–

za College Pension Plan of British Columbia, A. Knebel, i T. Bracksiek, Rechtsanwälte,

–

za Finanzamt München Abteilung III, H. Messina, u svojstvu agenta,

–

za njemačku vladu, u početku T. Henze i R. Kanitz, potom J. Möller i R. Kanitz, u svojstvu agenata,

–

za Europsku komisiju, W. Roels i B.-R. Killmann, u svojstvu agenata,

1

Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje članaka 63. do 65. UFEU‑a.

2

Zahtjev je upućen u okviru spora između College Pension Plan of British Columbia, imovinske mase koja ima pravni oblik trusta kanadskog prava (u daljnjem tekstu: CPP), i Finanzamt München Abteilung III (Porezna ispostava u Münchenu III, Njemačka) povodom oporezivanja dividendi koje je CPP primio u razdoblju od 2007. do 2010.

3

U razdoblju od 2007. do 2010. mirovinski fondovi i njihove aktivnosti bili su uređeni Versicherungsaufsichtsgesetzom (Zakon o nadzoru osiguravajućih tijela), u verziji objavljenoj 17. prosinca 1992. (BGBl. 1993. I, str. 2.).

4

U skladu s člankom 112. navedenog zakona, mirovinski fond je ustanova za kolektivno osiguranje s pravnom osobnošću koja putem kapitalizacije isplaćuje strukovne mirovine jednom poslodavcu ili više njih u korist njihovih zaposlenika. Mirovinski fond ne može osiguranjem jamčiti iznos tih primanja ili iznos budućih doprinosa koje treba platiti u svrhu tih primanja. On zaposlenicima priznaje vlastito pravo na primanja iz mirovinskih fondova te je mirovinu dužan isplaćivati u obliku doživotnog plaćanja.

5

U skladu s člankom 1. stavkom 1. točkom 1. Körperschaftsteuergesetza (Zakon o porezu na dobit), u verziji koja se primjenjuje na činjenično stanje u glavnom postupku (u daljnjem tekstu: KStG), njemački mirovinski fond, kao društvo kapitala sa sjedištem u Njemačkoj, neograničeni je porezni obveznik poreza na dobit. Na temelju članka 7. stavka 1. KStG‑a, u vezi s njegovim člankom 23. stavkom 1., porez na dobit iznosi 15 % oporezivog dohotka.

6

U prvoj rečenici članka 8. stavka 1. KStG‑a predviđeno je da se oporezivi dohodak određuje u skladu s odredbama Einkommensteuergesetza (Zakon o porezu na dohodak), u verziji koja se primjenjuje na činjenično stanje u glavnom postupku (u daljnjem tekstu: EStG). Na temelju članka 8. stavka 2. KStG‑a, u vezi s člankom 2. stavkom 1. točkom 2. EStG‑a, svi dohoci mirovinskog fonda koji ima neograničenu poreznu obvezu smatraju se dohocima ostvarenima industrijskom ili komercijalnom djelatnosti. U skladu s člankom 2. stavkom 2. točkom 1. EStG‑a, dohoci ostvareni industrijskom ili komercijalnom djelatnosti jesu dobit ostvarena tijekom razmatranog poreznog razdoblja.

7

Prvom rečenicom članka 4. stavka 1. EStG‑a predviđa se da je dobit jednaka razlici između imovine poduzeća na kraju poslovne godine i imovine poduzeća na kraju prethodne poslovne godine, uvećanoj za vrijednost isplata i umanjenoj za vrijednost unosa kapitala. Sud koji je uputio zahtjev pojašnjava da se ta usporedba između imovina poduzeća izvršava na temelju porezne bilance koja proizlazi iz računovodstvene bilance.

8

Navedeni sud također iznosi da se dohoci mirovinskog fonda sastoje od doprinosa koje uplaćuju osiguranici i dobiti od ulaganja kapitala.

9

Primljeni doprinosi koji su najprije iskazani u stupcu „imovina” računovodstvene bilance povećanjem imovine potom se pretvaraju u ulaganja i stoga čine dio kapitala mirovinskog fonda. Uz bok kapitalu, u stupcu „obveze” prikazane su matematičke pričuve. Matematičke pričuve su poseban oblik pričuva za nepredviđene dugove kojima se anticipiraju strukovne mirovine koje će mirovinski fond morati isplaćivati u budućnosti.

10

Iako kapital omogućava stjecanje dobiti putem ulaganja, primjerice u obliku dividendi, povrat računovodstvenih ulaganja izravno se raspoređuje u kreditiranje različitih ugovora mirovinskog fonda u godini njihova nastanka, u mjeri u kojoj ta dobit odgovara tehničkoj kamatnoj stopi uzetoj u obzir pri izračunu doprinosa.

11

Kad mirovinski fond ostvari, ulaganjem skupa za pokriće, dobit koja je veća od tehničke kamatne stope (ta se dobit naziva „višak”), radi se o povratu neračunovodstvenog ulaganja. Najmanje 90 % te dobiti raspoređuje se u korist svakog ugovora mirovinskog fonda te povećavaju primanja iz strukovnog mirovinskog osiguranja u okviru onog što se naziva sudjelovanje u višku. Samo preostali dio viška dovodi do povećanja dobiti mirovinskog fonda te nije sadržan u primanjima koja mirovinski fond isplaćuje zaposlenicima.

12

Posljedično tomu, povrat računovodstvenih ulaganja ne dovodi samo do povećanja imovine mirovinskih fondova, već i vrijednosti matematičkih pričuva u stupcu „obveze”. Ocjena stupca „obveze” u tom je pogledu u skladu s ocjenom stupca „imovina”, tako da se dobit ostvarena primitkom dividendi u potpunosti neutralizira.

13

Povrat neračunovodstvenih ulaganja ne utječe na dobit u mjeri u kojoj se raspoređuje u kreditiranje različitih ugovora mirovinskog fonda te se iskazuje kao odgovarajuće povećanje u stavci obveza.

14

Kad je riječ o poreznoj bilanci, zadržavanje dobiti stečene ulaganjem iskazuje se tako kao povećanje imovine upisane u poreznu bilancu. Nadalje, povećanje matematičkih pričuva i drugih stavki obveza dovodi do odgovarajućeg povećanja obveza mirovinskih fondova, tako da se imovina poduzeća u smislu članka 4. stavka 1. prve rečenice i članka 5. stavka 1. EStG‑a, koji su porezno relevantni, ne povećava. Samo u slučaju u kojem se povrat neračunovodstvenih ulaganja ne smije rasporediti u kreditiranje različitih ugovora mirovinskog fonda, taj povrat se prikazuje kao dobit mirovinskog fonda koji se također mora uzeti u obzir u porezne svrhe.

15

Dividende koje primaju rezidentni mirovinski fondovi podliježu porezu na dohodak od kapitala, koji se u skladu s odredbama članka 43. stavka 1. prve rečenice točke 1. i članka 43. stavka 4. EStG‑a, u vezi s člankom 20. stavkom 1. točkom 1. i člankom 20. stavkom 8. EStG‑a, obračunava po odbitku te iznosi 25 % bruto dividendi, u skladu s člankom 43.a stavkom 1. prvom rečenicom točkom 1. EStG‑a.

16

Na temelju odredbi članka 31. KStG‑a, u vezi s člankom 36. stavkom 2. točkom 2. EStG‑a, porez na dohodak od kapitala koji je odbijen od dividendi isplaćenih mirovinskom fondu u cijelosti se odbija od dugovanog poreza na dobit na temelju razreza poreza.

17

Kada porez na dohodak po odbitku od kapitala premaši utvrđeni porez na dobit, višak se vraća mirovinskom fondu, kao što to predviđa članak 36. stavak 4. druga rečenica EStG‑a.

18

Na temelju članka 2. točke 1. KStG‑a, strani mirovinski fond, koji nema upravu ili sjedište u Njemačkoj, ima ograničenu poreznu obvezu plaćanja poreza na dobit za dohotke ostvarene na državnom području. U skladu s odredbama članka 8. stavka 1. KStG‑a, članka 49. stavka 1. točke 5.a, u vezi s člankom 20. stavkom 1. točkom 1. EStG‑a, dividende koje on prima su dohodak od kapitala koji podliježe ograničenoj poreznoj obvezi.

19

U slučaju mirovinskog fonda s ograničenom poreznom obvezom, porez se naplaćuje po odbitku i dužnik dividendi mora odbiti porez na dohodak od kapitala koji, na temelju odredbi članka 43. stavka 1. točke 1. i članka 43.a stavka 1. točke 1. EStG‑a, u načelu iznosi 25 % bruto dividendi.

20

Na temelju članka 44.a stavka 9. EStG‑a, 2/5 odbijenog i plaćenog poreza na dohodak od kapitala vraćaju se društvima koja imaju ograničenu poreznu obvezu u smislu članka 2. točke 1. KStG‑a, tako da stvarno porezno opterećenje porezom na dohodak od kapitala iznosi 15 %. U brojnim konvencijama o oporezivanju je oporezivanje dividendi također ograničeno na 15 %. Povrat razlike između poreza na dohodak od kapitala po odbitku i porezne stope od 15 % izvršava se naknadno, na zahtjev, od strane Bundeszentralamta für Steuern (Savezni središnji ured za poreze, Njemačka), u skladu s odredbama članka 50.d EStG‑a.

21

Za nerezidentne mirovinske fondove porez na dohodak od kapitala od 15 % konačan je na temelju članka 32. stavka 1. točke 2. KStG‑a, koji glasi kako slijedi:

„Porez na dobit plaćen po odbitku konačan je:

[…]

2.   Kad je primatelj dobiti porezni obveznik s ograničenom poreznom obvezom te dohodak ne potječe od industrijske, trgovačke, poljoprivredne (ili) šumarske djelatnosti koja se obavlja na nacionalnom području.”

22

Sud koji je uputio zahtjev također pojašnjava da je na temelju navedenog članka 32. stavka 1. točke 2. isključen postupak razreza poreza koji sadržava mogućnost da nerezidentni mirovinski fondovi odbiju porez na dohodak od kapitala od dugovanog poreza, tako da ne mogu odbiti ni eventualne poslovne izdatke od osnovice njihova oporeziva dohotka.

23

Sporazum između Savezne Republike Njemačke i Kanade radi izbjegavanja dvostrukog oporezivanja u području poreza na dohodak i nekih drugih poreza, sprečavanja utaje poreza i pružanja pomoći u pogledu poreznih pitanja sklopljen je u Berlinu 19. travnja 2001. (BGBl. 2002. II, str. 670.; u daljnjem tekstu: Porezni sporazum između Kanade i Njemačke). U svojem članku 10. stavku 1. on predviđa da se dividende mogu oporezivati u državi sjedišta njihova primatelja. Ipak, članak 10. stavak 2. točka (b) tog sporazuma također dopušta državi iz koje potječu dividende da odbije 15 % njihova bruto iznosa.

24

Na temelju članka 23. stavka 1. točke (a) tog sporazuma, Kanada, kao država sjedišta, sprečava dvostruko oporezivanje dividendi mehanizmom odbitka.

25

Predmet poslovanja CPP‑a je osigurati isplate mirovina bivšim dužnosnicima u pokrajini Britanska Kolumbija (Kanada). Stoga u svojim bilancama oblikuje tehničke pričuve koje odgovaraju obvezama mirovinskog osiguranja. CPP je u Kanadi u potpunosti oslobođen poreza na dobit.

26

CPP je u razdoblju od 2007. do 2010. posredstvom društva za upravljanje portfeljima neizravno držao dionice različitih njemačkih dioničkih društava, pri čemu nije imao više od 1 % kapitala tih društava. Dividende primljene na temelju tih dionica bile su podvrgnute njemačkom porezu na dohodak od kapitala po stopi od 15 %, kao što predviđa članak 10. stavak 2. točka (b) poreznog sporazuma između Njemačke i Kanade.

27

Dana 23. prosinca 2011. CPP je od tuženika u glavnom postupku zatražio oslobođenje od poreza na dohodak od kapitala i povrat poreza koji je po toj osnovi platio u iznosu od 156280,10 eura, uvećanom za kamate. Njegov je zahtjev odbijen, kao i pritužba koju je potom podnio. Stoga je CCP pred sudom koji je uputio zahtjev podnio tužbu.

28

Sud koji je uputio zahtjev izlaže da u prilog svojoj tužbi CPP navodi da je kao nerezidentni mirovinski fond bio izložen nepovoljnijem postupanju od onog kojem su podvrgnuti rezidentni mirovinski fondovi. Naveo je da su potonji mogli primati dividende te su pritom bili oslobođeni poreza jer su imali mogućnost, u okviru postupka razreza poreza, odbiti od poreza na dobit porez na dohodak od kapitala koji je odbijen ili primiti povrat gotovo čitavog tog poreza. Nadalje, kad je riječ o tim fondovima, sredstva raspoređena u pričuve za mirovinske obveze smatraju se poslovnim izdacima, što omogućuje smanjenje iznosa poreza na dobit prilikom njegova razreza. Međutim, nerezidentni mirovinski fondovi ne mogu izvršiti takve odbitke ili primiti takve povrate s obzirom na to da je za takve mirovinske fondove porez na dobit plaćen po odbitku konačan, u skladu s člankom 32. stavkom 1. točkom 2. KStG‑a te u pogledu njih čini konačno porezno opterećenje.

29

Tuženik u glavnom postupku pak, kao prvo, smatra da iako njemački mirovinski fondovi mogu od dugovanog poreza na dobit odbiti porez na dohodak od kapitala koji je plaćen, to ne znači potpuno oslobođenje jer su primljene dividende podvrgnute porezu na dobit, po stopi od 15 % oporezivog dohotka. Nadalje, ne može se utvrditi da nerezidentni mirovinski fond podliježe nepovoljnijem postupanju od rezidentnog mirovinskog fonda zbog činjenice da ih nacionalni propis lišava mogućnosti da odbiju poslovne izdatke s obzirom na to da se zbog nepostojanja izravne veze takvih pričuva za mirovinske obveze s djelatnošću na temelju koje nastaje predmetni dohodak ti fondovi ne nalaze u položaju usporedivom s rezidentnim mirovinskim fondovima. Osim toga, eventualno ograničenje u svakom slučaju je opravdano razlozima učinkovitosti poreznog nadzora. Naposljetku, ograničenje je zakonito na temelju članka 64. stavka 1. UFEU‑a jer je konačna narav, predviđena člankom 32. stavkom 1. točkom 2. KStG‑a, već bila uspostavljena člankom 50. stavkom 2. KStG‑a iz 1977. te su raspodijeljeni dohoci podrazumijevali da mirovinski fondovi pružaju financijske usluge svojim ulagačima.

30

Sud koji je uputio zahtjev navodi da je između stranaka u glavnom postupku nesporno da se CPP može, u skladu s njemačkim pravom, smatrati mirovinskim fondom. On se pita uspostavlja li se nacionalnim propisom razlika u postupanju prema tim fondovima, protivno člancima 63. i 65. UFEU‑a, jer su na temelju tog propisa nerezidentni mirovinski fondovi s ograničenom poreznom obvezom lišeni mogućnosti odbijanja od poreza na dobit, kojeg su obveznici ti fondovi, poreza na dohodak od kapitala ili primanja povrata poreza na dohodak od kapitala, dok rezidentni mirovinski fondovi imaju takvu mogućnost te za njih primitak dividendi ne dovodi do povećanja dugovanog poreza na dobit ili dovodi samo do njegova umjerenog povećanja, s obzirom na to da oni od oporezive dobiti mogu odbiti sredstva raspoređena u pričuve za mirovinske obveze.

31

Kad je riječ o mogućnosti odbitka od oporezive dobiti sredstava raspoređenih u pričuve za mirovinske obveze, u njemačkom pravu doista ne postoji pravilo slično onome u glavnom postupku koji je doveo do presude od 8. studenoga 2012., Komisija/Finska (C‑342/10, EU:C:2012:688), koje izričito propisuje da se sredstva raspoređena u matematičke i slične tehničke pričuve mogu odbiti od oporezive dobiti kao porezno priznati izdaci. Ipak, prema njemačkom zakonodavstvu, samo neto povećanje imovine oporezivog društva oporezivat će se u poreznom razdoblju. Kad se mirovinskom fondu isplate dividende, imovina mirovinskog fonda povećava se samo ako i u mjeri u kojoj se povrat neračunovodstvenog ulaganja ne raspoređuje u kreditiranje različitih ugovora mirovinskog fonda. Kad isplaćene dividende povećaju matematičke pričuve i/ili druge stavke obveza, dobit mirovinskog fonda ostaje neizmijenjena, tako da ne postoji oporezivo povećanje imovine. Posljedično tomu, pričuva za mirovinske obveze, koja smanjuje oporezivu dobit, izravna je posljedica primanja dividendi, tako da sud koji je uputio zahtjev smatra da se rezidentni i nerezidentni mirovinski fondovi nalaze u usporedivom položaju sa stajališta tretiranja sredstava raspoređenih u matematičke i analogne tehničke pričuve kao poslovnih izdataka.

32

Sud koji je uputio zahtjev ipak se pita može li se u predmetnom slučaju pozivati na članak 64. stavak 1. UFEU‑a.

33

On na prvom mjestu navodi da su odredbe članka 32. stavka 1. točke 2. KStG‑a, kojima se predviđa konačnost poreznog odbitka koji je doveo do različitog postupanja prema rezidentnim i nerezidentnim mirovinskim fondovima, istovjetne onima članka 50. stavka 1. točke 2. KStG‑a iz 1991. te su stoga već postojale 31. prosinca 1993. Činjenica da je za porezne obveznike koji imaju neograničenu poreznu obvezu dana 31. prosinca 1993. postojalo pravo odbitka od poreza na dobit poreza na dohodak od kapitala i da je sustav potom više puta izmijenjen nije ni u čemu izmijenila pravila kojima se uređuje porezni tretman dividendi isplaćenih društvima s ograničenom poreznom obvezom.

34

Kao drugo, irelevantno je što je važeća stopa od 25 % poreza na dohodak od kapitala, koja je već postojala 31. prosinca 1993. na temelju odredbi članka 43. stavka 1. točke 1. i članka 43.a stavka 1. točke 1. EStG‑a, bila smanjena na 20 % 1. siječnja 2001., kako bi potom opet bila povišena na 25 % 1. siječnja 2009., s obzirom na to da to načelo na kojem počiva norma o odbitku poreza na dohodak od kapitala nije bilo izmijenjeno i da, za društva koja imaju ograničenu poreznu obvezu, stvarno opterećenje na temelju poreza na dohodak od kapitala iznosi samo 15 %.

35

Kao treće, sud koji je uputio zahtjev pita se postoji li uzročna veza, u smislu presude od 21. svibnja 2015., Wagner‑Raith (C‑560/13, EU:C:2015:347), između dividendi povezanih s udjelom nerezidentnog mirovinskog fonda u njemačkom društvu kapitala i financijske usluge koju taj mirovinski fond pruža svojim osiguranicima. On iznosi da dio pravne znanosti smatra da priljevi kapitala u mirovinski fond sami za sebe nisu dovoljno usko povezani s pružanjem financijskih usluga od strane istog mirovinskog fonda u korist osiguranika. Ipak, taj sud ističe da zbog posebne naravi djelatnosti mirovinskih fondova povrat ulaganja mirovinskog fonda istodobno uglavnom povećava obveze mirovinskog fonda u području isplate mirovina, tako da oporezivanje isplaćenih dividendi izravno utječe na potraživanja osiguranika od mirovinskih fondova.

36

U tim je okolnostima Finanzgericht München (Financijski sud u Münchenu, Njemačka) odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeća prethodna pitanja:

37

Nakon iznošenja mišljenja nezavisnog odvjetnika njemačka vlada je dopisom podnesenim tajništvu Suda 2. srpnja 2019. zatražila da se odredi ponovno otvaranje usmenog dijela postupka, u skladu s člankom 83. Poslovnika Suda.

38

U prilog svojem zahtjevu njemačka vlada u biti navodi da se mišljenje nezavisnog odvjetnika temelji na pogrešnim činjeničnim utvrđenjima u vezi s njemačkim pravom. Dividende isplaćene rezidentnim mirovinskim fondovima podliježu porezu na dobit po stopi od 15 % koja se primjenjuje na bruto dividende. Porez na dohodak od kapitala, koji je odbijen te iznosi 25 % bruto dividende, odbija se od tako utvrđenog poreza na dobit, tako da se porezni odbitak vraća po stopi od 10 % bruto dividende. U načelu porezno opterećenje zadržava se na 15 % bruto dividende. Nadalje, njemačka vlada iznosi dodatna pojašnjenja o očitovanjima koja je iznijela na raspravi. Potvrđuje da osporava izračun koji je na toj raspravi predstavila Komisija.

39

U tom pogledu valja podsjetiti da, na temelju članka 252. drugog stavka UFEU‑a, nezavisni odvjetnik, djelujući posve nepristrano i neovisno, javno iznosi obrazložena mišljenja o predmetima u kojima se u skladu sa Statutom Suda Europske unije zahtijeva njegovo sudjelovanje. Sud nije vezan ni mišljenjem ni obrazloženjem nezavisnog odvjetnika (presuda od 22. lipnja 2017., Federatie Nederlandse Vakvereniging i dr., C‑126/16, EU:C:2017:489, t. 31. i navedena sudska praksa).

40

U tom kontekstu valja podsjetiti na to da Statut Suda Europske unije i Poslovnik ne predviđaju mogućnost za stranke ili zainteresirane osobe iz članka 23. Statuta Suda Europske unije da podnesu očitovanja na mišljenje nezavisnog odvjetnika (presuda od 25. listopada 2017., Polbud - Wykonawstwo, C‑106/16, EU:C:2017:804, t. 23. i navedena sudska praksa). Neslaganje jedne od stranaka ili takve zainteresirane osobe s mišljenjem nezavisnog odvjetnika, bez obzira na pitanja koja je ondje razmatrao, ne može stoga samo za sebe biti opravdan razlog za ponovno otvaranje usmenog dijela postupka (presude od 25. listopada 2017., Polbud - Wykonawstwo, C‑106/16, EU:C:2017:804, t. 24., i od 29. studenoga 2017., King, C‑214/16, EU:C:2017:914, t. 27. i navedena sudska praksa).

41

Iz toga slijedi da se ne može prihvatiti zahtjev njemačke vlade za ponovno otvaranje usmenog dijela postupka jer se njime traži da joj se omogući odgovaranje na navode koje je u svojem mišljenju iznio nezavisni odvjetnik.

42

Doduše, na temelju članka 83. Poslovnika, Sud može u svakom trenutku, nakon što sasluša nezavisnog odvjetnika, odrediti ponovno otvaranje usmenog dijela postupka, osobito ako smatra da stvar nije dovoljno razjašnjena ili ako stranka po zatvaranju tog dijela postupka iznese novu činjenicu koja je takve prirode da ima odlučujući utjecaj na odluku Suda ili pak ako je u predmetu potrebno odlučiti na temelju argumenta o kojem se nije raspravljalo među strankama ili zainteresiranim osobama iz članka 23. Statuta Suda Europske unije.

43

U tom kontekstu valja podsjetiti da je u skladu s ustaljenom sudskom praksom Suda, kad je riječ o tumačenju odredaba nacionalnog prava, Sud načelno dužan osloniti se na pravne ocjene koje proizlaze iz odluke kojom se upućuje prethodno pitanje te nije nadležan za tumačenje unutarnjeg prava države članice (vidjeti osobito presude od 17. ožujka 2011., Naftiliaki Etaireia Thasou i Amaltheia I Naftiki Etaireia, C‑128/10 i C‑129/10, EU:C:2011:163, t. 40. i od 16. veljače 2017., Agro Foreign Trade & Agency, C‑507/15, EU:C:2017:129, t. 23.).

44

Međutim, odluka kojom se upućuje zahtjev za prethodnu odluku sadržava potrebne informacije u vezi s odredbama njemačkog prava i osobito poreznim stopama koje se na temelju tih odredbi primjenjuju, a na temelju kojih je Sud dužan donijeti odluku.

45

Posljedično tomu, saslušavši nezavisnog odvjetnika, Sud zaključuje da raspolaže svim elementima potrebnima za pružanje odgovara na pitanja koja je postavio sud koji je uputio zahtjev te da su pred njime raspravljeni argumenti na temelju kojih može donijeti odluku, osobito o pitanju koje se odnosi na porezno opterećenje dividendi isplaćenih rezidentnim mirovinskim fondovima. Nadalje, njemačka vlada je na raspravi bila u mogućnosti odgovoriti na svaki argument koji je tamo iznesen i pružiti sva pojašnjenja koja su joj se u tom pogledu činila potrebnim.

46

S obzirom na prethodna razmatranja, nema potrebe za određivanjem ponovnog otvaranja usmenog dijela postupka.

47

Svojim prvim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članke 63. i 65. UFEU‑a tumačiti na način da im se protivi nacionalni propis, poput onog u glavnom postupku, na temelju kojeg su dividende koje isplaćuje rezidentno društvo rezidentnom mirovinskom fondu, s jedne strane, podvrgnute porezu po odbitku koji se može u potpunosti odbiti od poreza na dobit koji duguje taj mirovinski fond i dovesti do povrata kad porez po odbitku premaši porez na dobit koji duguje taj fond i, s druge strane, ne dovode do povećanja dobiti oporezive porezom na dobit ili dovode samo do njezina umjerenog povećanja zbog mogućnosti odbijanja od navedene dobiti iznosa pričuva za mirovinske obveze, dok dividende isplaćene nerezidentnom mirovinskom fondu podliježu porezu po odbitku koji za takav fond čini konačni porez.

48

Iz sudske prakse Suda proizlazi da mjere zabranjene člankom 63. stavkom 1. UFEU‑a, kao ograničenja kretanja kapitala, uključuju one koje su takve prirode da odvraćaju nerezidente od ulaganja u državi članici ili da odvraćaju rezidente navedene države članice da to čine u drugim državama (vidjeti osobito presude od 10. travnja 2014., Emerging Markets Series of DFA Investment Trust Company, C‑190/12, EU:C:2014:249, t. 39. i od 22. studenoga 2018., Sofina i dr., C‑575/17, EU:C:2018:943, t. 23. i navedenu sudsku praksu).

49

Konkretnije, nepovoljno postupanje prema dividendama uplaćenima nerezidentnim mirovinskim fondovima u jednoj državi članici, u odnosu na postupanje rezervirano za dividende rezidentnih mirovinskih fondova može odvratiti društva sa sjedištem u državi članici različitoj od navedene države članice od ulaganja u tu državu članicu i, slijedom navedenog, predstavlja ograničenje slobodnog kretanja kapitala načelno zabranjeno člankom 63. UFEU‑a (vidjeti u tom smislu presude od 8. studenoga 2012., Komisija/Finska, C‑342/10, EU:C:2012:688, t. 33., od 22. studenoga 2012., Komisija/Njemačka, C‑600/10, neobjavljena, EU:C:2012:737, t. 15., i od 2. lipnja 2016., Pensioenfonds Metaal en Techniek, C‑252/14, EU:C:2016:402, t. 28.).

50

Primjena težeg poreznog opterećenja na dividende isplaćene nerezidentnim mirovinskim fondovima od opterećenja koje u odnosu na iste dividende podnose rezidentni mirovinski fondovi čini takvo nepovoljno postupanje (vidjeti u tom smislu presudu od 17. rujna 2015., Miljoen i dr., C‑10/14, C‑14/14 i C‑17/14, EU:C:2015:608, t. 48.). Isto vrijedi za potpuno ili djelomično oslobođenje dividendi isplaćenih rezidentnom mirovinskom fondu, dok dividende isplaćene nerezidentnom mirovinskom fondu podliježu konačnom porezu po odbitku (vidjeti u tom smislu presudu od 8. studenoga 2012., Komisija/Finska, C‑342/10, EU:C:2012:688, t. 32. i 33.).

51

Na temelju odnosnog zakonodavstva u glavnom postupku, kako proizlazi iz odluke kojom se upućuje zahtjev, mirovinski fondovi podliježu, kada se radi o dividendama koje im se isplaćuju, dvama različitim sustavima oporezivanja čija primjena ovisi o tome jesu li ili nisu u statusu rezidenta na državnom području države članice društva koje isplaćuje dividende.

52

Naime, s jedne strane, kako dividende koje se isplaćuju rezidentnim mirovinskim fondovima tako i one koje se isplaćuju nerezidentnim mirovinskim fondovima podliježu porezu na dohodak od kapitala po odbitku.

53

Ipak, s druge strane, kad je riječ o nerezidentnim mirovinskim fondovima, taj porez naplaćuje se konačno po stopi koja, kao što proizlazi iz spisa kojim raspolaže Sud, u predmetu u glavnom postupku iznosi 15 % bruto dividendi, kao što to predviđa članak 10. stavak 2. točka (b) Poreznog sporazuma između Njemačke i Kanade.

54

Nasuprot tomu, kad je riječ o rezidentnim mirovinskim fondovima, porez na dohodak od kapitala naplaćuje se po odbitku po stopi, prema navodima suda koji je uputio zahtjev, od 25 % bruto dividendi. On se također može u potpunosti odbiti od poreza na dobit čija je stopa, prema navodima suda koji je uputio zahtjev, 15 % oporezivog dohotka i biti vraćen kad porez po odbitku premaši porez na dobit koji fond duguje.

55

Nadalje, prema navodima koji se nalaze u odluci kojom se upućuje zahtjev, primanje dividendi dovodi do vrlo malog povećanja oporezive dobiti rezidentnih fondova za izračun poreza na dobit, odnosno, u određenim slučajevima, uopće ne dovodi do povećanja navedene dobiti. Naime, kao što je naveo sud koji je uputio zahtjev, primanje dividendi rezultira odgovarajućim povećanjem tehničkih pričuva, a oporeziva dobit rezidentnog mirovinskog fonda povećava se samo pod pretpostavkom da se povrat neračunovodstvenih ulaganja ne raspoređuje u kreditiranje različitih ugovora navedenog fonda. Međutim, kao što je pojašnjeno u točki 11. ove presude, povrat neračunovodstvenih ulaganja mora se rasporediti u kreditiranje svakog ugovora rezidentnog mirovinskog fonda u visini od najmanje 90 %.

56

Iz toga slijedi da zbog tog odbitka iznosa pričuva, koje odgovaraju primljenim dividendama, od oporezive dobiti za izračun poreza na dobit dividende koje primaju rezidentni mirovinski fondovi ne povećavaju navedeni oporezivi iznos ili ga povećavaju vrlo umjereno.

57

Posljedično tomu, čak i kad je porez po odbitku koji je prvotno bio naplaćen na dividende isplaćene rezidentnim mirovinskim fondovima na temelju poreza na dohodak od kapitala veći od onog koji je naplaćen na dividende isplaćene nerezidentnim mirovinskim fondovima, primjena mehanizma odbitka, predviđenog njemačkim propisom iz glavnog postupka, poreza na dohodak od kapitala u porez na dobit koji duguje rezidentni mirovinski fond, kao i povrat tog poreza, u slučaju u kojem je dugovani porez na dobit manji od poreza na dohodak od kapitala po odbitku, zajedno s pravilima izračuna oporezivog iznosa mirovinskog fonda, dovodi do toga da dividende isplaćene rezidentnim mirovinskim fondovima budu konačno u cijelosti ili djelomično oslobođene poreza.

58

Iz toga proizlazi da dividende isplaćene nerezidentnim mirovinskim fondovima podliježu nepovoljnijem postupanju od onog koje se primjenjuje na dividende isplaćene rezidentnim mirovinskim fondovima s obzirom na to da prvospomenute podliježu konačnom porezu od 15 %, dok su potonje u cijelosti ili djelomično oslobođene od poreza.

59

Protivno onome što navodi tuženik u glavnom postupku, takvo nepovoljnije postupanje ne proizlazi ni iz usporednog izvršavanja poreznih ovlasti dviju odnosnih država ni iz razlika između propisa različitih država. Naime, samo izvršavanje porezne ovlasti od strane Savezne Republike Njemačke dovodi, neovisno o bilo kakvoj primjeni poreznog propisa druge države, s jedne strane, do potpunog ili djelomičnog oslobođenja dividendi isplaćenih rezidentnim mirovinskim fondovima i, s druge strane, oporezivanja dividendi isplaćenih nerezidentnim mirovinskim društvima.

60

Posljedično tomu, različito postupanje, kako proizlazi iz njemačkog propisa o kojem je riječ u glavnom postupku, s dividendama isplaćenim nerezidentnim mirovinskim fondovima i onim isplaćenim rezidentnim mirovinskim fondovima, kako proizlazi iz njemačkog propisa o kojem je riječ u glavnom postupku, može odvratiti mirovinske fondove sa sjedištem u državi različitoj od te države članice od ulaganja u tu državu članicu i stoga čini ograničenje slobodnog kretanja kapitala koje je načelno zabranjeno člankom 63. UFEU‑a.

61

Valja ipak razmotriti može li se to ograničenje opravdati s obzirom na odredbe UFEU‑a.

62

Sukladno članku 65. stavku 1. točki (a) UFEU‑a, odredbe članka 63. UFEU‑a ne dovode u pitanje pravo država članica da primjenjuju odgovarajuće odredbe svojeg poreznog prava kojima se razlikuju porezni obveznici koji nisu u istom položaju u pogledu mjesta boravišta ili mjesta ulaganja njihova kapitala.

63

Ta se odredba, s obzirom na to da predstavlja iznimku od temeljnog načela slobodnog kretanja kapitala, mora usko tumačiti. Prema tome, ne može se tumačiti na način da je svako porezno zakonodavstvo koje razlikuje porezne obveznike prema mjestu boravišta ili državi članici u kojoj ulažu svoj kapital automatski u skladu s UFEU‑om. Naime, iznimka iz članka 65. stavka 1. točke (a) UFEU‑a sama je ograničena člankom 65. stavkom 3. UFEU‑a, prema kojem nacionalne odredbe iz stavka 1. tog članka „ne smiju biti sredstvo proizvoljne diskriminacije ili prikrivenog ograničenja slobodnog kretanja kapitala i platnog prometa kako je utvrđeno u članku 63. [UFEU‑a]” (presuda od 10. travnja 2014., Emerging Markets Series of DFA Investment Trust Company, C‑190/12, EU:C:2014:249, t. 55. i 56. i navedena sudska praksa).

64

Stoga valja razlikovati nejednako postupanje dopušteno člankom 65. stavkom 1. točkom (a) UFEU‑a i diskriminaciju zabranjenu člankom 65. stavkom 3. UFEU‑a. Međutim, iz sudske prakse Suda u tom pogledu proizlazi da se nacionalni porezni propis može smatrati usklađenim s odredbama Ugovora o slobodnom kretanju kapitala ako se razlika u postupanju odnosi na situacije koje nisu objektivno usporedive ili ako je ta razlika u postupanju opravdana na temelju važnog razloga u općem interesu (presuda od 10. svibnja 2012., Santander Asset Management SGIIC i dr., C‑338/11 do C‑347/11, EU:C:2012:286, t. 23. i navedena sudska praksa).

65

Iz sudske prakse Suda proizlazi da usporedivost situacije s prekograničnim elementom i unutarnje situacije treba ispitivati vodeći računa o svrsi predmetnih nacionalnih odredaba te o njihovu cilju i sadržaju (vidjeti osobito presudu od 2. lipnja 2016., Pensioenfonds Metaal en Techniek, C‑252/14, EU:C:2016:402, t. 48. i navedenu sudsku praksu).

66

Nadalje, u skladu sa sudskom praksom Suda, od trenutka kad država, jednostrano ili ugovorom, podvrgne porezu na dohodak ne samo porezne obveznike rezidente nego i porezne obveznike nerezidente za dividende koje primaju od društva rezidenta, položaj tih poreznih obveznika nerezidenata približava se onomu poreznih obveznika rezidenata (presude od 20. listopada 2011., Komisija/Njemačka, C‑284/09, EU:C:2011:670, t. 56. i od 17. rujna 2015., Miljoen i dr., C‑10/14, C‑14/14 i C‑17/14, EU:C:2015:608, t. 67. i navedena sudska praksa).

67

Tuženik u glavnom postupku i njemačka vlada međutim navode da se rezidentni i nerezidentni mirovinski fondovi ne nalaze u objektivno usporedivim položajima u odnosu na propis iz glavnog postupka.

68

S jedne strane, poput situacije o kojoj je riječ u glavnom postupku koja je dovela do presude od 22. prosinca 2008., Truck Center (C‑282/07, EU:C:2008:762), različito postupanje proizlazi iz primjene različitih tehnika oporezivanja na rezidente i nerezidente.

69

S druge strane, opravdano je primijeniti različito postupanje prema rezidentnim i nerezidentnim mirovinskim fondovima u mjeri u kojoj ne postoji izravna veza između primanja dividendi u Njemačkoj i izdataka koji čine sredstva raspoređena u matematičke i druge tehničke pričuve, kako zahtijeva sudska praksa Suda u vezi s usporedivošću položaja rezidenata i nerezidenata kad je riječ o izdacima izravno povezanima s djelatnošću na temelju koje je nastao oporeziv dohodak u državi članici (vidjeti osobito presude od 31. ožujka 2011., Schröder, C‑450/09, EU:C:2011:198, t. 40. i navedena sudska praksa, i od 24. veljače 2015., Grünewald, C‑559/13, EU:C:2015:109, t. 29.).

70

Kad je riječ, kao prvo, o argumentu prema kojem razlika u tretmanu proizlazi iz primjene različitih tehnika oporezivanja na rezidente i nerezidente, valja navesti da iako je Sud u točki 41. presude od 22. prosinca 2008., Truck Center (C‑282/07, EU:C:2008:762), presudio da se razlika u postupanju koja se sastoji od primjene različitih tehnika oporezivanja ovisno o mjestu boravišta poreznog obveznika odnosi na situacije koje nisu objektivno usporedive, on je ipak u točkama 43., 44. i 49. te presude pojasnio da je dohodak o kojem je riječ u predmetu koji je doveo do navedene presude bio u svakom slučaju oporezivan bez obzira na to je li ga primio porezni obveznik rezident ili nerezident i da, štoviše, razlika u tehnikama oporezivanja nužno ne dovodi do prednosti za primatelje rezidente.

71

Međutim, kao što proizlazi iz točaka 57. i 58. ove presude, primjena njemačkog propisa o kojem je riječ u glavnom postupku dovodi do toga da su dividende koje se isplaćuju rezidentnim mirovinskim fondovima u konačnici potpuno ili djelomično oslobođene poreza, dok su dividende isplaćene nerezidentnim mirovinskim fondovima podvrgnute konačnom porezu od 15 %.

72

Stoga se nacionalni propis u glavnom postupku ne ograničava na propisivanje različitih pravila o ubiranju poreza ovisno o mjestu boravišta primatelja dividendi koje potječu iz države tog propisa. On također može dovesti do potpunog ili djelomičnog oslobođenja od poreza dividendi isplaćenih rezidentnim mirovinskim fondovima i tako potonjima osigurati prednost.

73

Posljedično tomu, razlika u postupanju u glavnom postupku ne može se opravdati razlikom u položaju rezidentnih i nerezidentnih mirovinskih fondova s obzirom na primjenu različitih tehnika oporezivanja.

74

Kad je riječ, na drugom mjestu, o argumentu koji se odnosi na različitost položaja rezidentnih i nerezidentnih mirovinskih fondova u odnosu na mogućnost tretiranja sredstava raspoređenih u pričuve za mirovinske obveze kao poslovnih izdataka, valja podsjetiti da je Sud, što se tiče izdataka, poput poslovnih izdataka izravno povezanih s djelatnošću kojom se ostvaruje oporezivi dohodak u državi članici, presudio da se rezidenti te države članice i nerezidenti nalaze u usporedivoj situaciji (vidjeti osobito presude od 31. ožujka 2011., Schröder, C‑450/09, EU:C:2011:198, t. 40.; od 8. studenoga 2012., Komisija/Finska, C‑342/10, EU:C:2012:688, t. 37., i od 24. veljače 2015., Grünewald, C‑559/13, EU:C:2015:109, t. 29.).

75

Međutim, sud koji je uputio zahtjev u svojoj odluci kojom se upućuje prethodno pitanje navodi da odredbe članka 21. KStG‑a o matematičkim pričuvama i članka 21. stavka 2. KStG‑a o pričuvama za rabat nisu odredbe kojima se dopušta odbitak poslovnih izdataka i da u njemačkom pravu ne postoji pravilo koje izričito predviđa da se sredstva raspoređena u matematičke i slične tehničke pričuve mogu odbiti od oporezivog dohotka kao porezno priznati izdaci. Kao što je istaknuto u točki 43. ove presude, Sud je u načelu dužan donijeti odluku na temelju ocjena proizašlih iz odredbi nacionalnog prava, kako su iznesene u odluci kojom je upućen zahtjev za prethodnu odluku.

76

U tom pogledu situacija u glavnom postupku razlikuje se od one koja je dovela do presude od 8. studenoga 2012., Komisija/Finska (C‑342/10, EU:C:2012:688), u kojoj je nacionalni zakonodavac izričito izjednačio iznose uplaćivane u pričuve radi ispunjavanja obveza u području mirovina s izdacima nastalima kako bi se stekao ili zadržao dohodak od gospodarske djelatnosti.

77

Posljedično, sudska praksa navedena u točki 74. ove presude nije relevantna za ispitivanje usporedivosti položaja nerezidentnog i rezidentnog mirovinskog fonda u odnosu na nacionalni propis u glavnom postupku. Dakle, okolnost na koju se poziva njemačka vlada, prema kojoj sredstva raspoređena u matematičke i druge tehničke pričuve ne čine izdatke nastale kako bi se ostvario dohodak od dividendi, ne može dovesti u pitanje tu usporedivost položaja.

78

U tim okolnostima valja navesti da sud koji je uputio zahtjev smatra da kada isplaćene dividende povećaju matematičke pričuve ili druge stavke obveza, dobit mirovinskog fonda ostaje neizmijenjena, tako da ne postoji oporezivo povećanje imovine. On dodaje da su pričuve za mirovinske obveze, koje smanjuju oporezivi dohodak, izravna posljedica primanja dividendi. Posljedično, sud koji je uputio zahtjev smatra da su rezidentni i nerezidentni mirovinski fondovi u usporedivom položaju sa stajališta uzimanja u obzir sredstava raspoređenih u matematičke i slične tehničke pričuve, u svrhu utvrđivanja njihove porezne osnovice kad je riječ o dividendama koje primaju.

79

Iz informacija koje je pružio sud koji je uputio zahtjev tako proizlazi da postoji uzročno‑posljedična veza između primanja dividendi, povećanja matematičkih pričuva i drugih stavki obveza te nepovećanja oporeziva iznosa rezidentnih fondova s obzirom na to da dividende koje se koriste u svrhu tehničkih pričuva ne povećavaju oporezivu dobit mirovinskih fondova, što je uostalom na raspravi potvrdila njemačka vlada. Naime, ta vlada smatra da velik dio dobiti stečene ulaganjem mora ići u korist osiguranika, tako da ne može ostati u mirovinskom fondu i da je dohodak uvjet za troškove u odnosu na pričuvu.

80

Nacionalni propis koji omogućuje potpuno ili djelomično porezno oslobođenje dividendi isplaćenih rezidentnim mirovinskim fondovima tako olakšava akumulaciju kapitala takvih fondova, iako su, kao što je na raspravi navela njemačka vlada, svi mirovinski fondovi u načelu dužni uložiti premije osiguranja na tržište kapitala kako bi ostvarili dohodak u obliku dividendi koji im omogućuje ispunjavanje njihovih budućih obveza na temelju ugovora o osiguranju.

81

Međutim, nerezidentni mirovinski fond, koji primljene dividende koristi za prikupljanje sredstava za mirovine koje će morati isplatiti u budućnosti, namjerno ili na temelju zakona na snazi u državi njegova sjedišta, nalazi se u tom pogledu u situaciji usporedivoj s onom rezidentnog mirovinskog fonda.

82

Sud koji je uputio zahtjev mora provjeriti je li o tomu riječ u glavnom postupku.

83

U slučaju da sud koji je uputio zahtjev utvrdi da se nerezidentni mirovinski fond nalazi u položaju usporedivom s položajem rezidentnog mirovinskog fonda u odnosu na namjenu dividendi za potrebu isplate mirovina, valja još razmotriti može li se razlika u postupanju u glavnom postupku u slučaju potrebe opravdati važnim razlozima u općem interesu (vidjeti u tom smislu osobito presudu od 24. studenoga 2016., SECIL, C‑464/14, EU:C:2016:896, t. 54. i 56.).

84

U tom pogledu, kao prvo, budući da je njemačka vlada na raspravi navela da propis u glavnom postupku spada u kontekst uravnotežene raspodjele ovlasti oporezivanja između države članice izvora dividendi i države sjedišta mirovinskog fonda, valja podsjetiti da potreba očuvanja uravnotežene raspodjele ovlasti oporezivanja među državama članicama i trećim zemljama predstavlja razlog koji može opravdati ograničenje slobodnog kretanja kapitala, osobito ako predmetne nacionalne mjere imaju za cilj spriječiti ponašanje koje bi ugrozilo pravo države članice na izvršavanje njezine porezne ovlasti s obzirom na djelatnosti koje se obavljaju na njezinu području (presuda od 26. veljače 2019., X (Društva posrednici sa sjedištem u trećim zemljama), C‑135/17, EU:C:2019:136, t. 72. i navedena sudska praksa).

85

Međutim, ako je država članica odlučila potpuno ili djelomično osloboditi od oporezivanja dividende isplaćene rezidentnim mirovinskim fondovima, ona se ne može pozvati na potrebu osiguranja uravnotežene raspodjele ovlasti oporezivanja među državama članicama i trećim zemljama kako bi opravdala oporezivanje dividendi isplaćenih nerezidentnim mirovinskim fondovima (vidjeti u tom smislu presude od 20. listopada 2011., Komisija/Njemačka, C‑284/09, EU:C:2011:670, t. 78., od 10. svibnja 2012., Santander Asset Management SGIIC i dr., C‑338/11 do C‑347/11, EU:C:2012:286, t. 48. i od 21. lipnja 2018., Fidelity Funds i dr., C‑480/16, EU:C:2018:480, t. 71.).

86

Stoga se ne može pozivati na potrebu očuvanja uravnotežene raspodjele ovlasti oporezivanja među državama članicama i trećim zemljama kako bi se opravdalo ograničenje slobodnog kretanja kapitala o kojem je riječ u glavnom postupku.

87

Zatim, kad je riječ o potrebi očuvanja usklađenosti poreznog sustava, koju je spomenuo sud koji je uputio zahtjev, koja također može opravdati propis kojim se ograničavaju temeljne slobode, pod uvjetom da se utvrdi postojanje izravne veze između porezne prednosti u pitanju i prijeboja te prednosti s pojedinim poreznim opterećenjem, dok se izravnost te veze mora ocijeniti s obzirom na cilj propisa u pitanju (vidjeti osobito presudu od 21. lipnja 2018., Fidelity Funds i dr., C‑480/16, EU:C:2018:480, t. 79. i 80. i navedenu sudsku praksu), valja navesti da se njemačka vlada nije pozvala na postojanje takve izravne veze, potrebne da bi se moglo priznati takvo opravdanje.

88

Naposljetku, kad je riječ o potrebi osiguranja učinkovitosti poreznog nadzora koja predstavlja važan razlog u općem interesu koji može opravdati ograničenje slobodnog kretanja kapitala (presuda od 26. veljače 2019., X (Društva posrednici sa sjedištem u trećim zemljama), C‑135/17, EU:C:2019:136, t. 74.), na koju se pozvao i sud koji je uputio zahtjev, valja navesti da spis kojim raspolaže Sud ne sadržava nijedan element koji omogućuje da se utvrdi da je nacionalni propis poput onog u glavnom postupku primjeren za postizanje tog cilja.

89

S obzirom na prethodno navedeno, na prvo pitanje valja odgovoriti tako da članke 63. i 65. UFEU‑a valja tumačiti na način da im se protivi nacionalni propis na temelju kojeg su dividende koje rezidentno društvo isplaćuje rezidentnom mirovinskom fondu, s jedne strane, podvrgnute porezu po odbitku koji se može u cijelosti odbiti od poreza na dobit koji duguje taj fond i dovesti do povrat kad porez po odbitku premaši porez na dobit koji duguje taj fond i, s druge strane, ne dovode do povećanja dobiti koja se oporezuje porezom na dobit ili dovode samo do umjerenog povećanja te dobiti zbog mogućnosti odbijanja od navedene dobiti iznosa pričuva za mirovinske obveze, dok dividende isplaćene nerezidentnom mirovinskom fondu podliježu porezu po odbitku koji za takav fond čini konačni porez, kad nerezidentni mirovinski fond primljene dividende namjenjuje za isplatu mirovina koje će morati isplatiti u budućnosti, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri.

90

Svojim drugim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 64. stavak 1. UFEU‑a tumačiti na način da se nacionalni propis, na temelju kojeg su dividende koje rezidentno društvo isplaćuje rezidentnom mirovinskom fondu, s jedne strane, podvrgnute porezu po odbitku koji se može u potpunosti odbiti od poreza na dobit koji duguje taj fond i koji može dovesti do povrata kad porez po odbitku premaši porez na dobit koji duguje taj fond i, s druge strane, ne dovode do povećanja dobiti koja se oporezuje porezom na dobit ili dovode samo do umjerenog povećanja te dobiti zbog mogućnosti odbijanja od navedene dobiti iznosa pričuva za mirovinske obveze, dok dividende isplaćene nerezidentnom mirovinskom fondu podliježu porezu po odbitku koji za takav fond čini konačni porez, može smatrati ograničenjem koje je postojalo na dan 31. prosinca 1993., u svrhu primjene te odredbe.

91

Odredbe članka 63. UFEU‑a na temelju članka 64. stavka 1. UFEU‑a ne dovode u pitanje primjenu onih ograničenja prema trećim državama koja prema nacionalnom pravu ili pravu Unije postoje na dan 31. prosinca 1993., usvojenih u odnosu na kretanje kapitala u treće zemlje ili iz njih, koje obuhvaćaju izravna ulaganja, uključujući ulaganja u nekretnine, poslovni nastan, pružanje financijskih usluga ili uvrštenje vrijednosnih papira na tržišta kapitala.

92

Kada je riječ o vremenskom kriteriju uspostavljenom člankom 64. stavkom 1. UFEU‑a, iz dobro utvrđene sudske prakse Suda proizlazi da, iako nacionalni sudac u načelu mora utvrditi sadržaj zakonodavstva koje postoji na dan određen aktom Unije, na Sudu je da pruži elemente za tumačenje pojma prava Unije na koji se može pozivati prilikom primjene sustava iznimki, koji predviđa to pravo za nacionalno zakonodavstvo „koje postoji” na određeni dan (presuda od 10. travnja 2014., Emerging Markets Series of DFA Investment Trust Company, C‑190/12, EU:C:2014:249, t. 47. i navedena sudska praksa).

93

Pojam „ograničenje koje postoji na dan 31. prosinca 1993.” u smislu članka 64. stavka 1. UFEU‑a pretpostavlja da je pravni okvir koji sadržava ograničenje o kojem je riječ bio neprekinuto dio pravnog poretka predmetne države članice od tog datuma. Naime, u protivnom bi država članica mogla u svakom trenutku ponovno uvesti ograničenja kretanja kapitala u treće države ili iz njih, a koja su na dan 31. prosinca 1993. postojala u nacionalnom pravnom poretku, ali nisu bila zadržana (presude od 5. svibnja 2011., Prunus i Polonium, C‑384/09, EU:C:2011:276, t. 34. i navedena sudska praksa, i od 20. rujna 2018., EV, C‑685/16, EU:C:2018:743, t. 74.).

94

Međutim, Sud je već presudio da svaka nacionalna mjera donesena nakon tog datuma nije, samom tom činjenicom, automatski isključena iz sustava iznimki uspostavljenog pravom Unije. Naime, iz ustaljene sudske prakse Suda proizlazi da ograničenja predviđena odredbama usvojenima nakon navedenog datuma, koje su u svojoj biti istovjetne ranijim propisima ili koje se ograničavaju na smanjivanje ili ukidanje prepreke izvršavanju prava i sloboda kretanja koje se nalaze u ranijem propisu, mogu biti izjednačena s navedenim ograničenjima koja „postoje”. Nasuprot tomu, zakonodavstvo koje počiva na logici drukčijoj od one prethodnog prava i koje uspostavlja nove postupke ne može se smatrati istovjetnim zakonodavstvu koje postoji na taj datum (vidjeti u tom smislu presude od 10. travnja 2014., Emerging Markets Series of DFA Investment Trust Company, C‑190/12, EU:C:2014:249, t. 48.; od 20. rujna 2018., EV, C‑685/16, EU:C:2018:743, t. 75., i od 26. veljače 2019., X (Društva posrednici sa sjedištem u trećoj zemlji), C‑135/17, EU:C:2019:136, t. 37. i 39. i navedena sudska praksa).

95

U tom pogledu sud koji je uputio zahtjev ističe da je odredba članka 32. stavka 1. točke 2. KStG‑a kojom se predviđa konačnost poreza po odbitku, a koja je uzrok razlike u postupanju prema rezidentnim i nerezidentnim mirovinskim fondovima, već postojala 31. prosinca 1993. u obliku odredbe članka 50. stavka 1. točke 2. KStG‑a iz 1991. čiji su tekst i učinak istovjetni.

96

Ipak, CPP pred Sudom navodi da njemačko pravo nije na dan 31. prosinca 1993. poznavalo mirovinske fondove jer su oni uvedeni u pravo osiguranja i KStG tek s učinkom od 1. siječnja 2002. i da prije tog datuma nije postojao ni poseban porezni propis o mirovinskim fondovima.

97

Međutim, Sud je već presudio da je, iako su na dan 31. prosinca 1993. dividende koje je rezidentno društvo isplatilo nerezidentnim subjektima bile podvrgnute bilo istom postupanju kao one isplaćene rezidentnim subjektima bilo različitom ali povoljnijem postupanju od onog primijenjenog na dividende isplaćene rezidentnim društvima, ali je nakon tog datuma uvedeno oslobođenje u korist dividendi isplaćenih rezidentnim društvima, valjalo utvrditi da vremenski kriterij nije bio ispunjen jer je konstitutivni element ograničenja slobodnog kretanja kapitala, to jest porezno oslobođenje, bio naknadno uveden, pritom napuštajući logiku prethodnog zakonodavstva i uspostavljajući novi postupak (vidjeti u tom smislu presudu od 10. travnja 2014., Emerging Markets Series of DFA Investment Trust Company, C‑190/12, EU:C:2014:249, t. 50. do 52.).

98

Stoga je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri je li zbog donošenja posebnog propisa o mirovinskim fondovima nakon 31. prosinca 1993. položaj nerezidentnih mirovinskih fondova postao nepovoljniji od položaja rezidentnih mirovinskih fondova kad je riječ o dividendama koje su im isplatila rezidentna društva, tako da se ne može smatrati da je na taj datum postojao konstitutivni element ograničenja o kojem je riječ u predmetnom slučaju. S obzirom na tu ocjenu, sud koji je uputio zahtjev morat će voditi računa o tome da uvjete koje mora ispunjavati nacionalni propis da bi se mogao smatrati „postojećim” na dan 31. prosinca 1993., neovisno o naknadnoj izmjeni nacionalnog pravnog okvira, također treba usko tumačiti (presude od 20. rujna 2018., EV, C‑685/16, EU:C:2018:743, t. 81. i od 26. veljače 2019., X (Društva posrednici sa sjedištem u trećim zemljama), C‑135/17, EU:C:2019:136, t. 42.).

99

Kad bi tomu bilo tako, ne bi se moglo smatrati da je vremenski kriterij ispunjen.

100

Kad je riječ o materijalnom kriteriju, valja podsjetiti da članak 64. stavak 1. UFEU‑a taksativno navodi kretanja kapitala koja mogu izbjeći primjenu članka 63. stavka 1. UFEU‑a te ga se kao iznimku od temeljnog načela slobodnog kretanja kapitala mora usko tumačiti (presuda od 21. svibnja 2015., Wagner‑Raith, C‑560/13, EU:C:2015:347, t. 21.).

101

Sud je već u tom pogledu pojasnio da ograničenja kretanja kapitala, u treće zemlje ili iz njih, koja obuhvaćaju portfeljna ulaganja, ne potpadaju pod kretanja kapitala koja podrazumijevaju „izravna ulaganja”, obuhvaćena tim člankom 64. stavkom 1. UFEU‑a (vidjeti u tom smislu presudu od 26. veljače 2019., X (Društva posrednici sa sjedištem u trećoj zemlji), C‑135/17, EU:C:2019:136, t. 28.).

102

U predmetnom slučaju sud koji je uputio zahtjev primjećuje da dionice društava koja isplaćuju dividende koje je držao CPP nisu nikad premašile udio od 1 %, što odgovara takozvanim „portfeljnim” ulaganjima koja označavaju stjecanje vrijednosnih papira na tržištu kapitala izvršeno s isključivim ciljem provedbe financijskog ulaganja, bez namjere da se utječe na upravljanje poduzećem i kontrolu nad njime, tako da se ne može utvrditi da se situacija poput one o kojoj je riječ u glavnom postupku odnosi na kretanja kapitala koja podrazumijevaju „izravna ulaganja” u smislu članka 64. stavka 1. UFEU‑a.

103

Međutim, u mjeri u kojoj mirovinski fond može svojim osiguranicima pružati financijske usluge, valja još provjeriti podrazumijevaju li kretanja kapitala, poput onih u propisu o kojem je riječ u glavnom postupku, pružanje financijskih usluga u smislu članka 64. stavka 1. UFEU‑a.

104

U tom pogledu Sud je presudio da je odlučujući kriterij za primjenu članka 64. stavka 1. UFEU‑a uzročno‑posljedična veza koja postoji između kretanja kapitala i pružanja financijskih usluga, a ne područje primjene ratione personae sporne nacionalne mjere ili njezin odnos prema pružatelju umjesto prema primatelju takvih usluga. Naime, područje primjene te odredbe definirano je navođenjem kategorija kretanja kapitala koja mogu podlijegati ograničenjima (presuda od 21. svibnja 2015., Wagner‑Raith, C‑560/13, EU:C:2015:347, t. 39.).

105

Kako bi nacionalna mjera mogla biti obuhvaćena navedenom iznimkom, mora se odnositi na kretanja kapitala koja su usko povezana s pružanjem financijskih usluga, odnosno mora postojati uzročno posljedična veza između kretanja kapitala i pružanja financijskih usluga (presuda od 21. svibnja 2015., Wagner‑Raith, C‑560/13, EU:C:2015:347, t. 43. i 44.).

106

Stoga je nacionalno zakonodavstvo, koje tako što se primjenjuje na kretanja kapitala u smjeru i iz trećih zemalja ograničava pružanje financijskih usluga, obuhvaćeno člankom 64. stavkom 1. UFEU‑a (presuda od 21. svibnja 2015., Wagner‑Raith, C‑560/13, EU:C:2015:347, t. 45. i navedena sudska praksa).

107

Kad je riječ o stjecanju udjela u investicijskim fondovima sa sjedištem na britanskom prekomorskom području kao i primitku dividendi od tih udjela, Sud je u točki 46. presude od 21. svibnja 2015., Wagner‑Raith (C‑560/13, EU:C:2015:347), presudio da ono podrazumijeva postojanje pružanja financijskih usluga od strane tih investicijskih fondova u korist dotičnog ulagača. Sud je pojasnio da takvo ulaganje omogućuje predmetnom ulagaču da zahvaljujući tim uslugama, među ostalim, postigne povećanu diverzifikaciju u pogledu različite imovine kao i bolju raspodjelu rizika.

108

Međutim, kao što je nezavisni odvjetnik naveo u točki 100. svojeg mišljenja, stjecanja udjela mirovinskog fonda i dividende koje taj fond prima na toj osnovi prvenstveno služe za održavanje imovine povećanom diversifikacijom i boljom raspodjelom rizika, kao i pričuva koje oblikuje, kako bi ispunio mirovinske obveze prema svojim osiguranicima. Ta stjecanja udjela i te dividende tako na prvom mjestu čine sredstvo kojem mirovinski fond pribjegava kako bi poštovao svoje mirovinske obveze, a ne uslugu koju pruža tim osiguranicima.

109

U tim okolnostima valja zaključiti da ne postoji dovoljno uska veza u obliku uzročno posljedične veze, u smislu sudske prakse spomenute u točkama 104. do 106. ove presude, između kretanja kapitala obuhvaćenog propisom iz glavnog postupka o primanju dividendi od strane mirovinskog fonda i pružanja financijskih usluga u smislu članka 64. stavka 1. UFEU‑a.

110

S obzirom na prethodna razmatranja, na drugo pitanje valja odgovoriti na način da članak 64. stavak 1. UFEU‑a valja tumačiti na način da se nacionalni propis, na temelju kojeg su dividende koje rezidentno društvo isplaćuje rezidentnom mirovinskom fondu, s jedne strane, podvrgnute porezu po odbitku koji se može u potpunosti odbiti od poreza na dobit koji duguje taj fond i koji može dovesti do povrata kad porez po odbitku premaši porez na dobit koji duguje fond i, s druge strane, ne dovode do povećanja dobiti koja se oporezuje dugovanim porezom na dobit ili dovode samo do umjerenog povećanja te dobiti zbog mogućnosti odbijanja od navedene dobiti iznosa pričuva za mirovinske obveze, dok dividende isplaćene nerezidentnom mirovinskom fondu podliježu porezu po odbitku koji za takav fond čini konačni porez, ne može smatrati ograničenjem koje je postojalo 31. prosinca 1993. u svrhu primjene te odredbe.

111

Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se

Slijedom navedenoga, Sud (drugo vijeće) odlučuje: