1. 

Ovaj predmet odnosi se na zahtjev za prethodnu odluku koji je uputio Administrativen sad Sofia‑grad (Upravni sud grada Sofije, Bugarska) radi tumačenja članka 2. točki 3. i 5. Direktive 2009/72/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 13. srpnja 2009. o zajedničkim pravilima za unutarnje tržište električne energije i stavljanju izvan snage Direktive 2003/54/EZ ( 2 ).

2. 

Prethodna pitanja suda koji je uputio zahtjev postavljena su u okviru postupka između isključivog distributera električne energije u jugoistočnoj Bugarskoj i društva koje na temelju koncesije upravlja jednom lukom te namjerava svoju mrežu priključiti izravno na prijenosni sustav i stoga plaćati tarife za mrežne usluge izravno operatoru tog sustava.

3. 

Ovaj predmet daje Sudu mogućnost da pruži važna pojašnjenja u pogledu opsega određenih temeljnih pojmova iz Direktive 2009/72.

4.

U članku 2. Direktive 2009/72, naslovljenom „Definicije”, navodi se sljedeće:

„Za potrebe ove Direktive, primjenjuju se sljedeće definicije:

[…]

5.

Članak 86. stavak 1. Zakona za energetikata (Zakon o energetici, u daljnjem tekstu: ZE) (DV br.°107, 2003.) propisuje da „[p]rijenos električne energije obavlja operator sustava prijenosa električne energije koji ima licenciju za prijenos električne energije i koji je certificiran […]”.

6.

U smislu članka 88. stavka 1. ZE‑a, „[d]istribuciju električne energije i pogon sustava distribucije električne energije obavljaju operatori distribucijskih sustava koji su vlasnici tih sustava na određenom području i dobili su licenciju za distribuciju električne energije na odgovarajućem području. […]”.

7.

Članak 1. Dopunskih odredbi ZE‑a, (DV br. 54, 2012.) sadržava sljedeće definicije:

„20.   ‚sustav za prijenos električne energije’ je ukupnost elektroenergetskih vodova i elektroenergetske opreme koji služe prijenosu i pretvaranju električne energije iz visokog u srednji napon i preraspodjeli elektroenergetskih tokova;

[…]

22.   ‚sustav za distribuciju električne energije’ je ukupnost elektroenergetskih vodova i elektroenergetske opreme visokog, srednjeg i niskog napona koji služe raspodjeli električne energije;

[…]

44.   ‚prijenos električne energije […]’ je prijenos električne energije […] putem prijenosne mreže […];

49.   ‚distribucija’ je prijenos električne energije […] putem distribucijskih mreža”.

8.

Društvo Elektrorazpredelenie Yug EAD (u daljnjem tekstu: ER Yug) nositelj je isključive licencije koju je izdalo bugarsko Regulatorno tijelo za energetiku i vodoprivredu (Komisia za energiyno i vodno regulirane, u daljnjem tekstu: KEVR) na temelju koje obavlja djelatnost distribucije električne energije distribucijskim sustavom na području koje je određeno licencijom, odnosno na jugoistoku Bugarske.

9.

Područje na koje se odnosi licencija društva ER Yug obuhvaća područje na kojem se nalaze pogoni društva BMF Port Burgas EAD (u daljnjem tekstu: BMF), konkretno, lučki terminali Burgas zapad i Burgas istok, za koje je društvu BMF koncesiju dodijelilo javno poduzeće. Na tom području društvo BMF upravlja lukom i pruža pripadajuće usluge.

10.

Pogoni društva BMF priključeni su na elektroenergetski sustav vodom srednjeg napona (20 kV) (naziva se „Novo pristanishte” („Novo pristanište”)) koji je priključen na razini srednjeg napona na uređaj srednjeg napona (također od 20 kV) električne trafostanice za pretvorbu [napona] „Ribari” ( 3 ). Elektroenergetski vod „Novo Pristanishte” u državnom je vlasništvu i dodijeljen je društvu BMF na temelju koncesije navedenih lučkih terminala. Električna trafostanica „Ribari” u vlasništvu je operatora prijenosnog sustava u Bugarskoj, društva Elektroenergien sistemen operator (u daljnjem tekstu: ESO).

11.

Električna energija dolazi iz prijenosnog sustava društva ESO pod naponom od 110 kV (visoki napon) te se u transformatorima br. 1 i br. 2 pretvara u električnu energiju srednjeg napona (20 kV) prije ulaska u uređaj srednjeg napona (20 kV) trafostanice „Ribari”. Instrumenti za komercijalno mjerenje električne energije koja dolazi iz prijenosnog sustava društva ESO u distribucijski sustav društva ER Yug, ugrađeni su odmah nakon transformatora br. 1 i br. 2 na razini priključaka ćelija br. 26 i br. 39 uređaja srednjeg napona trafostanice „Ribari”. Vod „Novo Pristanishte” priključen je na zatvoreni distribucijski uređaj srednjeg napona (20 kV) trafostanice „Ribari” na razini ćelije br. 44. Taj vod koristi se za prijenos i isporuku električne energije isključivo društvu BMF.

12.

Društva ER Yug i BMF sklopila su 2013. ugovor o mrežnim uslugama u skladu s kojim prvo društvo osigurava drugom društvu pristup sustavu za distribuciju električne energije i prijenos električne energije tim sustavom, radi opskrbe električnom energijom pogonâ društva BMF koji se nalaze na području luke Burgas.

13.

Međutim, s obzirom na to da je smatralo da je izravno priključeno na prijenosnu mrežu, 2016. društvo BMF jednostrano je raskinulo ugovor s društvom ER Yug i sklopilo s društvom ESO ugovore koji se odnose na pristup prijenosnoj mreži, pružanje mrežnih usluga i prijenos energije za opskrbu spomenutih pogona BMF‑a električnom energijom.

14.

Unatoč tomu, društvo ER Yug, s obzirom na to da je smatralo da su pogoni društva BMF i dalje priključeni na distribucijsku mrežu, nastavilo je obračunavati društvu BMF tarife za pristup distribucijskom sustavu i za prijenos električne energije putem tog sustava.

15.

Društvo BMF pokrenulo je zatim postupak pred KEVR‑om koji je odlukom br. Zh-37 od 28. veljače 2017. utvrdio da nakon isteka roka za raskid ugovora, društvo ER Yug više nije imalo pravo obračunavati društvu BMF tarife za pristup sustavu za distribuciju električne energije i za prijenos putem tog sustava. KEVR je većinom [glasova] svojih članova zaključio da su pogoni društva BMF izravno priključeni na sustav za prijenos električne energije društva ESO i da stoga društvo BMF može izravno pristupiti tom sustavu. Stoga je KEVR naložio društvu ER Yug da prestane obračunavati društvu BMF tarife za pristup distribucijskom sustavu i za prijenos električne energije putem tog sustava i da provede reviziju tarifa obračunatih nakon isteka roka za raskid ugovora koji je bio sklopljen s društvom BMF.

16.

Protiv te odluke društvo ER Yug podnijelo je žalbu pred sudom koji je uputio zahtjev.

17.

U okviru postupka koji se vodi pred tim sudom, društvo ER Yug tvrdi da sve dok je društvo BMF priključeno na sustav za distribuciju električne energije, ono ne može raskinuti ugovor o pristupu i prijenosu električne energije putem tog sustava. U skladu s Direktivom 2009/72, odlučujući čimbenik za razgraničenje sustava prijenosa od sustava distribucije električne energije jest razina napona: vrlo visoki i visoki napon za prijenosni sustav, a visoki, srednji i niski napon za distribucijski sustav. Definicija prijenosa električne energije koja proizlazi iz članka 1. točki 20. i 44. ZE‑a nije u skladu s definicijom iz članka 2. točke 3. Direktive 2009/72, koja se, na temelju njezina izravnog učinka i načela nadređenosti prava Unije, treba izravno primjenjivati. To znači da pružanje mrežnih usluga na srednjenaponskoj mreži predstavlja djelatnost distribucije električne energije. Operator prijenosnog sustava, društvo ESO, nije imalo pravo priključiti svoje kupce na prijenosni sustav srednjeg napona, ni pružati mrežne usluge na srednjenaponskoj mreži jer su te djelatnosti obuhvaćene uslugama distribucije električne energije za koje društvo ER Yug ima isključivu licenciju na području na kojem se nalaze pogoni društva BMF.

18.

Međutim, društvo BMF tvrdi da su njegovi pogoni izravno priključeni na sustav za prijenos električne energije putem trafostanice „Ribari”. Stoga, budući da ni ta trafostanica ni vod „Novo Pristanishte” koji je na nju priključen nisu u vlasništvu društva ER Yug, oni ne predstavljaju elemente sustava za distribuciju električne energije. Društvo BMF stoga smatra da licencija društva ER Yug ne ispunjava potrebne uvjete za pružanje usluga pristupa i prijenosa putem sustava za distribuciju električne energije ni za izdavanje računa za te usluge.

19.

Sud koji je uputio zahtjev napominje da je u ovom slučaju potrebno utvrditi na koji su elektroenergetski sustav, onaj distribucijski ili onaj prijenosni, povezani pogoni društva BMF i time, kojem operatoru je to društvo obvezno plaćati tarife za mrežne usluge. Sud koji je uputio zahtjev smatra, dakle, da je od ključne važnosti utvrditi kriterij razgraničenja djelatnosti prijenosa od distribucije električne energije, kao i pojmova „prijenosni sustav” i „distribucijski sustav”. Naime, kada bi se smatralo da je razina napona jedini kriterij razgraničenja tih djelatnosti, tada bi, s obzirom na to da je vod „Novo Pristanishte” priključen na trafostanicu srednjeg napona „Ribari”, društvo BMF trebalo plaćati tarife za mrežne usluge društvu ER Yug koje ima isključivo pravo pružanja mrežnih usluga svim kupcima koji imaju priključak na srednjenaponsku mrežu na području koje je predviđeno njegovom licencijom, neovisno o tome je li to društvo vlasnik odnosnih instalacija.

20.

Usto, sud koji je uputio zahtjev napominje da je nacionalni zakonodavac napravio razliku između prijenosnog sustava i distribucijskog sustava na temelju kriterija vlasništva elektroenergetske opreme ovisno pripada li operatoru prijenosnog sustava ili operatoru distribucijskog sustava. Međutim, u slučaju razine napona, stajalište nacionalnog zakonodavca nije tako jasno. Ipak, iz definicija iz članka 2. točki 3. i 5. Direktive 2009/72 proizlazi da je za zakonodavca Unije jedini relevantan kriterij razina napona električne energije koja se prenosi, što je potvrdio Sud u presudi od 22. svibnja 2008., citiworks (C‑439/06, EU:C:2008:298).

21.

U tim okolnostima, sud koji je uputio zahtjev odlučio je prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeća prethodna pitanja:

22.

U prethodnim pitanjima koja je Sudu postavio sud koji je uputio zahtjev ističu se važne poteškoće u pogledu tumačenja raznih temeljnih pojmova iz Direktive 2009/72, konkretno, pojmova „prijenosni sustav” i „distribucijski sustav”.

23.

Prije razmatranja tih pitanja, smatram da je korisno najprije podsjetiti na ciljeve koji se žele postići tom direktivom, s obzirom na relevantnu sudsku praksu Suda.

24.

Direktivom 2009/72, koja je donesena u okviru „trećeg energetskog paketa”, uspostavljaju se, kao što to proizlazi iz njezina članka 1., zajednička pravila za prijenos i distribuciju električne energije, zajedno s odredbama o zaštiti potrošača, radi poboljšavanja i integriranja konkurentnih tržišta električne energije u Uniji ( 4 ).

25.

Iz uvodnih izjava 3. i 8. Direktive 2009/72 proizlazi da ona ima za cilj postizanje potpuno otvorenog tržišta koje svim potrošačima omogućuje slobodan izbor svojih opskrbljivača, a svim opskrbljivačima slobodnu isporuku svojim potrošačima ( 5 ), te na kojem su osigurani tržišno natjecanje i opskrba električnom energijom po najkonkurentnijoj cijeni.

26.

U tu svrhu, cilj Direktive 2009/72 jest i olakšati prekogranični pristup novim opskrbljivačima električne energije, čime se doprinosi, kao što je to navedeno u uvodnoj izjavi 5. te direktive, jamčenju sigurne opskrbe električnom energijom koja je od vitalnog značaja za razvoj europskog društva. U tu svrhu, Direktivom 2009/72 nastoje se dalje razvijati prekogranična međusobna povezivanja.

27.

U tom kontekstu, jamstvo nediskriminacijskog pristupa mreži koji je transparentan i po razumnim cijenama, predstavlja nužan element za dobro funkcioniranje tržišnog natjecanja te je od ključne važnosti kako bi se ostvarilo unutarnje tržište električne energije ( 6 ).

28.

Radi postizanja tih ciljeva, Direktivom 2009/72 predviđene su odredbe kojima se jamči učinkovito pravno i funkcionalno razdvajanje mreža od djelatnosti proizvodnje i opskrbe, kako bi se izbjegle, kao što to proizlazi iz uvodne izjave 9. te direktive, diskriminacije ne samo s obzirom na pogon mreže, već i s obzirom na poticaje vertikalno integriranim poduzećima za odgovarajuća ulaganja u vlastite mreže.

29.

U tom kontekstu, članak 2. Direktive 2009/72 sadržava niz definicija temeljnih pojmova koji se u njoj koriste.

30.

Direktivom 2009/72 nisu definirani pojmovi „prijenosni sustav” i „distribucijski sustav” kao takvi, ali su u njezinom članku 2. točkama 3. i 5. definirani pojmovi „prijenos” i „distribucija” električne energije. Prijenos električne energije definiran je kao „transport električne energije vrlo visokim i visokim naponskim međusobno povezanim sustavom radi njezine isporuke krajnjim kupcima ili distributerima, ali ne uključuje opskrbu”. S druge strane, distribucija električne energije definirana je kao „prijenos električne energije visokonaponskim, srednjenaponskim i niskonaponskim distribucijskim sustavima radi njezine isporuke kupcima, ali ne uključuje opskrbu”. Pojam opskrbe, u skladu s člankom 2. točkom 19. te direktive, treba razumjeti kao prodaju električne energije kupcima ( 7 ).

31.

Iz navedenih definicija pojmova „prijenos” i distribucija”, Sud je izveo definicije pojmova „prijenosni sustav” i „distribucijski sustav”. Tako je Sud definirao, s jedne strane, prijenosni sustav kao međusobno povezani sustav koji se koristi za prijenos električne energije pod vrlo visokim i visokim naponom radi njezine isporuke krajnjim kupcima ili distributerima i, s druge strane, distribucijski sustav kao sustav koji se koristi za prijenos električne energije pod visokim, srednjim ili niskim naponom radi prodaje veleprodajnim kupcima ili prodaje krajnjim kupcima ( 8 ).

32.

Slijedom toga, Sud je istaknuo da, što se tiče prirode prijenosnih i distribucijskih sustava i količine električne energije koja se prenosi tim sustavima, samo je napon te električne energije kriterij razgraničenja prijenosa i distribucije i relevantan kriterij za utvrđivanje je li sustav prijenosni sustav ili distribucijski sustav u smislu te direktive ( 9 ).

33.

Međutim, Sud je na temelju istih definicija isključio relevantnost drugih kriterija za određivanje toga je li jedan sustav obuhvaćen područjem primjene Direktive 2009/72, kao što su datum od kojeg je takav sustav uspostavljen ili činjenica da je on namijenjen za vlastitu potrošnju i da njime upravlja privatni subjekt, na koji je priključen ograničen broj jedinica proizvodnje i jedinica potrošnje ili veličina sustava ( 10 ).

34.

Iz tih razmatranja proizlazi da sustave koji se koriste za prijenos električne energije, s jedne strane, pod vrlo visokim i visokim naponom radi njezine isporuke krajnjim kupcima ili distributerima ili, s druge strane, pod visokim, srednjim i niskim naponom radi prodaje krajnjim kupcima, treba smatrati „prijenosnim sustavima” odnosno „distribucijskim sustavima” koji su obuhvaćeni područjem primjene Direktive 2009/72 ( 11 ).

35.

U tom pogledu, Sud je imao priliku pojasniti da, iako Direktiva 2009/72 ostavlja državama članicama određeno diskrecijsko pravo u pogledu njezine provedbe, a time i u pogledu načina kojima one mogu postići ciljeve koji su tom direktivom utvrđeni, države članice ipak su u svakom slučaju dužne osigurati da se načela i struktura te direktive poštuju u njezinom području primjene. Drugim riječima, kada se Direktiva 2009/72 primjenjuje, države članice ne mogu isključiti iz njezina uređenja elemente ili aspekte koji ulaze u njezino područje primjene, koji se odnose na organizaciju i funkcioniranje sektora električne energije ( 12 ).

36.

Sud je izrazio to načelo s posebnim naglaskom na utvrđivanje distribucijskog sustava u smislu Direktive 2009/72 kada je istaknuo da države članice sustave koji ulaze u područje primjene Direktive 2009/72, ne mogu uvrstiti u kategoriju distribucijskih sustava zasebnu od onih izričito utvrđenih tom direktivom kako bi na njih primijenile izuzeća koja njome nisu propisana ( 13 ). Taj se zaključak primjenjuje mutatis mutandis na prijenosne sustave ( 14 ).

37.

Iz te sudske prakse proizlazi da, u pogledu elektroenergetskih mreža koje se mogu kvalificirati kao prijenosni ili distribucijski sustavi u smislu Direktive 2009/72, unatoč diskrecijskom pravu koje ta direktiva ostavlja državama članicama, ne mogu postojati „siva područja”, odnosno mreže koje se mogu kvalificirati kao prijenosni ili distribucijski sustavi u smislu Direktive 2009/72, ali koje su na temelju izbora države članice izuzete iz uređenja koje je tom direktivom predviđeno.

38.

Što se tiče, konkretno, pristupa prijenosnim i distribucijskim sustavima, Sud je više puta naglasio da je slobodan pristup treće strane tim sustavima, zajamčen člankom 32. stavkom 1. prvom i drugom rečenicom Direktive 2009/72 ( 15 ), jedan od temeljnih ciljeva navedene direktive ( 16 ) i jedna je od bitnih mjera koje su države članice obvezne provesti kako bi se ostvarilo unutarnje tržište električne energije ( 17 ).

39.

S obzirom na važnost načela slobodnog pristupa prijenosnim ili distribucijskim sustavima, diskrecijsko pravo koje je ostavljeno državama članicama člankom 32. stavkom 1. Direktive 2009/72, u skladu s člankom 288. UFEU‑a, da poduzmu potrebne mjere kako bi se proveo sustav pristupa treće strane prijenosnom ili distribucijskom sustavu, ne ovlašćuje ih u potpunosti da odstupe od tog načela, osim u slučajevima u kojima ta direktiva predviđa izuzeća ili odstupanja ( 18 ).

40.

Pristup treće strane prijenosnim i distribucijskim sustavima u svakom se slučaju treba temeljiti na objektivnim, nediskriminirajućim i transparentnim kriterijima i na tarifama koje su objavljene prije njihova stupanja na snagu, i ne smije biti diskrecijski ( 19 ).

41.

Sud je također istaknuo, s jedne strane, usku povezanost između prava pristupa i potrošačeve slobode izbora opskrbljivača i, s druge strane, odgovarajuću slobodu svakog opskrbljivača da opskrbljuje električnom energijom svoje kupce, što je svojstveno potpuno otvorenom tržištu. Naime, kako bi se osiguralo da povlašteni kupci mogu slobodno birati svoje opskrbljivače, opskrbljivači trebaju imati pristup prijenosnim i distribucijskim mrežama koje prenose električnu energiju kupcu ( 20 ).

42.

Slobodan izbor opskrbljivača, međutim, nije izravno povezan s vrstom sustava na koji je kupac priključen. Stoga je Sud pojasnio da je ta sloboda izbora također osigurana i kada dobavljač priključuje kupce na prijenosnu mrežu i kada ih priključuje na distribucijsku mrežu ( 21 ).

43.

Međutim, Sud je utvrdio da države članice zadržavaju određeni diskrecijski prostor kako bi usmjerile korisnike sustava prema jednoj ili drugoj vrste mreže, pod uvjetom da se radi o nediskriminirajućem postupanju koje se temelji na objektivnim razlozima ( 22 ). U tom pogledu, Sud je međutim priznao važnost nastojanja da se spriječi da se veliki kupci izravno priključe na prijenosne mreže, što bi dovelo do toga da mali kupci sami snose teret troškova koji se odnose na distribucijske mreže, a time i do povećanja cijene električne energije, što može opravdati obvezu prioritetnog priključenja na distribucijsku mrežu ( 23 ).

44.

Naposljetku, treba još istaknuti da je u presudi od 28. studenoga 2018., Solvay Chimica Italia i dr. (C‑262/17, C‑263/17 i C‑273/17, EU:C:2018:961), Sud pojasnio da zatvoreni distribucijski sustav, u smislu članka 28. Direktive 2009/72, nije i ne može biti izuzet od obveze slobodnog pristupa treće strane, propisane člankom 32. stavkom 1. te direktive ( 24 ).

45.

S obzirom na sva prethodna razmatranja, sada ću ispitati tri prethodna pitanja koja je postavio sud koji je uputio zahtjev.

46.

Prvo prethodno pitanje podijeljeno je u dva dijela.

47.

U prvom dijelu pitanja, sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li odredbe članka 2. točki 3. i 5. Direktive 2009/72 tumačiti na način da je razina napona jedini kriterij razgraničenja prijenosnog sustava od distribucijskog sustava i, sukladno tomu, djelatnosti distribucije i prijenosa električne energije.

48.

U drugom dijelu prvog prethodnog pitanja, sud koji je uputio zahtjev u biti pita je li državama članicama dopušteno da kao dodatni kriterij razgraničenja djelatnosti (i sustava) prijenosa od djelatnosti (i sustava) distribucije, uvedu vlasništvo na imovini koja se koristi radi obavljanja tih djelatnosti.

49.

Iz razmatranja iznesenih u točkama 30. do 32. ovog mišljenja proizlazi da, u odnosu na pravni sustav kojem podliježu elektroenergetske mreže u Direktivi 2009/72, tom direktivom previđeno je temeljno razgraničenje prijenosnog sustava od distribucijskog sustava.

50.

Kao što je navedeno u tim točkama, samom Direktivom 2009/72 nisu definirani pojmovi prijenosni sustav i distribucijski sustav. Međutim, Sud je izveo definicije tih pojmova iz definicije djelatnosti „prijenosa” i „distribucije” iz članka 2. točki 3. i 5. navedene direktive, a to su odredbe čije tumačenje traži sud koji je uputio zahtjev.

51.

Iz definicija koje su navedene u točki 31. ovog mišljenja proizlazi da su oba pojma, prijenosni sustav i distribucijski sustav, objektivne prirode, u smislu da se odnose na mrežu kao takvu, a ne na subjekt koji njome upravlja te da se oba temelje na dvostrukom kriteriju: jedan je posve objektivan, to jest razina napona: vrlo visoki i visoki napon za prijenosni sustav i visoki, srednji i niski napon za distribucijski sustav, a drugi, funkcionalan kriterij, odnosi se na funkciju koju svaka od te dvije vrste sustava ima u organizaciji i funkcioniranju elektroenergetskog sustava, odnosno prijenos električne energije radi njezine isporuke krajnjim kupcima ili distributerima za prijenosni sustav i prodaju veleprodajnim kupcima ili prodaju krajnjim kupcima za distribucijski sustav.

52.

Što se tiče prvog kriterija, to jest razine napona, kao što je navedeno u točki 32. ovog mišljenja, Sud je nedavno potvrdio da, u pogledu prirode prijenosnih i distribucijskih sustava u smislu Direktive 2009/72 i količine električne energije koja se prenosi tim sustavima, napon te električne energije jedini je kriterij razgraničenja prijenosa i distribucije i time relevantan kriterij za utvrđivanje je li sustav prijenosni sustav ili distribucijski sustav u smislu te direktive.

53.

S druge strane, u pogledu drugog, funkcionalnog kriterija, valja istaknuti da dvije vrste sustava obavljaju različite funkcije u organizaciji i funkcioniranju sektora električne energije.

54.

Naime, prijenosni sustavi koriste se za prijenos električne energije na velike udaljenosti, od proizvodnih elektrana do mjesta uporabe. Riječ je o sustavima koji su nužno veliki i uglavnom međusobno povezani kroz nekoliko država članica, kojima se električna energija prenosi pod vrlo visokim ili visokim naponom kako bi se gubici tijekom prijenosa smanjili na najmanju razinu.

55.

S druge strane, distribucijski sustavi obavljaju drukčiju funkciju. Oni se koriste za dovođenje električne energije općenito kupcima za potrebe vlastite potrošnje. Obilježava ih uglavnom manja veličina koja je obično razvijena na lokalnoj razini i na razgranat način kako bi došli do korisnika ili krajnjih korisnika. Osim toga, obilježava ih niži napon u odnosu na prijenosni sustav, koji je nužan zbog sigurnosnih razloga, odnosno zbog smanjenja rizika od strujnog udara u blizini naseljenih mjesta, i zbog toga da se na mrežu mogu priključiti krajnji korisnici, to jest domaćinstva i industrijski korisnici koji obično imaju priključke srednjeg i niskog napona.

56.

Prijenosni i distribucijski sustavi međusobno su povezani na razini električnih trafostanica u kojima se električna energija koja dolazi iz prijenosnog sustava pod vrlo visokim i visokim naponom pretvara u srednji napon kako bi se mogla distribuirati distribucijskim sustavom. Te električne trafostanice točke su međusobnog povezivanja između sustava i obično sadržavaju komponente pod visokim naponom, koje se nazivaju primarnim sustavom, i komponente pod srednjim i niskim naponom, koje se nazivaju sekundarnim sustavom.

57.

U tim okolnostima valja odgovoriti na pitanje kojim sud koji je uputio zahtjev u biti pita dopušta li Direktiva 2009/72 državama članicama da u svoje nacionalno zakonodavstvo kojim se ona prenosi uvedu dodatne kriterije razgraničenja prijenosnog sustava od distribucijskog sustava.

58.

Kao prvo, u tom pogledu valja napomenuti da pojmovi prijenosni sustav i distribucijski sustav koje je Sud izveo iz definicija iz Direktive 2009/72, ne sadržavaju upućivanje na nacionalno pravo država članica i moraju se smatrati autonomnim pojmovima prava Unije koji se kao takvi moraju ujednačeno tumačiti na njezinom području i na način kojim se osigurava postizanje njezinih ciljeva koji su navedeni u točkama 24. do 28. ovog mišljenja.

59.

Kao drugo, ističem da je osobito važno jasno razgraničiti djelatnost (i sustav) prijenosa od djelatnosti (i sustava) distribucije električne energije, s obzirom na to da Direktiva 2009/72 predviđa različite pravne sustave za prijenos i distribuciju, kao i različite odgovornosti operatora tih sustava. To također znači da je potrebno da takvo razgraničenje ima ujednačen doseg u svim državama članicama.

60.

Iako se, kao što je to pravilno navela Komisija, Direktivom 2009/72 ne usklađuju u potpunosti i iscrpno svi aspekti koji su njome obuhvaćeni ( 25 ) i stoga ona ostavlja državama članicama diskrecijsko pravo u odnosu na načine koje smatraju najprikladnijima za postizanje ciljeva koje ona nastoji promicati, smatram međutim da su njome utvrđeni određeni temeljni pojmovi čiji opseg nužno mora biti ujednačen kako bi se ti ciljevi ostvarili.

61.

Među tim pojmovima zasigurno su pojmovi „prijenos” i „distribucija” električne energije u smislu članka 2. točki 3. i 5. navedene direktive, iz kojih je Sud izveo pojmove prijenosni sustav i distribucijski sustav. Naime, ti pojmovi imaju temeljnu ulogu u sustavu same direktive.

62.

U tom pogledu valja istaknuti da je Direktivom 2009/72 predviđen dosljedan sustav koji se sastoji od koncepata koji su međusobno povezani, radi postizanja ciljeva koje je zakonodavac Unije namjeravao postići njezinim donošenjem. U tim okolnostima, smatram da kada bi se dopustilo državama članicama da izmjene osnovne pojmove, kao što su „prijenos” i „distribucija”, na kojima se temelji sustav same direktive, posljedica toga bila bi nejednaka primjena tih pojmova, što bi dovelo do regulatorne rascjepkanosti koja bi ugrozila postizanje navedenih ciljeva, a osobito temeljnog cilja stvaranja unutarnjeg tržišta električne energije.

63.

S obzirom na ta razmatranja, smatram da članak 2. točke 3. i 5. Direktive 2009/72 treba tumačiti na način da je napon kriterij za razgraničenje prijenosa od distribucije električne energije i relevantan kriterij, uključujući funkciju koju obavlja predmetna mreža, za utvrđivanje je li sustav prijenosni sustav ili distribucijski sustav u smislu te direktive.

64.

Stoga, državama članicama nije dopušteno da u svojim nacionalnim zakonodavstvima predvide dodatne kriterije razgraničenja prijenosnog sustava od distribucijskog sustava. Unatoč tomu, pod uvjetom da ciljevi koji se žele postići Direktivom 2009/72 nisu ugroženi, ona državama članicama ostavlja određeni diskrecijski prostor za provedbu tih pojmova, na primjer, tako da odrede relevantna ograničenja za različite razine napona (vrlo visoki, visoki, srednji i niski).

65.

U tom kontekstu, također treba istaknuti, kao što to proizlazi iz definicija „operator prijenosnog sustava” i „operator distribucijskog sustava” iz članka 2. točki 4. i 6. Direktive 2009/72, da i operator prijenosnog sustava i operator distribucijskog sustava mogu biti odgovorni za međusobna povezivanja s drugim sustavima. Iz te definicije proizlazi da Direktiva 2009/72 ostavlja državama članicama mogućnost izbora da utvrde jesu li točke međusobnog povezivanja između prijenosnih sustava i distribucijskih sustava, kao što su to električne trafostanice za pretvorbu [napona] navedene u točki 56. ovog mišljenja, dio prijenosnog sustava ili distribucijskog sustava.

66.

Iz odgovora na prvi dio prvog prethodnog pitanja, koji sam predložio u prethodnim točkama, proizlazi da, s obzirom na to da državama članicama nije dopušteno da uvedu ijedan dodatan kriterij razgraničenja prijenosnog sustava od distribucijskog sustava, osim napona i funkcije, na drugi dio tog pitanja treba odgovoriti na način da državi članici nije dopušteno da u svoje nacionalno zakonodavstvo kao dodatan kriterij razgraničenja između tih sustava uvede vlasništvo operatora na imovini koja se koristi radi obavljanja te djelatnosti.

67.

S obzirom na prethodno navedeno, smatram da drugi dio prvog prethodnog pitanja zahtijeva detaljniju analizu.

68.

U strukturi Direktive 2009/72, zahtjev da je operator sustava vlasnik imovine koja se koristi radi obavljanja tih djelatnosti, odnosno da je u osnovi vlasnik sustava, ne smatra se kriterijem razgraničenja djelatnosti prijenosa od distribucije, a time ni razgraničenjem dviju vrsta sustava. Umjesto toga, taj je zahtjev subjektivan uvjet koji se odnosi na pravni status subjekata koje se može smatrati operatorima tih dviju vrsta sustava ili označivati ih kao takve. Naime, taj zahtjev odnosi se na pravni položaj operatora sustava u odnosu na imovinu koja se koristi za obavljanje djelatnosti, a posebno u odnosu na mrežu.

69.

U tom pogledu valja napomenuti da je člankom 17. stavkom 1. točkom (a) same Direktive 2009/72 predviđeno da je preduvjet za neovisnog operatora prijenosnog sustava, vlasništvo nad prijenosnim sustavom i drugim sredstvima koja su potrebna za djelatnost prijenosa.

70.

Ta je odredba obuhvaćena odredbama Direktive 2009/72 čiji je cilj osigurati djelotvorno odvajanje djelatnosti opskrbe i proizvodnje od djelovanja mreže ( 26 ).

71.

Direktiva 2009/72 ne predviđa takav zahtjev za operatora distribucijskog sustava ( 27 ).

72.

Člankom 26. stavkom 1. navedene direktive predviđeno je samo da, ako je operator distribucijskog sustava dio vertikalno integriranog poduzeća, nema „obvez[e] odvajanja vlasništva nad osnovnim sredstvima operatora distribucijskog sustava od vertikalno integriranog poduzeća”, nego je, na temelju stavka 2. točke (c) istog članka, potrebno samo da „operator distribucijskog sustava mora imati stvarna prava donošenja odluka, neovisna o integriranom elektroenergetskom poduzeću, u pogledu sredstava potrebnih za pogon, održavanje ili razvoj mreže”.

73.

U tom kontekstu, s obzirom na to da je bugarskim nacionalnim zakonodavstvom, konkretno člankom 88. stavkom 1. ZE‑a, predviđen zahtjev da distribucijski sustav mora biti u vlasništvu operatora tog sustava, postavlja se pitanje provjere je li takav zahtjev u skladu s Direktivom 2009/72.

74.

U tom pogledu smatram u načelu da odredba nacionalnog prava kojom se predviđa da operator distribucijskog sustava mora biti vlasnik tog sustava, sama po sebi nije protivna smislu i svrsi Direktive 2009/72. Ona je, u teoriji, u skladu s ciljevima koji se žele postići tom direktivom, s obzirom na to da je obuhvaćena logikom jačanja razdvajanja različitih razina djelatnosti u sektoru električne energije. U tom kontekstu, takvom se odredbom nacionalnog prava na operatora distribucijskog sustava proširuje zahtjev koji je samom direktivom već utvrđen za operatora prijenosnog sustava.

75.

Stoga smatram da je uvođenje zahtjeva u nacionalno zakonodavstvo da imovina koja se koristi radi obavljanja djelatnosti distribucije mora biti u vlasništvu operatora distribucijskog sustava, načelno obuhvaćeno diskrecijskim pravom koje Direktiva 2009/72 ostavlja državama članicama u pogledu njezine provedbe.

76.

Međutim, s obzirom na prethodno navedeno, nužno je da predviđanje takvog zahtjeva nacionalnim pravom u odnosu na operatora distribucijskog sustava, ne ugrožava, konkretno, ostvarivanje ciljeva koji se žele postići Direktivom 2009/72, a na nacionalnom sudu je da to provjeri u svakom slučaju zasebno.

77.

U tom pogledu, određena razmatranja čine se relevantnima.

78.

Kao prvo, kao što to proizlazi iz točki 35. do 37. ovog mišljenja, pravni sustav Direktive mora se primjenjivati na prijenosne i distribucijske sustave u cijelosti. Stoga, ne mogu postojati „siva područja”, odnosno dijelovi elektroenergetskog sustava koji se mogu smatrati prijenosnim ili distribucijskim sustavom u smislu Direktive 2009/72, ali koji su izuzeti iz pravnog sustava propisanog tom direktivom. Direktiva 2009/72 ne predviđa tertium genus u odnosu na razgraničenje prijenosnog sustava od distribucijskog sustava i pretpostavlja da se na cijeli elektroenergetski sustav primjenjuju njezine odredbe.

79.

Iz toga slijedi da, u slučaju da se elektroenergetski sustav primjenom kriterija napona i funkcije navedenih u točkama 31., 51. i sljedećima ovog mišljenja, može kvalificirati kao distribucijski sustav, na njega se treba primijeniti pravni sustav predviđen Direktivom 2009/72 koji se odnosi na distribuciju, neovisno o primjeni dodatnog zahtjeva u pogledu vlasništva koji može biti predviđen nacionalnim zakonodavstvom.

80.

Naime, kada bi se dopustilo da primjenom eventualnih dodatnih zahtjeva koji su predviđeni nacionalnim zakonodavstvom dijelovi sustava budu izuzeti iz uređenja Direktive 2009/72, to bi narušilo sustav Direktive 2009/72 i ugrozilo ciljeve koji se tom direktivom žele postići, kao što su stvaranje jedinstvenog tržišta električne energije, slobodan pristup trećih strana i sigurnost opskrbe.

81.

Stoga, prema mojem mišljenju, tumačenje nacionalnog prava na temelju kojeg su iz pojma distribucijski sustav de iure isključeni sva imovina i svi sustavi koji nisu u vlasništvu distributera, neovisno o tome što su na temelju kriterija iz Direktive 2009/72 kvalificirani kao distribucijski sustavi, nije u skladu s odredbama Direktive 2009/72. Iz toga slijedi da je sustav koji se koristi za prijenos električne energije pod visokim, srednjim i niskim naponom radi prodaje veleprodajnim kupcima ili prodaje krajnjim kupcima, distribucijski sustav u smislu Direktive 2009/72, pa se na njega primjenjuju odredbe koji su njome predviđene, neovisno o činjenici je li taj sustav u vlasništvu operatora distribucijskog sustava.

82.

Kao drugo, time što je zakonom predviđeno da distribucijski sustav mora biti u vlasništvu operatora tog sustava, ne smije se dovesti u pitanje temeljni cilj Direktive 2009/72, a to je postizanje potpuno otvorenog tržišta na kojem je osigurano tržišno natjecanje. Konkretno, takav zahtjev mogao bi stvoriti određenu vrstu regulatorne prepreke za ulazak u sektor distribucije električne energije i opasnost da vlasnik distribucijskog sustava de jure dobije neku vrstu vječnog monopola na distribuciju na određenom području.

83.

Naime, ako je vlasništvo distribucijskog sustava nužan zahtjev koji je predviđen zakonom za obavljanje djelatnosti distribucije na određenom području, onda samo vlasnik tog sustava može biti imenovan njegovim operatorom i ne bi bilo moguće propisati natječaje za dodjelu takve vrste upravljanja, što u odsutnosti bilo kakvog tržišnog natjecanja, za vlasnika sustava predstavlja rizik od smanjenja poticaja za povećanje učinkovitosti same mreže.

84.

Međutim, na sudu koji je uputio zahtjev je da provjeri je li to doista slučaj u predmetnom nacionalnom pravnom sustavu.

85.

S obzirom na sva prethodna razmatranja, prema mojem mišljenju valja zaključiti da se odredbama Direktive 2009/72 u načelu ne protivi nacionalno zakonodavstvo kojim je predviđen dodatan subjektivan zahtjev da operator distribucijskog sustava mora biti vlasnik tog sustava, pod uvjetom da primjena tog dodatnog zahtjeva predviđenog nacionalnim zakonodavstvom ne ugrožava ostvarenje ciljeva koji se žele postići samom direktivom, a na nacionalnom sudu je da to konkretno utvrdi u svakom slučaju zasebno.

86.

Trećim prethodnim pitanjem koje, prema mojem mišljenju, treba analizirati prije drugog pitanja ( 28 ), sud koji je uputio zahtjev u biti pita Sud jesu li u skladu s Direktivom 2009/72 nacionalne odredbe poput, s jedne strane, one iz članka 1. točaka 20. i 44. Dopunskih odredbi ZE‑a kojima se definiraju pojmovi „sustav za prijenos električne energije” i „prijenos električne energije” i, s druge strane, one iz članka 88. stavka 1. ZE‑a prema kojem samo vlasnici distribucijskih sustava obavljaju djelatnosti distribucije električne energije i upravljanja tim sustavom.

87.

Odgovor na treće prethodno pitanje proizlazi izravno iz odgovora koje sam predložio na prvo pitanje.

88.

Što se tiče usklađenosti nacionalnih odredbi poput onih iz članka 1. točki 20. i 44. Dopunskih odredbi ZE‑a s Direktivom 2009/72, iz točke 65. ovog mišljenja proizlazi da članak 2. točke 4. i 6. Direktive 2009/72 ostavlja državama članicama mogućnost izbora hoće li točke međusobnog povezivanja između prijenosnih sustava i distribucijskih sustava – kao što su električne trafostanice navedene u točki 56. ovog mišljenja, koje pretvaraju električnu energiju iz vrlo visokog ili visokog napona u srednji napon – smatrati dijelom prijenosnog ili distribucijskog sustava. Iz toga proizlazi da se Direktivi 2009/72 ne protive nacionalna pravila kojima se predviđa da sustav za prijenos električne energije obuhvaća ukupnost elektroenergetskih vodova i elektroenergetske opreme koji služe prijenosu električne energije i pretvaranju električne energije iz visokog u srednji napon ( 29 ).

89.

U odnosu na usklađenost nacionalnog pravnog pravila poput onog iz članka 88. stavka 1. ZE‑a s Direktivom 2009/72, ona jasno proizlazi iz točke 85. ovog mišljenja.

90.

Svojim drugim prethodnim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li odredbe Direktive 2009/72 tumačiti na način da se prema potrošaču električne energije koji ima priključak na srednjenaponsku mrežu treba uvijek postupati kao prema kupcu operatora distribucijskog sustava, koji ima licenciju za odgovarajuće područje, neovisno o tome tko je vlasnik opreme na koju je izravno priključena oprema tog kupca, i to neovisno o ugovorima koje taj je kupac sklopio izravno s operatorom prijenosnog sustava.

91.

To prethodno pitanje proizlazi iz činjenične situacije u kojoj je jedan elektroenergetski vod srednjeg napona, koji priključuje kupca na električnu mrežu (vod „Novo Pristanishte” koji je obuhvaćen koncesijom društva BMF), priključen na uređaj srednjeg napona električne trafostanice za pretvorbu u vlasništvu operatora prijenosnog sustava (trafostanica „Ribari” u vlasništvu društva ESO).

92.

Iz prethodnih razmatranja proizlazi da u takvoj situaciji, činjenica da do priključenja dolazi na razini srednjeg napona, sama po sebi ne znači nužno da je predmetni kupac priključen na distribucijski sustav.

93.

Naime, iz točke 56. ovog mišljenja proizlazi da je moguće da je kupac priključen na razini uređaja srednjeg napona koji je dio električne trafostanice. Primjenom nacionalnog zakonodavstva predmetne države članice koja, kao što to proizlazi iz točki 65. i 88. ovog mišljenja, u tom pogledu raspolaže određenim diskrecijskim pravom, takva električna trafostanica mogla bi biti dio prijenosnog sustava.

94.

U takvom bi slučaju kupac, iako je priključen na električnu mrežu na razini srednjeg napona, bio izravno priključen na prijenosnu mrežu te bi, na temelju članka 32. Direktive 2009/72, imao pravo na slobodan pristup u skladu s kriterijima koje je naveo Sud i koji su navedeni u točkama 38. do 43. ovog mišljenja. U tom slučaju, tom bi kupcu mrežne usluge pružao operator prijenosnog sustava.

95.

Međutim, na sudu koji je uputio zahtjev je da provjeri je li to ovdje slučaj. Konkretno, na sudu koji je uputio zahtjev je da utvrdi predstavlja li uređaj srednjeg napona na koji je priključen vod „Novo Pristanishte” element srednjeg napona unutar trafostanice „Ribari” (pa je dio sekundarnog sustava te trafostanice), što se čini da je slučaj na temelju opisa koji je dao sud koji je uputio zahtjev u svojem zahtjevu za prethodnu odluku, ili taj uređaj predstavlja element izvan sustava pretvorbe trafostanice „Ribari”, pa je dio strukture distribucijskog sustava.

96.

U prvom slučaju, kupac je priključen, premda na razini srednjeg napona, izravno na prijenosni sustav i mrežne usluge mu pruža operator tog sustava, pa je on kupac tog operatora. U drugom je slučaju obrnuto; korisnik je priključen na distribucijski sustav i mrežne usluge pruža mu operator distribucijskog sustava, pa ga treba smatrati njegovim kupcem, neovisno o tome tko je vlasnik uređaja na koji kupac priključen.

97.

Naposljetku, u pogledu elektroenergetskog voda srednjeg napona „Novo Pristanishte”, smatram prikladnim još dodatno istaknuti da iz zahtjeva za prethodnu odluku proizlazi da se on upotrebljava isključivo za opskrbu društva BMF električnom energijom. Kada to ne bi bio slučaj ( 30 ), postavilo bi se pitanje eventualne kvalifikacije tog voda kao zatvorenog distribucijskog sustava u smislu članka 28. Direktive 2009/72, ako postoje uvjeti za takvu kvalifikaciju, ili eventualno samo kao distribucijskog sustava. U svakom slučaju, iz razmatranja iznesenih u točkama 35. do 37. i 78. do 81. ovog mišljenja proizlazi da, u slučaju da se takav vod srednjeg napona koristi radi opskrbe kupaca koji nisu društvo BMF, trebalo bi ga kvalificirati kao distribucijski sustav i ni u kojem slučaju ne bi mogao biti izuzet iz uređenja koje je predviđeno Direktivom 2009/72.

98.

S obzirom na prethodna razmatranja, na drugo prethodno pitanje treba odgovoriti na način da iz tumačenja članka 2. točki 3., 4., 5. i 6. Direktive 2009/72 proizlazi da se prema potrošaču električne energije koji ima priključak na srednjenaponsku mrežu, ne treba uvijek postupati kao prema kupcu operatora distribucijskog sustava, koji ima licenciju za odgovarajuće područje, nego je na nacionalnom sudu da ocijeni, uzimajući u obzir sve relevantne pravne i činjenične okolnosti, je li taj kupac priključen na električnu trafostanicu koja je dio prijenosnog sustava ili je priključen na distribucijski sustav, neovisno o tome tko je vlasnik uređaja na koji je kupac priključen. U prvom slučaju prema takvom kupcu treba postupati kao prema kupcu operatora prijenosnog sustava, a u drugom slučaju prema njemu treba postupati kao prema kupcu operatora distribucijskog sustava.

99.

Na temelju svih prethodnih razmatranja, predlažem Sudu da na prethodna pitanja koja je uputio Administrativen sad Sofia‑grad (Upravni sud grada Sofije) odgovori kako slijedi: