–

za LVM Landwirtschaftlicher Versicherungsverein Münster AG, M. Siewiera‑Misiuda, radca prawny,

–

za poljsku vladu, B. Majczyna, u svojstvu agenta,

–

za portugalsku vladu, L. Inez Fernandes, M. Figueiredo i P. Lacerda, u svojstvu agenata,

–

za Europsku komisiju, M. Heller i A. Stobiecka‑Kuik, u svojstvu agenata,

1

Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje članka 11. stavka 1. točke (b) i članka 13. stavka 2. Uredbe (EU) br. 1215/2012 Europskog parlamenta i Vijeća od 12. prosinca 2012. o [sudskoj] nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima (SL 2012., L 351, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 11., str. 289. i ispravci SL 2014., L 160, str. 40. i SL 2016., L 202, str. 57.)

2

Zahtjev je upućen u okviru spora između Paweła Hofsoea i društva LVM Landwirtschaftlicher Versicherungsverein Münster AG (u daljnjem tekstu: LVM) sa sjedištem u Münsteru (Njemačka), vezano uz naplatu tražbine od strane prvonavedenog s osnove naknade štete iz osiguranja na teret drugonavedenog pred poljskim sudovima.

3

Uredba br. 1215/2012 u uvodnim izjavama 15. i 18. određuje:

[…]

4

Poglavlje II. te uredbe, posvećeno pravilima o nadležnosti, uključuje odjeljak 1. naslovljen „Opće odredbe”, koji se sastoji od članaka 4. do 6.

5

U članku 4. stavku 1. te uredbe predviđa se:

„Podložno ovoj Uredbi, osobe s domicilom u državi članici, bez obzira na njihovo državljanstvo, tuže se pred sudovima te države članice.”

6

Prema članku 5. stavku 1. iste uredbe:

„Osobe koje imaju domicil u državi članici mogu biti tužene pred sudovima druge države članice, samo na temelju pravila iz odjeljaka 2. do 7. ovog poglavlja.”

7

Pravila o nadležnosti u predmetima osiguranja uređenima odjeljkom 3. poglavlja II. Uredbe br. 1215/2012 navode se u člancima 10. do 16. te uredbe.

8

U članku 11. stavku 1. te uredbe određuje se:

„Osiguravatelj s domicilom u državi članici može biti tužen:

[…]

[…]”

9

Članak 13. stavak 2. navedene uredbe glasi kako slijedi:

„Članci 10., 11. i 12. primjenjuju se na tužbe koje podigne oštećena stranka izravno protiv osiguravatelja, ako je takva izravna tužba dopuštena.”

10

Pravila o nadležnosti za potrošačke ugovore navode se u člancima 17. do 19. iste uredbe.

11

Prema članku 17. stavku 1. Uredbe br. 1215/2012:

„U pitanjima u vezi ugovora kojeg sklapa osoba, potrošač, u svrhu koja se može smatrati da je izvan njegove profesionalne ili gospodarske djelatnosti, nadležnost se utvrđuje ovim Odjeljkom, ne dovodeći u pitanje članak 6. i točku 5. članka 7., ako:

12

Člankom 81. te uredbe predviđeno je da se ona „primjenjuje […] od 10. siječnja 2015., osim članaka 75. i 76., koji se primjenjuju od 10. siječnja 2014.”

13

Člankom 509. Ustawa Kodeks cywilny (Zakon o Građanskom zakoniku) od 23. travnja 1964., u tekstu koji se primjenjuje u predmetu iz glavnog postupka (Dz. U. iz 1964., br. 16 stavka 93, u verziji objavljenoj u Dz. U. iz 2016. stavka 380; u daljnjem tekstu: Građanski zakonik), određuje se:

„§ 1.   Vjerovnik može bez dužnikova pristanka tražbinu prenijeti na treću osobu (ustup tražbine), osim ako to nije u suprotnosti sa zakonom, ugovornim ograničenjima ili naravi obveze.

§ 2.   Prijenos tražbine podrazumijeva ustup svih s njome povezanih prava, posebno u pogledu zateznih kamata.”

14

Prema članku 822. stavku 4. tog zakonika:

„Osoba koja ima pravo na naknadu štete nastale zbog događaja koji je obuhvaćen osiguranjem od građanskopravne odgovornosti može izravno podići tužbu protiv osiguravatelja.”

15

Člankom 20. stavkom 1. Ustawa o ubezpieczeniach obowiązkowych, Ubezpieczeniowym Funduszu Gwarancyjnym i Polskim Biurze Ubezpieczycieli Komunikacyjnych (Zakon o obveznom osiguranju, Jamstvenom fondu za osiguranja i Poljskom uredu osiguravatelja rizika u automobilskom prometu) od 22. svibnja 2003. (Dz. U. iz 2003., br. 124, stavka 1152), predviđa se:

„Tužba za naknadu štete koja proizlazi iz ugovorâ o obveznom osiguranju ili obuhvaća tražbinu na temelju tog osiguranja može se podnijeti sukladno pravilima o općoj nadležnosti, odnosno pred sudom na čijem području ima prebivalište ili sjedište oštećenik ili pravni sljednik sukladno ugovoru o osiguranju.”

16

Dana 4. srpnja 2014. vozilo u vlasništvu fizičke osobe s prebivalištem u Poljskoj oštećeno je u prometnoj nezgodi koja se dogodila u Njemačkoj. Nezgodu je prouzročila njemačka državljanka osigurana kod LVM‑a.

17

Vlasnik tog vozila potom je 12. srpnja 2014. sklopio ugovor o najmu zamjenskog vozila na neodređeno vrijeme. Uzimajući u obzir cijenu od 200 poljskih zlota (PLN) (oko 47,50 eura) dnevno i s obzirom na to da je najam bio produljivan do 22. rujna 2014., troškovi naknade za najam dosegnuli su 14600 zlota (oko 3465 eura).

18

Međutim, društvo koje u Poljskoj zastupa LVM tu je osobu obeštetilo samo u visini od 2800 zlota (oko 665 eura).

19

Kako bi dobila preostalih 11800 zlota (oko 2800 eura), ta je osoba potom 22. rujna 2014. sklopila ugovor o ustupu tražbine prema kojem je ustupila svoje pravo na naknadu štete P. Hofsoeu koji obavlja svoju poslovnu djelatnost u Szczecinu (Poljska).

20

U okviru te djelatnosti P. Hofsoe sam se pobrinuo da na temelju ustupa ugovorne tražbine od osiguravatelja naplati naknadu štete s kamatama na koju je oštećenik imao pravo.

21

Dana 2. veljače 2015. P. Hofsoe je na temelju ugovora o ustupu tražbine spomenutog u točki 19. ove presude pokrenuo postupak pred Sądom Rejonowy Szczecin‑Centrum w Szczecinie (Općinski sud Szczecin‑centar u Szczecinu, Poljska) tražeći ponajprije da se LVM‑u naloži isplata iznosa od 11800 zlota (oko 2800 eura) na ime naknade štete s kamatama, radi pokrivanja troškova najma zamjenskog vozila.

22

Radi utvrđivanja nadležnosti tog suda kao suda na čijem se području nalazi oštećenikovo prebivalište, P. Hofsoe pozvao se na članak 20. Zakona o obveznom osiguranju, Jamstvenom fondu za osiguranja i Poljskom uredu osiguravatelja rizika u automobilskom prometu od 22. svibnja 2003. i na presudu Suda od 13. prosinca 2007., FBTO Schadeverzekeringen (C‑463/06, EU:C:2007:792).

23

Pozivajući se na članak 9. stavak 1. u vezi s člankom 11. stavkom 2. Uredbe br. 44/2001, LVM je s druge strane osporavao nadležnost tog poljskog suda. Tvrdio je naime da se izraz „oštećena stranka” u smislu članka 11. stavka 2. navedene uredbe mora doslovno tumačiti te da ga P. Hofsoe stoga ne može tužiti pred poljskim sudom u svojstvu stjecatelja oštećenikove tražbine.

24

Međutim, Sąd Rejonowy Szczecin‑Centrum w Szczecinie (Općinski sud Szczecin‑centar u Szczecinu) u odluci od 13. svibnja 2015. proglasio se nadležnim.

25

U potporu žalbi koju je protiv te odluke uložio sudu koji je uputio zahtjev, dakle Sądu Okręgowy w Szczecinie (Okružni sud u Szczecinu, Poljska), LVM prije svega tvrdi da je prvostupanjski sud zanemario članak 13. stavak 2. u vezi s člankom 11. stavkom 1. točkom (b) Uredbe br. 1215/2012 kada je suprotno stajalištu koje proizlazi iz uvodnih izjava 15. i 18. navedene uredbe i sudske prakse Suda zaključio da P. Hofsoea treba smatrati slabijom strankom u sporu. Smatra međutim da se potonji kao takav ne može smatrati oštećenikom, već profesionalnim subjektom koji se bavi naplatom tražbina s osnove naknade štete od osiguravajućih kompanija. Nadalje, budući da se radi o iznimci od općeg pravila o nadležnosti iz članka 4. stavka 1. Uredbe br. 1215/2012, članak 13. stavak 2. te uredbe treba usko tumačiti.

26

P. Hofsoe s druge strane tvrdi da određivanje sudske nadležnosti prema mjestu prebivališta ugovaratelja osiguranja, osiguranika ili korisnika, predviđeno odredbom članka 9. stavka 1. točke (b) Uredbe br. 44/2001, koju je zamijenio članak 11. stavak 1. točka (b) Uredbe br. 1215/2012 (u daljnjem tekstu: forum actoris), nije rezervirano isključivo za osobu koja je izravno oštećena, pa se stoga stjecatelj oštećenikove tražbine na njega također može pozvati.

27

Sud koji je uputio zahtjev smatra potrebnim obratiti se Sudu s obzirom na činjenicu da područje primjene ratione personae određivanja nadležnosti predviđenog člankom 11. stavkom 1. točkom (b) Uredbe br. 1215/2012 u konkretnom slučaju ovisi o tumačenju pojma „oštećena stranka” u smislu članka 13. stavka 2. te uredbe. Naime, nadležnost suda koji je uputio zahtjev bit će ustanovljena samo ako se utvrdi da pojam „oštećena stranka” obuhvaća profesionalnog subjekta u sektoru osiguranja kao stjecatelja tražbine s osnove naknade štete koju izravno oštećena osoba ima prema osiguravatelju vozila koje je prouzrokovalo cestovnu nezgodu.

28

U tom smislu, sud koji je uputio zahtjev navodi da sukladno članku 509. stavku 2. Građanskog zakonika „[p]rijenos tražbine podrazumijeva ustup svih s njome povezanih prava”. Smatra da u tim okolnostima ustup tražbine mora podrazumijevati i ustup prava na određivanje suda. Tvrdi da takvo tumačenje doprinosi ispunjavanju cilja zaštite slabije strane na kojem se temelje pravila o posebnoj nadležnosti primjenjiva u području osiguranja.

29

Sud koji je uputio zahtjev smatra da se pojam „oštećena stranka” u smislu članka 11. stavka 2. Uredbe br. 44/2001, a time i članka 13. stavka 2. Uredbe br. 1215/2012, odnosi kako na osobu koja je izravno pretrpjela štetu tako i na osobu koja je štetu pretrpjela samo neizravno. Tvrdi da taj pojam stoga treba proširiti na subjekte koji kao fizičke osobe obavljaju profesionalnu djelatnost naplate tražbina s osnove naknade štete od osiguravajućih kompanija, na temelju ugovorâ o ustupu tražbine sklopljenih s izravno oštećenim osobama. To se rješenje po mišljenju suda koji je uputio zahtjev nameće tim više što u konkretnom slučaju postoji očita neravnoteža, s ekonomskog i organizacijskog gledišta, između položaja P. Hofsoea i položaja osiguravatelja kao pravne osobe čije su mogućnosti u tom smislu mnogo veće.

30

Tvrdi dakle da taj konkretni pristup prema pojedinim situacijama stranaka iz glavnog postupka upućuje na razliku između činjenica u pozadini spora iz glavnog postupka i činjenica koje su rezultirale presudama od 17. rujna 2009., Vorarlberger Gebietskrankenkasse (C‑347/08, EU:C:2009:561) i od 26. svibnja 2005., GIE Réunion européenne i dr. (C‑77/04, EU:C:2005:327).

31

Sud koji je uputio zahtjev primjećuje međutim da se tumačenjem članka 13. stavka 2. u vezi s člankom 11. stavkom 1. točkom (b) Uredbe br. 1215/2012 koje predlaže, zadire u načelo uskog tumačenja iznimki i posebno članak 5. stavak 1. u vezi s uvodnom izjavom 15. te uredbe.

32

U tom je kontekstu Sąd Okręgowy w Szczecinie (Okružni sud u Szczecinu) odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeće prethodno pitanje:

„Treba li upućivanje iz članka 13. stavka 2. Uredbe br. 1215/2012 na članak 11. stavak 1. točku (b) te uredbe tumačiti na način da fizička osoba koja se kao poduzetnik bavi, među ostalim, naplatom naknade štete od osiguravatelja, pozivajući se pritom na ugovorno stjecanje tražbine od izravno oštećene osobe, može podnijeti tužbu glede te tražbine protiv osiguravatelja od građanskopravne odgovornosti osobe odgovorne za prometnu nezgodu koji ima sjedište u državi članici koja nije država članica u kojoj ima prebivalište oštećenik, pred sudom države članice oštećenikova prebivališta?”

33

Sud koji je uputio zahtjev u bitnome pita treba li članak 13. stavak 2. u vezi s člankom 11. stavkom 1. točkom (b) Uredbe 1215/2012 tumačiti na način da se on primjenjuje na fizičku osoba čija je profesionalna djelatnost, među ostalim, naplata tražbina s osnove naknade štete od osiguravatelja, koja se poziva na ugovor o ustupu tražbine sklopljen sa žrtvom prometne nezgode radi određivanja građanskopravne odgovornosti osiguravatelja osobe odgovorne za tu nezgodu, čije se sjedište nalazi u državi članici različitoj od one u kojoj ima prebivalište oštećenik, pred sudom te potonje države članice.

34

Uvodno treba reći da je iz odluke kojom se upućuje zahtjev za prethodnu odluku razvidno, prvo, da s obzirom na to da je P. Hofsoe tužbu iz glavnog postupka podnio 4. veljače 2015., dakle nakon 10. siječnja 2015., Uredba br. 1215/2012 primjenjuje se sukladno njezinu članku 81.

35

Drugo, članak 822. stavak 4. Građanskog zakonika osobi koja ima pravo na naknadu štete daje mogućnost podizanja izravne tužbe protiv osiguravatelja, što sukladno članku 13. stavku 2. Uredbe br. 1215/2012 ima za posljedicu da postaju primjenjivi članci 10. do 12. te uredbe.

36

Treće, budući da članak 11. stavak 1. točka (b) i članak 13. stavak 2. Uredbe br. 1215/2012 u osnovi preuzimaju formulacije iz članka 9. stavka 1. točke (b) odnosno članka 11. stavka 2. Uredbe br. 44/2001, tumačenje koje je Sud dao u pogledu odredaba te potonje uredbe vrijedi i za istovjetne odredbe Uredbe br. 1215/2012 (vidjeti po analogiji presude od 21. svibnja 2015., CDC Hydrogen Peroxide, C‑352/13, EU:C:2015:335, t. 60. i od 21. siječnja 2016., SOVAG, C‑521/14, EU:C:2016:41, t. 43.).

37

Četvrto, važno je također podsjetiti da je Sud zaključio da je cilj upućivanja iz članka 13. stavka 2. Uredbe br. 1215/2012 dodati na popis podnositeljâ zahtjeva, sadržan u članku 11. stavku 1. točki (b) te uredbe, osobe koje su pretrpjele štetu a da krug tih osoba ne bude ograničen na one koje su je pretrpjele izravno (presuda od 20. srpnja 2017., MMA IARD, C‑340/16, EU:C:2017:576, t. 33. i navedena sudska praksa).

38

Tako forum actoris treba proširiti na nasljednike osiguranika te na poslodavca koji je obustavio plaću zaposlenika za vrijeme trajanja bolovanja korištenog nakon prometne nezgode koju je pretrpio njegov zaposlenik (presude od 17. rujna 2009., Vorarlberger Gebietskrankenkasse, C‑347/08, EU:C:2009:561, t. 44. i od 20. srpnja 2017., MMA IARD, C‑340/16, EU:C:2017:576, t. 35.).

39

Te se odluke temelje na obrazloženju da je, s jedne strane, cilj odredbi navedenih u odjeljku 3. poglavlja II. Uredbe br. 1215/2012 zaštita slabije strane pravilima o nadležnosti koja više pogoduju njezinim interesima nego opća pravila i, s druge strane, da bi stjecatelj prava izravno oštećene osobe, za kojeg se i samog može smatrati da je slaba strana, morao moći iskoristiti posebna pravila o sudskoj nadležnosti definirana odredbama članka 11. stavka 1. točke (b) u vezi s člankom 13. stavkom 2. Uredbe br. 1215/2012 (vidjeti u tom smislu presudu od 17. rujna 2009., Vorarlberger Gebietskrankenkasse, C‑347/08, EU:C:2009:561, t. 40. i 44.).

40

Međutim, izuzeci od načela određivanja nadležnosti prema forumu tuženika moraju biti iznimka i usko se tumačiti (vidjeti u tom smislu presude od 17. lipnja 1992., Handte, C‑26/91, EU:C:1992:268, t. 14.; od 19. siječnja 1993., Shearson Lehman Hutton, C‑89/91, EU:C:1993:15, t. 14. do 17.; od 13. srpnja 2000., Group Josi, C‑412/98, EU:C:2000:399, t. 49. i 50. te od 17. rujna 2009., Vorarlberger Gebietskrankenkasse, C‑347/08, EU:C:2009:561, t. 36. do 39.).

41

U tim okolnostima, zaštitna funkcija koju ispunjava članak 13. stavak 2. u vezi s člankom 11. stavkom 1. točkom (b) Uredbe br. 1215/2012 znači da se primjena posebnih pravila o nadležnosti predviđenih tim odredbama ne smije širiti na osobe za koje ta zaštita nije opravdana (vidjeti u tom smislu presude od 13. srpnja 2000., Group Josi, C‑412/98, EU:C:2000:399, t. 65. i 66.; od 26. svibnja 2005., GIE Réunion européenne i dr., C‑77/04, EU:C:2005:327, t. 20. i od 17. rujna 2009., Vorarlberger Gebietskrankenkasse, C‑347/08, EU:C:2009:561, t. 41.).

42

Iz toga slijedi da nikakva posebna zaštita nije opravdana u odnosima između profesionalnih subjekata u sektoru osiguranja jer se ni za jednog od njih ne može smatrati da se nalazi u slabijem položaju u odnosu na drugoga (vidjeti u tom smislu presude od 26. svibnja 2005., GIE Réunion européenne i dr., C‑77/04, EU:C:2005:327, t. 20.; od 17. rujna 2009., Vorarlberger Gebietskrankenkasse, C‑347/08, EU:C:2009:561, t. 42. i od 21. siječnja 2016., SOVAG, C‑521/14, EU:C:2016:41, t. 30. i 31.).

43

Stoga, osoba poput P. Hofsoea, koja obavlja profesionalnu djelatnost naplate tražbina s osnove naknade štete iz osiguranja, kao ugovorni stjecatelj tih tražbina, ne može imati pravo na posebnu zaštitu koju predstavlja forum actoris.

44

Iako, naravno, kao što se to navodi u uvodnoj izjavi 18. Uredbe br. 1215/2012, odjeljak 3. poglavlja II. te uredbe ima za cilj zaštitu slabije strane pravilima o nadležnosti koja više pogoduju njezinim interesima nego opća pravila, očito je da zahtjev iz glavnog postupka ulazi u okvir odnosa između profesionalnih subjekata i da ne može utjecati na postupovnu situaciju stranke koja se smatra slabijom (vidjeti u tom smislu presudu od 21. siječnja 2016., SOVAG, C‑521/14, EU:C:2016:41, t. 29. i 30.).

45

U tom smislu, okolnost da profesionalni subjekt poput P.Hofsoea svoju djelatnost obavlja u okviru male strukture ne može dovesti do zaključka da se radi o strani koja se smatra slabijom od osiguravatelja. Naime, ocjena, u svakom slučaju zasebno, pitanja može li se takav profesionalni subjekt smatrati „slabijom strankom” kako bi bio obuhvaćen pojmom „oštećene stranke” u smislu članka 13. stavka 2. Uredbe br. 1512/2012 dovela bi do opasnosti od pravne nesigurnosti te bi bila protivna cilju navedene uredbe, navedenom u njezinoj uvodnoj izjavi 15., prema kojoj pravila o nadležnosti moraju biti što je moguće više predvidiva (vidjeti u tom smislu presudu od 20. srpnja 2017., MMA IARD, C‑340/16, EU:C:2017:576, t. 34.).

46

U prilog takvom tumačenju uostalom ide i cilj na koji se podsjeća u uvodnoj izjavi 15. Uredbe br. 1215/2012, prema kojoj pravila o nadležnosti moraju biti što je moguće više predvidiva i zasnovana na načelu da se nadležnost temelji na domicilu tuženika.

47

U tim okolnostima, na postavljeno pitanje valja odgovoriti da članak 13. stavak 2. u vezi s člankom 11. stavkom 1. točkom (b) Uredbe br. 1215/2012 treba tumačiti na način da se on ne može primijeniti na fizičku osobu čija je profesionalna djelatnost, među ostalim, naplata tražbina s osnove naknade štete od osiguravateljâ, koja se poziva na ugovor o ustupu tražbine sklopljen sa žrtvom prometne nezgode radi određivanja građanskopravne odgovornosti osiguravatelja osobe odgovorne za tu nezgodu, čije se sjedište nalazi u državi članici različitoj od one u kojoj ima prebivalište oštećenik, pred sudom te potonje države članice.

48

Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.

Slijedom navedenoga, Sud (osmo vijeće) odlučuje:

Članak 13. stavak 2. u vezi s člankom 11. stavkom 1. točkom (b) Uredbe (EU) br. 1215/2012 Europskog parlamenta i Vijeća od 12. prosinca 2012. o [sudskoj] nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima treba tumačiti na način da se on ne može primijeniti na fizičku osobu čija je profesionalna djelatnost, među ostalim, naplata tražbina s osnove naknade štete od osiguravateljâ, koja se poziva na ugovor o ustupu tražbine sklopljen sa žrtvom prometne nezgode radi određivanja građanskopravne odgovornosti osiguravatelja osobe odgovorne za tu nezgodu, čije se sjedište nalazi u državi članici različitoj od one u kojoj ima prebivalište oštećenik, pred sudom te potonje države članice.