–

za Coöperatieve Vereniging SNB‑REACT U. A., K. Turk, vandeadvokaat, i M. Pild, advokaat,

–

za estonsku vladu, N. Grünberg, u svojstvu agenta,

–

za nizozemsku vladu, M. K. Bulterman, P. Huurnink i J. Langer, u svojstvu agenata,

–

za Europsku komisiju, F. Wilman i E. Randvere, u svojstvu agenata,

1

Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje članka 4. točke (c) Direktive 2004/48/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 29. travnja 2004. o provedbi prava intelektualnog vlasništva (SL 2004., L 157, str. 45.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 17., svezak 2., str. 74.) i članaka 12. do 14. Direktive 2000/31/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 8. lipnja 2000. o određenim pravnim aspektima usluga informacijskog društva na unutarnjem tržištu, posebno elektroničke trgovine (Direktiva o elektroničkoj trgovini) (SL 2000., L 178, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 13., svezak 39., str. 58.).

2

Zahtjev je upućen u okviru spora između Coöperatieve Vereniginga SNB‑REACT U. A. (u daljnjem tekstu: SNB‑REACT) i Deepaka Mehte u vezi s odgovornošću potonjeg za povredu prava desetero nositelja žigova.

3

U uvodnoj izjavi 42. Direktive 2000/31 navodi se:

„Iznimke od odgovornosti utvrđene u ovoj direktivi odnose se jedino na slučajeve u kojima je aktivnost davatelja usluga informacijskog društva ograničena na tehnički proces poslovanja i omogućavanja pristupa komunikacijskoj mreži preko koje se informacije stavljene na raspolaganje od trećih strana prenose ili privremeno pohranjuju, isključivo u svrhu učinkovitijeg prijenosa; ta aktivnost je samo tehničke, automatske i pasivne naravi, što podrazumijeva da davatelj usluga informacijskog društva nije upoznat s informacijama koje se prenose ili pohranjuju niti ima kontrolu nad njima.”

4

Poglavlje II. te direktive, naslovljeno „Načela”, sadržava, među ostalim, odjeljak 4., koji nosi naslov „Odgovornost posrednih davatelja usluga” i u kojem se nalaze njezini članci 12. do 15.

5

Članak 12. te direktive, naslovljen „Samo prijenosnik informacija”, propisuje:

„1.   Kad se pružena usluga informacijskog društva sastoji od prijenosa komunikacijskom mrežom informacija dobivenih od primatelja usluge ili kad se ta usluga sastoji od omogućavanja pristupa komunikacijskoj mreži, države članice moraju osigurati da davatelj usluge nije odgovoran za informacije koje se prenose […]

[…]

3.   Ovaj članak ne utječe na mogućnost suda ili upravne vlasti da u skladu s pravnim sustavom države članice od davatelja usluga zahtijeva okončanje ili sprečavanje prekršaja.”

6

Članak 13. Direktive 2000/31, naslovljen „Privremeni smještaj informacija”, predviđa:

„1.   Ako se pružena usluga informacijskog društva sastoji od prijenosa informacija komunikacijskom mrežom koje je dao primatelj usluge, države članice moraju osigurati da davatelj usluga nije odgovoran za automatsku, privremenu i prolaznu pohranu tih informacija, koja je izvršena isključivo u svrhu učinkovitijeg daljnjeg prijenosa informacija prema drugim primateljima usluge na njihov zahtjev […]

[…]

2.   Ovaj članak ne utječe na mogućnost suda ili upravne vlasti da u skladu s pravnim sustavom države članice od davatelja usluga zahtijeva okončanje ili sprečavanje prekršaja.”

7

Članak 14. te direktive, naslovljen „Smještaj informacija na poslužitelju (‚hosting’)”, određuje:

„1.   Kad se pružena usluga informacijskog društva sastoji od pohrane informacija dobivenih od primatelja usluge, države članice moraju osigurati da davatelj usluge nije odgovoran za informacije pohranjene na zahtjev primatelja usluge […]

[…]

3.   Ovaj članak ne utječe na mogućnost da sud ili upravno tijelo, u skladu s pravnim sustavom države članice, od davatelja usluge zahtijeva okončanje ili sprečavanje prekršaja i ne utječe na mogućnost da država članica utvrdi postupke kojima se uređuje uklanjanje ili onemogućavanje pristupa informacijama.”

8

U uvodnoj izjavi 18. Direktive 2004/48 navodi se:

„Osobe koje su ovlaštene zahtijevati primjenu tih mjera, postupaka i pravnih sredstava ne bi smjele biti samo nositelji prava već i osobe koje imaju izravan interes i pravni položaj u onoj mjeri u kojoj im to dopušta i u kojoj je to u skladu s primjenjivim pravom, što može uključivati profesionalne organizacije zadužene za upravljanje takvim pravima ili za zaštitu kolektivnih ili pojedinačnih interesa za koje su odgovorne.”

9

U poglavlju I. te direktive, naslovljenom „Cilj i područje primjene”, nalazi se, među ostalim, njezin članak 2., koji nosi naslov „Područje primjene” i koji u stavku 1. predviđa:

„Ne dovodeći u pitanje sredstva koja su predviđena ili koja mogu biti predviđena zakonodavstvom [Unije] ili nacionalnim zakonodavstvom, ako su ta sredstva povoljnija za nositelje prava, mjere, postupci i pravna sredstva predviđeni ovom direktivom primjenjuju se, u skladu s člankom 3., na svaku povredu prava intelektualnog vlasništva kako je predviđeno pravom [Unije] i/ili nacionalnim pravom dotične države članice.”

10

U poglavlju II. Direktive 2004/48, naslovljenom „Mjere, postupci i pravna sredstva”, nalazi se, među ostalim, njezin članak 4., koji nosi naslov „Osobe ovlaštene za podnošenje zahtjeva za primjenu mjera, postupaka i pravnih sredstava” i koji glasi kako slijedi:

„Kao osobe koje su ovlaštene zatražiti primjenu mjera, postupaka i pravnih sredstava iz ovog poglavlja države članice moraju priznati:

11

Članak 3. tsiviilkohtumenetluse seadustika (Zakonik o građanskom postupku) (RT I 2005., 26, 197), naslovljen „Aktivna procesna legitimacija pred sudom”, predviđa u stavku 2.:

„U zakonom predviđenim slučajevima sud odlučuje o građanskom predmetu i kada osoba pred njim pokrene postupak radi zaštite predmnijevanog, zakonom zaštićenog prava ili interesa treće osobe ili javnosti.”

12

Članak 601. kaubamärgiseadusa (Zakon o žigovima) (RT I 2002., 49, 308), naslovljen „Zastupnik u sporovima o žigovima”, određuje u stavku 2.:

„Radi zaštite njegovih prava, nositelja žiga može zastupati organizacija čiji je član, a koja ima aktivnu procesnu legitimaciju i predstavlja nositelje žigova.”

13

Članak 8. infoühiskonna teenuse seadusa (Zakon u uslugama informacijskog društva) (RT I 2004., 29, 191), naslovljen „Ograničenje odgovornosti u slučaju pukog prijenosa informacija i omogućavanja pristupa komunikacijskoj mreži dostupnoj javnosti”, glasi kako slijedi:

„1.   Ako se usluga sastoji samo od prijenosa komunikacijskom mrežom dostupnom javnosti informacija koje je dao primatelj usluge ili od omogućavanja pristupa komunikacijskoj mreži dostupnoj javnosti, pružatelj usluga nije odgovoran za sadržaj prenesenih informacija […]”

14

Članak 9. tog zakona, naslovljen „Ograničenje odgovornosti u slučaju privremenog smještaja informacija”, određuje:

„Ako se usluga sastoji od prijenosa javno dostupnom mrežom za prijenos podataka informacija koje je dao primatelj usluge, pri čemu dotični način prijenosa iz tehničkih razloga zahtijeva privremenu pohranu informacija, davatelj usluga nije odgovoran za sadržaj informacija prilikom automatske, privremene i prolazne pohrane tih informacija, kada je ta usluga pružena isključivo u svrhu učinkovitijeg daljnjeg prijenosa informacija prema drugim primateljima usluge na njihov zahtjev […]”

15

Članak 10. navedenog zakona, naslovljen „Ograničenje odgovornosti u slučaju pružanja usluge pohrane informacija”, predviđa u stavku 1.:

„Kad se usluga sastoji od pohrane informacija dobivenih od primatelja usluge, davatelj usluge nije odgovoran za sadržaj informacije pohranjene na zahtjev primatelja usluge […]”

16

SNB‑REACT organizacija je sa sjedištem u Amsterdamu (Nizozemska) koja osigurava kolektivno zastupanje nositelja žigova.

17

On je Harju Maakohusu (Prvostupanjski sud u Harjuu, Estonija) podnio tužbu u kojoj je zatražio da D. Mehta prestane s povredama prava desetero njegovih članova, da se suzdrži od novih povreda i da mu se naloži naknada štete koju je prouzročio.

18

U prilog toj tužbi SNB‑REACT istaknuo je da je D. Mehta registrirao nazive internetskih domena na kojima se nezakonito rabe znakovi istovjetni žigovima koji pripadaju njegovim članovima, kao i internetske stranice na kojima se nezakonito prodaje roba označena tim znakovima. K tome, SNB‑REACT naveo je da D. Mehta posjeduje IP adrese koje odgovaraju tim nazivima domena i internetskim stranicama. Naposljetku je naglasio da je D. Mehta odgovoran za nezakonitu uporabu predmetnih znakova na spomenutim nazivima domena i internetskim stranicama na koju je opetovano upozoravan.

19

U svoju obranu D. Mehta tvrdio je da nije registrirao nazive domena i internetske stranice na koje upućuje SNB‑REACT niti je na ikoji način rabio znakove istovjetne žigovima čiji su nositelji članovi te organizacije. Nadalje, iako je priznao da posjeduje 38000 IP adresa, napomenuo je da se ograničava na njihovo iznajmljivanje dvama društvima. Naposljetku, on je naveo da ga se, uzimajući u obzir tu aktivnost, treba smatrati isključivo pružateljem pristupa elektroničkoj komunikacijskoj mreži i prenositeljem informacija.

20

Harju Maakohus (Prvostupanjski sud u Harju) odbio je zahtjev SNB‑REACT‑a ocjenjujući, kao prvo, da potonji nema aktivnu procesnu legitimaciju pred sudom kako bi u vlastito ime podnio tužbu kojom nastoji ishoditi zaštitu prava svojih članova i naknadu štete koja je prouzročena povredom tih prava. U tom pogledu spomenuti sud utvrdio je da SNB‑REACT nije nositelj prava na žigove na koje se odnosi njegova tužba, nakon čega je ocijenio da članak 601. stavak 2. Zakona o žigovima treba tumačiti na način da organizacija poput njega nema aktivnu procesnu legitimaciju pred sudom u druge svrhe osim zastupanja svojih članova.

21

Kao drugo, Harju Maakohus (Prvostupanjski sud u Harjuu) smatrao je da dokazi koje je predložio SNB‑REACT potvrđuju činjenicu da D. Mehta posjeduje IP adrese povezane s nazivima internetskih domena na kojima se nezakonito rabe znakovi istovjetni žigovima čiji su nositelji članovi te organizacije, kao i s internetskim stranicama na kojima se nezakonito prodaje roba označena tim znakovima. S druge strane, taj je sud ocijenio da navedeni dokazi ne potvrđuju da D. Mehta posjeduje te nazive domena i internetske stranice ili da je on sam nezakonito rabio znakove o kojima je riječ. S obzirom na spomenute ocjene, navedeni sud zaključio je da se D. Mehti ne može pripisati odgovornost za nezakonite aktivnosti osoba koje se koriste spomenutim nazivima domena i internetskim stranicama, u skladu s člankom 8. stavkom 1. Zakona o uslugama informacijskog društva.

22

U okviru žalbe koju je podnio Tallinni Ringkonnakohus (Žalbeni sud u Tallinnu, Estonija) SNB‑REACT tvrdi, s jedne strane, da je članak 601. stavak 2. Zakona o žigovima moguće tumačiti na način da dopušta organizaciji za kolektivno zastupanje da postupa pred sudom kako bi u vlastito ime podnijela tužbu kojom nastoji zaštititi prava i interese svojih članova. S druge strane, smatra da je prvostupanjski sud pogriješio kada je odbacio svaku odgovornost D. Mehte za pružanje usluga osobama koje se koriste nazivima domena i internetskim stranicama u okviru aktivnosti prodaje krivotvorene robe putem interneta. Naime, ograničenje odgovornosti iz članka 8. stavka 1. Zakona o uslugama informacijskog društva prema njegovu je mišljenju primjenjivo na pružatelje usluga koji se ograničavaju na ulogu neutralnih posrednika, ali ne i na one koji, poput D. Mehte, znaju za postojanje povreda prava intelektualnog vlasništva i imaju aktivnu ulogu u njihovu počinjenju.

23

U odluci kojom upućuje prethodno pitanje Tallinna Ringkonnakohus (Žalbeni sud u Tallinnu) navodi da joj se – s obzirom na te argumente i na dvojbe koje ima u pogledu sukladnosti unutarnjeg prava s pravom Unije – čini nužnim da se Sud u prethodnom postupku izjasni o dvama pitanjima.

24

Kao prvo, taj sud dvoji o tome treba li organizaciju poput SNB‑REACT‑a ovlastiti na postupanje pred sudom kako bi u vlastito ime podnijela tužbu kojom nastoji zaštititi prava i interese svojih članova. Zbog toga poziva Sud da protumači članak 4. točku (c) Direktive 2004/48 kako bi mu omogućio da bez sumnje utvrdi doseg koji u glavnom predmetu treba dati članku 3. stavku 2. Zakonika o građanskom postupku, u vezi s člankom 601. stavkom 2. Zakona o žigovima.

25

Kao drugo, sud koji je uputio zahtjev dvoji o tome može li se utvrditi odgovornost D. Mehte čak i ako nije rabio znakove povređujući prava članova SNB‑REACT‑a zato što je pružao usluge osobama koje se koriste nazivima domena i internetskim stranicama na kojima se nezakonito rabe spomenuti znakovi, iznajmljujući im IP adrese koje posjeduje u uvjetima koji im omogućuju anonimno djelovanje. Spomenuti sud također ističe da odgovor na to pitanje ovisi načinu tumačenja članaka 12. do 14. Direktive 2000/31 koji su unutarnje pravo preneseni člancima 8. do 10. Zakona o uslugama informacijskog društva.

26

U tim je okolnostima Tallinna Ringkonnakohus (Žalbeni sud u Tallinnu) odlučila prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeća prethodna pitanja:

27

Svojim prvim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 4. točku (c) Direktive 2004/48 tumačiti na način da su države članice dužne organizaciji za kolektivno zastupanje nositelja žigova poput onog u glavnom postupku priznati ovlaštenje da radi zaštite njihovih prava u vlastito ime podnosi pravne lijekove i da radi isticanja spomenutih prava u vlastito ime podnosi tužbe sudovima.

28

U tom pogledu najprije valja podsjetiti da članak 4. točka (a) Direktive 2004/48 predviđa da države članice u svakom slučaju nositeljima prava intelektualnoga vlasništva moraju priznati ovlaštenje da podnesu zahtjev za primjenu mjera, postupaka i pravnih sredstava navedenih u poglavlju II. te direktive, dok točke (b) do (d) tog članka redom propisuju da države članice to ovlaštenje mogu priznati i drugim osobama te određenim organizacijama samo u onoj mjeri u kojoj je to dopušteno i u skladu s odredbama mjerodavnog prava.

29

Konkretno, na temelju članka 4. točke (c) Direktive 2004/48, države članice priznaju navedeno ovlaštenje organizacijama za kolektivno upravljanje pravima intelektualnog vlasništva kojima se redovito priznaje pravo da zastupaju nositelje prava intelektualnog vlasništva, u mjeri u kojoj je to dopušteno i u skladu s odredbama primjenjivog prava.

30

S obzirom na tekst te odredbe, treba pojasniti smisao i doseg pojmova „primjenjivo pravo”, s jedne strane, i „dopušteno”, s druge.

31

Kada je, kao prvo, riječ o upućivanju na primjenjivo pravo u članku 4. točki (c) Direktive 2004/48, taj pojam treba, s obzirom na članak 2. stavak 1. te direktive, razumijevati na način da se odnosi i na mjerodavno nacionalno zakonodavstvo i na, ako je primjenjivo, zakonodavstvo Unije.

32

Nadalje, što se tiče drugog elementa navedenog u točki 30. ove presude, valja istaknuti da se članak 4. točka (c) Direktive 2004/48 ne može tumačiti na način da državama članicama daje neograničenu slobodu da organizacijama za kolektivno zastupanje prava intelektualnog vlasništva priznaju ili ne priznaju ovlaštenje da u vlastito ime podnose pravne lijekove predviđene tom direktivom kako bi zaštitile spomenuta prava. Naime, takvo bi tumačenje u cijelosti oduzelo koristan učinak toj odredbi, koja teži usklađivanju zakonodavstava država članica.

33

Osim toga, iz uvodne izjave 18. Direktive 2004/48, s obzirom na koju valja tumačiti navedenu odredbu, proizlazi da je namjera zakonodavca Unije bila ta da se pravo na podnošenje zahtjeva za primjenu mjera, postupaka i pravnih sredstava predviđenih tom direktivom prizna ne samo nositeljima prava intelektualnog vlasništva, nego i osobama koje imaju izravan interes za obranu tih prava i pravo sudjelovanja u sudskim postupcima, u onoj mjeri u kojoj je to dopušteno i u skladu s odredbama primjenjivog prava. Nadalje, u spomenutoj uvodnoj izjavi određeno je da ta druga kategorija osoba može uključivati profesionalne organizacije zadužene za upravljanje navedenim pravima ili za zaštitu kolektivnih ili pojedinačnih interesa za koje su odgovorne.

34

Iz toga slijedi da članak 4. točku (c) Direktive 2004/48, u vezi s njezinom uvodnom izjavom 18., treba tumačiti na način da su države članice dužne organizaciji za kolektivno upravljanje pravima intelektualnog vlasništva kojoj je priznato ovlaštenje za zastupanje njihovih nositelja priznati pravo na podnošenje zahtjeva za primjenu mjera, postupaka i pravnih sredstava predviđenih navedenom direktivom kao i pravo na pokretanje sudskih postupaka radi isticanja takvih prava, ako se u skladu s nacionalnim zakonodavstvom smatra da ona, s jedne strane, ima izravan interes za zaštitu navedenih prava i ako joj, s druge strane, spomenuto zakonodavstvo omogućuje sudjelovanje u sudskim postupcima.

35

Prema tome, cilj članka 4. točke (c) Direktive jest osigurati da se organizaciji za kolektivno upravljanje pravima intelektualnog vlasništva i zastupniku njihovih nositelja – s obzirom na to da na temelju nacionalnog prava raspolaže pravom sudjelovanja u sudskim postupcima kako bi zaštitila ta prava – također prizna specifično ovlaštenje da podnese zahtjev za primjenu mjera, postupaka i pravnih sredstava predviđenih spomenutom direktivom.

36

Ako navedeni uvjet nije ispunjen, države članice nisu obvezne priznati to ovlaštenje.

37

U predmetnom slučaju, u odluci kojom se upućuje prethodno pitanje navodi se da je riječ o organizaciji za kolektivno zastupanje nositelja žigova.

38

Na sudu koji je uputio zahtjev je da utvrdi smatra li se u skladu s nacionalnim zakonodavstvom da ta organizacija ima izravan interes za zaštitu prava nositelja žigova koje zastupa i omogućuje li joj to zakonodavstvo sudjelovanje u sudskim postupcima, u kojem slučaju joj valja priznati ovlaštenje da podnese zahtjev za primjenu mjera, postupaka i pravnih sredstava predviđenih spomenutom direktivom.

39

S obzirom na prethodna razmatranja, na prvo pitanje valja odgovoriti tako da članak 4. točku (c) Direktive 2004/48 treba tumačiti na način da su države članice dužne organizaciji za kolektivno zastupanje nositelja žigova poput onog u glavnom postupku priznati ovlaštenje da radi zaštite njihovih prava u vlastito ime podnosi pravne lijekove i da radi isticanja spomenutih prava u vlastito ime podnosi tužbe sudovima, pod uvjetom da se u skladu s nacionalnim zakonodavstvom smatra da ta organizacija ima izravan interes za zaštitu navedenih prava i da joj to zakonodavstvo omogućuje sudjelovanje u sudskim postupcima u tu svrhu, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri.

40

Svojim drugim pitanjem sud koji je putio zahtjev u biti pita treba li članke 12. do 14. Direktive 2000/31 tumačiti na način da se u njima predviđena ograničenja odgovornosti primjenjuju na pružatelja usluga iznajmljivanja i registracije IP adresa koje omogućuju anonimno korištenje nazivima internetskih domena, poput onog o kojem je riječ u glavnom postupku.

41

U tom pogledu iz naziva Direktive 2000/31 te, konkretnije, iz teksta članka 12. stavka 1., članka 13. stavka 1. i članka 14. stavka 1. te direktive proizlazi da se te tri odredbe primjenjuju u slučaju pružanja usluga informacijskog društva.

42

Zakonodavac Unije definirao je pojam „usluga informacijskog društva” tako da obuhvaća usluge koje se pružaju na daljinu, elektroničkom opremom za obradu i pohranu podataka, na pojedinačni zahtjev korisnika usluge te, u pravilu, uz naknadu (presuda od 23. ožujka 2010., Google France i Google, C‑236/08 do C‑238/08, EU:C:2010:159, t. 110.). Nadalje, kao što to proizlazi iz sudske prakse Suda, taj pojam uključuje, među ostalim, usluge koje pridonose povezivanju osoba koje se bave aktivnostima prodaje putem interneta s njihovim klijentima (vidjeti u tom smislu presudu od 12. srpnja 2011., L’Oréal i dr., C‑324/09, EU:C:2011:474, t. 109.). Budući da u ovom predmetu Sud ne raspolaže s dovoljno elemenata kako bi utvrdio je li usluga o kojoj je riječ u glavnom postupku obuhvaćena navedenim pojmom, na sudu koji je uputio zahtjev je da to provjeri.

43

Ako se spomenuta usluga doista pruža, treba ocijeniti mogu li se na njezina pružatelja primijeniti ograničenja odgovornosti iz članka 12. stavka 1., članka 13. stavka 1. i članka 14. stavka 1. Direktive 2000/31.

44

U tom pogledu nužno je ponajprije utvrditi kojom je odredbom obuhvaćena predmetna usluga i u tu svrhu ocijeniti je li s obzirom na njezina obilježja riječ o usluzi pukog prijenosa informacija, usluzi njihova privremenog smještaja ili usluzi smještaja informacija na poslužitelju („hosting”).

45

Nakon toga valja provjeriti jesu li ispunjeni uvjeti koji se specifično odnose na kategoriju usluga o kojoj je riječ, a koji su navedeni u članku 12. stavku 1., članku 13. stavku 1. odnosno članku 14. stavku 1. Direktive 2000/31.

46

Međutim, iz odluke kojom je upućeno prethodno pitanje proizlazi da njegov predmet nije ishoditi dodatna pojašnjenja o tumačenju uvjeta navedenih u dvjema prethodnim točkama ove presude, nego se ono odnosi isključivo na kriterije pomoću kojih se može utvrditi je li usluga poput one o kojoj je riječ u glavnom postupku samo tehničke, automatske i pasivne prirode.

47

U tom pogledu ustaljena je sudska praksa da se članak 12. stavak 1., članak 13. stavak 1. i članak 14. stavak 1. Direktive 2000/31 moraju sagledati u svjetlu njezine uvodne izjave 42., iz koje proizlazi da se iznimke u pogledu odgovornosti predviđene u toj direktivi odnose isključivo na slučajeve u kojima je aktivnost davatelja usluga informacijskog društva samo tehničke, automatske i pasivne naravi, što podrazumijeva da spomenuti davatelji nisu upoznati s informacijama koje se prenose ili pohranjuju niti imaju kontrolu nad njima (presude od 23. ožujka 2010., Google France i Google, C‑236/08 do C‑238/08, EU:C:2010:159, t. 113. i od 15. rujna 2016., Mc Fadden, C‑484/14, EU:C:2016:689, t. 62.).

48

Suprotno tomu, ta ograničenja odgovornosti ne mogu se primjenjivati u slučaju u kojem pružatelj usluga informacijskog društva igra aktivnu ulogu, omogućavajući svojim klijentima da optimiziraju svoju aktivnost prodaje putem interneta (vidjeti u tom smislu presudu od 12. srpnja 2011., L’Oréal i dr., C‑324/09, EU:C:2011:474, t. 113., 116. i 123. i navedenu sudsku praksu).

49

U predmetnom slučaju, u odluci kojom se upućuje prethodno pitanje navodi se da pružatelj usluge o kojemu je riječ u glavnom postupku iznajmljuje i registrira IP adrese koje njegovim klijentima omogućuju anonimno korištenje nazivima domena i internetskim stranicama.

50

U tim je okolnostima na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri, s obzirom na sve relevantne činjenice i dokaze, je li navedeni pružatelj usluga upoznat s informacijama koje prenose ili pohranjuju njegovi klijenti i ima li kontrolu nad njima te je li njegova uloga aktivna, u smislu da klijentima omogućuje da optimiziraju aktivnost prodaje putem interneta.

51

Međutim, važno je istaknuti da, ako sud koji je uputio zahtjev dođe prilikom svojih razmatranja do zaključka da se na poslovanje pružatelja usluga o kojem je riječ u glavnom postupku mogu primijeniti ograničenja odgovornosti navedena u točki 43. ove presude, on u skladu s člankom 12. stavkom 3., člankom 13. stavkom 2. i člankom 14. stavkom 3. Direktive 2000/31 može zainteresiranoj osobi – u slučaju da je u dostatnoj mjeri dokazano postojanje povrede ili opasnosti od povrede prava intelektualnog vlasništva – uputiti konkretan nalog s ciljem okončanja povrede ili sprečavanja opasnosti od njezina nastanka (presuda od 15. rujna 2016., Mc Fadden, C‑484/14, EU:C:2016:689, t. 77., 78. i 94.).

52

S obzirom na prethodna razmatranja, na drugo pitanje valja odgovoriti tako da članke 12. do 14. Direktive 2000/31 treba tumačiti na način da se u njima predviđena ograničenja odgovornosti primjenjuju na pružatelja usluga iznajmljivanja i registracije IP adresa koje omogućuju anonimno korištenje nazivima internetskih domena, poput onog o kojem je riječ u glavnom postupku, pod uvjetom da ta usluga potpada pod jednu od kategorija navedenih u tim člancima i da ispunjava sve odgovarajuće uvjete, pri čemu je aktivnost takvog pružatelja usluga samo tehničke, automatske i pasivne naravi, što podrazumijeva da on nije upoznat s informacijama koje prenose ili pohranjuju njegovi klijenti niti ima kontrolu nad njima i da njegova uloga nije aktivna, u smislu da klijentima omogućuje da optimiziraju aktivnost prodaje putem interneta, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri.

53

Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.

Slijedom navedenog, Sud (treće vijeće) odlučuje: