1.

Ovi zahtjevi za prethodnu odluku odnose se na tumačenje članka 7. stavka 1. Direktive 2003/88/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 4. studenoga 2003. o određenim vidovima organizacije radnog vremena ( 2 ) i članka 31. stavka 2. Povelje Europske unije o temeljnim pravima ( 3 ).

2.

Ti su sporovi podneseni u okviru dvaju sporova između, u predmetu TSN (C‑609/17), Terveys- ja sosiaalialan neuvottelujärjestö (TSN) ry (sindikalna organizacija u zdravstvenom i socijalnom sektoru, Finska) ( 4 ), s jedne strane, i Terveyspalvelualan liitto ry (sada Hyvinvointialan liitto ry (sindikat poslodavaca u zdravstvenom sektoru, Finska)) i Fimlab Laboratoriot Oy, s druge strane, i u predmetu AKT (C‑610/17), Auto- ja Kuljetusalan Työntekijäliitto AKT ry (sindikat radnika za automobilsku i prijevoznu industriju, Finska) ( 5 ), s jedne strane, i Satamaoperaattorit ry (sindikat operatora lukama, Finska) i Kemi Shipping Oy, s druge strane, u pogledu odbijanja dvama radnicima koji su bili na bolovanju tijekom unaprijed dogovorenog razdoblja plaćenog godišnjeg odmora da prenesu dane godišnjeg odmora za sve ili dio dana bolovanja o kojima je riječ. Posebnost navedenih zahtjeva leži u tome da podudarnost između dana plaćenog godišnjeg odmora i dana bolovanja odgovara razdoblju koje je dulje od najkraćeg plaćenog godišnjeg odmora u trajanju od četiri tjedna predviđenog člankom 7. stavkom 1. Direktive 2003/88.

3.

U pogledu pitanja o izravnom pozivanju na članak 31. stavak 2. Povelje u sporu između pojedinaca napravljen je velik korak naprijed u presudama od 6. studenoga 2018., Bauer i Willmeroth ( 6 ) i od 6. studenoga 2018., Max‑Planck‑Gesellschaft zur Förderung der Wissenschaften ( 7 ). Prema „logici naknade” ( 8 ), kojom se omogućava ublažavanje nepostojanja horizontalnog izravnog učinka direktiva, Sud je priznavanjem izravnog pozivanja na članak 31. stavak 2. Povelje u sporu između pojedinaca povećao djelotvornost temeljnog prava na plaćeni godišnji odmor. Kao što je to Sud pojasnio u tim presudama, do tog horizontalnog pozivanja ipak može doći samo u situacijama uređenim pravom Unije. Još se treba usuglasiti o smislu potonjeg izraza.

4.

Problem s kojim se Sud u ovim predmetima suočava sastoji se od točnog određivanja dosega članka 31. stavka 2. Povelje u situacijama u kojima države članice i/ili socijalni partneri odluče radnicima dodijeliti plaćeni godišnji odmor koji je dulji od najkraćeg trajanja od četiri tjedna predviđenog u članku 7. stavku 1. Direktive 2003/88 i na taj dodatni plaćeni godišnji odmor primijene sustav koji se razlikuje od sustava primjenjivog na najkraće razdoblje od četiri tjedna.

5.

Treba li smatrati da takve mjere strože nacionalne zaštite nisu obuhvaćene područjem primjene Direktive 2003/88, a stoga ni područjem primjene Povelje, uz posljedicu da ni članak 31. stavak 2. Povelje ni nijedna druga njezina odredba stoga nisu primjenjive na tu vrstu situacije? Ili pak treba smatrati da su takve mjere, donesene u skladu s klauzulom o strožoj nacionalnoj zaštiti iz članka 15. Direktive 2003/88, obuhvaćene područjem primjene te direktive, a prema tome i područjem primjene Povelje, uz posljedicu činjenice da se stoga treba smatrati da su članak 31. stavak 2. Povelje i njezine druge odredbe primjenjive na tu vrstu situacije?

6.

Budući da su ovi predmeti povezani s područjem primjene Povelje, odnose se stoga na problematiku ustavne ravnoteže između Unije i država članica ( 9 ). Naime, Sud će na temelju tih predmeta, među ostalim, moći odlučiti je li ispunjen kriterij prema kojem države članice trebaju provoditi pravo Unije, sadržan u članku 51. stavku 1. Povelje, ako dotične države donesu, ili omoguće socijalnim partnerima da donesu, mjere strože nacionalne zaštite.

7.

U ovom ću mišljenju zagovarati primjenjivost Povelje na situacije u kojima je riječ o takvim mjerama. Zbog toga ću ispitati normativni sadržaj članka 31. stavka 2. Povelje i pojasniti odnos između potonje odredbe i sekundarnog prava Unije, u skladu s člankom 7. stavkom 1. Direktive 2003/88.

8.

Konkretno, na temelju toga ću, kao prvo, predložiti Sudu da odluči da članak 7. stavak 1. Direktive 2003/88 treba tumačiti na način da mu se ne protive nacionalni propisi ili kolektivni ugovori kojima se predviđa da se dani plaćenog godišnjeg odmora koji je dulji od najkraćeg trajanja od četiri tjedna predviđenog u toj odredbi ne mogu prenijeti u slučaju preklapanja s danima bolovanja.

9.

Kao drugo, iznijet ću razloge zbog kojih smatram da se člankom 31. stavkom 2. Povelje ne mijenja to rješenje. Naime, iako, prema mojem mišljenju, treba smatrati da je ta odredba primjenjiva na situacije kao što su one u glavnom postupku, smatram da navedena odredba nema za učinak dodijeliti radnicima pravo na plaćeni godišnji odmor koji je dulji od najkraćeg trajanja koje je utvrdio zakonodavac Unije. Istodobno ću ustrajati na činjenici da je Sud, zauzevši stajalište koje polazi od primjenjivosti Povelje u situacijama u kojima se provodi klauzula o strožoj nacionalnoj zaštiti, pojasnio da se u takvim situacijama poštuju sve odredbe Povelje.

10.

Člankom 1. Direktive 2003/88, naslovljenim „Svrha i opseg”, određuje se:

„1.   Ova Direktiva postavlja minimalne sigurnosne i zdravstvene uvjete za organizaciju radnog vremena.

2.   Ova se direktiva primjenjuje na:

[…]”

11.

Člankom 7. te direktive određuje se:

„1.   Države članice poduzimaju potrebne mjere kako bi svaki radnik imao pravo na plaćeni godišnji odmor u trajanju od najmanje četiri tjedna, ovisno o uvjetima za stjecanje prava i za odobravanje takvog odmora utvrđenim nacionalnim propisima i/ili praksom.

2.   Najkraći plaćeni godišnji odmor ne može se zamijeniti novčanom naknadom, osim u slučaju prestanka radnog odnosa.”

12.

Članak 15. navedene direktive, naslovljen „Povoljniji propisi”, glasi kako slijedi:

„Ova Direktiva ne dovodi u pitanje pravo država članica da primjenjuju ili donose zakone i druge propise povoljnije za zaštitu sigurnosti i zdravlja radnika odnosno da olakšavaju ili dopuštaju primjenu kolektivnih ugovora ili sporazuma između socijalnih partnera povoljnijih za zaštitu sigurnosti i zdravlja radnika.”

13.

Člankom 17. iste direktive predviđa se da države članice mogu odstupati od određenih odredbi navedene direktive. Međutim, nikakvo odstupanje nije dopušteno u odnosu na članak 7. iste direktive.

14.

Vuosilomalaki (162/2005) (Zakon o godišnjem odmoru (162/2005)) ( 10 ) od 18. ožujka 2005. osobito ima za cilj prenošenje članka 7. Direktive 2003/88. Na temelju članka 5. stavka 1. tog zakona, radnik ima pravo na dva i pol radna dana godišnjeg odmora za svaki puni mjesec koji se uzima u obzir za izračun godišnjeg odmora. Ako je radni odnos do kraja godine koja se uzima u obzir za izračun godišnjeg odmora postojao kraće od godine dana bez prekida, radnik ipak ima pravo na dva dana godišnjeg odmora za svaki puni mjesec koji se uzima u obzir za izračun godišnjeg odmora.

15.

