–

za H. Johna, H. Buroh i J. Steinhauer, Rechtsanwälte,

–

za Freie Hansestadt Bremen, C. Darge, Rechtsanwalt,

–

za njemačku vladu, T. Henze i K. Stranz, u svojstvu agenata,

–

za Europsku komisiju, M. van Beek i M. Kellerbauer, u svojstvu agenata,

1

Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje članka 5. stavka 1. Okvirnog sporazuma o radu na određeno vrijeme, sklopljenog 18. ožujka 1999. (u daljnjem tekstu: Okvirni sporazum), koji se nalazi u Prilogu Direktivi Vijeća 1999/70/EZ od 28. lipnja 1999. o Okvirnom sporazumu o radu na određeno vrijeme koji su sklopili ETUC, UNICE i CEEP (SL 1999., L 175, str. 43.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 5., svezak 4., str. 228.), kao i članka 1., članka 2. stavka 1. i članka 6. stavka 1. Direktive Vijeća 2000/78/EZ od 27. studenoga 2000. o uspostavi općeg okvira za jednako postupanje pri zapošljavanju i obavljanju zanimanja (SL 2000., L 303, str. 16.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 5., svezak 1., str. 69.).

2

Zahtjev je upućen u okviru spora između Hubertusa Johna i njegova bivšeg poslodavca, Freie Hansestadt Bremen (Slobodni hanzeatski grad Bremen, Njemačka), u vezi s prestankom ugovora o radu istekom ugovorenog roka povezanog s navršavanjem uobičajene dobi za umirovljenje i odbijanjem njegova zahtjeva da nastavi raditi i nakon što je navršio tu dob.

3

U skladu s člankom 1. Okvirnog sporazuma, njegova je svrha poboljšati kvalitetu rada na određeno vrijeme osiguranjem primjene načela nediskriminacije i ustanoviti okvir za sprečavanje zlouporaba koje proizlaze iz primjene uzastopnih ugovora o radu ili radnih odnosa na određeno vrijeme.

4

U članku 2. stavku 1. Okvirnog sporazuma, naslovljenom „Područje primjene”, stoji:

„Ovaj Sporazum se primjenjuje na radnike koji rade na određeno vrijeme, koji su sklopili ugovor o radu ili se nalaze u radnom odnosu na način utvrđen zakonom, kolektivnim ugovorima ili praksom u svakoj pojedinoj državi članici.”

5

Člankom 3. Okvirnog sporazuma, naslovljenim „Definicije”, određeno je:

[…]”

6

Člankom 4. stavkom 1. Okvirnog sporazuma, naslovljenim „Načelo nediskriminacije”, predviđeno je:

„U pogledu uvjeta zapošljavanja, prema radnicima zaposlenim na određeno vrijeme ne smije se postupati na nepovoljniji način nego prema usporedivim radnicima zaposlenim na neodređeno vrijeme, jedino zato što prvi imaju ugovor ili se nalaze u radnom odnosu na određeno vrijeme, osim ako drukčije postupanje nije opravdano iz objektivnih razloga.”

7

U članku 5. Okvirnog sporazuma, naslovljenom „Mjere za sprečavanje zlouporaba”, stoji:

8

U skladu s uvodnom izjavom 14. Direktive 2000/78, ona ne dovodi u pitanje nacionalne odredbe kojima se uređuje dobna granica za stjecanje prava na mirovinu.

9

U skladu s člankom 1. Direktive 2000/78, „svrha ove Direktive je utvrditi opći okvir za borbu protiv diskriminacije na temelju vjere ili uvjerenja, invaliditeta, dobi ili spolnog opredjeljenja [spolne orijentacije] u vezi sa zapošljavanjem i obavljanjem zanimanja, kako bi se u državama članicama ostvarila primjena načela jednakog postupanja”.

10

Člankom 2. te direktive propisano je:

„1.   Za potrebe ove Direktive ‚načelo jednakog postupanja’ znači nepostojanje bilo kakve izravne ili neizravne diskriminacije na temelju bilo kojeg od razloga iz članka 1.

2.   Za potrebe stavka 1.:

11

Člankom 6. stavkom 1. navedene direktive, naslovljenim „Opravdano različito postupanje na temelju dobi”, propisano je:

„Neovisno o članku 2. stavku 2., države članice mogu predvidjeti da se različito postupanje na temelju dobi neće smatrati diskriminacijom, ako su, u kontekstu nacionalnog prava, te razlike objektivno i razumno opravdane legitimnim ciljem, uključujući legitimnu politiku zapošljavanja, tržište rada i strukovno obrazovanje te ako su načini ostvarivanja tog cilja primjereni i nužni.

Takvo različito postupanje može, između ostalog, uključivati:

[…]”

12

Člankom 41. trećom rečenicom knjige VI. Sozialgesetzbucha (Zakonik o socijalnoj sigurnosti), naslovljenim „Dob za umirovljenje i zaštita od otkazivanja”, u verziji koja je na snazi od 23. lipnja 2014. (u daljnjem tekstu: odredba o kojoj je riječ u glavnom postupku), propisano je:

„Ako je ugovorom predviđeno da radni odnos prestaje navršenjem uobičajene dobi za umirovljenje, stranke ugovora o radu mogu se za vrijeme trajanja radnog odnosa, prema potrebi i nekoliko puta, dogovoriti da će odgoditi njegov dan prestanka.”

13

Člankom 44. Kolektivnog ugovora primjenjivog na javne službe saveznih zemalja (Länder) (u daljnjem tekstu: Kolektivni ugovor), naslovljenim „Posebno uređenje za nastavnike”, u stavku 4., koji se tiče odjeljka V., naslovljenom „Ograničenje trajanja i prestanak ugovora o radu”, određeno je:

„Ugovor o radu prestaje – a da ga nije potrebno otkazati – istekom školskog polugodišta (31. siječnja odnosno 31. srpnja) u kojem je nastavnik ostvario zakonom propisanu dob za stjecanje prava na redovnu starosnu mirovinu.”

14

Slobodni hanzeatski grad Bremen zaposlio je 25. rujna 2001. H. Johna, rođenog 8. srpnja 1949., u svojstvu ugovornog nastavnika. Na ugovor o radu primjenjivao se kolektivni ugovor saveznog ugovornog osoblja, koji je zamijenjen Kolektivnim ugovorom.

15

Na temelju Kolektivnog ugovora, taj je ugovor o radu trebao prestati na dan kada nastavnik navrši zakonsku dob za stjecanje prava na starosnu mirovinu. Dopisom od 5. veljače 2014. H. John zatražio je da nastavi raditi i nakon navršenja te dobi, do kraja školske godine 2014./2015. Stranke su 24. listopada 2014. sklopile sporazum kojim je predviđeno da se „automatski prestanak ugovora o radu […] odgađa do 31. srpnja 2015., u skladu s člankom 44. stavkom 4. Kolektivnog ugovora”.

16

H. John je 4. veljače 2015. od svojeg poslodavca zatražio da se dan prestanka ugovora odgodi do kraja prvog polugodišta školske godine 2015./2016., tj. do 31. siječnja 2016. Nakon što mu je zahtjev odbijen, H. John je pokrenuo sudski postupak u kojem tvrdi da određeno vrijeme trajanja ugovora, utemeljeno na odredbi o kojoj je riječ u glavnom postupku, nije u skladu s europskim pravom.

17

Landesarbeitsgericht Bremen (Zemaljski radni sud u Bremenu, Njemačka), povodom žalbe protiv odluke Arbeitsgerichta Bremen (Radni sud u Bremenu, Njemačka), postavlja pitanje o usklađenosti odredbe o kojoj je riječ u glavnom postupku s člankom 5. stavkom 1. Okvirnog sporazuma kao i s člankom 1., člankom 2. stavkom 1. i člankom 6. stavkom 1. Direktive 2000/78. Sud koji je uputio zahtjev smatra da ugovor o radu o kojem je riječ u glavnom postupku ulazi u područje primjene Okvirnog sporazuma, s obzirom na to da, u skladu s Kolektivnim ugovorom, prestaje s danom kada nastavnik navrši zakonsku dob za stjecanje prava na starosnu mirovinu. Taj sud stoga smatra da je produljenje ugovora nakon predviđenog prestanka u biti produljenje ugovora na određeno vrijeme. Pita se jesu li odredbe nacionalnog prava – zato što ne predviđaju nikakva ograničenja mogućnosti da stranke odgode dan prestanka ugovora – u skladu s odredbama Okvirnog sporazuma kojima je cilj sprečavanje zlouporabe sklapanjem uzastopnih ugovora na određeno vrijeme i nisu li protivne odredbama Direktive 2000/78 ili općim načelima prava Unije.

18

U tim je okolnostima Landesarbeitsgericht Bremen (Zemaljski radni sud u Bremenu) odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeća prethodna pitanja:

19

Svojim trećim pitanjem, koje treba ispitati na prvom mjestu, sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 2. stavak 2. i članak 6. stavak 1. Direktive 2000/78 tumačiti na način da im se protivi nacionalna odredba poput one o kojoj je riječ u glavnom postupku, zato što odgodu dana prestanka aktivnosti radnika koji su navršili zakonsku dob za odlazak u starosnu mirovinu uvjetuje sklapanjem sporazuma s konkretnim poslodavcem na određeno vrijeme.

20

U tom pogledu valja podsjetiti da, na temelju članka 2. stavka 1. Direktive 2000/78 i za njezine potrebe, „načelo jednakog postupanja” znači nepostojanje bilo kakve izravne ili neizravne diskriminacije na temelju bilo kojeg od razloga iz njezina članka 1., među kojima se nalazi i dob.

21

U skladu s člankom 2. stavkom 2. točkom (a) te direktive, o izravnoj diskriminaciji riječ je u slučaju kada se prema jednoj osobi zbog njezine dobi postupa nepovoljnije nego što se postupa ili se postupalo ili bi se postupalo prema drugoj osobi u usporedivoj situaciji. U skladu s člankom 2. stavkom 2. točkom (b) Direktive 2000/78, neizravna diskriminacija postoji ako kakva naizgled neutralna odredba, kriterij ili praksa može dovesti u posebno nepovoljan položaj osobe određene dobi u usporedbi s ostalim osobama, osim ako je ta odredba, kriterij ili praksa objektivno opravdana legitimnim ciljem, a sredstva za postizanje tog cilja prikladna su i nužna.

22

Stoga valja ispitati postupa li se prema radniku poput H. Johna nepovoljnije nego prema drugom radniku koji se nalazi u usporedivoj situaciji s obzirom na svoju dob, u smislu članka 2. stavka 2. točke (a) Direktive 2000/78, ili može li odredba o kojoj je riječ u glavnom postupku dovesti dobnu skupinu kojoj on pripada u posebno nepovoljan položaj, u smislu članka 2. stavka 2. točke (b) te direktive.

23

Uvodno valja podsjetiti, s jedne strane, da Direktiva 2000/78, kako se navodi u njezinoj uvodnoj izjavi 14., ne dovodi u pitanje nacionalne odredbe kojima se uređuje dobna granica za stjecanje prava na mirovinu. Usto, kao što je to istaknula Europska komisija, dobne granice uobičajene dobi za umirovljenje trebaju uzimati u obzir smanjenje učinkovitosti radnika do koje općenito dolazi starenjem te želje i potrebe starijih radnika da svoje slobodno vrijeme provode prema vlastitoj volji.

24

S druge strane, Sud je izrazio stajalište da je automatski prestanak ugovora o radu radnika koji ispunjavaju uvjete godina života i staža osiguranja za isplatu svojih mirovinskih prava već odavno sastavni dio radnog prava mnogih država članica i njegova je primjena u radnim odnosima posve uobičajena. Taj se mehanizam temelji na ravnoteži između političkih, gospodarskih, socijalnih, demografskih i/ili proračunskih razmatranja i ovisi o izboru između produljenja radnog vijeka radnikâ ili, naprotiv, predviđanja mogućnosti njihova prijevremenog umirovljenja (presuda od 12. listopada 2010., Rosenbladt, C‑45/09, EU:C:2010:601, t. 44. i navedena sudska praksa).

25

Sud je u svojoj presudi od 12. listopada 2010., Rosenbladt (C‑45/09, EU:C:2010:601) zaključio da odredba slična članku 44. Kolektivnog ugovora ne prekoračuje ono što je nužno za ostvarenje zadanih ciljeva, uzimajući u obzir široku marginu prosudbe priznatu državama članicama i socijalnim partnerima u području socijalne politike i politike zapošljavanja.

26

Međutim, u glavnom postupku nije sporna odredba članka 44. Kolektivnog ugovora, koja se odnosi na načelo automatskog prestanka radnog odnosa istekom školskog polugodišta u kojem je radnik navršio uobičajenu dob za odlazak u mirovinu, nego ona koja, naprotiv, strankama ugovora o radu omogućuje da odgode tako utvrđen dan prestanka radnog odnosa. Naime, kao što to proizlazi iz samog teksta trećeg pitanja, ona im omogućuje da, prema potrebi i više puta, bezuvjetno i vremenski neograničeno odgode taj dan.

27

Kada je riječ o mogućim nepovoljnim ili negativnim učincima odredbe o kojoj je riječ u glavnom postupku, njemačka vlada tvrdi da se ona zapravo ne odnosi na dobnu granicu za prestanak radnog odnosa, nego na mogućnost sporazumne odgode prestanka radnog odnosa, koja radnicima koji su navršili uobičajenu dob za umirovljenje daje dodatnu mogućnost da sudjeluju u uređivanju prestanka svojeg radnog odnosa.

28

Prema mišljenju njemačke vlade, donoseći odredbu o kojoj je riječ u glavnom postupku, nacionalni je zakonodavac namjeravao, u skladu sa željama socijalnih partnera, uvesti fleksibilnu i pravno sigurnu mogućnost da se, prema potrebi i pod određenim uvjetima, radni odnos zadrži i nakon uobičajene dobi za umirovljenje.

29

To tumačenje ne može pobiti ni sud koji je uputio zahtjev, prema čijem se shvaćanju odredba o kojoj je riječ u glavnom postupku može promatrati kao osnova za odstupanje od načela automatskog prestanka ugovora o radu kada radnik navrši uobičajenu dob za umirovljenje. Naime, za razliku od mlađih radnika, radniku koji navršava uobičajenu dob za umirovljenje može se ponuditi izbor između produljenja radnog odnosa i potpunog napuštanja profesionalnog života.

30

To što stranke predmetnog ugovora o radu mogu nekoliko puta bezuvjetno i vremenski neograničeno odgoditi dan prestanka radnog odnosa ne može dovesti u pitanje taj zaključak. Naprotiv, takvi elementi pojačavaju povoljnost ili prednost te odredbe, s obzirom na to da su oni sredstva nastavka radnog odnosa, do kojeg svakako ne može doći bez sporazuma obiju ugovornih strana za vrijeme trajanja radnog odnosa.

31

Valja utvrditi da takvi uvjeti načelno omogućavaju i radniku i njegovu poslodavcu da nastave radni odnos samo ako smatraju da je ta mogućnost korisna, u okviru djelatnosti koja se nastavlja nakon što je radnik navršio uobičajenu dob za umirovljenje. Iz spisa kojim Sud raspolaže i proizlazi da H. John pred sudom koji je uputio zahtjev osporava odbijanje svojeg poslodavca da mu odobri drugu odgodu dana prestanka djelatnosti.

32

U takvim okolnostima takva odredba ne može se smatrati nepovoljnom mjerom u smislu članka 2. stavka 2. Direktive 2000/78, u odnosu na osobe koje su navršile dob za umirovljenje u usporedbi s onima koje još nisu navršile tu dob.

33

Slijedom toga, na treće pitanje valja odgovoriti da članak 2. stavak 2. Direktive 2000/78 treba tumačiti na način da mu se ne protivi nacionalna odredba poput one o kojoj je riječ u glavnom postupku, zato što odgodu dana prestanka aktivnosti radnika koji su navršili zakonsku dob za odlazak u starosnu mirovinu uvjetuje sklapanjem sporazuma s konkretnim poslodavcem na određeno vrijeme.

34

Svojim prvim i drugim pitanjem, koja valja ispitati zajedno, nacionalni sud pita treba li članak 5. stavak 1. Okvirnog sporazuma tumačiti na način da mu se protivi nacionalna odredba poput one o kojoj je riječ u glavnom postupku, zato što strankama ugovora o radu omogućava, bez dodatnih zahtjeva i vremenski neograničeno, da sporazumno tijekom radnog odnosa odgode, prema potrebi i nekoliko puta, ugovoreni prestanak radnog odnosa zbog navršavanja uobičajene dobi za umirovljenje, do kojeg dolazi isključivo na temelju činjenice da radnik navršavanjem uobičajene dobi za umirovljenje stječe pravo na starosnu mirovinu.

35

Njemačka vlada uvodno tvrdi da spor u glavnom postupku ne ulazi u područje primjene Okvirnog sporazuma. Naime, prema mišljenju te vlade, prestanak ugovora o radu na dan kad je radnik navršio dob za umirovljenje ne može dovesti do toga da se taj radni odnos kvalificira kao „ugovor na određeno vrijeme”. Naime, ne bi se moglo smatrati da takvim ugovorom nastaje kratkoročni radni odnos, s obzirom na to da od sklapanja ugovora o radu i dana navršenja uobičajene dobi za umirovljenje može proći i nekoliko desetljeća. Isto tako, kada stranke odgode dan prestanka ugovora o radu, to dovodi do kontinuiranog nastavka postojećeg ugovora o radu pa se to ne može protumačiti kao sklapanje novog ugovora o radu na određeno vrijeme.

36

Sud koji je uputio zahtjev u tom pogledu smatra da je – s obzirom na to da se na ugovor o kojem je riječ u glavnom postupku primjenjuje članak 44. stavak 4. Kolektivnog ugovora, prema kojem radni odnos prestaje istekom školskog polugodišta u kojem je radnik navršio zakonom utvrđenu dob za primanje starosne mirovine – riječ o utvrđivanju prestanka, odnosno o trajanju na određeno vrijeme.

37

Valja podsjetiti da, iako je područje primjene Okvirnog sporazuma široko sročeno – kao što to proizlazi iz teksta njegova članka 2. stavka 1., prema kojem se općenito odnosi na „radnike koji rade na određeno vrijeme, koji su sklopili ugovor o radu ili se nalaze u radnom odnosu na način utvrđen zakonom, kolektivnim ugovorima ili praksom u svakoj pojedinoj državi članici” – definicija ugovora i radnih odnosa na koje se primjenjuje taj Okvirni sporazum ipak nije uređena ni njime ni pravom Unije, nego nacionalnim zakonodavstvom i/ili praksom (presuda od 15. ožujka 2012., Sibilio, C‑157/11, neobjavljena, EU:C:2012:148, t. 42.).

38

Međutim, Sud može u okviru pravosudne suradnje uvedene člankom 267. UFEU‑a na temelju elemenata u spisu pružiti nacionalnom sudu elemente tumačenja prava Unije koji mu mogu biti korisni u ocjeni učinaka pojedine odredbe tog prava (vidjeti u tom smislu presudu od 21. lipnja 2017., W i dr., C‑621/15, EU:C:2017:484, t. 40. i navedenu sudsku praksu).

39

Valja podsjetiti da Okvirni sporazum polazi od pretpostavke da su ugovori o radu na neodređeno vrijeme redoviti oblik radnog odnosa, iako su ugovori o radu na određeno vrijeme svojstveni zapošljavanju u određenim sektorima ili zanimanjima i djelatnostima.

40

Jedan od ciljeva kojima teži Okvirni sporazum jest ograničiti uzastopne ugovore o radu ili radne odnose na određeno vrijeme – koje se smatra mogućim izvorom zlouporaba na štetu radnika – predviđanjem barem određenog broja zaštitnih odredaba kojima bi se izbjeglo ugrožavanje položaja radnika (presuda od 14. rujna 2016., Pérez López, C‑16/15, EU:C:2016:679, t. 26. i navedena sudska praksa).

41

Prema tome, povlastica stalnog zaposlenja zamišljena je kao važan element zaštite radnika, dok ugovori o radu na određeno vrijeme samo u određenim okolnostima mogu zadovoljiti potrebe i poslodavaca i radnika (presuda od 14. rujna 2016., Pérez López, C‑16/15, EU:C:2016:679, t. 27. i navedena sudska praksa).

42

Međutim, kao što je to istaknuto u točki 24. ove presude, automatski prestanak ugovora o radu radnika koji ispunjavaju uvjete godina života i staža osiguranja za isplatu svojih mirovinskih prava već je odavno sastavni dio radnog prava mnogih država članica i njegova je primjena u radnim odnosima posve uobičajena.

43

Nadalje, kao što je to istaknula njemačka vlada, ugovor o radu poput onoga o kojem je riječ u glavnom postupku, prema kojem radni odnos mora prestati tek kada radnik navrši uobičajenu dob za umirovljenje, može trajati i nekoliko desetljeća.

44

Usto, automatski prestanak ugovora o radu radnika koji su navršili uobičajenu dob za odlazak u mirovinu radniku u biti jamči stalnost zaposlenja. Naime, kao što je to istaknuo sud koji je uputio zahtjev, radnik koji je navršio uobičajenu dob za umirovljenje načelno je došao na kraj radnog vijeka.

45

Štoviše, nije isključeno da se odgađanje predviđeno odredbom o kojoj je riječ u glavnom postupku može smatrati isključivo ugovornim odgađanjem izvorno ugovorene dobi za umirovljenje.

46

Stoga na temelju nijednog elementa koji je podnesen Sudu ne proizlazi da se takvom odredbom pogoduje uzastopnom sklapanju ugovora ili zasnivanju radnih odnosa na određeno vrijeme ili pak da je ona mogući izvor zlouporaba na štetu radnika. U svakom slučaju, ne bi trebalo smatrati da dobne granice koje se podudaraju s uobičajenom dobi za umirovljenje sustavno dovode do ugrožavanja položaja dotičnih radnika u smislu Okvirnog sporazuma, ako oni imaju pravo na mirovinu u punom iznosu, a osobito ako poslodavac smije produljiti konkretni ugovor o radu.

47

Ne dovodeći u pitanje razmatranja navedena u točkama 42. do 46. ove presude, ako bi sud koji je uputio zahtjev zaključio da se sklapanje sporazuma poput onoga od 24. listopada 2014., kojim se predviđa odgoda dana prestanka ugovora o radu poput onoga sklopljenog 25. rujna 2001., na koji se pak primjenjuje klauzula o automatskom prestanku radnog odnosa kada radnik navrši zakonsku dob za starosnu mirovinu, mora smatrati slučajem uzastopnih ugovora o radu ili radnih odnosa na određeno vrijeme u smislu članka 5. stavka 1. Okvirnog sporazuma, treba ispitati je li toj odredbi protivna nacionalna odredba poput one o kojoj je riječ u glavnom postupku, zato što strankama ugovora o radu omogućava, bez dodatnih zahtjeva i vremenski neograničeno, da sporazumno tijekom radnog odnosa odgode, prema potrebi i nekoliko puta, ugovoreni prestanak radnog odnosa zbog navršavanja uobičajene dobi za umirovljenje, do kojeg dolazi isključivo na temelju činjenice da radnik navršavanjem uobičajene dobi za umirovljenje stječe pravo na starosnu mirovinu.

48

Valja podsjetiti da se člankom 5. stavkom 1. Okvirnog sporazuma od država članica zahtijeva usvajanje najmanje jedne od ondje navedenih mjera kada u njihovu domaćem pravu nema odgovarajuće pravne mjere. Tri mjere navedene u stavku 1. točkama (a) do (c) navedenog članka odnose se, redom, na objektivne razloge koji opravdavaju obnavljanje ugovora ili radnih odnosa na određeno vrijeme, najdulje ukupno trajanje tih uzastopnih ugovora ili radnih odnosa i broj njihovih obnavljanja (presuda od 14. rujna 2016., Martínez Andrés i Castrejana López, C‑184/15 i C‑197/15, EU:C:2016:680, t. 35. i navedena sudska praksa).

49

Iako je pravom Unije predviđena obveza da države članice donesu mjere za sprečavanje zlouporabe, njime nisu predviđene određene sankcije za slučajeve u kojima bi se zlouporabe ipak utvrdile. U takvom slučaju zadaća je nacionalnih tijela da usvoje mjere koje moraju biti ne samo razmjerne nego i dovoljno učinkovite i odvraćajuće kako bi se osigurala puna djelotvornost normi donesenih na temelju Okvirnog sporazuma (presuda od 14. rujna 2016., Martínez Andrés i Castrejana López, C‑184/15 i C‑197/15, EU:C:2016:680, t. 36. i navedena sudska praksa).

50

Nije zadaća Suda donijeti odluku o tumačenju odredaba domaćeg prava, nego nadležnih nacionalnih sudova, koji moraju utvrditi jesu li odredbe mjerodavnog nacionalnog propisa u skladu sa zahtjevima propisanima člankom 5. Okvirnog sporazuma (presuda od 3. srpnja 2014., Fiamingo i dr., C‑362/13, C‑363/13 i C‑407/13, EU:C:2014:2044, t. 66. i rješenje od 11. prosinca 2014., León Medialdea, C‑86/14, neobjavljeno, EU:C:2014:2447, t. 48.).

51

Stoga je zadaća suda koji je uputio zahtjev ocijeniti u kojem opsegu pretpostavke za primjenu i učinkovitu provedbu odgovarajućih odredaba domaćeg prava čine odgovarajuću mjeru za sprečavanje i, prema potrebi, sankcioniranje zlouporabe uzastopnih ugovora ili radnih odnosa na određeno vrijeme (presude od 7. rujna 2006., Marrosu i Sardino, C‑53/04, EU:C:2006:517, t. 56. i od 3. srpnja 2014., Fiamingo i dr., C‑362/13, C‑363/13 i C‑407/13, EU:C:2014:2044, t. 67. i navedena sudska praksa).

52

Sud, međutim, prilikom odlučivanja o zahtjevu za prethodnu odluku može dati pojašnjenja koja će nacionalnom sudu poslužiti kao vodilja prilikom njegova ocjenjivanja (presude od 3. srpnja 2014., Fiamingo i dr., C‑362/13, C‑363/13 i C‑407/13, EU:C:2014:2044, t. 68. i navedena sudska praksa i od 26. studenoga 2014., Mascolo i dr., C‑22/13, C‑61/13, C‑63/13 i C‑418/13, EU:C:2014:2401, t. 83.).

53

U ovom slučaju treba navesti da se pojam „objektivni razlozi” u smislu članka 5. stavka 1. točke (a) Okvirnog sporazuma odnosi na precizne i konkretne okolnosti koje karakteriziraju neku djelatnost i koje stoga mogu u tom konkretnom kontekstu opravdati sklapanje uzastopnih ugovora o radu na određeno vrijeme. Te okolnosti mogu proizlaziti ponajprije iz osobite naravi zadaća za izvršenje kojih su takvi ugovori sklopljeni i iz značajki svojstvenih takvim zadaćama ili, ovisno o slučaju, iz provođenja nekog legitimnog cilja socijalne politike države članice (presuda od 26. siječnja 2012., Kücük, C‑586/10, EU:C:2012:39, t. 27.).

54

U tom pogledu valja istaknuti da se, prema navodima suda koji je uputio zahtjev, radnik koji je navršio uobičajenu dob za zakonsku starosnu mirovinu razlikuje od drugih radnika, ne samo zato što ima socijalno osiguranje nego i zato što se načelno nalazi na kraju radnog vijeka pa u pogledu određenosti trajanja svojeg ugovora nema na raspolaganju mogućnost odabira ugovora o radu na neodređeno vrijeme.

55

Usto, kao što je to već istaknuto u točki 29. ove presude, odredba o kojoj je riječ u glavnom postupku može se promatrati kao osnova za odstupanje od načela automatskog prestanka ugovora o radu kada radnik navrši uobičajenu dob za umirovljenje.

56

Osim toga, iz spisa kojim Sud raspolaže proizlazi da, u skladu s tom odredbom, odgađanje dana prestanka radnog odnosa pretpostavlja stvarno sklapanje sporazuma za vrijeme trajanja tog radnog odnosa, prema kojem se postojeći radni odnos nastavlja bez ikakva vremenskog prekida i u skladu s kojim se ugovorni uvjeti inače ne mijenjaju. Takva ograničenja dodjeljuju dotičnom radniku jamstvo zadržavanja početnih ugovornih uvjeta uz istodobno očuvanje prava na primanje starosne mirovine.

57

Uzimajući u obzir prethodna razmatranja, na prvo i drugo pitanje valja odgovoriti da članak 5. stavak 1. Okvirnog sporazuma treba tumačiti na način da mu se ne protivi nacionalna odredba poput one o kojoj je riječ u glavnom postupku, zato što strankama ugovora o radu omogućava, bez dodatnih zahtjeva i vremenski neograničeno, da sporazumno tijekom radnog odnosa odgode, prema potrebi i nekoliko puta, ugovoreni prestanak radnog odnosa zbog navršavanja uobičajene dobi za umirovljenje, do kojeg dolazi isključivo na temelju činjenice da radnik navršavanjem uobičajene dobi za umirovljenje stječe pravo na starosnu mirovinu.

58

Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.

Slijedom navedenog, Sud (šesto vijeće) odlučuje: