–

za „EVN Bulgaria Toplofikacia” EAD, S. Radev i S. Popov, u svojstvu agenata,

–

za „Toplofikacia Sofija” EAD, S. Chakalski, I. Epitropov i V. Ivanov, u svojstvu agenata,

–

za N. S. Dimitrovu, S. Memtsov i D. Dekov, advokati,

–

za litavsku vladu, G. Taluntytė, J. Prasauskienė i D. Kriaučiūnas, u svojstvu agenata,

–

za Europsku komisiju, N. Ruiz García, K. Talabér‑Ritz i N. Nikolova, u svojstvu agenata,

1

Zahtjevi za prethodnu odluku odnose se na tumačenje Direktive 2005/29/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 11. svibnja 2005. o nepoštenoj poslovnoj praksi poslovnog subjekta u odnosu prema potrošaču na unutarnjem tržištu i o izmjeni Direktive Vijeća 84/450/EEZ, direktiva 97/7/EZ, 98/27/EZ i 2002/65/EZ Europskog parlamenta i Vijeća, kao i Uredbe (EZ) br. 2006/2004 Europskog parlamenta i Vijeća („Direktiva o nepoštenoj poslovnoj praksi”) (SL 2005., L 149, str. 64.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku poglavlje 15., svezak 8., str. 101. i ispravak SL 2016., L 332, str. 25.), članka 13. stavka 2. Direktive 2006/32/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 5. travnja 2006. o energetskoj učinkovitosti u krajnjoj potrošnji i energetskim uslugama te o stavljanju izvan snage Direktive Vijeća 93/76/EEZ (SL 2006., L 114, str. 64.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 12., svezak 3., str. 61.), članaka 5. i 27. Direktive 2011/83/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 25. listopada 2011. o pravima potrošača, izmjeni Direktive Vijeća 93/13/EEZ i Direktive 1999/44/EZ Europskog parlamenta i Vijeća te o stavljanju izvan snage Direktive Vijeća 85/577/EEZ i Direktive 97/7/EZ Europskog parlamenta i Vijeća (SL 2011., L 304, str. 64.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 15., svezak 8., str. 260.) i članka 10. stavka 1. Direktive 2012/27/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 25. listopada 2012. o energetskoj učinkovitosti, izmjeni direktiva 2009/125/EZ i 2010/30/EU i stavljanju izvan snage direktiva 2004/8/EZ i 2006/32/EZ (SL 2012., L 315, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 12., svezak 4., str. 202.).

2

Zahtjevi su upućeni u okviru spora između društva „EVN Bulgaria Toplofikacia” EAD (u daljnjem tekstu: EVN) i Nikoline Stefanove Dimitrove (C‑708/17) te spora između „Toplofikacia Sofija” EAD i Mitka Simeonova Dimitrova (C‑725/18) u vezi s tužbama radi plaćanja računa koji se odnose na potrošnju toplinske energije unutarnjih instalacija zgrada u suvlasništvu.

3

Člankom 3. stavkom 2. Direktive 2005/29 predviđa se:

„Ova Direktiva ne dovodi u pitanje ugovorno pravo, a posebno pravila o valjanosti, sastavljanju i učinku ugovora.”

4

U članku 5. te direktive propisuje se:

„1.   Nepoštena poslovna praksa se zabranjuje.

[…]

5.   Prilog I. sadržava popis postupaka koji predstavljaju takvu praksu, a koji se u svim okolnostima smatraju nepoštenima.[…]”

5

Prilog I. navedenoj direktivi, naslovljen „Poslovna praksa koja se u svim okolnostima smatra nepoštenom”, sadržava sljedeći odlomak:

„Agresivna poslovna praksa

[…]

6

U uvodnim izjavama 14. i 60. Direktive 2011/83 navodi se:

[…]

7

Člankom 2. te direktive, naslovljenim „Definicije”, određuje se:

„Za potrebe ove Direktive primjenjuju se sljedeće definicije:

[…]”

8

Člankom 3. navedene direktive predviđa se:

„1.   Ova se Direktiva primjenjuje, pod uvjetima i u mjeri određenoj u njezinim odredbama, na svaki ugovor sklopljen između trgovca i potrošača. Ona se primjenjuje i na ugovore za isporuku vode, plina, električne energije ili područnoga grijanja, uključujući i kad ih isporučuju javni davatelji usluga, u mjeri u kojoj se ta dobra isporučuju na ugovornoj osnovi.

[…]

5.   Ova Direktiva nema učinka na opće odredbe nacionalnog ugovornog prava, primjerice pravila o valjanosti, sastavljanju ili učinku ugovora u mjeri u kojoj opći aspekti ugovornog prava nisu uređeni ovom Direktivom.

[…]”

9

U članku 27. iste direktive, naslovljenom „Prodaja po inerciji”, određuje se:

„Potrošač je oslobođen obveze osiguravanja bilo kakve naknade u slučajevima isporuke nenaručene robe, vode, plina, električne energije, područnoga grijanja ili digitalnog sadržaja ili pružanja nenaručenih usluga koji se zabranjuju člankom 5. stavkom 5. i točkom 29. Priloga I. Direktivi [2005/29]. U takvim slučajevima izostanak reakcije kupca nakon takve isporuke nenaručene robe ili pružanja nenaručene usluge ne smatra se pristankom.”

10

Člankom 28. stavkom 2. Direktive 2011/83 predviđa se da „[se njezine] [o]dredbe primjenjuju [na ugovore sklopljene nakon] 13. lipnja 2014.”.

11

U skladu s uvodnim izjavama 1., 12., 20. i 29. Direktive 2006/32:

[…]

[…]

[…]

12

Članak 1. te direktive glasi kako slijedi:

„Svrha je ove Direktive ojačati isplativo poboljšanje energetske učinkovitosti u krajnjoj potrošnji u državama članicama:

13

Člankom 13. stavcima 1. i 2. navedene direktive određeno je:

„1.   Države članice osiguravaju da, u mjeri u kojoj je to tehnički moguće, financijski opravdano i razmjerno s obzirom na potencijalne uštede energije, krajnjim kupcima električne energije, prirodnog plina, centraliziranoga grijanja i/ili hlađenja i tople vode u domaćinstvima budu pribavljena pojedinačna brojila po konkurentnim cijenama, koja točno odražavaju stvarnu potrošnju energije krajnjih kupaca i daju podatke o stvarnom vremenu korištenja.

Kada se postojeće brojilo mijenja, uvijek se pribavljaju takva pojedinačna brojila po konkurentnim cijenama, osim ako je to tehnički nemoguće ili nije isplativo u odnosu na procijenjene potencijalne uštede na dulji rok. Kada se u novoj zgradi stavlja novi priključak ili je zgrada podvrgnuta većem preuređenju, kako je navedeno u Direktivi 2002/91/EZ [Europskog parlamenta i Vijeća od 16. prosinca 2002. o energetskoj učinkovitosti zgrada (SL 2003., L 1, str. 65.)], uvijek se pribavljaju takva pojedinačna brojila po konkurentnim cijenama.

2.   Države članice osiguravaju da se, prema potrebi, fakturiranje koje provode distributeri energije, operatori distribucijskih sustava i poduzeća za maloprodaju energije temelji na stvarnoj potrošnji energije i da se predstavlja na jasan i razumljiv način. Uz račun su dostupne i odgovarajuće informacije kako bi krajnji kupci dobili detaljno izvješće o trenutačnim troškovima energije. Fakturiranje na temelju stvarne potrošnje obavlja se dovoljno često kako bi se kupcima omogućilo da reguliraju vlastitu potrošnju energije.”

14

Direktiva 2006/32 stavljena je izvan snage na temelju članka 27. Direktive 2012/27 s učinkom od 5. lipnja 2014., uz određene iznimke.

15

U uvodnim izjavama 8. i 20. Direktive 2012/27 predviđa se:

[…]

16

Članak 1. stavak 1. Direktive 2012/27 glasi kako slijedi:

„Ovom se Direktivom uspostavlja zajednički okvir mjera za poticanje energetske učinkovitosti u Uniji kako bi se osiguralo ostvarivanje krovnog cilja povećanja energetske učinkovitosti Unije za 20 % do 2020. i otvorio put daljnjim poboljšanjima energetske učinkovitosti nakon te godine.

Njome se utvrđuju pravila čija je namjena otklanjanje prepreka na tržištu energije i prevladavanje neefikasnosti tržišta koje ograničavaju učinkovitost u opskrbi energijom i njezinoj uporabi i osigurava utvrđivanje okvirnih nacionalnih ciljeva povećanja energetske učinkovitosti do 2020.”

17

Članak 9. te direktive glasi:

„1.   Države članice osiguravaju da, u mjeri u kojoj je to tehnički moguće, financijski opravdano i razmjerno s obzirom na potencijalne uštede energije, krajnjim kupcima električne energije, prirodnog plina, centraliziranoga grijanja, centraliziranog hlađenja i tople vode u kućanstvima budu pribavljena pojedinačna brojila po konkurentnim cijenama koja točno odražavaju stvarnu potrošnju energije krajnjih kupaca i daju informacije o stvarnom vremenu uporabe.

[…]

3.   Ako se zgrada opskrbljuje grijanjem i hlađenjem ili toplom vodom iz mreže za centralizirano grijanje ili iz centralnog izvora koji opslužuje više zgrada, mjerilo toplinske energije ili tople vode postavlja se na izmjenjivaču topline ili mjestu isporuke.

U zgradama s više stanova i višenamjenskim zgradama koje imaju centralni izvor grijanja/hlađenja ili se opskrbljuju iz mreže za centralizirano grijanje ili centralnog izvora koji opslužuje više zgrada, brojila individualne potrošnje također se postavljaju do 31. prosinca 2016. za mjerenje potrošnje topline ili hlađenja ili tople vode za svaku jedinicu gdje je to tehnički izvedivo i troškovno učinkovito. Ako uporaba pojedinačnih brojila nije tehnički izvediva ili troškovno učinkovita, za mjerenje grijanja upotrebljavaju se pojedinačni razdjelnici troškova grijanja za mjerenje potrošnje topline na svakom radijatoru, osim ako predmetna država članica dokaže da bi postavljanje takvih razdjelnika troškova grijanja bilo troškovno neučinkovito. U tom se slučaju mogu razmotriti alternativne troškovno učinkovite metode mjerenja potrošnje topline.

Ako se višenamjenske zgrade opskrbljuju iz sustava centraliziranog grijanja ili hlađenja ili ako u takvim zgradama prevladavaju vlastiti zajednički sustavi grijanja ili hlađenja, države članice mogu uvesti transparentna pravila za raspodjelu troškova potrošnje topline ili tople vode u takvim zgradama kako bi osigurale transparentnost i točnost obračuna individualne potrošnje. Prema potrebi takva pravila uključuju smjernice za način raspodjele troškova grijanja i/ili tople vode koji se upotrebljavaju na sljedeće načine:

18

Člankom 10. stavkom 1. prvim podstavkom navedene direktive predviđa se:

„Ako krajnji kupci nemaju pametna brojila iz direktiva 2009/72/EZ [Europskog parlamenta i Vijeća od 13. srpnja 2009. o zajedničkim pravilima za unutarnje tržište prirodnog plina i stavljanju izvan snage Direktive 2003/54/EZ (SL 2009., L 211, str. 55.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 12., svezak 4., str. 29.)] i 2009/73/EZ [Europskog parlamenta i Vijeća od 13. srpnja 2009. o zajedničkim pravilima za unutarnje tržište prirodnog plina i stavljanju izvan snage Direktive 2003/55/EZ (SL 2009., L 211, str. 94.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 12., svezak 5., str. 39.)], države članice do 31. prosinca 2014. osiguravaju da su informacije o obračunu točne i temeljene na stvarnoj potrošnji, u skladu s Prilogom VII. točkom 1.1., za sve sektore obuhvaćene ovom Direktivom, uključujući distributere energije, operatore distribucijskih sustava i poduzeća za maloprodaju energije, ako je to tehnički izvedivo i gospodarski opravdano.”

19

U skladu s člankom 27. stavkom 1. prvim podstavkom Direktive 2012/27:

„Direktiva [2006/32] stavlja se izvan snage od 5. lipnja 2014., osim njezina članka 4. stavaka od 1. do 4. i priloga I., III. i IV., ne dovodeći u pitanje obveze država članica u vezi s rokovima za njezino prenošenje u nacionalno pravo. Članak 4. stavci od 1. do 4. i prilozi I., III. i IV. Direktivi 2006/32/EZ stavljaju se izvan snage s učinkom od 1. siječnja 2017.”

20

Članak 28. stavak 1. prvi podstavak Direktive 2012/27 glasi kako slijedi:

„Države članice donose zakone i druge propise potrebne za usklađivanje s ovom Direktivom do 5. lipnja 2014.”

21

U točki 1.1 Priloga VII. toj direktivi naslovljenog „Minimalni zahtjevi za obračun i informacije o obračunu na temelju stvarne potrošnje” navodi se:

„Kako bi se krajnjim kupcima omogućila regulacija vlastite potrošnje energije, obračun se treba provoditi na temelju stvarne potrošnje najmanje jednom godišnje, a informacije o obračunu trebaju se staviti na raspolaganje najmanje svaka tri mjeseca na zahtjev ili ako su se potrošači odlučili za primanje obračuna u elektroničkom obliku, u suprotnom dva puta godišnje. Plin koji se koristi samo za kuhanje može se izuzeti iz ovog zahtjeva.”

22

Zakon za energetikata (Zakon o energiji) od 9. prosinca 2003. (DV br. 107 od 9. prosinca 2003.), u verziji primjenjivoj na glavne postupke (u daljnjem tekstu: Zakon o energiji), sadržava sljedeće odredbe:

[…]

[…]

[…]

[…]

23

U članku 62. zakona za zaštita na potrebitelite (Zakon o zaštiti potrošača, DV br. 99 od 9. prosinca 2005.), kojim se u bugarski pravni poredak prenio članak 27. Direktive 2011/83, određuje se:

„1.   Isporuka nenaručene robe, vode, plina, električne energije, područnog grijanja ili digitalnog sadržaja ili pružanje nenaručenih usluga potrošaču uz naknadu je zabranjeno.

2.   U slučaju isporuke nenaručene robe, vode, plina, električne energije, područnog grijanja ili digitalnog sadržaja ili pružanja nenaručenih usluga, potrošač nije dužan vratiti robu i nije dužan platiti naknadu za robu ili uslugu osobi koja je isporučila tu robu ili uslugu.

3.   Izostanak odgovora potrošača u vezi s isporukom robe i pružanjem usluga iz stavka 1. ne smatra se pristankom.”

24

U članku 38. stavku 1. zakona za sobstvenostta (Zakon o vlasništvu, DV br. 92 od 16. studenoga 1951.) određuje se:

„U zgradama čije etaže ili dijelovi etaža pripadaju različitim vlasnicima, zemljište na kojem je zgrada izgrađena, dvorište, temelji, vanjski zidovi, unutarnji zidovi kojima se razdvajaju različiti dijelovi, unutarnji nosivi zidovi, stupovi, grede, ploče, poprečne grede, stube, potpornji, krovovi, zidovi između potkrovlja i podruma različitih vlasnika, dimnjaci, vanjska ulazna vrata zgrade i vrata kroz koja se ulazi u potkrovlje i zajedničke podrume, glavni vodovi svih vrsta instalacija i njihovi centralizirani uređaji, dizala, oluci, pazikućina soba i svi drugi elementi koji po prirodi ili namjeni služe za zajedničku uporabu, pripadaju svim suvlasnicima.”

25

U članku 70. stavku 1. naredbe za toplosnabdjavaneto br. 16‑334 (Odluka br. 16‑334 o područnom grijanju) od 6. travnja 2007. navodi se:

„Količina toplinske energije izmjerena toplinskim brojilom u zgradi u suvlasništvu, uključujući u stanovima kupaca koji ne raspolažu uređajima za raspodjelu potrošnje toplinske energije ili čiji su toplinski uređaji rastavljeni, dijeli se u skladu s pravilima predviđenima u Prilogu.”

26

Točkom 6.1 Priloga toj odluci predviđa se da „[k]oličina toplinske energije potrošena za grijanje uključuje količinu topline koju otpuštaju unutarnje instalacije, toplinski uređaji koji se nalaze u zajedničkim dijelovima i toplinski uređaji koji se nalaze u pojedinačnim stanovima”.

27

Osim toga, u točki 6.1.3 tog priloga navodi se da se „[k]oličina toplinske energije Qi, izražena u kWh, koju otpuštaju unutarnje instalacije dijeli razmjerno grijanom obujmu stana u skladu s građevinskim projektom”.

28

N. S. Dimitrova vlasnica je stana u zgradi u suvlasništvu priključenoj na mrežu područnog grijanja.

29

Na temelju ugovora sklopljenog na temelju članka 153. stavka 1. Zakona o energiji, društvo EVN navedenoj zgradi isporučuje toplinsku energiju koja se koristi za grijanje, opskrbu toplom vodom i toplinu koju otpuštaju unutarnje instalacije.

30

Na temelju tog ugovora društvo koje provodi raspodjelu potrošnje toplinske energije pripisalo je nekretnini N. S. Dimitrove potrošnju u vrijednosti od 266,25 bugarskih leva (BGN) (oko 136 eura) za razdoblje od 1. studenoga 2012. do 30. travnja 2015.

31

Budući da N. S. Dimitrova nije platila taj iznos, Rajonen sad Asenovgrad (Općinski sud u Asenovgradu, Bugarska) je na zahtjev društva EVN izdao platni nalog.

32

N. S. Dimitrova osporila je platni nalog istaknuvši da ne postoji nikakav obvezni odnos između nje i društva EVN, da nedostaje dokaz o stvarnoj količini potrošene toplinske energije i da potrošnja iz računa koje je izdalo društvo EVN nije odražavala njezinu stvarnu potrošnju energije protivno članku 13. stavku 2. Direktive 2006/32.

33

Sud koji je uputio zahtjev pojašnjava da se u tom postupku predmet spora odnosi na neplaćanje iznosa koji se odnose na potrošnju energije koju otpuštaju unutarnje instalacije zgrade, odnosno svi vodovi i instalacije za distribuciju i isporuku toplinske energije unutar zgrade, uključujući vertikalne cijevi za grijanje koje prolaze kroz svaki stan.

34

U tom pogledu, sud koji je uputio zahtjev ima dvojbe u vezi zakonitosti obračuna potrošnje energije koju u svakom stanu otpuštaju unutarnje instalacije zgrade u suvlasništvu ako je, kao u ovom slučaju, taj obračun utvrđen razmjerno grijanom obujmu stana u skladu s građevinskim projektom zgrade, a da se pritom ne uzima u obzir količinu stvarno otpuštene topline u tom stanu. Sud koji je uputio zahtjev također navodi da N. S. Dimitrova ne koristi toplinsku energiju ni za grijanje svojeg stana ni za opskrbu toplom vodom za kućanstvo.

35

Osim toga, sud koji je uputio zahtjev pita ostvaruje li potrošač na temelju članka 27. Direktive 2011/83 pravo da ne plaća troškove koji se odnose na isporučenu toplinsku energiju koju nije zatražio. Ističe da je u presudi o tumačenju od 25. svibnja 2017., čiji je doseg obvezujući za niže sudove, Vrhoven kasacionen sad (Vrhovni kasacijski sud, Bugarska) presudio da Zakon o energiji, osobito njegov članak 153. stavak 6., nije u suprotnosti s člankom 62. Zakona o zaštiti potrošača s obzirom na to da nije na svakom pojedinom suvlasniku već na većini suvlasnika da podnese zahtjev za isporuku grijanja u zgradama koje podliježu propisima o suvlasništvu i, u pravilu, da odluči hoće li se i kako koristiti zajednički dijelovi, tako da je suvlasnička zajednica u njezinoj cijelosti ona koju se mora smatrati potrošačem te usluge.

36

U tim je okolnostima Rajonen sad Asenovgrad (Općinski sud u Asenovgradu) odlučio prekinuti postupak i postaviti Sudu sljedeća prethodna pitanja:

37

M. S. Dimitrov je od 2. prosinca 2003. vlasnik stana koji se nalazi u zgradi s unutarnjim instalacijama za grijanje i toplu vodu koje prolaze kroz svaki stan u sklopu suvlasničke zajednice i počinju od pretplatničke podstanice sa zajedničkim toplinskim brojilom.

38

Termički tok kojim se napajaju dotične instalacije osigurava društvo Toplofikacia Sofija na temelju ugovora koji potonje društvo povezuje sa suvlasničkom zajednicom zgrade u kojem se nalazi stan M. S. Dimitrova. Taj ugovor zaključen je 4. prosinca 2004. posredstvom društva „Termokomplekt” OOD koje je zaduženo i za pojedinačan obračun potrošnje topline.

39

Budući da M. S. Dimitrov nije platio opskrbu grijanjem i toplom vodom koje je društvo Toplofikacia Sofija isporučilo za razdoblje od 1. svibnja 2014. do 30. travnja 2016., potonje društvo pokrenulo je postupak pred Sofijski rajonen sad (Općinski sud u Sofiji, Bugarska) u svrhu naplate dugovanih iznosa.

40

Sud koji je uputio zahtjev smatra da se spor u glavnom postupku odnosi na pitanja postoji li u ovom slučaju ugovorni odnos, moraju li troškovi u vezi s raspodjelom potrošnje i gubicima u zajedničkim dijelovima zgrade biti plaćeni u slučaju kada se elementi složene usluge poput opskrbe grijanjem i toplom vodom koriste ili kada se ne koriste i, naposljetku, treba li vlasnika stana koji se nalazi u zgradi poput one o kojoj je riječ u glavnom postupku smatrati potrošačem.

41

U tom pogledu taj sud navodi da je u presudi od 22. travnja 2010., Konstitucionen sad (Ustavni sud, Bugarska) presudio da su, na temelju članka 153. stavka 1. Zakona o energiji, svi vlasnici i nositelji stvarnog prava koje se odnosi na korištenje stana u zgradi u suvlasništvu koji su priključeni na pretplatničku podstanicu ili njezin samostalni dio kupci toplinske energije i da su dužni na toplinske uređaje koji se nalaze unutar njihova stana postaviti uređaje za raspodjelu potrošnje toplinske energije te platiti troškove koji se odnose na potrošnju toplinske energije pod uvjetima i u skladu s pravilima utvrđenima odlukom iz te odredbe.

42

Međutim, sud koji je uputio zahtjev ističe da stranke ugovora ne mogu dogovoriti uvjete tog ugovora s obzirom na to da je te uvjete u općim uvjetima poslovanja jednostrano odredilo društvo Toplofikacia Sofija i da je cijenu upravnim putem utvrdila Komisia za energijno i vodno regulirane (Komisija za regulaciju energije i vode, Bugarska). Stoga, uzimajući u obzir također činjenicu da je društvo Toplofikacia Sofija holding društvo koje ima monopol i koje je u vlasništvu općine Sofija (Bugarska), dotični pravni odnos više sliči poreznoj obvezi nego ugovoru.

43

Sud koji je uputio zahtjev dodaje da se u zgradama koje podliježu propisima o suvlasništvu propisom omogućava prekinuti opskrbu toplom vodom i zabrtviti radijatore u danom stanu, ali da nije moguće otkazati posljednji dio usluga koje pruža društvo Toplofikacia Sofija, odnosno raspodjelu potrošnje toplinske energije.

44

U tim je okolnostima Sofijski rajonen sad (Općinski sud u Sofiji) odlučio prekinuti postupak i postaviti Sudu sljedeća prethodna pitanja:

45

Odlukom predsjednika Suda od 8. veljače 2018. predmeti C‑708/17 i C‑725/17 spojeni su u svrhu pisanog i usmenog dijela postupka kao i u svrhu donošenja presude.

46

Treba podsjetiti da je, prema ustaljenoj sudskoj praksi Suda, u okviru postupka suradnje između nacionalnih sudova i Suda ustanovljenom u članku 267. UFEU‑a, na Sudu da nacionalnom sudu pruži koristan odgovor koji će mu omogućiti da donese odluku u postupku koji se pred njim vodi. U tom smislu Sud može, ako je potrebno, preoblikovati postavljena pitanja. Okolnost da je nacionalni sud formalno sastavio prethodno pitanje pozivajući se na neke odredbe prava Unije ne sprečava Sud da tom sudu dâ sve elemente tumačenja koji mogu biti korisni za donošenje odluke u postupku koji se vodi pred njim, bez obzira na to je li se na njih pozvao u svojim pitanjima. U tom je pogledu na Sudu da iz svih elemenata koje je dostavio nacionalni sud, a posebno iz obrazloženja odluke o upućivanju zahtjeva za prethodnu odluku, izvuče elemente prava Unije koji zahtijevaju tumačenje uzimajući u obzir predmet spora (presuda od 12. veljače 2019., TC, C‑492/18 PPU, EU:C:2019:108, t. 37. i navedena sudska praksa).

47

Kao prvo, u okviru predmeta C‑725/17 pitanja koja je uputio Sofijski rajonen sad (Općinski sud u Sofiji) djelomično se odnose na pravila o sklapanju ugovora o isporuci toplinske energije od strane dobavljača područnog grijanja i, posebno, na izostanak pristanka vlasnika stana u zgradi u suvlasništvu prilikom sklapanja ugovora o isporuci energije.

48

U skladu s člankom 3. stavkom 5. Direktive 2011/83 ona ne bi trebala imati učinka na opće odredbe nacionalnog ugovornog prava, među ostalim, na pravila o valjanosti, nastanku ili učincima ugovora jer opći aspekti ugovornog prava nisu uređeni tom direktivom. Uvodnom izjavom 14. navedene direktive u tom se pogledu pojašnjava da ona ne bi trebala imati učinka na nacionalno pravo kojim se uređuje primjerice sklapanje ili valjanost ugovora, među ostalim, u slučaju izostanka pristanka.

49

Osim toga, iz elemenata koje su podnijeli sudovi koji su uputili zahtjeve proizlazi da se glavni postupci odnose, među ostalim, na činjenicu da N. S. Dimitrova i M. S. Dimitrov na temelju članka 27. Direktive 2011/83 osporavaju račune koje im je uputio opskrbljivač toplinskom energijom na temelju toga što pojedinačno nisu zatražili isporuku te toplinske energije i zato što je ne koriste.

50

S obzirom na navedeno, drugim i trećim pitanjem u predmetu C‑708/17 kao i pitanjima u predmetu C‑725/17, sudovi koji su uputili zahtjev u biti pitaju treba li članak 27. Direktive 2011/83, u vezi s člankom 5. stavcima 1. i 5. Direktive 2005/29, tumačiti na način da mu se protivi nacionalni propis kojim se predviđa da su vlasnici stana u zgradi u suvlasništvu priključenoj na mrežu područnog grijanja dužni doprinositi troškovima potrošnje toplinske energije zajedničkih dijelova i unutarnjih instalacija zgrade, iako pojedinačno nisu zatražili isporuku grijanja i ne koriste ga u svojem stanu.

51

Kao drugo, kako bi odlučio u sporu koji se pred njim vodi u predmetu C‑708/17, Rajonen sad Asenovgrad (Općinski sud u Asenovgradu) svojim prvim prethodnim pitanjem traži od Suda tumačenje odredaba Direktive 2006/32, osobito njezina članka 13. stavka 2. kojim se, među ostalim, predviđa da su države članice dužne osigurati da se računi upućeni krajnjim kupcima energije temelje na stvarnoj potrošnji.

52

U skladu s člankom 27. stavkom 1. Direktive 2012/27, koja je zamijenila Direktivu 2006/32, potonja je stavljena izvan snage s učinkom od 5. lipnja 2014. Također, na temelju članka 28. stavka 1. Direktive 2012/27 države članice bile su obvezne najkasnije do 5. lipnja 2014. donijeti zakone i druge propise potrebne za usklađivanje s tom direktivom. Osim toga, ta direktiva ne sadržava nijednu posebnu odredbu u pogledu vremenske primjene odredaba Direktive 2006/32 koje su njome zamijenjene.

53

Stoga, budući da se činjenice u glavnom postupku u okviru predmeta C‑708/17 odnose na razdoblje od 1. studenoga 2012. do 30. travnja 2015. valja, kao što je to nezavisni odvjetnik naveo u točki 67. svojeg mišljenja, a kako bi se sudu koji je uputio zahtjev dao koristan odgovor, ispitati prvo pitanje u predmetu C‑708/17 s obzirom na odredbe direktiva 2006/32 i 2012/27.

54

Stoga, svojim prvim pitanjem, Rajonen sad Asenovgrad (Općinski sud u Asenovgradu) u biti pita treba li članak 13. stavak 2. Direktive 2006/32 i članak 10. stavak 1. Direktive 2012/27 tumačiti na način da im se protivi nacionalni propis poput onog o kojem je riječ u glavnom postupku kojim se predviđa da se u zgradi koja je u suvlasništvu računi koji se odnose na potrošnju toplinske energije u pogledu unutarnjih instalacija svakom suvlasniku u zgradi ispostavljaju razmjerno grijanom obujmu njegova stana.

55

Valja podsjetiti da se u skladu s člankom 3. stavkom 1. Direktive 2011/83, ona primjenjuje, pod uvjetima i u mjeri određenoj u njezinim odredbama, na svaki ugovor sklopljen između trgovca i potrošača. U skladu s istom odredbom ta se direktiva primjenjuje i na ugovore za isporuku vode, plina, električne energije ili područnoga grijanja, uključujući i kad ih isporučuju javni davatelji usluga, ako se ta dobra isporučuju na ugovornoj osnovi.

56

Osim toga, članak 2. stavak 1. Direktive 2011/83 definira pojam „potrošač” kao svaku fizičku osobu koja u ugovorima obuhvaćenima tom direktivom djeluje u svrhe koje ne ulaze u okvir njezine trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Sud je u tom pogledu presudio da taj pojam označava svakog pojedinca koji nije zaposlen u trgovačkim ili profesionalnim djelatnostima (presuda od 4. listopada 2018., Kamenova, C‑105/17, EU:C:2018:808, t. 33. i navedena sudska praksa).

57

U svrhu tumačenja te direktive pojam „potrošač” tako je od temeljne važnosti te su njezine odredbe zapravo osmišljene iz perspektive potrošača kao adresata i žrtve nepoštene poslovne prakse (presuda od 3. listopada 2013., Zentrale zur Bekämpfung unlauteren Wettbewerbs, C‑59/12, EU:C:2013:634, t. 36. i navedena sudska praksa).

58

U ovom slučaju, iz elemenata koje su dostavili sudovi koji su uputili zahtjev proizlazi da u predmetima C‑708/17 i C‑725/17 postoji ugovor o isporuci toplinske energije kojom se opskrbljuje zgrada u suvlasništvu i da su, na temelju tog ugovora, vlasnici stanova u toj zgradi adresati računa koji se odnose na potrošnju toplinske energije za unutarnje instalacije i zajedničke dijelove navedene zgrade.

59

Naime, iz zajedničkog tumačenja članka 149.a stavka 1. i članka 153. stavka 1. Zakona o energiji proizlazi da su kupci energije, na temelju ugovora sklopljenog s opskrbljivačem, upravo vlasnici i nositelji stvarnog prava koje se odnosi na korištenje stana u zgradi u suvlasništvu priključenoj na pretplatničku podstanicu ili njezin samostalni dio. Budući da su ti vlasnici ili ti nositelji prava fizičke osobe koje nisu uključene u trgovačke ili profesionalne djelatnosti oni čine potrošače u smislu članka 2. stavka 1. Direktive 2011/83. Slijedi, kao što je to nezavisni odvjetnik naveo u točki 52. svojeg mišljenja, da ugovori o kojima je riječ u glavnom postupku ulaze u kategoriju ugovora koji se odnose na isporuku područnog grijanja sklopljenih između trgovaca i potrošača u smislu članka 3. stavka 1. te direktive.

60

Kada je riječ o primjeni Direktive 2011/83 ratione temporis, ta direktiva sadržava posebnu odredbu kojom se izričito određuju uvjeti za vremensku primjenu njezinih odredbi. Tako se člankom 28. stavkom 2. te direktive predviđa da se one primjenjuju na ugovore sklopljene nakon 13. lipnja 2014.

61

U ovom slučaju, s obzirom na to da u spisima kojima Sud raspolaže nema podataka koji se odnose na datume sklapanja ugovora o kojima je riječ u glavnom postupku, na nacionalnim je sudovima da utvrde jesu li oni sklopljeni nakon tog datuma 13. lipnja 2014. kako bi se utvrdilo je li Direktiva 2011/83 primjenjiva ratione temporis.

62

Drugim i trećim pitanjem u predmetu C‑708/17 i pitanjima u predmetu C‑725/17 sudovi koji su uputili zahtjeve u biti pitaju treba li članak 27. Direktive 2011/83, u vezi s člankom 5. stavcima 1. i 5. Direktive 2005/29, tumačiti na način da mu se protivi nacionalni propis kojim se predviđa da su vlasnici stana u zgradi u suvlasništvu priključenoj na mrežu područnog grijanja dužni doprinositi troškovima potrošnje toplinske energije zajedničkih dijelova i unutarnjih instalacija zgrade, iako pojedinačno nisu zatražili isporuku grijanja i ne koriste ga u svojem stanu.

63

Valja podsjetiti da je, u skladu s člankom 27. Direktive 2011/83, potrošač oslobođen obveze plaćanja bilo kakve naknade u slučajevima isporuke nenaručene robe, vode, plina, električne energije, područnoga grijanja ili digitalnog sadržaja ili pružanja nenaručenih usluga koji se zabranjuju člankom 5. stavkom 5. i točkom 29. Priloga I. Direktivi 2005/29/EZ i da se izostanak odgovora potrošača u takvim slučajevima isporuke nenaručene robe ili pružanja nenaručenih usluga ne smatra pristankom. Kao što to proizlazi iz uvodne izjave 60. Direktive 2011/83, ta praksa naime predstavlja nepoštenu poslovnu praksu zabranjenu Direktivom 2005/29.

64

Prodaja po inerciji definirana je u toj uvodnoj izjavi kao „isporuk[a] nenaručene robe ili pružanj[e] nenaručenih usluga potrošačima”. Sud je u tom pogledu naveo da „isporuk[u] nenaručene robe” u smislu točke 29. Priloga I. Direktivi 2005/29, na koju upućuje članak 27. Direktive 2011/83, predstavlja, među ostalim, postupanje trgovca na način da od potrošača zahtijeva plaćanje proizvoda ili usluge koju je trgovac pružio tom potrošaču a da je taj potrošač nije naručio (presuda od 13. rujna 2018., Wind Tre i Vodafone Italia, C‑54/17 i C‑55/17, EU:C:2018:710, t. 43.).

65

Kao što je to nezavisni odvjetnik naveo u točki 58. svojeg mišljenja, članak 27. Direktive 2011/83 ima stoga za cilj spriječiti trgovca da potrošaču nametne ugovorni odnos na koji ovaj nije dobrovoljno pristao.

66

U ovom slučaju u članku 133. stavku 2. Zakona o energiji predviđa se da se priključivanje instalacija kupaca u zgradi u suvlasništvu provodi uz pisani pristanak vlasnika koji čine najmanje dvije trećine vlasništva zgrade u suvlasništvu.

67

Osim toga, iz elemenata koje su dostavili sudovi koji su uputili zahtjev proizlazi da se u članku 153. stavku 1. tog zakona predviđa da su vlasnici i nositelji stvarnog prava koje se odnosi na korištenje stana u zgradi u suvlasništvu koji su priključeni na pretplatničku podstanicu ili njezin samostalni dio kupci toplinske energije. S tim u vezi, oni su dužni postaviti uređaje za raspodjelu potrošnje toplinske energije na toplinske uređaje koji se nalaze unutar njihova stana i platiti troškove koji se odnose na potrošnju toplinske energije. Osim toga, člankom 153. stavkom 6. navedenog zakona pojašnjeno je da kupci koji stanuju u zgradi u suvlasništvu koji su prekinuli opskrbu toplinskom energijom toplinskim uređajima koji se nalaze unutar njihova stana ostaju kupci toplinske energije u pogledu topline koju otpuštaju unutarnje instalacije i toplinski uređaji koji se nalaze u zajedničkim dijelovima zgrade.

68

Iz tih odredbi proizlazi da je isporuka grijanja u zgradi u suvlasništvu rezultat zahtjeva podnesenog za račun svih suvlasnika u skladu s posebnim pravilima predviđenima nacionalnim pravom o suvlasništvu.

69

U tom pogledu, kada je riječ o činjenici da, kao u ovom slučaju, dotični suvlasnici nisu sudjelovali u donošenju te odluke ili su joj se protivili, Sud je nedavno presudio da svaki suvlasnik, u okviru spora o obvezi plaćanja koja proizlazi iz odluke glavne skupštine suvlasnika posebno uspostavljene bugarskim zakonom, nakon što postane i ostane suvlasnik zgrade prihvaća da se na njega primjenjuje ukupnost odredbi akta kojim se uređuje dotična suvlasnička zajednica kao i odluke koje donosi glavna skupština suvlasnika te zgrade (vidjeti u tom smislu presudu od 8. svibnja 2019., Kerr, C‑25/18, EU:C:2019:376, t. 29.).

70

U tim se okolnostima opskrba toplinskom energijom unutarnjih instalacija i, posljedično, zajedničkih dijelova zgrade u suvlasništvu koja je provedena nakon odluke o njezinu priključivanju na mrežu područnog grijanja koju je donijela suvlasnička zajednica te zgrade ne može smatrati isporukom nenaručenog područnog grijanja u smislu članka 27. Direktive 2011/83.

71

S obzirom na navedeno, na drugo i treće pitanje u predmetu C‑708/17 i na pitanja u predmetu C‑725/17 valja odgovoriti da članak 27. Direktive 2011/83, u vezi s člankom 5. stavcima 1. i 5. Direktive 2005/29, treba tumačiti na način da mu se ne protivi nacionalni propis kojim se predviđa da su vlasnici stana u zgradi u suvlasništvu priključenoj na mrežu područnog grijanja dužni doprinositi troškovima potrošnje toplinske energije zajedničkih dijelova i unutarnjih instalacija zgrade, iako pojedinačno nisu zatražili isporuku grijanja i ne koriste ga u svojem stanu.

72

Svojim prvim pitanjem u predmetu C‑708/17, Rajonen sad Asenovgrad (Općinski sud u Asenovgradu) u biti pita treba li članak 13. stavak 2. Direktive 2006/32 i članak 10. stavak 1. Direktive 2012/27 tumačiti na način da im se protivi nacionalni propis kojim se predviđa da se u zgradi u suvlasništvu računi koji se odnose na potrošnju toplinske energije unutarnjih instalacija svakom suvlasniku zgrade ispostavljaju razmjerno grijanom obujmu njegova stana.

73

Da bi se utvrdilo da je takva metoda obračuna nespojiva s pravom Unije tuženik u glavnom postupku u predmetu C‑708/17 podsjeća da se na temelju te metode ne može utvrditi stvarna potrošnja svakog stanara zgrade u suvlasništvu u području toplinske energije koju otpuštaju unutarnje instalacije koje prolaze kroz njegov stan. Direktivama 2006/32 i 2012/27 obvezuje se dobavljače energije da krajnjem kupcu naplate samo ono što je stvarno potrošio, što isključuje obračun razmjerno grijanom obujmu stana o kojem je riječ.

74

Međutim, ni iz teksta članka 13. stavka 2. Direktive 2006/32 ni teksta članka 10. stavka 1. Direktive 2012/27 ni iz opće strukture i krajnjeg cilja propisa u kojem se te odredbe nalaze ne proizlazi da se njima nameće takva obveza.

75

Naime, valja podsjetiti da direktive 2006/32 i 2012/27, kao što je to navedeno u članku 1. obiju direktiva, imaju za cilj promicanje veće energetske učinkovitosti. U tom kontekstu i kao što to proizlazi iz uvodnih izjava 1. i 20. Direktive 2006/32 i uvodne izjave 8. Direktive 2012/27, od cjelokupnog energetskog lanca, od proizvođača energije do krajnjeg kupca koji je troši, traži se postizanje tog cilja.

76

U tom pogledu, uvodnom izjavom 29. Direktive 2006/32 pojašnjava se da bi krajnjim potrošačima, da bi im se omogućilo da donose odluke na temelju bolje informiranosti s obzirom na njihovu pojedinačnu potrošnju energije, trebalo o tome dati dovoljno informacija, kao i druge primjerene informacije, poput onih o raspoloživim mjerama za poboljšanje energetske učinkovitosti, usporedivim profilima krajnjih potrošača ili objektivnim tehničkim specifikacijama opreme koja koristi energiju, koje mogu uključivati „faktor četiri” ili sličnu opremu.

77

To je razlog zbog kojeg se člankom 13. stavkom 2. te direktive predviđa da države članice osiguravaju da se, prema potrebi, fakturiranje koje provode distributeri energije, operatori distribucijskih sustava i poduzeća za maloprodaju energije temelji na stvarnoj potrošnji energije.

78

Međutim, kao što je to u biti nezavisni odvjetnik naveo u točki 74. svojeg mišljenja, uporaba u toj odredbi izraza „prema potrebi” pokazuje da se on svakako mora tumačiti u vezi s člankom 13. stavkom 1. navedene direktive.

79

U potonjoj odredbi navodi se da, u mjeri u kojoj je to „tehnički moguće, financijski opravdano i razmjerno s obzirom na potencijalne uštede energije”, države članice osiguravaju da krajnji kupci u područjima, među ostalim, električne energije i područnog grijanja dobiju pojedinačna brojila kojima se precizno mjeri njihova stvarna potrošnja.

80

Iz pripremnih akata Direktive 2006/32, a osobito izvješća Parlamenta od 2. svibnja 2005. o Prijedlogu direktive Europskog parlamenta i Vijeća o energetskoj učinkovitosti u krajnjoj uporabi i energetskim uslugama (A6 – 0130/2005), proizlazi da je zakonodavac Unije želio uzeti u obzir, prilikom ugradnje pojedinačnih brojila kojima se omogućava mjerenje stvarne i prave potrošnje krajnjeg kupca, njezinu izvedivost u ponekad previše starim zgradama ocijenivši da nije uvijek realno, razumno ili razmjerno provesti tu ugradnju s obzirom na pretjerane troškove koje bi ona mogla prouzročiti.

81

Stoga, budući da ugradnja pojedinačnih brojila nije uvijek moguća, računi se sami po sebi mogu temeljiti na stvarnoj potrošnji energije samo ako je to tehnički moguće, što uostalom potvrđuje uporaba, u članku 13. stavku 2. Direktive 2006/32, izraza „prema potrebi”.

82

Pripremni akti Direktive 2012/27, osobito izvješće Parlamenta o prijedlogu direktive Europskog parlamenta i Vijeća o energetskoj učinkovitosti i o stavljanju izvan snage direktiva 2004/8/EZ i 2006/32/EZ, od 30. srpnja 2012. (A7 – 0265/2012), pokazuju da je zakonodavac Unije te iste probleme uzeo u obzir prilikom preinake Direktive 2006/32 i prijenosa u članak 9. stavak 1., članak 9. stavak 3. drugi i treći podstavak i članak 10. stavak 1. Direktive 2012/27.

83

Tako se člankom 9. stavkom 1. te direktive propisuje da države članice osiguravaju da, u mjeri u kojoj je to tehnički moguće, financijski opravdano i razmjerno s obzirom na potencijalne uštede energije, krajnji kupci električne energije dobiju pojedinačna brojila koja točno odražavaju stvarnu potrošnju energije. Što se tiče fakturiranja, člankom 10. stavkom 1. navedene direktive propisuje se da ako krajnji kupci nemaju pametna brojila iz direktiva 2009/72 i 2009/73, države članice dužne su do 31. prosinca 2014. osigurati da su informacije o obračunu točne i temeljene na stvarnoj potrošnji u skladu s Prilogom VII. točkom 1.1, ako je to tehnički izvedivo i gospodarski opravdano.

84

Valja dodati da je posebnost zgrada u suvlasništvu koje se opskrbljuju preko mreže područnog grijanja zakonodavac Unije uzeo u obzir u Direktivi 2012/27. Naime, iako je u članku 9. stavku 3. drugom podstavku te direktive propisano da države članice osiguravaju da se pojedinačna brojila ugrade u takve zgrade najkasnije do 31. prosinca 2016., tom istom odredbom pojašnjava se da se, ako upotreba pojedinačnih brojila nije troškovno učinkovita ili tehnički izvediva, koriste pojedinačni razdjelnici troškova grijanja kako bi se izmjerila potrošnja topline svakog radijatora, osim ako država članica ne dokaže da ugradnja takvih razdjelnika nije troškovno učinkovita. U takvom slučaju mogu se razmotriti alternativne troškovno učinkovite metode mjerenja potrošnje topline.

85

S obzirom na elemente s kojima je Sud upoznat, u takvim zgradama u suvlasništvu, poput onih o kojima je riječ u glavnom postupku, teško je zamisliti da se računi koji se odnose na grijanje, osobito, oni koji se odnose na grijanje unutarnjih instalacija i zajedničkih dijelova, mogu u potpunosti individualizirati.

86

Što se tiče osobito unutarnjih instalacija, iz tih podataka proizlazi da se može pokazati teškim, čak i nemogućim, kao što to tvrdi društvo EVN, precizno odrediti količinu topline koju te instalacije otpuštaju u svakom stanu. Naime, ta količina ne obuhvaća samo toplinu koju unutar dotičnog stana otpuštaju materijalni elementi unutarnjih instalacija, poput vodova i cijevi koji prolaze kroz taj stan, nego i izmjenu topline između grijanih prostora i prostora koji se ne griju. Stoga, kao što je to istaknuo nezavisni odvjetnik u točki 85. svojeg mišljenja, stanovi u zgradi u suvlasništvu nisu međusobno toplinski neovisni jer se toplina izmjenjuje između grijanih prostora, manje grijanih prostora ili prostora koji se ne griju.

87

Stoga je tehnički teško pojedinačno moći odrediti točnu potrošnju svakog stanara dotične zgrade u suvlasništvu u pogledu toplinske energije koju otpuštaju unutarnje instalacije.

88

Što se tiče metode izračuna za potrebe obračuna potrošnje toplinske energije u zgradama u suvlasništvu, valja istaknuti da države članice raspolažu širokim manevarskim prostorom. Naime, iz uvodne izjave 12. i članka 1. Direktive 2006/32 te uvodne izjave 20. i članka 1. Direktive 2012/27 proizlazi da te dvije direktive imaju za cilj državama članicama pružiti zajednički okvir koji im omogućava da poduzmu odgovarajuće mjere kako bi se smanjila potrošnja energije, ostavljajući im pritom izbor u pogledu načina provedbe (vidjeti u tom smislu presudu od 7. kolovoza 2018., Saras Energía, C‑561/16, EU:C:2018:633, t. 24. i navedenu sudsku praksu).

89

Stoga se u članku 9. stavku 3. trećem podstavku Direktive 2012/27 predviđa da države članice mogu uvesti transparentna pravila za raspodjelu troškova potrošnje topline ili tople vode, među ostalim, kako bi se moglo razlikovati troškove koji proizlaze iz potrošnje tople vode za potrebe kućanstva, topline koju ispuštaju instalacije u zgradi i one koji proizlaze iz potrebe grijanja zajedničkih prostora i potrebe grijanja stanova.

90

U ovom slučaju, čini se da je nacionalni propis o kojem je riječ u glavnom postupku u skladu sa smjernicama iz te odredbe jer je njime propisano da se troškovi u vezi s potrošnjom toplinske energije dijele na one koji odgovaraju toplini koju otpuštaju unutarnje instalacije, one koji se odnose na toplinsku energiju za grijanje zajedničkih dijelova i one koji se odnose na toplinsku energiju za grijanje pojedinačnih stanova.

91

Stoga, uzimajući u obzir širok manevarski prostor koji se priznaje državama članicama, valja utvrditi da se Direktivi 2006/32 i Direktivi 2012/27 ne protivi to da se metoda izračuna topline koju otpuštaju unutarnje instalacije provodi razmjerno grijanom obujmu svakog stana.

92

S obzirom na prethodno navedeno, na prvo pitanje u predmetu C‑708/17 valja odgovoriti da članak 13. stavak 2. Direktive 2006/32 i članak 10. stavak 1. Direktive 2012/27 treba tumačiti na način da im se ne protivi nacionalni propis kojim se predviđa da se u zgradi u suvlasništvu računi koji se odnose na potrošnju toplinske energije unutarnjih instalacija svakom vlasniku stana u zgradi ispostavljaju razmjerno grijanom obujmu njegova stana.

93

Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnih postupaka pred sudovima koji su uputili zahtjev, na tim je sudovima da odluče o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.

Slijedom navedenog, Sud (četvrto vijeće) odlučuje: