1

RF svojom žalbom zahtijeva ukidanje rješenja Općeg suda Europske unije od 13. rujna 2017., RF/Komisija (T‑880/16, neobjavljeno, u daljnjem tekstu: pobijano rješenje, EU:T:2017:647) kojim je potonji odbacio kao nedopuštenu njegovu tužbu za poništenje odluke Komisije C(2016) 5925 final od 15. rujna 2016. o odbijanju njegove pritužbe u predmetu COMP AT.40251 – Željeznički prijevoz, otprema robe (u daljnjem tekstu: sporna odluka).

2

Članak 45. Statuta Suda Europske unije, koji se nalazi u njegovoj glavi III. naslovljenoj „Postupak pred Sudom”, određuje:

„Poslovnikom se utvrđuju rokovi, koji uzimaju u obzir udaljenosti.

Istek roka nema štetan utjecaj na prava zainteresirane stranke ako ona dokaže postojanje nepredvidivih okolnosti ili više sile.”

3

Članak 53. tog statuta, koji se nalazi u njegovoj glavi IV. koja se odnosi na Opći sud, u prvom i drugom stavku predviđa:

„Postupak pred Općim sudom uređen je glavom III.

U poslovniku Općeg suda se, u mjeri u kojoj je to potrebno, utvrđuju daljnje i detaljnije odredbe u pogledu tog postupka. […]”

4

Glava III. naslovljena „Izravne tužbe” Poslovnika Općeg suda od 4. ožujka 2015. (SL 2015., L 105, str. 1.), koji je stupio na snagu 1. srpnja 2015., sadržava prvo poglavlje naslovljeno „Opće odredbe”. To je poglavlje podijeljeno na pet odjeljaka, pri čemu četvrti odjeljak, koji se odnosi na rokove, obuhvaća članke 58. do 62. tog poslovnika.

5

Članak 58. Poslovnika Općeg suda, koji se odnosi na računanje rokova, glasi:

„1.   Postupovni rokovi predviđeni Ugovorima, Statutom i ovim Poslovnikom računaju se na sljedeći način:

[…]

[…]”

6

Članak 60. tog poslovnika, pod naslovom „Produljenje roka zbog udaljenosti”, određuje:

„Postupovni se rokovi produljuju zbog udaljenosti za deset dana.”

7

Članak 73. navedenog poslovnika, naslovljen „Podnošenje postupovnog akta tajništvu u papirnatoj verziji”, u stavku 3. određuje:

„Iznimno od članka 72. stavka 2. druge rečenice, dan i sat kad je u tajništvu putem telefaksa zaprimljena cjelovita preslika potpisanog izvornika postupovnog akta […] uzimaju se u obzir u svrhu računanja postupovnih rokova pod uvjetom da je potpisani izvornik akta […] podnesen tajništvu najkasnije deset dana kasnije. Članak 60. ne primjenjuje se na taj rok od deset dana.”

8

Taj članak 73. izbrisan je prilikom izmjena Poslovnika Općeg suda od 11. srpnja 2018. (SL 2018., L 240, str. 68.), kojima je prilikom podnošenja postupovnih akata postala obvezna uporaba informatičke aplikacije „e‑Curia”.

9

U skladu s člankom 126. Poslovnika Općeg suda, kad je tužba očito nedopuštena, Opći sud može u svakom trenutku odlučiti obrazloženim rješenjem bez poduzimanja daljnjih koraka u postupku.

10

U dijelu III. A.2 koji se odnosi na podnošenje postupovnih akata i njihovih priloga telefaksom, točke 79. do 81. Praktičnih pravila za provedbu Poslovnika Općeg suda (SL 2015., L 152, str. 1.) predviđaju:

11

Budući da se u RF‑ovu postupku radi o tužbi za poništenje, on se mora u skladu s člankom 263. šestim stavkom UFEU‑a pokrenuti u roku od dva mjeseca, ovisno o slučaju, od objavljivanja odluke protiv koje je usmjerena tužba, obavješćivanja tužitelja o njoj ili od dana kada je RF za nju doznao.

12

U predmetnom slučaju sporna odluka dostavljena je RF‑u 19. rujna 2016. Rok za pokretanje postupka od dva mjeseca, produljen rokom zbog udaljenosti za deset dana predviđenim člankom 60. Poslovnika Općeg suda, istjecao je dakle u ponoć 29. studenoga 2016.

13

Dana 18. studenoga 2016. RF je tajništvu Općeg suda telefaksom poslao tužbu za poništenje. Međutim, potpisani izvornik te tužbe Opći je sud zaprimio tek 5. prosinca 2016., odnosno nakon isteka roka od deset dana počevši od primitka telefaksa, predviđenog u članku 73. stavku 3. Poslovnika Općeg suda.

14

Dopisima od 20. prosinca 2016., 7. ožujka 2017. i 19. lipnja 2017. tajništvo Općeg suda od žalitelja je zatražilo podatke o datumu na koji mu je priopćena sporna odluka i pojašnjenja o nepravodobnom podnošenju tužbe.

15

Dopisima od 28. prosinca 2016., 28. travnja 2017. i 27. lipnja 2017. žalitelj je pružio zatražena objašnjenja.

16

RF je u svojem dopisu od 28. prosinca 2016. osobito naveo da je tužba u papirnatoj verziji bila poslana istog dana kad je Općem sudu poslana telefaksom i stoga najranije moguće u odnosu na potonji datum. Žalitelj smatra da je bilo opravdano smatrati da će Opći sud zaprimiti tužbu u papirnatoj verziji prije isteka roka od deset dana. Činjenica da ju je Opći sud zaprimio tek 5. prosinca 2016. mora se smatrati izvanrednim kašnjenjem na koje se odnosi članak 45. stavak 2., u vezi s člankom 53. prvim stavkom Statuta Suda Europske unije. To je potkrijepljeno činjenicom da se rok od deset dana također smatra razboritim kako na temelju Poslovnika Općeg suda tako i Praktičnih pravila za provedbu tog poslovnika (točka 80.). RF je zaključio da tužbu valja smatrati podnesenom u roku.

17

U svojem dopisu od 27. lipnja 2017. RF je priložio dokumente koji dokazuju da je pošiljka koja je sadržavala potpisani izvornik tužbe bila podnesena pri Poczti Polska, glavnom poštanskom operatoru u Poljskoj, 18. studenoga 2016. Ta okolnost potvrđuje da je RF postupao s dužnom pažnjom koja se zahtijeva prilikom podnošenja tužbe u papirnatoj verziji u roku od deset dana počevši od njezina slanja telefaksom. Ne može mu se pripisati činjenica da se 2. prosinca 2016. pošiljka još uvijek nalazila u Poljskoj i da je tajništvu Općeg suda bila isporučena tek 5. prosinca 2016., odnosno 17 dana nakon njezina slanja telefaksom.

18

U tom je dopisu RF također podsjetio na to da je slanje tužbe u papirnatoj verziji bilo povjereno Poczti Polska zbog jamstava koja je pružio taj javni operator. RF je nadalje napomenuo da je od trenutka podnošenja pošiljke u kojoj se nalazila tužba potonja bila u potpunosti izvan njegove kontrole.

19

Nakon što je u točki 15. pobijanog rješenja Opći sud podsjetio na kogentnu narav rokova za pokretanje postupka predviđenih u članku 263. UFEU‑a, u točki 16. navedenog rješenja naveo je da se od tih rokova može odstupiti samo u potpuno izvanrednim slučajevima nepredvidivih okolnosti ili više sile.

20

U točkama 17. i 18. pobijanog rješenja Opći sud podsjetio je na to da u skladu sa sudskom praksom Suda pojmovi „viša sila” ili „nepredvidive okolnosti” sadržavaju objektivni element, koji se odnosi na neuobičajene okolnosti izvanjske tužitelju, i subjektivni element koji uključuje njegovu obvezu da se zaštiti od posljedica neuobičajenog događaja poduzimajući odgovarajuće mjere a da pritom ne snosi prekomjernu štetu. Osobito, tužitelj mora brižljivo nadzirati odvijanje započetog postupka, a napose postupati s dužnom pažnjom kako bi poštovao predviđene rokove. Također, pojmovi „viša sila” i „nepredvidive okolnosti” ne primjenjuju se u situaciji u kojoj bi pažljiva i razborita osoba objektivno bila u mogućnosti izbjeći istek roka za pokretanje postupka.

21

Opći sud je u točki 19. navedenog rješenja istaknuo da, kako bi se mogao smatrati „nepredvidivim okolnostima” ili „višom silom”, događaj mora biti takav da ga nije moguće izbjeći tako da predstavlja odlučan razlog prekluzije.

22

U točki 20. pobijanog rješenja Opći sud je smatrao da okolnost da članak 73. stavak 3. njegova poslovnika predviđa rok od deset dana ne podrazumijeva da otprema pošiljke koja sadržava potpisani izvornik tužbe u roku koji iznosi više od deset dana čini nepredvidivu okolnost ili višu silu. U točki 21. tog rješenja istaknuo je da sporost poštanske dostave ne može sama po sebi predstavljati nepredvidivu okolnost ili višu silu protiv kojih se tužitelj ne može zaštititi, osim ako postoje druge osobite okolnosti, poput štrajka, administrativne pogreške ili prirodne katastrofe.

23

U točki 26. pobijanog rješenja Opći je sud utvrdio da je tužitelj u odgovoru na zahtjev za podacima koji mu je uputio Opći sud samo naveo, s jedne strane, da je preporučeno uz potvrdu o primitku poslao pošiljku koja sadržava potpisani izvornik tužbe i, s druge strane, da je, uzimajući u obzir svoja saznanja, ocijenio da će poslani dokument tajništvo Općeg suda zaprimiti prije isteka roka od deset dana. Opći sud je utvrdio da iako je na njemu bilo da pažljivo prati tijek poštanske dostave, tužitelj u tom pogledu nije podnio nikakav dokaz.

24

Osim toga, Opći sud je u točki 27. navedenog rješenja naveo da RF nije iznio nikakvu drugu posebnu okolnost poput upravne pogreške, prirodne katastrofe ili štrajka.

25

U točki 28. pobijanog rješenja Opći je sud dakle utvrdio da tužitelj nije podnio dokaz, što je bila njegova zadaća, da je trajanje poštanske dostave predstavljalo odlučan razlog prekluzije, u smislu da se radi o događaju koji se ne može spriječiti i protiv kojeg se tužitelj nije mogao zaštititi.

26

Opći je sud u točki 29. tog rješenja zaključio da RF u predmetnom slučaju nije dokazao postojanje nepredvidivog događaja ili više sile te je stoga odbio tužbu za poništenje kao očito nedopuštenu.

27

RF od Suda zahtijeva da:

28

RF nadalje zahtijeva prihvaćanje određenih dokumenata kao novih dokaza.

29

Komisija od Suda zahtijeva da:

30

Zahtjev za prihvaćanje novih dokaza valja odbiti. Naime, u skladu s člankom 256. stavkom 1. drugim podstavkom UFEU‑a i člankom 58. prvim stavkom Statuta Suda Europske unije, žalba je ograničena na pitanja prava, isključujući bilo kakvu činjeničnu ocjenu, tako da su novi dokazni elementi nedopušteni u stadiju žalbe (vidjeti u tom smislu presudu od 14. rujna 1995., Henrichs/Komisija, C‑396/93 P, EU:C:1995:280, t. 14. te rješenje predsjednika Suda od 25. siječnja 2008., Provincia di Ascoli Piceno i Comune di Monte Urano/Apache Footwear i dr., C‑464/07 P(I), neobjavljeno, EU:C:2008:49, t. 12.).

31

RF u prilog svojoj žalbi ističe četiri žalbena razloga.

32

Svojim prvim žalbenim razlogom, koji se temelji na povredi članaka 45. i 53. Statuta Suda Europske unije, RF prigovara Općem sudu da je u točkama 17. do 22. pobijanog rješenja pogrešno izjednačio pojmove „viša sila” i „nepredvidive okolnosti”. Pozivajući se na točku 22. rješenja od 30. rujna 2014., Faktor B. i W. Gęsina/Komisija (C‑138/14 P, neobjavljena, EU:C:2014:2256), RF podsjeća na to da rok zbog udaljenosti od deset dana predviđen Poslovnikom Općeg suda odgovara vremenu tijekom kojeg tajništvo Općeg suda obično mora moći zaprimiti svaku pošiljku, iz bilo kojeg dijela Unije a da se ne može isključiti da to vrijeme bude prekoračeno. On iz toga zaključuje da prekoračenje tog roka zbog razloga koji se mogu pripisati poštanskom operatoru nedvojbeno spada u nepredvidive okolnosti, odnosno okolnosti koje se ne mogu predvidjeti.

33

Taj je argument potkrijepljen točkom 80. Praktičnih pravila za provedbu Poslovnika Općeg suda, prema kojoj se izvorni dokument s vlastoručnim potpisom zastupnika mora otpraviti bez odgode, odmah nakon njegova slanja telefaksom.

34

RF naposljetku navodi da tumačenje pojma „nepredvidive okolnosti” koje je pružio Opći sud u pobijanom rješenju dovodi do diskriminacije jer se na stranku s domicilom u Poljskoj ne može primjenjivati propis koji strankama s domicilom koji je geografski udaljen od sjedišta Općeg suda omogućava slanje tužbe telefaksom. Naime, postoji opasnost da Opći sud zaprimi potpisani izvornik tek nakon isteka roka od deset dana pa tim strankama slanje tužbe telefaksom nije ni od kakve koristi. Međutim, od njih se ne može zahtijevati da svoju tužbu podnesu osobno tajništvu Općeg suda.

35

Svojim drugim žalbenim razlogom RF smatra da je Opći sud povrijedio članak 126. svojeg poslovnika time što je tužbu proglasio očito nedopuštenom.

36

Komisija osporava osnovanost tih žalbenih razloga.

37

Valja utvrditi da prema ustaljenoj sudskoj praksi koja se odnosi na poštovanje rokova za pokretanje postupka pojmovi „nepredvidive okolnosti” i „viša sila” sadržavaju iste elemente te imaju iste pravne posljedice. Opći sud nije počinio pogrešku koja se tiče prava time što je u točki 17. pobijanog rješenja podsjetio na to da ti pojmovi sadržavaju objektivni element koji se odnosi na neuobičajene okolnosti izvanjske tužitelju te subjektivni element koji uključuje tuženikovu obvezu da se zaštiti od posljedica neuobičajenog događaja poduzimajući odgovarajuće mjere a da pritom ne snosi prekomjernu štetu (presuda od 15. prosinca 1994., Bayer/Komisija, C‑195/91 P, EU:C:1994:412, t. 32; rješenja od 8. studenoga 2007., Belgija/Komisija, C‑242/07 P, EU:C:2007:672, t. 17. i od 30. rujna 2014., Faktor B. i W. Gęsina/Komisija, C‑138/14 P, neobjavljena, EU:C:2014:2256, t. 19.).

38

Sud je istaknuo da tužitelj mora brižljivo nadzirati odvijanje započetog postupka, a posebice postupati s dužnom pažnjom kako bi poštovao predviđene rokove (presuda od 15. prosinca 1994., Bayer/Komisija, C‑195/91 P, EU:C:1994:412, t. 32.; rješenja od 8. studenoga 2007., Belgija/Komisija, C‑242/07 P, EU:C:2007:672, t. 17. i od 30. rujna 2014., Faktor B. i W. Gęsina/Komisija, C‑138/14 P, neobjavljena, EU:C:2014:2256, t. 19.) i da se pojmovi „nepredvidive okolnosti” i „viša sila” ne primjenjuju na situaciju u kojoj bi pažljiva i razborita osoba objektivno mogla izbjeći istek roka za pokretanje postupka (vidjeti u tom smislu presudu od 12. srpnja 1984., Ferriera Valsabbia/Komisija, 209/83, EU:C:1984:274, t. 22. i rješenje od 30. rujna 2014., Faktor B. i W. Gęsina/Komisija, C‑138/14 P, neobjavljena, EU:C:2014:2256, t. 20.).

39

Međutim, u predmetnom slučaju žalitelj je samo potvrdio da je do prekoračenja roka zbog udaljenosti od deset dana predviđenog Poslovnikom Općeg suda došlo zbog razloga koji se mogu pripisati poštanskom operatoru a da pritom nije dokazao, kao što je to nezavisni odvjetnik naveo u točki 71. svojeg mišljenja, da je poduzeo sve odgovarajuće mjere kako bi se zaštitio od takvog događaja, pri čemu je slanje potpisanog izvornika odmah nakon slanja kopije putem telefaksa bila tek jedna od mjera koje su se u tu svrhu mogle poduzeti.

40

Takav je zaključak potkrijepljen sudskom praksom Suda prema kojoj okolnost da Poslovnik Općeg suda za slanje izvornika nakon slanja elektroničkim putem predviđa rok od deset dana ne podrazumijeva da poštanska dostava u roku dužem od deset dana čini nepredvidivu okolnost ili višu silu. Poput roka zbog udaljenosti iz članka 60. Poslovnika Općeg suda, rok od deset dana koji se nalazi u članku 73. stavku 3. Poslovnika Općeg suda omogućuje uzimanje u obzir većih ili manjih udaljenosti koje treba prijeći te različite brzine poštanskih operatora. Taj rok dakle ne odgovara maksimalnom vremenom koje je zajamčeno za poštansku dostavu, već vremenu u kojem tajništvo Općeg suda obično mora moći zaprimiti svaku pošiljku iz bilo kojeg dijela Unije a da se ne može isključiti da to vrijeme bude prekoračeno (vidjeti analogijom rješenje od 30. rujna 2014., Faktor B. i W. Gęsina/Komisija, C‑138/14 P, neobjavljena, EU:C:2014:2256, t. 22.).

41

Protivno onomu što tvrdi žalitelj, rok za poštansku isporuku koji je duži od deset dana nije nepredvidivi događaj, već predstavlja mogućnost koja se može ostvariti unatoč navodima poštanskih operatora.

42

Tako sporost prilikom dostave pošiljke sama po sebi ne može predstavljati nepredvidive okolnosti ili slučaj više sile protiv kojeg se žalitelj ne bi mogao zaštititi, osim ako postoje druge posebne okolnosti (vidjeti u tom smislu rješenje od 30. rujna 2014., Faktor B. i W. Gęsina/Komisija, C‑138/14 P, neobjavljeno, EU:C:2014:2256, t. 23.).

43

Zbog istih razloga iz točke 80. Praktičnih pravila za provedbu Poslovnika Općeg suda ne može se zaključiti da se, kad je izvorni dokument koji sadržava potpis zastupnika poslan bez odgode, odmah nakon njegova slanja telefaksom, svaki primitak tog dokumenta izvan roka od deset dana mora smatrati nepredvidivim okolnostima ili višom silom. Naime, te praktične odredbe, koje sadržavaju pojašnjenja i savjete strankama kako bi ih se potaknulo da paze na poštovanje rokova, u svakom se slučaju ne mogu protiviti članku 45. Statuta Suda Europske unije kako ga tumači sudska praksa Suda.

44

Kad je riječ o postojanju navodne diskriminacije koja proizlazi iz sudske prakse koja se odnosi na pojam „nepredvidive okolnosti”, Sud je u više navrata presudio da se od primjene propisa Unije o postupovnim rokovima može odstupiti samo u posve izvanrednim slučajevima, nepredvidivim okolnostima ili u slučaju više sile, u skladu s člankom 45. drugim stavkom Statuta Suda Europske unije, s obzirom na to da stroga primjena tih pravila odgovara zahtjevu pravne sigurnosti i potrebi izbjegavanja svake diskriminacije ili svakog arbitrarnog postupanja prilikom sudovanja (rješenje od 8. studenoga 2007., Belgija/Komisija, C‑242/07 P, EU:C:2007:672, t. 16 i navedena sudska praksa).

45

Odbijanje prihvaćanja da sporost poštanskih usluga sama po sebi može predstavljati slučaj nepredvidivih okolnosti ili više sile pravilo je koje se primjenjuje na sve pojedince, neovisno o njihovu sjedištu ili mjestu slanja predmetnog dokumenta. Primjena tog pravila omogućava izbjegavanje bilo kakve diskriminacije ili arbitrarnog postupanja prema pojedincima s obzirom na to da se nijedan od njih ne stavlja u povoljniji položaj prilikom pozivanja i dokazivanja neočekivanog nastanka nepredvidivih okolnosti ili više sile.

46

Shodno tomu, prva dva žalbena razloga valja odbiti.

47

Svojim trećim žalbenim razlogom RF prigovara Općem sudu da je pogrešno utvrdio da nije dokazao postojanje nepredvidivih okolnosti, u smislu članka 45. drugog stavka Statuta Suda Europske unije, i u tom pogledu kritizira utvrđenja koja se nalaze u točki 26. pobijanog rješenja. On navodi da je teško zamisliti koje je „dodatne mjere” mogao poduzeti kako bi se izbjegla kašnjenja prilikom isporuke pošiljke jer je ispitao tijek pošiljke u okviru službe „Praćenje pošiljke – Tracking”, čak i ako je od određenog trenutka izgubio daljnji nadzor nad pošiljkom. Smatra da je zaključak Općeg suda prema kojem je on mogao utjecati na rok isporuke pošiljke očito neosnovan.

48

Komisija smatra da treći žalbeni razlog valja odbaciti kao nedopušten u mjeri u kojoj žalitelj, a da se pritom ne poziva na iskrivljavanje dokaznih elemenata podnesenih Općem sudu, pobija ocjenu koju je Opći sud na temelju njih izvršio.

49

Valja utvrditi da je u točki 26. pobijanog rješenja Opći sud podsjetio na to da je tužitelj sam naveo da je poslao pošiljku koja je sadržavala potpisani izvornik tužbe preporučeno uz potvrdu o primitku, ali nije spomenuo nikakav drugi korak. U točki 27. navedenog rješenja Opći je sud naveo da RF nije naveo nijednu drugu posebnu okolnost, poput administrativne pogreške, prirodne katastrofe ili štrajka. U točki 28. on je zaključio da tužitelj nije podnio dokaz, koji je bio na njemu, da je trajanje poštanske dostave predstavljalo odlučan razlog prekluzije, u smislu da se radilo o neizbježnom događaju protiv kojeg se tužitelj nije mogao zaštititi.

50

Međutim, takvi su elementi činjenična utvrđenja i ocjene dokaza koje ne ne nadzire Sud, osim ako se radi o iskrivljavanju, što u predmetnom slučaju nije navedeno. Naime, kao što je navedeno u točki 30. ove presude, nadležnost Suda u žalbenom postupku ograničena je na pitanja prava.

51

S obzirom na te činjenične zaključke, Opći sud nije počinio pogrešku koja se tiče prava time što je u točki 29. pobijanog rješenja zaključio da u predmetnom slučaju tužitelj nije utvrdio postojanje nepredvidivih okolnosti ili više sile.

52

U tim okolnostima treći žalbeni razlog valja odbiti.

53

Četvrtim žalbenim razlogom RF smatra da tumačenje članka 45. Statuta Suda Europske unije koje je pružio Opći sud, a prema kojem kašnjenje poštanskog operatora koje dovodi do prekoračenja roka zbog udaljenosti nije obuhvaćeno pojmom „nepredvidive okolnosti”, čini povredu članka 1., članka 6. stavka 1. i članka 14. Europske konvencije o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda, potpisane u Rimu 4. studenoga 1950. On navodi da to tumačenje dovodi do nejednakosti postupanja prema mjestu domicila te je stoga diskriminatorno. RF smatra da takvo ograničenje predmetnih temeljnih prava nije ni nužno ni proporcionalno predviđenom cilju.

54

Komisija smatra da je četvrti žalbeni razlog nedopušten, odnosno nejasan te da je, u svakom slučaju, neosnovan.

55

Valja podsjetiti na to da je načelo djelotvorne sudske zaštite opće načelo prava Unije koje je danas izraženo u članku 47. Povelje Europske unije o temeljnim pravima, koji u pravu Unije odgovara članku 6. stavku 1. Europske konvencije o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda (presuda od 10. srpnja 2014., Telefónica i Telefónica de España/Komisija, C‑295/12 P, EU:C:2014:2062, t. 40. i navedena sudska praksa).

56

To načelo, koje se sastoji od osiguravanja pravičnog postupka svakoj osobi, ne sprečava određivanje roka za pokretanje sudskog postupka (rješenje od 16. studenoga 2010., Internationale Fruchtimport Gesellschaft Weichert/Komisija, C‑73/10 P, EU:C:2010:684, t. 48. i navedena sudska praksa).

57

Sud je također presudio da stroga primjena propisa Unije o postupovnim rokovima – koja prema ustaljenoj sudskoj praksi odgovara zahtjevu pravne sigurnosti i potrebi izbjegavanja svake diskriminacije ili svakog arbitrarnog postupanja prilikom sudovanja – ne utječe ni na pravo na djelotvornu sudsku zaštitu ni na pravo na saslušanje (rješenje od 16. studenoga 2010., Internationale Fruchtimport Gesellschaft Weichert/Komisija, C‑73/10 P, EU:C:2010:684, t. 49. i navedena sudska praksa).

58

Iz sudske prakse nadalje proizlazi da se odstupanje od navedenog propisa ne može opravdati okolnošću da se radi o temeljnim pravima. Naime, pravila koja se tiču rokova za pokretanje postupka kogentne su naravi te ih sud treba primijeniti na način da zajamči pravnu sigurnost kao i jednakost stranaka pred zakonom (rješenje od 16. studenoga 2010., Internationale Fruchtimport Gesellschaft Weichert/Komisija, C‑73/10 P, EU:C:2010:684, t. 50. i navedena sudska praksa).

59

Naposljetku, kao što proizlazi iz točke 45. ove presude, primjena pravila prema kojem sporost poštanskih usluga sama po sebi ne može biti uzrok postojanja nepredvidivih okolnosti ili više sile omogućava izbjegavanje svake diskriminacije ili arbitrarnog postupanja prema pojedincima jer se nijednog od njih ne smije staviti u povoljniji položaj prilikom pozivanja na neočekivani nastanak nepredvidivih okolnosti ili slučaja više sile ili njihova dokazivanja.

60

Iz toga proizlazi da četvrti žalbeni razlog nije osnovan.

61

Budući da nije prihvaćen nijedan žalbeni razlog, žalbu valja u cijelosti odbiti.

62

Sukladno članku 138. stavku 1. Poslovnika Suda, koji se primjenjuje na žalbeni postupak na temelju članka 184. stavka 1. istoga poslovnika, stranka koja ne uspije u postupku dužna je, na zahtjev protivne stranke, snositi troškove.

63

Budući da je Komisija postavila zahtjev da se RF‑u naloži snošenje troškova i da on nije uspio u postupku, nalaže mu se snošenje troškova.

Slijedom navedenog, Sud (prvo vijeće) proglašava i presuđuje: