1.

Njemačko pravosudno tijelo izdalo je europski uhidbeni nalog (EUN) protiv Sameta Ardica, njemačkog državljanina. To tijelo zahtijeva predaju S. Ardica, trenutačno zadržanog u Nizozemskoj, radi izvršenja preostalog dijela dviju kazni zatvora izrečenih dvjema presudama. Nakon što je S. Ardic izdržao dio tih kazni, odobrila mu se odgoda njihova izvršenja. Ta je uvjetna odgoda izvršenja zatim opozvana jer S. Ardic nije poštovao uvjete njegova uvjetnog puštanja na slobodu.

2.

Iako se S. Ardic osobno pojavio na suđenju u okviru kojeg su donesene dvije pravomoćne presude kojima je osuđen na dvije kazne zatvora, nije se osobno pojavio u postupku u kojem su donesene odluke o opozivu odgode izvršenja preostalog dijela navedenih kazni.

3.

Ovaj se predmet odnosi na područje primjene članka 4.a Okvirne odluke 2002/584/PUP ( 3 ). Sud koji je uputio zahtjev pita odnosi li se pojam „suđenje koje je rezultiralo odlukom” iz tog članka na postupak u kojem su donesene odluke o opozivu odgode izvršenja preostalog dijela kazni zatvora.

4.

Člankom 6. stavkom 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ( 4 ) (u daljnjem tekstu: EKLJP) predviđa se:

„Radi utvrđivanja svojih prava i obveza građanske naravi ili u slučaju podizanja optužnice za kazneno djelo protiv njega svatko ima pravo da zakonom ustanovljeni neovisni i nepristrani sud pravično, javno i u razumnom roku ispita njegov slučaj. […]”

5.

Na temelju članka 47. Povelje Europske unije o temeljnim pravima (u daljnjem tekstu: Povelja):

„Svatko čija su prava i slobode zajamčeni pravom Unije povrijeđeni ima pravo na djelotvoran pravni lijek pred sudom, u skladu s uvjetima utvrđenima ovim člankom.

Svatko ima pravo da zakonom prethodno ustanovljeni neovisni i nepristrani sud pravično, javno i u razumnom roku ispita njegov slučaj. Svatko ima mogućnost biti savjetovan, branjen i zastupan.

[…]”

6.

U skladu s člankom 48. stavkom 2. Povelje, „[z]ajamčeno je poštovanje prava na obranu svakog optuženika”.

7.

Člankom 1. stavkom 2. Okvirne odluke određuje se da „[d]ržave članice izvršavaju svaki [EUN] na temelju načela uzajamnog priznavanja u skladu s odredbama ove Okvirne odluke”.

8.

Člankom 1. stavkom 3. predviđa se da navedena okvirna odluka „ne mijenja obvezu poštovanja temeljnih prava i temeljnih pravnih načela sadržanih u članku 6. [UEU‑a]”.

9.

Članak 4.a Okvirne odluke uveden je Okvirnom odlukom 2009/299/PUP ( 5 ) kako bi se pojasnili fakultativni razlozi za odbijanje izvršenja EUN‑a kad se zainteresirana osoba ne pojavi osobno na svojem suđenju:

„1.   Pravosudno tijelo izvršenja može također odbiti izvršiti europski uhidbeni nalog izdan radi izvršenja kazne zatvora ili mjere oduzimanja slobode ako se osoba nije osobno pojavila na suđenju koje je rezultiralo odlukom, osim ako se u europskom uhidbenom nalogu navodi da je osoba u skladu s dodatnim postupovnim zahtjevima utvrđenima u nacionalnom pravu države članice izdavanja:

[…]”

10.

Officier van justitie bij de rechtbank (državni odvjetnik pri sudu, Nizozemska) podnio je 13. lipnja 2017. Rechtbank Amsterdam (Sud u Amsterdamu, Nizozemska) zahtjev za izvršenje EUN‑a koji je 9. svibnja 2017. izdao Staatsanwaltschaft Stuttgart (Državno odvjetništvo u Stuttgartu, Njemačka).

11.

Tim EUN‑om traži se uhićenje i predaja S. Ardica, njemačkog državljanina, radi izvršenja dviju kazni zatvora u Njemačkoj. Navedeni EUN temelji se na dvije pravomoćne presude za počinjenje devet kažnjivih dijela. Kao prvo, presudom od 4. ožujka 2009. Amtsgericht Böblingen (Općinski sud u Böblingenu, Njemačka) osudio je S. Ardica na kaznu zatvora od jedne godine i osam mjeseci. Kao drugo, presudom od 10. studenoga 2010. Amtsgericht Stuttgart‑Bad Cannstatt (Općinski sud u Stuttgartu‑Bad Cannstatt, Njemačka) osudio je S. Ardica na kaznu zatvora od jedne godine i osam mjeseci.

12.

U točki (d) predmetnog EUN‑a potvrđuje se da se S. Ardic osobno pojavio na suđenju na kojem su donesene te dvije presude.

13.

Dvjema odlukama (od 4. siječnja 2010. odnosno od 31. svibnja 2011.), sudovi koji su donijeli presude navedene u točki 11. ovog mišljenja odgodili su izvršenje preostalog dijela kazni zatvora predviđenih u tim presudama ( 6 ).

14.

Te su uvjetne odgode izvršenja opozvane dvjema odlukama koje je Amtsgericht Stuttgart‑Bad Cannstatt (Općinski sud u Stuttgartu‑Bad Cannstatt) donio 18. odnosno 4. travnja 2013. (u daljnjem tekstu: odluke o opozivu). Naloženo je izvršenje preostalog dijela kazni zatvora jer zainteresirana osoba nije poštovala uvjete uvjetnog puštanja na slobodu i jer je, unatoč pozivima, izbjegavala nadzor i usmjeravanje probacijskog službenika te nadzor suda. Te su odluke o opozivu pravomoćne. Stoga S. Ardic još treba izdržati kaznu zatvora u trajanju od 338 dana koju mu je izrekao Amtsgericht Böblingen (Općinski sud u Böblingenu) u predmetu u kojem je donio presudu 4. ožujka 2009. i kaznu zatvora u trajanju od 340 dana koju mu je izrekao Amtsgericht Stuttgart‑Bad Cannstatt (Općinski sud u Stuttgartu‑Bad Cannstatt) u predmetu u kojem je donio presudu 10. studenoga 2010.

15.

Sud koji je uputio zahtjev na temelju predmetnog EUN‑a zaključuje da se S. Ardic nije osobno pojavio u postupku u kojem su donesene odluke o opozivu, što je S. Ardic potvrdio. S. Ardic izjavio je i da bi se pojavio, da je bio upoznat s vremenom i mjestom suđenja, kako bi uvjerio nadležni sud da ne naloži opoziv.

16.

U dijelu (f) EUN‑a (neobvezni podaci koji se odnose na „Ostale okolnosti važne za predmet”) navodi se da su traženoj osobi odluke o opozivu dostavljene javnom objavom te bi ona stoga trebala imati pravo na naknadno saslušanje u pogledu tih odluka, a da to izravno ne utječe na njihovo izvršenje.

17.

Prema mišljenju suda koji je uputio zahtjev, u skladu s njemačkim se pravom, sud opoziva odluku o odgodi izvršenja preostalog dijela kazni ako osuđenik neprekidno izbjegava nadzor i usmjeravanje probacijskog službenika i/ili ne poštuje uvjete te uvjetne odgode. Suprotno tome, njemački sud treba se suzdržati od takvog opoziva ako je dovoljno naložiti dodatne uvjete ili upute ili pak produljiti razdoblje roka kušnje. Iz odluka o opozivu proizlazi da je Amtsgericht Stuttgart‑Bad Cannstatt (Općinski sud u Stuttgartu‑Bad Cannstatt) utvrdio da nije bilo dovoljno naložiti dodatne uvjete ili produljiti razdoblje roka kušnje te da je opoziv bio u skladu s načelom proporcionalnosti. Sud koji je uputio zahtjev napominje da njemački sud pri odlučivanju o opozivu raspolaže marginom prosudbe na temelju koje može uzeti u obzir situaciju ili osobnost zainteresirane osobe.

18.

S obzirom na presudu koja je donesena u predmetu Zdziaszek, sud koji je uputio zahtjev navodi da Sud za potrebe primjene članka 4.a Okvirne odluke razlikuje mjere kojima se mijenja visina izrečene kazne i mjere koje se odnose na načine izvršavanja kazne zatvora ( 7 ). Sud koji je uputio zahtjev utvrđuje da se odlukama o opozivu kao što su one u glavnom postupku ne mijenja visina kazne. Međutim, to nužno ne znači da se članak 4.a Okvirne odluke ne primjenjuje na odluke o opozivu, uzimajući u obzir višu razinu zaštite zajamčenu Poveljom. Naime, sud koji je uputio zahtjev ističe da je moguće da je za zainteresiranu osobu jednako važna odluka o opozivu kao i presuda kojom se izriče jedinstvena kazna (kao što je kazna u predmetu Zdziaszek) kad sud raspolaže marginom prosudbe.

19.

U tim je okolnostima Rechtbank Amsterdam (Sud u Amsterdamu) odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeće prethodno pitanje:

„Ako je tražena osoba pravomoćno proglašena krivom u okviru postupka koji je proveden u njezinoj prisutnosti te je osuđena na kaznu zatvora čije je izvršenje uvjetno odgođeno, je li naknadni postupak u okviru kojeg sud u odsutnosti tražene osobe odredi opoziv te uvjetne odgode izvršenja zbog nepoštovanja uvjeta te izbjegavanja nadzora i usmjeravanja probacijskog službenika ‚suđenj[e] koje je rezultiralo odlukom’ u smislu članka 4.a Okvirne odluke [2002/584]?”

20.

Sud koji je uputio zahtjev zatražio je da se o ovom zahtjevu za prethodnu odluku odluči u hitnom postupku predviđenom člankom 107. Poslovnika Suda. U prilog tom zahtjevu navedeni sud istaknuo je da se upućeno prethodno pitanje odnosi na tumačenje Okvirne odluke koja je obuhvaćena glavom V. trećeg dijela UFEU‑a. Također je naveo da je zainteresirana osoba zadržana u Nizozemskoj, u očekivanju ishoda postupka o njezinoj predaji. Hitni odgovor Suda imao bi izravan i odlučujući utjecaj na trajanje zadržavanja zainteresirane osobe.

21.

Peto vijeće Suda odlučilo je 12. listopada 2017. prihvatiti taj zahtjev.

22.

Pisana očitovanja podnijeli su Openbaar Ministerie (Državno odvjetništvo, Nizozemska), S. Ardic, njemačka i nizozemska vlada te Europska komisija. Na raspravi održanoj 22. studenoga 2017. prethodno navedene zainteresirane stranke i irska vlada podnijeli su usmena očitovanja.

23.

Svojim prethodnim pitanjem sud koji je uputio zahtjev želi znati podrazumijeva li pojam „suđenje koje je rezultiralo odlukom”, u smislu uvodne rečenice članka 4.a stavka 1. Okvirne odluke, postupak koji je doveo do odluke o opozivu odgode izvršenja preostalog dijela kazne zatvora koja je bila pravomoćna. Ovaj predmet odnosi se stoga na područje primjene članka 4.a Okvirne odluke.

24.

Ovo je mišljenje strukturirano na sljedeći način. Nakon nekoliko uvodnih razmatranja o relevantnom njemačkom postupovnom pravnom okviru kao i o sudskoj praksi EKLJP‑a (A), najprije ću predložiti tumačenje članka 4.a Okvirne odluke (B). Zatim ću ispitati posebno pitanje o opozivu odluke o odgodi izvršenja preostalog dijela kazne zatvora u okviru članka 4.a Okvirne odluke (C). Naposljetku ću ukratko istaknuti nekoliko napomena koje se odnose na temeljna prava u sustavu Okvirne odluke (D).

25.

Prethodno pitanje postavljeno u ovom predmetu usko je povezano s pitanjima o kojima je Sud odlučivao u predmetima Tupikas (C‑270/17 PPU) i Zdziaszek (C‑271/17 PPU). U prvom od tih predmeta Sud je osobito pojasnio da, za potrebe primjene članka 4.a stavka 1. Okvirne odluke 2002/584 u slučaju u kojem je postupak obuhvaćao više stupnjeva, pojam „suđenje koje je rezultiralo odlukom” treba shvatiti kao da se odnosi na žalbeni postupak, pod uvjetom da se odlukom donesenom po završetku tog stupnja sudovanja pravomoćno odlučuje o krivnji dotične osobe i njezinoj kazni ( 8 ). U predmetu Zdziaszek, Sud je presudio da se pojam „suđenje koje je rezultiralo odlukom” odnosi i na kasnije postupke (poput onih u kojima se izriče jedinstvena kazna) nakon kojih se donosi odluka kojom se pravomoćno mijenja visina prvotno izrečenih kazni ako tijelo koje je donijelo te odluke raspolaže određenom diskrecijskom ovlašću ( 9 ).

26.

Sud je u potonjoj presudi, pozivajući se na presudu ESLJP‑a u predmetu Boulois ( 10 ), također pojasnio da „treba razlikovati mjere [kojima se mijenja visina izrečene kazne ili kazni] od mjera koje se odnose na načine izvršavanja kazne zatvora. Usto, iz sudske prakse [ESLJP‑a] proizlazi da se članak 6. stavak 1. EKLJP‑a ne primjenjuje na pitanja načina izvršavanja kazne zatvora poput, osobito pitanja privremenog puštanja na slobodu ( 11 )”.

27.

U tom okviru, prethodno pitanje koje je postavio sud koji je uputio zahtjev u ovom predmetu povezano je s razlikom između, s jedne strane, odluka o krivnji i kazni te, s druge strane, odluka koje se odnose na „načine izvršavanja kazne zatvora”. U skladu s presudom Zdziaszek, potonje odluke nisu obuhvaćene područjem primjene članka 6. stavka 1. EKLJP‑a ( 12 ) što bi se stoga moglo tumačiti na način da se takvi „načini izvršavanja” isključuju iz područja primjene članka 4.a Okvirne odluke.

28.

Kako bi se sudu koji je uputio zahtjev u ovom predmetu dao koristan odgovor, nužna su dva uvodna pojašnjenja. Kao prvo, nužno je pojasniti kakva je u njemačkom pravu točna narav postupka u kojem se donosi odluka o opozivu odgode izvršenja preostalog dijela kazne zatvora (1). Kao drugo, također je nužno razmotriti pojam „način izvršavanja kazne zatvora” u sudskoj praksi ESLJP‑a (2).

29.

Sud je pozvao njemačku vladu da pojasni njemački sustav kojim se uređuje postupak opoziva odgode izvršenja preostalog dijela kazne zatvora. Ta je vlada iznijela sljedeća objašnjenja.

30.

Kao prvo, člankom 57. Strafgesetzbucha (Kazneni zakonik, u daljnjem tekstu: StGB) omogućuje se odgoda s rokom kušnje za preostali dio kazne zatvora koju je osoba djelomično izdržala ( 13 ). Kad osoba izdrži dvije trećine izrečene kazne, u trajanju od najmanje dva mjeseca, sud odgađa izvršenje preostalog dijela kazne zatvora uz suglasnost osuđenika i nakon što je utvrdio može li se ta uvjetna odgoda opravdati interesima javne sigurnosti ( 14 ). Kad osoba izdrži polovicu trajanja kazne zatvora, ali ipak u trajanju od najmanje šest mjeseci, sud može odgoditi izvršenje preostalog dijela kazne uz rok kušnje pod strožim uvjetima ( 15 ).

31.

Nadležni sud opoziva uvjetnu odgodu izvršenja ako osuđenik očito i neprekidno povrjeđuje upute ili uvjete, ili pak stalno izbjegava nadzor i usmjeravanje probacijskog službenika jer u tom slučaju postoji opasnost od ponavljanja kaznenog djela ( 16 ). Suprotno tome, sud ne opoziva uvjetnu odgodu izvršenja ako je dovoljno naložiti dodatne uvjete ili upute, konkretno, ako je dovoljno osuđenika staviti pod nadzor probacijskog službenika ili produljiti razdoblje roka kušnje ili nadzora ( 17 ). Ako se ti uvjeti ne poštuju, sud obvezno treba opozvati odgodu izvršenja preostalog dijela kazne.

32.

Kao drugo, naknadne odluke u pogledu odgode izvršenja preostalog dijela kazne zatvora uz rok kušnje uređuju se člankom 453. Strafprozessordnunga (Zakon o kaznenom postupku, u daljnjem tekstu: StPO). Ako se predvidi opoziv uvjetne odgode izvršenja, sud osuđeniku daje priliku da ga se usmeno sasluša ( 18 ). Nakon donošenja odluke o opozivu, osuđenik je može pobijati izravnom žalbom koju treba podnijeti u roku od jednog tjedna od primitka rješenja o opozivu ( 19 ). Ako nije poznato mjesto boravišta osuđenika i ako se obavijest ne može dostaviti u propisanom obliku, rješenje se može javno objaviti na oglasnoj ploči suda. Obavijest se smatra dostavljenom nakon isteka jednog mjeseca od objavljivanja. Prethodno navedeni rok od jednog tjedna za podnošenje izravne žalbe počinje teći od tog trenutka. Nakon isteka tog roka rješenje o opozivu postaje pravomoćno ( 20 ).

33.

Njemačka vlada na raspravi je objasnila da se osuđeniku obvezno treba dati prilika da bude saslušan čak i ako je osoba zapravo saznala za odluku o opozivu koja je javno objavljena tek nakon isteka roka od jednog tjedna. Iz nacionalne sudske prakse koja se odnosi na članak 33.a StPO‑a proizlazi da osuđenika u takvoj situaciji treba saslušati kako bi imao priliku podnijeti svoje prigovore protiv opoziva i iznijeti nove činjenice. Nakon tog saslušanja, postupak se može po službenoj dužnosti ili na zahtjev vratiti u stanje u kojem se nalazio prije donošenja predmetne odluke o opozivu.

34.

Kao što je Sud istaknuo u presudi Zdziaszek ( 21 ), iz sudske prakse ESLJP‑a proizlazi da se jamstva iz članka 6. stavka 1. EKLJP‑a primjenjuju ne samo na utvrđenje krivnje, nego i na određivanje kazne ( 22 ).

35.

Međutim, prema sudskoj praksi ESLJP‑a, pitanja koja se odnose na načine izvršavanja kazne zatvora nisu obuhvaćena člankom 6. stavkom 1. EKLJP‑a ( 23 ). Konkretnije, ESLJP je presudio da kazneni dio članka 6. stavka 1. EKLJP‑a nije primjenjiv na sporove u pogledu oduzimanja slobode koji se u načelu ne odnose na „podizanje optužnice za kazneno djelo” ( 24 ).

36.

Tako su ESLJP i nekadašnja Europska komisija za ljudska prava smatrali da se zaštita iz članka 6. stavka 1. EKLJP‑a ne primjenjuje na postupke kao što su privremeni izlazak iz zatvora odobren osobi lišenoj slobode ( 25 ), amnestija ( 26 ), odobrenje uvjetnog puštanja na slobodu ( 27 ), privremeno puštanje na slobodu u okviru preventivnog oduzimanja slobode ( 28 ) ili transfer osuđenih osoba ( 29 ). Isto vrijedi za postupke opoziva odgode kazne, barem prema sudskoj praksi nekadašnje Europske komisije za ljudska prava ( 30 ).

37.

Kao što napominje sud koji je uputio zahtjev, taj je pristup u skladu sa sudskom praksom ESLJP‑a koja se odnosi na pojam „kazna” u smislu članka 7. EKLJP‑a ( 31 ).

38.

Međutim, ESLJP je isto tako priznao, osobito u okviru članka 7. EKLJP‑a, da razlika između „kazne” i mjere koja se odnosi na „izvršenje” kazne nije uvijek jasna u praksi ( 32 ). ESLJP je također dopustio primjenjivost članka 6. stavka 1. EKLJP‑a na mjere koje su usko povezane s kaznenim postupkom i pravomoćnim određivanjem kazne ( 33 ).

39.

Štoviše, i dalje postoje dvojbe što se tiče pitanja mogu li se u određenim uvjetima mjere povezane s izvršenjem kazni obuhvatiti građanskim dijelom članka 6. stavka 1. EKLJP‑a ( 34 ). Naime, iako veliko vijeće ESLJP‑a u predmetu Boulois nije smatralo da se članak 6. stavak 1. EKLJP‑a može primijeniti u njegovu građanskopravnom dijelu, taj je odgovor povezan s činjenicom da „privremeni izlazak iz zatvora” nije pravo, s obzirom na to da je utvrđivanje onoga što čini „pravo” usko povezano s time kako je uređeno u nacionalnom pravnom sustavu ( 35 ).

40.

Naposljetku, jamstva svojstvena određenijem pravu optuženika da bude prisutan na svojem suđenju nisu izričito navedena u članku 6. stavku 1. EKLJP‑a. Najprije je ESLJP ta jamstva utvrdio u posebnom kontekstu kaznenog dijela te odredbe ( 36 ), a nedavno ih je proširio na građanski dio ( 37 ).

41.

Zainteresirane stranke različito tumače pitanje je li postupak u kojem je donesena odluka o opozivu obuhvaćen područjem primjene članka 4.a Okvirne odluke i je li takva odluka jednaka načinu izvršavanja kazne.

42.

S. Ardic tvrdi da se članak 4.a odnosi na postupak opoziva kao što je onaj u glavnom postupku. Najprije ističe argument prema kojem je članak 6. EKLJP‑a primjenjiv na odluke o opozivu. Što se tiče „kaznenog dijela” članka 6. EKLJP‑a, S. Ardic tvrdi da postupci opoziva mogu dovesti do izmjene kazne u okviru takvog postupka i da sud koji odlučuje o opozivu pri donošenju svoje odluke raspolaže marginom prosudbe. Osim toga, mogao bi se primijeniti i članak 6. EKLJP‑a u svojem građanskopravnom dijelu s obzirom na to da postupak opoziva podrazumijeva „pravo na slobodu”. U svakom slučaju, čak i ako bi se priznalo da se članak 6. EKLJP‑a ne primjenjuje na postupak opoziva, člancima 47. i 48. Povelje pružila bi se šira zaštita. Konkretno, članak 47. Povelje ima širi doseg kojim se može obuhvatiti postupak opoziva kao što je onaj u glavnom postupku. Članak 4.a Okvirne odluke treba tumačiti s obzirom na te odredbe.

43.

Irska vlada tvrdi da je na raspravi o opozivu odgode izvršenja preostalog dijela kazne, u okolnostima u kojima opoziv nije automatski i u kojima sud raspolaže određenom diskrecijskom ovlašću, osoba i dalje predmet kaznenog postupka. U takvim je okolnostima riječ o postupku koji je doveo do sudske odluke kojom je osoba čija se predaja traži pravomoćno osuđena (preuzimam terminologiju kojom se koristio Sud u točki 74. presude od 10. kolovoza 2017., Tupikas, C‑270/17 PPU, EU:C:2017:628). Pozivajući se na točku 91. presude od 10. kolovoza 2017., Zdziaszek (C‑271/17 PPU, EU:C:2017:629), irska vlada smatra da je bila riječ o odluci kojom se određuje visina kazne. Razmatranja Suda u točki 84. navedene presude Tupikas trebala bi se stoga po analogiji primijeniti na te okolnosti s obzirom na to da rasprava o opozivu uvjetne odgode izvršenja može dovesti do oduzimanja slobode. S obzirom na moguće posljedice za pojedinca, takav se postupak odnosi na podizanje optužnice za kazneno djelo u smislu članka 6. stavka 1. EKLJP‑a. U svakom slučaju, viša razina zaštite mogla bi se dodijeliti na temelju članka 47. Povelje, u skladu s njezinim člankom 53. stavkom 2.

44.

Suprotno tome, nizozemsko državno odvjetništvo kao i nizozemska i njemačka vlada te Komisija slažu se u biti sa stajalištem prema kojem odluke o opozivu u glavnom postupku ne ulaze u područje primjene članka 4.a Okvirne odluke. Kao prvo, to osobito proizlazi iz točke 85. presude od 10. kolovoza 2017., Zdziaszek (C‑271/17 PPU, EU:C:2017:629). Prema mišljenju tih zainteresiranih stranaka, relevantno ispitivanje u svrhu članka 4.a isključivo se odnosi na pitanja o krivnji i kazni. Stoga bi trebalo razlikovati utvrđenje krivnje od određivanja kazne u kasnijim postupcima koji se odnose na načine izvršavanja izrečene kazne. Budući da odluke o opozivu čine načine izvršavanja, nisu obuhvaćene člankom 4.a Okvirne odluke. Kao drugo, kazna je u ovom slučaju sigurna i pravomoćna za razliku od predmeta Zdziaszek u kojem nije bila određena visina kazne. Kasnijim odlukama koje se odnose na opoziv uvjetne odgode izvršenja nisu se ni u kojem pogledu izmijenile dvije pravomoćne presude kojima se osoba osudila na dvije kazne zatvora u trajanju od jedne godine i osam mjeseci. U odlukama o opozivu navodi se što treba izvršiti: preostali dio prvotno izrečenih kazni. Kao treće, diskrecijska ovlast suda primjenjuje se samo u okviru određivanja kazne. Činjenica da sud u glavnom postupku raspolaže marginom prosudbe radi opoziva uvjetne odgode izvršenja ne utječe na visinu kazne.

45.

Argumentima koji su upravo izloženi dokazuje se da pitanje područja primjene jamstava iz članka 6. EKLJP‑a i određivanje načina izvršavanja kazni predstavljaju složene probleme. S obzirom na sudsku praksu ESLJP‑a, točno je da pojam „načini izvršavanja” i njegove posljedice u pogledu primjenjivosti kaznenog i građanskopravnog dijela članka 6. EKLJP‑a nisu u potpunosti jasni, osobito što se tiče odluka o opozivu u glavnom postupku, kako su predviđene njemačkim pravom.

46.

Međutim, prema mojem mišljenju, ta rasprava nema veliku važnost za ovaj predmet. Utvrđivanje načina izvršavanja u smislu članka 6. EKLJP‑a nije odlučujuće kako bi se odgovorilo na prethodno pitanje koje je postavio sud koji je uputio zahtjev jer se ono konkretno odnosi na tumačenje članka 4.a Okvirne odluke. Posljedično, kako bi se sudu koji je uputio zahtjev dao koristan odgovor, važno je protumačiti članak 4.a Okvirne odluke. U tu svrhu treba razmotriti tekst i sustav (1), povijest nastanka (2) i cilj te odredbe (3).

47.

Pojam „suđenje koje je rezultiralo odlukom” sadržan u tekstu članka 4.a stavka 1. Okvirne odluke treba razumjeti kao autonoman pojam prava Unije ( 38 ). Samim tekstom te odredbe ipak se ne pojašnjava posebno značenje pojma „suđenje koje je rezultiralo odlukom”. Isto vrijedi za pojam iz naslova članka 4.a Okvirne odluke kojim se samo upućuje na „[o]dluke donesene nakon suđenja na kojem se osoba nije osobno pojavila” ( 39 ).

48.

U tim je okolnostima nužno razmotriti tekst i sustav cijelog članka 4.a kao i drugih odredbi Okvirne odluke.

49.

Kao prvo, članak 4.a primjenjiv je na europske uhidbene naloge koji se odnose na izvršenje kazne ili mjeru oduzimanja slobode. Stoga je očito da se ta odredba uzima u obzir samo u slučaju osuđujuće odluke ( 40 ). Tako su područje primjene te odredbe i odluka koju treba izvršiti izričito povezani.

50.

U tom pogledu, u nekoliko odredbi Okvirne odluke pojašnjava se pojam „odluka” kojom treba rezultirati suđenje u smislu članka 4.a Okvirne odluke. Tako se u članku 8. stavku 1. točkama (c) i (f) Okvirne odluke upućuje na „izvršivu presudu” ili „drugu izvršivu sudsku odluku s istim učinkom”, kao i na „izrečenu kaznu” u „pravomoćnoj presudi” na temelju podataka koje treba sadržavati EUN. Isto tako, u točki (b.2) priloga Okvirnoj odluci navodi se „izvršiva presuda”. Tim elementima naglašava se činjenica da se članak 4.a izričito odnosi na postupak u kojem je donesena osuđujuća odluka koja, prema mišljenju Suda, treba usto biti pravomoćna ( 41 ).

51.

Kao drugo, različiti slučajevi iz članka 4.a stavka 1. Okvirne odluke, kao iznimke od mogućnosti odbijanja izvršenja EUN‑a, idu u prilog činjenici da se u predmetnom suđenju donosi odluka o krivnji i/ili kazni, drugim riječima odluka koja sadržava sastavne elemente osuđujuće kaznene presude.

52.

Konkretnije, u članku 4.a stavku 1. točki (b) Okvirne odluke upućuje se na učinkovitu obranu pravnog zastupnika na suđenju. Članak 4.a stavak 1. točka (c) Okvirne odluke odnosi se na situaciju u kojoj zainteresirana osoba, koja je bila obaviještena o svojem pravu na obnovu postupka ili žalbu kojom se mogu preispitati ključne činjenice predmeta, ne osporava odluku ili ne zahtijeva obnovu postupka. Članak 4.a stavak 1. točka (d) Okvirne odluke odnosi se na situaciju u kojoj će osobi biti osobno dostavljena odluka bez odgode nakon predaje te će biti obaviještena o svojem pravu na obnovu postupka ili žalbu te se mogu preispitati ključne činjenice predmeta zajedno s novim dokazima, što može dovesti do ukidanja početne odluke.

53.

Iz toga slijedi da u smislu članka 4.a odluka do koje treba dovesti postupak jest „sudsk[a] odluk[a] kojom je osoba čija se predaja traži u okviru izvršenja europskog uhidbenog naloga pravomoćno osuđena” ( 42 ). Sud je u tom okviru podsjetio na to da se izraz „osuda” odnosi na proglašenje krivnje i izricanje kazne ili druge mjere koja uključuje oduzimanje slobode ( 43 ).

54.

U predmetu Zdziaszek, Sud je pojasnio da pojam „suđenje koje je rezultiralo odlukom” uključuje i kasniji postupak u kojem se izriče jedinstvena kazna. U tom je slučaju odlučujući element upravo činjenica da se u takvom postupku donosi odluka kojom se izmjenjuje visina prvotno izrečene kazne ako je tijelo koje je donijelo tu odluku pritom raspolagalo određenom diskrecijskom ovlašću ( 44 ). Tako se pojam „suđenje koje je rezultiralo odlukom”, koji se tumači u posebnom kontekstu članka 4.a Okvirne odluke, usredotočuje na stupanj postupka u kojem se ispituje meritum predmeta, a koji je odlučujući za osudu dotične osobe ( 45 ).

55.

Na temelju gore analiziranih elemenata može se zaključiti da pojam „suđenje koje je rezultiralo odlukom” ne uključuje postupke koji se vode nakon suđenja u kojem je donesena pravomoćna osuđujuća odluka s obzirom na to da ti postupci ne utječu na utvrđivanje krivnje i određivanje visine kazne.

56.

Povijest nastanka Okvirne odluke 2009/299 potvrđuje da se članak 4.a Okvirne odluke odnosi samo na posebno pravo optuženika da bude prisutan na svojem suđenju koje se smatra postupkom u kojem osuda postaje pravomoćna (krivnja i kazna).

57.

Kao prvo, u Okvirnoj odluci 2009/299, u kojoj je uveden članak 4.a, utvrđuju se zajednička pravila za priznavanje i/ili izvršenje sudskih odluka „nakon postupka na kojem dotična osoba nije bila prisutna” ( 46 ). Tim se instrumentom želi osigurati jačanje prava okrivljenika na pošteno suđenje zajamčeno EKLJP‑om koje posebno uključuje „pravo dotične osobe da se osobno pojavi na suđenju” ( 47 ). Tako se Okvirna odluka 2009/299 i konkretnije članak 4.a posebno odnose na jedan od elemenata uključenih u pravo na pošteno suđenje predviđeno člankom 6. EKLJP‑a, kao što proizlazi iz predmeta i cilja cijele te odredbe: pravo okrivljenika na osobno pojavljivanje na suđenju, kako ga je protumačio ESLJP ( 48 ). Takvi slučajevi iz članka 4.a odražavaju tu sudsku praksu ( 49 ).

58.

Tako se člankom 4.a Okvirne odluke, kao razlogom za moguće neizvršenje EUN‑a, kojim se pak nastoji izvršiti izvršiva presuda, osobito obuhvaćaju, uzimajući u obzir cilj i sadržaj Okvirne odluke 2009/299, jamstva posebnog prava zainteresirane osobe da bude prisutna na svojem suđenju. Naime, cilj članka 4.a nije uključiti sva postupovna jamstva koja proizlaze iz članka 6. EKLJP‑a (ni, po analogiji, potencijalno šira jamstva koja proizlaze iz članaka 47. i 48. Povelje) kao elemente kojima se može opravdati odbijanje izvršenja EUN‑a. Članak 4.a isključivo se odnosi na jamstva povezana s pravom optuženika da bude prisutan na svojem suđenju.

59.

Kao drugo, u pripremnim aktima potvrđuje se činjenica da je sudski postupak u kojem se odlučuje o meritumu kaznene osude jedini cilj članka 4.a Okvirne odluke. Naime, izvorni tekst te odredbe, kao što proizlazi iz inicijative država članica koja je dovela do donošenja Okvirne odluke 2009/299, odnosi se na širi izraz „postupka” umjesto kojeg se naposljetku dala prednost preciznijem pojmu „suđenje” ( 50 ).

60.

Tako činjenica da dotična osoba nije saslušana u okviru postupka koji se vodi nakon suđenja, kao što je postupak opoziva odluke o odgodi izvršenja kazne, ne znači da je izvršiva presuda donesena u kaznenom postupku presuda donesena in absentia ili u odsutnosti, u smislu članka 4.a Okvirne odluke.

61.

Što se tiče teleološkog tumačenja, članak 4.a Okvirne odluke treba tumačiti s obzirom na opće ciljeve kao i ciljeve Okvirne odluke 2009/229.

62.

Cilj izmjena uvedenih Okvirnom odlukom 2009/299 bio je dvojak. Radilo se o jačanju postupovnih prava osoba protiv kojih se vodi kazneni postupak, olakšavanju pravosudne suradnje u kaznenim stvarima te, posebno, poboljšanju uzajamnog priznavanja sudskih odluka ( 51 ).

63.

Što se tiče olakšavanja pravosudne suradnje, iz uvodne izjave 3. Okvirne odluke 2009/299 proizlazi da je zakonodavac Unije želio ukloniti situaciju iz članka 5. inicijalne verzije Okvirne odluke, prema kojem je tijelo izdavanja moralo ocijeniti jesu li jamstva koja su dana da će ta osoba imati mogućnost zatražiti obnovu postupka dostatna ( 52 ).

64.

Ravnoteža između tog cilja i cilja jačanja postupovnih prava osoba osobito je zajamčena primjenom zahtjeva predviđenih u članku 4.a s obzirom na jedine elemente koji su dio biti kaznenog postupka kao takvog, odnosno na krivnju i kaznu. Pojačana zaštita u slučaju presude donesene u odsutnosti primjenjuje se u odnosu na te elemente.

65.

Široko tumačenje tih zahtjeva izvan kaznenog postupka u strogom značenju te riječi, u smislu članka 4.a Okvirne odluke, moglo bi dovesti do opasnosti od narušavanja te osjetljive ravnoteže koja se uspostavlja Okvirnom odlukom u cjelini, kao i izmjenama iz 2009. Naime, takav pristup mogao bi dovesti do toga da sudovi za izvršenje ispituju sve sekundarne elemente postupka povezane s kaznenim postupkom, čak i kad se ti elementi pojave nakon pravomoćne presude, odnosno prije početka suđenja u užem smislu.

66.

Kao što napominje sud koji je uputio zahtjev, točno je da se može tvrditi da odluka o opozivu odgode izvršenja preostalog dijela kazni zatvora ima ozbiljne posljedice za zainteresiranu osobu. Međutim, s praktičnog stajališta, uvjetovanje predaje pravom na saslušanje u okviru postupka u kojem se donose odluke o opozivu kao što su one u glavnom postupku dovelo bi do narušavanja funkcioniranja sustava Okvirne odluke u svim slučajevima u kojima osuđenik koji se više ne nalazi na području države članice u kojoj je osuđen (i koji nije obavijestio tijela o promjeni svojeg prebivališta) ne poštuje probacijske mjere.

67.

Nadalje, radi korisnosti mogu napomenuti da se u pravu Unije predviđa poseban pravni lijek kako bi se osobama koje su podvrgnute probacijskim mjerama osigurala mogućnost kretanja u drugim državama članicama, a da pritom poštuju te mjere ( 53 ).

68.

Iz prethodnih razmatranja proizlazi da se pojam „suđenje koje je rezultiralo odlukom”, u smislu članka 4.a Okvirne odluke, odnosi na suđenje (prvostupanjski postupak ili žalbeni postupak) koje je dovelo do izvršive presude kojom se izriče osuda (krivnja i kazna), s obzirom na to da je ta presuda osnova za kaznu zatvora čije se izvršenje predviđa EUN‑om. Takvo tumačenje dovodi do zaključka da članak 4.a Okvirne odluke nije primjenjiv na postupak koji se vodi nakon suđenja, a u kojem se donosi pravomoćna osuđujuća odluka, kad takav postupak ne može utjecati na utvrđivanje krivnje i određivanje visine kazne.

69.

S obzirom na te elemente, čini se da opoziv odluke o odgodi izvršenja preostalog dijela kazni zatvora, kao što je onaj koji je izložio sud koji je uputio zahtjev i pojasnila njemačka vlada, stoga nije obuhvaćen člankom 4.a Okvirne odluke.

70.

Kao prvo, iz odluke kojom se upućuje prethodno pitanje proizlazi da se predmetnim odlukama o opozivu nije izmijenila visina kazni izrečenih u pravomoćnim presudama koje su osnova predmetnog EUN‑a. Naime, jedina izvršiva presuda na kojoj se temelji EUN jest i dalje osuđujuća presuda. Odluke o opozivu ne podrazumijevaju novu odluku o meritumu na kojoj se može temeljiti EUN. Odluke o opozivu ne mogu se razmatrati neovisno o presudama koje sadržavaju elemente koji se odnose na pravomoćno izrečenu krivnju i kaznu te čije je izvršenje i dalje u tijeku ( 54 ).

71.

Kao drugo, odlukama o opozivu ponovno se aktiviraju kazne koje su već bile pravomoćno određene u trenutku donošenja osuđujuće presude čak i ako su zatim bile uvjetno odgođene. Tada se provodi aritmetički izračun preostalih dana koje osoba treba izdržati u odnosu na trajanje već izdržane kazne. Diskrecijska ovlast kojom u tom pogledu raspolažu pravosudna tijela države članice izdavanja ne odnosi se na elemente osude, odnosno na krivnju i kaznu.

72.

Kao treće, predmet takvog postupka opoziva različit je od kaznenog postupka u kojem je donesena presuda o krivnji i kazni. Postupak opoziva i margina prosudbe kojom sud raspolaže u posebnim okolnostima odnose se na ocjenu poštovanja uvjeta odgode izvršenja kao i važnosti određivanja drugih dodatnih uvjeta. Ne odnose se na pravomoćno izrečenu krivnju i kaznu u kaznenom postupku ( 55 ).

73.

Činjenica da postupci opoziva u glavnom postupku, kao postupci koji se vode nakon suđenja u smislu Okvirne odluke, ne ulaze u područje primjene njezina članka 4.a, ne znači da stoga u toj fazi ne postoje postupovna jamstva.

74.

Ako se sustav Okvirne odluke temelji na uzajamnom povjerenju, postaje sve očitije da nije riječ o slijepom povjerenju. Povjerenje na kojem počiva načelo uzajamnog priznavanja osnovano je na čvrstim temeljima koji su zasnovani na jednakim standardima i podjeli odgovornosti.

75.

U tom okviru, i konkretnije u predmetima koji se vode pred tim Sudom, rasprava se usredotočuje na ulogu suda za izvršenje te osobito na mogućnosti kojima on raspolaže radi odbijanja izvršenja EUN‑a zbog opasnosti od povrede temeljnih prava u državi članici izdavanja. Međutim, ključna važnost njezinih obveza ne smije se podcjenjivati.

76.

S jedne strane, pretpostavka jednake zaštite (ali ne identične), na kojoj se temelji načelo uzajamnog povjerenja, počiva na čvrstim pravnim temeljima. Sve su države članice potpisnice EKLJP‑a i trebaju osigurati stvarno poštovanje svih jamstava koja proizlaze iz te konvencije, i to neovisno o činjenici je li neki posebni postupak povezan s izvršenjem EUN‑a ili nije.

77.

U tim okolnostima, ako činjenica da osoba nije prethodno saslušana u okviru postupka opoziva odgode izvršenja kazne zatvora nije razlog za odbijanje izvršenja EUN‑a u skladu s člankom 4.a Okvirne odluke, to nipošto ne znači da ne treba poštovati pravo na saslušanje. Naime, ta je obveza obuhvaćena obvezama koje ima država članica izdavanja. Upravo u okviru njezinih obveza treba zaštititi temeljna postupovna prava, uključujući pravo na saslušanje, u okviru provedbe nacionalnih postupaka i pravnih lijekova.

78.

Glavna uloga države članice izdavanja u području postupovnih prava ističe se u okviru sustava EUN‑a u članku 1. stavku 2. Okvirne odluke 2009/299 na temelju kojeg se tom okvirnom odlukom „ne utječe na obvezu poštovanja temeljnih prava i temeljnih pravnih načela sadržanih u članku 6. Ugovora, uključujući pravo na obranu osoba protiv kojih se vodi kazneni postupak, niti na obveze pravosudnih tijela u tom pogledu”. Ta odredba, koja ima doseg jednak dosegu članka 1. stavka 3. Okvirne odluke, odnosi se na obveze koje imaju i država članica izdavanja i država članica izvršenja ( 56 ). Tako, iako gore navedene odredbe ne podrazumijevaju da sve opasnosti od povrede temeljnog prava trebaju dovesti do odbijanja izvršenja, njima se ipak nastoji osigurati da činjenica da je za zainteresiranu osobu izdan EUN ne utječe na razinu zaštite temeljnih prava.

79.

Tako se u njemačkom pravu, kao što je pojasnila njemačka vlada, osigurava pravo na saslušanje u okviru predmetnog postupka opoziva, uključujući nakon predaje ako zainteresirana osoba nije bila saslušana tijekom tog postupka.

80.

S druge strane, važno je istaknuti da, iako se uzajamnim povjerenjem državama članicama nalaže da pretpostave da druge države članice poštuju temeljna prava ( 57 ), ta pretpostavka nije neoboriva. Okvirna odluka dio je pravnog poretka Unije kao Unije prava u kojoj se poštuju temeljna prava čiji je glavni temelj sudska praksa Suda, kao što osobito proizlazi iz predmeta Aranyosi i Căldăraru ( 58 ). U toj se sudskoj praksi priznaje obveza države članice izvršenja da odgodi odluku o predaji, odnosno da obustavi postupak predaje, nakon što je provela konkretnu i detaljnu ocjenu ozbiljnih i utvrđenih razloga u kojima se navodi stvarna opasnost od ozbiljne povrede temeljnih prava ( 59 ). Međutim, uzimajući u obzir činjenični i pravni okvir ovog predmeta, takva je situacija ovdje isključivo hipotetska ( 60 ).

81.

Naposljetku, neophodno je podsjetiti na važnost komunikacije između tijela izvršenja i tijela izdavanja, kako je predviđeno člankom 15. stavkom 2. Okvirne odluke. Kao što je Sud više puta istaknuo, ta odredba, kojom se pravosudnom tijelu izvršenja omogućuje da zahtijeva dostavu dopunskih informacija, ključni je element pravosudne suradnje na kojoj se temelji sustav uzajamnog priznavanja ( 61 ). U tim okolnostima sud države članice izvršenja treba prikupiti informacije na načine predviđene tom odredbom prije nego što odbije izvršenje EUN‑a ( 62 ).

82.

S obzirom na prethodna razmatranja, predlažem Sudu da na prethodno pitanje koje je postavio Rechtbank Amsterdam (Sud u Amsterdamu, Nizozemska) odgovori kako slijedi:

Pojam „suđenje koje je rezultiralo odlukom”, u smislu uvodne rečenice članka 4.a stavka 1. Okvirne odluke Vijeća 2002/584/PUP od 13. lipnja 2002. o Europskom uhidbenom nalogu i postupcima predaje između država članica, kako je izmijenjena Okvirnom odlukom Vijeća 2009/299/PUP od 26. veljače 2009., treba tumačiti na način da se njime ne obuhvaća postupak opoziva odluke o odgodi izvršenja kazne zatvora zbog nepoštovanja uvjeta uvjetne odgode izvršenja, ako takav opoziv ne utječe na odluku o krivnji ili o kazni na temelju koje je izdan europski uhidbeni nalog.