Godina koja se uzima u obzir za izračun godišnjeg odmora najviše može uključivati 12 mjeseci koji se uzimaju u obzir za izračun godišnjeg odmora. Ako radnik u godini koja se uzima u obzir za izračun godišnjeg odmora ima 12 punih mjeseci koji se uzimaju u obzir za izračun godišnjeg odmora, on na temelju Zakona o godišnjem odmoru, ovisno o trajanju radnog odnosa, ima pravo na 24 ili 30 radnih dana godišnjeg odmora.

16.

Na temelju članka 4. stavka 1. točke 3. Zakona o godišnjem odmoru, radni dani su dani u tjednu osim nedjelja, crkvenih blagdana, Dana neovisnosti, Badnjaka, Ljetnog solsticija, Uskrsne subote i 1. svibnja. Na jedan kalendarski tjedan, u kojem nema gore navedenih dana, otpada stoga šest dana godišnjeg odmora.

17.

U skladu s člankom 20. stavkom 2. Zakona o godišnjem odmoru, 24 radna dana godišnjeg odmora treba uzeti tijekom razdoblja godišnjih odmora (ljetni godišnji odmor). Preostali godišnji odmor (zimski godišnji odmor) treba odobriti najkasnije do početka sljedećeg razdoblja godišnjih odmora. Člankom 4. stavkom 1. točkom 2. tog zakona predviđa se da je razdoblje godišnjih odmora razdoblje od 2. svibnja do uključivo 30. rujna.

18.

U svojoj verziji koja je bila na snazi od 1. listopada 2013. do 31. ožujka 2016., člankom 25. stavkom 1. Zakona o godišnjem odmoru, kako je izmijenjen lakijem vuosilomalain muuttamisesta (276/2013) (Zakon o izmjeni Zakona o godišnjem odmoru (276/2013)) od 12. travnja 2013. određuje se:

„Ako je radnik na početku godišnjeg odmora ili jednog njegova dijela nesposoban za rad zbog poroda, bolesti ili nezgode, godišnji odmor na zahtjev radnika treba prenijeti na kasnije razdoblje. Na zahtjev, radnik također ima pravo na prenošenje godišnjeg odmora ili jednog njegova dijela ako je poznato da se on tijekom svojeg godišnjeg odmora mora podvrgnuti liječenju zbog bolesti ili drugom s njime izjednačenom tretmanu, tijekom kojeg je nesposoban za rad.”

19.

U svojoj verziji koja je stupila na snagu 1. ožujka 2016., kako je izmijenjena lakijem vuosilomalain muuttamisesta (182/2016) (Zakon o izmjeni Zakona o godišnjem odmoru (182/2016)) od 18. travnja 2016., članak 25. stavak 2. Zakona o godišnjem odmoru glasi kako slijedi:

„Ako radnik tijekom godišnjeg odmora ili jednog njegova dijela postane nesposoban za rad zbog poroda, bolesti ili nezgode, na zahtjev ima pravo na prenošenje dana nesposobnosti za rad koji padaju u godišnji odmor ako prelaze šest dana godišnjeg odmora. Prethodno navedeni dani odsutnosti ne smiju umanjiti radnikovo pravo na četiri tjedna godišnjeg odmora.”

20.

U Finskoj, kolektivnim ugovorima često se odobrava godišnji odmor dulji od onog predviđenog Zakonom o godišnjem odmoru. To je osobito slučaj s kolektivnim ugovorom za zdravstvo sklopljenim između sindikata poslodavaca u zdravstvenom sektoru i TSN‑a za razdoblje od 1. ožujka 2014. do 31. siječnja 2017. (u daljnjem tekstu: kolektivni ugovor za zdravstvo) i s kolektivnim ugovorom za pomorsku industriju utovara sklopljenim između sindikata operatora lukama i AKT‑a za razdoblje od 1. veljače 2014. do 31. siječnja 2017. (u daljnjem tekstu: kolektivni ugovor za pomorsku industriju utovara).

21.

Na temelju članka 16. stavka 1. kolektivnog ugovora za zdravstvo, „godišnji odmor utvrđuje se u skladu sa Zakonu o godišnjem odmoru i sljedećim odredbama”. Na temelju članka 16. stavka 7. istog kolektivnog ugovora, „godišnji odmor odobrava se u skladu sa Zakonom o godišnjem odmoru […]”.

22.

Na temelju članka 10. stavaka 1. i 2. kolektivnog ugovora za pomorsku industriju utovara, „trajanje radnikova godišnjeg odmora utvrđuje se u skladu s važećim Zakonom o godišnjem odmoru” i „godišnji odmor odobrava se u skladu sa Zakonom o godišnjem odmoru, osim ako je dogovoreno drukčije”.

23.

U skladu s odredbama kolektivnih ugovora navedenim u dvije prethodne točke, na prenošenje godišnjeg odmora zbog nesposobnosti za rad primjenjivale su se mjerodavne odredbe Zakona o godišnjem odmoru koji je bio na snazi u vrijeme nastanka činjenica.

24.

Marika Luoma je od 14. studenoga 2011. u društvu Fimlab Laboratoriot zaposlena u radnom odnosu na neodređeno vrijeme kao laboratorijska asistentica.

25.

Na temelju kolektivnog ugovora za zdravstvo, M. Luoma, uzimajući u obzir njezin radni staž, ima pravo na 42 radna dana, odnosno sedam tjedana plaćenog godišnjeg odmora za godinu koja se uzima u obzir za izračun godišnjeg odmora, a koja je istekla 31. ožujka 2015.

26.

Nakon što joj je odobren godišnji odmor od šest dana za razdoblje od ponedjeljka 7. rujna do nedjelje 13. rujna 2015., M. Luoma je 10. kolovoza 2015. obavijestila svojeg poslodavca da se 2. rujna 2015. mora podvrgnuti operaciji i zatražila da se stoga navedeni godišnji odmor prenese na kasnije razdoblje. M. Luoma je nakon operacije bila na bolovanju do 23. rujna 2015. Dotična je osoba od gore navedena 42 radna dana godišnjeg odmora na koje ima pravo već iskoristila 22 dana, odnosno tri tjedna i četiri radna dana. Fimlab Laboratoriot prenio je prva dva dana godišnjeg odmora koje joj još duguje na temelju Zakona o godišnjem odmoru, ali ne i preostala četiri dana godišnjeg odmora koji pak proizlaze iz kolektivnog ugovora za zdravstvo, te je svoju odluku u tom pogledu temeljio na odredbama članka 16. stavaka 1. i 7. tog kolektivnog ugovora te odredbama članka 25. stavka 1. Zakona o godišnjem odmoru koji je bio na snazi u vrijeme nastanka činjenica.

27.

TSN je, u svojstvu organizacije koja zastupa radnike i koja je potpisnik kolektivnog ugovora za zdravstvo, työtuomioistuinu (Radni sud, Finska) podnio tužbu za utvrđenje da M. Luoma, uzimajući u obzir njezinu nesposobnost za rad, ima pravo prenijeti na kasnije razdoblje svoj godišnji odmor koji je odobren na temelju tog kolektivnog ugovora za razdoblje od 9. rujna do 13. rujna 2015. Prema TSN‑ovu mišljenju, odbijanje poslodavca da dotičnoj osobi prenese njezin godišnji odmor bilo bi, naime, protivno članku 7. stavku 1. Direktive 2003/88 i članku 31. stavku 2. Povelje.

28.

U svoju obranu, sindikat poslodavaca u zdravstvenom sektoru, organizacija koja zastupa poslodavce i Fimlab Laboratoriot tvrde da se takvim odbijanjem ne povređuju navedene odredbe prava Unije, s obzirom na to da nisu primjenjive na dio prava na plaćeni godišnji odmor zajamčen nacionalnim pravom ili kolektivnim ugovorima koji je dulji od najkraćeg plaćenog godišnjeg odmora u trajanju od četiri tjedna predviđenog u članku 7. Direktive 2003/88.

29.

Sud koji je uputio zahtjev, koji u tom pogledu upućuje na presude od 3. svibnja 2012., Neidel ( 11 ) i od 20. srpnja 2016., Maschek ( 12 ), s jedne strane, i na presude od 19. rujna 2013., preispitivanje Komisija/Strack ( 13 ) i od 30. lipnja 2016., Sobczyszyn ( 14 ), s druge strane, smatra da se sudskom praksom ne može odgovoriti na pitanje je li primjena članka 25. stavka 1. Zakona o godišnjem odmoru, koji se u ovom slučaju provodi primjenom kolektivnog ugovora za zdravstvo, s obzirom na to da se njime pravo na prenošenje plaćenog godišnjeg odmora ograničava samo na godišnji odmor stečen na temelju Zakona o godišnjem odmoru, uz iznimku godišnjeg odmora stečenog na temelju kolektivnog ugovora koji je dulji od trajanja zakonskog godišnjeg odmora, u skladu sa zahtjevima iz članka 7. stavka 1. Direktive 2003/88 i članka 31. stavka 2. Povelje.

30.

Što se tiče potonje odredbe, sud koji je uputio zahtjev usto pita može li ta odredba imati izravan učinak u sporu između privatnih osoba.

31.

U tim je okolnostima työtuomioistuin (Radni sud) odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeća prethodna pitanja:

32.

Tapio Keränen zaposlen je u društvu Kemi Shipping.

33.

Na temelju kolektivnog ugovora za pomorsku industriju utovara, T. Keränen ima pravo na 30 radnih dana, odnosno pet tjedana plaćenog godišnjeg odmora za godinu koja se uzima u obzir za izračun godišnjeg odmora, a koja je istekla 31. ožujka 2016.

34.

Nakon što je njegov godišnji odmor započeo 22. kolovoza 2016., T. Keränen razbolio se 29. kolovoza 2016. Liječnik medicine rada kod kojeg je bio na pregledu odobrio mu je stoga bolovanje od 29. kolovoza do 4. rujna 2016. Kemi Shipping odbio je zahtjev T. Keränena da se stoga prenese do šest radnih dana godišnjeg odmora na temelju članka 10. stavaka 1. i 2. kolektivnog ugovora za pomorsku industriju utovara i članka 25. Zakona o godišnjem odmoru, kako je izmijenjen Zakonom o izmjeni Zakona o godišnjem odmoru (182/2016), te je dotični poslodavac tih šest dana bolovanja pripisao plaćenom godišnjem odmoru koji treba ostvariti T. Keränen.

35.

AKT, organizacija koja zastupa radnike i koja je potpisnik kolektivnog ugovora za pomorsku industriju utovara, podnio je työtuomioistuinu (Radni sud) tužbu za utvrđenje da primjena članka 10. stavaka 1. i 2. tog kolektivnog ugovora ne može dovesti do primjene članka 25. stavka 2. Zakona o godišnjem odmoru, s obzirom na to da je potonja odredba protivna članku 7. stavku 1. Direktive 2003/88 i članku 31. stavku 2. Povelje.

36.

U svoju obranu, sindikat operatora lukama, organizacija koja zastupa poslodavce, i Kemi Shipping tvrde da se člankom 25. stavkom 2. Zakona o godišnjem odmoru ne povređuju te odredbe prava Unije iz razloga sličnih onim navedenim u točki 28. ovog mišljenja.

37.

Iz istih razloga kao što su oni navedeni u odluci kojom se upućuje zahtjev za prethodnu odluku u predmetu TSN (C‑609/17), sud koji je uputio zahtjev smatra da se sudskom praksom Suda navedenom u točki 29. ovog mišljenja ne može odgovoriti na pitanje je li primjena članka 25. stavka 2. Zakona o godišnjem odmoru koji se, kao i u ovom slučaju, provodi primjenom kolektivnog ugovora za pomorsku industriju utovara, s obzirom na to da iz toga proizlazi da radnik koji je tijekom godišnjeg odmora ili jednog njegova dijela postao nesposoban za rad zbog bolesti, unatoč svojem zahtjevu, nema pravo na prenošenje prvih šest dana nesposobnosti za rad koji padaju u godišnji odmor, ako ti dani odsutnosti ne umanjuju pravo dotičnog radnika na četiri tjedna plaćenog godišnjeg odmora, u skladu sa zahtjevima iz članka 7. stavka 1. Direktive 2003/88 i članka 31. stavka 2. Povelje.

38.

U tim je okolnostima työtuomioistuin (Radni sud) odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeća prethodna pitanja:

39.

Svojim prvim i trećim prethodnim pitanjem u svakom od ovih spojenih predmeta, koja, prema mojem mišljenju, treba ispitati zajedno, sud koji je uputio zahtjev u biti traži od Suda da odluči treba li članak 7. stavak 1. Direktive 2003/88 i članak 31. stavak 2. Povelje tumačiti na način da im se protive nacionalni propisi ili kolektivni ugovori, kao što su oni u glavnom postupku, iz kojih proizlazi da se dani plaćenog godišnjeg odmora koji je dulji od četiri tjedna ne mogu prenijeti u slučaju preklapanja s danima bolovanja.

40.

Najprije, s jedne strane, valja podsjetiti, kako proizlazi iz samog teksta članka 7. stavka 1. Direktive 2003/88, od koje odredbe ta direktiva ne dopušta odstupanja, da svaki radnik ima pravo na plaćeni godišnji odmor u trajanju od najmanje četiri tjedna. To pravo na plaćeni godišnji odmor koje, prema ustaljenoj sudskoj praksi Suda, treba smatrati načelom socijalnog prava Unije od posebne je važnosti ( 15 ). To je pravo, koje se priznaje svakom radniku, izričito utvrđeno u članku 31. stavku 2. Povelje, kojoj članak 6. stavak 1. UEU‑a daje istu pravnu snagu kao Ugovorima ( 16 ).

41.

Prema mišljenju Suda, svrha prava na plaćeni godišnji odmor koje je člankom 7. Direktive 2003/88 dodijeljeno svakom radniku jest „da mu se omogući odmor od izvršavanja zadaća koje je dužan obavljati prema svojem ugovoru o radu, s jedne strane, i da raspolaže razdobljem za opuštanje i razonodu, s druge strane” ( 17 ).

42.

Ta svrha, „koja plaćeni godišnji odmor čini različitim od ostalih vrsta odmora kojima se nastoje ostvariti drukčiji ciljevi, počiva na pretpostavci da je radnik u predmetnom razdoblju stvarno radio. Naime, cilj da se radniku omogući odmor podrazumijeva da je on obavljao određenu aktivnost koja opravdava – kako bi se osigurala zaštita njegove sigurnosti i zdravlja navedena u Direktivi 2003/88 – korištenje razdoblja odmora, opuštanja i razonode. Stoga se pravo na plaćeni godišnji odmor u načelu treba računati ovisno o razdobljima stvarnog rada obavljenog na temelju ugovora o radu” ( 18 ).

43.

Iz toga proizlazi da radnik stječe pravo na plaćeni godišnji odmor, na temelju članka 7. stavka 1. Direktive 2003/88, „samo za razdoblja u kojima je stvarno radio” ( 19 ).

44.

Tijekom predmeta koji su mu podneseni, Sud je razvio sudsku praksu čije je zajedničko obilježje da se radnicima zajamči stvarno korištenje razdoblja odmora i opuštanja koja su mu zajamčena člankom 7. stavkom 1. Direktive 2003/88. Tako, na primjer, ti radnici tijekom tih razdoblja moraju uživati gospodarske uvjete usporedive s onima koji se odnose na obavljanje njihova rada ( 20 ).

45.

Osim toga, Sud je presudio da „u određenim posebnim situacijama u kojima radnik ne može obavljati svoje zadaće, osobito kada je riječ o propisno opravdanom nedolasku na posao zbog bolesti, država članica ne može uvjetovati pravo na plaćeni godišnji odmor obvezom stvarnog rada […] Na taj su način radnici koji u predmetnom razdoblju ne dolaze na posao zbog bolovanja u pogledu prava na plaćeni godišnji odmor izjednačeni s onima koji su u tom razdoblju stvarno radili” ( 21 ).

46.

Ta sudska praksa, koja je uspostavljena presudom od 20. siječnja 2009., Schultz‑Hoff i dr. ( 22 ), podrazumijeva da dotični radnici imaju pravo kasnije uzeti plaćeni godišnji odmor ako se on podudara s razdobljem bolovanja.

47.

Tako, prema mišljenju Suda, „u slučaju preklapanja godišnjeg odmora i bolovanja članak 7. stavak 1. Direktive 2003/88 treba tumačiti na način da mu se protive nacionalne odredbe ili prakse kojima je predviđeno da pravo na plaćeni godišnji odmor prestaje po isteku referentnog razdoblja i/ili razdoblja za koje ga je moguće odgoditi određenog nacionalnim pravom kad je radnik bio na bolovanju tijekom cijelog ili dijela referentnog razdoblja i kad stoga nije imao stvarnu mogućnost koristiti navedeno pravo” ( 23 ).

48.

Naime, Sud je smatrao da se „svrha prava na plaćeni godišnji odmor, a to je omogućavanje radniku odmora i raspolaganja vremenom za opuštanje i zabavu, razlikuje od svrhe prava na bolovanje, odnosno omogućavanja radniku da se oporavi od bolesti” ( 24 ).

49.

S obzirom na različite svrhe tih dviju vrsta odmora, Sud je zaključio da „radnik koji je na bolovanju tijekom unaprijed dogovorenog razdoblja godišnjeg odmora ima pravo – na vlastiti zahtjev i kako bi taj svoj godišnji odmor mogao stvarno koristiti – uzeti ga u razdoblju koje se razlikuje od onog koje se preklapa s razdobljem bolovanja” ( 25 ).

50.

Preklapanje bolovanja i plaćenog godišnjeg odmora stoga ne može biti prepreka kasnijem korištenju godišnjeg odmora na koji je radnik stekao pravo. Radnik koji je na bolovanju tijekom unaprijed dogovorenog razdoblja godišnjeg odmora ima pravo, nakon bolovanja, na korištenje godišnjeg odmora u razdoblju različitom od onog koje je unaprijed dogovoreno. Sud je usto presudio da, „što se tiče utvrđivanja tog novog razdoblja godišnjeg odmora, koje odgovara trajanju preklapanja unaprijed dogovorenog razdoblja godišnjeg odmora i bolovanja, […] na njega se primjenjuju pravila i postupci nacionalnog prava koji se primjenjuju na određivanje godišnjih odmora radnika, pri čemu se uzimaju u obzir različiti interesi koji postoje, osobito važni razlozi povezani s interesima poduzetnika” ( 26 ).

51.

S obzirom na to, valja pojasniti da je tu sudsku praksu utvrdio Sud u okviru tumačenja članka 7. stavka 1. Direktive 2003/88 te se stoga ona isključivo odnosi na pravo na plaćeni godišnji odmor koje se tom odredbom dodjeljuje radnicima. Isto uostalom vrijedi za druga pravila koja je utvrdio Sud, poput pravila prema kojem radnici trebaju primiti iznos koji odgovara njihovoj redovnoj plaći tijekom razdoblja godišnjeg odmora koje im je zajamčeno tom odredbom ( 27 ).

52.

Stoga se člankom 7. stavkom 1. Direktive 2003/88 nastoji isključivo zaštititi bit minimalne zaštite koju čini pravo na plaćeni godišnji odmor u trajanju od najmanje četiri tjedna, međutim, pod uvjetom da je radnik stvarno radio kako bi ostvario takvo pravo na takvo trajanje. Suprotno tomu, s obzirom na to da je riječ o razdoblju dodatnog plaćenog godišnjeg odmora na koje radnik ima pravo na temelju nacionalnog prava, nacionalnim propisima ili kolektivnim ugovorima mogu se utvrditi uvjeti za stjecanje i gubitak prava na takav godišnji odmor koji se razlikuju od pravila zaštite koja proizlaze iz tumačenja članka 7. stavka 1. Direktive 2003/88 ( 28 ).

53.

Iz prethodno navedenih elemenata proizlazi da, kad bi se odbijanja dotičnim radnicima da prenesu plaćeni godišnji odmor u okviru ovih predmeta odnosila na dane plaćenog godišnjeg odmora uključene u najkraće razdoblje od četiri tjedna zajamčeno člankom 7. stavkom 1. Direktive 2003/88, trebalo bi se smatrati da se nacionalni propisi ili kolektivni ugovori protive toj odredbi. Naime, valja podsjetiti da je u oba glavna predmeta riječ o plaćenom godišnjem odmoru koji nije moguće prenijeti, iako dotični radnici nisu mogli stvarno ostvariti pravo na njega zbog razdoblja bolovanja do kojeg je došlo tijekom razdoblja plaćenog godišnjeg odmora. Ta su razdoblja kratko trajala tako da u ovom slučaju nije relevantno pitanje najduljeg trajanja plaćenog godišnjeg odmora koje se može prenijeti, a koje se, ovisno o slučaju, može postaviti u kontekstu obilježenom dugotrajnom odsutnošću radnika zbog bolesti ( 29 ).

54.

Suprotno tomu, s obzirom na to da preklapanje bolovanja i plaćenog godišnjeg odmora ne utječe na najkraće razdoblje od četiri tjedna zaštićeno člankom 7. stavkom 1. Direktive 2003/88, nego na razdoblje plaćenog godišnjeg odmora koje je dulje od tog trajanja, činjenica da na temelju nacionalnog propisa ili kolektivnog ugovora takav godišnji odmor nije moguće uzeti kasnije nije protivna toj odredbi. Naime, povećanje prava na plaćeni godišnji odmor preko minimuma koji se zahtijeva člankom 7. stavkom 1. Direktive 2003/88 jest mjera povoljna za radnike koja nadilazi minimalne zahtjeve propisane tom odredbom i stoga nije njome uređena ( 30 ).

55.

U tom pogledu valja istaknuti da je Sud državama članicama već više puta priznao mogućnost da nadiđu bit minimalne zaštite zajamčenu člankom 7. stavkom 1. Direktive 2003/88.

56.

Tako iz sudske prakse Suda proizlazi da se Direktivi 2003/88 ne protive „nacionalne odredbe kojima se predviđa pravo na plaćeni godišnji odmor u trajanju duljem od četiri tjedna, dodijeljeno u skladu s uvjetima za stjecanje prava i odobravanje određenih nacionalnim pravom” ( 31 ).

57.

Sud je u prilog tom razmatranju više puta istaknuo da iz teksta članka 1. stavka 1. i članka 1. stavka 2. točke (a), članka 7. stavka 1. kao i članka 15. Direktive 2003/88 izričito proizlazi da se potonjom samo postavljaju minimalni sigurnosni i zdravstveni uvjeti za organizaciju radnog vremena i da se njome ne dovodi u pitanje pravo država članica da primjenjuju nacionalne zakone i druge propise povoljnije za zaštitu radnika ( 32 ).

58.

Iz tih elemenata zaključujem, s jedne strane, da države članice i/ili socijalni partneri moraju odlučiti hoće li radnicima odobriti dodatne plaćene godišnje odmore povrh minimalnog plaćenog godišnjeg odmora od četiri tjedna propisanog člankom 7. stavkom 1. Direktive 2003/88. S druge strane, što se tiče tog dodatnog razdoblja, moraju definirati uvjete za odobravanje godišnjeg odmora i uvjete za gubitak prava na godišnji odmor koji se mogu razlikovati od pravila zaštite koja je Sud utvrdio u pogledu najkraćeg plaćenog godišnjeg odmora zajamčenog člankom 7. stavkom 1. Direktive 2003/88. Tako se načini prenošenja plaćenog godišnjeg odmora mogu mijenjati ovisno o tome je li riječ o najkraćem godišnjem odmoru zaštićenom člankom 7. stavkom 1. Direktive 2003/88.

59.

Međutim, valja pojasniti da, ako države članice i/ili socijalni partneri odluče ostvariti pravo, koje imaju na temelju članka 15. te direktive, da primjenjuju odredbe nacionalnog prava koje su povoljnije za zaštitu sigurnosti i zdravlja radnika, u skladu s tim ciljem, one i dalje moraju poštovati pravo Unije. Ne može se stoga smatrati da, ako nadilaze bit minimalne zaštite definiranu u članku 7. stavku 1. navedene direktive, države članice i/ili socijalni partneri ulaze u pravno područje u kojem imaju potpunu slobodu. U tom smislu tvrdnju prema kojoj države članice „i dalje mogu […] u svojim nacionalnim pravima donositi odredbe koje propisuju za radnike povoljnije trajanje radnog vremena i vremena odmora od onog predviđenog [Direktivom 2003/88]” ( 33 ) treba pojasniti i upotpuniti dodajući da je riječ o ograničenoj slobodi.

60.

Naime, kao što je Sud na to nedavno podsjetio u svojoj presudi od 13. prosinca 2018., Hein ( 34 ), jasno je da države članice i/ili socijalni partneri, kada donesu mjere koje su povoljnije za radnike, u ovom slučaju tako da im odobre godišnji odmor dulji od najkraćeg razdoblja od četiri tjedna, ne mogu istodobno povrijediti pravila zaštite prava Unije koja su primjenjiva u okviru tog najkraćeg razdoblja. U tom se predmetu socijalni partneri stoga nisu mogli pozvati na okolnost da su radnicima odobrili veći broj dana godišnjeg odmora kako bi nadoknadili činjenicu da potonji radnici nisu primili redovnu plaću tijekom najkraćeg razdoblja zaštićenog člankom 7. stavkom 1. Direktive 2003/88.

61.

Tako, prema mišljenju Suda, iako se „Direktivi 2003/88 ne protivi to da socijalni partneri kolektivnim ugovorom, u skladu s nacionalnim propisom, usvoje pravila kojima se općenito doprinosi poboljšanju uvjeta rada radnika, provedbenim se propisima za primjenu tih pravila moraju, međutim, poštovati ograničenja koja proizlaze iz te direktive” ( 35 ). Te povoljne mjere, „koje nadilaze minimalne zahtjeve propisane tom odredbom i stoga nisu njome uređene […] ne mogu služiti kompenziranju negativnih učinaka koje po radnika ima smanjenje plaće za taj odmor a da se ne dovede u pitanje pravo na plaćeni godišnji odmor na temelju [članka 7. stavka 1. Direktive 2003/88], čiji je sastavni dio pravo radnika da tijekom razdoblja odmora i opuštanja uživa gospodarske uvjete usporedive s onima koji se odnose na obavljanje njegova rada” ( 36 ).

62.

U toj vrsti situacije, mjerom koja je a priori povoljnija za radnike, jer se njome potonjim radnicima dodjeljuje veći broj dana godišnjeg odmora, zapravo se povređuje bit minimalne zaštite zajamčene člankom 7. stavkom 1. Direktive 2003/88, u ovom slučaju jer utječe na pravilo zaštite prema kojem radnik treba primiti svoju redovnu plaću za vrijeme najkraćeg godišnjeg odmora na koji ima pravo na temelju iste odredbe. Zbog toga treba smatrati da je takva mjera protivna navedenoj odredbi ( 37 ).

63.

U okviru ovih predmeta ne tvrdi se da se nacionalnim propisima ili kolektivnim ugovorima o kojima je riječ u glavnom postupku povređuje bit minimalne zaštite zajamčena člankom 7. stavkom 1. Direktive 2003/88. U ovoj fazi moje analize stoga se može smatrati da je tim nacionalnim propisima ili tim kolektivnim ugovorima moguće predvidjeti, a da se pritom ne povrijedi ta odredba, da se dani plaćenog godišnjeg odmora koji je dulji od najkraćeg trajanja od četiri tjedna zaštićenog navedenom odredbom ne mogu prenijeti u slučaju preklapanja s danima bolovanja.

64.

Preostaje utvrditi može li primjena članka 31. stavka 2. Povelje dovesti do drukčijeg rješenja. Na to se odnosi treće pitanje suda koji je uputio zahtjev.

65.

Trećim prethodnim pitanjem od Suda se traži da pojasni omogućava li se radniku člankom 31. stavkom 2. Povelje da zatraži zaštitu prava na plaćeni godišnji odmor koji je dulji od godišnjeg odmora zajamčenog člankom 7. stavkom 1. Direktive 2003/88.

66.

Konkretnije, u okviru ovih predmeta treba utvrditi je li moguće pozvati se na članak 31. stavak 2. Povelje kako bi se proširilo pravilo, preko razdoblja u trajanju od četiri tjedna predviđenog člankom 7. stavkom 1. te direktive, prema kojem se, u slučaju bolovanja koje se podudara s plaćenim godišnjim odmorom, taj godišnji odmor mora moći prenijeti na kasnije razdoblje.

67.

Najprije želim reći da je, prema mojem mišljenju, odgovor na to pitanje niječan. Međutim, problem je u odabiru pravnog puta kojim bi se došlo do tog odgovora. Tako se mogu uzeti u obzir dva načina.

68.

Ili valja smatrati da Povelja nije primjenjiva na situaciju u kojoj države članice i/ili socijalni partneri odluče radnicima dodijeliti plaćeni godišnji odmor koji je dulji od najkraćeg trajanja od četiri tjedna, i pritom na te dodatne dane primijene poseban sustav, osobito što se tiče njihova prenošenja u slučaju preklapanja s danima bolovanja.

69.

Ili valja smatrati da je Povelja itekako primjenjiva na takvu situaciju provedbe strože nacionalne zaštite, ali da se člankom 31. stavkom 2. Povelje nastoji isključivo zaštititi bit minimalne zaštite, kako ju je predvidio zakonodavac Unije, odnosno u ovom slučaju plaćeni godišnji odmor u trajanju od najmanje četiri tjedna. Iz toga proizlazi da se toj odredbi ne protivi to da države članice i/ili socijalni partneri na dodatne dane plaćenog godišnjeg odmora primijene pravila drukčija od pravila koja se primjenjuju na najkraće trajanje od četiri tjedna, uključujući u pogledu prenošenja tih dana u slučaju podudarnosti s danima bolovanja.

70.

Valja napomenuti da pravo na plaćeni godišnji odmor kao načelo socijalnog prava Unije ne samo da ima osobitu važnost nego je i izričito zajamčeno u članku 31. stavku 2. Povelje, kojoj članak 6. stavak 1. UEU‑a priznaje istu pravnu snagu kao i Ugovorima ( 38 ).

71.

Temeljna prava koja se tako jamče u pravnom sustavu Unije primjenjuju se na sve situacije uređene pravom Unije ( 39 ).

72.

Naime, člankom 51. stavkom 1. Povelje određuje se da se njezine odredbe odnose „na države članice samo kada provode pravo Unije”.

73.

Osim toga, u skladu s člankom 6. stavkom 1. drugim podstavkom UEU‑a „[o]dredbama Povelje ni na koji se način ne proširuju nadležnosti Unije kako su utvrđene u Ugovorima”. Isto tako, na temelju članka 51. stavka 2. Povelje, njome se „ne proširuje područje primjene prava Unije izvan ovlasti Unije, ne uspostavlja se nova ovlast ni zadaća za Uniju niti se mijenjaju ovlasti i zadaće kako su utvrđene Ugovorima”.

74.

S obzirom na te elemente, članak 31. stavak 2. Povelje može se primijeniti na glavne predmete samo ako se može utvrditi da se nacionalnim propisima ili kolektivnim ugovorima o kojima je riječ u glavnom postupku provodi Direktiva 2003/88.

75.

To dovodi do utvrđivanja predstavlja li činjenica da su države članice i/ili socijalni partneri donijeli povoljnije odredbe za zaštitu sigurnosti i zdravlja radnika, u skladu s člankom 15. Direktive 2003/88, provedbu te direktive.

76.

U tom pogledu iz sudske prakse Suda proizlazi da, „da bi se utvrdilo odnosi li se nacionalni propis na provedbu prava Unije u smislu članka 51. stavka 1. Povelje potrebno je, uz druge elemente, provjeriti ima li nacionalni propis u pitanju za cilj provedbu odredbe prava Unije, narav tog propisa i ima li propis ciljeve različite od onih koji su obuhvaćeni pravom Unije, čak i ako može neizravno utjecati na potonje, te također postoje li specifični propisi Unije u tom području ili takvi koji bi mogli utjecati na njega” ( 40 ).

77.

Kao što sam to prethodno ukratko opisao, dvije su teze suprotne u pogledu kvalifikacije nacionalnih mjera, poput onih o kojima je riječ u glavnom postupku, kao provedbe prava Unije.

78.

Prema prvoj tezi, člankom 7. stavkom 1. Direktive 2003/88 određuje se opseg obveze koju imaju države članice, a to je da poduzmu potrebne mjere kako bi svaki radnik imao pravo na plaćeni godišnji odmor u trajanju od najmanje četiri tjedna. Valja smatrati da, kada države članice donesu mjere koje su povoljnije za radnike, kao što im je to dopušteno člankom 15. Direktive 2003/88, one nadilaze taj opseg te stoga nisu obuhvaćene područjem primjene te direktive. Stoga se ne može smatrati da provode tu direktivu. Posljedično, u skladu s člankom 51. stavkom 1. Povelje, ona nije primjenjiva na takvu situaciju. Drugim riječima, s obzirom na to da je riječ o situaciji koja nije uređena pravom Unije, Povelja nije primjenjiva. Budući da države članice ne provode pravo Unije, Sud nije nadležan za tumačenje članka 31. stavka 2. Povelje ili bilo koje druge njezine odredbe ( 41 ). Međutim, od trenutka u kojem bi se utvrdilo da se nacionalnim propisom koji nadilazi bit minimalne zaštite povređuje pravilo prava Unije, njime bi se ograničilo normativno područje obuhvaćeno pravom Unije te bi se na njega stoga primijenila Povelja.

79.

Ta prva teza proizlazi iz određenih presuda Suda koje su dokaz njegove nespremnosti da odredi da se nacionalnim mjerama, koje nadilaze bit minimalne zaštite definiranu direktivom, moraju poštovati opća načela prava Unije ( 42 ).

80.

Ta sudska praksa nastavila se razvijati u presudi od 10. srpnja 2014., Julián Hernández i dr. ( 43 ). Sud je u tom predmetu među ostalim bio pozvan ocijeniti doseg odredbe usporedive s odredbom članka 15. Direktive 2003/88, odnosno članka 11. prvog stavka Direktive 2008/94/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 22. listopada 2008. o zaštiti zaposlenika u slučaju insolventnosti njihovog poslodavca ( 44 ), kojim se predviđa da ta direktiva „ne utječe na pravo država članica da primjene ili uvedu zakone i druge propise koje su povoljnije za zaposlenike”.

81.

Nakon što je utvrdio da se ne utječe na obvezu minimalne zaštite zaposlenika u slučaju insolventnosti poslodavca koju propisuje Direktiva 2008/94, Sud je istaknuo da se članak 11. stavak 1. te direktive „ograničava na utvrđivanje” da navedena direktiva ne utječe na pravo država članica da donesu odredbe kojima se radnici bolje štite ( 45 ). Prema mišljenju Suda, „[u] tom smislu ta odredba, koja se nalazi u poglavlju V., naslovljenom ‚Opće i završne odredbe’, ne dodjeljuje državama članicama ovlast da donose zakone na temelju prava Unije, već se, za razliku od ovlasti predviđenih u poglavljima I. i II. navedene direktive, ograničava na prepoznavanje prava država članica da na temelju nacionalnog prava predvide povoljnije odredbe izvan okvira sustava koji uspostavlja ta direktiva” ( 46 ). Sud je na temelju prethodno navedenog zaključio da se „ne može smatrati da odredba nacionalnog prava, kao što je ona u pitanju u glavnom postupku, koja zaposlenicima samo dodjeljuje povoljniju zaštitu koja proizlazi iz same nadležnosti države članice, koju potvrđuje članak 11. stavak 1. Direktive 2008/94, ulazi u područje primjene te direktive” ( 47 ). Stoga se ne može smatrati da ta odredba nacionalnog prava primjenjuje pravo Unije, u smislu članka 51. stavka 1. Povelje te se stoga ne može ispitati u odnosu na jamstva iz Povelje, a osobito na njezin članak 20. ( 48 ).

82.

Prema drugoj tezi, naprotiv, kada države članice donesu mjere koje su povoljnije za radnike, kao što im je to dopušteno člankom 15. Direktive 2003/88, treba smatrati da one ostvaruju svoje pravo koje im je izričito dodijeljeno tom odredbom, što treba izjednačiti s provedbom te direktive. Što se tiče situacije koja je uređena pravom Unije, Povelja je stoga primjenjiva. Stoga se takvim mjerama treba poštovati Povelja, na isti način kao što se njima trebaju poštovati druga pravila primarnog i sekundarnog prava Unije. Budući da treba smatrati da države članice donošenjem mjera strože nacionalne zaštite provode pravo Unije, Sud je nadležan za tumačenje Povelje u okviru prethodnog postupka pokrenutog u skladu s člankom 267. UFEU‑a.

83.

Ta druga teza proizlazi iz mišljenja nekoliko nezavisnih odvjetnika i nekoliko presuda Suda, u kojima se zagovara to da se nacionalnim mjerama, koje nadilaze bit minimalne zaštite definiranu direktivom ili kojima se predviđaju pravila stroža od onih sadržanih u direktivi, poštuje pravo Unije i osobito opća načela tog prava ( 49 ).

84.

U socijalnim pitanjima i u pogledu Povelje, navedena je teza osobito izražena u presudi od 18. srpnja 2013., Alemo‑Herron i dr. ( 50 ), u kojoj je Sud presudio da se „članak 3. Direktive [Vijeća 2001/23/EZ od 12. ožujka 2001. o usklađivanju zakonodavstava država članica u odnosu na zaštitu prava zaposlenika kod prijenosa poduzeća, pogona ili dijelova poduzeća ili pogona ( 51 )], u vezi s člankom 8. te direktive[ ( 52 )], ne može […] tumačiti na način da dopušta državama članicama usvojiti mjere koje, iako su povoljnije za zaposlenike, mogu štetno utjecati na samu bit preuzimateljevog prava na slobodu poduzetništva” ( 53 ).

85.

Zagovaram drugu tezu.

86.

Naime, donošenjem nacionalnih mjera, poput onih o kojima je riječ u glavnom postupku, koje nadilaze bit minimalne zaštite definiranu direktivom, proširuje se tekst odredbi koje su njome predviđene ( 54 ). Donošenje mjera kojima se predviđa stroža nacionalna zaštita način je provedbe direktiva kojima se utvrđuju minimalni uvjeti ( 55 ).

87.

U tom pogledu ističem da se mjerama o kojima je riječ u glavnom postupku, time što se njima radnicima dodjeljuje razdoblje godišnjeg odmora dulje od četiri tjedna, i dalje ostvaruje cilj koji se nastoji postići Direktivom 2003/88, odnosno osigurava se zaštita sigurnosti i zdravlja radnika.

88.

Kao i svaki akt prenošenja direktive, mjerama kojima se predviđa stroža nacionalna zaštita mora se poštovati pravo Unije i osobito temeljna prava zajamčena Poveljom ( 56 ). Ako se direktivom državama članicama ostavlja određena margina prosudbe, one su je dužne koristiti u skladu sa zahtjevima koji proizlaze iz zaštite temeljnih prava ( 57 ). Podsjećam i na to da odredbe sekundarnog prava Unije, čiji je dio članak 15. Direktive 2003/88, treba tumačiti s obzirom na primarno pravo Unije, a stoga i Povelju.

89.

Točno je da je Sud već odlučio „o neprimjenjivosti temeljnih prava Unije u vezi s nacionalnim propisom jer odredbe Unije u dotičnom području ne nameću državama članicama nikakvu obvezu u pogledu situacije iz glavnog postupka” ( 58 ). Sud je presudio i da „sama činjenica da neka nacionalna mjera spada u područje u kojem Unija ima nadležnost ne može tu mjeru uvesti u područje primjene prava Unije te stoga podrazumijevati primjenu Povelje” ( 59 ).

90.

Međutim, smatram da je nacionalna mjera donesena u skladu s odredbom direktive kojom se dopušta stroža nacionalna zaštita povezana s tom direktivom na način da treba smatrati da se njome provodi pravo Unije.

91.

Na temelju okolnosti da se odredbom kao što je članak 15. Direktive 2003/88 državama članicama daje mogućnost da djeluju a da im se zbog toga ne nalaže posebna obveza, prema mojem mišljenju, ne može se zaključiti da se njome ne provodi pravo Unije.

92.

Ističem u tom pogledu da je Sud već presudio da se okolnošću da se odredbom prava Unije državama članicama daje diskrecijska ovlast ne isključuje utvrđenje prema kojem one provode pravo Unije ( 60 ).

93.

Osim toga, klauzulama o strožoj nacionalnoj zaštiti sadržanim u UFEU‑u izričito se predviđa da se moraju provoditi u skladu s Ugovorima. Zato se Sud, prema mojem mišljenju pravilno, oslonio na takve klauzule kako bi odredio da države članice donose mjere strože zaštite u skladu s pravom Unije, osobito općim načelima tog prava ( 61 ).

94.

Ističem u tom pogledu da je pravna osnova Direktive 2003/88 članak 137. UEZ‑a, koji je postao članak 153. UFEU‑a. Međutim, člankom 153. stavkom 4. UFEU‑a predviđa se da odredbe donesene na temelju tog članka „ne sprečavaju ni jednu državu članicu da zadrži ili uvede strože zaštitne mjere koje su u skladu s Ugovorima” ( 62 ).

95.

Stoga, kada države članice donose mjere koje nadilaze standarde minimalne zaštite predviđene direktivom, te odredbe trebaju biti u skladu s drugim odredbama prava Unije i osobito Ugovorima ( 63 ).

96.

Budući da je Povelja dio primarnog prava, čini mi se nedosljednim na nju primijeniti restriktivniji pristup kada je riječ o utvrđivanju njezine primjenjivosti jer smatram da države članice, kada donose odredbe povoljnije za zaštitu sigurnosti i zdravlja radnika u skladu s člankom 15. Direktive 2003/88, ne provode pravo Unije u smislu članka 51. stavka 1. Povelje. Ne pronalazim odlučujući razlog zbog kojeg bi Povelja trebala biti jedino pravilo prava Unije koje države članice ne trebaju poštovati kada donose mjere koje nadilaze minimalnu osnovu zaštite predviđenu direktivom.

97.

Čini mi se da predstavlja nepotrebno skretanje postupka i da je pomalo umjetan argument prema kojem bi Povelja u svakom slučaju mogla postati primjenjiva ako bi se pokazalo da nacionalna mjera o kojoj je riječ ulazi u područje primjene druge odredbe prava Unije ili da se njome povređuje takva odredba. Čini mi se da je istodobno jednostavnije i dosljednije smatrati da se odredbama Povelje, poput odredbi prava Unije u cijelosti, zbog njihove primjenjivosti nastoji odrediti da države članice i/ili socijalni partneri donose mjere strože nacionalne zaštite.

98.

Ne smatram da se od trenutka u kojem se, u skladu s klauzulom o strožoj nacionalnoj zaštiti, poput klauzule iz članka 15. Direktive 2003/88, donose mjere koje nadilaze minimalne uvjete utvrđene tom direktivom, u kojoj se uspostavlja ravnoteža između interesa radnika i interesa poslodavaca ( 64 ), treba smatrati da države članice mogu narušiti tu ravnotežu donošenjem mjera kojima bi se prekomjerno, odnosno na diskriminirajući način davala prednost interesima određenih kategorija radnika ili u okviru kojih se ne bi dovoljno uzeli u obzir interesi poslodavaca i potreba da se očuva dobro funkcioniranje poduzetnika ( 65 ). Konkretno, nacionalne odredbe koje su povoljnije za radnike, donesene u skladu s člankom 15. Direktive 2003/88, čiji je cilj zaštita sigurnosti i zdravlja radnika, ne smiju prekoračiti ono što je nužno za ostvarivanje tog cilja. Stoga države članice mogu donositi takve odredbe sve dok su one u skladu s dobrom provedbom prava Unije i sve dok se njima ne nanosi šteta drugim temeljnim pravima koja su zaštićena na temelju prava Unije ( 66 ).

99.

U tom pogledu, na primjer, smatram da je Sud nadležan provjeriti poštuju li se nacionalnim mjerama donesenim u skladu s člankom 15. Direktive 2003/88 temeljna prava zajamčena Poveljom, poput načela nediskriminacije utvrđenog u njezinu članku 21. K tomu, Sud može ispitati, a da ne prekorači svoju nadležnost, utječe li mjera strože nacionalne zaštite neproporcionalno na ravnotežu između interesa radnika i interesa poslodavaca ( 67 ) te, samim time, ugrožava li slobodu poduzetništva zajamčenu člankom 16. Povelje.

100.

Sud bi takvim postupanjem, prema mojem mišljenju, slijedio logiku koja podrazumijeva nadzor nacionalnih mjera u odnosu na temeljna prava zaštićena Unijom, odnosno da zaštitu tih prava unutar Unije treba osigurati u okviru strukture i ciljeva Unije ( 68 ).

101.

Također valja podsjetiti da, u kontekstu ovih predmeta, „pravo Unije zahtijeva da države članice kod prenošenja direktiva skrbe o tome da ih tumače na način koji omogućava osiguranje pravedne ravnoteže između različitih temeljnih prava koja su zaštićena Unijinim pravnim poretkom. Nadalje, prilikom provedbe mjera za prenošenje navedenih direktiva, na tijelima i sudovima država članica jest dužnost ne samo da svoje nacionalno pravo tumače u skladu s tim direktivama nego i da ih ne tumače na način koji bi bio protivan navedenim temeljnim pravima ili drugim općim načelima prava Unije”, poput načela proporcionalnosti ( 69 ). Osim toga, iz sudske prakse Suda proizlazi da su „nacionalna tijela i sudovi i dalje […] ovlašteni primjenjivati nacionalne standarde zaštite temeljnih prava sve dok takvom primjenom nije ugrožena razina zaštite predviđena Poveljom, u skladu s tumačenjem Suda, kao ni nadređenost, jedinstvo i djelotvornost prava Unije” ( 70 ). Na temelju tih smjernica koje proizlaze iz sudske prakse Suda, moguće je, prema mojem mišljenju, ako se primijene na situacije o kojima je riječ u ovim predmetima, odrediti manevarski prostor koji imaju nacionalna tijela na temelju klauzule o strožoj nacionalnoj zaštiti, poput one iz članka 15. Direktive 2003/88.

102.

U ovom se slučaju ne tvrdi da se nacionalnim propisima ili kolektivnim ugovorima o kojima je riječ u glavnom postupku mogu povrijediti, osim članka 31. stavka 2. Povelje, njezine druge odredbe. Stoga ću svoju analizu usmjeriti na članak 31. stavak 2. koji se, kao što sam to prethodno naveo, primjenjuje na situacije o kojima je riječ u glavnim predmetima.

103.

Sud je u svojim presudama od 6. studenoga 2018., Bauer i Willmeroth ( 71 ) i od 6. studenoga 2018., Max‑Planck‑Gesellschaft zur Förderung der Wissenschaften ( 72 ) ispitao doseg te odredbe i presudio da se na nju može izravno pozivati u sporu između pojedinaca.

104.

Kako bi postigao taj rezultat, Sud je, među ostalim, istaknuo da „[t]ime što zapovjednim izrazima određuje da ‚svaki radnik’ ima ‚pravo’ na ‚plaćeni godišnji odmor’ – a da u tom pogledu ne upućuje, poput, primjerice, članka 27. Povelje, na temelju kojeg je donesena presuda od 15. siječnja 2014., Association de médiation sociale[ ( 73 )], na ‚slučajeve i uvjete predviđene pravom Unije te nacionalnim zakonodavstvima i praksom’ – članak 31. stavak 2. Povelje odražava bitno načelo socijalnog prava Unije od kojeg se može odstupiti samo uz poštovanje strogih uvjeta predviđenih člankom 52. stavkom 1. Povelje i, među ostalim, bitnog sadržaja temeljnog prava na plaćeni godišnji odmor” ( 74 ).

105.

Prema mišljenju Suda, „[p]ravo na plaćeni godišnji odmor, priznato svakom radniku člankom 31. stavkom 2. Povelje, stoga ima, kad je riječ o samom njegovu postojanju, istodobno i obvezni i bezuvjetni karakter jer se, naime, na temelju potonjeg ne zahtijeva razrada tog prava u odredbama prava Unije ili nacionalnog prava, na kojima je samo da preciziraju trajanje plaćenog godišnjeg odmora i, u slučaju potrebe, određene uvjete ostvarivanja tog prava. Iz toga slijedi da je navedena odredba sama po sebi dovoljna da radnicima dodijeli pravo na koje se kao takvo mogu pozivati u sporu protiv svojeg poslodavca u situaciji obuhvaćenoj pravom Unije, koja stoga spada u područje primjene Povelje” ( 75 ).

106.

Na razini Unije, člankom 7. stavkom 1. Direktive 2003/88 utvrđuje se točno trajanje plaćenog godišnjeg odmora čije je minimalno trajanje zajamčeno svim radnicima. Tako se tom odredbom sekundarnog prava Unije utvrđuje doseg temeljnog prava zajamčenog Poveljom. Njome se detaljnije uređuje pravo na plaćeni godišnji odmor, pri čemu se predviđa da njegovo trajanje ne smije biti kraće od četiri tjedna.

107.

Prema mojem mišljenju, člankom 31. stavkom 2. Povelje radnicima se ne dodjeljuje pravo na plaćeni godišnji odmor koji je dulji od najkraćeg trajanja koje je tako odredio zakonodavac Unije.

108.

Drugim riječima, s obzirom na to da u članku 31. stavku 2. Povelje nije točno utvrđeno trajanje, plaćeni godišnji odmor koji je u skladu s onim što se predviđa člankom 7. stavkom 1. Direktive 2003/88 dovoljan je da se ispune zahtjevi iz Povelje. Iz članka 31. stavka 2. Povelje ne može se izvesti pravo na plaćeni godišnji odmor koji je dulji od najkraćeg trajanja koje je utvrdio zakonodavac Unije.

109.

Uzimajući u obzir „uzajamno preklapanje” ( 76 ) između temeljnog prava na plaćeni godišnji odmor zajamčenog člankom 31. stavkom 2. Povelje i sekundarnog prava Unije u kojem je utvrđen njegov doseg, logično je da se Sud, u predmetima u kojima je riječ o tom pravu, poziva na tu odredbu Povelje i članak 7. stavak 1. Direktive 2003/88 te da ih tumači zajedno kako bi zajamčio djelotvornost prava na najkraći godišnji odmor u trajanju od četiri tjedna ( 77 ).

110.

To zajedničko tumačenje članka 31. stavka 2. Povelje i odredbe sekundarnog prava Unije u kojoj je utvrđen doseg tako zaštićenog temeljnog prava ipak ne dovodi do toga da se trajanje prava na plaćeni godišnji odmor fiksira na četiri tjedna, s obzirom na to da zakonodavac Unije uvijek može izmijeniti potonje trajanje ovisno o razvoju ekonomskih i socijalnih uvjeta kao i tehnološkom razvoju koji utječu na pravila primjenjiva na radne odnose ( 78 ). Iako zakonodavac Unije stoga ima važnu ulogu u utvrđivanju dosega temeljnog prava zajamčenog člankom 31. stavkom 2. Povelje, riječ je o neizbježnoj posljedici načina na koji su odredbe Povelje sastavljene, a koji je istodobno sažet i općenit.

111.

Takvim se zajedničkim tumačenjem potiče usklađena primjena Povelje i sekundarnog prava Unije. U ovom je slučaju na temelju tog tumačenja moguće izbjeći pozivanje na članak 31. stavak 2. Povelje kako bi se na plaćeni godišnji odmor dulji od najkraćeg razdoblja od četiri tjedna proširila pravila zaštite koja je Sud postupno utvrdio samo na temelju takvog najkraćeg trajanja i s obzirom na njega.

112.

Posljedično, s obzirom na to da nije povrijeđen bitan sadržaj prava na plaćeni godišnji odmor, kako je predviđen u članku 7. stavku 1. Direktive 2003/88, odnosno bit minimalne zaštite, države članice i/ili socijalni partneri mogu, prema mojem mišljenju, a da pritom ne povrijede članak 31. stavak 2. Povelje, utvrditi uvjete za odobravanje, prenošenje i gubitak prava na dodatne plaćene godišnje odmore povrh minimalnog plaćenog godišnjeg odmora od četiri tjedna koji se razlikuju od pravila zaštite koja je Sud utvrdio u pogledu tog najkraćeg plaćenog godišnjeg odmora.

113.

Konkretno, to znači da se članku 31. stavku 2. Povelje ne protivi, prema mojem mišljenju, to da se nacionalnim propisima ili kolektivnim ugovorima predviđa da se dani plaćenog godišnjeg odmora koji je dulji od najkraćeg trajanja od četiri tjedna, predviđenog člankom 7. stavkom 1. Direktive 2003/88, ne mogu prenijeti u slučaju preklapanja s danima bolovanja.

114.

Završit ću svoju analizu tako što ću iznijeti tri skupa primjedbi.

115.

Kao prvo, prihvaćanjem da je Povelja primjenjiva na situacije u kojima je riječ o mjerama strože nacionalne zaštite, a zatim utvrđivanjem normativnog sadržaja članka 31. stavka 2. Povelje, kao što sam to učinio, otklanja se opasnost od toga da se potonju odredbu tumači na način da se njome radnicima dodjeljuje pravo na plaćeni godišnji odmor koje nadilazi pojašnjenja koja je zakonodavac Unije iznio kako bi proveo to temeljno pravo. U ovom slučaju, najkraće trajanje plaćenog godišnjeg odmora zaštićeno pravom Unije utvrđeno je u članku 7. stavku 1. Direktive 2003/88, ali takvo je utvrđenje podložno promjenama.

116.

Čini mi se da Sud prihvaćanjem takvog rasuđivanja ne bi, u okviru svoje zadaće tumačenja prava Unije, prekoračio granice dodijeljene mu nadležnosti. Smatram da to rasuđivanje nije protivno članku 51. stavku 2. Povelje, s obzirom na to da ne dovodi do promjena u podjeli nadležnosti između Unije i njezinih država članica.

117.

Kao drugo, smatram da je važno da Sud u ovim predmetima postavi temelje koji će mu, kada do toga dođe, omogućiti da učinkovito ukine nacionalne mjere donesene u skladu s člankom 15. Direktive 2003/88 koje imaju za učinak povredu temeljnih prava zajamčenih Poveljom. Prema mojem mišljenju, odbijanjem primjenjivosti Povelje u situacijama u kojima se takve mjere dovode u pitanje, s tog bi se gledišta otežala zadaća Suda, osobito u slučaju da je teško utvrditi vezu između nacionalne mjere i pravila prava Unije različitog od Direktive 2003/88.

118.

Kao treće, u slučaju da Sud smatra da situacije u kojima je riječ o mjerama strože nacionalne zaštite nisu obuhvaćene područjem primjene Povelje te stoga nisu protivne njezinu članku 31. stavku 2., ostalo bi neriješeno pitanje normativnog sadržaja te odredbe, kao i usko povezano pitanje njezina odnosa s člankom 7. stavkom 1. Direktive 2003/88. Odgovor na to pitanje ipak se neće moći izbjeći ako Sud točno utvrdi doseg članka 31. stavka 2. Povelje u kontekstu mjera koje su donijele institucije Unije ( 79 ).

119.

Svojim drugim pitanjem sud koji je uputio zahtjev traži od Suda da odluči može li članak 31. stavak 2. Povelje imati izravan učinak u okviru spora između pojedinaca.

120.

Budući da smatram da nacionalni propisi ili kolektivni ugovori o kojima je riječ u glavnom postupku nisu protivni članku 7. stavku 1. Direktive 2003/88 ni članku 31. stavku 2. Povelje, to drugo pitanje nije potrebno ispitati. U svakom slučaju, potvrdan odgovor na to pitanje jasno proizlazi iz presuda od 6. studenoga 2018., Bauer i Willmeroth ( 80 ) i od 6. studenoga 2018., Max‑Planck‑Gesellschaft zur Förderung der Wissenschaften ( 81 ).

121.

Stoga, čak i ako se člankom 31. stavkom 2. Povelje, kao što proizlazi iz mojih prethodnih razmatranja i kao što smatram, radnicima ne nastoji dodijeliti pravo na plaćeni godišnji odmor dulji od trajanja koje je utvrdio zakonodavac Unije, mogućnost radnika da se u sporu sa svojim poslodavcem privatnikom pozove na tu odredbu u svrhu izuzimanja iz primjene odredbi nacionalnog prava kojima bi se povrijedila bit minimalne zaštite pridonosi tomu da se tom radniku zajamči stvarno korištenje tog temeljnog prava. To je glavni doprinos članka 31. stavka 2. Povelje kada se na njega poziva u okviru spora između pojedinaca.

122.

S obzirom na sva prethodna razmatranja, predlažem Sudu da na prethodna pitanja koja je uputio työtuomioistuin (Radni sud, Finska) odgovori na sljedeći način:

Članak 7. stavak 1. Direktive 2003/88/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 4. studenoga 2003. o određenim vidovima organizacije radnog vremena i članak 31. stavak 2. Povelje Europske unije o temeljnim pravima treba tumačiti na način da im se ne protive nacionalni propisi ili kolektivni ugovori, kao što su oni u glavnom postupku, iz kojih proizlazi da se dani plaćenog godišnjeg odmora koji je dulji od četiri tjedna ne mogu prenijeti u slučaju preklapanja s danima bolovanja.