–

za M.-S. Suta, R. Destexhe, odvjetnik,

–

za belgijsku vladu, C. Van Lul i C. Pochet kao i J.-C. Halleux, u svojstvu agenata, uz asistenciju J. Maggio, stručnjakinje,

–

za njemačku vladu, T. Henze i J. Möller, u svojstvu agenata,

–

za španjolsku vladu, M. J. García‑Valdecasas Dorrego, u svojstvu agenta,

–

za nizozemsku vladu, M. Bulterman i J. Langer, u svojstvu agenata,

–

za austrijsku vladu, C. Pesendorfer, u svojstvu agenta,

–

za rumunjsku vladu, C.-R. Canţăr kao i E. Gane, R.‑M. Mangu i L. Liţu, u svojstvu agenata,

–

za Europsku komisiju, R. Troosters i S. Grünheid, u svojstvu agenata,

1

Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje članka 4. točke 6. Okvirne odluke Vijeća 2002/584/PUP od 13. lipnja 2002. o Europskom uhidbenom nalogu i postupcima predaje između država članica (SL 2002., L 190, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 3., str. 83.), kako je izmijenjena Okvirnom odlukom Vijeća 2009/299/PUP od 26. veljače 2009. (SL 2009., L 81, str. 24.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 16., str. 169.) (u daljnjem tekstu: Okvirna odluka 2002/584).

2

Zahtjev je upućen u okviru postupka izvršenja europskog uhidbenog naloga u Belgiji koji su 26. kolovoza 2011. izdala rumunjska tijela protiv Marin‑Simiona Suta.

3

Uvodne izjave 5., 6. i 10. Okvirne odluke 2002/584 glase kako slijedi:

[…]

4

Članak 1. te okvirne odluke, naslovljen „Definicija europskog uhidbenog naloga i obveza njegova izvršenja”, u svojim stavcima 1. i 2. određuje:

„1.   Europski uhidbeni nalog je sudska odluka koju izdaje država članica s ciljem uhićenja i predaje tražene osobe od strane druge države članice, zbog vođenja kaznenog progona, izvršenja kazne zatvora ili naloga za oduzimanje slobode.

2.   Države članice izvršavaju svaki europski uhidbeni nalog na temelju načela uzajamnog priznavanja u skladu s odredbama ove Okvirne odluke.”

5

U članku 3. navedene okvirne odluke navode se tri „[r]azlo[ga] za obvezno neizvršavanje europskog uhidbenog naloga”.

6

Članak 4. te okvirne odluke, naslovljen „Razlozi za moguće neizvršenje europskog uhidbenog naloga”, u sedam točaka navodi te razloge. U točki 6. tog članka propisano je s tim u vezi:

„Pravosudno tijelo izvršenja može odbiti izvršenje europskog uhidbenog naloga:

[…]

7

Članak 5. Okvirne odluke 2002/584, naslovljen „Jamstva koja mora, u nekim slučajevima, pružiti država članica izdavateljica naloga” određuje:

„Izvršenje europskog uhidbenog naloga, koje obavlja pravosudno tijelo izvršenja, može, u skladu s pravom države članice izvršenja, biti podložno sljedećim uvjetima:

[…]

8

Uvodna izjava 12. Okvirne odluke Vijeća 2008/909/PUP od 27. studenoga 2008. o primjeni načela uzajamnog priznavanja presuda u kaznenim predmetima kojima se izriču kazne zatvora ili mjere koje uključuju oduzimanje slobode s ciljem njihova izvršenja u Europskoj uniji (SL 2008., L 327, str. 27.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 11., str. 111.), kako je izmijenjena Okvirnom odlukom Vijeća 2009/299/PUP od 26. veljače 2009. (SL 2009., L 81, str. 24.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 16., str. 169.) (u daljnjem tekstu: Okvirna odluka 2008/909) propisuje:

„Ova se Okvirna odluka treba također, mutatis mutandis, primjenjivati na izvršenje kazni u slučajevima iz članka 4. [točke] 6. i članka 5. [točke] 3. Okvirne odluke Vijeća 2002/584 […]. To, inter alia, znači da, ne dovodeći u pitanje navedenu Okvirnu odluku, država koja izvršava nalog može provjeriti postojanje osnova za nepriznavanje i neizvršenje na temelju članka 9. ove Okvirne odluke […] kao uvjet za priznavanje i izvršenje presude s ciljem razmatranja izručenja osobe ili izvršenja kazne u predmetima sukladno članku 4. točki 6. Okvirne odluke [2002/584].”

9

U skladu s člankom 25. Okvirne odluke 2008/909, „[n]e dovodeći u pitanje Okvirnu odluku [2002/584], odredbe ove Okvirne odluke primjenjuju se, mutatis mutandis, u opsegu u kojem su usklađene s odredbama iz ove Okvirne odluke, na izvršenje kazni u predmetima kada se država članica obveže na izvršenje kazne u predmetima sukladno članku 4. stavku 6. Ove Okvirne odluke, ili kada je, sukladno članku 5. stavku 3. ove Okvirne odluke, postavila uvjet da se osoba mora vratiti u državu članicu na koju se to odnosi kako bi odslužila kaznu čime se izbjegava nekažnjavanje osobe na koju se to odnosi.”

10

Članak 6. točka 4. loi du 19 décembre 2003 relative au mandat d’arrêt européen (Zakon od 19. prosinca 2003. o europskom uhidbenom nalogu) (Moniteur belge od 2. prosinca 2013., u daljnjem tekstu: Belgijski zakon o europskom uhidbenom nalogu), koji u belgijsko pravo prenosi članak 4. točku 6. Okvirne odluke 2002/584, propisuje da se izvršenje može odbiti „ako je europski uhidbeni nalog izdan radi izvršenja kazne zatvora ili mjere oduzimanja slobode, a tražena osoba je belgijski državljanin ili boravi u Belgiji, a belgijska nadležna tijela obvezuju se izvršiti tu kaznu ili mjeru oduzimanja slobode u skladu s odredbama belgijskog zakona.”

11

Loi du 15 mai 2012 relative à l’application du principe de reconnaissance mutuelle des peines ou mesures privatives de liberté prononcées dans un État de l’Union européenne (Zakon od 15. svibnja 2012. o primjeni načela uzajamnog priznavanja kazni zatvora i mjera oduzimanja slobode izrečenih u državi članici Europske unije) (Moniteur belge od 8. lipnja 2012., u daljnjem tekstu: Zakon od 15. svibnja 2012.), kojim je u belgijsko pravo prenesena Okvirna odluka 2008/909, predviđa mogućnost promjene kazne ako njezino trajanje ili narav nisu u skladu s belgijskim pravom. Međutim, izričito je predviđeno da, u slučaju promjene, takva kazna ili mjera u najvećoj mogućoj mjeri mora odgovarati kazni izrečenoj u državi izdavateljici naloga te se stoga kazna ne smije pretvoriti u novčanu kaznu.

12

U tom pogledu, iz odluke kojom se upućuje zahtjev za prethodnu odluku proizlazi da je belgijski Ustavni sud, u svojoj presudi od 27. veljače 2014., zauzeo stajalište da novčana kazna, što se tiče njezine naravi, ne odgovara kazni zatvora ili mjeri oduzimanja slobode te da je zamjena izrečene kazne zatvora ili mjere oduzimanja slobode novčanom kaznom protivna načelu uzajamnog priznavanja sudskih odluka.

13

Iz odluke kojom se upućuje zahtjev za prethodnu odluku, kao i očitovanja belgijske vlade, također proizlazi da se, na temelju članka 17. stavka 1. i članka 30. loi relative à la police de la circulation routière (Zakon o cestovnom prometu) (Moniteur belge od 27. ožujka 1968.), kaznena djela na koja se odnosi europski uhidbeni nalog o kojem je riječ u glavnom postupku kažnjavaju samo novčanom kaznom.

14

Presudom od 8. lipnja 2011. Judecătoria Carei (Prvostupanjski sud u Careiju, Rumunjska) osudila je M.-S. Suta, rumunjskog državljanina, na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i dva mjeseca za upravljanje vozilom bez važećih registracijskih pločica i bez valjane vozačke dozvole i jer je izazvao prometnu nesreću.

15

M.-S. Sut je napustio Rumunjsku i ušao u Francusku.

16

Rumunjska tijela su 26. kolovoza 2011. izdala europski uhidbeni protiv M.-S. Suta radi njegove predaje u svrhu izvršenja presude od 8. lipnja 2011.

17

M.-S. Sut je tijekom veljače 2015. došao u Belgiju, u kojoj od tada živi i u kojoj sa svojom suprugom obavlja samostalnu djelatnost.

18

Državni odvjetnik pri tribunal de première instance de Liège (Prvostupanjski sud u Liègeu, Belgija) je 13. srpnja 2017. zatražio predaju M.-S. Suta radi izvršenja europskog uhidbenog naloga izdanog 26. kolovoza 2011. M.-S. Sut je dopisom od 13. srpnja 2017. odbio pristati na zatraženu predaju, a zatim je dopisom od 14. srpnja 2017. zatražio izvršenje kazne u Belgiji.

19

Rješenjem od 19. srpnja 2017. tribunal de première instance de Liège (Prvostupanjski sud u Liègeu) naložio je izvršenje europskog uhidbenog naloga.

20

M.-S. Sut je podnio žalbu protiv tog rješenja cour d’appel de Liège (Žalbeni sud u Liègeu), pozivajući se na članak 6. točku 4. Belgijskog zakona o europskom uhidbenom nalogu, koji u belgijsko pravo prenosi članak 4. točku 6. Okvirne odluke 2002/584.

21

S tim u vezi, sud koji je putio zahtjev je utvrdio, kao prvo, da M.-S. Sut boravi na belgijskom državnom području i tamo ima obiteljske i gospodarske veze, tako da ga se može kvalificirati kao „tražen[u] osob[u] [koja] se nalazi […] u državi članici izvršenja” u smislu članka 4. točke 6. Okvirne odluke 2002/584. On nadalje navodi da su kaznena djela – za koja je Judecătoria Carei (Prvostupanjski sud u Careiu) izrekla kaznu zatvora – u Belgiji kažnjiva samo novčanom kaznom i, naposljetku, da zakon od 15. svibnja 2012., kojim se u belgijsko pravo prenosi članak 8. stavak 3. Okvirne odluke 2008/909 i kojom se predviđa mogućnost promjene kazne ako njezino trajanje ili narav nisu u skladu s belgijskim pravom, izričito zabranjuje zamjenu kazne zatvora novčanom kaznom.

22

Na temelju potonjih okolnosti, belgijsko državno odvjetništvo smatra da se kaznu koju je izrekla Judecătoria Carei (Prvostupanjski sud u Careiju) ne može izvršiti u Belgiji prema belgijskom pravu i da se zato M.-S. Sut ne može pozivati na razlog za moguće odbijanje iz članka 6. točke 4. Belgijskog zakona o europskom uhidbenom nalogu.

23

Sud koji je uputio zahtjev se, međutim, pita o relevantnosti takvog tumačenja s obzirom na sudsku praksu Suda kojom se pravosudnom tijelu izvršenja omogućuje pridavanje posebne važnosti mogućnosti povećanja izgleda za društvenu rehabilitaciju tražene osobe nakon isteka kazne na koju je ta osoba osuđena (vidjeti, osobito, presude od 5. rujna 2012., Lopes Da Silva Jorge, C‑42/11, EU:C:2012:517, t. 32., i od 29. lipnja 2017., Popławski, C‑579/15, EU:C:2017:503, t. 21.), osiguravajući pritom izvršenje kazne koju je odredila država izdavateljica naloga, kao i s obzirom na uvodne izjave Okvirne odluke 2008/909 u tom smislu, a osobito njezinu uvodnu izjavu 9.

24

U tim je okolnostima cour d’appel de Liège (Žalbeni sud u Liègeu) odlučio prekinuti postupak i postaviti Sudu sljedeće prethodno pitanje:

„Može li se članak 4. točku 6. Okvirne odluke 2002/584 tumačiti na način da se ne može primijeniti na činjenice zbog kojih je kaznu zatvora izrekao sud države izdavateljice naloga ako su te iste činjenice na državnom području države koja izvršava nalog kažnjive samo novčanom kaznom, što znači da u skladu s nacionalnim pravom države koja izvršava nalog nije moguće izvršiti kaznu zatvora u državi članici izvršenja, i to na štetu socijalne rehabilitacije osuđene osobe te njezinih obiteljskih, društvenih, gospodarskih i drugih veza?”

25

Svojim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 4. točku 6. Okvirne odluke 2002/584 tumačiti na način da, kada, kao u glavnom postupku, osoba koja je predmet europskoga uhidbenog naloga izdanog radi izvršenja kazne zatvora boravi u državi članici izvršenja i s njom je povezana obiteljskim, društvenim i profesionalnim vezama, pravosudno tijelo izvršenja može, zbog okolnosti u vezi sa socijalnom rehabilitacijom te osobe, odbiti izvršiti taj nalog iako je prema pravu države članice izvršenja kazneno djelo za koje je taj nalog izdan kažnjivo samo novčanom kaznom.

26

Uvodno valja podsjetiti da je cilj Okvirne odluke 2002/584, kako to osobito proizlazi iz njezina članka 1. stavaka 1. i 2. kao i iz njezinih uvodnih izjava 5. i 7., zamjena multilateralnog sustavaizručivanja, utemeljenog na Europskoj konvenciji o izručenju od 13. prosinca 1957., sustavom predaje osuđenih ili osumnjičenih osoba u svrhe izvršenja kaznenih presuda ili kaznenog progona između pravosudnih tijela, koji se temelji na načelu uzajamnog priznavanja (presuda od 25. srpnja 2018., Minister for Justice and Equality (Nedostaci pravosudnog sustava), C‑216/18 PPU, EU:C:2018:586, t. 39. i navedena sudska praksa).

27

Okvirnom odlukom 2002/584 nastoji se na taj način, uvođenjem novog, pojednostavljenog i učinkovitijeg sustava predaje osuđenih osoba ili osoba osumnjičenih da su povrijedile kazneni zakon, olakšati i ubrzati pravosudna suradnja u svrhu doprinošenja ostvarenju cilja dodijeljenog Uniji da postane područje slobode, sigurnosti i pravde, zasnivajući se pritom na visokoj razini povjerenja koja mora postojati između država članica (presuda od 25. srpnja 2018., Minister for Justice and Equality (Nedostaci pravosudnog sustava), C‑216/18 PPU, EU:C:2018:586, t. 40. i navedena sudska praksa).

28

U području uređenom Okvirnom odlukom 2002/584, načelo uzajamnog priznavanja koje je, kao što to među ostalim proizlazi iz njezine uvodne izjave 6., „kamen temeljac” pravosudne suradnje u kaznenom području nalazi svoju primjenu u članku 1. stavku 2. te okvirne odluke, koji sadržava pravilo da su države članice obavezne izvršiti svaki europski uhidbeni nalog na temelju načela uzajamnog priznavanja i u skladu s odredbama te okvirne odluke. Pravosudna tijela izvršenja mogu dakle, u načelu, odbiti izvršiti takav nalog samo zbog taksativno navedenih razloga za neizvršenje koji su propisani Okvirnom odlukom 2002/584, a izvršenje europskog uhidbenog naloga može se uvjetovati samo jednim od uvjeta koji su taksativno propisani u članku 5. te okvirne odluke. Zbog toga je, dok je izvršenje europskog uhidbenog naloga načelo, odbijanje izvršenja zamišljeno je kao iznimka koja se mora usko tumačiti (presuda od 25. srpnja 2018., Minister for Justice and Equality (Nedostaci pravosudnog sustava), C‑216/18 PPU, EU:C:2018:586, t. 41. i navedena sudska praksa).

29

Okvirnom odlukom 2002/584 izričito se navode razlozi za obvezno (članak 3.) i moguće neizvršavanje (članci 4. i 4.a) europskog uhidbenog naloga kao i jamstva koja država članica izdavateljica naloga mora pružiti u nekim slučajevima (članak 5.) (vidjeti presudu od 25. srpnja 2018., Minister for Justice and Equality (Nedostaci pravosudnog sustava), C‑216/18 PPU, EU:C:2018:586, t. 42. i navedenu sudsku praksu).

30

Stoga, iako se struktura Okvirne odluke 2002/584 temelji na načelu uzajamnog priznavanja, to priznavanje međutim ne podrazumijeva apsolutnu obvezu izvršenja izdanog europskog uhidbenog naloga. Naime, sustav te okvirne odluke, kao što među ostalim proizlazi iz njezina članka 4., državama članicama ostavlja mogućnost da u određenim situacijama nadležnim pravosudnim tijelima omoguće donošenje odluke o tome treba li izrečenu kaznu izvršiti na državnom području države članice izvršenja (presuda od 5. rujna 2012., Lopes Da Silva Jorge, C‑42/11, EU:C:2012:517, t. 30. i navedena sudska praksa).

31

To među ostalim proizlazi iz članka 4. točke 6. Okvirne odluke 2002/584, koji propisuje razlog za moguće neizvršavanje europskog uhidbenog naloga na temelju kojeg pravosudno tijelo izvršenja može odbiti izvršenje takvog naloga ako je izdan u svrhe izvršenja kazne zatvora ili mjere oduzimanja slobode, a tražena osoba se nalazi, boravi, u državi članici izvršenja ili je njezin državljanin, a ta država članica obvezuje se izvršiti tu kaznu ili mjeru oduzimanja slobode u skladu s odredbama svojega domaćeg prava.

32

Tako iz teksta te odredbe proizlazi da je primjena tog razloga za moguće neizvršenje podvrgnuta ispunjenju dvaju uvjeta, odnosno, kao prvo, da se tražena osoba nalazi, boravi, u državi članici izvršenja ili je njezin državljanin i, kao drugo, da se ta država članica obvezuje izvršiti tu kaznu ili mjeru oduzimanja slobode u skladu s odredbama svojega domaćeg prava.

33

Usto, kao što je Sud već naveo, iz teksta članka 4. točke 6. Okvirne odluke 2002/584, osobito iz pojma „moguće”, proizlazi da kada država članica odluči prenijeti tu odredbu u svoje nacionalno pravo, pravosudno tijelo izvršenja ipak mora raspolagati određenom marginom prosudbe u vezi s pitanjem treba li odbiti izvršenje europskog uhidbenog naloga. S tim u vezi, to tijelo mora moći uzeti u obzir cilj koji se temelji na razlogu za moguće neizvršenje naveden u toj odredbi, a koji se prema ustaljenoj sudskoj praksi Suda sastoji u tome da se pravosudnom tijelu izvršenja omogući da uspostavi kao posebno važnu mogućnost povećanja izgleda za društvenu rehabilitaciju traženoj osobi nakon isteka kazne na koju je ta osoba osuđena (vidjeti presudu od 29. lipnja 2017., Popławski, C‑579/15, EU:C:2017:503, t. 21. i navedenu sudsku praksu).

34

Kada je riječ, kao prvo, o prvom uvjetu iz članka 4. točke 6. Okvirne odluke 2002/584, Sud je već pojasnio da tražena osoba „boravi” u državi članici izvršenja kada u toj državi ima stvarno boravište, a ondje se „nalazi” ako je nakon stalnog boravka određenog trajanja u toj državi članici s tom državom ostvarila povezanost na sličnoj razini koja proizlazi iz boravišta (presuda od 17. srpnja 2008., Kozłowski, C‑66/08, EU:C:2008:437, t. 54.).

35

Kada je riječ, kao drugo, o drugom uvjetu iz članka 4. točke 6. Okvirne odluke 2002/584, kao što je Sud već naveo, iz teksta te odredbe proizlazi to da svako odbijanje izvršenja europskog uhidbenog naloga pretpostavlja stvarnu obvezu države članice izvršenja da izvrši kaznu zatvora izrečenu traženoj osobi. Iz toga slijedi da svakom odbijanju izvršenja europskog uhidbenog naloga mora prethoditi provjera pravosudnog tijela izvršenja mogućnosti stvarnog izvršenja te kazne zatvora u skladu s odredbama svojega domaćeg prava. U slučaju da se država članica izvršenja ne može obvezati na stvarno izvršenje te kazne, na pravosudnom je tijelu izvršenja da izvrši europski uhidbeni nalog i stoga da traženu osobu preda državi članici izdavateljici naloga (presuda od 29. lipnja 2017., Popławski, C‑579/15, EU:C:2017:503, t. 22.).

36

Kada pravosudno tijelo izvršenja utvrdi da su ispunjena gore navedena dva uvjeta, ono mora ocijeniti postoji li legitiman interes koji opravdava izvršavanje kazne izrečene u državi članici izdavateljici naloga na području države članice izvršenja (vidjeti presudu od 17. srpnja 2008., Kozłowski, C‑66/08, EU:C:2008:437, t. 44.). Ta ocjena omogućava navedenom tijelu da uzme u obzir cilj članka 4. točke 6. Okvirne odluke 2002/584, kako je naveden u točki 33. ove presude.

37

Iz naprijed navedenoga slijedi da se mogućnost koju ima pravosudno tijelo izvršenja da na temelju članka 4. točke 6. Okvirne odluke 2002/584 odbije predaju tražene osobe može iskoristiti samo ako to pravosudno tijelo, nakon što provjeri, s jedne strane, da se na tu osobu primjenjuje ta odredba u smislu navedenom u točki 34. ove presude i, s druge strane, da se kaznu zatvora koju je protiv te osobe izrekla država članica izdavanja može stvarno izvršiti u državi članici izvršenja, ocijeni da postoji legitiman interes koji opravdava izvršavanje kazne izrečene u državi članici izdavateljici naloga na području države članice izvršenja.

38

U glavnom postupku, sud koji je uputio zahtjev utvrdio je da M.-S. Sut boravi u Belgiji, u smislu članka 4. točke 6. Okvirne odluke 2002/584. Stoga prvi uvjet primjene članka 4. točke 6. Okvirne odluke 2002/584 treba smatrati ispunjenim.

39

Što se tiče drugog uvjeta, sud koji je uputio zahtjev utvrdio je da se kaznena djela zbog kojih je izdan europski uhidbeni nalog u Belgiji ne kažnjavaju kaznom zatvora nego novčanom kaznom.

40

Međutim, kako proizlazi iz teksta postavljenog pitanja, sud koji je uputio zahtjev smatra da to podrazumijeva da se Kraljevima Belgija ne može obvezati izvršiti tu kaznu u skladu s odredbama svojega domaćeg prava, u smislu članka 4. točke 6. Okvirne odluke 2002/584.

41

S tim u vezi, kao prvo, valja utvrditi da članak 4. točka 6. Okvirne odluke 2002/584 ne sadržava nijedan element na temelju kojeg bi se drugi uvjet iz te odredbe mogao tumačiti na način da automatski uskraćuje pravosudnom tijelu države članice izvršenja mogućnost da odbije izvršiti europski uhidbeni nalog kada pravo te države članice predviđa samo novčanu kaznu za kazneno djelo za koje je izdan taj nalog. Naime, iz samog teksta te odredbe proizlazi da ona zahtijeva samo da se država članica izvršenja obveže izvršiti tu kaznu zatvora predviđenu izdanim europskim uhidbenim nalogom, u skladu s odredbama svojega domaćeg prava.

42

Kao drugo, treba podsjetiti da, kada odaberu prenijeti članak 4. Okvirne odluke 2002/584 u nacionalno pravo, države članice, prilikom provedbe te odredbe, među ostalim i njezine točke 6., nužno raspolažu određenom marginom prosudbe (vidjeti, u tom smislu, presudu od 6. listopada 2009., Wolzenburg, C‑123/08, EU:C:2009:616, t. 61.).

43

U tom kontekstu, kao što je Sud već naveo, nacionalni zakonodavac koji, na temelju mogućnosti koju mu dodjeljuje članak 4. te okvirne odluke, odabire ograničiti situacije u kojima nacionalno pravosudno tijelo izvršenja može odbiti predati traženu osobu, samo osnažuje sustav predaje uspostavljen tom okvirnom odlukom u korist područja slobode, sigurnosti i pravde (presuda od 6. listopada 2009., Wolzenburg, C‑123/08, EU:C:2009:616, t. 58.).

44

Naime, ograničavajući situacije u kojima nacionalno pravosudno tijelo izvršenja može odbiti izvršiti europski uhidbeni nalog, takvo zakonodavstvo samo olakšava predaju traženih osoba, u skladu s načelom uzajamnog priznavanja iz članka 1. stavka 2. Okvirne odluke 2002/584, koje je osnovno pravilo uvedeno potonjom (presuda od 6. listopada 2009., Wolzenburg, C‑123/08, EU:C:2009:616, t. 59.).

45

Stoga nacionalni zakonodavac države članice može provesti razlog za moguće neizvršenje iz članka 4. točke 6. Okvirne odluke 2002/584 propisivanjem da se, kada se kazneno djelo zbog kojega je izdan europski uhidbeni nalog u toj državi članici može kazniti samo novčanom kaznom, potonja ne može obvezati izvršiti kaznu zatvora, za potrebe tog članka.

46

Naime, kao što je Sud već presudio, iako je cilj razloga za moguće neizvršenje iz članka 4. točke 6. Okvirne odluke 2002/584 osobito omogućiti pridavanje posebne važnosti mogućnosti povećanja izgleda za društvenu rehabilitaciju tražene osobe nakon isteka kazne na koju je ta osoba osuđena, takav cilj, koji je nedvojbeno važan, ne isključuje mogućnost da države članice, pri provedbi te okvirne odluke, ograniče, u smislu iz temeljnog pravila iz njezina članka 1. stavka 2., situacije u kojima mora biti moguće odbiti predati osobu na koju se primjenjuje taj članak 4. točka 6. (vidjeti presudu od 6. listopada 2009., Wolzenburg, C‑123/08, EU:C:2009:616, t. 62. i navedenu sudsku praksu).

47

Kao treće, iako je pri sastavljanju članka 4. točke 6. Okvirne odluke 2002/584 zakonodavac Unije želio omogućiti državama članicama, radi olakšavanja društvene rehabilitacije tražene osobe, da odbiju izvršiti europski uhidbeni nalog, ipak je pazio na to da odredi, u toj istoj odredbi, uvjete primjene tog razloga za odbijanje, među kojima i to da se država članica izvršenja obveže stvarno izvršiti kaznu zatvora izrečenu traženoj osobi kako bi zajamčila izvršenje izrečene kazne i na taj način izbjegla svaki rizik od nekažnjavanja te osobe.

48

Naposljetku, treba pojasniti to da, kako smatra i nezavisni odvjetnik u točkama 82. i 83. svojeg mišljenja, nijedna odredba Okvirne odluke 2008/909 ne može utjecati na doseg niti na pravila primjene razloga za moguće neizvršenje iz članka 4. točke 6. Okvirne odluke 2002/584. Naime, iako se odredbe Okvirne odluke 2008/909, u skladu s njezinim člankom 25., primjenjuju mutatis mutandis na izvršenje kazni u slučajevima u kojima se država članica obveže na izvršenje kazne sukladno članku 4. stavku 6. Okvirne odluke 2002/584, zakonodavac Unije izričito je predvidio da su te odredbe primjenjive samo u opsegu u kojem su usklađene s odredbama iz potonje okvirne odluke.

49

U tim uvjetima, na pravosudnom tijelu izvršenja, jedinom nadležnom za tumačenje nacionalnog prava, je da se uvjeri da, u skladu s točkom 36. ove presude, pri provjeri koju je dužno provesti kako bi moglo odbiti izvršiti europski uhidbeni nalog, na temelju članka 4. točke 6. Okvirne odluke 2002/584, iako se kazneno djelo zbog kojega je izdan europski uhidbeni nalog na temelju nacionalnog prava može kazniti samo novčanom kaznom, to pravo ipak omogućava stvarno izvršavanje kazne zatvora koju je država članica izdavanja izrekla osobi koja je predmet europskoga uhidbenog naloga.

50

S obzirom na prethodna razmatranja, na postavljeno pitanje treba odgovoriti u smislu da članak 4. točku 6. Okvirne odluke 2002/584 treba tumačiti na način da, kada, kao u glavnom postupku, osoba koja je predmet europskoga uhidbenog naloga izdanog radi izvršenja kazne zatvora boravi u državi članici izvršenja i povezana je s potonjom obiteljskim, društvenim i profesionalnim vezama, pravosudno tijelo izvršenja može, zbog okolnosti u vezi sa socijalnom rehabilitacijom te osobe, odbiti izvršiti taj nalog, iako je prema pravu države članice izvršenja kazneno djelo za koje je taj nalog izdan kažnjivo samo novčanom kaznom, ako, u skladu s tim istim nacionalnim pravom, ta okolnost ne sprječava to da se kaznu zatvora izrečenu traženoj osobi stvarno izvrši u toj državi članici, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri.

51

Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.

Slijedom navedenoga, Sud (prvo vijeće) odlučuje:

Članak 4. točku 6. Okvirne odluke Vijeća 2002/584/PUP od 13. lipnja 2002. o Europskom uhidbenom nalogu i postupcima predaje između država članica, kako je izmijenjena Okvirnom odlukom Vijeća 2009/299/PUP od 26. veljače 2009., treba tumačiti na način da, kada, kao u glavnom postupku, osoba koja je predmet europskoga uhidbenog naloga izdanog radi izvršenja kazne zatvora boravi u državi članici izvršenja i povezana je s potonjom obiteljskim, društvenim i profesionalnim vezama, pravosudno tijelo izvršenja može, zbog okolnosti u vezi sa socijalnom rehabilitacijom te osobe, odbiti izvršiti taj nalog, iako je prema pravu države članice izvršenja kazneno djelo za koje je taj nalog izdan kažnjivo samo novčanom kaznom, ako, u skladu s tim nacionalnim pravom, ta okolnost ne sprječava to da se kaznu zatvora izrečenu traženoj osobi stvarno izvrši u toj državi članici, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri.