–

za „Aviabaltiku” UAB, E. Baranauskas, advokatas,

–

za „Ūkio bankas” AB, T. Bairašauskas i D. Ušinskaitė-Filonovienė, advokatai,

–

za litavsku vladu, K. Dieninis, D. Kriaučiūnas, L. Bendoraitytė i R. Butvydytė, u svojstvu agenata,

–

za Europsku komisiju, J. Rius, A. Nijenhuis i A. Steiblytė, u svojstvu agenata,

1

Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje članka 4. stavaka 1. i 5. te članka 8. Direktive 2002/47/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 6. lipnja 2002. o financijskom kolateralu (SL 2002., L 168, str. 43.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 10., svezak 3., str. 60.), kako je izmijenjena Direktivom 2009/44/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 6. svibnja 2009. (SL 2009., L 146, str. 37.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 6., svezak 12., str. 73.) (u daljnjem tekstu: Direktiva 2002/47).

2

Taj zahtjev podnesen je u okviru spora između „Aviabaltike” UAB i „Ūkio bankas” AB o zahtjevu za plaćanje koji je podnijela banka Ūkio bankas protiv Aviabaltike u ispunjenju ugovorâ o garanciji koje su međusobno sklopili.

3

U uvodnoj izjavi 3. Direktive 2002/47 navodi se:

„Trebalo bi uspostaviti režim na razini Zajednice koji bi omogućio davanje kolaterala u vrijednosnim papirima i gotovini u okviru struktura kamata na vrijednosne papire i prijenosa prava vlasništva uključujući i ugovore o povratnoj kupnji (repo ugovori). To će doprinijeti integriranju i ekonomičnosti financijskog tržišta kao i stabilnosti financijskog sustava Zajednice te na taj način stvoriti uvjete za slobodu pružanja usluga i slobodno kretanje kapitala na jedinstvenom tržištu financijskih usluga. Ova Direktiva se odnosi na bilateralne ugovore o financijskom kolateralu.”

4

Članak 2. te direktive, naslovljen „Definicije”, u stavku 1. određuje:

„Za potrebe ove direktive:

[…]

[…]

[…]

[…]

[…]”

5

U skladu s člankom 4. navedene direktive, naslovljenim „Izvršenje ugovora o financijskom kolateralu”:

„1.   Države članice se brinu da u slučaju događaja izvršenja, primatelj kolaterala bude u mogućnosti unovčiti na sljedeće načine financijski kolateral dan u okviru i podložan odredbama utvrđenim ugovorom o financijskom kolateralu [sa zasnivanjem posebnog založnog prava]:

[…]

[…]

4.   Načini unovčavanja financijskog kolaterala navedeni u stavku 1., podložni odredbama ugovora o financijskom kolateralu [sa zasnivanjem posebnog založnog prava], ne podliježu sljedećim zahtjevima:

[…]

5.   Države članice osiguravaju da ugovor o financijskom kolateralu može stupiti na snagu u skladu sa svojim odredbama bez obzira na početak ili nastavak postupka likvidacije ili mjera reorganizacije koje se odnose na davatelja ili primatelja kolaterala.

[…]”

6

Članak 8. te direktive, naslovljen „Neprimjena nekih odredbi o nesolventnosti“, propisuje:

„1.   Države članice osiguravaju da se ugovor o financijskom kolateralu, kao i davanje financijskog kolaterala u okviru takvog ugovora, ne može proglasiti nevaljanim ili ništavim ili se poništiti samo na temelju činjenice da je ugovor o financijskom kolateralu sklopljen ili da je financijski kolateral dan:

2.   Države članice osiguravaju, ako je sastavljen ugovor o financijskom kolateralu ili postoje relevantne financijske obveze, ili je financijski kolateral dan istog dana, ali nakon početka postupka likvidacije ili mjera reorganizacije, da on bude pravno izvršiv i obvezujući za treće stranke ako primatelj kolaterala može dokazati da nije bio svjestan, niti je trebao biti svjestan, početka takvih postupaka ili mjera.

[…]”

7

Članak 2. stavci 8. i 32. Lietuvos Respublikos finansinio užtikrinimo susitarimų įstatymas (Zakon Republike Litve o ugovorima o financijskom kolateralu, u daljnjem tekstu: Litavski zakon o ugovorima o financijskom kolateralu), kojim je provedena Direktiva 2002/47, određuje:

„8.   ‚Ugovor o financijskom kolateralu bez prijenosa prava vlasništva’ znači ugovor kojim davatelj daje neposredno primatelju ili u njegovu korist financijski kolateral koji osigurava izvršenje relevantnih financijskih obveza, ali gdje davatelj zadržava puno ili ograničeno vlasništvo nad financijskim kolateralom.

[…]

32.   ‚relevantna financijska obveza’ znači obveza osigurana ugovorom o financijskom kolateralu koja daje pravo na gotovinsku namiru i/ili prijenos financijskih instrumenata i/ili imovine vezane za te financijske instrumente […]”

8

U skladu s člankom 9. stavcima 3. i 8. Litavskog zakona o ugovorima o financijskom kolateralu:

„3.   U slučaju nastupanja događaja izvršenja financijskog kolaterala, davatelj kolaterala ima pravo jednostrano unovčiti dani financijski kolateral primjenom ugovora o financijskom kolateralu bez prijenosa prava vlasništva, na jedan od sljedećih načina i sukladno odredbama navedenog ugovora:

[…]

[…]

8.   Ugovor o financijskom kolateralu stupa na snagu na dan predviđen u njegovim odredbama, bez obzira na početak postupka likvidacije ili provedbu mjera reorganizacije koje se odnose na davatelja ili primatelja kolaterala.”

9

Aviabaltika i banka Ūkio bankas su 10. listopada 2011. i 16. kolovoza 2012. sklopile dva ugovora o garanciji (u daljnjem tekstu: ugovori iz 2011. i 2012.), na temelju kojih su dana osiguranja ugovornim partnerima Aviabaltike. Sama Aviabaltika je kao osiguranje za svoje obveze dala sredstva uplaćena na račun otvoren u svoje ime u Ūkio bankasu.

10

Ugovori iz 2011. i 2012. određivali su da su sredstva uplaćena na taj račun i tražbina povrata tih sredstava preneseni na banku kao osiguranje koje jamči pravilno ispunjenje obveza koje proizlaze iz tih ugovora i da ih treba kvalificirati kao financijski kolateral u smislu Litavskog zakona o ugovorima o financijskom kolateralu.

11

Ūkio bankas je zatim sklopio ugovore o kontragaranciji s Commerzbank AG, na temelju kojih je Commerzbank dao osiguranja State Bank of India, a potonja krajnjim korisnicima tih osiguranja, to jest ugovornim partnerima Aviabaltike. Ūkio bankas je kao osiguranje položio sredstva u visini iznosa osiguranja koje je dao Commerzbank.

12

Kaunas apygardos teismas (Okružni sud u Kaunasu, Litva) je 2. svibnja 2013. otvorio stečaj nad Ūkio bankasom.

13

Budući da Aviabaltika nije ispunila svoje obveze prema ugovornim partnerima u korist kojih su sklopljene garancije na temelju ugovora iz 2011. i 2012., Commerzbank je 12. ožujka 2014. morao ispuniti svoje obveze koje proizlaze iz ugovora o kontragaranciji te je teretio dio sredstava koja je Ūkio bankas položio na račun kao osiguranje.

14

Kaunas apygardos teismas (Okružni sud u Kaunasu) priznao je tražbinu Aviabaltike 28. listopada 2014. u pasivi Ūkio bankasa, koju ponajprije čine sredstva uplaćena toj banci na ime financijskog kolaterala u okviru ugovora iz 2011. i 2012.

15

Dio iznosa koje je naplatio Commerzbank Ūkio bankas nije prebio sa sredstvima koja su mu uplaćena na osnovi financijskog kolaterala koji je dala Aviabaltika, nego s naknadom primljenom na temelju litavskih odredbi o osiguranju depozita, koja se nalazila na drugom računu Aviabaltike. On je zatim zahtijevao da se Aviabaltiki naloži da mu naknadi razliku na temelju ugovora iz 2011. i 2012. preostalu nakon tog prijeboja, uvećanu za kamate.

16

Kaunas apygardos teismas (Okružni sud u Kaunasu) je presudom od 14. prosinca 2015. prihvatio te zahtjeve. Lietuvos apeliacinis teismas (Žalbeni sud Litve) je odlukom od 31. svibnja 2016. potvrdio tu presudu. Ti sudovi presudili su da ugovori iz 2011. i 2012. sadržavaju sporazum o financijskom kolateralu, čiji su predmet sredstva koja se nalaze na računu koji je otvoren na ime Aviabaltike u toj banci. Oni su smatrali da su, nakon otvaranja stečaja nad Ūkio bankasom, ta sredstva ušla u stečajnu masu i da je pravo te banke da njima raspolaže ograničeno zabranom ispunjenja svake obveze koja nije bila ispunjena na dan otvaranja tog postupka na temelju nacionalnog prava u tom području. Aviabaltika je Lietuvos Aukščiausiasis Teismasu (Vrhovni sud Litve) podnijela kasacijsku žalbu.

17

Sud koji je uputio zahtjev navodi da su Aviabaltika i Ūkio bankas sklopili ugovor o financijskom kolateralu sa zasnivanjem posebnog založnog prava, u smislu članka 2. stavka 1. točke (c) Direktive 2002/47, i da je događaj izvršenja osiguranja nastupio nakon otvaranja postupka u slučaju nesolventnosti nad primateljem kolaterala, odnosno u predmetnom slučaju nad Ūkio bankasom. Konkretno, on se pita je li to osiguranje mogao izvršiti primatelj kako bi naplatio svoju tražbinu prema davatelju kolaterala, odnosno Aviabaltiki, nastalu zbog toga što potonji nije ispunio financijske obveze iz tog ugovora.

18

Aviabaltika tvrdi da Ūkio bankas mora, na temelju Direktive 2002/47, osobito njezina članka 4., kako bi naplatio svoju tražbinu, upotrijebiti sredstva koja su mu isplaćena kao navedeni kolateral, a ne svoju drugu imovinu. K tome, Aviabaltika smatra da, ako zahtjevi Ūkio bankasa budu prihvaćeni, ona neće moći vratiti ta sredstva u okviru stečaja i u praksi će toj banci morati još jednom platiti iznos financijskog kolaterala. Suprotno tomu, Ūkio bankas smatra da su, na temelju nacionalnih odredbi u području bankarstva i nesolventnosti, navedena sredstva ušla u stečajnu masu i da ih se ne može upotrijebiti za namirenje vlastitih tražbina. On dodaje da, u skladu s tom direktivom, kao primatelj financijskog kolaterala ima pravo, a ne obvezu, upotrijebiti sredstva isplaćena na to ime i da može odabrati namiriti svoju tražbinu na drugoj imovini Aviabaltike.

19

Prema navodima suda koji je uputio zahtjev, polaganje sredstava na ime financijskog kolaterala na bankovni račun imalo je za posljedicu davanje u zalog tražbine povrata navedenih sredstava, pri čemu je vlasništvo nad njima preneseno na banku. K tome, nacionalne odredbe u području bankarstva i nesolventnosti, na koje se oslanjanju prvostupanjski i žalbeni sud, primjenjive su na situaciju o kojoj je riječ u glavnom postupku, osobito zabrana izvršenja svake obveze koja još nije bila izvršena na dan otvaranja stečaja, koja onemogućuje unovčenje tog kolaterala i to da ga njegov primatelj učinkovito upotrebljava. Taj sud naglašava da, iako je davatelj kolaterala dužan ispuniti relevantne financijske obveze svojom drugom imovinom zbog tog neispunjenja, u praksi će ga u tome spriječiti pravila o povratu tog kolaterala u području nesolventnosti.

20

U tim je okolnostima Lietuvos Aukščiausiasis Teismas (Vrhovni sud Litve) odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeća prethodna pitanja:

21

Svojim prvim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 4. stavak 5. Direktive 2002/47 tumačiti na način da nalaže državama članicama da donesu propis koji primatelju kolaterala osnovanog na temelju ugovora o financijskom kolateralu sa zasnivanjem posebnog založnog prava omogućuje da svoju tražbinu nastalu zbog neispunjenja relevantnih financijskih obveza namiri iz tog kolaterala ako događaj izvršenja kolaterala nastupi nakon što je nad njim pokrenut postupak u slučaju nesolventnosti.

22

Kao što proizlazi iz zahtjeva za prethodnu odluku, sud koji je uputio zahtjev smatra da je financijski kolateral o kojem je riječ u glavnom postupku ušao u stečajnu masu Ūkio bankasa, primatelja, i da se zbog zabrane ispunjenja primjenjive u nacionalnom pravu ne može izvršiti radi stvarnog namirenja njegove tražbine. Stoga se čini da je posljedica takve situacije praktična obveza ponovnog plaćanja iznosa tog kolaterala primatelju kolaterala, koji je obuhvaćen postupkom u slučaju nesolventnosti.

23

Najprije, iz teksta članka 4. stavka 5. Direktive 2002/47 nedvosmisleno proizlazi da su države članice dužne predvidjeti pravni okvir na temelju kojeg ugovor o financijskom kolateralu može stupiti na snagu u skladu sa svojim odredbama bez obzira na početak ili nastavak postupka u slučaju nesolventnosti nad davateljem ili primateljem kolaterala. Ta se odredba izričito odnosi na obje ugovorne stranke i u pogledu njegova izvršenja ne razlikuje je li takav postupak pokrenut nad jednom ili drugom strankom.

24

Nadalje, kad je riječ o općoj strukturi i ciljevima Direktive 2002/47, valja podsjetiti da je, u skladu s njezinom uvodnom izjavom 3., njezin cilj doprinijeti integriranju i ekonomičnosti financijskog tržišta kao i stabilnosti financijskog sustava Europske unije. U tu svrhu ta je direktiva uspostavila sustav čiji je cilj smanjiti administrativni teret za stranke koje koriste financijske kolaterale obuhvaćene njezinim područjem primjene, poboljšati pravnu sigurnost tih kolaterala na način da ih se izuzme od primjene određenih odredbi stečajnog prava država članica kako bi se zaštitila financijska stabilnost i suzbio domino‑efekt u slučaju da jedna stranka prekrši ugovor o financijskom kolateralu (vidjeti u tom smislu presudu od 10. studenoga 2016., Private Equity Insurance Group, C‑156/15, EU:C:2016:851, t. 23.).

25

U tom kontekstu, s obzirom na članak 4. stavak 1. navedene direktive, koji određuje da primatelj financijskog kolaterala sa zasnivanjem posebnog založnog prava mora moći unovčiti taj kolateral na jedan od načina opisanih u tom stavku, Sud je presudio da taj sustav stoga daje prednost financijskim kolateralima u odnosu na druge vrste osiguranja koja nisu obuhvaćena područjem primjene navedene direktive (vidjeti u tom smislu presudu od 10. studenoga 2016., Private Equity Insurance Group, C‑156/15, EU:C:2016:851, t. 25. i 50.).

26

U postupku u kojem je donesena ta presuda valja pojasniti da je Sudu bilo postavljeno jedino pitanje o tome treba li Direktivu 2002/47 tumačiti na način da ona primateljima tih kolaterala daje pravo da ih izvrše bez obzira na pokretanje postupka u slučaju nesolventnosti u odnosu na davatelja. Međutim, budući da, kao što proizlazi iz točke 23. ove presude, članak 4. stavak 5. ne razlikuje situaciju otvaranja postupka u slučaju nesolventnosti nad davateljem ili primateljem, navedenu direktivu treba tumačiti na način da sustav koji je njome uspostavljen primateljima financijskih kolaterala također daje pravo da ih izvrše bez obzira na pokretanje postupka u slučaju nesolventnosti nad njima.

27

Stoga, kao što je nezavisni odvjetnik istaknuo u točki 85. svojega mišljenja, cilj Direktive 2002/47 je uvođenje posebnog pravnog uređenja za ugovor o financijskom kolateralu radi doprinosa financijskoj stabilnosti Unije.

28

Međutim, tumačenje članka 4. stavka 5. te direktive, u skladu s kojim bi financijski kolateral sa zasnivanjem posebnog založnog prava postao bespredmetan zbog pokretanja postupka u slučaju nesolventnosti nad primateljem, spriječivši potonjeg da stvarno namiri svoju tražbinu na tom kolateralu i u praksi obvezavši davatelja da mu još jednom plati iznos navedenog kolaterala, bilo bi protivno tekstu tog članka i ciljevima Direktive 2002/47. Naime, takvo tumačenje bi u velikoj mjeri tom ugovoru oduzelo učinak te bi po potrebi moglo uzrokovati financijske poteškoće njegovu davatelju, suprotno cilju suzbijanja domino‑efekta u slučaju da jedna stranka prekrši ugovor o financijskom kolateralu.

29

Valja dodati da, kao što je istaknuo nezavisni odvjetnik u točkama 59. i 60. svojeg mišljenja, budući da članak 4. stavak 5. Direktive 2002/47 pobliže ne određuje način jamčenja korisnog učinka financijskog kolaterala neovisno o pokretanju postupka u slučaju nesolventnosti, zadaća je država članica da predvide primjerena sredstva koja omogućuju jamčenje takvog korisnog učinka, među kojima bi mogao biti i onaj da financijski kolateral ne postane dio stečajne mase primatelja kolaterala.

30

S obzirom na sva ta razmatranja, na prvo pitanje treba odgovoriti tako da članak 4. stavak 5. Direktive 2002/47 valja tumačiti na način da nalaže državama članicama da donesu propis koji primatelju kolaterala osnovanog na temelju ugovora o financijskom kolateralu sa zasnivanjem posebnog založnog prava omogućuje da svoju tražbinu nastalu zbog neispunjenja relevantnih financijskih obveza namiri iz tog kolaterala ako događaj izvršenja kolaterala nastupi nakon što je nad njim pokrenut postupak u slučaju nesolventnosti.

31

Svojim drugim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 4. stavke 1. i 5. Direktive 2002/47 tumačiti na način da primatelju kolaterala osnovanog na temelju ugovora o financijskom kolateralu sa zasnivanjem posebnog založnog prava nalaže obvezu da svoju tražbinu nastalu zbog neispunjenja relevantnih financijskih obveza najprije namiri iz tog kolaterala.

32

Kao prvo, kad je riječ o tekstu tog članka 4., valja istaknuti da izraz „primatelj bude u mogućnosti unovčiti” iz stavka 1. upućuje na to da u slučaju koji uključuje izvršenje financijskog kolaterala primatelj ima ovlast, a ne obvezu unovčiti taj kolateral. K tome, u formulacijama „podložan odredbama utvrđenim ugovorom o financijskom kolateralu” i „u skladu sa svojim odredbama” iz stavaka 1. i 5. navedenog članka izriče se prvenstvo koje Direktiva 2002/47 daje ugovornim odredbama.

33

Kao što je u biti istaknuo nezavisni odvjetnik u točki 74. svojega mišljenja, čini se da je cilj navedene odredbe da se ugovor o financijskom kolateralu prvenstveno izvršava u skladu s ugovornim odredbama koje su dogovorile stranke.

34

Kao drugo, kad je riječ o kontekstu članka 4. stavaka 1. i 5. Direktive 2002/47, valja utvrditi da formulacija članka 2. stavka 1. točke (l) te direktive, koja definira „događaj izvršenja” kao „slučaj neispunjavanja obveza ili bilo koji sličan događaj sukladno dogovoru između ugovornih stranaka” u slučaju kojeg „primatelj kolaterala ima pravo unovčiti” financijski kolateral, potvrđuje važnost odredbi koje su ugovorile stranke. Ona proizlazi i iz teksta ostalih odredaba navedene direktive, poput njezina članka 4. stavka 4., koji upućuje na „odredbe ugovora o financijskom kolateralu”.

35

U tim okolnostima, cilj je članka 4. stavaka 1. i 5. Direktive 2002/47 to da se ugovor o financijskom kolateralu prvenstveno izvršava u skladu s odredbama koje su ugovorile stranke, uz poštovanje ciljeva te direktive navedenih u točki 24. ove presude.

36

Također valja istaknuti da, u nedostatku ugovornih odredbi koje uređuju to pitanje, iz tih ciljeva proizlazi da primatelj svoju tražbinu mora namiriti najprije iz kolaterala koji je osnovan u tu svrhu prije zahvaćanja druge imovine davatelja. Naime, takav zahtjev može, time što davatelju omogućuje da u praksi iznova ne plati iznos tog kolaterala koji je jednak njegovu dugu, izbjeći domino‑efekt u slučaju primateljeve nesolventnosti.

37

Što se tiče, konkretnije, situacije o kojoj je riječ u glavnom postupku, čini se da iz navoda sadržanih u odluci kojom se upućuje prethodno pitanje, a osobito iz članka 6.3. ugovorâ iz 2011. i 2012., u kojem se navodi financijski kolateral „koji banci jamči pravilno ispunjenje ugovornih obveza stranke”, proizlazi da primatelj svoju tražbinu mora namiriti najprije iz financijskog kolaterala prije upotrebe druge imovine davatelja, a to je ipak na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri.

38

S obzirom na sva prethodna razmatranja, na drugo pitanje treba odgovoriti tako da članak 4. stavke 1. i 5. Direktive 2002/47 valja tumačiti na način da primatelju kolaterala osnovanog na temelju ugovora o financijskom kolateralu sa zasnivanjem posebnog založnog prava ne nalaže obvezu da svoju tražbinu nastalu zbog neispunjenja relevantnih financijskih obveza najprije namiri iz tog kolaterala.

39

Svojim trećim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li Direktivu 2002/47, osobito članke 4. i 8. tumačiti na način da, ako je primatelj kolaterala osnovanog na temelju ugovora o financijskom kolateralu sa zasnivanjem posebnog založnog prava namirio svoju tražbinu nastalu zbog neispunjenja relevantnih financijskih obveza iz druge imovine davatelja kolaterala, taj davatelj mora imati pravo prvenstva u odnosu na druge vjerovnike u okviru postupka u slučaju nesolventnosti nad tim primateljem kako bi mogao ostvariti povrat predmeta kolaterala.

40

U skladu s ustaljenom sudskom praksom Suda, opravdanost zahtjeva za prethodnu odluku nije u davanju savjetodavnih mišljenja o općim ili hipotetskim pitanjima, nego u stvarnoj potrebi učinkovitog rješenja spora o pravu Unije (presuda od 10. studenoga 2016., Private Equity Insurance Group, C‑156/15, EU:C:2016:851, t. 56. i navedena sudska praksa).

41

S tim u vezi, kao što je istaknuo nezavisni odvjetnik u točki 93. svojega mišljenja, u glavnom postupku riječ je o sporu između Ūkio bankasa i Aviabaltike o izvršenju ugovora iz 2011. i 2012. koje su međusobno sklopili, a ne o tijeku postupka u slučaju nesolventnosti nad Ūkio bankasom. Iz navoda sadržanih u zahtjevu za prethodnu odluku ne proizlazi da je sudu koji je uputio zahtjev podnesen protuzahtjev za povrat financijskog kolaterala protiv te banke niti da je pozvan odlučiti o pitanjima koja se odnose na namirenje tražbine Aviabaltike u odnosu na Ūkio bankas na ime tog kolaterala u okviru tog postupka u slučaju nesolventnosti.

42

K tome, taj zahtjev ne sadržava elemente o postojanju ili sadržaju nacionalnih odredbi koje bi sud koji je uputio zahtjev po potrebi mogao primijeniti ovisno o odgovoru Suda radi rješavanja spora, a koje bi mogle utjecati na redoslijed vjerovnika u okviru tog postupka.

43

U tim okolnostima, valja utvrditi da je treće pitanje hipotetsko i stoga ga treba smatrati nedopuštenim.

44

Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.

Slijedom navedenog, Sud (četvrto vijeće) odlučuje: