1

Tužiteljicu, HF, zaposlilo je tijelo nadležno za sklapanje ugovora o radu Europskog parlamenta (u daljnjem tekstu: tijelo nadležno za sklapanje ugovora) uzastopnim ugovorima od 6. siječnja do 14. veljače 2003., od 15. veljače do 31. ožujka 2003., od 1. travnja do 30. lipnja 2003. i od 1. do 31. srpnja 2003., i to kao člana osoblja za pomoćne poslove, što je kategorija radnog mjesta predviđena Uvjetima zaposlenja ostalih službenika Europske unije, u verziji prije 1. svibnja 2004. Tužiteljica je bila raspoređena u Audiovizualni sektor, koji je kasnije postao odjel (u tekstu: Audiovizualni odjel) Uprave za medije Glavne uprave (GU) za informacije i odnose s javnošću, koja je postala Glavna uprava za komunikaciju. Tamo je obavljala poslove asistentice kategorije B, skupine V., razreda 3.

2

Tužiteljicu je zatim od 1. kolovoza 2003. do 31. ožujka 2005. zaposlilo društvo sa sjedištem u Francuskoj koje je za Parlament pružalo usluge kao organizator produkcije zbog povećanja djelatnosti Audiovizualnog odjela u pogledu produkcije.

3

Tijelo nadležno za sklapanje ugovora ponovno je zaposlilo tužiteljicu, ovog puta kao članicu ugovornog osoblja raspoređenu u Audiovizualni odjel od 1. travnja 2005. do 31. siječnja 2006., a zatim kao članicu privremenog osoblja raspoređenu u isti odjel od 1. veljače 2006. do 31. siječnja 2012.

4

Od 1. veljače 2012. do 31. svibnja 2015. tužiteljica je nastavila raditi kao članica ugovornog osoblja za pomoćne poslove raspoređena u Audiovizualni odjel na temelju uzastopnih ugovora na određeno vrijeme.

5

Tužiteljica je od 26. rujna 2014. bila na bolovanju i otada nije ponovno obavljala poslovnu djelatnost u Parlamentu.

6

Dopisom od 11. prosinca 2014., upućenim glavnom tajniku Parlamenta (u daljnjem tekstu: glavni tajnik) i, u kopiji, predsjedniku Savjetodavnog odbora nadležnog za prijave zbog uznemiravanja i njegovo sprječavanje na radnom mjestu (u daljnjem tekstu: Savjetodavni odbor) te predsjedniku Parlamenta i glavnom direktoru Glavne uprave za osoblje Glavnog tajništva Parlamenta (u daljnjem tekstu: glavni direktor za osoblje), tužiteljica je, na temelju članka 90. stavka 1. Pravilnika o osoblju za dužnosnike Europske unije (u daljnjem tekstu: Pravilnika o osoblju), podnijela zahtjev za pomoć u smislu članka 24. Pravilnika o osoblju (u daljnjem tekstu: zahtjev za pomoć) s obzirom na to da se navedeni članci po analogiji primjenjuju na članove ugovornog osoblja na temelju članaka 92. i 117. Uvjeta zaposlenja ostalih službenika Europske unije.

7

U prilog zahtjevu za pomoć tužiteljica je tvrdila da je bila žrtva uznemiravanja od strane načelnika Audiovizualnog odjela, koje se odražavalo u njegovu postupanju te usmenim i pisanim izjavama, osobito na sastancima službe. Zahtijevala je da se donesu hitne mjere kako bi je se odmah zaštitilo od njegova navodnog uznemiravatelja i da tijelo nadležno za sklapanje ugovora pokrene upravnu istragu radi utvrđivanja činjenica.

8

Dopisom od 13. siječnja 2015., načelnik Odjela za ljudske resurse (u daljnjem tekstu: Odjel za ljudske resurse) Uprave za resurse Glavne uprave za osoblje, R. N., koji je također predsjednik Savjetodavnog odbora, potvrdio je primitak zahtjeva za pomoć tužiteljice i obavijestio ju je da je taj zahtjev proslijeđen glavnom direktoru za osoblje, koji će odlučiti o navedenom zahtjevu, u svojstvu tijela nadležnog za sklapanje ugovora, u roku od četiri mjeseca, po čijem se isteku, po potrebi, može smatrati da je donesena implicitna odluka o odbijanju tog zahtjeva, protiv koje se potom može podnijeti žalba u skladu s člankom 90. stavkom 2. Pravilnika o osoblju.

9

Dopisom od 23. siječnja 2015., savjetnik tužiteljice obavijestio je glavnog direktora za osoblje, među ostalim, o tome da je načelnik Audiovizualnog odjela obaviješten o podnošenju zahtjeva za pomoć i da je tijelo nadležno za sklapanje ugovora pokrenulo upravnu istragu. Naime, ta je informacija zabilježena u zapisniku sa sastanka Audiovizualnog odjela, što je pridonijelo tome da određene povjerljive informacije ne saznaju samo tužiteljičine kolege, nego i određene osobe izvan institucije. Na tom je sastanku načelnik odjela također objavio da se tužiteljica neće vratiti u Audiovizualni odjel i da stoga valja predvidjeti restrukturiranje sektora Audiovizualnog odjela nazvanog „Newsdesk Hotline” (u daljnjem tekstu: Newsdesk Hotline), u kojem je vodila brigu o koordinaciji.

10

Porukom elektroničke pošte od 26. siječnja 2015., službenik iz Odjela za zapošljavanje članova ugovornog osoblja i akreditiranih parlamentarnih asistenata Uprave za razvoj ljudskih resursa Glavne uprave za osoblje, dostavio je tužiteljici „obavijest kojom se potvrđuje [njezina] promjena službe od 21. [siječnja] 2015.”. U toj je obavijesti, također od 26. siječnja 2015., navedeno da će tužiteljica biti raspoređena, s retroaktivnim učinkom od 21. siječnja 2015., u Odjel za program posjetitelja Europske unije (u daljnjem tekstu: Odjel za program posjetitelja) Uprave za odnose s građanima Glavne uprave za komunikaciju i da, osim te promjene zaposlenja, neće biti drugih promjena u njezinu ugovoru o radu.

11

Dopisom od 4. veljače 2015. (u daljnjem tekstu: odluka od 4. veljače 2015.), glavni direktor za osoblje odgovorio je na dopis savjetnika tužiteljice od 23. siječnja 2015., navodeći da je mjera udaljavanja od načelnika Audiovizualnog odjela donesena u korist tužiteljice i da se njome tužiteljicu premješta na radno mjesto u Odjel za program posjetitelja. Što se tiče informacija koje je načelnik Audiovizualnog odjela naveo na sastanku tog odjela, tužiteljici je bilo rečeno da te informacije „treba shvatiti u okviru mjera udaljavanja donesenih u [njezinu] korist […], a ne kao zastrašivanje drugih članova njezina odjela, [a] još manje kao novi znak uznemiravanja [tužiteljice].” Osim toga, glavni direktor za osoblje obavijestio je tužiteljicu da je, nakon temeljitog ispitivanja njezina spisa i kao odgovor na njezin zahtjev za pokretanje upravne istrage, taj spis odlučio proslijediti Savjetodavnom odboru, čiji će je predsjednik obavještavati o svakom daljnjem razvoju. Glavni direktor za osoblje smatrao je da je time odgovorio na zahtjev za pomoć i da je to, u njegovu području nadležnosti, dovelo do „zatvaranja spisa” tužiteljice.

12

Dopisom od 12. veljače 2015., tužiteljičin savjetnik, s jedne strane, zatražio je od glavnog direktora za osoblje da objasni doseg mjere koju je najavio u odluci od 4. veljače 2015. i da osobito navede je li mjera udaljavanja tužiteljice donesena privremeno. S druge strane, podsjetio ga je da, u skladu s Internim pravilima o Savjetodavnom odboru nadležnom za prijave zbog uznemiravanja i njegovo sprječavanje na radnom mjestu (u daljnjem tekstu: Interna pravila o uznemiravanju), osobito njihovim člancima 14. i 15., nije na Savjetodavnom odboru da odlučuje o zahtjevu za pomoć. Naime, taj je odbor dužan samo prenijeti povjerljivo izvješće glavnom tajniku, na kojem je, u svakom slučaju, da poduzme mjere na temelju članka 16. tih internih pravila. Tužiteljica je tako smatrala da je glavni direktor za osoblje i dalje osoba ovlaštena za odlučivanje o zahtjevu za pomoć u svojstvu tijela nadležnog za sklapanje ugovora, a ne Savjetodavni odbor.

13

Dopisom od 4. ožujka 2015., glavni direktor za osoblje ponovio je svoje stajalište prema kojem je, svojom odlukom o prosljeđivanju zahtjeva za pomoć Savjetodavnom odboru, „zatvorio taj spis u pogledu svojeg područje nadležnosti” i prema kojem, iako mu je predsjedništvo Parlamenta povjerilo ovlasti tijela nadležnog za sklapanje ugovora u svrhu odlučivanja o zahtjevima za pomoć podnesenima na temelju članka 24. Pravilnika o osoblju, ipak nije mogao zanemariti Interna pravila o uznemiravanju, kojima je odlučivanje o eventualnom slučaju dugotrajnog uznemiravanja povjereno isključivo glavnom tajniku. Osim toga, naveo je da je mjera tužiteljičina udaljavanja iz Audiovizualnog odjela u Odjel za program posjetitelja donesena i na njezin zahtjev, iznesen u zahtjevu za pomoć, kao i „u interesu službe kako bi se odgovorilo na rastuće potrebe u [Odjelu za program posjetitelja]”, te da je taj premještaj potrebno zadržati do isteka njezina ugovora.

14

Porukom elektroničke pošte od 17. ožujka 2015., Savjetodavni odbor pozvao je tužiteljicu na saslušanje predviđeno za 25. ožujka 2015.

15

Dopisom od 24. travnja 2015., tužiteljica je, na temelju članka 90. stavka 2. Pravilnika o osoblju, podnijela žalbu, kao prvo, protiv odluke o premještaju jer ju je tijelo nadležno za sklapanje ugovora tom odlukom na neodređeno vrijeme, a ne privremeno, premjestilo u Odjel za program posjetitelja; kao drugo, protiv odluke od 4. veljače 2015., kojom je glavni direktor za osoblje odlučio o zahtjevu za pomoć, pri čemu je smatrao da je taj predmet zatvoren „u njegovu području nadležnosti” te, kao treće, protiv odluke, donesene 11. travnja 2015., kojom je tijelo nadležno za sklapanje ugovora implicitno odbilo zahtjev za pomoć.

16

Odlukom od 28. svibnja 2015., donesenom kao odgovor na zahtjev za produljenje ugovora koji je tužiteljica podnijela 22. svibnja 2015., tijelo nadležno za sklapanje ugovora odlučilo je da neće produljiti navedeni ugovor jer u Odjelu za program posjetitelja u koji je raspoređena više nije bilo opravdane potrebe za pojačanjem (u daljnjem tekstu: odluka o neproduljenju ugovora).

17

Dopisom od 20. kolovoza 2015., glavni tajnik, u svojstvu tijela nadležnog za sklapanje ugovora, odlučio je djelomično prihvatiti žalbu koju je tužiteljica podnijela 24. travnja 2015. (u daljnjem tekstu: odluka od 20. kolovoza 2015.). Što se tiče premještaja tužiteljice u Odjel za program posjetitelja, glavni tajnik podsjetio je da je taj premještaj nužno bio privremene prirode i da ga se moralo zadržati tijekom cijelog trajanja upravne istrage, koja je još uvijek bila u tijeku, te je u biti odbio argumente koje je tužiteljica iznijela protiv osnovanosti mjere udaljavanja ili načina njezine provedbe.

18

Suprotno tomu, u odluci od 20. kolovoza 2015. glavni tajnik odlučio je preinačiti odluku od 4. veljače 2015., u dijelu u kojem je glavni direktor za osoblje u njoj pogrešno smatrao da je tijelo nadležno za sklapanje ugovora zaključilo spis koji se odnosio na zahtjev za pomoć. U tom pogledu, pojasnio je da će glavni direktor za osoblje kasnije donijeti konačnu odluku o zahtjevu za pomoć i da stoga, suprotno tužiteljičinim tvrdnjama, nije donesena nikakva implicitna odluka o odbijanju zahtjeva za pomoć, tako da je njezina žalba o tom pitanju bila nedopuštena.

19

Tužbom podnesenom tajništvu Službeničkog suda Europske unije 17. studenoga 2015., tužiteljica je, na temelju članka 270. UFEU‑a, pokrenula postupak, prvotno upisan pod brojem F‑142/15, osobito za poništenje odluke, koja je prema njezinu mišljenju implicitno donesena 11. travnja 2015. i kojom je tijelo nadležno za sklapanje ugovora odbilo zahtjev za pomoć, kao i za poništenje odluke od 20. kolovoza 2015. o odbijanju žalbe od 24. travnja 2015.

20

Dopisom od 8. prosinca 2015., glavni direktor za osoblje obavijestio je tužiteljicu da zahtjev za pomoć namjerava proglasiti neosnovanim, osobito nakon što Savjetodavni odbor sasluša načelnika Audiovizualnog odjela te četrnaest drugih dužnosnika i službenika tog odjela. Taj je direktor pozvao tužiteljicu, u skladu s člankom 41. stavkom 2. točkom (a) Povelje Europske unije o temeljnim pravima, da podnese očitovanja u pogledu njegove namjere proglašavanja zahtjeva za pomoć neosnovanim te ju je pozvao da to učini, po svojem izboru, usmenim ili pisanim putem. Za obavještavanje glavnog direktora za osoblje o svojoj namjeri u tom pogledu tužiteljici je bio određen rok do 20. prosinca 2015.

21

Dopisom od 17. prosinca 2015., tužiteljičin savjetnik obavijestio je glavnog direktora za osoblje da će tužiteljica svoja očitovanja podnijeti pisanim putem. Međutim, pozivajući se u tom pogledu na presudu od 23. rujna 2015., Cerafogli/ESB (T‑114/13 P, EU:T:2015:678), zahtijevao je da se tužiteljici dostavi izvješće, prema njegovu mišljenju „o istrazi”, koje je izradio Savjetodavni odbor, te je taj zahtjev ponovio u dopisu od 5. veljače 2016.

22

Dopisom od 9. veljače 2016., glavni direktor za osoblje dodijelio je tužiteljici rok do 1. travnja 2016. da podnese svoja pisana očitovanja o njegovoj namjeri da odbije zahtjev za pomoć. Osim toga, priopćio joj je da mu je Savjetodavni odbor uputio samo mišljenje u kojem je zaključeno da u tužiteljičinu slučaju nije bilo uznemiravanja. U tom pogledu, uobičajeno je da mu Savjetodavni odbor nije dostavio izvješće, kako je utvrđeno u članku 14. Internih pravila o uznemiravanju, jer takvo izvješće Savjetodavni odbor sastavlja samo kada utvrdi postojanje uznemiravanja.

23

Tužbom koju je tajništvo Službeničkog suda zaprimilo 14. ožujka 2016., tužiteljica je pokrenula postupak, prvotno upisan pod brojem F‑14/16, osobito za poništenje odluke o neproduljenju ugovora.

24

Tužiteljica je 1. travnja 2016. podnijela svoja pisana očitovanja u pogledu dopisâ glavnog direktora za osoblje od 8. prosinca 2015. i 9. veljače 2016. U tim očitovanjima, osim što je ponovila činjenicu da ponašanje načelnika Audiovizualnog odjela prema njoj predstavlja uznemiravanje u smislu članka 12.a Pravilnika o osoblju, tužiteljica je osobito osporavala tvrdnju glavnog direktora za osoblje, prema kojoj Savjetodavni odbor nije izradio izvješće, u smislu članka 14. Internih pravila o uznemiravanju, nego je samo donio mišljenje. U tom je pogledu tvrdila da je glavni direktor za osoblje, time što je odbio dostaviti joj cjelokupne zaključke Savjetodavnog odbora, povrijedio njezina prava obrane te je očitovanja koja je podnijela lišio svakog korisnog učinka.

25

Odlukom od 3. lipnja 2016., glavni direktor za osoblje, djelujući u svojstvu tijela nadležnog za sklapanje ugovora, odbio je zahtjev za pomoć (u daljnjem tekstu: pobijana odluka). U toj je odluci, među ostalim, napomenuo da je tužiteljica bila potpuno i detaljno obaviještena o razlozima zbog kojih je namjeravao 8. prosinca 2015. odbiti zahtjev za pomoć. Ipak, podsjetio je da je ispitivanje zahtjeva za pomoć isključivo u njegovoj nadležnosti i da Savjetodavni odbor u tom pogledu nema nikakvu ovlast odlučivanja. Međutim, prema njegovu mišljenju, tužiteljica nije imala nikakvo subjektivno pravo na to da joj se dostavi izvješće o istrazi, mišljenje ili zapisnici o saslušanju svjedoka Savjetodavnog odbora.

26

Što se tiče postupovnih nepravilnosti koje je navela tužiteljica, glavni direktor za osoblje smatrao je, među ostalim, da prosljeđivanjem zahtjeva za pomoć u kopiji predsjedniku Savjetodavnog odbora tužiteljica nije tom savjetodavnom odboru formalno podnijela pritužbu u smislu Internih pravila o uznemiravanju.

27

U pogledu merituma, glavni direktor za osoblje potvrdio je analizu koju je iznio u dopisu od 8. prosinca 2015. te je stoga odlučio da neće priznati da je situacija koju je tužiteljica opisala obuhvaćena pojmom uznemiravanja u smislu članka 12.a Pravilnika o osoblju.

28

U skladu s člankom 3. Uredbe (EU, Euratom) 2016/1192 Europskog parlamenta i Vijeća od 6. srpnja 2016. o prijenosu na Opći sud nadležnosti za odlučivanje u prvom stupnju o sporovima između Europske unije i njezinih službenika (SL 2016., L 200, str. 137.), predmeti F‑142/15 i F‑14/16 preneseni su na Opći sud u stanju u kojem su se nalazili 31. kolovoza 2016. Upisani su pod brojem T‑570/16 odnosno T‑584/16 te su dodijeljeni prvom vijeću Općeg suda.

29

Tužiteljica je 6. rujna 2016., na temelju članka 90. stavka 2. Pravilnika o osoblju, podnijela žalbu protiv pobijane odluke. U prilog toj žalbi navela je povredu prava obrane, članka 41. Povelje o temeljnim pravima, prava na saslušanje i načela kontradiktornosti, kao i nepravilnosti u postupku pred Savjetodavnim odborom, očite pogreške u ocjeni, povredu članaka 12.a i 24. Pravilnika o osoblju te povredu obveze pružanja pomoći i dužnosti brižnog postupanja.

30

Odlukom od 4. siječnja 2017. glavni tajnik, u svojstvu tijela nadležnog za sklapanje ugovora, odbio je navedenu žalbu (u daljnjem tekstu: odluka o odbijanju žalbe).

31

Što se tiče tužiteljičina prigovora o tome da joj tijelo nadležno za sklapanje ugovora nije dostavilo izvješće koje je sastavio Savjetodavni odbor i zapisnike o saslušanju svjedoka, glavni savjetnik osobito je smatrao, s obzirom na sudsku praksu koja proizlazi iz presuda od 11. srpnja 2013., Tzirani/Komisija (F‑46/11, EU:F:2013:115) i od 23. rujna 2015., Cerafogli/ESB (T‑114/13 P, EU:T:2015:678), tijelo nadležno za sklapanje ugovora nema obvezu proslijediti te dokumente tužiteljici, osobito jer unutar Parlamenta Savjetodavni odbor mora djelovati u najvećoj povjerljivosti i jer je njegov rad tajan. Doista, kako bi se svim intervenijentima osigurala sloboda govora, osobito svjedocima, tijelo nadležno za sklapanje ugovora nije moglo tužiteljici proslijediti te dokumente.

32

Osim toga, glavni tajnik naglasio je da članovi Savjetodavnog odbora ne zasjedaju na temelju svojih dužnosti u upravi Parlamenta te da ti članovi i svjedoci koje je saslušao Savjetodavni odbor nisu bili u odnosu podređenosti. Što se tiče dvaju svjedoka čije je saslušanje htjela tužiteljica, glavni tajnik naveo je da su odbili svjedočiti. U pogledu saslušanju dvaju liječnika, koje je zatražila tužiteljica, ustrajao je na činjenici da oni nisu nikad prisustvovali onome što se dogodilo između tužiteljice i navodnog uznemiravatelja te da stoga njihovo svjedočenje nije relevantno.

33

Naposljetku, u pogledu postojanja, u ovom slučaju, uznemiravanja u smislu članka 12.a stavka 3. Pravilnika o osoblju, glavni tajnik priznao je da su elementi koje je iznijela tužiteljica mogli predstavljati namjerna djelovanja koja su se ponavljala u smislu te odredbe. Ipak, smatrao je sljedeće:

„[N]e treba zaboraviti da je navodni uznemiravatelj nadređen [tužiteljici]”. Stoga je u prirodi dužnosti načelnika odjela da podsjeća svoje suradnike da moraju slijediti njegove upute, pridonositi dobroj suradnji među kolegama, na odgovarajući način dijeliti korisne informacije o poslu i objasniti kada nisu bili prisutni na sastancima. Stoga se ne čini da činjenice koje navodi [tužiteljica], razmotrene zajedno, predstavljaju neprimjereno ponašanje načelnika odjela prema podređenom. Činjenice prije upućuju na to da je načelnik odjela smatrao da je njegovo vodstvo ugroženo, što je dovelo do napetosti kada je trebao intervenirati kako bi poboljšao rad službe. Navodno ocrnjivanje [tužiteljice] pred njezinim kolegama bez mogućnosti da se brani događalo se upravo na sastancima čiji je cilj bio govoriti o poteškoćama u radu službe. Izjave navodnog uznemiravatelja, iako je točno da su bile neprimjerene, stoga treba shvatiti u tom kontekstu napetosti i poteškoća u radu […]”

34

Tužbom koju je tajništvo Općeg suda zaprimilo 12. travnja 2017. tužiteljica je pokrenula ovaj postupak.

35

Presudama od 24. travnja 2017., HF/Parlament (T‑584/16, EU:T:2017:282) i HF/Parlament (T‑570/16, EU:T:2017:283), Opći sud odbio je tužbe koje je tužiteljica prethodno podnijela.

36

Dopisom tajništva od 1. rujna 2017., od Parlamenta je zatraženo, na temelju mjere upravljanja postupkom, da Općem sudu podnese izvješće ili, po potrebi, zaključke koje je Savjetodavni odbor proslijedio tijelu nadležnom za sklapanje ugovora, bez dovođenja u pitanje odredbi članka 92. stavka 3. i članka 103. Poslovnika Općeg suda.

37

Dopisom od 12. rujna 2017., Parlament je objasnio da su vijećanja Savjetodavnog odbora tajna i da su imena svjedoka koje taj odbor sasluša povjerljiva. U tim okolnostima, zatražio je da se mišljenje Savjetodavnog odbora smatra povjerljivim u smislu članka 103. Poslovnika.

38

Rješenjem od 21. rujna 2017., Opći sud naložio je Parlamentu, na temelju članka 92. stavka 3. Poslovnika, da podnese izvješće ili mišljenje koje je Savjetodavni odbor u ovom slučaju proslijedio tijelu nadležnom za sklapanja ugovora te koje je Parlament odbio podnijeti u odgovoru na mjeru upravljanja postupkom koju je donio Opći sud, pri čemu je pojasnio da se taj dokument neće dostaviti tužiteljici u toj fazi postupka.

39

Dopisom tajništva od 22. rujna 2017., od Parlamenta je također zatraženo, na temelju mjere upravljanja postupkom, da Općem sudu priopći je li Savjetodavni odbor ili drugo tijelo Parlamenta u ovom slučaju sastavilo zapisnike o saslušanju svjedoka. Po potrebi, Parlament je pozvan da ih podnese Općem sudu, ne dovodeći u pitanje odredbe članka 92. stavka 3. i članka 103. Poslovnika.

40

Parlament je 25. rujna 2017. podnio zaključke Savjetodavnog odbora od 12. listopada 2015., koji su bili u obliku mišljenja (u daljnjem tekstu: mišljenje Savjetodavnog odbora). Dopisom od istoga dana, Parlament je, zbog istih razloga koje je naveo u pogledu tog mišljenja, zatražio da se zapisnici o saslušanju svjedoka koje je sastavio Savjetodavni odbor smatraju povjerljivima u smislu članka 103. Poslovnika.

41

Rješenjem od 2. listopada 2017., Opći sud naložio je Parlamentu, na temelju članka 92. stavka 3. Poslovnika, da podnese zapisnike o saslušanju svjedoka koje je sastavio Savjetodavni odbor, koje je Parlament odbio podnijeti u odgovoru na mjeru upravljanja postupkom koju je donio Opći sud, pri čemu je pojasnio da se ti dokumenti neće dostaviti tužiteljici u toj fazi postupka.

42

Nakon dvije razmjene podnesaka, pisani dio postupka zatvoren je 10. listopada 2017.

43

Parlament je 12. listopada 2017. podnio zapisnike o saslušanju svjedoka koje je sastavio Savjetodavni odbor i koji, prema njegovu mišljenju, trebaju ostati povjerljivi u odnosu na tužiteljicu.

44

Rješenjem od 30. studenoga 2017., Opći sud naložio je Parlamentu da podnese verziju mišljenja Savjetodavnog odbora koja nije klasificirana oznakom tajnosti tako da izostavi imena četrnaest saslušanih osoba, kao i verziju zapisnika o saslušanju svjedoka, koje je sastavio taj odbor, koja nije klasificirana oznakom tajnosti tako da izostavi samo podatke na temelju kojih je bez razumne sumnje moguće utvrditi identitet različitih svjedoka. Istoga dana Opći sud također je, na temelju mjere upravljanja postupkom, postavio pitanja kako bi stranke na njih odgovorile pisanim putem, te su one postupile u skladu s tim zahtjevom u određenim rokovima.

45

Tužiteljica i Parlament odgovorili su 12. odnosno 15. prosinca 2018. na pitanja koja je Opći sud postavio na temelju mjere upravljanja postupkom.

46

Nakon što je Parlament podnio verzije mišljenja Savjetodavnog odbora i zapisnika o saslušanju četrnaest svjedoka, načelnika Audiovizualnog odjela i tužiteljice koje nisu klasificirane oznakom tajnosti, one su priopćene tužiteljici koja je 15. siječnja 2018. podnijela pisana očitovanja u tom pogledu, kao i u pogledu pisanih odgovora Parlamenta na pitanja Općeg suda.

47

Stranke su saslušane na raspravi održanoj 23. veljače 2018. Budući da Parlament na jedno od pitanja Općeg suda nije dao jasan i nedvosmislen odgovor, Opći sud mu je dao mogućnost da na njega odgovori pisanim putem. Nakon što je Parlament dostavio odgovor 7. ožujka 2018. te je tužiteljica 26. ožujka 2018. u pogledu tog odgovora podnijela svoja očitovanja, Opći sud zatvorio je usmeni dio postupka.

48

Tužiteljica od Općeg suda zahtijeva da:

49

Parlament zahtijeva od Općeg suda da:

50

Prema ustaljenoj sudskoj praksi, zahtjev za poništenje koji je formalno podnesen protiv odluke o odbijanju žalbe ima za učinak osporavanje pred Općim sudom akta protiv kojeg je podnesena žalba kad, kao takav, on nema autonoman sadržaj (vidjeti u tom smislu presude od 17. siječnja 1989., Vainker/Parlament, 293/87, EU:C:1989:8, t. 8. i od 6. travnja 2006., Camós Grau/Komisija, T‑309/03, EU:T:2006:110, t. 43.).

51

U ovom slučaju, budući da je odlukom o odbijanju žalbe samo potvrđena pobijana odluka, valja utvrditi da zahtjev za poništenje odluke o odbijanju žalbe nema autonoman sadržaj i da stoga ne treba o njemu posebno odlučiti, iako će u ispitivanju zakonitosti pobijane odluke trebati uzeti u obzir, s jedne strane, obrazloženje navedeno u odluci o odbijanju žalbe jer bi se to obrazloženje trebalo podudarati s obrazloženjem pobijane odluke (vidjeti u tom smislu presudu od 9. prosinca 2009., Komisija/Birkhoff, T‑377/08 P, EU:T:2009:485, t. 58. i 59. i navedenu sudsku praksu), kao i, s druge strane, obrazloženje navedeno u dopisu od 8. prosinca 2015., u kojem je tijelo nadležno za sklapanje ugovora prethodno saslušalo tužiteljicu, s obzirom na to da je u pobijanoj odluci navedeno da je ta odluka dopunjena upućivanjem na taj dopis u pogledu razloga zbog kojih tijelo nadležno za sklapanje ugovora ne smatra da je tužiteljica bila žrtva uznemiravanja.

52

U prilog svojem zahtjevu za poništenje, tužiteljica formalno ističe tri tužbena razloga koji se redom temelje:

53

U prilog svojem prvom tužbenom razlogu, tužiteljica podsjeća da, na temelju članka 15. Internih pravila o uznemiravanju, kada je Savjetodavni odbor zadužen za istragu, što je ovdje bio slučaj, mora svoje zaključke proslijediti tijelu nadležnom za sklapanje ugovora.

54

Tužiteljica naglašava da je glavni direktor za osoblje u svojoj odluci od 9. veljače 2016. odbijanje toga da joj se dostavi izvješće Savjetodavnog odbora opravdao činjenicom da u predmetnom slučaju nije sastavljeno nikakvo izvješće i da mu je navedeni odbor dostavio samo mišljenje. Međutim, prije nego što joj je u sudskom postupku proslijeđeno mišljenje Savjetodavnog odbora, tužiteljica je osporavala činjenicu da Savjetodavni odbor u predmetnom slučaju nije sastavio izvješće ili da nije sastavio važne zaključke u skladu s Internim pravilima o uznemiravanju. Naime, nije bilo vjerodostojno da bi dopis od 8. prosinca 2015., koji sadržava samo dvije stranice, mogao iscrpno odražavati sadržaj zaključaka Savjetodavnog odbora, dok su navedeni zaključci trebali biti plod petnaestomjesečne istrage i saslušanja načelnika Audiovizualnog odjela te trinaest osoba kao svjedoka. Osim toga, sam sadržaj tog dopisa nije joj omogućio razumijevanje svih razloga koje je tijelo nadležno za sklapanje ugovora uzelo u obzir u pobijanoj odluci, ni osporavanje izjava koje su mogli iznijeti određeni svjedoci ili njihovo eventualno iskrivljavanje od strane tijela nadležnog za sklapanje ugovora.

55

U svakom slučaju, tužiteljica osporava stajalište glavnog tajnika, izneseno u odluci o odbijanju žalbe, prema kojem je, kao podnositeljica pritužbe, imala manja prava obrane. U tom pogledu, smatra da, u svakom slučaju, načelo kontradiktornosti i načelo prava obrane nalažu tijelu nadležnom za sklapanje ugovora da joj dostavi ne samo zaključke Savjetodavnog odbora, nego i zapisnike o saslušanju svjedoka, pri čemu je te dokumente konačno dobila tijekom postupka, osobito jer, u pobijanoj odluci, kao ni u odluci o odbijanju žalbe, tijelo nadležno za sklapanje ugovora nije opravdalo to što je odbilo dostaviti joj te dokumente potrebom da se zaštiti identitet osoba protiv kojih je pritužba podnesena i onih koje su svjedočile, u smislu sudske prakse koja proizlazi iz presude od 11. srpnja 2013., Tzirani/Komisija (F‑46/11, EU:F:2013:115).

56

Prema tužiteljičinu mišljenju, pozivanje na tajnu i povjerljivu prirodu rada Savjetodavnog odbora, kao što je predviđena u Internim pravilima o uznemiravanju, bespredmetno je. Usto, tijelo nadležno za sklapanje ugovora moglo je predvidjeti sastavljanje verzije izvješća ili zaključaka Savjetodavnog odbora, kao i zapisnikâ o saslušanju koja nije označena oznakom tajnosti, što je uostalom Parlament konačno učinio u odgovoru na mjeru izvođenja dokazâ Općeg suda.

57

Budući da joj nisu bili dostupni takvi dokumenti pri sastavljanju svojih očitovanja od 1. travnja 2016., tužiteljica smatra da nije raspolagala razlozima i svim razmatranjima koje je tijelo nadležno za sklapanje ugovora uzelo u obzir pri donošenju pobijane odluke. Stoga je tijelo nadležno za sklapanje ugovora u predmetnom slučaju povrijedilo njezino pravo na saslušanje, kako je predviđeno u članku 41. Povelje o temeljnim pravima.

58

Osim toga, tužiteljica ističe da se tijelo nadležno za sklapanje ugovora u predsudskoj fazi nije pozvalo na zaštitu povjerljivosti svjedoka, koja je predviđena u članku 41. stavku 2. točki (a) Povelje o temeljnim pravima, kako bi opravdalo to što je odbilo pristup zaključcima Savjetodavnog odbora i zapisnicima o saslušanju svjedoka. Prema tome, s obzirom na sudsku praksu koja proizlazi iz presude od 12. prosinca 2013., Simpson/Vijeće (F‑142/11, EU:F:2013:201, t. 28.), Parlament se u sudskoj fazi postupka nije mogao pozvati na taj aspekt kako bi opravdao osnovanost odluke tijela nadležnog za sklapanje ugovora da odbije pristup tim dokumentima jer bi slična argumentacija bila nepravodobna i stoga nedopuštena.

59

Parlament zahtijeva da se prvi tužbeni razlog odbije kao neosnovan, pri čemu ističe da sudska praksa na koju upućuje tužiteljica ni u kojem slučaju ne obvezuje tijelo nadležno za sklapanje ugovora na to da joj da pristup radnim aktima Savjetodavnog odbora. Osim toga, ističe da je tijelo nadležno za sklapanje ugovora u ovom slučaju odlučilo osigurati povjerljivost svjedočenjâ, ne samo u odnosu na navodnog uznemiravatelja, nego i na podnositeljicu pritužbe kako bi zajamčilo slobodu govora svjedoka. U tom pogledu, poziva se na točku 41. presude od 11. srpnja 2013., Tzirani/Komisija (F‑46/11, EU:F:2013:115), u kojoj je Službenički sud presudio da „u kontekstu tužbe zbog uznemiravanja, treba, osim u posebnim okolnostima, osigurati tajnost prikupljenih iskaza svjedoka i tijekom sudskog postupka u mjeri u kojoj eventualno isključenje te tajnosti u fazi postupka pred sudom može spriječiti da istrage ostanu neutralne i objektivne uživajući pogodnost bezrezervne suradnje članova osoblja pozvanih da daju iskaz u svojstvu svjedoka”.

60

Uvodno, valja podsjetiti da, kada se tijelu nadležnom za sklapanje ugovora ili, ovisno o slučaju, tijelu za imenovanje, na temelju članka 90. stavka 1. Pravilnika o osoblju, podnese zahtjev za pomoć u smislu članka 24. Pravilnika o osoblju, ono mora, na temelju obveze pružanja pomoći i u slučaju nezgode koja je nespojiva s redom i spokojnošću službe, intervenirati svim potrebnim snagama i odgovoriti brzinom i pažnjom koju zahtijevaju okolnosti konkretnog slučaja kako bi se utvrdile činjenice i, kada se utvrdi uzrok, pronašla prikladna rješenja. U tu svrhu dovoljno je da dužnosnik ili službenik koji od svoje institucije traži zaštitu dostavi barem neke dokaze o stvarnosti napada za koje tvrdi da ih je pretrpio. U slučaju postojanja takvih elemenata, na instituciji o kojoj je riječ jest da poduzme odgovarajuće mjere, osobito da provede upravnu istragu kako bi utvrdila činjenice koje su dovele do zahtjeva za pomoć, u suradnji s njezinim podnositeljem (presude od 26. siječnja 1989., Koutchoumoff/Komisija, 224/87, EU:C:1989:38, t. 15. i 16.; od 12. srpnja 2011., Komisija/Q, T‑80/09 P, EU:T:2011:347, t. 84. i od 24. travnja 2017., HF/Parlament, T‑570/16, EU:T:2017:283, t. 46.).

61

Kada su iznesene optužbe za uznemiravanje, obveza pružanja pomoći sastoji se osobito od obveze uprave da ozbiljno, brzo i povjerljivo ispita zahtjev za pomoć zbog uznemiravanja i da podnositelja pritužbe obavijesti o ishodu njegove prijave (presude od 24. travnja 2017., HF/Parlament, T‑570/16, EU:T:2017:283, t. 47.; od 27. studenoga 2008., Klug/EMEA, F‑35/07, EU:F:2008:150, t. 74.; i od 6. listopada 2015., CH/Parlament, F‑132/14, EU:F:2015:115, t. 88.).

62

U pogledu mjera koje treba primijeniti u situaciji koja je, poput one u ovom slučaju, obuhvaćena člankom 24. Pravilnika o osoblju, uprava pod nadzorom suda Europske unije raspolaže širokom diskrecijskom ovlašću prilikom izbora mjera i sredstava za primjenu članka 24. Pravilnika o osoblju (presude od 15. rujna 1998., Haas i dr./Komisija, T‑3/96, EU:T:1998:202, t. 54.; od 25. listopada 2007., Lo Giudice/Komisija, T‑154/05, EU:T:2007:322, t. 137. i od 24. travnja 2017., HF/Parlament, T‑570/16, EU:T:2017:283, t. 48.).

63

Nakon podnošenja zahtjeva za pomoć, kao što je ona u ovom slučaju, kada uprava odluči pokrenuti upravnu istragu te je, ovisno o slučaju, povjeriti, kao u ovom slučaju, Savjetodavnom odboru (vidjeti u tom smislu presudu od 6. listopada 2015., CH/Parlament, F‑132/14, EU:F:2015:115, t. 99.), svrha te upravne istrage je potvrditi ili opovrgnuti postojanje uznemiravanja u smislu članka 12.a Pravilnika o osoblju, tako da tijelo nadležno za sklapanje ugovora ne može prejudicirati ishod istrage te se od njega očekuje to da ne zauzme stajalište, čak i implicitno, o postojanju navodnog uznemiravanja dok ne dobije rezultate upravne istrage. Drugim riječima, pokretanju upravne istrage svojstveno je da uprava ne zauzima stajalište preuranjeno i u biti na temelju jednostranog opisa činjenica navedenih u zahtjevu za pomoć jer ona mora, naprotiv, pridržati donošenje svojeg stajališta sve dok navedena istraga, koja mora biti provedena tako da se tvrdnje dužnosnika ili službenika koji je podnio zahtjev za pomoć usporede s verzijom činjenica koju je iznio navodni uznemiravatelj, kao i s onom osoba koje su mogle biti svjedoci navedenih činjenica koje navodno predstavljaju povredu koju je navodni uznemiravatelj počinio protiv članka 12.a Pravilnika o osoblju (vidjeti u tom smislu presudu od 24. travnja 2017., HF/Parlament, T‑570/16, EU:T:2017:283, t. 59. i navodnu sudsku praksu).

64

U tom pogledu, s jedne strane, utvrđenje uprave nakon upravne istrage, eventualno provedene uz pomoć posebnog tijela koje odredi tijelo nadležno za sklapanje ugovora, kao što je Savjetodavni odbor, da je postojalo uznemiravanje može samo po sebi imati povoljan učinak u terapeutskom procesu oporavka uznemiravanog dužnosnika ili službenika i usto može ne samo opravdati stegovnu mjeru protiv uznemiravatelja, nego ga i žrtva može upotrijebiti za eventualnu tužbu pred nacionalnim sudom, na koju se primjenjuje obveza pružanja pomoći tijela nadležnog za sklapanje ugovora na temelju članka 24. Pravilnika o osoblju i pri čemu ta obveza ne prestaje završetkom razdoblja zaposlenja osobe o kojoj je riječ. S druge strane, provođenje upravne istrage sve do njezina kraja može, naprotiv, omogućiti opovrgavanje optužbi navodne žrtve, omogućujući prema tome ispravljanje svih povreda koje je takva optužba, ako se dokaže da je bila neutemeljena, mogla uzrokovati osobi koja se smatrala navodnim uznemiravateljem tijekom istražnog postupka (vidjeti u tom smislu presudu od 24. travnja 2017., HF/Parlament, T‑570/16, EU:T:2017:283, t. 61. i navedenu sudsku praksu).

65

U tom pogledu, najprije valja istaknuti da se Pravilnikom o osoblju ne predviđa poseban postupak koji bi uprava bila dužna provesti kada ispituje zahtjev za pomoć u skladu s člankom 24. Pravilnika o osoblju, koji je podnesen na temelju članka 90. stavka 1. navedenog Pravilnika o osoblju i u kojem dužnosnik ili službenik tvrdi da se drugi dužnosnik ili službenik prema njemu ponašao protivno članku 12.a Pravilnika o osoblju.

66

Zatim, valja podsjetiti da je točno da je postupak upravne istrage pokrenut nakon što je dužnosnik ili službenik podnio zahtjev za pomoć u smislu članka 24. Pravilnika o osoblju zato što je treća osoba, dužnosnik ili službenik navodno počinio uznemiravanje u smislu članka 12.a Pravilnika o osoblju otvoren na njegov zahtjev, ali se ne može smatrati istražnim postupkom otvorenim protiv navedenog dužnosnika ili službenika (vidjeti u tom smislu presudu od 16. svibnja 2012., Skareby/Komisija, F‑42/10, EU:F:2012:64, t. 46.). Naime, prema ustaljenoj sudskoj praksi, uloga podnositelja zahtjeva za pomoć koji tvrdi da se počinjeno uznemiravanje uglavnom sastoji od njegove suradnje u okviru dobre provedbe upravne istrage u svrhu utvrđivanja činjenica (presude od 26. siječnja 1989., Koutchoumoff/Komisija, 224/87, EU:C:1989:38, t. 15. i 16.; od 25. listopada 2007., Lo Giudice/Komisija, T‑154/05, EU:T:2007:322, t. 136. i od 6. listopada 2015., CH/Parlament, F‑132/14, EU:F:2015:115, t. 87.).

67

Međutim, točno je da poštovanje prava obrane, kako je predviđeno u članku 48. Povelje o temeljnim pravima, naslovljenom „Pretpostavka nedužnosti i pravo na obranu”, nalaže da se adresatima odluka koje znatno utječu na njihove interese omogući da izraze svoje stajalište o dokazima koji mogu biti „protiv” njih na kojima se temelje te odluke (presuda od 14. lipnja 2016., Marchiani/Parlament, C‑566/14 P, EU:C:2016:437, t. 51.) i uključuje poštovanje načela kontradiktornosti, kojim se prekoračuje poštovanje prava na saslušanje, koje je, osim toga, također zajamčeno kao dio članka 41. navedene povelje, naslovljenog „Pravo na dobru upravu”. Ipak, na to poštovanje prava obrane, u smislu članka 48. Povelje o temeljnim pravima, može se pozvati samo u okviru postupka koji je pokrenut „protiv” neke osobe i može rezultirati aktom koji negativno utječe na prava te osobe, u kojem uprava utvrđuje dokaze protiv te osobe (vidjeti u tom smislu presudu od 16. svibnja 2012., Skareby/Komisija, F‑42/10, EU:F:2012:64, t. 46.).

68

Iz toga slijedi da, u okviru postupka koji tijelo za imenovanje ili tijelo nadležno za sklapanje ugovora provodi u svrhu odlučivanja o zahtjevu za pomoć koji se temelji na povredi članka 12.a Pravilnika o osoblju, podnositelj tog zahtjeva ne može se pozvati na poštovanje prava obrane iz članka 48. Povelje o temeljnim pravima kao takvih, ni, u tom okviru, u obliku povrede načela kontradiktornosti.

69

Isto uostalom vrijedi i za navodnog uznemiravatelja. Naime, točno je da se protiv tog uznemiravatelja osobno može podnijeti zahtjev za pomoć koji dovodi do pokretanja upravne istrage i on se u toj fazi može braniti od optužbi protiv njega, čime je opravdano da ga se u okviru istrage može saslušati, eventualno i više puta (vidjeti u tom smislu presudu od 17. rujna 2014., CQ/Parlament, F‑12/13, EU:F:2014:214, t. 147.). Ipak, tek u kasnijoj fazi postupka, ako se protiv njega poduzmu stegovne mjere, odnosno ako se pokrene postupak pred stegovnim povjerenstvom, može iskoristiti prava obrane u smislu članka 48. Povelje o temeljnim pravima i, konkretno, načelo kontradiktornosti, pri čemu treba naglasiti da se Pravilnikom o osoblju pravo na saslušanje predviđa samo u pogledu načela pokretanja stegovnog postupka i da je postupak kontradiktorne prirode tek nakon pokretanja postupka pred stegovnim povjerenstvom (vidjeti u tom smislu presudu od 19. ožujka 1998., Tzoanos/Komisija, T‑74/96, EU:T:1998:58, t. 340.).

70

Ipak, podnositelju zahtjeva za zaštitu, kao navodnoj žrtvi, treba priznati postupovna prava, koja se razlikuju od prava obrane iz članka 48. Povelje o temeljnim pravima, koja nisu toliko široka kao potonja prava (presude od 16. svibnja 2012., Skareby/Komisija, F‑42/10, EU:F:2012:64, t. 48. i od 16. prosinca 2015., De Loecker/SEAE, F‑34/15, EU:F:2015:153, t. 43.) i koja su, konačno, obuhvaćena pravom na dobru upravu, kako je sada predviđeno člankom 41. Povelje o temeljnim pravima.

71

Naime, valja podsjetiti da je cilj upravne istrage koju pokrene uprava, u odgovoru na zahtjev za pomoć u smislu članka 24. Pravilnika o osoblju, zaključcima o istrazi pojasniti sporne činjenice kako bi uprava mogla zauzeti konačno stajalište o tom pitanju, koje bi joj omogućilo da odbaci zahtjev za pomoć ili da, kada su navodne činjenice dokazane i spadaju u područje primjene članka 12.a Pravilnika o osoblju, eventualno pokrene stegovni postupak s ciljem, ako je to potrebno, primjene stegovnih sankcija na navodnog uznemiravatelja (vidjeti presudu od 24. travnja 2017., HF/Parlament, T‑570/16, EU:T:2017:283, t. 57. i navedenu sudsku praksu).

72

Tako, s jedne strane, kada uprava, u okviru mjera koje izabere donijeti u odgovoru na zahtjev za pomoć, odluči pokrenuti stegovni postupak, na temelju članka 86. Pravilnika o osoblju, zbog povrede koju je osoba protiv koje je podnesen taj zahtjev počinila u pogledu zabrane predviđene u članku 12.a Pravilnika o osoblju, tako pokrenut postupak usmjeren je protiv tog dužnosnika ili službenika, koji je navodni uznemiravatelj, tako da potonja osoba stoga raspolaže svim postupovnim jamstvima kojima se provode prava obrane u smislu članka 48. Povelje o temeljnim pravima i, osobito, načelo kontradiktornosti. Ta jamstva predviđena su u Prilogu IX. Pravilniku o osoblju.

73

S druge strane, kada uprava, u odgovoru na zahtjev za pomoć, odluči da dokazi istaknuti u prilog zahtjevu za pomoć nisu osnovani i da stoga navedena ponašanja ne predstavljaju uznemiravanje u smislu članka 12.a Pravilnika o osoblju, takva odluka negativno utječe na podnositelja zahtjeva za pomoć (vidjeti u tom smislu presude od 12. rujna 2007., Combescot/Komisija, T‑249/04, EU:T:2007:261, t. 32. i od 11. svibnja 2010., Nanopoulos/Komisija, F‑30/08, EU:F:2010:43, t. 93.) te nepovoljno utječe na njega u smislu članka 41. stavka 2. točke (a) Povelje o temeljnim pravima.

74

Stoga, kako bi se poštovalo pravo na dobru upravu, podnositelja zahtjeva za pomoć nužno se mora, u skladu s člankom 41. stavkom 2. točkom (a) Povelje o temeljnim pravima, primjereno saslušati prije nego što tu odluku o odbijanju zahtjeva za pomoć donese tijelo za imenovanje ili tijelo nadležno za sklapanje ugovora. To podrazumijeva da se dotičnu osobu mora saslušati u pogledu razloga na koje tijelo za imenovanje ili tijelo nadležno za sklapanje ugovora namjerava uputiti u potporu obijanja tog zahtjeva.

75

U ovom slučaju, nesporno je da je tužiteljicu saslušalo tijelo nadležno za sklapanje ugovora, ovoga puta u pogledu dopisa od 8. prosinca 2015. glavnog direktora za osoblje, u kojem je precizno iznio razloge zbog kojih, u svojstvu tijela nadležnog za sklapanje ugovora, nije namjeravao priznati da činjenice koje navodi tužiteljica predstavljaju uznemiravanje u smislu članka 12.a Pravilnika o osoblju. Ipak, tužiteljica smatra da, u okviru pisanih očitovanja koje je podnijela 1. travnja 2016., nije primjereno saslušana jer u tu svrhu nije raspolagala mišljenjem Savjetodavnog odbora, ni zapisnicima o saslušanju svjedoka.

76

Stoga valja utvrditi je li, u ovom slučaju, pravo na tužiteljičino saslušanje zahtijevalo da ona također raspolaže mišljenjem Savjetodavnog odbora i zapisnicima o saslušanjima koja je taj odbor proveo kako bi donio svoja očitovanja o razlozima koje je tijelo nadležno za sklapanje ugovora navelo u dopisu od 8. prosinca 2015. u svrhu odbijanja zahtjeva za pomoć.

77

U predmetu u kojem se dovode u pitanje normativni tekstovi primjenjivi na Europsku središnju banku (ESB), a ne Pravilnik o osoblju, Opći sud presudio je da, kada uprava odluči pokrenuti upravnu istragu i kada ta istraga dovede do izrade izvješća, službeniku te institucije koji je, u skladu s terminologijom svojstvenom normativnim tekstovima navedene institucije, podnio „pritužbu” kako bi prijavio činjenice koje su navodno obuhvaćene pojmom uznemiravanja, kako je taj pojam definiran u pravilima primjenjivima na osoblje ESB‑a, treba dati, kao i osobi protiv koje je ta pritužba podnesena, mogućnost da iznese svoja očitovanja o nacrtu izvješća o istrazi, kako je predviđeno u navedenim pravilima, prije nego što uprava ESB‑a odluči o pritužbi ili, barem, o elementima koje ta uprava uzima u obzir pri donošenju svoje odluke (vidjeti u tom smislu presudu od 23. rujna 2015., Cerafogli/ESB, T‑114/13 P, EU:T:2015:678, t. 41.).

78

U pogledu Pravilnika o osoblju, tijelo za imenovanje ili, po potrebi, tijelo nadležno za sklapanje ugovora ne treba ispitati pritužbu, nego zahtjev za pomoć podnesen na temelju članka 24. ili članka 90. stavka 1. Pravilnika o osoblju. U tom pogledu, suprotno onome što je slučaj s uvjetima zaposlenja koji se primjenjuju na ESB, Pravilnikom o osoblju ne predviđa se poseban postupak u pogledu načina na koji tijelo za imenovanje ili tijelo nadležno za sklapanje ugovora mora ispitati zahtjev za pomoć, u smislu članka 24. Pravilnika o osoblju, kojim se ističe povreda članka 12.a Pravilnika o osoblju, ni odredba kojom se tom odboru nalaže da podnositelju zahtjeva za pomoć ili osobi protiv koje je taj zahtjev podnesen, kao navodnom uznemiravatelju, proslijedi mišljenje Savjetodavnog odbora ili pak zapisnike o saslušanju svjedoka.

79

Međutim, presuđeno je da, pod uvjetom da je riječ o zaštiti interesa osoba protiv kojih je pritužba podnesena i onih koje su u istrazi svjedočile, također ni jedna odredba Pravilnika o osoblju ne zabranjuje dostavljanje konačnog izvješća o istrazi trećoj osobi koja ima legitiman interes upoznati se s tim izvješćem, kao što je to slučaj s osobom koja je podnijela zahtjev za pomoć na temelju članka 24. Pravilnika o osoblju, pri čemu je istaknula povredu članka 12.a Pravilnika o osoblju. Tako je naglašeno, u tom kontekstu, da su određene institucije, u okviru svoje autonomije pri provedbi tih odredbi Pravilnika o osoblju, katkad prihvaćale to rješenje tako što su podnositeljima zahtjeva za pomoć dostavljale konačno izvješće o istrazi, prije podnošenja tužbe, tako što su ga priložile konačnoj odluci donesenoj povodom zahtjeva za pomoć ili prilikom provođenja mjere upravljanja postupkom suda Unije koji odlučuje u prvom stupnju (vidjeti u tom smislu presudu od 11. srpnja 2013., Tzirani/Komisija, F‑46/11, EU:F:2013:115, t. 133.).

80

Opći sud međutim smatra da, ako tijelo nadležno za sklapanje ugovora odluči, kao u ovom slučaju, prihvatiti mišljenje Savjetodavnog odbora kojem je povjerilo provedbu upravne istrage i ako, u odluci donesenoj povodom zahtjeva za pomoć, uzme u obzir mišljenje koje je tako izradio taj savjetodavni odbor, navedeno mišljenje, koje je savjetodavno i koje može biti u verziji koja nije označena oznakom tajnosti i kojom se poštuje anonimnost svjedoka, mora se, u skladu s pravom na saslušanje podnositelja zahtjeva za pomoć, načelno priopćiti tom podnositelju, i to čak i ako Internim pravilima o uznemiravanju nije predviđeno takvo prosljeđivanje.

81

Stoga je tijelo nadležno za sklapanje ugovora povrijedilo pravo na saslušanje, koje je predviđeno u članku 41. Povelje o temeljnim pravima, time što je u odluci od 9. veljače 2016., pobijanoj odluci i odluci o odbijanju žalbe odbio tužiteljici dostaviti mišljenje Savjetodavnog odbora te ju je stoga u ovom slučaju saslušao samo u pogledu dopisa od 8. prosinca 2015. u kojem su navedeni razlozi zbog kojih je glavni direktor za osoblje namjeravao odbiti zahtjev za pomoć.

82

Što se tiče zapisnika o saslušanju svjedoka koje je sastavio Savjetodavni odbor, tijelo nadležno za sklapanje ugovora odbilo ih je dostaviti tužiteljici kako bi zajamčilo povjerljivost rada Savjetodavnog odbora, koja je potrebna kako bi se osigurala sloboda govora svjedoka, na koju ih se podsjetilo prije svakog od razgovora sa Savjetodavnim odborom. Suprotno tužiteljičinoj tvrdnji, taj razlog zaštite povjerljivosti svjedoka bio je naveden u odluci o odbijanju žalbe i stoga ga, s obzirom na razvojnu prirodu predsudskog postupka, Parlament može ponoviti i pojasniti u sudskoj fazi.

83

U tom pogledu, Opći sud smatra da, kako bi se osigurala učinkovita provedba zabrane svakog oblika uznemiravanja ili spolnog uznemiravanja na radnom mjestu, uprava načelno može predvidjeti mogućnost da svjedocima, koji pristanu na davanje izjava o spornim činjenicama u navodnom slučaju uznemiravanja, zajamči da će njihova svjedočenja ostati povjerljiva, u odnosu na navodnog uznemiravatelja, kao i na navodnu žrtvu, barem u okviru postupka u okviru kojeg se ispituje zahtjev za pomoć u smislu članka 24. Pravilnika o osoblju.

84

Naime, s jedne strane, budući da je, u okviru ispitivanja zahtjeva za pomoć, jedan od ciljeva uprave pridonijeti spokojnosti u službi, kada bi navodni uznemiravatelj ili navodna žrtva saznali sadržaj svjedočenja, to bi moglo narušiti taj cilj obnavljanjem eventualne međusobne nesnošljivosti unutar službe i odvraćanjem u budućnosti osoba koje bi mogle podnijeti relevantno svjedočenje od toga da to učine.

85

S druge strane, kada institucija primi informacije koje su dane dobrovoljno, ali je u pogledu njih podnesen zahtjev za povjerljivost kako bi se zaštitila anonimnost pružatelja informacije, institucija koja pristaje primiti te informacije dužna je poštovati taj uvjet (vidjeti u tom smislu i po analogiji presudu od 7. studenoga 1985., Adams/Komisija, 145/83, EU:C:1985:448, t. 34.). Međutim, to je dužna učiniti i kada dužnosnici ili službenici pristanu podnijeti svjedočenja kako bi upravi omogućili da razjasne činjenice koje su predmet zahtjeva za pomoć, ali zauzvrat zahtijevaju da se njihova anonimnost osigura u odnosu na navodnog uznemiravatelja i/ili navodne žrtve, pri čemu treba istaknuti da, iako je njihovo sudjelovanje poželjno, s gledišta Pravilnika o osoblju, oni nisu nužno dužni surađivati u istrazi podnošenjem svojih svjedočenja.

86

Ipak, kada uprava odluči pokrenuti stegovni postupka protiv navodnog uznemiravatelja, njegova prava obrane izričito su uređena Prilogom IX. Pravilniku o osoblju te je na tijelu za imenovanje ili tijelu nadležnom za sklapanje ugovora da dotičnoj osobi dostave sve dokumente koje želi podnijeti na ocjenjivanje stegovnom povjerenstvu, na kojem je, po potrebi, da ponovno sasluša svjedoke činjenica koje se stavljaju na teret.

87

S obzirom na prethodna razmatranja, valja utvrditi da tijelo nadležno za sklapanje ugovora nije povrijedilo pravo na saslušanje, kako je predviđeno u članku 41. Povelje o temeljnim pravima, time što je u ovom slučaju odbilo tužiteljici proslijediti zapisnike o saslušanju svjedoka u predsudskoj fazi.

88

Što se tiče posljedica toga što Savjetodavni odbor tužiteljici nije stavio na raspolaganje mišljenje u predsudskoj fazi, prema sudskoj praksi, valja podsjetiti da, čak i ako postoji povreda prava na saslušanje, usto je potrebno, kako bi se tužbeni razlog mogao prihvatiti, da je taj postupak bez te nepravilnosti mogao imati drukčiji ishod (vidjeti tu tom smislu rješenje od 14. travnja 2016., Dalli/Komisija, C‑394/15 P, neobjavljeno, EU:C:2016:262, t. 41.; presude od 6. veljače 2007., Wunenburger/Komisija, T‑246/04 i T‑71/05, EU:T:2007:34, t. 149. i od 24. travnja 2017., HF/Parlament, T‑584/16, EU:T:2017:282, t. 157.).

89

U ovom slučaju, tužiteljica u svojim očitovanjima od 15. siječnja 2018. tvrdi da je mišljenje Savjetodavnog odbora bilo sažeto i da bi trebalo priznati, kada bi ono stvarno odražavalo rad odbora, da bi to mišljenje bilo nedovoljno s obzirom na pritužbu koju je podnijela. Ipak, s obzirom na široku diskrecijsku ovlast Savjetodavnog odbora pri organizaciji svojeg rada, Opći sud ne smatra da mišljenje tog odbora zbog sažetosti ne ispunjava svoj savjetodavni cilj. Osim toga, za odlučivanje o zahtjevu za pomoć u kojem su detaljno iznesene činjenice koje se stavljaju na teret, tijelo nadležno za sklapanje ugovora nije raspolagalo samo tim savjetodavnim mišljenjem, čak i da je ono bilo sažeto, nego i zapisnicima o saslušanju svjedoka, koji su dali cjelovit i iscrpan uvid u stvarnost tih činjenica, kao i u način na koji su te činjenice doživjeli različiti članovi osoblja predmetnog odjela.

90

Kada joj je o tom pitanju ponovno postavljeno pitanje na saslušanju, tužiteljica nije mogla objasniti koji bi argument, osim onog koji je iznijela u predsudskom postupku, mogla konkretno navesti da je imala pristup mišljenju Savjetodavnog odbora i da je mogla utjecati na pobijanu odluku, čiji su razlozi izričito navedeni u dopisu od 8. prosinca 2015. Naime, argumenti koje je iznijela, uključujući na saslušanju, kako bi dokazala strukturu, koju je usporedila s klanom, Audiovizualnog odjela i neosnovanost kritika načelnika odjela o kvaliteti njezina rada, osobito u pogledu navodne činjenice da je zadržavala informacije i da je pokazivala da nije timski igrač. Tako su se ti argumenti odnosili na sadržaj svjedočenja iz zapisnika o saslušanju svjedoka, a ne na Savjetodavni odbor, kojem je ipak dobila pristup u sudskoj fazi. Međutim, tijelo nadležno za sklapanje ugovora morao je dostaviti tužiteljici samo potonji dokument kako bi je primjereno saslušao prije nego što odbije zahtjev za pomoć.

91

U tim okolnostima valja odbiti prvi tužbeni razlog.

92

U prilog svojem drugom tužbenom razlogu, tužiteljica u biti tvrdi da, s obzirom na to da su trinaest od četrnaest svjedoka koje je saslušao Savjetodavni odbor bili dužnosnici ili službenici podređeni navodnom uznemiravatelju, nisu mogli dati objektivno svjedočenje. To je pogoršano činjenicom da je predsjednik Savjetodavnog odbora bio upravo načelnik Odjela za ljudske resurse, tako da je njegova prisutnost u Savjetodavnom odboru nije mogla saslušane svjedoke uvjeriti u to da sadržaj njihovih svjedočenja neće imati posljedice na njihove karijere.

93

Tužiteljica također prigovara tijelu nadležnom za sklapanje ugovora da, iako je zatražila njihovo saslušanje, Savjetodavni odbor nije saslušao jednog od službenih liječnika institucije, ni psihologa Parlamenta. Naime, prema njezinu mišljenju, te su osobe mogle dati „neutralnije svjedočenje” jer nisu podređene navodnom uznemiravatelju. Osobito, mogle su potvrditi, s jedne strane, da se tužiteljica unutar institucije već žalila da je bila žrtva uznemiravanja prije nego što se uopće obratila svojem osobnom liječniku i, s druge strane, da ima simptome svojstvene izloženosti uznemiravanju. Iz toga zaključuje da je Savjetodavni odbor u ovom slučaju svoju istragu proveo djelomično.

94

Naposljetku, tužiteljica smatra da tijelo nadležno za sklapanje ugovora nije podnijelo dokaz da je Savjetodavni odbor stvarno kontaktirao oba svjedoka koje je ona navela i koji su, prema tvrdnji tijela nadležnog za sklapanje ugovora, navodno odbili svjedočiti pred tim odborom. U svakom slučaju, osporava izjave pripisane jednom od dvaju svjedoka, Z, prema kojima potonja osoba nije bila u svakodnevnom kontaktu s tužiteljicom. Naime, Z je radio u uredu koji se nalazi do njezinog te je s njom bio u kontaktu mnogo puta, kao što pokazuje razmjena poruka elektroničke pošte koju je tužiteljica priložila replici.

95

Parlament zahtijeva da se drugi tužbeni razlog odbije kao neosnovan.

96

U tom pogledu, naglašava da članovi Savjetodavnog odbora u tom odboru ne zasjedaju u svojstvu dužnosnika ili službenika Parlamenta, nego u osobnom svojstvu. Osim toga, suprotno tužiteljičinoj tvrdnji, predsjednik Savjetodavnog odbora uopće nije odgovoran za sve svoje osoblje na koje se primjenjuje Pravilnik o osoblju i nije ni u kakvom hijerarhijskom odnosu s osobama koje su svjedočile u ovom slučaju. Parlament također osporava tvrdnju tužiteljice prema kojoj je činjenica da su trinaest od četrnaest svjedoka bili podređeni navodnom uznemiravatelju imala za posljedicu da ti svjedoci nisu mogli slobodno svjedočiti. Naime, prema mišljenju Parlamenta, s jedne strane, te su osobe jednostavno bile u najboljem položaju da korisno svjedoče o spornim činjenicama. S druge strane, upravo je radi osiguravanja slobode govora svjedoka predviđeno da ni navodni uznemiravatelj, ni navodna žrtva nemaju pristup sadržaju njihovih svjedočenja. Naposljetku, što se tiče dvaju svjedoka koje je navela tužiteljica, Parlament podnosi poruku elektroničke pošte, koju je 4. rujna 2015. jedan od njegovih dužnosnika, član tajništva Savjetodavnog odbora, uputio predsjedniku Savjetodavnog odbora, u kojoj taj dužnosnik navodi kontakte koje je ostvario s objema osobama koje je tužiteljica navela kao svjedoke i razloge zbog kojih odbijaju da ih se sasluša.

97

Što se tiče činjenice da Savjetodavni odbor nije saslušao sve osobe za koje je tužiteljica željela da svjedoče, Opći sud podsjeća da tijelo zaduženo za provođenje upravne istrage, koje je dužno postupiti po spisima koji su mu podneseni na proporcionalan način, ima široku diskrecijsku ovlast što se tiče provođenja istrage i osobito što se tiče procjene kvalitete i koristi suradnje koju pružaju svjedoci (presuda od 11. srpnja 2013., Tzirani/Komisija, F‑46/11, EU:F:2013:115, t. 124. i navedena sudska praksa).

98

U ovom slučaju, s jedne strane, suprotno tužiteljičinoj tvrdnji, iz poruke elektroničke pošte koju je Parlament podnio proizlazi da je jedan od dvaju članova tajništva Savjetodavnog odbora kontaktirao obje osobe čije je ona saslušanje željela pred Savjetodavnim odborom, ali su te dvije osobe iz različitih razloga odbile svjedočiti.

99

Doista, u tom pogledu, valja naglasiti da, iako je poželjno da dužnosnici i službenici institucije, zaposleni ili umirovljeni, sudjeluju u upravnoj istrazi, oni nisu nužno dužni, s gledišta Pravilnika o osoblju, svjedočiti pred tijelom kao što je Savjetodavni odbor.

100

Stoga, budući da su zatražene osobe, uključujući osobu Z, mogle odbiti svjedočenje a da u tom pogledu ne iznesu valjani razlog, tužiteljica je uzalud pokušala osporiti izjave koje je prenio jedan od dvaju članova tajništva Savjetodavnog odbora, prema kojima je osoba Z, koja je tada bila u mirovini, izjavila da nije bila izravno uključena u činjenice koje su predmet istrage, da je imala malo kontakta s tužiteljicom, da nije sudjelovala na sastancima Audiovizualnog odjela o kojima je riječ u predmetnom slučaju i da je samo neizravno, preko jednog od svojih kolega, znala da su tužiteljica i načelnik Audiovizualnog odjela u sukobu.

101

S druge strane i u svakom slučaju, Savjetodavni odbor nije uopće bio dužan pozvati sve svjedoke koje je tužiteljica predložila u okviru istrage (vidjeti u tom smislu presudu od 13. prosinca 2012., Donati/ESB, F‑63/09, EU:F:2012:193, t. 187.).

102

Što se tiče navodne pristranosti Savjetodavnog odbora, valja istaknuti da je, u skladu s Odlukom D(2014) 3983 glavnog tajnika od 4. veljače 2014., Savjetodavnim odborom predsjedao R. N. i da se sastojao od dvaju članova iz uprave, uz zamjenskog člana, dvaju članova iz odbora osoblja Parlamenta, uz zamjenskog člana, kao i od jednog službenog liječnika, uz zamjenskog liječnika.

103

Iako nije predviđen jednak omjer između članova koje imenuje uprava i onih koje imenuje predstavništvo osoblja, s obzirom na to da R. N., koji je osim toga, načelnik Odjela za ljudske resurse Uprave za resurse Glavne uprave za osoblje, član uprave, Opći sud smatra da, kao prvo, prisutnost službenog liječnika institucije u Savjetodavnom odboru, kao drugo, okolnost da je u članku 7. Internih pravila o uznemiravanju predviđeno da je Savjetodavni odbor „u svojem radu u potpunosti autonoman, neovisan i povjerljiv” i, kao treće, kolegijalnost vijećanja predstavljaju dovoljno jamstvo nepristranosti i objektivnosti mišljenja koje je Savjetodavni odbor dužan sastaviti i donijeti kako bi ga predao tijelu nadležnom za sklapanje ugovora (vidjeti u tom smislu i po analogiji presude od 30. svibnja 2002., Onidi/Komisija, T‑197/00, EU:T:2002:135, t. 132. i od 17. ožujka 2015., AX/ESB, F‑73/13, EU:F:2015:9, t. 150.).

104

U tom pogledu, okolnost da je predsjednik Savjetodavnog odbora, osim toga, načelnik Odjela za ljudske resurse Uprave za resurse Glavne uprave za osoblje ne podrazumijeva, suprotno onomu što špekulativno tvrdi tužiteljica, da on jest ili može biti nadređen članovima osoblja i tako vijećanju Savjetodavnog odbora (vidjeti u tom smislu presudu od 17. ožujka 2015., AX/ESB, F‑73/13, EU:F:2015:9, t. 151.), kao ni sadržaju svjedočenja trinaest od četrnaest svjedoka. U svakom slučaju, uopće nije dokazano da bi predsjednik Savjetodavnog odbora, iako je načelnik Odjela za ljudske resurse Uprave za resurse Glavne uprave za osoblje, nužno djelovao na štetu tužiteljice (vidjeti po analogiji presudu od 17. ožujka 2015., AX/ESB, F‑73/13, EU:F:2015:9, t. 152.). Usto, valja dodati da se, suprotno onomu što se čini da želi reći tužiteljica, Internim pravilima o uznemiravanju ne predviđa da on nužno mora biti prisutan kako bi vodio sva saslušanja svjedoka u određenom slučaju.

105

Osim toga, što se tiče tužiteljičine argumentacije kojom dovodi u pitanje vjerodostojnost svjedočenja saslušanih svjedoka, uz obrazloženje da su svi pod autoritetom načelnika Audiovizualnog odjela, s jedne strane, Opći sud ističe da tužiteljica i dalje nije dokazala da su navedeni svjedoci mogli razumno strahovati od osvete ili da se na njih izvršavao pritisak (vidjeti u tom smislu presudu od 13. prosinca 2012., Donati/ESB, F‑63/09, EU:F:2012:193, t. 183.). S druge strane, ako ju je potrebno prihvatiti, ta argumentacija upućuje na to da se, svaki puta kada se protiv člana upravljačkog osoblja institucije podnese zahtjev za pomoć, uprava ne bi mogla osloniti na svjedočenja članova upravnog odjela za koji je taj član upravljačkog osoblja odgovoran. To bi sprječavalo upravu da utvrdi činjenice na kojima se temelji zahtjev za pomoć jer su često upravo ti članovi predmetnog upravnog odjela najizravniji svjedoci događaja koji se navode u zahtjevu za pomoć.

106

U pogledu saslušanja dvaju službenih liječnika koje je zatražila tužiteljica, iako je točno da je tužiteljica bila kod potonjih liječnika na pregledu u okviru liječničke službe Parlamenta, treba podsjetiti da mišljenje medicinskih stručnjaka nije takve naravi da bi samo po sebi utvrdilo pravno postojanje uznemiravanja ili povrede institucije u pogledu njezine dužnosti pružanja pomoći (presude od 6. veljače 2015., BQ/Revizorski sud, T‑7/14 P, EU:T:2015:79, t. 49.; od 17. rujna 2014., CQ/Parlament, F‑12/13, EU:F:2014:214, t. 127. i od 6. listopada 2015., CH/Parlament, F‑132/14, EU:F:2015:115, t. 92.). Osobito, liječničke potvrde koje je podnijela tužiteljica, kao i eventualno svjedočenje dvaju dotičnih službenih liječnika, iako mogu dokazati da tužiteljica ima psihičke poteškoće, ipak ne mogu utvrditi da su navedene poteškoće prouzročene uznemiravanjem jer su izdavatelji takvih potvrda zaključak o postojanju takvog uznemiravanja nužno temeljili isključivo na opisu koji im je tužiteljica iznijela u pogledu svojih uvjeta rada u Parlamentu (vidjeti u tom smislu presude od 2. prosinca 2008., K/Parlament, F‑15/07, EU:F:2008:158, t. 41. i od 17. rujna 2014., CQ/Parlament, F‑12/13, EU:F:2014:214, t. 127.).

107

Naposljetku, što se tiče kritike koju je tužiteljica navela u pogledu kratke ili, u svakom slučaju, nepotpune prirode sažetka saslušanja, kako je naveden u zapisnicima o saslušanju, Opći sud smatra da tužiteljica, što se tiče njezina saslušanja, i dalje nije dokazala koji njezin odgovor ili odgovori na pitanja koja je postavio Savjetodavni odbor nisu izneseni ili su nedovoljno izneseni u zapisniku koji se odnosi na nju. Isto vrijedi i za saslušanja ostalih svjedoka za koja Opći sud smatra da su zapisnici koje je podnio Parlament dovoljni s obzirom na njihovu informativnu prirodu koja je Savjetodavnom odboru poslužila pri sastavljanju njegova mišljenja.

108

Iz svih prethodnih razmatranja proizlazi da drugi tužbeni razlog treba odbiti kao neosnovan.

109

U prilog trećem tužbenom razlogu, tužiteljica tvrdi da je tijelo nadležno za sklapanje ugovora u pobijanoj odluci, kako je potvrđena odlukom o odbijanju žalbe, počinilo „očitu pogrešku u ocjeni” time što je odbilo događaje koje je tužiteljica opisala u zahtjevu za pomoć ocijeniti kao uznemiravanje. Odbijanje tog zahtjeva predstavlja povredu članka 12.a Pravilnika o osoblju, što je stoga protivno članku 24. Pravilnika o osoblju, iz kojeg proizlazi dužnost pružanja pomoći koja se nalaže tijelu nadležnom za sklapanje ugovora. Prema tome, tijelo nadležno za sklapanje ugovora također je povrijedilo svoju dužnost brižnog postupanja.

110

Pozivajući se na popis, koji je tijelo nadležno za sklapanje ugovora sastavilo u unutarnjoj komunikaciji od 11. svibnja 2016., u pogledu ponašanja koja se mogu ocijeniti kao uznemiravanje, tužiteljica smatra, suprotno onome što je tijelo nadležno za sklapanje ugovora utvrdilo u pobijanoj odluci, pozivajući se na kontekst organizacijskih poteškoća u odjelu, da joj je njezin načelnik odjela upućivao neprestane kritike, nije joj pridavao pozornost, nije uzimao u obzir njezina eventualna mišljenja, prekomjerno je nadzirao njezin rad, vrijeđao ju je ili joj je upućivao neprimjerene primjedbe, ignorirao ju je, prema njoj se stalno neprijateljski ponašao te ju je običavao ponižavati ili ismijavati zbog njezina rada. U tom pogledu, smatra da, suprotno onome što Parlament tvrdi u svojem odgovoru na tužbu, kako bi se postupci ocijenili kao uznemiravanje, u smislu članka 12.a Pravilnika o osoblju, nije potrebno da je njihov cilj namjerno pogoršati uvjete rada žrtve.

111

Ponašanja koja iznosi tužiteljica navedena su u opisu spornih činjenica koji je sastavila u zahtjevu za pomoć. U tom pogledu, smatra da, suprotno tvrdnji tijela nadležnog za sklapanje ugovora i, sada, Parlamenta, agresivna, ironična i sarkastična ponašanja načelnika Audiovizualnog odjela prema njoj uopće se ne mogu opravdati poteškoćama u radu odjela koje je načelnik odjela trebao riješiti i da, u svakom slučaju, on, u svojstvu načelnika odjela, nije mogao biti ovlašten tako se ponašati, protivno članku 12.a Pravilnika o osoblju, kako bi ih riješio.

112

Komisija zahtijeva da se treći tužbeni razlog odbije kao neosnovan. Ističe da su kritike koje je načelnik Audiovizualnog odjela uputio tužiteljici bile izravno povezane s unapređenjem rada odjela i da je sama tužiteljica potvrdila da su te kritike iznesene na sastancima o poteškoćama u radu službe, nakon povećanja radnog opterećenja i restrukturiranja operativnih službi. Iako priznaje da su neke od izjava tog načelnika odjela ponekad bile pretjerane ili neprimjerene, kao što su one koje je tužiteljica navela u svojoj tužbi, Parlament ipak tvrdi da se one ne temelje na nekorektnim optužbama lišenim svake veze s objektivnim činjenicama koje su pripisive tužiteljici i da ih treba razmatrati u kontekstu napetosti koja je u to vrijeme postojala zbog poteškoća u radu odjela i povećanja radnog opterećenja.

113

Parlament smatra da tužiteljica, što se tiče toga da je načelnik Audiovizualnog odjela spominjao kraj njezina ugovora, nije podnijela elemente kojima se dokazuje da te izjave nisu iznesene u svrhu ocjene interesa službe, s obzirom na to da je ocjena rada tužiteljice bila dio dužnosti njezina načelnika odjela.

114

Prema mišljenju Parlamenta, iako je neprimjereno to što je načelnik Audiovizualnog odjela otkrio da je tužiteljica podnijela zahtjev za pomoć, to ipak samo po sebi ne predstavlja uznemiravanje.

115

Naposljetku, Parlament tvrdi, što se tiče njegove dužnosti brižnog postupanja, da je uzeo u obzir zdravstveno stanje tužiteljice time što ju je premjestio u drugu službu.

116

Uvodno, valja podsjetiti da je, prije stupanja na snagu Pravilnika o osoblju koji proizlazi iz Uredbe Vijeća (EZ, Euratom) br. 723/2004 od 22. ožujka 2004. o izmjeni Pravilnika o osoblju za dužnosnike Europskih zajednica i Uvjeta zaposlenja ostalih službenika tih Zajednica (SL 2004., L 124, str. 1.), Opći sud je u svojim presudama autonomnim tumačenjem definirao da pojam „uznemiravanje” odgovara, neovisno o subjektivnoj predodžbi koju može imati osoba koja je navodno žrtva, skupu elemenata na temelju kojih se može utvrditi da se prema toj osobi objektivno ponašalo tako da ju se diskreditira ili da se namjerno pogoršaju njezini uvjeti rada (vidjeti u tom smislu presude od 23. veljače 2001., De Nicola/EIB, T‑7/98, T‑208/98 i T‑109/99, EU:T:2001:69, t. 286. i od 8. srpnja 2004., Schochaert/Vijeće, T‑136/03, EU:T:2004:229, t. 41.). Stoga, da bi se utvrdilo da postoji uznemiravanje, predmetno ponašanje objektivno mora biti namjerno (presude od 4. svibnja 2005., Schmit/Komisija, T‑144/03, EU:T:2005:158, t. 65. i od 25. listopada 2007., Lo Giudice/Komisija, T‑154/05, EU:T:2007:322, t. 83.).

117

Od stupanja na snagu, 1. svibnja 2004., članka 12.a stavaka 1. i 3. Pravilnika o osoblju, u skladu s kojim se „[d]užnosnici […] suzdržavaju od svih oblika uznemirivanja ili spolnog uznemirivanja”, uznemiravanjem se smatra „svako neprimjereno postupanje koje traje tijekom određenog razdoblja, ponavlja se ili je sustavno te se izražava fizičkim ponašanjem, usmenim ili pisanim izjavama, gestama ili drugim namjernim djelovanjem koje može štetiti osobnosti, dostojanstvu, ili fizičkom ili psihičkom integritetu osobe”.

118

U tom pogledu, valja utvrditi da, u tekstu članka 12.a stavka 3. Pravilnika o osoblju, zakonodavac Unije nije preuzeo zahtjev iz ranije sudske prakse, koji je naveden u točki 116. ove presude, prema kojem ponašanje, da bi bilo obuhvaćeno pojmom uznemiravanja, mora objektivno za cilj imati „da se diskreditira ili da se namjerno pogoršaju uvjeti rada” osobe prema kojoj je takvo ponašanje bilo usmjereno.

119

U tim okolnostima, valja potvrditi da se pojam uznemiravanja, u smislu članka 12.a stavka 3. Pravilnika o osoblju, definira kao „neprimjereno postupanje” koje se, kao prvo, izražava fizičkim ponašanjem, usmenim ili pisanim izjavama ili gestama koje traju „tijekom određenog razdoblja, ponavlja[ju] se ili [su] sustavn[a]”, što znači da uznemiravanje treba smatrati procesom koji se nužno odvija u nekom razdoblju i pretpostavlja postojanje ponovljenih ili neprekinutih postupanja koja su „namjerna”, za razliku od „slučajnih”. Kao drugo, da bi bili obuhvaćeni tom definicijom, ta fizička ponašanja, usmene ili pisane izjave ili geste moraju imati takav učinak da štete osobnosti, dostojanstvu, ili fizičkom ili psihičkom integritetu osobe (presuda od 13. prosinca 2017., HQ/CPVO, T‑592/16, neobjavljena, EU:T:2017:897, t. 101.; vidjeti također presudu od 17. rujna 2014., CQ/Parlament, F‑12/13, EU:F:2014:214, t. 76. i navedenu sudsku praksu).

120

Tako nije nužno dokazati da su predmetna fizička ponašanja, usmene ili pisane izjave ili geste počinjeni s namjerom nanošenja štete osobnosti, dostojanstvu, ili fizičkom ili psihičkom integritetu osobe. Drugim riječima, uznemiravanje može postojati iako nije dokazano da je uznemiravatelj namjeravao svojim postupanjem diskreditirati žrtvu ili namjerno pogoršati njezine uvjete rada. Dovoljno je da su ta postupanja kad su počinjena namjerno, objektivno dovela do takvih posljedica (vidjeti presude od 5. lipnja 2012., Cantisani/Komisija, F‑71/10, EU:F:2012:71, t. 89. i od 17. rujna 2014., CQ/Parlament, F‑12/13, EU:F:2014:214, t. 77. i navedenu sudsku praksu).

121

Naposljetku, budući da predmetno postupanje mora u skladu s člankom 12.a stavkom 3. Pravilnika o osoblju biti neprimjereno, slijedi da je kvalifikacija uznemiravanja uvjetovana time da ono predstavlja dovoljno objektivnu stvarnost u smislu da bi ga nepristran i razuman promatrač koji je uobičajeno osjetljiv i koji se našao u istim okolnostima smatrao pretjeranim i podložnim kritici (presude od 16. svibnja 2012., Skareby/Komisija, F‑42/10, EU:F:2012:64, t. 65. i od 17. rujna 2014., CQ/Parlament, F‑12/13, EU:F:2014:214, t. 78.).

122

S obzirom na ta razmatranja o sudskoj praksi valja ispitati treći tužbeni razlog pri čijem će ispitivanju trebati kronološki razmotriti svaki događaj koji je navela tužiteljica s obzirom na članak 12.a Pravilnika o osoblju prije nego ih se zajednički ocijeni kako bi se utvrdilo je li, kao što to tvrdi tužiteljica, tijelo nadležno za sklapanje ugovora počinilo pogrešku u svojoj ocjeni činjenica i stoga povrijedilo članak 12.a, kao i članak 24. Pravilnika o osoblju.

123

U tom pogledu, još treba naglasiti da definicija iz članka 12.a Pravilnika o osoblju predstavlja objektivni pojam koji, iako se temelji na kontekstualnoj kvalifikaciji postupaka i ponašanja trećih osoba, u ovom slučaju dužnosnika i službenika, koju nije uvijek lako provesti, ipak ne obuhvaća provedbu složenih ocjena, kao što su one koje mogu proizaći iz pojmova ekonomske (vidjeti, što se tiče mjera gospodarske zaštite, presude od 7. svibnja 1991., Nakajima/Vijeće, C‑69/89, EU:C:1991:186, t. 86. i od 27. rujna 2007., Ikea Wholesale, C‑351/04, EU:C:2007:547, t. 40.), znanstvene (vidjeti, za odluke Europske agencije za kemikalije (ECHA), presude od 7. ožujka 2013., Rütgers Germany i dr./ECHA, T‑94/10, EU:T:2013:107, t. 98. i 99.) ili pak tehničke prirode (vidjeti, za odluke Ureda Zajednice za zaštitu biljnih sorti (CPVO), presudu od 15. travnja 2010., Schräder/CPVO, C‑38/09 P, EU:C:2010:196, t. 77.), u pogledu kojih je opravdano upravi dodijeliti marginu prosudbe u primjeni predmetnog pojma. Stoga, zbog tvrdnje da je povrijeđen članak 12.a Pravilnika o osoblju valja ispitati je li tijelo nadležno za sklapanje ugovora počinilo pogrešku u ocjeni činjenica s obzirom na definiciju uznemiravanja iz te odredbe, a ne očitu pogrešku u ocjeni tih činjenica.

124

Tužiteljica objašnjava da, iako je uvijek dobro obavljala svoj posao, s obzirom na zadovoljstvo triju uzastopnih načelnika odjela, pri čemu je posljednji bio načelnik Audiovizualnog odjela, ponašanje tog načelnika prema njoj se promijenilo krajem 2011. i, još više, tijekom 2012. To se ponašanje također nastavilo nakon tog razdoblja, odnosno od prosinca 2012. do rujna 2014. Konkretno, taj se načelnik odjela prema njoj neprimjereno ponašao pri čemu ju je sustavno ocrnjivao te ju je kritizirao, uglavnom pred trećim osobama, u njezinoj prisutnosti ili odsutnosti, ali ponekad i pisanim putem. Glavne kritike koje su joj tako bile upućene izravno su se odnosile na nju kao osobu, osobito njezine navodne probleme s karakterom i navodnu aroganciju. Njezin načelnik odjela tako ju je sustavno podsjećao da je njezin nadređeni i da mu mora biti poslušna, te ju je više puta tražio da opravda svoje postupka a da pritom nije saslušao opravdanja koja bi iznijela u odgovoru. Također je na nju izvršavao pritisak tako što joj je prijetio da će okončati njezin radni odnos ili, barem, tako što joj je prijetio da ne traži produljenje svojeg ugovora kao članice ugovornog osoblja za pomoćne poslove. Kada bi joj se obraćao, obično bi rekao „Tko si vi utvarate da ste, gospođo markiza?” te bi joj prigovarao zbog njezinih „problema s karakterom”. Međutim, tužiteljica naprotiv svojem načelniku odjela prigovara da su njegove reakcije bile neopravdane.

125

Na primjer, s obzirom na nedosljednost načelnika Audiovizualnog odjela pri provedbi posebnog postupka obrade zahtjeva za medije, koji je najprije morao razmotriti Audiovizualni odjel koji je koordinirala tužiteljica, ona smatra da se o tom pitanju opravdano požalila u poruci elektroničke pošte od 25. listopada 2011.

126

Usto, uzimajući u obzir poruku elektroničke pošte koju joj je načelnik Audiovizualnog odjela uputio 26. rujna 2011., pri čemu je u kopiju stavio dvoje drugih službenika sektora Newsdesk Hotline, i u kojoj je istaknuo da je uzalud više puta zatražio da taj odjel pomogne osobi iz drugog odjela u pogledu posjeta delegacije Republike Tunis, njezin odgovor u poruci elektroničke pošte od 26. rujna 2011. bio je primjeren i iscrpan odgovor koji je potvrdio neosnovanost tog pristupa koji se konačno odnosi samo na nju osobno.

127

Osim toga, što se tiče poruke elektroničke pošte od 19. siječnja 2012., kojom je tužiteljica direktoru Uprave za medije dostavila informacije o načinu na koji će se organizirati emitiranje emisije jedne francuske televizije, tužiteljica smatra neopravdanim to što je načelnik Audiovizualnog odjela u svojem odgovoru u poruci elektroničke pošte od 19. siječnja 2012., prigovorio da je direktoru Uprave za medije prerano proslijedila informacije o tom događaju, dok je on pripremao ukupan odgovor u kojem se pojašnjava doprinos svih uključenih sudionika, kao i prigovor da je „postupila na svoju ruku” tako što je druge službe „bombardirala” informacijama koje je on trebao proslijediti i koordinirati u svojstvu načelnika odjela, kao i prigovor da ne ostavlja profesionalni dojam i da navodno nije bila timski igrač ili da čak nije pridonosila timskom radu službe.

128

Nakon poruke elektroničke pošte koju je 28. veljače 2012. uputila drugom sektoru kako bi zatražila da je se obavijesti o promjenama, dodavanjima ili ukidanjima tema na programu EuropeBySatellite (u daljnjem tekstu: EbS), tužiteljica se žali na ton i sadržaj odgovora u poruci elektroničke pošte koji joj je njezin načelnik odjela uputio istog dana, kao i drugu razmjenu poruka elektroničke pošte koja je uslijedila i u kojoj joj je napomenuo da u sektoru Newsdesk Hotline rade četiri osobe i da je stoga vrlo lako jednoj od tih osoba naložiti da prati i otkriva promjene u EbS‑u, pri čemu je zaključio da ne može „stalno prebacivati odgovornost ili ‚loptu’ drugima ([‚]mi nismo obaviješteni!![’])” te je od tih četiriju osoba u sektoru Newsdesk Hotline zatražio da „u službi i izvan nje budu aktivne pri traženju informacija”.

129

Tužiteljica također navodi razmjenu poruka elektroničke pošte od 19. ožujka 2012. u pogledu sastanka u pogledu izvješćivanja o događaju „Rabat [(Maroko)] – Euromed”, koji je sazvala osoba iz drugog sektora i na koji se konačno odazvala samo jedna od četiriju osoba koje su radile u sektoru Newsdesk Hotline. U tom se pogledu žali na prigovor koji je načelnik Audiovizualnog odjela uputio trima osobama koje nisu bile prisutne, među kojima i tužiteljici, u poruci elektroničke pošte u kojoj je naglasio da je beskorisno sazivati koordinacijske sastanke kako bi se konačno na njima pojavile samo tri osobe, odnosno on, osoba koja je sazvala sastanak i jedina osoba iz sektora Newsdesk Hotline koja se odazvala na taj sastanak. Međutim, prema mišljenju tužiteljice, za tu je vrstu sastanaka bilo uobičajeno da tu službu predstavlja samo jedna osoba, tako da, suprotno onome što je načelnik odjela prigovorio u svojoj poruci elektroničke pošte, prisutnost triju ostalih članova, među kojima je i ona, nije bila potrebna.

130

Tužiteljica se također žali na ton i sadržaj razmjene poruka elektroničke pošte od 8. svibnja 2012. U tom pogledu, u prvoj poruci elektroničke pošte koju je uputila načelniku Audiovizualnog odjela i, u kopiji, osam osoba i jednoj službi, tužiteljica je u napomeni od jednog od svojih adresata zatražila sljedeće:

„[X], možeš li ubuduće pričekati da mi završimo svoja istraživanja i savjetovanja s dotičnim osobama prije nego što ‚forwardiraš’ e‑mail s manjkavim ili nepotpunim informacijama o mojem sektoru”.

131

U odgovoru putem elektroničke pošte upućenom tužiteljici i, u kopiji, osobi kojoj se ona obratila, kao i jednoj drugoj osobi, načelnik odjela tako je napisao sljedeće:

„Trebate prestati svakoga pozivati na red… Taj je predmet […], pravilno i profesionalno, vodio [X] […] Nisam imao vremena ranije reagirati, ali namjeravam o tom pitanju što prije održati sastanak. Nisu mi se svidjeli e‑mailovi razmijenjeni o tom predmetu. Jedno je sastaviti popis i utvrditi način rada, […] a [sasvim] drugo biti neljubazan prema kolegama. Telefonom se također mogu izbjeći brojni nesporazumi. Sve su te metode prema mojem mišljenju zastarjele i želim oštro reagirati protiv tih postupaka koji su potpuno protivni osnovnim pravilima našeg zajedničkog posla, pri čemu ću tražiti da izravno odgovaraju oni koji nisu shvatili poruke koje sam vam svima više puta uputio. Poruka je jasna. Ostat ćemo tim koji mora i hoće raditi zajedno, po svaku cijenu. Ne poštujem ‚sektor’ koji želi raditi na svoju ruku ili imati zadnju riječ. To jest i ostat će u mojoj isključivoj nadležnosti.”

132

Tužiteljica je tako na tu poruku elektroničke pošte odgovorila da se ne slaže s načelnikom odjela i da je smatrala da je još jednom sektor Newsdesk Hotline taj koji „uspijeva”, dok su ostali sektori „disfunkcionalni, zadržavaju informacije ili šire pomutnju”. I dalje u tom dopisu naglasila je da su članovi sektora Newsdesk Hotline u brojnim slučajevima bili stavljeni pred gotov čin drugih sektora i nisu tražili da njihova riječ bude zadnja. Osim toga, navela je da sve to iscrpljuje nju i druge članove sektora Newsdesk Hotline.

133

Tijekom sastanka odjela, održanog 10. svibnja 2012., na kojem se raspravljalo o problemima koji postoje u odjelu i tražilo rješenja za njih, načelnik Audiovizualnog odjela, prema mišljenju tužiteljice, izravno se obraćao njoj, kritizirajući je otvoreno i izravno, pri čemu ju je optužio da je zadržavala informacije i da nije pokazivala da je timski igrač te ju je stoga, konačno, optužio da je odgovorna za poteškoće u radu. Također ju je osobno napao, time što ju je ispitivao o drugim pitanjima koja nisu imala nikakve veze s koordinacijom triju jedinica odjela te joj pritom nije dao priliku da odgovori. U poruci elektroničke pošte naslovljenoj „Povjerljivo” koja je 12. svibnja 2012. upućena načelniku Audiovizualnog odjela, Y je, osim toga, naveo da se „kući vratio s grčem u želucu te [da je] loše spavao”. Prema mišljenju te osobe, „taj je sastanak bio vrlo težak te je izašao iz konteksta s neprimjerenim primjedbama” te se ta osoba pitala „kako je [tužiteljica] uspjela ostati hladnokrvna i pribrana”. Dan nakon tog sastanka tužiteljica je otišla na bolovanje.

134

Tužiteljica još navodi incident koji se dogodio tijekom studenoga 2012. u pogledu zamjene, tijekom podnevne stanke, kolegice iz Službe za akreditacije Audiovizualnog odjela koja je sama trebala primiti novinare u Parlamentu povodom prijema šesnaest čelnika država ili vlada prilikom događaja nazvanog „Friends of Cohesion”. Tijekom dana načelnik odjela izvrijeđao je tužiteljicu jer članovi sektora Newsdesk Hotline nisu osigurali podršku koju je tražio kako bi njihova kolegica, Z, mogla uzeti stanku za ručak. U tom pogledu, tužiteljica navodi da su 4. listopada 2012. razmijenjene poruke elektroničke pošte s osobom Z kako bi osigurali podršku da bi ona mogla uzeti takvu stanku.

135

Ipak, u poruci elektroničke pošte od 13. studenoga 2012. upućenoj članovima odjela, načelnik odjela naveo je da su, iako se osoba Z nije požalila, on i drugi kolege ustanovili da se nisu poštovale zamjene dotične osobe, koje je on tražio da organiziraju od rujna, tako da ona nije mogla uzeti stanku. Dalje je naveo sljedeće:

„Naposljetku, upravo sam razgovarao s osobom koja je dosada koordinirala tim te koja mi je odgovorila provocirajućim i vrlo neugodnim tonom kada sam je podsjetio da će danas, s dolaskom velikog broja timova povodom [‚Friends of Cohesion’] i saslušanja povjerenika, itekako trebati pomoći [osobi Z]. Čini se da poruka nije shvaćena kao ‚prioritet’ dana […] Ne vidim, kao što smo jučer o tome raspravljali [na] sastanku o planiranju, ništa što je danas važnije od tog prijema novinara od [njihova] dolaska i, očito, odsada želim da planiranje bude obvezujuće s imenom za svaki dan koji treba zamijeniti našu kolegicu barem tijekom podnevne stanke i u svakom trenutku kada će htjeti, na primjer, kao što to također činite, kada odlazite na godišnji odmor. [N]adam se da je ta poruka svima dovoljno jasna […] Vi ste dio tima i ako se netko od vas ne pronalazi među nama, slobodni ste tražiti posao drugdje koji bolje odgovara vašim željama.”

136

Kasnije, načelnik Audiovizualnog odjela obavijestio je tužiteljicu, na sastanku održanom 4. prosinca 2012. u prisutnosti asistenta, da je on taj koji naređuje, bilo da se to sviđa tužiteljici ili ne. U tom kontekstu, prema izjavi tužiteljice, prijeteći joj je izjavio sljedeće:

„Tim funkcionira s vama ili bez vas, ja svakog dana primam stotine [životopisa] od osoba koje vrlo dobro znaju raditi to što vi radite. Ako ne promijenite stav, donijet ću odluku.”

137

Tužiteljica također tvrdi da je načelnik odjela u njezinoj odsutnosti kritizirao rad tima koji je ona koordinirala, osobito na dvama sastancima, što mu je tužiteljica napomenula u poruci elektroničke pošte od 12. studenoga 2013. u kojoj je izrazila svoje razočaranje u pogledu takvog ponašanja načelnika odjela. Osim toga, u tom je pogledu, među ostalim, podnijela razmjenu poruka elektroničke pošte od 18. ožujka 2014., između osobe Y i načelnika Audiovizualnog odjela u kojem je osoba Y potonjem načelniku izjavila da smatra da je „svrha sastanka [održanog 17. ožujka 2014. bila] linčovati i ocrniti osobe [i] službu koja nije bila prisutna”. Usto, s jedne strane, podnijela je poruku elektroničke pošte bivše tajnice načelnika Audiovizualnog odjela koja je, u okviru svojeg premještaja u drugu službu, napisala sljedeće:

„Moje iskustvo u Audiovizualnom odjelu?! [T]o je kao da si ovisnik o heroinu: fiksaš se misleći […] da ćeš naći raj, dok sve dublje padaš, u pakao. Nisam nikad bila toliko sretna što odlazim.”

138

S druge strane, tužiteljica navodi ostavku asistentice načelnika Audiovizualnog odjela, koju je podnijela u sažetoj poruci elektroničke pošte od 27. siječnja 2015., kao znak nelagode koja je bila posljedica ponašanja navedenog načelnika odjela.

139

Na sastanku koji je načelnik Audiovizualnog odjela sazvao 25. rujna 2014., došlo je svađe između njega i tužiteljice. U tom kontekstu, dok je tražila od njega da otvori pregled povijesti u računalnom programu kako bi utvrdila da su, suprotno njegovoj tvrdnji, doprinosi članova sektora Newsdesk Hotline bili pozitivni, on ju je naglo prekinuo te ju je podsjetio da je on načelnik i da će on odlučiti treba li neka osoba zastupati sektor na sastancima službe. Također je zaključio da Newsdesk Hotline ničemu ne služi.

140

Nakon tog incidenta, tužiteljica se obratila liječničkoj službi Parlamenta te joj je od 26. rujna 2014. odobreno bolovanje, nakon čega se više nije vratila na posao. U tom pogledu, smatra da, protivno dužnosti brižnog postupanja, tijelo nadležno za sklapanje ugovora u okviru ispitivanja zahtjeva za pomoć nije dovoljno uzelo u obzir liječničke potvrde koje je ona dostavila.

141

Uvodno, Opći sud podsjeća da, iako nije isključeno da je načelnik Audiovizualnog odjela mogao upotrijebiti neprimjereni ton na sastancima odjela ili u raspravama s tužiteljicom, slučajne riječi ili geste, iako se mogu činiti neprikladnima, nisu obuhvaćene područjem primjene članka 12.a stavka 3. Pravilnika o osoblju (presuda od 17. rujna 2014., CQ/Parlament, F‑12/13, EU:F:2014:214, t. 95.).

142

Osim toga, uzimajući u obzir široku diskrecijsku ovlast institucija pri organizaciji njihovih službi, ni upravne odluke o pitanjima koja se odnose na organizaciju službi, iako ih je teško prihvatiti, ni neslaganja s upravom o tim istim pitanjima sami po sebi ne dokazuju postojanje uznemiravanja (vidjeti presudu od 17. rujna 2014., CQ/Parlament, F‑12/13, EU:F:2014:214, t. 98. i navedenu sudsku praksu).

143

U ovom slučaju, točno je da iznesene činjenice ukazuju na konfliktan odnos u teškom upravnom kontekstu, ali ne svjedoče o neprimjerenim ili pretjeranim postupanjima, pri čemu zabilježene izjave i ponašanja dokazuju, u najgorem slučaju, poteškoće ili ponekad čak nespretnost načelnika Audiovizualnog odjela pri rješavanju konfliktne situacije.

144

Naime, iako ton načelnika odjela u nekim od tih poruka elektroničke pošte može biti razgovoran ili jezično ili stilski neistančan, ali ne i pretjeran, to ipak treba staviti u kontekst poteškoća u radu službe, nakon njezina restrukturiranja.

145

U tom pogledu, Opći sud ističe da su se poruke elektroničke pošte, koje je podnijela tužiteljica i koje joj je uputio njezin načelnik odjela, uglavnom odnosile na prijekore koje je izjavljivao taj načelnik odjela, što je načelno u području njegove nadležnosti kao nadređenog.

146

Tako, što se tiče poruka elektroničke pošte u kojima je uputio tužiteljici prijekore zbog ponašanja, postupka ili propusta za koje je smatrao da nisu u skladu sa zahtjevima službe, kao što su poruke od 26. rujna 2011. te 19. siječnja, 28. veljače i 19. ožujka 2012., valja istaknuti da ih nepristran i razuman promatrač koji je uobičajeno osjetljiv i koji se našao u istim okolnostima ne bi smatrao pretjeranim i podložnim kritici. Stoga se takvi prijekori, koji su formulirani na odmjeren način, mogu objektivno opravdati s obzirom na tužiteljičino ponašanje kojem je prigovorio načelnik Audiovizualnog odjela.

147

Naime, valja podsjetiti da kritika neposredno nadređenog koja se odnosi na obavljeni rad ili posao podređenog nije sama po sebi neprikladno ponašanje jer bi, da je to slučaj, upravljanje službom postalo gotovo nemoguće (presude od 11. srpnja 2013., Tzirani/Komisija, F‑46/11, EU:F:2013:115, t. 97. i od 17. rujna 2014., CQ/Parlament, F‑12/13, EU:F:2014:214, t. 87.). Jednako tako, negativni komentari upućeni službeniku nužno ne štete njegovoj osobnosti, dostojanstvu ili integritetu kada su formulirani na odmjeren način i kada se ne temelje na nekorektnim optužbama lišenim svake veze s objektivnim činjenicama (presuda od 17. rujna 2014., CQ/Parlament, F‑12/13, EU:F:2014:214, t. 87.; vidjeti u tom smislu također presudu od 24. veljače 2010., Menghi/ENISA, F‑2/09, EU:F:2010:12, t. 110.).

148

Međutim, što se tiče poruke elektroničke pošte od 26. rujna 2011., neovisno o objašnjenjima koja je kasnije iznijela tužiteljica i o kojima načelnik Audiovizualnog odjela, suprotno tužiteljičinoj tvrdnji, nije nužno bio obvezan pisanim putem, ni u određenom roku zauzeti stajalište, navedeni načelnik odjela samo je ponovio pritužbu kolege iz druge službe u pogledu nedostatka podrške tužiteljice i ostalih članova sektora Newsdesk Hotline. Ne čini se da bi nepristran i razuman vanjski promatrač sličan prijekor, koji je formuliran na odmjeren način, smatrao pretjeranim ili podložnim kritici.

149

Što se tiče poruke elektroničke pošte od 19. siječnja 2012., očito je da, s obzirom na to da je tužiteljica samoinicijativno proslijedila informacije direktoru Uprave za medije, nadređenom načelniku Audiovizualnog odjela, a da se nije pozvala na potonjeg načelnika, nije bilo neprikladno od navedenog načelnika da prigovori tužiteljici i da je, na odmjeren način, podsjeti na svoje zahtjeve prema kojima članovi odjela moraju biti timski igrači i pod njegovim autoritetom, iako je, na formalnom planu, točno da je ton te poruke mogao biti blaži. U tom pogledu, okolnost da je tužiteljica imala priliku ili običaj, u prošlosti i kasnije, komunicirati izravno s dotičnim direktorom nije relevantna jer je nesporno da je načelnik odjela bio njezin izravni nadređeni te je stoga od nje mogao zahtijevati da bude timski igrač.

150

Što se tiče razmjene poruka elektroničke pošte od 28. veljače 2012., valja istaknuti da je tužiteljica, u svojoj poruci poslanoj u 11.04, obavijestila načelnika Audiovizualnog odjela o tome da „netko iz EbS treba […] [sektor Newsdesk Hotline] obavijestiti o promjenama ili dvojbama da bi imali vjerodostojne informacije o [njihovim] ‚klijentima’”. Tako, budući da je zahtijevala da osoba iz ureda zaduženog za EbS u stvarnom vremenu obavještava Newsdesk Hotline o tim promjenama, bilo je primjereno da joj načelnik odjela odgovori da, s njegova stajališta u svojstvu nadređenog i odgovornog za Newsdesk Hotline i za EbS, jednu od četiriju osoba u službi u sektoru Newsdesk Hotline treba zadužiti za taj zadatak koji je tužiteljica smatrala potrebnim i koji je htjela da preuzme treća osoba.

151

Uostalom, tužiteljica nije bila jedini adresat te poruke elektroničke pošte te, iako je ton te poruke ponovno mogao biti manje razgovoran, kritike koje su tako upućene tužiteljici, ali i jednoj od njezinih kolegica iz sektora Newsdesk Hotline nisu bile nerazumne ni pretjerane. Naposljetku, Opći sud istaknuo je da je, u odgovoru na poruku elektroničke pošte tužiteljice i onu načelnika odjela, jedna osoba iz EbS‑a, u svojoj poruci elektroničke pošten napisanoj na španjolskom jeziku, jasno dovela u pitanje vjerodostojnost tvrdnje tužiteljice, prema kojoj je tužiteljica pokušala dobiti tu službu putem telefona, te ju je čak optužila da laže i da krivnju prebacuje na druge.

152

Što se tiče prijekora koji je izrazio načelnik Audiovizualnog odjela, u poruci elektroničke pošte od 19. ožujka 2012., o izostanku tužiteljice i drugih dvaju njezinih kolega sa sastanka, valja podsjetiti da je dužnosnik ili službenik obvezan biti dostupan sastati se sa svojim nadređenim ako ga potonji pozove na sastanak (presuda od 10. srpnja 2014., CW/Parlament, F‑48/13, EU:F:2014:186, t. 123.). Stoga, neovisno o opravdanjima koja je kasnije tužiteljica navela u pogledu tog izostanka, poruka elektroničke pošte načelnika odjela od 19. ožujka 2012. nepristranom i razumnom promatraču uopće se ne bi činila neprimjerena.

153

Što se tiče razmjene poruka elektroničke pošte od 8. svibnja 2012., valja istaknuti da je tužiteljica u poruci elektroničke pošte koju je poslala načelniku Audiovizualnog odjela osam drugih osoba i jednoj službi, izravno dovela u pitanje kolegu iz druge službe, pri čemu je tvrdila da je širio nepotpune informacije o sektoru Newsdesk Hotline. Međutim, takvu tvrdnju, iznesenu u okviru poruke elektroničke pošte upućene više adresata, dotična je osoba mogla shvatiti kao ocrnjivanje kvalitete njezina rada, dok tužiteljica, s obzirom na svoje dužnosti i položaj, nikako nije bila u položaju nadređenosti da bi mogla ocjenjivati i tako se izražavati o profesionalnim uslugama te osobe. Uostalom, svaki dužnosnik ili službenik ne treba se samo suzdržati od neosnovanog dovođenja u pitanje autoriteta svojih nadređenih, nego i postupati odmjereno i razborito, osobito, u izboru više adresata pri slanju poruka elektroničke pošte u tom pogledu ili u svrhu dovođenja u pitanje kvalitete rada jednog od svojih kolega.

154

U tim okolnostima, iako je načelnik Audiovizualnog odjela mogao upotrijebiti manje razgovoran izraz od „[t]rebate prestati svakoga pozivati na red”, ipak je bilo primjereno i legitimno da potonji načelnik objasni tužiteljici da je prekoračila granice svoje nadležnosti, pri čemu je osobu dovedenu u pitanje uvjerio u kvalitetu njezinih profesionalnih usluga, za čiju je procjenu najprije zadužen navedeni načelnik odjela. Osim toga, dok je tužiteljica svoj prigovor osobi X iznijela kao prodiku u poruci elektroničke pošte upućenoj više adresata, načelnik odjela vodio je brigu da svoj odgovor uputi samo tužiteljici, osobi X i osobi odgovornoj za planiranje resursa za produkciju.

155

Što se tiče pitanja o zamjeni osobe Z tijekom prijema novinara u Parlamentu, točno je da oštar ton poruke elektroničke pošte od 13. studenoga 2012. pokazuje da je postojao sukob s tužiteljicom u pogledu tog pitanja i, očito, poteškoće u komunikaciji. Ipak, ta prijekorna poruka elektroničke pošte, koja je uostalom bila upućena cijelom predmetnom timu, ne predstavlja, sama po sebi, pisanu izjavu koja može štetiti osobnosti, dostojanstvu, ili fizičkom ili psihičkom integritetu tužiteljice ili drugih članova tog tima.

156

Naposljetku, što se tiče navodnih prijetnji koje je načelnik Audiovizualnog odjela više puta izjavio u pogledu njegove namjere da neće produljiti ugovor tužiteljice ako ne promijeni ponašanje, iz spisa proizlazi da, iako je utvrđeno da je taj načelnik odjela izrazio jednako stajalište prema svim članovima sektora Newsdesk Hotline, u ovom slučaju u poruci elektroničke pošte od 13. studenoga 2012. (vidjeti točku 135. ove presude), tužiteljica ipak nije dokazala da je navedeni načelnik odjela konkretno njoj uputio prijetnju u pogledu produljenja njezina ugovora o radu. Osobito, iako je točno da je jedan svjedok naveo da ga je načelnik Audiovizualnog odjela podsjetio „da je samo član privremenog osoblja” te je drugi svjedok „smatra[o] da je [njegov] ugovor produljen jer ni[je] podnio pritužbu”, to se međutim ne odnosi na ugovor same tužiteljice.

157

Osim toga, u svakom slučaju, s jedne strane, dok je tužiteljica radila, njezin je ugovor produljivan te, osobito, iz točke 94. presude od 24. travnja 2017., HF/Parlament (T‑584/16, EU:T:2017:282), proizlazi da je načelnik odjela učinio što je potrebno da bi se ugovori osoba kao što je tužiteljica produljili za cijelu godinu i da je u okviru svojih nadležnosti pokušao, koliko je bilo moguće, dobiti dulje produljenje njihovih ugovora u okviru svojeg odjela od ranijih produljenja. S druge strane, iako se ton poruke elektroničke pošte od 13. studenoga 2012. upućene svim suradnicima u sektoru Newsdesk Hotline može shvatiti razgovornim te se ne može isključiti da je tijekom sastanka navedenog u toj poruci načelnik odjela insinuirao da može odlučiti o produljenju ugovora članova privremenog osoblja s obzirom na svoje upute, nije nužno nerazumno da nadređeni može izraziti svoje nezadovoljstvo ponašanjem i kvalitetom profesionalnih usluga svojih podređenih.

158

Uzimajući u obzir različite sporne činjenice koje su prethodno pojedinačno ispitane, kao i, iako oni nisu svi nužno mogli biti dokumentirani, sve druge elemente ili događaje koje je tužiteljica opisala u svojim pismenima, osobito žustre razgovore na sastancima od 4. prosinca 2012. i od 25. rujna 2014., Opći sud smatra da, iako se stil i ton određenih pisanih izjava načelnika Audiovizualnog odjela i njegovih ponašanja na tim sastancima, ili čak tijekom izravnih dvostranih rasprava s tužiteljicom, mogu shvatiti, uključujući sa stajališta jezičnih konstrukcija, kao izrazito izravni i otvoreni ili čak, u određenim slučajnim situacijama, kao sarkastični, ipak, s obzirom na kontekst u kojem su iznesene, među ostalim postojanje organizacijskih poteškoća, ali i ton kojim se služila sama tužiteljica, osobito u nekim od svojih poruka elektroničke pošte upućenih njezinim nadređenima ili kolegama i kao što su to prijavili određeni svjedoci, nepristran i razuman promatrač ne bi ponašanje načelnika predmetnog odjela nužno doživio kao neprimjereno u smislu članka 12.a stavka 3. Pravilnika o osoblju.

159

U tom pogledu, što se tiče mogućnosti tijela nadležnog za sklapanje ugovora da činjenice koje se stavljaju na teret ocijeni s obzirom na kontekst poteškoća u radu službe, valja istaknuti da, kao što je predviđeno sudskom praksom navedenom u točki 121. ove presude, ocjena postojanja uznemiravanja podrazumijeva ispitivanje toga predstavljaju li navedene činjenice dovoljno objektivnu stvarnost u smislu da ih nepristran i razuman promatrač koji je uobičajeno osjetljiv i koji se našao u istim okolnostima ne bi smatrao pretjeranim i podložnim kritici. Međutim, u ovom slučaju, poteškoće u radu službe dio su konteksta u kojem su se navedene činjenice dogodile tako da ih se moglo uzeti u obzir pri rekreiranju uvjeta u koje je tog promatrača trebalo postaviti kako bi se utvrdilo kako bi on ocijenio navedene činjenice da im je svjedočio.

160

Uostalom, Opći sud u tom pogledu ističe da prijekori koje je načelnik Audiovizualnog odjela izrazio u porukama elektroničke pošte ili na sastancima, nisu bili upućeni isključivo tužiteljici i da je, u svojstvu nadređenog, imao pravo davati upute i podsjećati na njih te izražavati, po potrebi, svoje nezadovoljstvo razinom ili kvalitetom profesionalnih usluga članova odjela, uključujuće onih tužiteljice. Usto, iako radno ozračje u Audiovizualnom odjelu nije nužno bilo iznimno ugodno, kao što na to upućuju odlasci dvaju suradnika načelnika Audiovizualnog odjela, to ne omogućuje utvrđivanje da je tužiteljica bila uznemiravana. Naposljetku, dokumenti koje je podnijela tužiteljica, kao i zapisnici o saslušanju svjedoka pokazuju da je moguće da je sama pridonijela napetostima na koje tijelo nadležno za sklapanje ugovora upućuje u pobijanoj odluci, s obzirom na dopis od 8. prosinca 2015., na primjer u porukama elektroničke pošte koje je poslala 25. rujna 2011., kao i 28. veljače i 8. svibnja 2012.

161

Što se tiče zapisnika o saslušanju svjedoka, suprotno tvrdnji tužiteljice, na temelju načina na koji su svjedočenja zapisana za potrebe takvog dokumenta, odnosno za sastavljanje mišljenja Savjetodavnog odbora, ne može se utvrditi da su manjkavo zabilježena, niti da ne mogu poslužiti kao prikladan materijalni dokaz u okviru ispitivanja ovog tužbenog razloga. Osobito, ne može prigovoriti Savjetodavnom odboru da je iznio nejasna ili nerelevantna pitanja dok je raspolagao širokom diskrecijskom ovlašću pri vođenju upravne istrage, koju mu je povjerilo tijelo nadležno za sklapanje ugovora.

162

U pogledu sadržaja svjedočenja, točno je da se njima potvrđuje postojanje „klanova” dužnosnika ili službenika unutar Audiovizualnog odjela, od kojih je jedan očito bio uspostavljen oko sektora Newsdesk Hotline koji je koordinirala tužiteljica, kao i organizacijskih poteškoća između različitih sektora tog odjela, koje su imale posljedice na razumljivost njihovih dužnosti za sugovornike u navedenom odjelu, neovisno o tome jesu li zaposlenici Parlamenta ili ne, ali i na interakcije među tim sektorima, kao što pokazuju upućivanja, u ovom slučaju, na poteškoće pri zamjeni osobe tijekom podnevnih stanki, pri načinima prenošenja određenih informacija ili pak pri utvrđivanju primjerenog kruga ljudi nadležnih za odlučivanje o organizaciji događaja.

163

Neka su svjedočenja potvrdila osnovanog određenih tvrdnji tužiteljice u pogledu izražene osobnosti načelnika Audiovizualnog odjela, njegove određene agresivnosti prema njoj i postojanja poteškoća u odnosu između načelnika odjela i drugih suradnika u njegovu odjelu, među kojima, međutim, nijedan nije podnio zahtjev za pomoć na temelju članka 24. Pravilnika o osoblju. Suprotno tomu, jednak ili čak veći broj svjedočenja upućuje na neprimjereno ponašanje tužiteljice, čime se potvrđuje osnovanost kritika koje joj je načelnik odjela uputio, kao i na postojanje poslovnih razmirica između tužiteljice i drugih suradnika u Audiovizualnom odjelu, njezine sklonosti da zadržava informacije kako bi bila prijeko potrebna za rad sektora Newsdesk Hotline i Audiovizualnog odjela, slabe spremnosti tužiteljice da pomogne drugim sektorima Audiovizualnog odjela ili čak njezine agresivnosti i laži o nekim od njezinih profesionalnih usluga. Točno je da se u svjedočenjima navodi da se kritike načelnika odjela nisu konkretno odnosile na tužiteljicu, nego na rad i učinkovitost sektora Newsdesk Hotline, koji je ona de facto koordinirala.

164

Zaključno, Opći sud smatra da, iako različiti elementi spisa ovog predmeta, uključujući mišljenje Savjetodavnog odbora i zapisnike o saslušanju svjedoka, dokazuju određene neporecive nedostatke u stilu upravljanja načelnika Audiovizualnog odjela, osobito neprimjerene insinuacije upućene više članova osoblja tog odjela, među kojima i tužiteljici, u pogledu činjenice da su „slobodni […] tražiti posao drugdje”, tijelo nadležno za sklapanje ugovora moglo je, a da pritom ipak nije povrijedilo članak 12.a Pravilnika o osoblju, niti počinilo pogrešku u ocjeni činjenica, u pobijanoj odluci i upućivanjem na očitovanja iznesena u dopisu od 8. prosinca 2015. smatrati da navedene činjenice, ocijenjene zajedno, ne dokazuju postojanje neprimjerenog ponašanja načelnika odjela prema tužiteljici jer objektivan promatrač koji je uobičajeno osjetljiv i koji se našao u istim okolnostima ne bi smatrao da je opisana činjenična situacija mogla štetiti osobnosti, dostojanstvu, ili fizičkom ili psihičkom integritetu tužiteljice.

165

Taj zaključak nije doveden u pitanje okolnošću da je načelnik Audiovizualnog odjela obaviješten o tome da je tužiteljica podnijela zahtjev za pomoć i da je pak o tome obavijestio članove svojeg odjela na sastanku održanom 13. siječnja 2015. Naime, točno je da je načelno poželjno, kako bi se zaštitila navodna žrtva i profesionalni integritet navodnog uznemiravatelja, da tijelo nadležno za sklapanje ugovora ne obavijesti odmah tog uznemiravatelja, ni treće osobe, o podnošenju zahtjeva za pomoć i identitetu podnositelja zahtjeva. Ipak, budući da se Pravilnikom o osoblju ne predviđaju posebne odredbe u tom pogledu, tijelo nadležno za sklapanje ugovora može u svakom slučaju, kada se u pogledu navodne žrtve poduzme, kao u ovom slučaju, mjera udaljavanja, odlučiti, u okviru ispitivanja zahtjeva za pomoć, obavijestiti osobu protiv koje je takav zahtjev podnesen o njegovu postojanju, pod uvjetom da se objavljivanjem te informacije ne narušava učinkovitost istrage, što ovdje nije bio slučaj. Usto, i dalje u ovom slučaju, članovi Audiovizualnog odjela nužno su morali biti pravodobno obaviješteni o postojanju upravne istrage jer su bili pozvani da svjedoče pred Savjetodavnim odborom.

166

Iz toga slijedi da treba odbiti prigovor tužiteljice, kojim u okviru ovog tužbenog razloga ističe da je tijelo nadležno za sklapanje ugovora počinilo „očitu pogrešku u ocjeni” i povredu članka 12.a Pravilnika o osoblju.

167

Što se tiče prigovora o tome da je tijelo nadležno za sklapanje ugovora povrijedilo članak 24. Pravilnika o osoblju, Opći sud utvrđuje da, s obzirom na to da je to tijelo, a da pritom nije počinilo pogrešku koja se tiče prava u primjeni definicije „uznemiravanja” iz članka 12.a Pravilnika o osoblju, utvrdilo da konačno ne treba smatrati da činjenice koje su navedene u zahtjevu za pomoć i koje su bile predmet upravne istrage predstavljaju uznemiravanje, navedeno tijelo nije trebalo poduzeti dodatne mjere pomoći. Naime, u predmetnom slučaju, mjere koje je prvotno poduzelo tijelo nadležno za sklapanje ugovora, odnosno mjere o udaljavanju tužiteljice i pokretanju upravne istrage, temeljile su se na utvrđenju da je tužiteljica u zahtjevu za pomoć dostavila dovoljan prima facie dokaz o činjenicama koje je navela. Ipak, budući da je nakon upravne istrage tijelo nadležno za sklapanje ugovora smatralo da nije riječ o uznemiravanju u smislu članka 12.a Pravilnika o osoblju, više nije trebalo, osobito s obzirom na svoju široku diskrecijsku ovlast, poduzeti mjere pomoći te je tako moglo odbiti zahtjev za pomoć s obzirom na članak 24. Pravilnika o osoblju.

168

U pogledu prigovora o dužnosti brižnog postupanja tijela nadležnog za sklapanje ugovora, suprotno tvrdnji tužiteljice, iako je točno da je to tijelo bilo dužno otvorenim pristupom ispitati zahtjev za pomoć, dužnost brižnog postupanja koju je imalo nije mu međutim nalagala da pokaže veću otvorenost jer je tužiteljica podnijela liječničke potvrde kojima se utvrđuje da nije bila sposobna za rad zbog iscrpljenosti ili da je čak bila žrtva uznemiravanja. Naime, tijelo nadležno za sklapanje ugovora bilo je dužno ispitati taj zahtjev za pomoć s obzirom na definiciju iz članka 12.a stavka 3. Pravilnika o osoblju. Međutim u tom pogledu, iz ustaljene sudske prakse proizlazi da liječničke potvrde koje je podnijela tužiteljica, iako mogu dokazati da ima psihičke poteškoće, ipak ne mogu utvrditi da su navedene poteškoće prouzročene uznemiravanjem u smislu Pravilnika o osoblju jer su liječnici koji su obavili pregled zaključak o postojanju takvog uznemiravanja nužno temeljili isključivo na opisu koji im je tužiteljica iznijela u pogledu svojih uvjeta rada u Parlamentu (vidjeti u tom smislu presude od2. prosinca 2008., K/Parlament, F‑15/07, EU:F:2008:158, t. 41. i od 17. rujna 2014., CQ/Parlament, F‑12/13, EU:F:2014:214, t. 127.) i jer ti liječnici, u svakom slučaju, nisu trebali primijeniti definiciju iz članka 12.a stavka 3. Pravilnika o osoblju.

169

Naposljetku, ako u okviru ovog tužbenog razloga tužiteljica želi dovesti u pitanje zakonitost odluke o neproduljenju njezina ugovora, a ne uostalom, kao što ona tvrdi, o otkazu, treba utvrditi da je ta argumentacija očito nedopuštena s obzirom na pravomoćnost presude od 24. travnja 2017., HF/Parlament (T‑584/16, EU:T:2017:282).

170

S obzirom na sva prethodna razmatranja, treba odbiti treći tužbeni razlog i stoga zahtjev za poništenje u cijelosti.

171

U prilog svojem zahtjevu za naknadu štete, tužiteljica tvrdi da je pretrpjela neimovinsku štetu zbog nezakonitosti koje je tijelo nadležno za sklapanje ugovora počinilo pri ispitivanja zahtjeva za pomoć. Osobito je bila izložena nesigurnosti i patnji te se njezino zdravstveno stanje izrazito pogoršalo od rujna 2014. Zbog tih razloga zahtijeva da joj se za naknadu štete isplati iznos od 70000 eura.

172

Osim toga, tužiteljica zahtijeva dodatan iznos od 20000 eura za naknadu neimovinske štete koja je prouzročena nepravilnostima u istražnom postupku, točnije, u pogledu rada Savjetodavnog odbora.

173

Naime, tužiteljica smatra da je tijelo nadležno za sklapanje ugovora povrijedilo načelo razumnog roka pri ispitivanju zahtjeva za pomoć i da, osim toga, Savjetodavni odbor, iako mu se ona obratila u uvjetima koji su u skladu s fleksibilnim zahtjevima predviđenima u Internim pravilima o uznemiravanju, nije poštovao navedena pravila i, osobito, nije je saslušao u roku od deset dana utvrđenom u navedenim pravilima te je zapravo nije ni pokušao kontaktirati prije 3. ožujka 2015. Također prigovara rasporedu prema kojem je Savjetodavni odbor saslušao svjedoke, pri čemu je istaknula, među ostalim, da je prošlo više od šest mjeseci između njezina saslušanja, 25. ožujka 2015., i saslušanja potonjih svjedoka, koje je održano 6. listopada 2015. Tomu je dodala činjenicu da je tijelo nadležno za sklapanje ugovora najprije pogrešno smatralo, u odluci od 4. veljače 2015., da je spis zatvoren. Naposljetku, prema tužiteljičinu mišljenju, također je pretrpjela neimovinsku štetu jer su na saslušanjima pred Savjetodavnim odborom bile prisutne osobe koje nisu bile dio tog odbora i kojima su stoga otkrivene povjerljive informacije o njoj.

174

Parlament zahtijeva da se odbije zahtjev za naknadu štete, pri čemu ističe da je, u predmetnom slučaju, tijelo nadležno za sklapanje ugovora bez odgađanja poduzelo mjere pomoći tako što je odlučilo premjestiti tužiteljicu, koja je tada bila na bolovanju, i pokrenuti upravnu istragu. Osim toga, smatra da tužiteljica nije Savjetodavnom odboru podnijela pritužbu u smislu Internih pravila o uznemiravanju jer je predsjedniku Savjetodavnog odbora upućena, u kopiji zahtjeva za pomoć upućenog tijelu nadležnom za sklapanje ugovora, samo u svojstvu načelnika Odjela za ljudske resurse Uprave za resurse Glavne uprave za osoblje, a ne u svojstvu predsjednika Savjetodavnog odbora. Naposljetku, Parlament smatra da tužiteljica nije navela koje su povjerljive informacije otkrivene trećim osobama.

175

U tom pogledu, valja podsjetiti da zahtjeve za naknadu imovinske ili neimovinske štete treba odbiti ako su u uskoj vezi sa zahtjevima za poništenje koji su sami odbačeni kao nedopušteni ili odbijeni kao neosnovani (presuda od 24. travnja 2017., HF/Parlament, T‑570/16, EU:T:2017:283, t. 69.; vidjeti u tom smislu također presude od 6. ožujka 2001., Connolly/Komisija, C‑274/99 P, EU:C:2001:127, t. 129. i od 14. rujna 2006., Komisija/Fernández Gómez, C‑417/05 P, EU:C:2006:582, t. 51.).

176

Prema tome, zahtjev za naknadu štete treba odbiti kao neosnovan u dijelu u kojem je usko povezan sa zahtjevom za poništenje.

177

U pogledu dijela zahtjeva za naknadu neimovinske štete koja je navodno povezana s nezakonitostima koje su odvojive od onih kojima je zahvaćena pobijana odluka, odnosno nepravilnosti u radu Savjetodavnog odbora, Opći sud podsjeća da je tužiteljica u svakom slučaju imala pravo tijelu nadležnom za sklapanje ugovora podnijeti zahtjev za pomoć na temelju članka 24. Pravilnika o osoblju a da prethodno nije bila obvezna pokrenuti postupak pred Savjetodavnim odborom (presuda od 16. svibnja 2017., CW/Parlament, T‑742/16 RENV, neobjavljena, EU:T:2017:338, t. 54.).

178

Zatim, treba utvrditi da je tužiteljica zahtjev za pomoć uputila glavnom tajniku i, samo u kopiji, predsjedniku Savjetodavnog odbora, predsjedniku Parlamenta i glavnom direktoru za osoblje. Iz toga slijedi da je tužiteljica kopiju zahtjeva za pomoć potonjim trima osobama podnijela samo informativno. Stoga tužiteljica ne može tvrditi da je Savjetodavnom odboru uredno podnijela svoj slučaj. Tako ne može prigovoriti Parlamentu da nije osigurao da to interno tijelo, koje je odvojeno od tijela nadležnog za sklapanje ugovora, poštuje Interna pravila o uznemiravanju, osobito, obvezu Savjetodavnog odbora, kako je predviđena u članku 11. navedenih pravila, da navodnu žrtvu sasluša u roku od deset radnih dana od podnošenja zahtjeva.

179

Ispitivanje zahtjeva za pomoć, koji je podnesen 11. prosinca 2014., trajalo je gotovo 18 mjeseci, što je prilično dugo razdoblje. Ipak, treba utvrditi da je glavni direktor za osoblje u svojim dopisima od 4. veljače i 4. ožujka 2015. dao netočne ili čak kontradiktorne odgovore u pogledu donošenja implicitne odluke o odbijanju zahtjeva za pomoć. Ipak, u skladu s načelom dobre uprave, glavni direktor je u odluci od 20. kolovoza 2015., u odgovoru na žalbu tužiteljice u tom pogledu, kasnije utvrdio da su informacije koje je dalo tijelo nadležno za sklapanje ugovora bile krive. Usto, tim je aspektom spora već opravdano to da je Parlamentu naloženo plaćanje polovine troškova tužiteljice u predmetu u kojem je donesena presuda od 24. travnja 2017., HF/Parlament (T‑570/16, EU:T:2017:283).

180

Što se tiče istrage koju je vodio Savjetodavni odbor, ona je zapravo trajala samo od datuma kada je glavni direktor za osoblje podnio predmet Savjetodavnom odboru, 2. veljače 2015., do datuma kada je taj odbor donio svoje savjetodavno mišljenje, 12. listopada 2015., odnosno dulje od 8 mjeseci. To razdoblje dulje od osam mjeseci, iako upućuje na relativno spor rad Savjetodavnog odbora, ipak nije nerazumno s obzirom na broj svjedoka koje je trebalo saslušati, vrstu i broj tvrdnji tužiteljice, činjenicu da se sastanci Savjetodavnog odbora nisu mogli redovno održavati jer su osobe koje su činile to savjetodavno tijelo bile u različitim službama i da je taj odbor na tim sastancima morao saslušati druge svjedoke koje je pozvao kako bi se očitovali o drugim pitanjima, a ne o pitanju povezanom s tužiteljicom.

181

Razdoblje koje je prošlo od datuma kada je Savjetodavni odbor proslijedio savjetodavno mišljenje glavnom tajniku do datuma pobijane odluke, odnosno dulje od sedam mjeseci, objašnjeno je time da je tužiteljica iskoristila svoje pravo na saslušanje o razlozima zbog kojih je tijelo nadležno za sklapanje ugovora namjeravalo odbiti njezinu žalbu.

182

Opći sud tako smatra da, razmatrano ukupno, trajanje postupka u kojem je tijelo nadležno za sklapanje ugovora ispitivalo zahtjev za pomoć nije bilo nerazumno u ovom slučaju.

183

U pogledu tužiteljičine tvrdnje prema kojoj su povjerljive informacije o njoj proslijeđene osobama koje nisu bile članovi Savjetodavnog odbora, osim što uopće nije potkrijepljena, Opći sud ističe da su, s obzirom na zapisnike o saslušanju, sve prisutne osobe bile članovi ili zamjenski članovi Savjetodavnog odbora, koji se ukupno sastoji od devet članova i dvaju tajnika. Argumentaciju stoga u tom pogledu treba odbiti kao neosnovanu.

184

Iz prethodno navedenog proizlazi da zahtjev za naknadu štete treba odbiti.

185

Stoga tužbu treba u cijelosti odbiti kao neosnovanu.

186

U skladu s člankom 134. stavkom 1. Poslovnika, stranka koja ne uspije u postupku dužna je, na zahtjev protivne stranke, snositi troškove. Ipak, u skladu s člankom 135. Poslovnika, kad to zahtijeva pravičnost, Opći sud može, s jedne strane, odlučiti da stranka koja ne uspije u postupku, osim vlastitih troškova, snosi samo dio troškova druge stranke ili da ih ne snosi uopće. S druge strane, Opći sud može jednoj stranci, čak i ako je uspjela u postupku, naložiti snošenje troškova djelomično ili u potpunosti, ako se to čini opravdanim na temelju njezina ponašanja, uključujući ponašanje prije pokretanja postupka, a posebno ako je drugoj stranci prouzročila troškove koje Opći sud smatra nepotrebnima ili nastalima zloupotrebom prava.

187

U ovom slučaju, Opći sud ističe da tijelo nadležno za sklapanje ugovora tužiteljici nije dostavilo mišljenje Savjetodavnog odbora koje je podnijelo u svojim očitovanjima o razlozima koje je u dopisu od 8. prosinca 2015. navelo u prilog odbijanju zahtjeva za pomoć. Osim toga, što se tiče pitanja jesu li glavni direktor za osoblje i glavni tajnik raspolagali tim mišljenjem i zapisnicima o saslušanju svjedoka koje je Savjetodavni odbor proveo radi donošenja pobijane odluke odnosno odluke o odbijanju žalbe, Parlament je dao očito proturječne odgovore, kao što je tužiteljica pravilno istaknula u svojim očitovanjima od 26. ožujka 2018. Naime, dok je u svojim odgovorima na isto pitanje Općeg suda u tom pogledu, odnosno u svojem odgovoru od 15. prosinca 2017. i na raspravi, Parlament tvrdio da oni nisu raspolagali usmenim izvješćem predsjednika Savjetodavnog odbora, glavni tajnik konačno je 7. ožujka 2018., u odgovoru na izričiti zahtjev Općeg suda iznesen nakon rasprave i neovisno o pogrešnom datumu koji navodi tužiteljica, potvrdio da su glavni direktor za osoblje i on sam raspolagali mišljenjem Savjetodavnog odbora i zapisnicima o saslušanju svjedoka.

188

U tim okolnostima, Opći sud smatra da je ponašanjem Parlamenta opravdano da on snosi vlastite troškove i da mu se, usto, naloži snošenje četvrtine troškova tužiteljice.

Slijedom navedenoga,

OPĆI SUD (prvo prošireno vijeće)

proglašava i presuđuje:

Okolnosti spora

Postupak i zahtjevi stranaka

Pravo

Predmet tužbe

Zahtjev za poništenje

Prvi tužbeni razlog, koji se temelji na povredi prava obrane, članka 41. Povelje o temeljnim pravima, prava na saslušanje i načela kontradiktornosti;

– Uvodna razmatranja o ispitivanju zahtjeva za pomoć propisanog Pravilnikom o osoblju

– Obveza tijela nadležnog za sklapanje ugovora da tužiteljici proslijedi mišljenje Savjetodavnog odbora prije donošenja pobijane odluke

– Obveza tijela nadležnog za sklapanje ugovora da tužiteljici proslijedi zapisnike o saslušanju svjedoka prije donošenja pobijane odluke

– Posljedica povrede prava na saslušanje koja se temelji na tome da Savjetodavni odbor u predsudskoj fazi nije proslijedio mišljenje

Drugi tužbeni razlog, koji se temelji na postupovnim pogreškama jer je postupak pred Savjetodavnim odborom bio nezakonit i pristran

Treći tužbeni razlog, koji se temelji na „očitim pogreškama u ocjeni”, povredi obveze pružanja pomoći i dužnosti brižnog postupanja, kao i povredi članaka 12.a i 24. Pravilnika o osoblju.

– Pojam „uznemiravanje” u smislu Pravilnika o osoblju

– Navodna sporna ponašanja

– Pojedinačna ocjena različitih spornih ponašanja

– Ukupna ocjena spornih ponašanja

– Ostali prigovori

Zahtjev za naknadu štete

Troškovi