑a, time što se njime predviđa mogućnost razrješenja dužnosti guvernera središnje banke samo u strogo definiranim slučajevima, ne štiti samo neovisnost guvernera nacionalnih središnjih banaka, nego i dobro funkcioniranje ESSB‑a i ESB‑a. Naime, činjenica da guverner središnje banke odgovoran za djela poput onih koja se stavljaju na teret I. Rimšēvičsu, nastavi obavljati svoje dužnosti, sudjelovati u donošenju odluka i imati pristup informacijama u središnjoj banci, ESSB‑u i Upravnom vijeću ESB‑a, predstavlja ozbiljnu prijetnju dobrom funkcioniranju tih institucija. Međutim, istraga i postupak u kojem će sud donijeti osuđujuću presudu o meritumu mogu znatno potrajati.

121.

Stoga, kako bi se zaštitilo dobro funkcioniranje ESSB‑a i ESB‑a, treba biti moguće guvernera privremeno razriješiti dužnosti do okončanja kaznenog postupka ako postoje dokazi koji mogu, sami po sebi, a ne samo na temelju spekulacija, dokazati postojanje navodnih činjenica. Takvi dokazi trebaju biti dovoljno precizni i usklađeni kako bi Sud na njima temeljio čvrsto uvjerenje da su se te činjenice stvarno dogodile ( 62 ).

122.

Iz toga slijedi da u iznimnim okolnostima, kao što su one koje Republika Latvija navodi u ovom slučaju, Sud može zaključiti da su ispunjeni uvjeti za razrješenje dužnosti guvernera središnje banke ako mu država članica podnese dokaz koji može potkrijepiti to da je taj guverner kriv za djela koja dokazuju da više ne ispunjava uvjete potrebne za obavljanje svojih dužnosti ili da je počinio tešku povredu dužnosti u smislu članka 14.2. Statuta ESSB‑a i ESB‑a.

123.

Međutim, valja najprije utvrditi da, u ovom slučaju, Republika Latvija nije dostavila takve dokaze. Stoga Sud ne raspolaže nijednim elementom na temelju kojeg može provjeriti osnovanost činjeničnih tvrdnji koje je iznio USBK u pogledu I. Rimšēvičsa.

124.

Stoga, Republika Latvija, kao prvo, nije podnijela nijedan dokaz u prilog svojim početnim pismenima u predmetima C‑202/18 i C‑238/18 ( 63 ). Stoga je Sud na zajedničkoj raspravi u navedenim predmetima od nje zatražio da u roku od osam dana podnese potrebne dokumente kako bi se opravdale sigurnosne mjere izrečene I. Rimšēvičsu ( 64 ). Prilikom oblikovanja tog zahtjeva, Sud je posebno ustrajao na važnosti podnošenja tih dokumenata koji su trebali poslužiti kao obrazloženje i dokaz osnovanosti predmetne odluke. Stoga je Sud preporučio Republici Latviji da vrlo pažljivo odabere dokumente koje će mu dostaviti.

125.

Nakon toga, Republika Latvija dostavila je Sudu 44 dokumenta, od otprilike 270 stranica, uključujući, s jedne strane, sve postupovne dokumente u pogledu priznavanja I. Rimšēvičsa kao osumnjičenika, izricanja sigurnosnih mjera protiv njega i njegove optužbom ( 65 ) te, s druge strane, korespondencije između USBK‑a, Banke Latvije, ESB‑a i njemačkih tijela o aktivnostima I. Rimšēvičsa u ESB‑u i ESB‑ove odluke u pogledu banke u čiju je korist I. Rimšēvičs navodno radio. Među tim dokumentima, određeni, prilično opsežni dokumenti podneseni su u dva primjerka i u različitim jezičnim verzijama.

126.

Osim dviju već analiziranih odluka suca nadležnog za nadzor nad poštovanjem ljudskih prava ( 66 ) i običnih upravnih dokumenata, dokumenti koje je Republika Latvija dostavila sastoje se stoga isključivo od dokumenata upravnih tijela u pogledu uloge i navodnog djelovanja I. Rimšēvičsa.

127.

Točno je da ti dokumenti sadržavaju popis optužbi latvijskih tijela i opis činjenica koje se stavljaju na teret I. Rimšēvičsu. Štoviše, omogućavaju Sudu da prikaže odvijanje događaja i postupaka koji su se dogodili u Latviji nakon uhićenja I. Rimšēvičsa 17. veljače 2018., kao i komunikaciju između latvijskih istražnih tijela, Banke Latvije i ESB‑a, do detalja kao što su dopisi o prijenosu dokumenata između tijela, bilješke prevoditelja i različitih zahtjeva za prijevod.

128.

Međutim, ti dokumenti ne sadržavaju nijedan činjenični element kojim se mogu potkrijepiti tvrdnje latvijskih tijela i, slijedom toga, utvrditi točnost činjenica koje se stavljaju na teret I. Rimšēvičsu.

129.

Prema USBK‑ovoj odluci od 19. veljače 2018. o priznavanju I. Rimšēvičsa kao osumnjičenika ( 67 ), dokazi koji potkrjepljuju iznesene optužbe uključuju audiozapise i prijepise telefonskih razgovora, iskaze svjedoka, zaplijenjene predmete, kao i zapisnike o pretragama. Valja utvrditi da nijedan takav dokaz nije dostavljen Sudu.

130.

Kao što pravilno primjećuje ESB, na temelju podnesenih dokumenata stoga se nikako, čak ni na temelju pretpostavki, ne može zaključiti da su se postupanja koja se stavljaju na teret I. Rimšēvičsu, sažeta u točki 99. ovog mišljenja, dogodila. Pod pretpostavkom da postoje dokazi koji mogu potvrditi te činjenice, ti dokazi nisu među dokumentima koje je Republika Latvija dostavila Sudu.

131.

U tim okolnostima, valja utvrditi, a da pritom čak nije potrebno odrediti uvjete dopuštenosti dokaza ili pravila njihove ocjene koju provodi Sud u okviru postupka predviđenog člankom 14.2. Statuta ESSB‑a i ESB‑a, da Sud ne može provjeriti jesu li ispunjeni uvjeti iz te odredbe za razrješenje dužnosti guvernera središnje banke. Ako ne postoji nijedan dokaz, Sud ne može provesti nadzor istinitosti činjeničnih tvrdnji koje je Republika Latvija iznijela kako bi opravdala to da je I. Rimšēvičs počinio tešku povredu dužnosti te stoga više ne ispunjava uvjete potrebne za obavljanje dužnosti.

132.

Kao što je Sud već utvrdio u drugim područjima, učinkovitost sudskog nadzora u pravnom poretku Unije uključuje priopćavanje obrazloženja svake nepovoljne odluke nadležnom sudu kako bi on mogao u potpunosti izvršiti svoj nadzor ( 68 ). Međutim, djelotvornost tog sudskog nadzora podrazumijeva provjeru činjenica navedenih u obrazloženju odluke, kako sudski nadzor ne bi bio ograničen na utvrđivanje apstraktne vjerojatnosti razloga za odluku, nego bi obuhvaćao i saznanje o tome jesu li ti razlozi dokazani ( 69 ).

133.

Stoga je u ovom slučaju Republika Latvija, kako bi se omogućilo Sudu da provede svoj nadzor, trebala dostaviti ne samo dokumente za potrebe istrage latvijskih tijela i optužbe I. Rimšēvičsa, nego i dokaze koji sami po sebi potvrđuju nastanak navodnih činjenica. Samo postojanje kaznenog progona u tijeku, koji još nije doveo do činjeničnih utvrđenja u sudskoj odluci, ne može se izjednačiti s utvrđenim činjeničnim elementima ( 70 ).

134.

Suprotno onomu što vrijedi za činjenice utvrđene presudom o meritumu koju je donio neovisni sud ( 71 ), Sud zapravo ne može prihvatiti kao utvrđene činjenice za koje samo upravna tijela tvrde da su nastale. Takva tijela ne ostvaruju ista jamstva organske i funkcionalne neovisnosti kao sudovi te svoje odluke ne donose na kraju kontradiktornog postupka s jamstvima djelotvornog pravnog lijeka ( 72 ). Kad bi se činjenice koje navodi upravno tijelo prihvatile kao utvrđene, a da se ne provede nadzor njihove točnosti, time bi se dotične osobe lišilo njihova prava na djelotvoran sudski nadzor i, u ovom slučaju, oduzeli bit i koristan učinak pravnog sredstva uspostavljenog člankom 14.2. Statuta ESSB‑a i ESB‑a.

135.

Čak i ako Republika Latvija u svojim pismenima iznese elemente koji mogu potvrditi određenu USBK‑ovu neovisnost u obavljanju svojih zadaća, nije sporno da je USBK dio izvršne vlasti i nikako ne može biti izjednačen s neovisnim sudom ( 73 ). Ni Ured glavnog državnog odvjetnika Republike Latvije nije dokazao, pa čak ni tvrdio, da bi vrijedilo drukčije. Štoviše, kao što ističe I. Rimšēvičs, taj ured do sad je donio samo odluku o optužnici, ali još nije završio istragu i uputio predmet sudu.

136.

Stoga treba zaključiti da Republika Latvija nije Sudu dostavila potrebne dokaze kako bi s opravdale mjere donesene protiv I. Rimšēvičsa.

137.

K tomu, kao što je već navedeno, Republika Latvija ne može se pozvati na povjerljivost elemenata spisa kaznene istrage kako bi opravdala nedostavljanje Sudu dokaza koji mogu potkrijepiti njezine tvrdnje u pogledu I. Rimšēvičsa ( 74 ). Nadalje, na raspravi je Sud napomenuo Republici Latviji da u drugim područjima postoji iznimna i strogo ograničena mogućnost nepriopćavanja dokaza podnesenih pred sudom Unije osobi na koju se oni odnose ( 75 ). U istom smislu ESB je naveo da je spreman odreći se prava na pristup spisu ako integritet kaznene istrage zahtijeva povjerljivo postupanje s mogućim informacijama koje je Republika Latvija dostavila Sudu. Međutim, Republika Latvija nije odgovorila na to pozivanje na mogućnost da se zatraži povjerljivo postupanje s mogućim dokazima koje treba dostaviti Sudu, a još manje iznijela važne razloge koji mogu opravdati takvo povjerljivo postupanje.

138.

Konačno, člancima 24. do 30. Statuta Suda Europske unije, kao i člankom 64. Poslovnika doista se Sudu stavlja na raspolaganje cijeli niz mjera izvođenja dokaza, koje uključuju, među ostalim, osim zahtjeva za pružanje informacija i podnošenje dokumenata, osobnu nazočnost stranaka, saslušanje svjedoka ili pak očevid. Međutim, Sud ne može biti obvezan po službenoj dužnosti primijeniti takve mjere ako dotična država članica ne podnese nikakav dokazni prijedlog ili čak bilo kakvu naznaku u tom smislu. U ovom slučaju, Republika Latvija nije Sudu predložila uporabu nijedne mjere izvođenja dokaza.

139.

Usto, u skladu s onim što je već navedeno u pogledu prirode ove tužbe i činjenice da je tuženik dotična država članica u cijelosti ( 76 ), Sud se ne može ni izravno obratiti subjektima u toj državi članici, kao što je na primjer u ovom slučaju USBK, kako bi od njih izravno zatražio podatke. Barem u okviru postupka na temelju članka 14.2. Statuta ESSB‑a i ESB‑a, državna tijela na nižoj razini ne mogu stoga biti izjednačena s institucijama, tijelima, uredima ili agencijama od kojih Sud može zahtijevati sve podatke koje smatra potrebnima na temelju članka 24. Statuta Suda Europske unije.

140.

Iz prethodnih razmatranja proizlazi da bi činjenice koje se stavljaju na teret I. Rimšēvičsu, ako se utvrdi njihova točnost, mogle dokazati da su ispunjeni uvjeti iz članka 14.2. Statuta ESSB‑a i ESB‑a za razrješenje dužnosti guvernera središnje banke.

141.

Međutim, Republika Latvija nije dostavila nijedan dokaz koji može potvrditi točnost tih činjenica. Stoga Sud ne može provjeriti jesu li ispunjeni uvjeti iz članka 14.2. Statuta ESSB‑a i ESB‑a za razrješenje dužnosti I. Rimšēvičsa.

142.

Iz toga slijedi da je Republika Latvija povrijedila članak 14.2. Statuta ESSB‑a i ESB‑a time što je I. Rimšēvičsa razriješila dužnosti a da nije dokazala da su ispunjeni uvjeti iz navedene odredbe. Stoga treba prihvatiti tužbeni razlog I. Rimšēvičsa i ESB‑a koji se temelji na tome da je Republika Latvija povrijedila članak 14.2. Statuta ESSB‑a i ESB‑a

143.

I. Rimšēvičs tvrdi da njegovo razrješenje dužnosti guvernera Banke Latvije predstavlja povredu imuniteta koji ima kao član Upravnog vijeća ESB‑a na temelju Protokola br. 7. o povlasticama i imunitetima Europske unije, koji se na temelju njegova članka 22. prvog stavka primjenjuje i na ESB, kao i na članove njegovih tijela i njegovo osoblje.

144.

U skladu s člankom 11. točkom (a) Protokola br. 7. o povlasticama i imunitetima Europske unije, dužnosnici i ostali službenici uživaju, na državnom području svake države članice, imunitet od sudskih postupaka u pogledu radnji koje oni poduzimaju u službenom svojstvu, uključujući izgovorene ili napisane riječi. Iako se u toj odredbi upućuje samo na „imunitet od sudskih postupaka” ( 77 ), ne može se isključiti da se taj imunitet, barem u slučajevima koji uključuju više dužnosnike, tumači na način da im daje i imunitet od kaznenog progona ( 78 ). S obzirom na važnost neovisnosti članova Upravnog vijeća ESB‑a ( 79 ), čini se, uostalom, dosljednim da se na njih ne može odnositi kazneni progon koji uključuje mjere kao što su one koje je izrekao USBK protiv I. Rimšēvičsa, odnosno privremeno zadržavanje ili pretrage ( 80 ), a da Upravno vijeće ne donese odluku o ukidanju imuniteta.

145.

Imunitet koji se Protokolom o povlasticama i imunitetima Europske unije dodjeljuje članovima Upravnog vijeća treba razlikovati od zaštite od razrješenja dužnosti koju uživaju guverneri nacionalnih središnjih banaka na temelju Statuta ESSB‑a i ESB‑a. Stoga, kad se radi o razrješenju dužnosti, njihova neovisnost zajamčena je člankom 14.2. navedenog statuta, koji ima prednost kao lex specialis u odnosu na opće odredbe Protokola br. 7. o povlasticama i imunitetima Europske unije. Ako su ispunjeni uvjeti iz članka 14.2. Statuta ESSB‑a i ESB‑a, što je na Sudu da, po potrebi, provjeri, guvernera se može razriješiti dužnosti, a da pritom nije potrebno donijeti i odluku o ukidanju njegova imuniteta. Stoga se protiv odluke o razrješenju dužnosti guvernera, u okviru postupka na temelju članka 14.2. Statuta ESSB‑a i ESB‑a, ne može pozvati na povredu odredbi Protokola br. 7. o povlasticama i imunitetima Europske unije, kao takvu.

146.

Međutim, imunitet koji se Protokolom br. 7. o povlasticama i imunitetima Europske unije dodjeljuje guvernerima, štiti ih od kaznenog progona koji je pokrenut neovisno o odluci o razrješenju dužnosti, prije njezina donošenja ( 81 ), ili pak u slučaju povlačenja takve odluke nakon njezina osporavanja pred Sudom. Stoga bi takav imunitet mogao biti relevantan u okviru postupka koji se odnosi na odluku o razrješenju dužnosti guvernera ako su dokazi koje je dotična država članica iznijela u prilog toj odluci pribavljeni povredom tog imuniteta.

147.

U ovom slučaju, doduše, nije potrebno pitati o dopuštenosti dokaza eventualno pribavljenih povredom imuniteta I. Rimšēvičsa prije nego što je razriješen dužnosti jer Republika Latvija u svakom slučaju nije podnijela dokaze, tako da nije potrebno odlučiti o prigovoru I. Rimšēvičsa koji se temelji na povredi Protokola br. 7. o povlasticama i imunitetima Europske unije.

148.

Suprotno tomu, imunitet koji je navedenim protokolom priznat I. Rimšēvičsu, mogao bi ponovno postati relevantan u slučaju kad bi bio ponovno vraćen na dužnost nakon presude Suda kojom se utvrđuje da nisu bili ispunjeni uvjeti za njegovo razrješenje dužnosti.

149.

U tom pogledu, ESB doduše tvrdi da se imunitet koji se Protokolom br. 7. o povlasticama i imunitetima Europske unije priznaje I. Rimšēvičsu, odnosi samo na radnje koje poduzima u svojstvu člana Upravnog vijeća ESB‑a, dok je radnje koje mu prigovaraju latvijska tijela I. Rimšēvičs poduzeo samo u svojstvu guvernera Banke Latvije. Tako je, među ostalim, banka u čiju je korist I. Rimšēvičs navodno radio, Trasta Komercbanka, bila pod izravnim bonitetnim nadzorom latvijske Komisije za financijsko tržište i tržište kapitala. Stoga ESB u pogledu te banke nije donio nikakvu nadzornu odluku, osim odluke o oduzimanju odobrenja za rad donesene u 2016. Osim toga, tu odluku nije izradilo Upravno vijeće, a donijelo ju je samo u okviru postupka nepodnošenja prigovora, u kojem nije potrebna izričita suglasnost njegovih članova ( 82 ).

150.

Međutim, Upravno vijeće ESB‑a je, u skladu s Uredbom br. 1024/2013 i unatoč prigovoru ESB‑a navedenom u prethodnoj točki, barem povezano s bonitetnim nadzorom kreditnih institucija kao što je Trasta Komercbanka te zaduženo za donošenje odluka o njihovu odobrenju za rad. Stoga se, s obzirom na činjenice koje USBK stavlja na teret I. Rimšēvičsu ( 83 ), ne može unaprijed isključiti da se USBK‑ova istraga, kao ni istraga tužitelja Ureda glavnog državnog odvjetnika Republike Latvije, odnose i na radnje koje je I. Rimšēvičs poduzeo u obavljanju svojih dužnosti člana Upravnog vijeća ESB‑a.

151.

I. Rimšēvičs tvrdi da je USBK, time što mu je odlukom od 19. veljače 2018. izrekao sporne sigurnosne mjere, povrijedio Zakon o Banci Latvije, kao i Zakon o kaznenom postupku.

152.

S jedne strane, USBK je povrijedio Zakon o Banci Latvije, donesen radi prijenosa relevantnih odredbi UFEU‑a, s obzirom na to da se tim zakonom dopušta razrješenje dužnosti guvernera Banke Latvije samo u određenim jasno definiranim slučajevima i jedino odlukom koju je donio parlament Republike Latvije.

153.

S druge strane, USBK je povrijedio latvijski Zakon o kaznenom postupku, s obzirom na to da u pogledu I. Rimšēvičsa nisu ispunjeni uvjeti za izricanje sigurnosnih mjera, odnosno opasnost da osoba ometa istragu ili čini druga kaznena djela. Tako je I. Rimšēvičs od početka aktivno surađivao s istražiteljima. Usto, u okviru njegovih nadležnosti kao guvernera Banke Latvije, I. Rimšēvičs u svakom slučaju nije imao ovlasti potrebne za izvršavanje, kao što mu se prigovara, utjecaja u korist određene banke. Konačno, uhićenje I. Rimšēvičsa bilo je nezakonito, s obzirom na to da nisu bili ispunjeni ni uvjeti koji su za takvo uhićen utvrđeni Zakonom o kaznenom postupku.

154.

Najprije, radi korisnosti valja napomenuti da je u ovom slučaju pred Sudom pokrenut postupak samo povodom sigurnosnih mjera koje je USBK odlukom od 19. veljače 2018. izrekao I. Rimšēvičsu, koje ne uključuju njegovo uhićenje. Stoga Sud nije pozvan ispitati zakonitost uhićenja I. Rimšēvičsa ( 84 ).

155.

Nadalje, prigovore koji se temelje na povredi latvijskog prava treba odbaciti a da pritom nije potrebno da Sud ispita njihovu osnovanost.

156.

Naime, dopuštenost razrješenja dužnosti guvernera nacionalne središnje banke treba ocijeniti jedino s obzirom na pravo Unije i konkretnije, uvjete iz članka 14.2. Statuta ESSB‑a i ESB‑a, koje treba autonomno tumačiti kako bi se osigurala njihova ujednačena primjena ( 85 ).

157.

Stoga, ako su ispunjeni uvjeti iz tih odredbi, što je na Sudu da, po potrebi, provjeri, guverner nacionalne središnje banke može biti razriješen dužnosti neovisno o mogućim drugim uvjetima koji su za takvo razrješenje dužnosti utvrđeni nacionalnim pravom. S druge strane, ako ti uvjeti nisu ispunjeni, guverner središnje banke ne može biti razriješen dužnosti, čak i ako su se u tom pogledu poštovali uvjeti predviđeni ili postupci propisani nacionalnim pravom.

158.

Stoga za potrebe ocjene dopuštenosti takvog razrješenja dužnosti s obzirom na pravo Unije nije relevantno je li guverner središnje banke razriješen dužnosti „službenim” postupkom predviđenim u tu svrhu predmetnim nacionalnim pravom ili drugom mjerom. To vrijedi tim više jer je, kao što je već navedeno ( 86 ), pojam razrješenja dužnosti u smislu članka 14.2. Statuta ESSB‑a i ESB‑a autonoman pojam prava Unije koji se ne odnosi na oblik mjere i njezin položaj u nacionalnom pravu, nego na njezinu bit i konkretne učinke.

159.

Osim toga, kao što je također već izneseno ( 87 ), ako postoje dostatni dokazi kako bi se dokazalo da su ispunjeni materijalni uvjeti iz članka 14.2. Statuta ESSB‑a i ESB‑a za razrješenje dužnosti guvernera, treba biti moguće privremeno razriješiti dužnosti takvog guvernera do okončanja kaznenog postupka ili provedbe „službenog” postupka razrješenja dužnosti predviđenog u nacionalnom pravu.

160.

Iz prethodno navedenog proizlazi da je prigovor I. Rimšēvičsa koji se temelji na povredi Zakona o banci Latvije i latvijskog Zakona o kaznenom postupku, bespredmetan te ga stoga treba odbiti.

161.

Kao što je već navedeno ( 88 ), iz ispitivanja ovih predmeta proizlazi da Republika Latvija nije dostavila nijedan dokaz koji može potvrditi činjenice koje se stavljaju na teret I. Rimšēvičsu. Stoga Sud ne može provjeriti jesu li ispunjeni uvjeti iz članka 14.2. Statuta ESSB‑a i ESB‑a za razrješenje I. Rimšēvičsa dužnosti guvernera Banke Latvije.

162.

U tim okolnostima, u skladu s onim što je prethodno navedeno u pogledu prirode ovog postupka ( 89 ), valja utvrditi da je Republika Latvija, time što je razriješila dužnosti I. Rimšēvičsa, a da pritom nije dokazala da su ispunjeni uvjeti iz članka 14.2. Statuta ESSB‑a i ESB‑a, povrijedila obveze koje ima na temelju te odredbe.

163.

U skladu s člankom 138. stavkom 1. Poslovnika, stranka koja ne uspije u postupku dužna je, na zahtjev protivne stranke, snositi troškove.

164.

Iz gore navedenih razloga proizlazi da je Republika Latvija stranka koja u ovim predmetima nije uspjela u postupku.

165.

Osim toga, u predmetu C‑238/18, ESB je zahtijevao da se Republici Latviji naloži snošenje troškova. Stoga Republici Latviji valja naložiti snošenje vlastitih troškova kao i ESB‑ovih troškova u predmetu C‑238/18. To vrijedi i za troškove koji su nastali u postupku privremene pravne zaštite u kojem je doneseno rješenje potpredsjednika Suda od 20. srpnja 2018. (C‑238/18 R, neobjavljeno, EU:C:2018:581), u kojem je određeno da će se o troškovima odlučiti naknadno.

166.

S druge strane, u predmetu C‑202/18, I. Rimšēvičs nije zahtijevao da se Republici Latviji naloži snošenje troškova, niti je Republika Latvija zahtijevala da se I. Rimšēvičsu naloži snošenje troškova. Stoga, s obzirom da nijedna stranka nije tražila naknadu troškova, valja odlučiti da svaka stranka snosi vlastite troškove u predmetu C‑202/18 ( 90 ).

167.

S obzirom na prethodno navedeno, predlažem Sudu da u predmetu C‑202/18 odluči na sljedeći način:

168.

K tomu, predlažem Sudu da u predmetu C‑238/18 odluči na sljedeći način: