1.

Pravna zaštita djela primijenjene umjetnosti stara je gotovo koliko i zaštita intelektualnog vlasništva općenito ( 2 ). No uvijek joj je bilo teško naći mjesto unutar sustava prava intelektualnog vlasništva. Ona obuhvaća tri glavna područja: zaštitu izuma na temelju patentnog prava, zaštitu intelektualnih tvorevina na temelju autorskog prava i zaštitu ugleda na temelju žigovnog prava. Zbog svojeg istodobno ukrasnog i uporabnog karaktera te kako umjetničke tako i industrijske namjene, predmeti primijenjenih umjetnosti prikladni su za ta tri oblika zaštite a da ipak ne odgovaraju u potpunosti ciljevima ni mehanizmima nijednog od njih ( 3 ). Iako su, osobito u Europi, razvijeni sustavi zaštite sui generis, ta zaštita nije, međutim, nikada stekla isključivi status: ona se uvijek može kumulirati s drugim vrstama zaštite ( 4 ).

2.

Ovaj se predmet konkretnije tiče kumuliranja zaštite dizajna u sustavu sui generis s njihovom zaštitom kao djela na temelju autorskog prava. Odnos između tih dvaju sustava zaštite oduvijek je bio izvor oklijevanja, kako kod zakonodavca tako i u sudskoj praksi, te izvor prijepora.

3.

S jedne strane, uporabni i funkcionalni karakter predmeta primijenjenih umjetnosti i njihova namjena da se proizvode industrijski i masovno stvaraju dvojbe glede njihove prikladnosti da budu zaštićeni autorskim pravom i glede usklađenosti te zaštite s njezinim aksiološkim temeljima (osobna veza koja povezuje autora i njegovo djelo) kao i s njezinim ciljevima (naknada za kreativan umjetnički napor). Zaštita dizajna na temelju autorskog prava dovodi osobito do dviju vrsta opasnosti: naglog povećanja zaštite na temelju autorskog prava i prepreke slobodnom gospodarskom tržišnom natjecanju ( 5 ). Zbog toga su brojni pravni poreci razvili odredbe čija je namjena zaštitu na temelju autorskog prava pridržati dizajnu koji ima visoku umjetničku vrijednost. Može se navesti teorija „scindibilità” u talijanskom pravu, „Stufentheorie” u njemačkom pravu ili ograničenje trajanja zaštite za industrijski proizvedene predmete u pravu Ujedinjene Kraljevine ( 6 ).

4.

S druge strane, neki predmeti primijenjenih umjetnosti nedvojbeno su vrlo originalni. Dovoljno je sjetiti se stilova razvijenih na tom području kao što je Art Déco ili Bauhaus. Isto vrijedi u sektoru djelatnosti na koji se ovaj predmet odnosi, to jest odjeće: predmeti visoke kulture umjetnička su djela isto kao i odjeća, ako ne i više. Stoga nije opravdano da se iz zaštite na temelju autorskog prava isključi a priori predmete primijenjenih umjetnosti samo zbog njihova (također) funkcionalnog karaktera. Osim toga, druge kategorije djela, čija zaštita na temelju autorskog prava uopće nije dvojbena, također mogu imati uporabne funkcije i istodobno ostati originalne intelektualne tvorevine. To je slučaj s nekim književnim, fotografskim ili čak glazbenim djelima.

5.

Stoga se ne čini irelevantnom mogućnost koju je zakonodavac Unije odabrao u duhu teorije jedinstva umjetnosti razvijene u francuskoj pravnoj doktrini ( 7 ) i koja se sastoji od kumulativne zaštite predmeta primijenjenih umjetnosti na temelju sustava sui generis i autorskog prava ( 8 ). Nužno je, međutim, osigurati samostalnost i ostvarivanje odnosnih ciljeva svakog sustava zaštite.

6.

U tom će kontekstu Sud biti pozvan riješiti pravna pitanja koja je uputio Supremo Tribunal de Justiça (Vrhovni sud, Portugal) u okviru ovog prethodnog postupka.

7.

Prema članku 2. stavcima 1. i 7. Bernske konvencije za zaštitu književnih i umjetničkih djela, potpisane u Bernu 9. rujna 1886. (Pariški akt od 24. srpnja 1971.), kako je izmijenjena 28. rujna 1979. (u daljnjem tekstu: Bernska konvencija) ( 9 ):

„1.   Izraz ‚književna i umjetnička djela’ obuhvaća sve tvorevine iz književnog, znanstvenog i umjetničkog područja, bez obzira na način i oblik njihova izražavanja, kao što su: […] djela primijenjenih umjetnosti […]

[…]

7.   Zakonodavstvima zemalja Unije pridržano je da urede područje primjene zakona o djelima primijenjenih umjetnosti i industrijskom dizajnu, kao i uvjete zaštite za takva djela i dizajn, uzimajući u obzir odredbe iz članka 7. stavka 4. ove Konvencije[ ( 10 )]. Za djela koja su zaštićena samo kao dizajn u zemlji podrijetla može se u nekoj drugoj zemlji Unije tražiti samo posebna zaštita koja je u toj zemlji priznata dizajnu; međutim, ako takva posebna zaštita nije priznata u toj zemlji, ta će djela biti zaštićena kao umjetnička djela.

[…]”

8.

Prema članku 25. Sporazuma TRIPS:

„1.   Članice utvrđuju zaštitu samostalno stvorenim industrijskim dizajnima koji su novi ili originalni. […]

2.   Svaka članica osigurava da pretpostavke za osiguranje zaštite tekstilnih dizajna, posebno u vezi s ma kojim troškovima, ispitivanjima ili objavljivanjima, ne umanjuju bezrazložno mogućnost za traženje i dobivanje navedene zaštite. Članice su slobodne odlučiti hoće li udovoljiti toj obvezi putem propisa o industrijskom dizajnu ili autorskom pravu.”

9.

Članak 17. Direktive 98/71/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 13. listopada 1998. o pravnoj zaštiti dizajna ( 11 ) određuje:

„Dizajn zaštićen pravom na dizajn registriran u, ili s obzirom na državu članicu, u skladu s ovom Direktivom, također je pogodan za zaštitu zakonom o autorskom pravu te države od datuma stvaranja dizajna ili utvrđivanja u bilo kojem obliku. Mjeru u kojoj i uvjete pod kojima se dodjeljuje takva zaštita, uključujući razinu zahtijevane izvornosti, određuje svaka država članica.”

10.

Na temelju članka 2. točke (a) Direktive 2001/29/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 22. svibnja 2001. o usklađivanju određenih aspekata autorskog i srodnih prava u informacijskom društvu ( 12 ):

„Države članice moraju predvidjeti isključivo pravo davanja ovlaštenja ili zabrane za izravno ili neizravno, privremeno ili trajno reproduciranje bilo kojim sredstvima i u bilo kojem obliku, u cijelosti ili u dijelovima:

[…]”

11.

Prema članku 9. te direktive:

„Ova Direktiva ne dovodi u pitanje odredbe o, osobito, patentima, žigovima, dizajnu, korisnim modelima, topografijama poluvodičkih proizvoda, izgledu slova, uvjetnom pristupu, pristupu kablu za usluge emitiranja, zaštiti nacionalnih bogatstava, zakonskim uvjetima za pohranu, o ograničenom postupanju i nepoštenom tržišnom natjecanju, poslovnoj tajni, sigurnosti, povjerljivosti, zaštiti podataka i privatnosti, pristupu javnim dokumentima, ugovornom pravu.”

12.

Članak 96. stavak 2. Uredbe Vijeća (EZ) br. 6/2002 od 12. prosinca 2001. o dizajnu Zajednice ( 13 ) određuje:

„Dizajn zaštićen dizajnom Zajednice također je prikladan za zaštitu prema autorskom pravu država članica od datuma na koji je dizajn stvoren ili utvrđen u bilo kojem obliku. Opseg takve zaštite i uvjete pod kojima se priznaje, uključujući i stupanj zahtijevane originalnosti, određuje svaka država članica.”

13.

Direktiva 2001/29 prenesena je u portugalsko pravo Códigom do Direito de Autor e dos Direitos Conexos (Zakonik o autorskom pravu i srodnim pravima), u čijem su članku 2. stavku 1. navedene kategorije predmeta zaštićenih autorskim pravom i to na sljedeći način:

„1.   Intelektualne tvorevine na književnom, znanstvenom i umjetničkom području, bez obzira na vrstu, oblik izražavanja, vrijednost, način priopćavanja i namjenu, obuhvaćaju osobito:

[…]

[…]”.

14.

G‑Star Raw CV (u daljnjem tekstu: društvo G‑Star) jest društvo nizozemskog prava koje osmišljava, proizvodi i stavlja u promet odjeću. Kao nositelj ili na temelju ugovora o isključivoj licenciji društvo G‑Star koristi žigove G‑Star, G‑Star Raw, G‑Star Denim Raw, GS‑Raw, G‑Raw i Raw. Odjeća stavljena u promet pod tim žigovima obuhvaća osobito modele traperica nazvane Arc kao i modele gornjih dijelova trenirki i majica kratkih rukava nazvane Rowdy.

15.

Cofemel – Sociedade de Vestuário SA (u daljnjem tekstu: društvo Cofemel) jest društvo portugalskog prava koje osmišljava, proizvodi i stavlja u promet pod žigom „Tiffosi” modele traperica, gornjih dijelova trenirki i majica kratkih rukava.

16.

Dana 30. kolovoza 2013. društvo G‑Star podnijelo je portugalskom prvostupanjskom sudu tužbu čijim se glavnim zahtjevom traži da se društvu Cofemel naloži da prestane sa svakom povredom njegovih autorskih prava i bilo kakvom radnjom nelojalnog tržišnog natjecanja protiv njega kao i da mu nadoknadi štetu koju je zbog toga pretrpjelo te, u slučaju nove povrede, da mu isplaćuje dnevne penale sve dok ta povreda ne prestane. U okviru te tužbe društvo G‑Star osobito je istaknulo da su neki modeli traperica, gornjih dijelova trenirki i majica kratkih rukava koje je društvo Cofemel stavilo u promet istovjetnog ili sličnog dizajna kao i njegovi modeli Arc i Rowdy. Društvo G‑Star također je tvrdilo da potonji čine originalne intelektualne tvorevine i na toj osnovi dizajnerska djela zaštićena autorskim pravom.

17.

Presudom koju je donio sud pred kojim je postupak pokrenut djelomično je prihvaćena tužba koju je podnijelo društvo G‑Star. Društvo Cofemel podnijelo je protiv te presude žalbu pred Tribunalom da Relação de Lisboa (Žalbeni sud u Lisabonu, Portugal), koji ju je potvrdio.

18.

Nakon što mu je društvo Cofemel podnijelo žalbu, Supremo Tribunal de Justiça (Vrhovni sud) smatra dokazanim, kao prvo, da su odjevne modele društva G‑Star koje je društvo Cofemel kopiralo osmislili ili dizajneri zaposleni u društvu G‑Star ili dizajneri koji djeluju za njegov račun i koji su mu ugovorno ustupili svoja autorska prava. Kao drugo, ti odjevni modeli plod su koncepata i proizvodnog postupka koji su kao inovativni priznati u svijetu mode. Kao treće, navedene modele obilježava skup posebnih elemenata (trodimenzionalni oblik, položaj određenih sastavnica, dijagram sastavljanja i kombinacija boja itd.) koji su dijelom preuzeti za odjevne modele društva Cofemel. Uzimajući u obzir tu situaciju Supremo Tribunal de Justiça (Vrhovni sud) pita se o smislu koji treba dati članku 2. stavku 1. točki (i) Zakonika o autorskom pravu i srodnim pravima. U tom pogledu sud koji je uputio zahtjev ističe da, iako djela primijenjene umjetnosti, industrijski dizajn i dizajnerska dijela koja čine umjetničko ostvarenje jasno uključuje na popis djela zaštićenih autorskim pravom, ta odredba ne određuje stupanj originalnosti koji je potreban da bi ona podlijegala toj zaštiti.

19.

U tim je okolnostima Supremo Tribunal de Justiça (Vrhovni sud) odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeća prethodna pitanja:

20.

Sud je zahtjev za prethodnu odluku zaprimio 6. prosinca 2017. Pisana očitovanja podnijele su portugalska, češka, talijanska vlada i vlada Ujedinjene Kraljevine kao i Europska komisija. Stranke glavnog postupka, portugalska, češka vlada i vlada Ujedinjene Kraljevine kao i Komisija sudjelovale su na raspravi održanoj 12. prosinca 2018.

21.

U okviru svojih dvaju prethodnih pitanja, koja prema mojem mišljenju treba zajedno analizirati, sud koji je uputio zahtjev pita u biti protivi li se članku 2. točki (a) Direktive 2001/29, kako ga je Sud protumačio, to da je industrijski dizajn ( 14 ) zaštićen autorskim pravom samo pod uvjetom da ima povećan umjetnički karakter koji nadilazi ono što se obično zahtijeva od drugih kategorija djela.

22.

Odgovor na to pitanje zahtijeva analizu sudske prakse Suda u vezi s pojmom „djelo” u autorskom pravu Unije kao i analizu argumenata koje su osobito istaknule talijanska, češka vlada i vlada Ujedinjene Kraljevine i koji su zasnovani na navodnom posebnom statusu dizajna u sustavu uspostavljenom na temelju prava Unije.

23.

Članak 2. točka (a) Direktive 2001/29, koji navodi sud koji je uputio zahtjev, sam ne definira ono što valja smatrati djelom. U toj je odredbi autorima samo dodijeljeno isključivo pravo davanja ovlaštenja ili zabrane za svako reproduciranje njihovih djela. Osim toga, nijedna druga odredba te direktive ne definira pojam „djelo”. Vjerojatno je, kao što to u svojim očitovanjima tvrdi češka vlada, da se zbog prevelikih razlika koje postoje između sustava autorskog prava država članica ne može utvrditi jednoglasno prihvatljiva definicija. U tom pogledu valja istaknuti da je čak i na nacionalnoj razini krajnje teško, ako ne i nemoguće, osmisliti apstraktnu definiciju koja može obuhvatiti mnoštvo vrlo različitih predmeta koje se može zaštiti autorskim pravom i istodobno isključiti one za koje se to ne može učiniti. U najboljem je slučaju moguće sastaviti popis, ne nužno taksativan, s područjima stvaranja u kojima se autorsko pravo može primjenjivati, kao što je to bilo napravljeno u članku 2. stavku 1. Bernske konvencije.

24.

Međutim, takva praznina nije mogla postojati jer pojam „djelo” jest kamen temeljac svakog sustava autorskog prava s obzirom na to da definira njegovo materijalno područje primjene. Stoga je ujednačeno tumačenje tog pojma neophodno prilikom usklađivanja autorskog prava uređenog pravom Unije. Naime, bilo bi beskorisno uskladiti različita prava koja autori imaju ako bi države članice bile slobodne ovaj ili onaj predmet uključiti ili isključiti iz te zaštite bilo zakonodavnim putem bilo putem sudske prakse. Sud bi nužno trebao biti prije ili kasnije pozvan da popuni tu prazninu u korist prethodnih pitanja koja su postavili sudovi koji dvoje glede namjene direktiva o autorskom pravu da se primjenjuju u određenim posebnim slučajevima.

25.

S obzirom na to da se samom Direktivom 2001/29 ne definira pojam „djelo” i ne upućuje na pravo država članica kako bi mu se dala definicija, radi se o samostalnom pojmu prava Unije ( 15 ). Tako prema sudskoj praksi Suda kako bi se predmet okvalificirao „djelom” u smislu autorskog prava, on mora biti „originalan, u smislu da je vlastita intelektualna tvorevina autora” ( 16 ). Sud je taj uvjet primjenjivosti autorskog prava, kako je usklađen u pravu Unije osobito Direktivom 2001/29, utvrdio na temelju strukture te direktive kao i strukture Bernske konvencije. Međutim, taj uvjet nije izum prava Unije: on se naime navodi u većini nacionalnih autorskih prava, barem u sustavima kontinentalnog prava ( 17 ). On je stoga na neki način dio pravnih tradicija država članica.

26.

Kategorija „vlastita intelektualna tvorevina autora” glavni je element definicije djela. Ta je definicija potom razvijena u sudskoj praksi Suda, koji je smatrao da je intelektualna tvorevina vlastita tvorevina autora ako odražava njegovu osobnost. To je slučaj ako je autor uspio izraziti svoje kreativne sposobnosti prilikom stvaranja djela na način da je slobodno i kreativno donosio odluke ( 18 ). Suprotno tomu, ako izražaj sastavnica dotičnog predmeta ovisi o njihovoj tehničkoj funkciji, kriterij originalnosti nije ispunjen jer su različiti načini provedbe ideje toliko ograničeni da se ideja i izražaj podudaraju. Takva situacija autoru ne omogućava izražavanje njegova kreativnog duha na originalan način kao ni postizanje rezultata koji je njegova vlastita intelektualna tvorevina ( 19 ). Samo vlastita intelektualna tvorevina autora u prethodno navedenom smislu ima kvalitetu djela koje može biti zaštićeno autorskim pravom. Elementi kao što su intelektualni rad i vještine autora ne mogu kao takvi opravdati zaštitu dotičnog predmeta autorskim pravom ako taj intelektualni rad i vještine ni u kojem pogledu nisu originalni ( 20 ). Naposljetku, potrebno je da se predmet zaštite na temelju autorskog prava može dovoljno precizno i objektivno utvrditi ( 21 ). ( 22 )

27.

Nasuprot onomu što u svojim pisanim očitovanjima tvrdi češka vlada, definicija djela kao vlastite intelektualne tvorevine autora nije ograničena na područja koja podliježu posebnim propisima prava Unije u kojima je taj kriterij izričito predviđen, to jest na baze podataka, fotografije i računalne programe ( 23 ).

28.

Naime, Sud je taj kriterij prvi put primijenio glede književnog djela zaštićenog na temelju Direktive 2001/29. Kao što sam već naveo, Sud je taj kriterij izveo iz opće strukture kako međunarodnog tako i Unijina autorskog prava. Iako je Sud potom primijenio navedeni kriterij na predmete obuhvaćene posebnim propisima prava Unije kao što su fotografije, ta se primjena nije zasnivala na tim propisima, nego na ranijoj sudskoj praksi ( 24 ).

29.

Prema mojem mišljenju, jasno proizlazi da se kriterij vlastite intelektualne tvorevine autora, kako je razvijen u sudskoj praksi Suda, primjenjuje na sve kategorije djela. To također proizlazi iz ujednačenosti koja se zahtijeva prilikom primjene Direktive 2001/29 na cjelokupnom području Unije. Naime, tu bi ujednačenu primjenu ugrozila bilo kakva razlika među nacionalnim pravima država članica u području primjene zaštite na temelju autorskog prava ( 25 ). Stoga ne vidim razloge da ga se, barem načelno, ne primijeni na industrijski dizajn glede njegove zaštite na temelju autorskog prava.

30.

Nisam uvjeren niti argumentom koji je na raspravi iznijela češka vlada prema kojem je kriterij vlastite intelektualne tvorevine autora svojstven svakom djelu i ne protivi se strožim zahtjevima koje nacionalno pravo određuje za neke kategorije predmeta, poput djela primijenjenih umjetnosti.

31.

Doduše, kriterij vlastite intelektualne tvorevine autora omogućuje razlikovanje predmeta koje se može zaštititi autorskim pravom od onih koji nisu obuhvaćeni tom zaštitom ( 26 ). No taj kriterij, koji je Sud također okvalificirao kao kriterij originalnosti ( 27 ), jest i najveći zahtjev koji države članice imaju pravo odrediti radi korištenja zaštitom na temelju autorskog prava, neovisno o razini umjetničkog ostvarenja odnosnog predmeta. Sud ga je vrlo jasno iznio u svojoj presudi Painer presudivši da glede portretne fotografije zaštita priznata člankom 2. točkom (a) Direktive 2001/29 ne može biti niža od zaštite kojoj podliježu druga djela, uključujući druga fotografska djela ( 28 ). Naime, na temelju nijednog elementa u Direktivi 2001/29 ili drugoj primjenjivoj direktivi na tom području ne može se zaključiti da prilikom stvaranja raznih kategorija djela opseg takve zaštite može ovisiti o mogućim razlikama u umjetničko‑stvaralačkim mogućnostima ( 29 ). No, iako se opseg zaštite ne može na tom temelju ograničiti, ne može se zaključiti a fortiori da je ta zaštita u cijelosti isključena na toj osnovi.

32.

Isto tako, u Direktivi 2001/29 ne vidim nijedan element na kojem bi se mogla zasnovati razlika u razini zaštite djela primijenjenih umjetnosti ovisno o njihovoj umjetničkoj vrijednosti. Međutim, talijanska, češka vlada i vlada Ujedinjene Kraljevine, koje su podnijele očitovanja u ovom predmetu, smatraju da se takav element nalazi u drugim odredbama prava Unije, to jest članku 17. Direktive 98/71 i članku 96. stavku 2. Uredbe br. 6/2002. Stoga ću sada analizirati taj aspekt.

33.

Da podsjetim, u članku 17. Direktive 98/71 utvrđeno je načelo kumulativne zaštite dizajna kako na temelju prava dizajna tako i na temelju autorskog prava. Druga rečenica tog članka određuje da mjeru u kojoj i uvjete pod kojima se dodjeljuje zaštita autorskim pravom, uključujući razinu zahtijevane izvornosti, određuje svaka država članica. Slična formulacija nalazi se u članku 96. stavku 2. Uredbe br. 6/2002.

34.

Prema stavu talijanske, češke vlade i vlade Ujedinjene Kraljevine, te odredbe daju državama članicama potpunu slobodu glede uvjeta za priznavanje zaštite dizajnu na temelju autorskog prava, i to unatoč donošenju Direktive 2001/29. Te vlade tako tvrde da je članak 17. Direktive 98/71 lex specialis u odnosu na odredbe Direktive 2001/29 kako ih je Sud protumačio. Slično se stajalište zagovara u teoriji ( 30 ).

35.

Ne slažem se s tim stajalištem te ću dalje u tekstu analizirati različite argumente koji su istaknuti da ga potkrijepe i koje ne smatram baš uvjerljivim.

36.

Prije svega, kao što nedvojbeno proizlazi iz njegove prve rečenice, članak 17. Direktive 98/71 tiče se samo registriranog dizajna. Moguća sloboda dana državama članicama odnosila bi se, dakle, samo na tu kategoriju dizajna. No, većina dizajna u Europskoj uniji i dalje je neregistrirana ( 31 ). Kao što proizlazi iz navoda u zahtjevu za prethodnu odluku u ovom predmetu, to je osobito slučaj s dizajnima o kojima je riječ u glavnom postupku. Stoga mi se čini relevantnijim rasuđivati oslonjavanjem na članak 96. stavak 2. Uredbe br. 6/2002. Naime, tom je uredbom predviđena zaštita ograničena na tri godine i to za svaki dizajn u Europskoj uniji, pod uvjetom da je nov i originalan, bez potrebe za registracijom.

37.

Točno je da se s obzirom na njegov tekst čini da članak 96. stavak 2. Uredbe br. 6/2002 daje državama članicama široku marginu prosudbe glede uvjeta da se dizajnu prizna zaštita na temelju autorskog prava. Međutim, ta im je margina prosudbe dodijeljena pod uvjetom usklađivanja autorskog prava na razini Unije, a što je potvrđeno uvodnom izjavom 32. te uredbe prema kojoj je „[u] nedostatku potpune usklađenosti zakona o autorskom pravu, važno […] utvrditi načelo kumulativne zaštite prema dizajnu Zajednice i prema autorskom pravu, istodobno ostavljajući državama članicama slobodu utvrđivanja opsega zaštite autorskog prava i uvjeta pod kojima je ovakva zaštita priznata” ( 32 ). Još jasnije proizlazi iz obrazloženja Uredbe br. 6/2002 ( 33 ) da rješenje prihvaćeno u sadašnjem članku 96. stavku 2. Uredbe br. 6/2002 treba biti privremeno do usklađivanja autorskog prava.

38.

Stoga je prema mojem mišljenju jasno da jednom kada se to usklađivanje postigne putem, osobito, Direktive 2001/29, kako je protumačio Sud, margina prosudbe povjerena državama članicama u članku 96. stavku 2. Uredbe br. 6/2002 ograničava se obvezama koje one imaju na temelju te direktive. Bilo bi, naime, iznenađujuće zaključiti da bi svako upućivanje u tekstu prava Unije na pravo država članica značilo oslobađanje tih istih država od njihovih obveza koje na području na koje se navedeno upućivanje odnosi proizlaze iz drugih akata Unije, neovisno jesu li raniji ili kasniji. Takvo se upućivanje nužno odnosi na nacionalno pravo kako je ograničeno negativnim i pozitivnim obvezama koje proizlaze iz prava Unije.

39.

U tom pogledu me nije uvjerio argument vlade Ujedinjene Kraljevine koji se temelji na okolnosti da je Uredba br. 6/2002 kasniji propis u odnosu na Direktivu 2001/29. Točno je da je ta uredba donesena tek 12. prosinca 2001., dok je Direktiva 2001/29 donesena 22. svibnja iste godine. Međutim, kao prvo, tekst koji odgovara sadašnjem članku 96. stavku 2. Uredbe br. 6/2002, iako je drukčije sastavljen, nalazio se već u Komisijinu prvom prijedlogu te uredbe koji je nosio datum 3. prosinca 1993., to jest mnogo prije prvog prijedloga Direktive 2001/29 ( 34 ). Nakon toga, zakonodavni rad na ta dva teksta odvijao se istodobno. Kao drugo, rok za prenošenje Direktive 2001/29 istekao je tek 22. prosinca 2002., dok je Uredba br. 6/2002 stupila na snagu na početku ožujka te iste godine. U trenutku stupanja na snagu te uredbe usklađivanje autorskog prava Uredbom 2001/29 nije, dakle, bilo dovršeno jer države članice još nisu bile obvezane prenijeti odredbe te direktive. Stoga, to što je Uredba br. 6/2002 formalno kasniji propis u odnosu na Direktivu 2001/29 ništa ne mijenja u analizi odnosa između tih dvaju aktova: margina prosudbe dodijeljena državama članicama na temelju članka 96. stavka 2. te uredbe ograničena je obvezama koje proizlaze iz Direktive 2001/29.

40.

Nije me uvjerio ni argument koji se temelji na pripremnim aktima za Direktivu 98/71 ili Uredbu br. 6/2002 ( 35 ). Iako je Komisija imala ambicioznije ciljeve te iako je konačno odlučila da u to vrijeme nije svrsishodno usklađivati autorsko pravo država članica na temelju zakonodavnih akata o dizajnu, to ne znači da zaštita navedenog dizajna na temelju autorskog prava treba uvijek biti iznimka jednom kada se to usklađivanje ostvari. Iako pripremni akti prava Unije zasigurno mogu pružiti važne indicije o razlozima koji su prevladali u odlukama zakonodavca Unije, zaključci izvedeni iz tih pripremnih akata ne mogu se, međutim, pozivati na tekst i strukturu predmetnih odredaba. Osobito je neprimjereno iz pripremnih akata za jedan tekst (Direktivu 98/71 ili Uredbu br. 6/2002) izvoditi zaključke o tumačenju ili području primjene drugog teksta (Direktive 2001/29).

41.

Potom se vlada Ujedinjene Kraljevine, u potporu svojem stajalištu, poziva na članak 9. Direktive 2001/29 u skladu s kojim ta direktiva ne dovodi u pitanje odredbe prava Unije o, osobito, dizajnu, uključujući članak 17. Direktive 98/71 ( 36 ). Smatram da se pretpostavka te vlade ne može zasnivati ni na toj odredbi Direktive 2001/29. Očito je naime da ta direktiva, koja se tiče autorskog prava, ne smije utjecati na odredbe iz drugih područja kao što je pravo dizajna. Međutim, članak 17. Direktive 98/71, kao i članak 96. stavak 2. Uredbe br. 6/2002, nije odredba iz područja prava dizajna, nego odredba iz područja autorskog prava. Drukčije tumačenje značilo bi da zaštita djela primijenjenih umjetnosti na temelju autorskog prava ovisi o pravu dizajna, iako su ta dva područja samostalna. Stoga se članak 9. Direktive 2001/29 ne može tumačiti na način da se na njemu temelji isključenje dizajna iz usklađivanja koje se provodi na temelju Direktive 2001/29.

42.

U svakom slučaju, ako je zakonodavac Unije želio uspostaviti tako važnu iznimku od usklađenog autorskog prava, on to ne bi napravio prešutno u različitim aktima prava Unije, nego jasno i izričito, primjerice u članku 1. Direktive 2001/29 kojim je određeno njezino područje primjene.

43.

Češka vlada dodaje da, kao što na to upućuje njezin naslov, Direktiva 2001/29 usklađuje samo „određene aspekte autorskog prava” i to „u informacijskom društvu”. No ne vidim po čemu bi taj zaključak mogao poduprijeti pretpostavke koje ona iznosi o zaštiti djela primijenjenih umjetnosti.

44.

Točno je da iz svojeg područja primjene Direktiva 2001/29 izostavlja važne aspekte autorskog prava: moralna prava, kolektivno upravljanje pravima, obranu tih prava (osim vrlo općenite odredbe iz članka 8.) itd. Međutim, u glavnom je postupku društvo G‑Star istaknulo isključivo pravo autora na davanje ovlaštenja ili zabrane za reproduciranje svojeg djela. No to je pravo iscrpno usklađeno Direktivom 2001/29. Točno je da se, osobito u anglofonskoj literaturi, Direktiva 2001/29 često kvalificira kao „Direktiva o informacijskom društvu” (Information Society Directive). Čini mi se da iz tog neslužbenog naziva neki autori izvode zaključke koji su isto toliko pretjerani koliko i pogrešni. Naime, iako članak 1. stavak 1. Direktive 2001/29 stavlja „[poseban naglasak] na informacijsko društvo”, ostaje činjenica da se odredbe te direktive primjenjuju bez razlike u svakom okruženju, neovisno je li ono dio informacijskog društva. Tako činjenica da je dizajn obično utjelovljen u materijalnim predmetima koji pripadaju „stvarnom” svijetu ( 37 ) uopće ne opravdava da ih se isključi iz zaštite koja se provodi tom direktivom.

45.

Pretpostavka tih vlada nije utemeljena ni na međunarodnom pravu. Točno je da članak 2. stavak 7. Bernske konvencije prepušta diskrecijskoj ocjeni država potpisnica pitanje primjene autorskog prava na dizajn. No ta se konvencija primjenjuje ne dirajući u obveze država članica koje proizlaze iz prava Unije. Stoga, iako to pravo ograničava slobodan odabir država članica, fakultativna odredba iz Bernske konvencije ne može spriječiti to ograničenje. Bilo kakav drukčiji zaključak bio bi suprotan članku 351. drugom stavku UFEU‑a. Ista razmatranja vrijede za članak 25. Sporazuma TRIPS.

46.

Osim toga, ako bi članak 2. stavak 7. Bernske konvencije trebalo smatrati odredbom o odstupanju od obveza država članica koje proizlaze iz Direktive 2001/29, tada bi trebalo također primijeniti drugu rečenicu tog stavka u kojoj je utvrđeno načelo uzajamnosti među državama potpisnicama u zaštiti dizajna. Prema toj odredbi, za predmete koji su zaštićeni jedino kao dizajn u zemlji podrijetla u nekoj drugoj zemlji može se tražiti samo ta posebna zaštita, osim ako ta posebna zaštita nije priznata u toj zemlji, u kojem slučaju će oni biti zaštićeni autorskim pravom. No, uklanjanje tog načela uzajamnosti, izvora diskriminacije suprotne pravilima o unutarnjem tržištu, u odnosima među državama članicama bio je upravo jedan od ciljeva članka 96. stavka 2. Uredbe br. 6/2002 ( 38 ).

47.

Naposljetku, argument da članak 17. Direktive 98/71 omogućuje državama članicama da odstupe od odredaba autorskog prava Unije opovrgava sudska praksa Suda u vezi s tumačenjem te odredbe. U presudi Flos ( 39 ), glede trajanja zaštite dizajna autorskim pravom, Sud je presudio da se mogućnost prepuštena državama članicama da odrede doseg i uvjete za dobivanje te zaštite ne može odnositi na trajanje te zaštite jer je ono usklađeno na razini Unije i to na temelju Direktive 93/98/EEZ ( 40 ). Isto se rasuđivanje može slijediti glede Direktive 2001/29: budući da je ta direktiva, kako ju je Sud protumačio, uskladila imovinska prava autora, uključujući pojam „djelo” koji je ključan za ujednačenu primjenu navedenih prava, ta su pitanja isključena iz mogućnosti dodijeljene državama članicama u članku 17. Direktive 98/71 i, po analogiji, u članku 96. stavku 2. Uredbe br. 6/2002. Ovdje se pridružujem Komisijinu stajalištu izraženom u njezinim očitovanjima.

48.

Tako članak 17. Direktive 98/71 i članak 96. stavak 2. Uredbe br. 6/2002 treba tumačiti kao potvrdu načela kumulativne zaštite: djelo primijenjenih umjetnosti ne mora se isključiti iz zaštite autorskim pravom samo zbog činjenice da se na njega kao dizajn može primjenjivati zaštita sui generis. S druge strane, te se odredbe ne mogu tumačiti kao odstupanje od odredaba Direktive 2001/29 ili bilo kojeg drugog teksta Unije kojim su uređena autorska prava.

49.

U ovom stadiju smatram, dakle, da na prethodna pitanja treba odgovoriti da se članku 2. točki (a) Direktive 2001/29, kako ga je Sud protumačio, protivi to da je industrijski dizajn zaštićen autorskim pravom samo pod uvjetom da ima povećan umjetnički karakter koji nadilazi ono što se obično zahtijeva od drugih kategorija djela.

50.

S obzirom na to, ne bih želio da izgleda da zanemarujem ili podcjenjujem zabrinutost koju su izrazili kako vlade koje su podnijele očitovanja u ovom predmetu tako i neki zastupnici teorije ( 41 ) s obzirom na štetne posljedice prekomjerne zaštite dizajna na temelju autorskog prava.

51.

Naime, sui generis zaštita dizajna, kao što je ona predviđena Uredbom br. 6/2002, prilagođena je osobitostima tih predmeta zaštite, to jest današnjih uporabnih predmeta koji se masovno proizvode i koji ipak mogu imati i određena originalna estetska obilježja koja zavrjeđuju zaštitu. Ta zaštita dovoljno dugo traje da omogući povrat ulaganja koje se sastoji od izrade dizajna ( 42 ) a da se, međutim, pretjerano ne ograniči tržišno natjecanje. Isto tako, uvjeti za dobivanje te zaštite, zasnovani na originalnosti i novosti, kao i kriterij koji služi za utvrđivanje radnje u vidu povrede prava i temelji se na ukupnom dojmu ( 43 ), prilagođeni su stvarnosti tržišta na koja se ti predmeti odnose.

52.

Međutim, iako je previše lako za isti predmet dobiti zaštitu na temelju autorskog prava koje je lišeno bilo kakve formalnosti i koje se primjenjuje od stvaranja predmeta i bez uvjeta novosti te čije je trajanje zapravo beskonačno s obzirom na korisnost dizajna za njegova vlasnika ( 44 ), postoji rizik da sustav autorskog prava istisne sustav sui generis namijenjen dizajnu. No to bi istiskivanje imalo više negativnih učinaka: pad vrijednosti autorskog prava zatraženog za zaštitu tvorevina koje su zapravo banalne, prepreku tržišnom natjecanju zbog prekomjernog trajanja zaštite ili pak pravnu nesigurnost jer konkurenti nisu u mogućnosti predvidjeti nije li dizajn, čija je sui generis zaštita istekla, također zaštićen autorskim pravom.

53.

Ta zabrinutost objašnjava različita ograničenja zaštite djela primijenjenih umjetnosti na temelju autorskog prava u nacionalnim sustavima prava intelektualnog vlasništva koji su spomenuti u uvodu ovog mišljenja. S druge strane, kao što sam to iznio u odgovoru na prethodna pitanja, Unijin sustav autorskog prava ne sadržava nikakav pravni temelj za takvo ograničenje jer su djela primijenjenih umjetnosti zaštićena kao vlastite intelektualne tvorevine svojeg autora, i to po istoj osnovi kao i druge kategorije djela.

54.

Čini mi se da bi stroga primjena autorskog prava nacionalnih sudova mogla u velikoj mjeri otkloniti nepogodnosti koje proizlaze iz kumuliranja te vrste zaštite sa sui generis zaštitom dizajna. Naime, ne radi se o tome da putem autorskog prava zaštita dodijeljena dizajnu traje do sedamdeset godina nakon smrti autora, nego o tome da se s obzirom na djela primijenjenih umjetnosti ostvaruju posebni ciljevi autorskog prava uz pomoć odredaba koji su mu svojstveni.

55.

No autorsko pravo i pravo dizajna nastoje ostvariti različite ciljeve. Potonje štiti ulaganja u stvaranje dizajna od njihovih imitacija od strane konkurenata. S druge strane, autorsko pravo ne poznaje tu zaštitu od konkurencije. Baš naprotiv, dijalog, nadahnuće i preoblikovanje svojstveni su intelektualnoj tvorevini te autorsko pravo nije namijenjeno da ih spriječi ( 45 ). Ono što autorsko pravo štiti, u svakom slučaju putem imovinskih prava, jest mogućnost ekonomskog iskorištavanja bez sprečavanja djela kao takvog.

56.

Ti različiti ciljevi idu ruku pod ruku s različitim mehanizmima i načelima zaštite.

57.

Kao prvo, to što prag originalnosti usvojen u autorskom pravu nije uobičajeno vrlo visok ne znači, međutim, da on ne postoji. Kako bi podlijegao zaštiti, autorov napor mora biti slobodan i stvaralački. Ne mogu se zaštiti rješenja vođena samo tehničkim rezultatom ( 46 ), isto kao ni rad bez ikakva stvaralaštva ( 47 ). U tom smislu nije nužno od uporabnih predmeta zahtijevati umjetničku razinu koja je osobito visoka u odnosu na druge kategorije djela, nego je dovoljno doslovno primijeniti kriterij vlastite intelektualne tvorevine autora. Svaki uporabni predmet posjeduje vizualni aspekt koji je plod rada osobe koja ga je osmislila. Međutim, autorskim pravom neće se zaštititi bilo kakav vizualni aspekt.

58.

Kao drugo, autorsko pravo zasniva se na razlici između ideje i njezina izraza, pri čemu je samo izraz zaštićen. Glede djela primijenjenih umjetnosti ta dihotomija može, prema mojem mišljenju, ublažiti protutržišne učinke njihove zaštite na temelju autorskog prava. Na početku bih ilustracije radi uzeo kao primjer predmete o kojima je riječ u glavnom postupku.

59.

Prema odluci kojom se upućuje prethodno pitanje podnositeljica zahtjeva u glavnom postupku traži zaštitu za:

„modele […] gornjih dijelova trenirki i majica kratkih rukava, [... koji] obuhvaćaju niz obilježja u svojem izgledu, osobito sliku otisnutu na prednjem dijelu gornjeg dijela trenirke, kombinaciju boja, položaj džepa u predjelu trbuha i džepne umetke […]” i

„[m]odel [traperica] čije je razlikovno obilježje način na koji se svaki od tri različita dijela tkanine reže i spaja. Kad se upotrebljavaju te tkanine različitih duljina i oblika, izrađuje se nogavica s trodimenzionalnim efektom (3D) koja se savija prema unutrašnjoj i stražnjoj strani i obavija oko noge osobe koja ju je odjenula (spiralni efekt). Druga obilježja koja pridonose ‚spiralnom efektu’ jesu strelice (darts) koje se nalaze na modelu u predjelu koljena, i to jedna na svakoj nogavici.”

60.

Kvalifikacija odnosnih predmeta kao djela koja se može zaštititi i utvrđenje o mogućoj povredi prava, što su isključivo činjenična pitanja, u cijelosti su, naravno, stvar ocjene nacionalnog suda. Međutim, čini mi se da bi se obilježja poput „posebnog sastava na temelju oblika, boja, riječi i brojeva”, „kombinacije boja”, „položaja džepova u predjelu trbuha” ili pak „proreza sa spajanjem tri dijela tkanine”, čije se reproduciranje predbacuje društvu Cofemel, trebala analizirati kao ideje koje se mogu izraziti na različite načine ili čak kao funkcionalna rješenja ( 48 ), i ne moraju se obuhvatiti zaštitom na temelju autorskog prava.

61.

Osim toga, pozivanjem na to da je njegov model G‑Star Elwood, uveden 1996., imao (u vrijeme nastanka činjenica) inovativan i jedinstven karakter, izgleda da društvo G‑Star želi ustvari autorskim pravom zaštititi svoj ugled i razlikovni karakter svojih proizvoda, što je zaštita koja se obično osigurava žigovnim pravom.

62.

Točno je da se povreda autorskog prava ne mora u svakom slučaju sastojati od cjelovitog reproduciranja djela. Dijelovi djela također podliježu zaštiti pod uvjetom da sadržavaju elemente koji su izraz vlastite intelektualne tvorevine autora tog djela ( 49 ). Još je potrebno da oni nisu elementi koji su jednostavno nadahnuti idejama izraženima djelom, nego dijelovi uzeti iz tog djela. Ocjenu glede toga morat će od slučaja do slučaja dati sud koji odlučuje o meritumu. U okviru te ocjene taj će se sud također morati uvjeriti u to da se predmet zatražene zaštite može u dovoljnoj mjeri utvrditi ( 50 ).

63.

Kao treće i posljednje, autorsko pravo razlikuje se od prava dizajna glede ocjene o povredi zaštićenih isključivih prava. Prema članku 10. stavku 1. Uredbe br. 6/2002, pravo dizajna osigurava zaštitu od „bilo koj[eg] dizajn[a] koji na upućenog korisnika ne ostavlja drugačiji ukupni dojam”. No, taj pojam „ukupni dojam” u potpunosti je nepoznat u autorskom pravu.

64.

Autorsko pravo štiti konkretno djelo, a ne djelo koje ima takav vizualni aspekt ( 51 ). Dvjema fotografijama, kojima je uslikana ista scena u istom trenutku, mogu se dobiti slike koje ne ostavljaju različit ukupan dojam. Na području prava dizajna ona osoba koja bi svoju fotografiju prva otkrila mogla bi se usprotiviti otkrivanju fotografije druge osobe. To nije slučaj u autorskom pravu, u kojem usporedna tvorevina, pod uvjetom da je uistinu originalna, nije samo dopuštena nego u cijelosti potpada pod zaštitu kao zasebno djelo. Isto vrijedi za tvorevinu nadahnutu ranijim djelima. Budući da ta tvorevina nije neovlašteno reproduciranje originalnih elemenata djela drugih osoba, pitanje povrede autorskog prava ne postavlja se neovisno o tome je li sveukupni dojam drukčiji.

65.

Autorsko pravo omogućit će, dakle, autoru dizajna da se otkrivanju i uporabi dizajna koji ne ostavlja drukčiji sveukupni dojam usprotivi samo ako je u stanju dokazati reproduciranje originalnih elementa svojeg dizajna.

66.

Suočen sa zahtjevom za zaštitu dizajna na temelju autorskog prava, sud mora uzeti u obzir te elemente kako bi razlikovao ono što je možda obuhvaćeno sui generis zaštitom dizajna od onoga što je obuhvaćeno zaštitom na temelju autorskog prava i tako izbjegao miješanje tih dvaju sustava zaštite.

67.

S obzirom na sva prethodna razmatranja, predlažem da se na pitanja koja je uputio Supremo Tribunal de Justiça (Vrhovni sud, Portugal) odgovori na sljedeći način: