59

Tužbom podnesenom tajništvu Općeg suda 31. svibnja 2017. tužitelj je pokrenuo ovaj postupak.

60

Komisija je 29. rujna 2017. podnijela odgovor na tužbu tajništvu Općeg suda.

61

Tužitelj je 31. siječnja 2018. podnio repliku tajništvu Općeg suda.

62

Komisija je 12. ožujka 2018. podnijela odgovor na repliku tajništvu Općeg suda.

63

Opći sud je 24. travnja 2019. na prijedlog četvrtog vijeća i na temelju članka 28. svojeg Poslovnika odlučio uputiti ovaj predmet proširenom sastavu suda.

64

U okviru mjera upravljanja postupkom iz članka 89. Poslovnika, Opći sud je 16. kolovoza 2019. strankama postavio pisana pitanja. One su odgovorile u određenom roku.

65

Na raspravi održanoj 13. rujna 2019. saslušana su izlaganja stranaka i njihovi odgovori na pitanja Općeg suda.

66

Rješenjem od 31. srpnja 2020. Opći sud (četvrto prošireno vijeće), smatrajući da stvar nije dovoljno razjašnjena i da valja pozvati stranke da podnesu svoja očitovanja o argumentu o kojem nisu raspravljale, odredio je ponovno otvaranje usmenog dijela postupka na temelju članka 113. Poslovnika.

67

Stranke su u određenom roku odgovorile na niz pitanja koja je Opći sud postavio 4. kolovoza 2020. i potom iznijele očitovanja na odgovore.

68

Odlukom od 6. studenoga 2020., Opći sud je ponovno zatvorio usmeni dio postupka.

69

Rješenjem od 28. siječnja 2021., Opći sud (četvrto prošireno vijeće), ponovno smatrajući da stvar nije dovoljno razjašnjena i da valja pozvati stranke da podnesu svoja očitovanja o argumentu o kojem nisu raspravljale, odredio je ponovno otvaranje usmenog dijela postupka na temelju članka 113. Poslovnika.

70

Komisija je u određenom roku odgovorila na niz pitanja koja je Opći sud postavio 29. siječnja i 16. ožujka 2021. Tužitelj je zatim, na poziv Općeg suda, podnio očitovanja o tim odgovorima.

71

Odlukom od 25. svibnja 2021., Opći sud ponovno je zatvorio usmeni dio postupka.

72

Tužitelj od Općeg suda zahtijeva da:

73

Komisija od Općeg suda u biti traži da:

201

Tužitelj ističe da pobijana odluka sadržava pogrešku ili, podredno, nedostatno obrazloženje, s obzirom na to da povreda opisana u njezinu obrazloženju i utvrđena u njezinoj izreci, nije spojiva s povredom utvrđenom u odluci od 9. studenoga 2010. koja se u pobijanoj odluci smatra konačnom, osobito s obzirom na broj i identitet supočinitelja. Iz toga slijedi da ni nacionalni sud kojem je podnesena naknadna tužba za naknadu štete ni inkriminirani prijevoznici ne mogu izvesti zaključke iz pobijane odluke o zahtjevima za naknadu štete.

202

Komisija pobija tužiteljevu argumentaciju.

203

Najprije valja navesti da se tužitelj prije svega poziva na pogrešku koju iznosi kao pogrešku koja se tiče prava. Argumentacija na kojoj se temelji ta tvrdnja u cjelini se odnosi na postojanje navodnih nedosljednosti ili proturječnosti koje proizlaze iz odabira Komisije da objedinjuje utvrđenja iz odluke od 9. studenoga 2010. i ona iz pobijane odluke. Tako valja utvrditi da se tužiteljeva argumentacija zapravo temelji na proturječnom obrazloženju o čemu uostalom svjedoči njegova tvrdnja, iznesena u potporu dokazivanju navodne pogreške koja se tiče prava, u skladu s kojom „činjenica da je Komisija zadržala dvije proturječne odluke kojima je utvrđena povreda jedne te iste stranke stvara nedopuštenu zabunu u pravnom poretku Unije” protivno zahtjevu u skladu s kojim „nacionalni sudovi koji primjenjuju pravo Unije” […] trebaju imati mogućnosti temeljiti se na Komisijinim jasnim i preciznim utvrđenjima.” Iz toga slijedi da ovaj tužbeni razlog treba analizirati na način da se temelji samo na povredi obveze obrazlaganja.

204

U tom pogledu, treba podsjetiti na to da obrazloženje akta treba biti logično te, osobito, ne smije sadržavati unutarnju proturječnost koja sprečava dobro razumijevanje razloga na kojima se taj akt temelji (vidjeti u tom smislu presudu od 29. rujna 2011., Elf Aquitaine/Komisija, C‑521/09 P, EU:C:2011:620, t. 151.).

205

U skladu sa sudskom praksom, proturječnost u obrazloženju odluke ipak utječe na njezinu valjanost samo ako adresat akta nije u mogućnosti, u cijelosti ili djelomično, saznati stvarne razloge za donošenje odluke te ako je zbog te činjenice izreka akta u cijelosti ili djelomično lišena svake pravne osnove (presude od 24. siječnja 1995., Tremblay i dr./Komisija, T‑5/93, EU:T:1995:12, t. 42. i od 30. ožujka 2000., Kish Glass/Komisija, T‑65/96, EU:T:2000:93, t. 85.).

206

U ovom slučaju, kao što to proizlazi iz uvodnih izjava 9., 11., 1091. i 1092. pobijane odluke, utvrđenja povrede sadržana u izreci koja se odnose na tužitelja ograničena su na dijelove odluke od 9. studenoga 2010. koje je Opći sud poništio svojom presudom od 16. prosinca 2015., British Airways/Komisija (T‑48/11, neobjavljena, EU:T:2015:988). Drugi dijelovi te odluke, s obzirom na to da ih tužitelj nije osporavao, postali su konačni.

207

Tako je Komisija u pobijanoj odluci pravilno obrazložila zašto je uzela u obzir izreku odluke od 9. studenoga 2010. u dijelu u kojem se odnosila na tužitelja i zašto je posljedično ograničila opseg novih utvrđenja povreda u odnosu na njega.

208

Doduše, kao što je to tužitelj naveo, Komisijin pristup dovodi do supostojanja utvrđenja povreda koje mu se stavljaju na teret i koje se razlikuju osobito zbog činjenice da njihovi supočinitelji nisu nužno iste osobe. Tako se elementi jedinstvene i trajne povrede koji se odnose na rute unutar EGP‑a, između EGP‑a – uz izuzeće Unije – i trećih zemalja te između Unije i Švicarske u pobijanoj odluci pripisuju nekoliko prijevoznika kojima ta postupanja nisu stavljena na teret u odluci od 9. studenoga 2010.

209

Međutim, iz toga ne proizlazi proturječnost koja ugrožava pravilno razumijevanje pobijane odluke. Naime, ta je situacija samo rezultat sustava pravnih sredstava u okviru kojeg sud koji odlučuje o zakonitosti ne može, kako ne bi odlučivao ultra petita, izreći poništenje koje premašuje ono koje je tražio tužitelj i okolnosti da je tužitelj tražio samo djelomično poništenje odluke od 9. studenoga 2010.

210

Budući da tužitelj ističe da je, neovisno o tek djelomičnom poništenju odluke od 9. studenoga 2010. u dijelu u kojem se odnosi na njega, Komisija bila obvezna izvesti zaključke iz presude od 16. prosinca 2015.British Airways/Komisija (T‑48/11, neobjavljena, EU:T:2015:988) i opozvati navedenu odluku, treba utvrditi da se njegova argumentacija miješa s onom iznesenom u prilog njegovu drugom tužbenom razlogu. Nju će se stoga ispitati u okviru drugog tužbenog razloga.

211

Imajući u vidu prethodno navedeno, ovaj tužbeni razlog valja odbiti.

212

Tužitelj ističe da je Komisija povrijedila dužnost koju ima na temelju članka 266. UFEU‑a da izvede sve potrebne zaključke iz prijašnje sudske odluke te da posljedično valja poništiti pobijanu odluku ili barem članak 3. točku (e) njezine izreke.

213

Tužitelj među ostalim predbacuje Komisiji da se temeljila na zaključcima iz odluke od 9. studenoga 2010. kako bi mu izrekla novčanu kaznu iako je Opći sud u presudi od 16. prosinca 2015.British Airways/Komisija (T‑48/11, neobjavljena, EU:T:2015:988) utvrdio da su oni u osnovi pogrešni.

214

Komisija pobija tužiteljevu argumentaciju.

215

Na temelju članka 266. UFEU‑a, institucija koja je donijela akt obvezna je poduzeti mjere koje podrazumijeva izvršenje poništavajuće presude. Ta obveza obuhvaća samo ono što je nužno za osiguranje izvršenja poništavajuće presude (presuda od 29. studenoga 2007., Italija/Komisija, C‑417/06 P, neobjavljena, EU:C:2007:733, t. 52.).

216

U skladu s ustaljenom sudskom praksom, kako bi postupila u skladu s poništavajućom presudom i u potpunosti je izvršila, predmetna je institucija dužna poštovati ne samo izreku presude nego i obrazloženje koje je do nje dovelo i koje predstavlja njezinu nužnu potporu, u smislu da je neophodno za određivanje točnog značenja onoga što je odlučeno u izreci (presude od 26. travnja 1988., Asteris i dr./Komisija, 97/86, 99/86, 193/86 i 215/86, EU:C:1988:199, t. 27. i od 6. ožujka 2003., Interporc/Komisija, C‑41/00 P, EU:C:2003:125, t. 29.).

217

U tom pogledu, treba podsjetiti na to da je, kao što to već proizlazi iz točke 184. ove presude, jedini cilj uzimanja u obzir obrazloženja u kojem se navode točni razlozi nezakonitosti koju je utvrdio sud Unije određivanje točnog smisla onoga što je odlučeno u izreci (presuda od 14. rujna 1999., Komisija/AssiDomän Kraft Products i dr., C‑310/97 P, EU:C:1999:407, t. 55.).

218

Stoga se obvezujuća priroda obrazloženja poništavajuće presude ne može primjenjivati na situaciju osoba koje nisu bile stranke u postupku i u odnosu na koje se presudom ništa nije moglo odlučiti (presuda od 14. rujna 1999., Komisija/AssiDomän Kraft Products i dr., C‑310/97 P, EU:C:1999:407, t. 55.). Isto vrijedi za dijelove akta koji se odnose na određenu osobu i koji nisu upućeni na preispitivanje sudu Unije i koje taj sud stoga ne može poništiti te koji prema tome postaju konačni u odnosu na tu osobu (vidjeti u tom smislu presudu od 14. studenoga 2017., British Airways/Komisija, C‑122/16 P, EU:C:2017:861, t. 85.).

219

U ovom je slučaju Opći sud u točkama 88. i 89. svoje presude od 16. prosinca 2015., British Airways/Komisija (T‑48/11, neobjavljena, EU:T:2015:988) smatrao da je tužitelj svojom tužbom protiv odluke od 9. studenoga 2010. tražio samo njezino djelomično poništenje i da, kako ne bi odlučivao ultra petita, izrečeno poništenje nije moglo premašiti ono koje je tražio tužitelj. Posljedično, Opći sud je odlučio poništiti spornu odluku u granicama tužiteljeva zahtjeva. Sud je odbio žalbu podnesenu protiv navedene presude i tako u biti potvrdio utvrđenja i zaključke koje je u tom pogledu iznio Opći sud (presuda od 14. studenoga 2017., British Airways/Komisija, C‑122/16 P, EU:C:2017:861).

220

Iako je točno da se obrazloženje presude od 16. prosinca 2015., British Airways/Komisija (T‑48/11, neobjavljena, EU:T:2015:988) odnosilo na utvrđenje nezakonitosti kojom je u cijelosti zahvaćena odluka od 9. studenoga 2010. u dijelu u kojem se odnosila na tužitelja (vidjeti točku 16. ove presude), doseg njezine izreke ipak je pravilno ograničen u skladu s granicama koje je tužitelj utvrdio tužbenim zahtjevom u tužbi kojom je pokrenut postupak (vidjeti u tom smislu presudu od 14. studenoga 2017., British Airways/Komisija, C‑122/16 P, EU:C:2017:861, t. 91. i 92.).

221

U skladu sa sudskom praksom iz točke 218. ove presude, obvezujuća priroda obrazloženja koje je Komisija, prema potrebi, bila obvezna uzeti u obzir u trenutku izvršenja presude od 16. prosinca 2015., British Airways/Komisija (T‑48/11, neobjavljena, EU:T:2015:988), nije se primjenjivala na dijelove odluke od 9. studenoga 2010. koji nisu upućeni na preispitivanje Općem sudu i na koje se prema tome nije mogla odnositi izreka navedene presude.

222

Iz toga slijedi da se Komisija u pobijanoj odluci mogla temeljiti na utvrđenjima povrede iz odluke od 9. studenoga 2010. – koja nisu dovedena u pitanje izrekom presude od 16. prosinca 2015.British Airways/Komisija (T‑48/11, neobjavljena, EU:T:2015:988) i koja su stoga postala konačna – a da pritom nije povrijedila članak 266. UFEU‑a.

223

Stoga ovaj tužbeni razlog treba odbiti.

224

Tužitelj navodi da je Komisija počinila pogrešku i bitnu povredu postupka te prekoračila svoje ovlasti time što mu je izrekla novčanu kaznu u istom iznosu poput one izrečene odlukom od 9. studenoga 2010. Naime, Komisija se temeljila na činjenici da se nova novčana kazna ne odnosi samo na ograničene elemente jedinstvene i trajne povrede u počinjenju koje je tužitelj sudjelovao (iz članka 1. pobijane odluke) nego se temelji i na elementima odluke od 9. studenoga 2010.„koji su postali konačni” (članak 3. pobijane odluke).

225

Kao prvo, na datum donošenja pobijane odluke, nijedno utvrđenje iz odluke od 9. studenoga 2010. nije „postalo konačno” u odnosu na njega jer je postupak povodom žalbe podnesene protiv presude od 16. prosinca 2015., British Airways/Komisija (T‑48/11, neobjavljena, EU:T:2015:988), još bio u tijeku.

226

Kao drugo, Opći sud poništio je novčanu kaznu izrečenu tužitelju odlukom od 9. studenoga 2010. jer je smatrao da navedena odluka sadržava temeljne proturječnosti. To znači da je, da se Opći sud nije smatrao vezanim načelom ne ultra petita, sva utvrđenja iz odluke od 9. studenoga 2010. trebalo poništiti. Stoga, s tužiteljeva gledišta, to što Opći sud nije u cijelosti poništio članke 1. do 4. Odluke od 9. studenoga 2010. ne znači da se Komisija mogla temeljiti na tim odredbama kako bi poslije izrekla istu kaznu a da pritom ne iznese dodatno obrazloženje koje opravdava zaključke koji se temelje na navedenim odredbama.

227

Kao treće, tužitelj ističe da ga je Komisijin pristup spriječio da shvati objašnjenje iznosa novčane kazne u pobijanoj odluci zbog nejasnoće koja postoji u pogledu opsega povrede koja mu se pripisuje.

228

Kao četvrto, Komisija nije bila nadležna za izricanje novčane kazne u pobijanoj odluci koja se ne odnosi isključivo na utvrđenja povrede iz te odluke.

229

Komisija pobija tužiteljevu argumentaciju.

230

Valja primijetiti da se ovaj tužbeni razlog temelji na četiri prigovora koja valja uzastopno razmotriti.

231

Kao prvo, kad je riječ o navodnoj pogrešci koju je Komisija počinila jer je utvrđenja iz odluke od 9. studenoga 2010., na kojima se temeljila kako bi tužitelju izrekla novčanu kaznu, smatrala konačnima u trenutku donošenja pobijane odluke, valja navesti da, pod pretpostavkom da se ta pogreška dokaže, ona ne utječe na zakonitost pobijane odluke s obzirom na to da zahvaća njezin podredni razlog.

232

Naime, akti institucija Unije načelno uživaju pretpostavku zakonitosti i stoga proizvode pravne učinke sve dok se ne povuku, ponište u okviru tužbe za poništenje ili proglase nevaljanima povodom zahtjeva za prethodnu odluku ili prigovora nezakonitosti (presuda od 5. listopada 2004., Komisija/Grčka, C‑475/01, EU:C:2004:585, t. 18.).

233

Međutim, utvrđenja o kojima je riječ u odluci od 9. studenoga 2010. u trenutku donošenja pobijane odluke nisu bila poništena, povučena ni proglašena nevaljanima. Prema tome, ona su proizvodila pravne učinke na koje se Komisija mogla pozvati neovisno o pitanju jesu li usto bila konačna.

234

Usto, treba navesti da, u skladu s člankom 60. stavkom 1. Statuta Suda Europske unije, žalba protiv presude Općeg suda načelno nema suspenzivni učinak (rješenje od 7. srpnja 2016., Komisija/Bilbaína de Alquitranes i dr., C‑691/15 P‑R, neobjavljeno, EU:C:2016:597, t. 16.). Tako činjenica da je tužitelj podnio žalbu ne sprečava Komisiju u izvršenju presude od 16. prosinca 2015., British Airways/Komisija (T‑48/11, neobjavljena, EU:T:2015:988), u skladu s člankom 266. UFEU‑a.

235

U svakom slučaju, žalba koju je tužitelj podnio protiv presude od 16. prosinca 2015.British Airways/Komisija (T‑48/11, neobjavljena, EU:T:2015:988) nije mogla proširiti doseg zahtjeva za djelomično poništenje koje je tužitelj podnio Općem sudu s obzirom na to da se prema članku 170. stavku 1. Poslovnika Suda „žalbom […] zahtijeva da se […] u potpunosti ili djelomično prihvati zahtjev iznesen u prvom stupnju, pri čemu nije dopušteno isticanje novih zahtjeva.

236

Budući da ih se nije pobijalo pred Općim sudom i da ih se nije moglo pobijati tek u stadiju žalbe, predmetna utvrđenja iz odluke od 9. studenoga 2010. stoga su postala konačna u odnosu na tužitelja na datum isteka roka za podnošenje tužbe iz članka 263. UFEU‑a (vidjeti u tom smislu presudu od 14. studenoga 2017., British Airways/Komisija, C‑122/16 P, EU:C:2017:861, t. 98.). Međutim, taj je datum znatno prethodio datumu donošenja pobijane odluke.

237

Kao drugo, kad je riječ o navodno nezakonitom Komisijinu propustu da u pobijanoj odluci obrazloži navođenje utvrđenja iz odluke od 9. studenoga 2010. koje se nije osporavalo, valja navesti da taj prigovor nije činjenično potkrijepljen kao što to proizlazi iz točaka 206. i 207. ove presude.

238

Čak i pod pretpostavkom da tužitelj tim prigovorom osporava zakonitost samog pozivanja u pobijanoj odluci na neosporavana utvrđenja iz odluke od 9. studenoga 2010., s obzirom na zaključke iz presude od 16. prosinca 2015.British Airways/Komisija (T‑48/11, neobjavljena, EU:T:2015:988), valja ga odbiti kao neosnovanog jer se on temelji na nepoštovanju obvezujuće prirode obrazloženja navedene presude u odnosu na utvrđenja koja nisu bila predmet spora, u skladu s onime što je utvrđeno u točki 221. ove presude.

239

Kao treće, kad je riječ o prigovoru koji se temelji na nedostatnom obrazloženju novčane kazne izrečene tužitelju s obzirom na nejasnoće u pogledu opsega povrede koja mu se pripisuje, Opći sud je u točki 209. ove presude već utvrdio da su te navodne nejasnoće rezultat sustava pravnih sredstava i okolnosti da je tužitelj tražio samo djelomično poništenje odluke od 9. studenoga 2010. To se objašnjenje navodi u pobijanoj odluci (vidjeti točke 206. i 207. ove presude).

240

Osim toga, treba podsjetiti na to da obrazloženje treba biti prilagođeno prirodi predmetnog akta i da iz njega treba jasno i nedvosmisleno proizlaziti rasuđivanje institucije, autora akta, na način da se zainteresiranim osobama omogući da saznaju razloge poduzete mjere, a nadležnom sudu da izvrši svoj nadzor (vidjeti u tom smislu presudu od 29. rujna 2011., Elf Aquitaine/Komisija, C‑521/09 P, EU:C:2011:620, t. 147.).

241

Poštovanje obveze obrazlaganja treba ocjenjivati ovisno o okolnostima slučaja, osobito ovisno o sadržaju akta, naravi razloga na koje se u njemu poziva i o interesu koji bi adresati akta ili druge osobe na koje se akt odnosi u smislu članka 263. četvrtog stavka UFEU‑a mogli imati za dobivanje objašnjenja. U obrazloženju nije potrebno podrobno navoditi sve činjenične i pravne okolnosti, s obzirom na to da se pitanje ispunjava li obrazloženje akta zahtjeve iz članka 296. UFEU‑a i članka 41. stavka 2. točke (c) Povelje mora ocjenjivati ne samo u odnosu na njegov tekst nego i u odnosu na njegov kontekst te sva pravna pravila kojima se uređuje predmetno područje (presude od 29. rujna 2011., Elf Aquitaine/Komisija, C 521/09 P, EU:C:2011:620, t. 150. i od 13. prosinca 2016., Printeos i dr./Komisija, T 95/15, EU:T:2016:722, t. 45.).

242

U ovom slučaju valja navesti da puka okolnost da se pobijanom odlukom odgovornost za određene elemente povrede pripisuje većem broju sudionika u odnosu na odluku od 9. studenoga 2010. u pogledu istih povreda nije, protivno onomu što ističe tužitelj, takve prirode da zahtijeva dodatna objašnjenja, s obzirom na to da nije riječ o čimbeniku o kojem je Komisija vodila računa u svrhu izračuna novčane kazne.

243

U tom pogledu doduše treba navesti da je, kao što je to učinio tužitelj, Komisija u uvodnoj izjavi 1209. pobijane odluke razmatrala kumulirani udio tržišta inkriminiranih prijevoznika na globalnoj razini među ostalim relevantnim čimbenicima u svrhu određivanja težine jedinstvene i trajne povrede. Osim toga, iz uvodne izjave 1212. pobijane odluke, protivno onomu što tvrdi Komisija, ne proizlazi da ona nije vodila računa o tom dijelu tržišta. Ona je u uvodnoj izjavi samo navela da je osobito vodila računa o „prirodi i geografskom dosegu povrede”.

244

Nasuprot tomu, iz svih razmatranja vezanih uz težinu jedinstvene i trajne povrede koja se navode u uvodnim izjavama 1198. do 1212. pobijane odluke proizlazi da je Komisija, u skladu sa sudskom praksom Suda (vidjeti u tom smislu presudu od 26. siječnja 2017., Roca/Komisija, C‑638/13 P, EU:C:2017:53, t. 67.), provela opću ocjenu različitih relevantnih čimbenika, bez uzimanja u obzir eventualnih posebnosti određenih materijalnih ili geografskih elemenata jedinstvene i trajne povrede niti je u tom stadiju uzela u obzir stupanj različite uključenosti inkriminiranih prijevoznika. Dodatni iznos također je određen na osnovi te opće ocjene kao što to proizlazi iz uvodne izjave 1219. pobijane odluke. Međutim, u okviru navedene opće ocjene, razlike navedene u točki 242. ove presude nisu bile takve prirode da nametnu Komisiji obvezu da navede dodatno obrazloženje u svrhu pravilnog razumijevanja novčane kazne izrečene tužitelju.

245

Kad je riječ o tužiteljevu argumentu, iznesenom u odgovoru na pisano pitanje Općeg suda u skladu s kojim načelno manji broj sudionika u nekima od povreda koje mu se pripisuju u odluci od 9. studenoga 2010. u odnosu na one utvrđene u pobijanoj odluci opravdava smanjenje iznosa novčane kazne, valja navesti da se taj argument odnosi na materijalnu zakonitost pobijane odluke a ne na nedostatno obrazloženje. Ta tvrdnja uostalom nije ni u kojem pogledu potkrijepljena.

246

Iz prethodno navedenog slijedi da pozivanje u pobijanoj odluci na utvrđenja povrede iz odluke od 9. studenoga 2010. koja tužitelj nije pobijao nije obvezivalo Komisiju da u stadiju obrazloženja iznosa novčane kazne navede dodatno obrazloženje.

247

Kao četvrto, prigovor koji se temelji na nedostatnoj nadležnosti Komisije za izricanje novčane kazne koja se ne odnosi isključivo na utvrđenja povrede iz pobijane odluke također se ne može prihvatiti.

248

Na temelju članka 23. stavka 2. točke (a) Uredbe br. 1/2003, Komisija odlukom može propisati novčane kazne poduzetnicima i udruženjima poduzetnika ako bilo namjerno ili nepažnjom prekrše odredbe članka 101. ili 102. UFEU‑a.

249

Osim toga, sud Unije već je presudio da ovlast koju Komisija ima za donošenje određenog akta mora nužno sadržavati i ovlast za izmjenu tog akta, uz poštovanje odredbi koje se odnose na njezinu nadležnost kao i poštovanje forme te postupaka predviđenih u tom smislu (presuda od 9. prosinca 2014., Lucchini/Komisija, T‑91/10, EU:T:2014:1033, t. 108.). Pod posebnom pretpostavkom djelomičnog poništenja određenog akta ta ovlast treba podrazumijevati i donošenje nove odluke koja prema potrebi nadopunjuje dijelove akta koji su postali konačni.

250

U ovom slučaju najprije valja navesti da su sporne povrede iz odluke od 9. studenoga 2010. utvrđene u okviru istog postupka poput onoga u kojem je donesena pobijana odluka i na temelju iste obavijesti o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku.

251

Zatim valja ustanoviti da se Komisija u pobijanoj odluci posvetila objašnjenju toga zbog čega je vodila računa o izreci odluke od 9. studenoga 2010. u dijelu koji se odnosi na tužitelja i zašto je posljedično ograničila doseg novih utvrđenja povrede u odnosu na njega (vidjeti točke 206. i 207. ove presude).

252

Naposljetku, kao što je to navedeno u uvodnim izjavama 9. i 11. pobijane odluke, presudom od 16. prosinca 2015.British Airways/Komisija (T‑48/11, neobjavljena, EU:T:2015:988) poništena je odluka od 9. studenoga 2010. u dijelu u kojem se njome među ostalim tužitelju izriče novčana kazna zbog čega je Komisija, u svrhu izvršenja navedene presude, pobijanom odlukom ponovno usvojila odredbu kojom je tužitelju izrekla novčanu kaznu zbog njegova sudjelovanja u počinjenju jedinstvene i trajne povrede.

253

S obzirom na prethodno navedeno, valja utvrditi da je Komisija djelovala u granicama svoje nadležnosti.

[omissis]

407

U okviru osmog tužbenog razloga, tužitelj kao prvo ističe da je Komisija počinila pogrešku koja se tiče prava time što je smatrala da njegov zahtjev za primjenu pokajničkog programa od 27. veljače 2006. nema „dodanu vrijednost” zbog toga što potkrjepljuje informacije koje je Komisija već primila od Lufthanse.

408

Kao drugo, tužitelj navodi da je iznio nove elemente kojima se dokazuje postojanje sporazuma koji uključuju nekoliko drugih prijevoznika i koje je Komisija koristila u pobijanoj odluci, ali im želi umanjiti važnost pogrešno ističući da su već bili javni.

409

Kao treće, tužitelj navodi da je podnio dokaze koji su u najmanju ruku omogućili da se dokaže doseg i trajanje utvrđene povrede.

410

Kao četvrto, tužitelj ističe da je Komisijina ocjena u skladu s kojom su njegove izjave u okviru zahtjeva za primjenu pokajničkog programa dvosmislene ili nejasne istodobno pogrešna i irelevantna.

411

Kao peto, tužitelj ističe da se prema njemu nije postupalo jednako kao prema ostalim podnositeljima zahtjeva za primjenu pokajničkog programa koji su ostvarili znatnija smanjenja iznosa novčane kazne, iako su nekima iznesene iste primjedbe kao i njemu u pobijanoj odluci kad je riječ o dokaznoj vrijednosti njihovih izjava, a drugi su, poput društva Air Canada, bili nespremni za suradnju.

412

Komisija osporava tužiteljevu argumentaciju.

413

Na temelju točke 20. Obavijesti o primjeni pokajničkog programa iz 2002., „[p]oduzetnici koji ne ispunjavaju uvjete [za oslobođenje od kazne] ipak mogu ostvariti pogodnost smanjenja novčane kazne koja bi im u protivnome bila izrečena”.

414

Točka 21. Obavijesti o primjeni pokajničkog programa iz 2002. određuje da „kako bi ispunio uvjete za [smanjenje novčane kazne na temelju točke 20. navedene obavijesti], poduzetnik mora dostaviti Komisiji dokaze o navodnoj povredi koji imaju znatnu dodanu vrijednost u odnosu na dokaze koje Komisija već posjeduje, te mora prekinuti svoje sudjelovanje u navodnoj nezakonitoj djelatnosti najkasnije u trenutku podnošenja tih dokaza”.

415

U točki 22. Obavijesti o primjeni pokajničkog programa iz 2002. pojam dodane vrijednosti definiran je kako slijedi:

„Pojam ,dodana vrijednost’ odnosi se na opseg u kojem dostavljeni dokazi jačaju, svojom prirodom i/ili svojom razinom iscrpnosti, sposobnost Komisije da utvrdi predmetne činjenice. U toj procjeni, Komisija načelno smatra da pisani dokazi koji potječu iz vremena na koje se odnose činjenice imaju veću kvalitativnu vrijednost od [onih] dokaza koji su naknadno nastali. Također se najčešće smatra da dokazi koji su izravno povezani s predmetnim činjenicama imaju veću kvalitativnu vrijednost od onih koji su s njima samo neizravno povezani.”

416

Točkom 23. podtočkom (b) prvom alinejom Obavijesti o primjeni pokajničkog programa iz 2002. predviđaju se tri raspona smanjenja novčane kazne. Prvi poduzetnik koji ispunjava uvjet iz točke 21. navedene obavijesti ima pravo na smanjenje iznosa novčane kazne od 30 % do 50 %, drugi poduzetnik na smanjenje iznosa novčane kazne od 20 % do 30 % te sljedeći poduzetnici na maksimalno smanjenje iznosa novčane kazne od 20 %.

417

Komisija raspolaže širokom marginom prosudbe za ocjenu kvalitete i korisnosti suradnje koju nudi poduzetnik, osobito u usporedbi s doprinosom drugih poduzetnika (presude od 10. svibnja 2007., SGL Carbon/Komisija, C‑328/05 P, EU:C:2007:277, t. 88. i od 20. svibnja 2015., Timab Industries i CFPR/Komisija, T‑456/10, EU:T:2015:296, t. 177.).

418

Osim toga, činjenica da se Komisija koristi svim dokazima kojima raspolaže i stoga također informacijama koje joj je dao tužitelj u svojem zahtjevu za primjenu pokajničkog programa ipak ne pokazuje da te informacije imaju znatnu dodanu vrijednost u odnosu na dokaze kojima je već raspolagala (vidjeti u tom smislu presudu od 13. srpnja 2011., ThyssenKrupp Liften Ascenseurs/Komisija, T‑144/07, T‑147/07 do T‑150/07 i T‑154/07, EU:T:2011:364, t. 398.).

419

Naposljetku, izjava kojom se u određenoj mjeri samo potvrđuje izjava kojom je Komisija već raspolagala ne olakšava znatno Komisijin zadatak (vidjeti presudu od 17. svibnja 2011., Elf Aquitaine/Komisija, T‑299/08, EU:T:2011:217, t. 343. i navedenu sudsku praksu).

420

U uvodnim izjavama 1363. do 1371. pobijane odluke, Komisija je smatrala da elementi koje je tužitelj podnio prilikom podnošenja svojeg zahtjeva za primjenu pokajničkog programa 27. veljače 2006. nemaju „znatnu dodanu vrijednost” zbog čega ga se nije moglo smatrati prvim poduzetnikom koji ispunjava uvjet naveden u točki 21. Obavijesti o primjeni pokajničkog programa iz 2002. Komisija je tek u daljnjem stadiju upravnog postupka smatrala da je tužitelj, na temelju dokaza koje je poslije podnio, bio deveti poduzetnik koji ispunjava uvjet iz točke 21. te obavijesti (vidjeti uvodnu izjavu 1381. pobijane odluke).

421

Tako je Komisija u uvodnoj izjavi 1364. pobijane odluke navela da se elementi koje je tužitelj podnio 27. veljače 2006.„sastoje od brojnih dokumenata za koje je Komisija već znala na temelju istraga, nekih novih dokumenata ograničene vrijednosti za Komisiju i poduzetnikove izjave koja je i dalje dvosmislena i nejasna u pogledu zabranjenog sporazuma i [tužiteljeva] sudjelovanja u tom zabranjenom sporazumu.”

422

Komisija je u uvodnoj izjavi 1365. pobijane odluke zaključila da „ni zahtjev za primjenu pokajničkog programa ni dokumenti podneseni 27. veljače 2006. nemaju znatnu dodanu vrijednost jer joj ne pružaju bitne dodatne dokaze o navodnoj povredi”.

423

Kao prvo, valja navesti da Komisija, protivno onomu što tužitelj ističe, nije isključila da elementi koje je tužitelj podnio 27. veljače 2006. imaju „znatnu dodanu vrijednost” samo zbog toga što se njima samo potkrjepljuju informacije kojima je već raspolagala. Tako je Komisija među ostalim utvrdila da su brojni dokumenti koje je tužitelj podnio već bili u njezinu posjedu, osobito jer su otkriveni tijekom istrage u njegovim poslovnim prostorijama (uvodna izjava 1370. pobijane odluke). Komisija je također navela da određeni dokumenti koje je tužitelj podnio nisu povezani s jedinstvenom i trajnom povredom (uvodne izjave 1367. i 1370. te odluke) ili da ne podupiru njezino postojanje (uvodna izjava 1367. navedene odluke).

424

Kao drugo, kad je riječ o elementima koje je tužitelj podnio i kojima se, prema njegovu mišljenju, dokazuje postojanje sporazuma iz točke 408. ove presude, oni se sastoje [povjerljivo] ( 2 ). Te je elemente Komisija koristila [povjerljivo]. Komisija je u uvodnoj izjavi 1370. pobijane odluke ipak navela [povjerljivo], a da joj tužitelj nije proturječio, da je već bila upoznata s postojanjem te komunikacije [povjerljivo].

425

Kao treće, kad je riječ o dokazima koji su, prema tužiteljevu mišljenju, omogućili proširenje opsega i produljenje trajanja jedinstvene i trajne povrede, oni se sastoje [povjerljivo]. Ti su elementi korišteni [povjerljivo].

426

U uvodnoj izjavi 126. pobijane odluke navodi se sljedeće:

[povjerljivo]

427

Međutim, iz uvodnih izjava 124. i 125. pobijane odluke proizlazi da je Komisija već raspolagala [povjerljivo] informacijama o kontaktima [povjerljivo].

428

Osim toga, iz uvodne izjave 193. pobijane odluke proizlazi da je Komisija već raspolagala, zahvaljujući dokumentima dobivenima prilikom istrage u tužiteljevim poslovnim prostorijama, dokazima [povjerljivo].

429

Tako se u tužiteljevoj internoj poruci elektroničke pošte [povjerljivo].

430

Zatim, kad je riječ o uvodnoj izjavi 336. pobijane odluke, navodi se sljedeće:

[povjerljivo]

431

Tužiteljeve izjave, kako su sažete u uvodnoj izjavi 336. pobijane odluke, potkrjepljuju informacije koje je u tom pogledu iznijela Lufthansa povodom svojeg zahtjeva za primjenu pokajničkog programa, koje su sažete u uvodnim izjavama 124. i 125. pobijane odluke. [povjerljivo]. Ipak treba navesti da se dokazi koje je tužitelj pružio i koji su sažeti u uvodnoj izjavi 336. sastoje od izjava koje su uslijedile nakon nastanka spornih činjenica u okviru postupka koji je Komisija pokrenula ili od neizravnih dokaza [povjerljivo].

432

Kao četvrto, kad je riječ o Komisijinoj ocjeni [povjerljivo], u skladu s kojom je ta izjava „dvosmislena i nejasna kad je riječ o [spornom] zabranjenom sporazumu i [tužiteljevu] sudjelovanju u tom zabranjenom sporazumu” (uvodna izjava 1364. pobijane odluke), valja navesti da tužitelj ne osporava da [povjerljivo] nije izričito priznao protutržišnu prirodu svoje komunikacije s društvom Lufthansa u pogledu dodatne naknade za gorivo. Činjenica da tužitelj ne priznaje svoje sudjelovanje u protutržišnom postupanju nije lišena relevantnosti kad je riječ o ocjeni dodane vrijednosti njegove usmene izjave.

433

S obzirom na prethodno navedeno, valja zaključiti da Komisija nije počinila pogrešku time što je zaključila, s obzirom na elemente kojima je već raspolagala i sadržaj tužiteljeva zahtjeva za primjenu pokajničkog programa od 27. veljače 2006., da tužitelj nije podnio znatnu dodanu vrijednost u smislu točke 21. Obavijesti o primjeni pokajničkog programa iz 2002. godine.

[omissis]

Slijedom navedenog,

OPĆI SUD (četvrto prošireno vijeće)

proglašava i presuđuje: