1

Tužitelj China Construction Bank Corp. podnio je 14. listopada 2014. Uredu Europske unije za intelektualno vlasništvo (EUIPO) prijavu za registraciju žiga Europske unije na temelju Uredbe Vijeća (EZ) br. 207/2009 od 26. veljače 2009. o žigu Zajednice (SL 2009., L 78, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 17. svezak 1., str. 226.), kako je izmijenjena (zamijenjena Uredbom (EU) 2017/1001 Europskog parlamenta i Vijeća od 14. lipnja 2017. o žigu Europske unije (SL 2017., L 154, str. 1.)).

2

Prijava za registraciju figurativnog žiga podnesena je za sljedeći figurativni znak:

3

Usluge za koje je zatražena registracija – nakon provedenog sužavanja u postupku pred OHIM‑om – osobito pripadaju u razred 36. u smislu Nicanskog sporazuma o međunarodnoj klasifikaciji proizvoda i usluga radi registracije žigova od 15. lipnja 1957., kako je revidiran i izmijenjen, i odgovaraju sljedećem opisu: „Bankarske usluge; financijske procjene [osiguranja, banke, nekretnine]; usluge financiranja; usluge kreditnih kartica i debitnih kartica; pohrana vrijednosti; procjena antikviteta; posredovanje; jamstvene usluge; fiducijarne usluge”.

4

Intervenijent, društvo Groupement des cartes bancaires, podnio je 7. svibnja 2015. prigovor na registraciju žiga za koji je podnesena prijava, u skladu s člankom 41. Uredbe br. 207/2009 (koji je postao članak 46. Uredbe br. 2017/1001), za proizvode iz točke 3. ove presude.

5

Prigovor se temeljio, među ostalim, na ranijem figurativnom žigu Europske unije registriranom 12. studenoga 1999. pod brojem 269415, kako slijedi:

6

Raniji žig registriran je, među ostalim, za usluge iz razreda 36. koje odgovaraju sljedećem opisu: „Osiguranja i financije, odnosno: osiguranja, mjenjačnica; izdavanje putničkih čekova i akreditiva; financijski poslovi, monetarni poslovi, bankarski poslovi; štedionice; upravljanje elektroničkim bankovnim i novčanim tijekovima; usluge elektronskog novčanika; izdavanje i usluge prepaid kartica, platnih kartica, kreditnih kartica, gotovinskih kartica, čip kartica, magnetnih kartica i memorijskih kartica; izdavanje neelektronskih bankovnih kartica; usluge povlačenja novca putem čip kartica ili magnetnih kartica, elektronički prijenos sredstava; usluge elektroničkog plaćanja; usluge plaćanja karticama; usluge prepaid kartica; usluge financijskih transakcija za vlasnike kartica putem bankomata; usluge identifikacije i provjere stranaka; financijske informacijske usluge putem bilo kojeg telekomunikacijskog sredstva; usluge odobravanja i namirivanje plaćanja brojevima kartica; usluga sigurnog daljinskog plaćanja; financijske informacije, odnosno daljinsko prikupljanje informacija i financijskih podataka”.

7

Razlog koji se navodi u prilog prigovoru jest onaj iz članka 8. stavka 1. točke (b) Uredbe br. 207/2009 (koji je postao članak 8. stavak 1. točka (b) Uredbe 2017/1001).

8

Odjel za prigovore prihvatio je 4. listopada 2016. prigovor zbog postojanja vjerojatnosti dovođenja u zabludu te je odbio prijavu za registraciju.

9

Tužitelj je 5. prosinca 2016., na temelju članaka 58. do 64. Uredbe br. 207/2009 (koji su postali članci 66. do 71. Uredbe 2017/1001), podnio žalbu EUIPO‑u protiv odluke Odjela za prigovore.

10

Prvo žalbeno vijeće EUIPO‑a odlukom od 14. lipnja 2017. (u daljnjem tekstu: pobijana odluka) odbilo je žalbu.

11

Žalbeno je vijeće osobito smatralo da je područje relevantno za ocjenu vjerojatnosti dovođenja u zabludu u smislu članka 8. stavka 1. točke (b) Uredbe br. 207/2009 područje Europske unije i da se relevantna javnost sastoji dijelom od stručnjaka, a dijelom od krajnjih potrošača ili šire javnosti, čiji je stupanj pažnje visok (točke 19. i 20. pobijane odluke). Nadalje, pod naslovom „Ugled” (točke 22. do 25. pobijane odluke), ocijenilo je, na temelju nekoliko elemenata koje je podnio intervenijent, da bi relevantna francuska javnost prepoznala raniji žig kao kraticu CB koji definira platnu karticu društva Groupement des cartes bancaires „CB”, te se pozvalo na ugled verbalnog žiga CB za usluge sadržane u razredu 36., kao što je to utvrdilo četvrto žalbeno vijeće u odluci od 27. kolovoza 2014. u predmetu R 944/2013‑4, CCB/CB (u daljnjem tekstu: odluka četvrtog žalbenog vijeća CBB/CB).

12

Glede usporedbe znakova, žalbeno je vijeće smatralo, unatoč vrlo stiliziranom karakteru ranijeg žiga, da se potonji doživljava kao skupinu velikih slova „CB” i da je figurativni element žiga za koji je podnesena prijava popratni u odnosu na njegov dominantni element koji se sastoji od skupine velikih slova „CCB” (točke 30. i 31. pobijane odluke). U biti je zaključilo da postoji određena vizualna sličnost između suprotstavljenih žigova (točke 32. i 33. pobijane odluke). Utvrdivši da su te oznake fonetski slične u stupnju većem od prosječnog, osobito s obzirom na to da je žig za koji je podnesena prijava sadržavao slova ranijeg žiga, i nakon što je primijetio da nije moguće provesti konceptualnu usporedbu u slučaju nepostojanja značenja dvaju znakova, žalbeno vijeće potvrdilo je utvrđenje Odjela za prigovore o postojanju sličnosti između predmetnih znakova (točke 34. do 36. pobijane odluke).

13

Napomenuvši da istovjetnost predmetnih usluga nije osporena, žalbeno vijeće utvrdilo je da, uzimajući u obzir tu istovjetnost, ugled ranijeg žiga i sličnost znakova, razlike između tih znakova i stupanj pažnje relevantne javnosti veći od prosječnog nisu dovoljni kako bi se izbjegla vjerojatnost dovođenja u zabludu ciljane javnosti u Francuskoj (točke 39. i 40. pobijane odluke). Dodalo je kako činjenica da potrošači ne koriste redovito usluge obuhvaćene prijavom žiga povećava mogućnost da ti potrošači, čak i oni koji pokazuju visok stupanj pažnje, budu dovedeni u zabludu zbog njihova nepreciznog sjećanja vezano za oblik žigova (točka 41. pobijane odluke).

14

Nakon odustajanja do kojih je došlo tijekom rasprave, navedenih u zapisniku s rasprave, tužitelj od Općeg suda zahtijeva da:

15

EUIPO od Općeg suda zahtijeva da:

16

Uzimajući u obzir pojašnjenja dana na raspravi, navedena u zapisniku s rasprave, intervenijent od Općeg suda zahtijeva da:

17

U prilog svojoj tužbi tužitelj ističe dva tužbena razloga, od kojih se prvi temelji na povredi članka 75. druge rečenice i članka 76. stavka 1. prve rečenice Uredbe br. 207/2009 (koji su postali članak 94. stavak 1. druga rečenica i članak 95. stavak 1. prva rečenica Uredbe (EU) 2017/1001), a drugi na povredi članka 8. stavka 1. točke (b) Uredbe br. 207/2009.

18

Tužitelj tvrdi da je žalbeno vijeće povrijedilo svoju obvezu da svoje odluke temelji isključivo na razlozima o kojima su se stranke imale mogućnost očitovati (članak 75. druga rečenica Uredbe br. 207/2009) i da svoje ispitivanje ograniči na argumente koje su podnijele stranke (članak 76. stavak 1. prva rečenica Uredbe br. 207/2009), utemeljivši pobijanu odluku na odluci četvrtog žalbenog vijeća CCB/CB i nepostojanju redovitog korištenja uslugama iz razreda 36., iako se na tu odluku i to utvrđenje nije pozivalo niti su bili podneseni ni dokazani tijekom postupka pred EUIPO‑om te iako nije imao priliku podnijeti očitovanja na njih.

19

S tim u svezi valja podsjetiti da se, u skladu s člankom 76. stavkom 1. prvom rečenicom Uredbe br. 207/2009, u postupcima koji se odnose na relativne razloge za odbijanje registracije, EUIPO‑ovo ispitivanje ograničava na argumente i zahtjeve koje su podnijele stranke.

20

Ta odredba ograničava ispitivanje koje provodi EUIPO u dvostrukoj mjeri. S jedne strane, odnosi se na činjeničnu osnovu EUIPO‑ovih odluka, odnosno činjenice i dokaze na kojima one mogu biti valjano utemeljene, a s druge strane, na pravni temelj tih odluka, odnosno odredbe koje je sud pred kojim se vodi postupak dužan primjenjivati. Stoga žalbeno vijeće, odlučujući o žalbi protiv odluke kojom se završava postupak povodom prigovora, može svoju odluku temeljiti samo na relativnim razlozima za odbijanje koje je predmetna stranka navela, kao i na povezanim činjenicama i dokazima koje je podnijela ta stranka (vidjeti presudu od 27. listopada 2005., Éditions Albert René/OHIM – Orange (MOBILIX), T‑336/03, EU:T:2005:379, t. 33. i navedenu sudsku praksu).

21

Prema članku 75. drugoj rečenici Uredbe br. 207/2009, odluke EUIPO‑a mogu se temeljiti samo na onim razlozima ili dokazima o kojima su se predmetne stranke imale mogućnost očitovati.

22

Iz sudske prakse proizlazi da, iako se pravo na saslušanje, utvrđeno u članku 75. drugoj rečenici Uredbe br. 207/2009, odnosi na sve činjenične i pravne elemente koji predstavljaju temelj akta kojim se donosi odluka, ono se ne primjenjuje i na konačno stajalište koje uprava želi zauzeti. Žalbeno vijeće stoga nije obvezno saslušati tužitelja o činjeničnoj ocjeni iz njegova konačnog stajališta. Iz sudske prakse također proizlazi kako činjenica da se stranka nije mogla izjasniti o tvrdnjama koje nisu samostalan razlog za pobijenu odluku, nego čine dio obrazloženja žalbenog vijeća glede opće ocjene vjerojatnosti dovođenja u zabludu, tako da je ta stranka mogla zauzeti stajalište o razlozima koji se odnose na usporedbu znakova na kojima se temelji odluka, ne predstavlja povredu članka 75. Uredbe br. 207/2009 (vidjeti presudu od 23. siječnja 2008., Demp/OHIM – Bau How (BAU HOW), T‑106/06, neobjavljenu, EU:T:2008:14, t. 17. i navedenu sudsku praksu).

23

U ovom slučaju, što se tiče, kao prvo, odluke CCB/CB četvrtog žalbenog vijeća, valja napomenuti, kao što su to učinili EUIPO i intervenijent, da se potonji pozvao i dostavio navedenu odluku u prilog svojem prigovoru (očitovanja od 10. studenoga 2015. u prilog prigovoru), a zatim u odgovoru na tužiteljevu žalbu protiv odluke Odjela za prigovore (očitovanja od 17. veljače 2017.).

24

Iz toga slijedi da se žalbeno vijeće u ovom slučaju valjano oslonilo na taj podatak na koji se pozvala stranka u sporu. Treba dodati da, s obzirom na to da se pozvala samo na odluku CCB/CB četvrtog žalbenog vijeća, a ne sve dokaze podnesene tijekom postupka u kojem je donesena ta odluka, žalbeno je vijeće s pravom samo podsjetilo na zaključak ocjene iz navedene odluke u prilog njegovoj vlastitoj ocjeni ugleda ranijeg žiga.

25

Iz toga također nužno slijedi da je tužitelj bio u mogućnosti, kako u svojim očitovanjima o prigovoru, tako i u svojoj žalbi pred žalbenim vijećem protiv odluke Odjela za prigovore u čijim se razlozima navodi odluka CCB/CB četvrtog žalbenog vijeća, učinkovito iznijeti svoje mišljenje o potonjoj odluci. S tim u svezi valja istaknuti da je tužitelj bio u mogućnosti zauzeti informirano stajalište o odluci CCB/CB četvrtog žalbenog vijeća, uključujući sve elemente koji su u njoj uzeti u obzir, tim više što je bio stranka u postupku u kojemu je donesena ta odluka.

26

Može se dodati da, čak i ako se te mogućnosti zauzimanja stajališta o odluci CCB/CB četvrtog žalbenog vijeća nisu smatrale dovoljnima za poštovanje tužiteljeva prava na saslušanje, pobijana odluka nije zato zahvaćena pogreškom (vidjeti u tom smislu presudu od 15. srpnja 2015., Australian Gold/OHIM – Effect Management & Holding (HOT), T‑611/13, EU:T:2015:492, t. 18. i navedenu sudsku praksu). Naime, kao što će u točki 47. ove presude biti utvrđeno da su razmatranja žalbenih odbora koja se odnose na ugled ranijeg žiga u Francuskoj utemeljena neovisno o ocjeni odluke CCB/CB četvrtog žalbenog vijeća, odnosni upravni postupak ne bi mogao imati drugačiji ishod da je tužitelj imao mogućnost zauzeti stajalište o toj odluci nakon intervenijentovih očitovanja u odgovor na njegovu žalbu pred žalbenim vijećem.

27

Glede, kao drugo, utvrđenja nepostojanja redovitog korištenja prijavljenim uslugama iz razreda 36., može se doduše priznati, kao što je to učinio tužitelj, da se na predmetno utvrđenje kao takvo nije pozivalo pred žalbenim vijećem niti je do njega došlo na temelju dokaza tijekom postupka u kojem je donesena pobijana odluka.

28

Treba ipak napomenuti da odnosno utvrđenje ne predstavlja ni „činjeničnu osnovu” pobijane odluke u smislu sudske prakse navedene u točki 20. ove presude ni „samostalan razlog” pobijane odluke u smislu one iz točke 22. ove presude. Kao što EUIPO točno primjećuje, to utvrđenje nepostojanja redovite uporabe odnosnih usluga povezano je, u ovom slučaju, s razmatranjem žalbenog vijeća da relevantna javnost pamti nesavršenu sliku odnosnih žigova, te povrh toga valja naglasiti da se to razmatranje temelji na rijetkim i općeprihvaćenim mogućnostima izravne usporedbe žigova i da je ono u ovom slučaju samo poduprto neredovitim korištenjem odnosnim uslugama (vidjeti u tom smislu presude od 23. listopada 2002., Oberhauser/OHIM – Petit Liberto (Fifties), T‑104/01, EU:T:2002:262, t. 28. i od 17. rujna 2008., FVB/OHMI – FVD (FVB), T‑10/07, neobjavljenu, EU:T:2008:380, t. 29. i 56.).

29

Iz toga proizlazi da žalbeno vijeće, oslonivši se na nepostojanje redovitog korištenja odnosnih usluga, s jedne strane, nije prekoračilo ograničenja činjenične osnove svoga ispitivanja i, s druge strane, nije imalo obvezu saslušati tužitelja o odnosnom utvrđenju.

30

Iz prethodno navedenoga proizlazi da tužbeni razlog koji se temelji na povredi članka 75. druge rečenice i članka 76. stavka 1. prve rečenice Uredbe br. 207/2009 treba u svakom slučaju odbiti.

31

U skladu s člankom 8. stavkom 1. točkom (b) Uredbe br. 207/2009, na temelju prigovora nositelja ranijeg žiga, žig za koji je podnesena prijava za registraciju neće se registrirati ako zbog njegove istovjetnosti ili sličnosti s ranijim žigom ili istovjetnosti ili sličnosti proizvoda ili usluga obuhvaćenih tim žigovima postoji vjerojatnost dovođenja javnosti u zabludu na državnom području na kojem je zaštićen raniji žig. Osim toga, u skladu s člankom 8. stavkom 2. točkom (a) podtočkom i. Uredbe br. 207/2009 (koji je postao članak 8. stavak 2. točka (a) podtočka i. Uredbe 2017/1001), pojam ranijih žigova treba razumjeti kao žigove registrirane u državi članici čiji datum prijave za registraciju prethodi datumu prijave za registraciju žiga Europske unije.

32

U skladu s ustaljenom sudskom praksom, vjerojatnost dovođenja u zabludu predstavlja vjerojatnost da javnost može vjerovati kako predmetni proizvodi ili usluge potječu od istog poduzetnika ili gospodarski povezanih poduzetnika. Prema toj istoj sudskoj praksi, vjerojatnost dovođenja u zabludu treba ocjenjivati općenito, u skladu s percepcijom koju relevantna javnost ima o predmetnim znakovima i proizvodima ili uslugama, uzimajući u obzir sve čimbenike relevantne u predmetnom slučaju, osobito međuovisnost sličnosti znakova i onu obuhvaćenih proizvoda ili usluga (vidjeti presudu od 9. srpnja 2003., Laboratorios RTB/OHIM – Giorgio Beverly Hills (GIORGIO BEVERLY HILLS), T‑162/01, EU:T:2003:199, t. 30. do 33. i navedenu sudsku praksu).

33

Za potrebe primjene članka 8. stavka 1. točke (b) Uredbe br. 207/2009, vjerojatnost dovođenja u zabludu istodobno pretpostavlja istovjetnost ili sličnost suprotstavljenih žigova te istovjetnost ili sličnost proizvoda ili usluga koje oni obuhvaćaju. Riječ je o kumulativnim uvjetima (vidjeti presudu od 22. siječnja 2009., Commercy/OHIM – easyGroup IP Licensing (easyHotel), T‑316/07, EU:T:2009:14, t. 42. i navedenu sudsku praksu).

34

Percepcija žigova koju ima prosječni potrošač odnosnih proizvoda ili usluga igra odlučujuću ulogu u općenitoj ocjeni navedene vjerojatnosti (vidjeti presudu od 12. lipnja 2007., OHIM/Shaker, C‑334/05 P, EU:C:2007:333, t. 35. i navedenu sudsku praksu).

35

U ovom predmetu, tužitelj ne osporava utvrđenje žalbenog vijeća da se relevantna javnost sastoji od stručnjaka i šire javnosti te primjenjuje visoku razinu pažnje (točka 19. pobijane odluke). To razmatranje valja potvrditi, imajući u vidu osobito prirodu odnosnih usluga (vidjeti u tom smislu presudu od 10. lipnja 2015., AgriCapital/OHIM – agri.capital (AGRI.CAPITAL), T‑514/13, EU:T:2015:372, t. 28. i navedenu sudsku praksu).

36

Tužitelj ni ne osporava definiciju žalbenog vijeća područja relevantnog za ocjenu vjerojatnosti dovođenja u zabludu u ovom slučaju (točka 20. pobijane odluke), a to je područje Unije, pri čemu se podsjeća kako je dovoljno da postoji relativni razlog za odbijanje u jednom dijelu Unije (vidjeti presudu od 14. prosinca 2006., Mast‑Jägermeister/OHIM – Licorera Zacapaneca (VENADO u okviru i dr.), T‑81/03, T‑82/03 i T‑103/03, EU:T:2006:397, t. 76. i navedenu sudsku praksu).

37

S druge strane, tužitelj osporava ocjenu žalbenog vijeća o razlikovnom karakteru ranijeg žiga, o sličnosti suprotstavljenih znakova i opću ocjenu vjerojatnosti dovođenja u zabludu.

38

Tužitelj prigovara žalbenom vijeću da je utemeljio svoju ocjenu razlikovnog karaktera ranijeg žiga na zaključcima koji se odnose na ugled, kao što su navedeni u odluci CCB/CB četvrtog žalbenog vijeća, a posebno da je u toj odluci riječ o žigu različitom od ranijeg žiga. Također mu prigovara da nije utvrdilo usluge za koje je smatralo da raniji žig ima ugled te smatra da se na temelju podnesenih dokaza nije mogao utvrditi ugled za sve usluge obuhvaćene ranijim žigom. Naposljetku, tužitelj kritizira potporu žalbenog vijeća ugledu ranijeg žiga, dok je samo određivanje njegova povećanog razlikovnog karaktera bitno za ocjenu vjerojatnosti dovođenja u zabludu.

39

Uvodno valja navesti, kao što to točno primjećuje EUIPO, da su pojmovi „ugled” i „povećani razlikovni karakter” usko vezani. Iz ustaljene sudske prakse proizlazi, naime, da ugled ranijeg žiga može pridonijeti njegovu razlikovnom karakteru i, stoga, povećati vjerojatnost dovođenja u zabludu između tog žiga i žiga za koji je podnesena prijava (presude od 4. studenoga 2003, Diaz/OHIM – Granjas Castelló (CASTILLO), T‑85/02, EU:T:2003:288, t. 44., i od 27. ožujka 2012., Armani/OHIM – Del Prete (AJ AMICI JUNIOR), T‑420/10, neobjavljena, EU:T:2012:156, t. 33.). Povećani razlikovni karakter mogao je stoga biti priznat zbog svojega ugleda (vidjeti u tom smislu presude od 19. svibnja 2011., PJ Hungary/OHIM – Pepekillo (PEPEQUILLO), T‑580/08, EU:T:2011:227, t. 91., i od 7. listopada 2015., Panrico/OHIM – HDN Development (Krispy Kreme DOUGHNUTS), T‑534/13, neobjavljenu, EU:T:2015:751, t. 60.).

40

Iz sudske prakse također proizlazi razlika u stupnju između ugleda i povećanog razlikovnog karaktera žiga, više od razlike u prirodi. Utvrđeno je naime, s jedne strane, da postojanje razlikovnog karaktera većeg od uobičajenog, zbog prepoznatljivosti žiga na tržištu od strane javnosti, nužno pretpostavlja da je taj žig poznat barem značajnom dijelu javnosti o kojoj je riječ, a da on pritom ne mora nužno imati ugled u smislu članka 8. stavka 5. Uredbe br. 207/2009 (koji je postao članak 8. stavak 5. Uredbe 2017/1001) (vidjeti presudu od 12. srpnja 2006., Vitakraft‑Werke Wührmann/OHIM – Johnson’s Veterinary Products (VITACOAT), T‑277/04, EU:T:2006:202, t. 34. i navedenu sudsku praksu). S druge strane, utvrđeno je, pozivanjem na presudu od 14. rujna 1999., General Motors (C‑375/97, EU:C:1999:408, t. 26. i 27.), nakon što je donesena odluka o ugledu, da su relevantni čimbenici za ocjenu stjecanja povećanog razlikovnog karaktera uporabom isti kao i oni koji su relevantni za ocjenu ugleda, to jest, među ostalim, tržišni udio žiga, intenzitet, zemljopisni opseg i trajanje njegove uporabe, kao i važnost ulaganja poduzetnika u njegovu promidžbu (presuda od 12. srpnja 2006., VITACOATT‑277/04, EU:T:2006:202, t. 35.).

41

Iz toga slijedi da se žalbeno vijeće u svrhu ocjene je li raniji žig imao povećan razlikovni karakter pravilno oslonio na dokaze koje je podnio intervenijent s ciljem utvrđivanja njegova ugleda.

42

Iz pobijane odluke proizlazi, i to su stranke prihvatile, da je žalbeno vijeće utemeljilo svoj zaključak o ugledu ranijeg žiga u Francuskoj istovremeno na dokazima koji se odnose na utvrđivanje tog ugleda, a koje je podnio intervenijent, navedenim i analiziranim u točkama 22. do 24. pobijane odluke, i na odluci CCB/CB četvrtog žalbenog vijeća, navedenoj u točki 25. pobijane odluke.

43

Tužitelj osporava ta dva temelja za ocjenu ugleda ranijeg žiga.

44

Glede ocjene dokaza kojima se želi utvrditi ugled ranijeg žiga u Francuskoj, valja istaknuti da tužitelj ne osporava da se na temelju tih dokaza može utvrditi takav ugled za neke od usluga iz razreda 36. Ograničava se, naime, samo na kritiku nedostatka identifikacije odnosnih usluga iz razreda 36., a time i na neutvrđenje povećanog razlikovnog karaktera ranijih žigova za sve te usluge.

45

S tim u svezi valja podsjetiti da ocjenu razlikovnog karaktera ranijeg žiga treba provesti u odnosu na proizvode ili usluge koje obuhvaća i koji dovode do vjerojatnosti dovođenja u zabludu u odnosu na žig za koji je podnesena prijava, zbog njihove istovjetnosti ili sličnosti s proizvodima ili uslugama obuhvaćenim tim žigom. U ovom slučaju, iz točke 7. pobijane odluke, u kojoj se s tim u svezi navodi odluka Odjela za prigovore, proizlazi da se usluge obuhvaćene zahtjevom za žig smatraju istovjetnima za usluge „financijski poslovi, monetarni poslovi, bankarski poslovi” obuhvaćene ranijim žigom (vidjeti također točke 37. i 39. pobijane odluke), što treba potvrditi. Stoga, žalbeno vijeće nije bilo dužno ocijeniti postojanje povećanog razlikovnog karaktera ranijeg žiga za sve usluge iz razreda 36. obuhvaćene navedenim žigom. Žalbeno je vijeće dakle opravdano, kao što to proizlazi iz pobijane odluke (točke 4., 22. i 23. pobijane odluke), a što je na raspravi potvrdio EUIPO , ispitalo ugled prethodnog žiga u odnosu na „financijske poslove, monetarne poslove, bankarske poslove”.

46

Štoviše, tužitelj samo tvrdi da dokazi podneseni tijekom postupka povodom prigovora nisu pokazali uporabu ranijih žigova za usluge „financijski poslovi, monetarni poslovi, bankarski poslovi” i upućuje, kako bi se to učinilo, bez dodatnih pojašnjenja, na intervenijentova očitovanja u prilog svojemu prigovoru. Međutim, takvi dokazi ne dovode u pitanje podatke koje je dostavio intervenijent, a koji se odnose na broj bankovnih kartica u opticaju na kojima se nalazi raniji figurativni znak (više od 62 milijuna u 2014.), broj transakcija provedenih tim karticama (više od 10 milijardi u 2014.) i bitnu ulogu intervenijenta ‐ koji se u nekim dokumentima predstavlja kao „Groupement des cartes bancaires CB” ‐ u francuskom platnom sustavu i usmjeravanju transakcija kreditnim karticama u Francuskoj, iz čega je žalbeno vijeće točno izvelo zaključak o intenzitetu uporabe ranijeg žiga za gore navedene usluge i potrebnom stupnju poznavanja od strane relevantne francuske javnosti, a time i njegovu ugledu u Francuskoj (točke 22. do 24. pobijane odluke) (vidjeti također točku 40. ove presude).

47

Stoga, budući da se samim tim razlozima za pobijanu odluku može opravdati utvrđenje žalbenog vijeća o ugledu ranijeg žiga u Francuskoj, pogreške koje bi mogao sadržavati razlog za pobijanu odluku utemeljen na oduci CCB/CB četvrtog žalbenog vijeća u svakom slučaju nemaju učinak na to utvrđenje. Sve argumente kojima tužitelj kritizira razloge za pobijanu odluku, a koji se pozivaju na tu odluku, valja stoga i u svakom slučaju odbiti kao bespredmetne.

48

Iz prethodno navedenog proizlazi da je žalbeno vijeće pravilno ocijenilo razlikovni karakter ranijeg žiga u pobijanoj odluci, a posebno da se na temelju argumenata koje je tužitelj istaknuo u potporu ovom prigovoru ne može dovesti u pitanje utvrđenje da je raniji žig imao ugled u Francuskoj.

49

Tužitelj tvrdi da je žalbeno vijeće pogrešno utvrdilo da postoji određena vizualna sličnost između suprotstavljenih znakova, uzimajući pogrešno u obzir ugled ranijeg žiga u ocjeni te sličnosti, analizirajući taj raniji žig kao da je riječ o verbalnom žigu CB i koncentrirajući svoje ispitivanje žiga za koji je podnesena prijava na njegov verbalni element „cbb”, a da nije uzeo u obzir njegov figurativni element. Osim toga, smatra da je žalbeno vijeće počinilo pogrešku smatrajući da su znakovi fonetski nadprosječno slični, jer se, zbog toga što su znakovi tako kratki, razlika koja proizlazi iz dodavanja jednog slova odmah percipira kao značajna. Slijedom toga, prema tužitelju, s obzirom na nepostojanje utjecaja konceptualne sličnosti na opću ocjenu sličnosti i važnost vizualne sličnosti u okviru usporedbe figurativnih žigova, žalbeno je vijeće trebalo u tom slučaju tim više zaključiti da postoji vrlo mala sličnost između znakova.

50

Valja podsjetiti da, u skladu s ustaljenom sudskom praksom, opća ocjena vjerojatnosti dovođenja u zabludu u pogledu vizualne, fonetske ili koncepcijske sličnosti suprotstavljenih znakova mora se temeljiti na ukupnom dojmu koji oni ostavljaju, uzimajući osobito u obzir njihove razlikovne i prevladavajuće elemente (vidjeti presudu od 14. listopada 2003., Phillips‑Van Heusen/OHIM – Pash Textilvertrieb und Einzelhandel (BASS), T‑292/01, EU:T:2003:264, t. 47. i navedenu sudsku praksu).

51

Kao što to s pravom tvrdi tužitelj, treba zaista razlikovati ocjenu razlikovnog karaktera nekog elementa složenog znaka koji je povezan s mogućnošću tog elementa da prevladava ukupnim dojmom koji taj žig stvara, i analizu razlikovnog karaktera ranijeg žiga, koja je povezana s opsegom zaštite koja je dodijeljena tom žigu. Razlikovni karakter elementa složenog žiga ispituje se u stadiju ocjene sličnosti znakova, a stupanj razlikovnog karaktera ranijeg žiga jedan je od elemenata koje treba uzeti u obzir u okviru opće ocjene vjerojatnosti dovođenja u zabludu (vidjeti u tom smislu rješenje od 27. travnja 2006., L'Oréal/OHIM, C‑235/05 P, neobjavljeno, EU:C:2006:271, t. 43. i presudu od 24. ožujka 2011., Ferrero/OHIM, C‑552/09 P, EU:C:2011:177, t. 58.). Nadalje, kada žig ima razlikovni karakter, on se mora pripisati žigu u cjelini, a ne automatski svim elementima od kojih se sastoji (vidjeti u tom smislu presude od 3. prosinca 2014., Max Mara Fashion Group/OHIM – Mackays Stores (M & Co.), T‑272/13, neobjavljenu, EU:T:2014:1020, t. 61., i od 14. srpnja 2017., Certified Angus Beef/EUIPO – Certified Australian Angus Beef (CERTIFIED AUSTRALIAN ANGUS BEEF), T‑55/15, neobjavljenu, EU:T:2017:499, t. 22.).

52

Međutim, ne može se isključiti da se povećani razlikovni karakter žiga može uzeti u razmatranje za potrebe utvrđivanja detaljnom analizom razlikovnog karaktera jednog od elemenata tog žiga. Naime, povećan razlikovni karakter i a fortiori ugled znaka mogu igrati ulogu u određivanju razlikovnog karaktera elementa od kojeg se sastoji odnosni znak, jer značajno poznavanje veze koje taj znak uspostavlja između proizvoda ili usluga na koje se odnosi i određenog poduzetnika može utjecati na percepciju odnosa između različitih elemenata od kojih se sastoji odnosni znak, a posebice na veći razlikovni karakter jednih od drugih.

53

Doduše, u presudi od 12. studenog 2015. CEDC International/OHIM – Fabryka Wódek Polmos Łańcut (WISENT) (T‑449/13, neobjavljena, EU:T:2015:839, t. 65.), na koju se tužitelj pozvao u svojim pismenima i na raspravi, Opći je sud podsjetio da su razlikovni karakter ili ugled ranijeg žiga stvarni i kao takvi relevantni čimbenici za ocjenu postojanja vjerojatnosti dovođenja u zabludu (vidjeti također točku 51. ove presude). Iz te se presude međutim ne može zaključiti da je propisano uzimanje u obzir povećanog razlikovnog karaktera ili ugleda ranijeg žiga pri utvrđivanju razlikovnog karaktera elemenata od kojih se on sastoji, koje se provodi u svrhu ocjene sličnosti znakova (vidjeti točku 50. ove presude). Tim je više tako s obzirom na to da je sam Opći sud u presudi od 12. studenoga 2015., WISENT (T‑449/13, neobjavljena, EU:T:2015:839, t. 66.) ostavio otvorenom mogućnost takvog uzimanja u obzir, jer je samo potvrdio da EUIPO pri usporedbi znakova nije bio dužan, u okolnostima tog predmeta, uzeti u obzir povećani razlikovni karakter ili ugled ranijeg žiga.

54

Žalbeno se vijeće, stoga, u ovom slučaju moglo, a da ne počini pogrešku koja se tiče prava, osloniti na ugled ranijeg žiga u Francuskoj, a slijedom toga i na važnost poznavanja veze koju je taj žig uspostavio s bankarskim karticama definiranim kraticom CB društva Groupement des Cartes Bancaires, kako bi pravilno zaključilo da će relevantna javnost u toj državi članici percipirati raniji žig kao verbalni element sastavljen od kratice CB (točka 30. pobijane odluke).

55

Nebitno je, dakle, u svakom slučaju, da je prvo žalbeno vijeće u prethodnoj odluci (odluka od 15. studenoga 2004. u predmetu R 149/2004‑1), oslonivši se na relevantno područje koje ne uključuje Francusku i ne uzimajući u obzir ugled ranijeg žiga, koji je bio predmet prijave žiga u predmetnom slučaju, smatralo da relevantna javnost ne percipira taj žig kao da predstavlja velika slova „C” i „B”.

56

Pored toga treba navesti da je žalbeno vijeće – zaključivši iz ugleda ranijeg žiga u Francuskoj da relevantna javnost u toj državi članici percipira taj žig kao kraticu CB – prihvatilo to razmatranje podredno, kao što to naglašava uporaba izraza „osim toga”, nakon što je objasnilo kako se može smatrati da stilizacija tog žiga formira verbalni element „cb” (točka 30. pobijane odluke).

57

Međutim, s izuzetkom argumenta koji se temelji na odluci navedenoj u točki 55. ove presude i odbijenoj u toj točki, tužitelj ne iznosi niti jedan argument koji bi mogao dovesti u pitanje potonju analizu.

58

Iz toga slijedi da je žalbeno vijeće pravilno provelo usporedbu suprotstavljenih znakova oslonivši se ponajprije na verbalni element „cb” ranijeg žiga.

59

Žalbeno je vijeće isto tako s pravom smatralo, bez oslanjanja na sudsku praksu, prema kojoj je verbalni element žiga načelno u većoj mjeri razlikovan od figurativnog elementa kada se žig sastoji od verbalnih i figurativnih elemenata, a koju tužitelj kritizira, da se u žigu za koji je podnesena prijava razlikovni i prevladavajući element koji je ponajprije trebao biti predmet usporedbe s ranijim žigom sastojao od verbalnog elementa „ccb”.

60

Suprotno onomu što tužitelj u biti tvrdi, figurativni element žiga za koji je podnesena prijava nije ni prevladavajući ni razlikovni element tog žiga. S jedne strane, on ne prevladava na žigu za koji je podnesena prijava ni po svojoj veličini, jednakoj onoj verbalnog elementa, ni po položaju unutar žiga. Naprotiv, kao što je žalbeno vijeće točno navelo u točki 31. pobijane odluke, zbog svojeg položaja iznad drugog velikog slova „C” verbalnog elementa, on naglašava to slovo, tim više što ga se može percipirati kao stilizirano slovo „c”. S druge strane, uzimajući u obzir relevantnu javnost u ovom slučaju i kao što je to naveo EUIPO, figurativni element žiga za koji je podnesena prijava ne može se shvatiti kao kineski izraz koji navodno simbolizira. Prije će se percipirati, s obzirom na jednostavne geometrijske oblike od kojih se sastoji, odnosno kvadrat unutar kruga, kao da ukrašava verbalni element „CCB”, za koji se može primijetiti da se sastoji od inicijala tužiteljeva naziva i da se njime tako utvrđuje podrijetlo usluga odnosnog poduzetnika, što je obilježje pojma razlikovnog karaktera.

61

Iz toga proizlazi da je žalbeno vijeće pravilno zaključilo da postoji određena vizualna sličnost suprotstavljenih žigova. Naime, uzimajući u obzir razlikovne elemente znakova, navedene u točkama 54. i 60. ove presude, treba smatrati da elementi sličnosti koji su povezani sa zajedničkom skupinom velikih slova „CB” nisu u razmjeru s razlikama koje proizlaze iz dodavanja velikog slova „C” u žig za koji je podnesena prijava i različitih figurativnih elemenata dvaju znakova.

62

Isto tako, žalbeno je vijeće pravilno zaključilo da postoji visok stupanj fonetske sličnosti između suprotstavljenih žigova. Naime, uzimajući u obzir i razlikovne elemente znakova i njihov izgovor slovo po slovo, koji je tužitelj prihvatio, valja smatrati da se dva znaka izgovaraju vrlo slično, samo se slovo „c” ponavlja prilikom izgovora verbalnog elementa žiga za koji je podnesena prijava. Suprotno tužiteljevim tvrdnjama, takvo ponavljanje sprječava usporedbu ovog slučaja s onim u kojem se dodaje treće slovo, različito od dvaju slova zajedničkih suprotstavljenim znakovima. Osim toga, valja istaknuti, također suprotno tužiteljevim tvrdnjama, da se žalbeno vijeće nije ni na koji način oslonilo na ugled ranijeg žiga pri zaključku da se ponavljanje slova „c” u žigu za koji je podnesena prijava može percipirati kao pogreška u izgovoru (točka 34. pobijane odluke).

63

Iz toga slijedi, s obzirom i na nemogućnost provedbe konceptualne usporedbe, koju tužitelj ne osporava, da je žalbeno vijeće pravilno zaključilo da postoji sličnost između suprotstavljenih znakova.

64

Isto bi bilo čak i u slučaju da je, suprotno onome što tvrdi tužitelj, trebalo veliku važnost dati vizualnoj usporedbi, jer iz točke 61. ove presude proizlazi da je žalbeno vijeće pravilno zaključilo da postoji određena vizualna sličnost između suprotstavljenih znakova.

65

Tužitelj tvrdi da je žalbeno vijeće pogrešno zaključilo da u predmetnom slučaju postoji vjerojatnost dovođenja u zabludu, s obzirom na njegove pogreške u ocjeni razlikovnog karaktera ranijeg žiga i usporedbi suprotstavljenih znakova. Dodaje da je žalbeno vijeće, s jedne strane, pogriješilo davanjem opće ocjene vjerojatnosti dovođenja u zabludu smatrajući sigurnim postojanje takve vjerojatnosti, a s druge strane, pogrešno uzelo u obzir utvrđenje nepostojanja redovitog korištenja uslugama iz razreda 36.

66

Važno je podsjetiti da, u skladu s ustaljenom sudskom praksom, sveobuhvatna ocjena vjerojatnosti dovođenja u zabludu podrazumijeva određenu međuovisnost čimbenika koji se uzimaju u obzir te osobito sličnosti žigova i obuhvaćenih proizvoda ili usluga. Slijedom toga, nizak stupanj sličnosti između obuhvaćenih proizvoda ili usluga može se nadoknaditi visokim stupnjem sličnosti između žigova i obratno (presude od 29. rujna 1998., Canon, C‑39/97, EU:C:1998:442, t. 17. i od 14. prosinca 2006., VENADO u okviru i dr.T‑81/03, T‑82/03 i T‑103/03, EU:T:2006:397, t. 74.).

67

U ovom slučaju, žalbeno je vijeće, s obzirom na prethodno navedeno (vidjeti, među ostalim, točke 48. i 63. ove presude), pravilno zaključilo da postoji vjerojatnost dovođenja u zabludu glede istovjetnosti odnosnih usluga, što tužitelj nije osporio, ugleda ranijih žigova u Francuskoj i sličnosti suprotstavljenih znakova (točke 39. i 40. pobijane odluke).

68

Valja dodati da se taj zaključak ne može dovesti u pitanje kritikama usmjerenima protiv utvrđenja žalbenog vijeća o nepostojanju redovitog korištenja uslugama iz razreda 36. Naime, čak i pod pretpostavkom, kao što to tvrdi tužitelj, da je žalbeno vijeće pogrešno utvrdilo da se tim uslugama nije redovito koristilo i pogrešno uzelo u obzir to nepostojanje redovitog korištenja, valja podsjetiti da to utvrđenje samo potvrđuje, podrednim razlogom, opće razmatranje da relevantna javnost pamti nesavršenu sliku žigova (vidjeti točku 28. ove presude), koje tužitelj osim toga ne osporava.

69

Nadalje, suprotno tužiteljevim tvrdnjama, žalbeno vijeće nije došlo do zaključka da postoji vjerojatnost dovođenja u zabludu na temelju pretpostavke da uporaba žiga za koji je podnesena prijava gotovo nužno predstavlja vjerojatnost dovođenja u zabludu koju bi mogle isključiti samo naglašenije razlike između znakova i usluga ili manji razlikovni karakter ranijeg žiga. Taj argument temelji se na pogrešnom tumačenju točke 39. pobijane odluke. Navodeći da na temelju razlika između znakova i razine pažnje relevantne javnosti nije moguće izbjeći vjerojatnost dovođenja u zabludu koja proizlazi iz istovjetnosti usluga, ugleda ranijeg žiga i sličnosti znakova, žalbeno vijeće nije pošlo od takve pretpostavke, nego je samo izvršilo opću ocjenu vjerojatnosti dovođenja u zabludu, što znači da su čimbenici značajne sličnosti kompenzirani, ili to nisu, čimbenicima manje sličnosti ili čimbenicima različitosti (vidjeti točku 66. ove presude).

70

Slijedom toga, valja odbiti tužbeni razlog koji se temelji na povredi članka 8. stavka 1. točke (b) Uredbe br. 207/2009, a stoga i tužbu u cijelosti.

71

Sukladno članku 134. stavku 1. Poslovnika Općeg suda, stranka koja ne uspije u postupku dužna je, na zahtjev protivne stranke, snositi troškove. Budući da tužitelj nije uspio u postupku, valja mu naložiti snošenje troškova, sukladno zahtjevu EUIPO‑a i intervenijenta.

Slijedom navedenoga,

OPĆI SUD (deveto vijeće)

proglašava i presuđuje: