–

za V. M. G. Guigo, H. Hristev, advokat,

–

za bugarsku vladu, L. Zaharieva i E. Petranova, u svojstvu agenata,

–

za Europsku komisiju, M. Kellerbauer, Y. Marinova i P. Mihaylova, u svojstvu agenata,

1

Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje članaka 151. i 153. UFEU‑a, članka 20. Povelje Europske unije o temeljnim pravima (u daljnjem tekstu: Povelja), članaka 3., 4., 11. i 12. Direktive 2008/94/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 22. listopada 2008. o zaštiti zaposlenika u slučaju insolventnosti njihovog poslodavca (SL 2008., L 283, str. 36.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 5., svezak 2., str. 128.) kao i načela procesne autonomije, ekvivalentnosti, djelotvornosti i proporcionalnosti.

2

Zahtjev je upućen u okviru spora između Virginije Marije Gabrielle Guigo i Fonda „Garantirani vzemania na rabotnicite i služitelite” (Fond „Zajamčena potraživanja zaposlenika”, Bugarska), pred Nacionalen osiguritelen institut (Nacionalni institut za socijalnu sigurnost, Bugarska) (u daljnjem tekstu: Jamstveni fond), u vezi s odbijanjem jamčenja plaćanja nepodmirenih potraživanja iz radnih odnosa.

3

Direktiva 2008/94 kodificirala je i stavila izvan snage Direktivu Vijeća 80/987/EEZ od 20. listopada 1980. o zaštiti zaposlenika u slučaju insolventnosti njihovog poslodavca (SL 1980., L 283, str. 23.), kako je izmijenjena Direktivom 2002/74/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 23. rujna 2002. (SL 2002., L 270, str. 10.).

4

Člankom 1. stavkom 1. Direktive 2008/94 predviđeno je:

„Ova se Direktiva primjenjuje na potraživanja zaposlenika koja su nastala iz ugovora o radu ili radnih odnosa i koja postoje prema poslodavcima koji su insolventni u smislu članka 2. stavka 1.”

5

Članak 3. te direktive glasi:

„Države članice poduzimaju potrebne mjere kako bi osigurale da jamstvene ustanove jamče, ovisno o članku 4., isplatu nepodmirenih potraživanja zaposlenika koja su nastala iz ugovora o radu ili radnih odnosa, uključujući, gdje je to predviđeno nacionalnim zakonodavstvom, isplatu otpremnina nakon prestanka radnog odnosa.

Zahtjevi za isplatu koje je preuzela jamstvena ustanova smatraju se nepodmirenim naknadama za rad u odnosu na razdoblje prije i/ili, prema potrebi, nakon datuma koji su odredile države članice.”

6

Članak 4. navedene direktive glasi:

„1.   Države članice mogu ograničiti odgovornost jamstvenih ustanova iz članka 3.

2.   Ako države članice iskoriste mogućnost iz stavka 1., one navode trajanje razdoblja za koje jamstvena ustanova treba podmiriti nepodmirena potraživanja. Ipak, to razdoblje ne može biti kraće od razdoblja koje pokriva naknada za rad za posljednja tri mjeseca radnog odnosa prije i/ili nakon datuma iz drugog stavka članka 3.

Države članice mogu to minimalno razdoblje od tri mjeseca uključiti u referentno razdoblje u trajanju od najmanje šest mjeseci.

Države članice čije referentno razdoblje nije kraće od 18 mjeseci, mogu ograničiti razdoblje za koje jamstvena ustanova podmiruje nepodmirena potraživanja na osam tjedana. U tom se slučaju za izračun minimalnog razdoblja koriste ona razdoblja koja su najpovoljnija za zaposlenika.

3.   Države članice mogu odrediti gornje granice za plaćanja od strane jamstvene ustanove. Te gornje granice ne smiju pasti ispod razine koja je u skladu sa socijalnim ciljem ove Direktive.

Ako države članice iskoriste ovu mogućnost, obavješćuju Komisiju o metodama koje su koristile prilikom određivanja gornje granice.”

7

Člankom 12. iste direktive propisano je:

„Ova Direktiva ne utječe na pravo država članica da:

8

U skladu s člankom 4. stavkom 1. Zakona za garantiranite vzemania na rabotnicite i služitelite pri nesastojatelnost na rabotodatelia (Zakon o zajamčenim potraživanjima zaposlenika u slučaju insolventnosti poslodavca, u daljnjem tekstu: Zakon o zajamčenim potraživanjima):

„Radnici koji su bili ili jesu u radnom odnosu s poslodavcem iz članka 2. mogu zahtijevati zajamčena potraživanja u smislu ovoga zakona, bez obzira na trajanje radnog odnosa i duljinu radnog vremena, pod uvjetom da:

9

Članak 6. tog zakona predviđa:

„Pravo radnika na zajamčena potraživanja iz članka 4. stavka 1. postoji od datuma upisa u sudski registar odluke:

10

Članak 25. navedenog zakona glasi:

„Zajamčena potraživanja u smislu ovoga zakona dodjeljuju se na temelju obrasca izjave popunjenog na način predviđen u tu svrhu, koji je radnik poslao lokalnom ogranku Nacionalnog instituta za socijalnu sigurnost koji je najbliži poslodavcu, u roku od dva mjeseca od dana upisa odluke iz članka 6. ili od dana kada je bugarski poslodavac obavijestio radnike o pokretanju postupka zbog insolventnosti u skladu sa zakonodavstvom druge države.”

11

Članak 358. Kodeks na truda (Zakonik o radu) propisuje:

„1)   Postupci u vezi s radnim sporovima pokreću se u sljedećim rokovima:

[…]

2)   Rokovi iz prethodnog stavka počinju teći:

[…]

[…]”

12

V. M. G. Guigo između 29. lipnja 2007. i 14. svibnja 2012. radila je za Evrosilex OOD, društvo sa sjedištem u Varni (Bugarska).

13

Presudom od 26. lipnja 2013. Rajonen sad Varna (Općinski sud u Varni, Bugarska) naložio je Evrosilexu da plati V. M. G. Guigo određena potraživanja koja odgovaraju neto naknadi za plaćeni dopust korišten u ožujku, travnju i svibnju 2012., plaći za svibanj 2012. i naknadi za raskid ugovora bez prethodne obavijesti, svako od tih potraživanja uvećano za zakonske kamate.

14

Presudom od 18. prosinca 2013. Okržen sad Varna (Okružni sud u Varni, Bugarska) pokrenuo je postupak zbog insolventnosti protiv Evrosilexa i proglasio njegov stečaj. Istog je dana ta presuda upisana u sudski registar.

15

V. M. G. Guigo zatražila je 3. kolovoza 2016. od Jamstvenog fonda da podmiri potraživanja koja odgovaraju naknadama koje Evrosilex nije platio. Zahtjev je utemeljen na Zakonu o zajamčenim potraživanjima zaposlenika, presudi Rajonenog sada Varna od 26. lipnja 2013. i rješenju o izvršenju izdanom na temelju te presude. Budući da Jamstveni fond nije odgovorio u zakonskom roku, V. M. G. Guigo osporila je to prešutno odbijanje pred Administrativenim sadom Varna (Upravni sud u Varni, Bugarska).

16

Jamstveni fond naposljetku je odlukom od 13. rujna 2016. izričito odbio zahtjev V. M. G. Guigo na temelju članka 4. stavka 1. točke 2. i članka 25. Zakona o zajamčenim potraživanjima zaposlenika. V. M. G. Guigo podnijela je tužbu protiv te odluke pred Administrativenim sadom Varna (Upravni sud u Varni).

17

Presudom od 7. prosinca 2016. taj je sud odbio dvije tužbe V. M. G. Guigo utvrdivši, s jedne strane, da nisu bili ispunjeni uvjeti koji se odnose na raskid ugovora o radu, određeni u članku 4. stavku 1. Zakona o zajamčenim potraživanjima zaposlenika, i, s druge strane, da iz presude od 18. travnja 2013., Mustafa (C‑247/12, EU:C:2013:256) proizlazi da na temelju prava Unije države članice mogu predvidjeti razdoblje od tri mjeseca, poput onoga o kojem je riječ u glavnom postupku, a da neopravdano ne ograniče područje primjene Direktive 2008/94.

18

V. M. G. Guigo podnijela je žalbu u kasacijskom postupku pred Vrhovenim administrativenim sadom (Vrhovni upravni sud, Bugarska), sudom koji je uputio zahtjev.

19

Taj sud ističe da se u sporu u glavnom postupku postavlja pitanje ne lišava li, u okolnostima poput onih u glavnom postupku, članak 4. stavak 1. Zakona o zajamčenim potraživanjima zaposlenika članke 151. i 153. UFEU‑a te članke 3. i 4. Direktive 2008/94 njihova punog učinka, s obzirom na to da se može smatrati da ta nacionalna odredba sprečava da zaposlenik koji ima zajamčena potraživanja uživa minimalnu zaštitu.

20

Konkretno, pita se dopušta li pravo Unije donošenje odredbe kao što je članak 4. stavak 1. Zakona o zajamčenim potraživanjima zaposlenika, koji iz primjene minimalne zaštite potraživanja po osnovi plaće, kada je poslodavac proglasio stečaj, isključuje ona koja su nastala iz radnog odnosa raskinutog prije više od tri mjeseca, i to automatski i apsolutno. Sud koji je uputio zahtjev primjećuje da Direktiva 2008/94 ne predviđa mogućnost ograničavanja kategorije osoba koje imaju status zaposlenika i imaju nepodmirena potraživanjima po osnovi plaće protiv poslodavca u stečaju, osim za posebnu kategoriju osoba isključenih iz zaštite na temelju pretpostavke iz članka 12. te direktive.

21

Osim toga, taj se sud pita osigurava li rok od dva mjeseca za podnošenje zahtjeva za plaćanje zajamčenog potraživanja, predviđen člankom 25. Zakona o zajamčenim potraživanjima zaposlenika, a koji počinje teći od dana upisa odluke o pokretanju postupka zbog insolventnosti u sudski registar, dovoljnu razinu zaštite zaposlenika i ograničava li taj rok pretjerano ostvarivanje prava koja ti zaposlenici imaju na temelju Direktive 2008/94. S tim u vezi, sud koji je uputio zahtjev navodi da Zakonik o radu predviđa razdoblje od tri godine za podnošenje tužbe za plaćanje potraživanja po osnovi plaće, počevši od dana kada je poslodavac trebao platiti dug, i da ta dva nacionalna zakona, iako uređuju situacije koje su po svojoj prirodi različite, ipak imaju zajednički cilj, odnosno zaštitu potraživanja zaposlenika po osnovi plaća.

22

Osim toga, sud koji je uputio zahtjev postavlja pitanje o spojivosti članka 25. Zakona o zajamčenim potraživanjima zaposlenika s člancima 3. i 4. Direktive 2008/94 i načelima proporcionalnosti i djelotvornosti jer se ta odredba primjenjuje automatski i bez ikakve mogućnosti ocjene posebnosti svakog pojedinačnog slučaja.

23

Naposljetku, sud koji je uputio zahtjev navodi da sumnja u spojivost s člankom 20. Povelje razlike u postupanju prema zaposlenicima koji imaju pravo na zaštitu svojih nepodmirenih potraživanja ovisno o tome primjenjuje li se članak 358. stavak 1. točka 3. Zakonika o radu ili članak 4. stavak 1. Zakona o zajamčenim potraživanjima zaposlenika i je li poslodavac solventan.

24

U tim je okolnostima Vrhoven administrativen sad (Vrhovni upravni sud) odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeća prethodna pitanja:

25

Uvodno valja navesti da je, s obzirom na to da se Direktiva 2008/94 temelji na članku 137. stavku 2. UEZ‑a, koji je postao članak 153. UFEU‑a, te je donesena s ciljem ostvarivanja ciljeva iz članka 151. UFEU‑a, samo tumačenje odredaba te direktive potrebno za davanje odgovora na prvo pitanje.

26

Stoga treba smatrati da sud koji je uputio zahtjev svojim prvim pitanjem u biti pita treba li Direktivu 2008/94 tumačiti na način da joj je protivan nacionalni propis kao što je članak 4. stavak 1. Zakona o zajamčenim potraživanjima zaposlenika, koji ne jamči potraživanja po osnovi plaća zaposlenika čiji je radni odnos prestao više od tri mjeseca prije upisa u sudski registar odluke o pokretanju postupka zbog insolventnosti u odnosu na njihova poslodavca.

27

U skladu s člankom 1. stavkom 1. Direktive 2008/94, ona se primjenjuje na potraživanja zaposlenika koja su nastala iz ugovora o radu ili radnih odnosa i koja postoje prema poslodavcima koji su insolventni.

28

Prema ustaljenoj sudskoj praksi Suda, socijalna svrha Direktive 2008/94 jest da se svim zaposlenicima jamči minimalni stupanj zaštite na razini Europske unije u slučaju insolventnosti poslodavca isplatom nepodmirenih potraživanja koja su nastala iz ugovora o radu ili radnih odnosa i koja se odnose na naknadu za rad za određeno razdoblje (vidjeti presude od 28. studenoga 2013., Gomes Viana Novo i dr., C‑309/12, EU:C:2013:774, t. 20. i od 2. ožujka 2017., Eschenbrenner, C‑496/15, EU:C:2017:152, t. 52. i navedenu sudsku praksu).

29

Upravo u tu svrhu članak 3. navedene direktive nalaže državama članicama da poduzmu potrebne mjere kako bi osigurale da nacionalne jamstvene ustanove jamče plaćanje nepodmirenih potraživanja zaposlenika.

30

Međutim, kao što je to Sud već istaknuo, Direktiva 2008/94 dopušta državama članicama da ograniče obvezu isplate utvrđujući referentno razdoblje ili razdoblje jamstva i/ili najviši iznos isplata (vidjeti, prema analogiji s Direktivom 80/987, presudu od 28. studenoga 2013., Gomes Viana Novo i dr., C‑309/12, EU:C:2013:774, t. 22. i rješenje od 10. travnja 2014., Macedo Maia i dr., C‑511/12, neobjavljeno, EU:C:2014:268, t. 21.).

31

U skladu sa sudskom praksom Suda, odredbe Direktive 2008/94 koje se tiču mogućnosti ponuđene državama članicama da ograniče svoje jamstvo pokazuju da sustav uspostavljen tom direktivom uvažava financijsku sposobnost država i nastoji očuvati financijsku stabilnost njihovih jamstvenih ustanova (vidjeti, prema analogiji, presudu od 28. studenoga 2013., Gomes Viana Novo i dr., C‑309/12, EU:C:2013:774, t. 29. i rješenje od 10. travnja 2014., Macedo Maia i dr., C‑511/12, neobjavljeno, EU:C:2014:268, t. 21.).

32

Stoga, s jedne strane, članak 3. drugi stavak Direktive 2008/94 predviđa da se zahtjevi za isplatu koje je preuzela jamstvena ustanova smatraju nepodmirenim naknadama za rad u odnosu na razdoblje prije i/ili, prema potrebi, nakon datuma koji su odredile države članice.

33

S druge strane, prema članku 4. stavku 1. Direktive 2008/94, države članice mogu ograničiti odgovornost jamstvenih ustanova iz njezina članka 3. U skladu s člankom 4. stavkom 2. navedene direktive, ako države članice iskoriste takvu mogućnost, one navode trajanje razdoblja za koje jamstvena ustanova treba podmiriti nepodmirena potraživanja, pri čemu to razdoblje ne može biti kraće od onoga koje pokriva naknada za rad za posljednja tri mjeseca radnog odnosa prije i/ili nakon datuma iz drugog stavka članka 3. te direktive. Te odredbe također daju mogućnost državama članicama da uključe to minimalno razdoblje od tri mjeseca u referentno razdoblje u trajanju od najmanje šest mjeseci kao i da odrede minimalno jamstvo ograničeno na osam tjedana, pod uvjetom da se to razdoblje od osam tjedana određuje unutar duljeg referentnog razdoblja, u trajanju od najmanje osamnaest mjeseci (vidjeti, prema analogiji, presudu od 28. studenoga 2013., Gomes Viana Novo i dr., C‑309/12, EU:C:2013:774, t. 26.).

34

Valja istaknuti da se slučajevi u kojima je dopušteno ograničavanje obveze plaćanja jamstvenih ustanova, koji su predviđeni člankom 4. Direktive 2008/94, moraju tumačiti restriktivno (vidjeti, prema analogiji, presude od 17. studenoga 2011., van Ardennen, C‑435/10, EU:C:2011:751, t. 34. i od 28. studenoga 2013., Gomes Viana Novo i dr., C‑309/12, EU:C:2013:774, t. 31.). Ipak, takvo restriktivno tumačenje ne smije imati za učinak to da se mogućnost ograničenja obveze plaćanja, koja je izričito dana državama članicama, pretvori u mrtvo slovo (vidjeti u tom smislu presudu od 28. studenoga 2013., Gomes Viana Novo i dr., C‑309/12, EU:C:2013:774, t. 32.).

35

U ovom slučaju, u skladu s člankom 3. drugim stavkom Direktive 2008/94, članak 6. Zakona o zajamčenim potraživanjima zaposlenika odredio je dan upisa odluke o pokretanju postupka zbog insolventnosti u sudski registar kao referentni datum. Nadalje, iz spisa kojim Sud raspolaže ne proizlazi da je Republika Bugarska iskoristila mogućnost predviđenu u članku 4. stavku 2. drugom i trećem podstavku te direktive da odredi referentno razdoblje u smislu te odredbe.

36

Prema članku 4. stavku 1. i članku 4. stavku 2. prvom podstavku navedene direktive, države članice imaju mogućnost ograničiti preuzimanje od strane jamstvene institucije, u slučaju kada je radni odnos prestao prije tog referentnog datuma, tako da ga odobre samo zaposlenicima čiji je radni odnos prestao tijekom posljednja tri mjeseca prije tog datuma, kao što to predviđa članak 4. stavak 1. Zakona o zajamčenim potraživanjima zaposlenika. Naime, isključenje zaposlenika čiji je radni odnos prestao prije tog razdoblja ne utječe na minimalnu zaštitu predviđenu u članku 4. stavku 2. prvom podstavku Direktive 2008/94 jer ti zaposlenici nemaju u odnosu na insolventnog poslodavca nepodmirena potraživanja koja proizlaze iz njihova ugovora o radu ili radnog odnosa koja su nastala tijekom posljednja tri mjeseca prije navedenog referentnog datuma.

37

S obzirom na prethodna razmatranja, na prvo pitanje valja odgovoriti da Direktivu 2008/94 treba tumačiti na način da joj nije protivan nacionalni propis kao što je članak 4. stavak 1. Zakona o zajamčenim potraživanjima zaposlenika, koji ne jamči potraživanja po osnovi plaća zaposlenika čiji je radni odnos prestao više od tri mjeseca prije upisa u sudski registar odluke o pokretanju postupka zbog insolventnosti u odnosu na njihova poslodavca.

38

S obzirom na odgovor na prvo pitanje, na drugo, treće i četvrto pitanje nije potrebno odgovoriti.

39

Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.

Slijedom navedenog, Sud (sedmo vijeće) odlučuje:

Direktivu 2008/94/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 22. listopada 2008. o zaštiti zaposlenika u slučaju insolventnosti njihovog poslodavca treba tumačiti na način da joj nije protivan nacionalni propis kao što je članak 4. stavak 1. Zakona za garantiranite vzemania na rabotnicite i služitelite pri nesastojatelnost na rabotodatelia (Zakon o zajamčenim potraživanjima zaposlenika u slučaju insolventnosti poslodavca), koji ne jamči potraživanja po osnovi plaća zaposlenika čiji je radni odnos prestao više od tri mjeseca prije upisa u sudski registar odluke o pokretanju postupka zbog insolventnosti u odnosu na njihova poslodavca.