1.

Zahtjev za prethodnu odluku koji je uputio Bundesgerichtshof (Savezni vrhovni sud, Njemačka) odnosi se na tumačenje članka 2. točke 18. i članka 23. stavka 1. Uredbe (EZ) br. 1008/2008 ( 2 ).

2.

Taj je zahtjev podnesen u okviru spora između udruge potrošača i zračnog prijevoznika sa sjedištem u Njemačkoj povodom navodno nepoštene poslovne prakse tog prijevoznika koja se sastojala od toga da je na svojoj internetskoj stranici prodavao, osobito potrošaču u Njemačkoj, let s polaskom iz Ujedinjene Kraljevine navodeći njegovu tarifu samo u funtama sterlinga.

3.

Sud koji je uputio zahtjev u biti pita Sud o sadržaju obveze obavješćivanja o cijenama, koju imaju zračni prijevoznici koji djeluju unutar Unije na temelju članka 23. stavka 1. Uredbe br. 1008/2008, i s obzirom na definiciju „tarifâ zračnog prijevoza” iz članka 2. točke 18. te uredbe, u skladu s kojim navedene tarife moraju biti „izražene u eurima ili lokalnoj valuti”.

4.

Konkretnije, Sud je pozvan odrediti, s jedne strane, smiju li zračni prijevoznici, kada se namjeravaju koristiti valutom koja nije euro za navođenje cijena usluga koje nude potencijalnim putnicima, izabrati lokalnu valutu po svojem izboru ili su naprotiv dužni koristiti se određenom valutom i, s druge strane, u potonjem slučaju, prema kojim kriterijima ta valuta treba biti utvrđena.

5.

U ovom mišljenju iznijet ću razloge zbog kojih smatram da se gore navedene odredbe trebaju tumačiti na način da iz njih ne proizlazi obveza za dotične prijevoznike da se koriste lokalnom valutom koju je predodredio zakonodavac Unije kada iskazuju tarife zračnog prijevoza.

6.

Podredno, kako bih obuhvatio slučaj u kojem bi Sud presudio da takva obveza proizlazi iz tih odredbi, iznijet ću razmatranja u pogledu relevantnih kriterija za određivanje lokalne valute kojom bi se trebalo koristiti u tu svrhu.

7.

U skladu s uvodnom izjavom 16. Uredbe br. 1008/2008, „[k]orisnici usluga trebaju imati mogućnost učinkovitog uspoređivanja cijena zračnog prijevoza različitih zračnih prijevoznika. Stoga konačna cijena koju plaća kupac za usluge zračnog prijevoza s polaskom iz Zajednice uvijek mora biti naznačena i uključivati sva davanja, pristojbe i naknade. Zračne prijevoznike Zajednice također se potiče na prikazivanje konačne cijene za svoje usluge zračnog prijevoza iz trećih zemalja u Zajednicu.”

8.

Člankom 2. točkom 18. navedene uredbe pojam „tarife zračnog prijevoza” definira se u svrhu tog akta kao „[…] cijene, izražene u eurima ili lokalnoj valuti, a koje se plaćaju zračnim prijevoznicima ili njihovim zastupnicima ili drugim prodavateljima karata za zračni prijevoz putnika te uvjete pod kojima te cijene važe, uključujući naknadu i uvjete koji se nude agenciji te ostalim pomoćnim službama”.

9.

U članku 23. te uredbe, naslovljenom „Obavješćivanje i nediskriminacija”, u njegovu stavku 1. navodi se:

„U tarife i vozarine prijevoza zračnim putem koje su dostupne javnosti uključeni su važeći uvjeti koji važe kod ponude ili objavljivanja u bilo kojem obliku, uključujući i na internetu, za usluge zračnog prijevoza iz zračne luke smještene na državnom području države članice na koju se primjenjuje Ugovor. Konačna cijena koja se plaća mora biti u svakom trenutku navedena i mora uključivati važeću tarifu ili vozarinu zračnog prijevoza, kao i sve važeće poreze i pristojbe, prireze i provizije koje su neizbježne i predvidive u trenutku objavljivanja. Pored navođenja konačne cijene, potrebno je navesti i sljedeće:

tamo gdje su tarifi ili vozarini prijevoza zračnim putem dodane stavke iz točaka (b), (c) i (d) doplate na cijenu moraju se iskazati na jasan, transparentan i nedvosmislen način na samom početku postupka rezervacije, a kupac sam odabire tu mogućnost.”

10.

Germanwings GmbH je zračni prijevoznik sa sjedištem u Njemačkoj. U rujnu 2014. potrošač koji se nalazio u toj državi kupio je na internetskoj stranici www.germanwings.de kojom se koristi navedeno društvo let s polaskom iz Londona (Ujedinjena Kraljevina) i odredištem u Stuttgartu (Njemačka). Tarifa tog leta bila je navedena isključivo u funtama sterlinga, a nakon rezervacije potrošač je dobio račun u kojem su navedena tarifa kao i drugi troškovi također bili navedeni u funtama sterlinga.

11.

Taj je potrošač obavijestio Verbraucherzentrale Baden‑Württemberg eV (Udruga potrošača savezne zemlje Baden‑Württemberg, Njemačka, u daljnjem tekstu: Verbraucherzentrale), koji je podnio tužbu za propuštanje protiv Germanwingsa pred Landgerichtom Köln (Zemaljski sud u Kölnu, Njemačka) zbog toga što je činjenica da tarife nisu bile naznačene u njemačkoj valuti (euro) u takvim okolnostima nepošteno ponašanje. Tuženik je prigovorio da i njegovi konkurenti navode tarife letova s polaskom iz Londona u funtama sterlinga. Odlukom od 22. travnja 2015. navedeni sud prihvatio je tužiteljev zahtjev.

12.

Budući da je Germanwings podnio žalbu protiv te odluke, Oberlandesgericht Köln (Visoki zemaljski sud u Kölnu, Njemačka) poništio ju je odlukom od 4. rujna 2015. uz obrazloženje da se, među ostalim, u članku 23. stavku 1. Uredbe br. 1008/2008 navodi samo da konačna cijena mora biti navedena, ali da se ne određuje u kojoj valuti, te da se iz definicije sadržane u članku 2. točki 18. te uredbe ne može zaključiti da „lokalna valuta” uvijek mora biti valuta države u kojoj je sjedište zračnog prijevoznika.

13.

Nakon što je Verbraucherzentrale podnio reviziju pred Bundesgerichtshofom (Savezni vrhovni sud), taj je sud odlukom od 27. travnja 2017., koju je Sud zaprimio 2. lipnja 2017., odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeća pitanja:

14.

Pisana očitovanja podnijeli su Verbraucherzentrale, Germanwings i Europska komisija. Na raspravi održanoj 19. travnja 2018. samo su dvije potonje stranke iznijele usmena očitovanja.

15.

Svojim prvim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 23. stavak 1. Uredbe br. 1008/2008 u vezi s člankom 2. točkom 18. te uredbe tumačiti na način da u okviru usluga zračnog prijevoza koje se pružaju unutar Unije i koje su uređene tim aktom ( 3 ), „tarife zračnog prijevoza”, „ako nisu izražene u eurima”, moraju biti izražene u lokalnoj valuti koju je predodredio zakonodavac ( 4 ).

16.

Takvo zajedničko tumačenje navedenog članka 23. stavka 1. i članka 2. točke 18. ne proizlazi izravno iz formulacije prvog prethodnog pitanja. Međutim, prema mojem mišljenju, ono proizlazi iz, s jedne strane, razmatranja koje je iznio sud koji je uputio zahtjev kako bi objasnio to pitanje, osobito u pogledu obrazloženja odluke koja je pred njim pobijana ( 5 ) i, s druge strane, sadržaja drugog prethodnog pitanja koje je postavljeno u nastavku na prvo pitanje i koje izričito povezuje navedene odredbe.

17.

Smatram, kao i Germanwings, a čini mi se i Komisija ( 6 ), te suprotno mišljenju Verbraucherzentralea, da odgovor na tako djelomično preoblikovano pitanje ( 7 ) mora biti negativan zbog razloga koji slijede u nastavku.

18.

Najprije podsjećam da, u skladu s ustaljenom sudskom praksom, iz zahtjeva za ujednačenu primjenu prava Unije proizlazi da, ako se aktom Unije izričito ne upućuje na pravo država članica kako bi se definirao određeni pojam ( 8 ), taj pojam treba tumačiti autonomno, što Sud želi postići uzimajući u obzir ne samo tekst predmetnih odredbi, nego i njihov kontekst te cilj koji se želi postići predmetnim propisom kojih su one dio, kao i njihov nastanak ( 9 ).

19.

Bundesgerichtshof (Savezni vrhovni sud) u svojoj odluci kojom se upućuje zahtjev za prethodnu odluku ističe da nikakva obveza navođenja tarifa zračnog prijevoza u određenoj lokalnoj valuti ne proizlazi izričito iz teksta članka 23. stavka 1. Uredbe br. 1008/2008. Prema njegovu mišljenju, ta okolnost ide u prilog slobodi izbora koja je dana zračnim prijevoznicima, kao što je smatrao sud koji je odlučio o žalbi. Slažem se s tom analizom.

20.

Naime, ističem da je cilj stavka 1. navedenog članka 23. propisati obvezu obavješćivanja ( 10 ), koju imaju zračni prijevoznici koji nude letove s polaskom iz države članice, te utvrditi njezine granice. Točnije, u drugoj i trećoj rečenici stavka 1., koje su izričito navedene u pitanjima koja je postavio sud koji je uputio zahtjev, navode se zahtjevi koji se odnose na navođenje „konačne cijene” koju plaća kupac ( 11 ). Međutim, iako se u toj odredbi detaljno navode informacije koje treba priopćiti ( 12 ), uopće se ne navodi valuta u kojoj bi navedena cijena morala biti naznačena kako bi se ispunila obveza koja je njome previđena.

21.

U uvodnoj izjavi 16. Uredbe br. 1008/2008, koja se također odnosi na potrebu priopćavanja konačne cijene u cijelosti kupcima, ne navodi se da se u tu svrhu treba koristiti određenom valutom.

22.

Odmah ističem da je tako, iako je zakonodavac ( 13 ) prilikom izrade te uredbe ( 14 ) u potpunosti uzeo u obzir međunarodnu dimenziju obveze transparentnosti i potpunog obavješćivanja o cijenama koja proizlazi iz navedenog članka 23., a ne samo njezinu dimenziju unutar Zajednice.

23.

Što se tiče članka 2. točke 18. navedene uredbe kojim se definira pojam „tarife zračnog prijevoza” u smislu tog akta, točno je da se on izričito odnosi na „cijene izražene u eurima ili lokalnoj valuti”, međutim pritom se ne pojašnjava što se podrazumijeva pod posljednjim dvjema riječima tog izraza, osobito se ne navodi je li riječ o „nacionalnoj valuti” države članice ( 15 ) i prije svega, u ovom slučaju, ne navodi se smiju li prijevoznici izabrati valutu po svojem izboru ( 16 ).

24.

Činjenica da se pridjev „lokalan” pojavljuje u nekoliko jezičnih verzija te odredbe ( 17 ) ne čini mi se odlučujućom. Iako takav pridjev, prema mojem mišljenju, može dodatno odražavati ideju blizine kao pojmovi kojima se upućuje na neku državu koji su upotrijebljeni u drugim jezičnim verzijama ( 18 ), treba utvrditi da Uredba br. 1008/2008 ne sadržava nikakav navod o tome što bi ovdje trebalo podrazumijevati pod „lokalnom” naravi i koji bi kriterij blizine bio relevantan u tom pogledu ( 19 ). Uostalom, pod pretpostavkom da se ta terminološka varijacija može smatrati odlučujućom u ovom predmetu, prema ustaljenoj sudskoj praksi, u slučaju nepodudarnosti različitih jezičnih verzija, predmetnu odredbu treba tumačiti s obzirom na opću strukturu i cilj propisa čiji je ona dio ( 20 ).

25.

Napominjem da se izraz „cijene izražene u eurima ili lokalnoj valuti”, na koji se poziva sud koji je uputio zahtjev, također navodi u točki 19. istog članka 2. bez dodatnih pojašnjenja za definiranje pojma „vozarine zračnog prijevoza”, koji je srodan pojmu „tarife zračnog prijevoza”. Prema mojem mišljenju i prema mišljenju koje je Komisija iznijela na raspravi, tu terminološku sličnost treba imati na umu prilikom tumačenja navedene točke 18. u ovom predmetu ( 21 ).

26.

Nadalje, napominjem da pojam „konačna cijena” iz članka 23. stavka 1. i uvodne izjave 16. Uredbe br. 1008/2008 nije ekvivalentan pojmu „tarife zračnog prijevoza” kako je definiran u članku 2. točki 18. te uredbe ( 22 ). Točno je da se ti pojmovi djelomično preklapaju jer prvi pojam obuhvaća drugi ( 23 ), tako da navedene odredbe svakako treba tumačiti zajedno u ovom predmetu ( 24 ). Međutim, kao što su to naveli Germanwings i Komisija, stavke „konačne cijene” koje se dodaju „tarifi zračnog prijevoza” u skladu s navedenim člankom 23. nisu obuhvaćene navedenim člankom 2. točkom 18. jer se tim člankom definira samo potonji pojam ( 25 ), što ne ide u prilog tezi prema kojoj se izrazom „u eurima ili lokalnoj valuti” iz članka 2. propisuje korištenje određene lokalne valute za pružanje informacija koje se zahtijevaju člankom 23.

27.

Usto, kao Germanwings i Komisija, ističem da zakonodavac Unije nije u članku 23. stavku 1. Uredbe br. 1008/2008 dao izričitu uputu i osobito nije utvrdio jasne kriterije određivanja u pogledu valute kojom bi se zračni prijevoznici trebali koristiti za obavješćivanje kupaca o svojim tarifama. Postupio je na taj način iako je očito bio svjestan činjenice da se različite lokalne valute mogu koristiti kao alternativa euru, kao što je vidljivo iz teksta članka 2. točke 18. te uredbe, te iako je pazio da se donesu detaljna pravila u pogledu obveze zračnih prijevoznika da uvijek navedu potpunu i konačnu cijenu letova koje prodaju ( 26 ).

28.

Smatram da se namjerno nepostojanje navoda u pogledu valute kojom se treba koristiti može shvatiti kao odraz volje zakonodavca da prijevoznicima ne propiše posebna ograničenja u tom pogledu ( 27 ). Moje stajalište potkrijepljeno je razmatranjima koja slijede.

29.

Doslovno tumačenje koje je prethodno predloženo, prema mojem mišljenju, potkrijepljeno je analizom razvoja nakon koje slijede predmetne odredbe Uredbe br. 1008/2008 koje su tijekom zakonodavnog postupka preoblikovane u postojeći tekst. Naime, ništa u njima ne upućuje na to da je zakonodavac imao namjeru, čak ni hipotetsku, uvesti posebne zahtjeve u pogledu valute u okviru pravila navedenih u članku 23. stavku 1. Uredbe br. 1008/2008.

30.

Napominjem da je ta odredba preinaka članka 4. Uredbe (EEZ) br. 2409/92, koja se, među ostalim, odnosi na cijene prijevoza ( 28 ), kojim se već predviđala obveza obavješćivanja cijena prijevoza ( 29 ), međutim, bila je manje jasna i manje stroga od postojeće.

31.

Autori Uredbe br. 1008/2008 očito su u njezinu članku 23. željeli ojačati obvezu obavješćivanja koju imaju zračni prijevoznici radi poticanja, s jedne strane, bolje transparentnosti cijena za putnike, propisujući pritom objavljivanje tarifa koje uključuju sve poreze, pristojbe i ostale prireze, i, s druge strane, pravednijeg utvrđivanja cijena, boreći se pritom protiv narušavanja tržišnog natjecanja koje uzrokuje nedostatak transparentnosti ( 30 ). Suprotno tomu, nigdje nije bila riječ o propisivanju korištenja određene valute u tom pogledu.

32.

Jedini navodi koji se odnose na valutu iz pripremnih akata Uredbe br. 1008/2008 jesu navodi povezani s općenitim definicijama koji se navode u članku 2. Napominjem da je izraz „cijene izražene u eurima ili lokalnoj valuti” koji je upotrijebljen u članku 2. točkama 18. i 19. te uredbe u biti već postojao u odgovarajućim odredbama članka 2. točaka (a) i (d) Uredbe br. 2409/92, koje su se odnosile na „cijene izražene u europskoj valutnoj jedinici ili lokalnoj valuti” [neslužbeni prijevod]. Čini mi se da je zamjena pojma „europska valutna jedinica” pojmom „euro” u Uredbi br. 1008/2008 zapravo povezana s uvođenjem eura kao jedinstvene valute u određenim državama članicama ( 31 ).

33.

Što se tiče izraza „u lokalnoj valuti” koji je četiri puta naveden u članku 2. Uredbe br. 2409/92 ( 32 ), u pripremnim aktima potonje uredbe nema nikakvog navoda koji bi mogao potkrijepiti tezu prema kojoj je zakonodavac namjeravao zahtijevati od zračnih prijevoznika da se koriste određenom lokalnom valutom prilikom priopćavanja tarifa. Suprotno tomu, iz njih jasno proizlazi da su inicijatori te uredbe nastojali omogućiti prijevoznicima da „kupcima nude dovoljan izbor usluga zračnog prijevoza po pristupačnim cijenama” ( 33 ). [neslužbeni prijevod]

34.

Napominjem da je izraz „u lokalnoj valuti” upotrijebljen bez dodatnih pojašnjenja i u člancima 2. točkama (a) prethodnih akata o tarifama usluga zračnog prijevoza na koje se odnosi preambula Uredbe br. 2409/92 ( 34 ). U potonjoj uredbi njime se alternativno nadopunjuje izraz „u europskoj valutnoj jedinici” [neslužbeni prijevod], jedini koji je Komisija prvotno predvidjela ( 35 ), nakon nešto drukčijeg zahtjeva za izmjenu koji je donio Europski parlament ( 36 ) i koji je podržao Gospodarski i socijalni odbor ( 37 ). Komisija je na raspravi navela da ne raspolaže elementima koji se odnose na točne razloge uzastopno provedenih izmjena kako bi se došlo do izraza „cijene izražene […] u lokalnoj valuti” iz članka 2. točke (a) Uredbe br. 2409/92 ( 38 ), koji je preuzet u članku 2. točki 18. Uredbe br. 1008/2008.

35.

U svakom slučaju, prema mojem mišljenju, iz svih gore navedenih pripremnih akata proizlazi da uopće nije bila riječ o donošenju pravila, a još manje o donošenju korelativnih kriterija određivanja, kojima se propisuje korištenje određene lokalne valute na temelju članka 23. stavka 1. Uredbe br. 1008/2008. Pristup koji predlažem nije u suprotnosti s kontekstualnim elementima koje ću sada analizirati, već ga ti elementi upravo potvrđuju.

36.

Kao prvo, utvrđujem da se članak 23. stavak 1. Uredbe br. 1008/2008, na kojem se temelji tužiteljeva tužba u glavnom postupku, nalazi u Poglavlju IV. te uredbe koje se odnosi na „Odredbe o utvrđivanju cijena”, dok se članak 2. točka 18. u kojem se navode „cijene izražene […] u lokalnoj valuti” nalazi u njezinu Poglavlju I. koje se odnosi na „Opće odredbe”.

37.

Materijalna povezanost između te dvije odredbe, kako je utvrđena u odluci kojom se upućuje zahtjev za prethodnu odluku, stoga nije očita, iako definicije navedene u članku 2. vrijede za članak 23., kao uostalom za sve druge odredbe navedene uredbe, čime se opravdava tumačenje posljednjeg od tih članaka s obzirom na prvi članak ( 39 ). Nadalje, podsjećam da se pojam „tarife zračnog prijevoza” koji je definiran u članku 2. točki 18. ne preklapa u potpunosti s pojmovima sadržanima u članku 23. stavku 1. ( 40 )

38.

U tom kontekstu smatram da se zbog nepostojanja izričitog upućivanja između tih odredbi Uredbe br. 1008/2008 ne može smatrati da je zakonodavac korištenjem izraza iz članka 2. točke 18. namjeravao ograničiti izbor prijevoznika u pogledu lokalne valute u kojoj trebaju iskazivati informacije o utvrđivanju cijena koje su dužni pružiti u skladu s člankom 23. stavkom 1.

39.

Kao drugo, ističem da se sud koji je uputio zahtjev poziva na „slobodu utvrđivanja cijene” iz članka 22. Uredbe br. 1008/2008 ( 41 ) kako bi potkrijepio tezu prema kojoj se njezinim člankom 23. stavkom 1. ne propisuje korištenje određene lokalne valute. Verbraucherzentrale prigovara da ta sloboda nije ograničena zbog same činjenice da je tarife potrebno navesti u određenoj valuti, dok Germanwings tvrdi da tako predviđeno pravilo uključuje slobodu izbora valute u kojoj se naznačuju tarife zračnog prijevoza.

40.

Iako zagovaram i gore navedenu tezu, ipak se ne slažem sa stajalištem Germanwingsa prema kojem članak 22. te uredbe mora imati odlučujuću ulogu u odgovoru koji treba pružiti na prvo prethodno pitanje. Naime, iz sudske prakse Suda proizlazi da je sloboda iz navedenog članka vrhunac postupnog uklanjanja kontrole cijena koju provode države članice s obzirom na to da je cilj liberalizacije tržišta zračnog prijevoza postići veću raznovrsnost ponude i niže cijene u korist potrošača ( 42 ).

41.

Cilj navedenog članka 22. jest deregulacija sektora ( 43 ) koja zračnim prijevoznicima omogućava da slobodno odrede vrijednost koja se dodjeljuje njihovim uslugama. Stoga, prema mojem mišljenju, ne utječe na izbor valute u kojoj tarife zračnog prijevoza trebaju biti iskazane. Međutim, duhom liberalizacije koji podrazumijeva ta odredba, kao što je navela Komisija ( 44 ), može se potkrijepiti tumačenje prema kojem se Uredbom br. 1008/2008 ne propisuje ograničenje u tom pogledu.

42.

Kao treće, što se tiče općenitijeg konteksta u kojem se nalazi članak 23. stavak 1. Uredbe br. 1008/2008, napominjem da, kao što na to upućuje Komisija, Direktiva 98/6/EZ ( 45 ), koja se osobito odnosi na isticanje cijena proizvoda ponuđenih potrošačima, ne sadržava nikakva obvezujuća pravila u pogledu valute u kojoj treba biti naznačena cijena koju treba platiti, iako zakonodavac nije prikrivao tu problematiku ( 46 ). Direktivom 2011/83/EU ( 47 ), čiji je cilj zaštita potrošača – osobito u pogledu obavješćivanja o cijenama – u okviru sklapanja ugovora s trgovcima, također se ne predviđa ništa o tom pitanju ( 48 ).

43.

Prethodno navedena razmatranja su, prema mojem mišljenju, u potpunosti u skladu s teleološkim tumačenjem odredbi na koje se odnosi ovaj zahtjev za prethodnu odluku, a koje slijedi u nastavku.

44.

Kao što je Sud već istaknuo, iz naslova članka 23. Uredbe br. 1008/2008 kao i iz teksta stavka 1. tog članka jasno proizlazi da je cilj te odredbe „zajamčiti obavješćivanje i transparentnost cijena usluga u zračnom prijevozu iz zračne luke smještene na državnom području države članice i stoga pridonosi zaštiti korisnika tih usluga” ( 49 ).

45.

U istom smislu, u uvodnoj izjavi 16. te uredbe navodi se da „[k]orisnici usluga trebaju imati mogućnost učinkovitog uspoređivanja cijena zračnog prijevoza različitih zračnih prijevoznika”. Sud dodaje da „[s]toga konačna cijena koju plaća kupac”, za usluge zračnog prijevoza s polaskom iz zračne luke na državnom području Unije, „uvijek mora biti naznačena i uključivati sva davanja, pristojbe i naknade”.

46.

Prema mišljenju suda koji je uputio zahtjev i Verbraucherzentralea, cilj učinkovitog uspoređivanja cijena koji je naveden u prvoj rečenici navedene uvodne izjave 16. ugrožava se ako svaki zračni prijevoznik smije navoditi svoje tarife zračnog prijevoza za let unutar Unije u valuti po vlastitom izboru. Ne slažem se s tim stajalištem, kao ni Germanwings i Komisija.

47.

Kao prvo, napominjem da je točno, s obzirom na nastanak članka 23. stavka 1. Uredbe br. 1008/2008, da je povećanje zaštite kupaca ( 50 ) jedan od ciljeva na temelju kojih je donesena ta odredba, ali da je cilj te odredbe također bio osigurati zdravije tržišno natjecanje među zračnim prijevoznicima ( 51 ). Ta dvostruka namjena također proizlazi iz ranijih ( 52 ) i kasnijih ( 53 ) akata u tom području.

48.

Stoga bi bilo poželjno, prema mojem mišljenju, suzdržati se od toga da tumačenje te odredbe bude toliko široko da dovede do poticanja osobito, odnosno isključivo, interesa kupaca ( 54 ) a da se pritom ne uzmu dovoljno u obzir ograničenja koja izričito imaju zračni prijevoznici i manevarski prostor koji im je implicitno ostavljen u pogledu navedene uredbe.

49.

U tom pogledu ističem, kao drugo, da je zakonodavac Unije, kako bi omogućio ostvarivanje gore navedenih ciljeva, ograničio slobodu utvrđivanja cijene dodijeljenu zračnim prijevoznicima. Izričito je naložio tim prijevoznicima da objave potpune informacije o svojim tarifama prijevoza putnika i uvjete koji se odnose na te cijene te je pojasnio da navedene tarife moraju uključivati sve poreze, pristojbe i provizije ( 55 ).

50.

Stoga se u članku 23. stavku 1. Uredbe br. 1008/2008 vrlo detaljno navodi cijeli niz zahtjeva koji se odnose na podatke koje treba sustavno priopćavati u tom okviru ( 56 ), pri čemu se za te zahtjeve predviđaju moguće sankcije ( 57 ). Ističem da se obvezom navođenja u svakom trenutku konačnog iznosa koji se treba platiti potiče transparentnost cijena i omogućava sprječavanje nepoštene prakse, koju su ranije primjenjivali određeni zračni prijevoznici, kojom su se nudile nepotpune cijene na početku transakcije i dodavale različite doplate netom prije njezina završetka ( 58 ).

51.

U uvodnoj izjavi 16. te uredbe slijedi se ista logika, pri čemu se navodi koje stavke konačna cijena nužno mora uključivati, kao što to potvrđuje druga rečenica te uvodne izjave kojom se pojašnjava sadržaj prve rečenice, na koju se pogrešno poziva samo Verbraucherzentrale.

52.

Suprotno onomu što ta stranka glavnog postupka tvrdi, cilj tih odredbi nije omogućiti kupcu da ocijeni više ili manje visok iznos tarifa zračnog prijevoza u valuti koju najbolje poznaje, već da se osigura transparentnost tako da su sve stavke cijene navedene u konačnoj cijeni i da se time kupcima jamči stvarna mogućnost uspoređivanja. Dodajem da se slažem s mišljenjem koje je Komisija iznijela na raspravi, prema kojem ništa ne upućuje na to da zaštita potrošača koja se nastoji postići Uredbom br. 1008/2008 obuhvaća zaštitu potrošača protiv rizika od gubitaka povezanih s tečajnim transakcijama.

53.

Usto, ako se činilo da je korištenje određene valute odlučujući element za ostvarivanje ciljeva obavješćivanja i transparentnosti cijena koji se nastoje postići, autori Uredbe br. 1008/2008 nisu propustili utvrditi to pravilo i definirati kriterije koji omogućavaju određivanje relevantne valute. Budući da zakonodavac to uopće nije učinio, smatram da nije na Sudu da to učini umjesto njega, osobito zato što donošenje takvog pravila, prema mojem mišljenju, nije bilo nužno za osiguravanje zaštite kupaca.

54.

Naime, ističem, kao treće, da osim poteškoća povezanih s mogućim definiranjem odgovarajućih kriterija ( 59 ), prema mojem mišljenju, nije sigurno da se činjenicom da je korištenje određene lokalne valute obvezno, dodatno omogućuje korisnicima da učinkovito analiziraju cijene usluga različitih zračnih prijevoznika, u skladu s ciljem učinkovite usporedbe i transparentnosti cijena kojem teži članak 23. stavak 1. Uredbe br. 1008/2008 u vezi s njezinom uvodnom izjavom 16. ( 60 ).

55.

Točno je da bi ograničenje broja lokalnih valuta kojima se zračni prijevoznici mogu koristiti za izražavanje tarifa zračnog prijevoza, kao što to predlaže Verbraucherzentrale, iako nije predviđeno u Uredbi br. 1008/2008, na prvi pogled olakšalo usporedbu ponuda koje se nude za istu uslugu.

56.

Međutim, pod pretpostavkom da Sud priznaje postojanje obveze korištenja određene lokalne valute, poteškoća koju uzrokuje korištenje različitih valuta ipak ne bi u potpunosti nestala. Naime, kao što je navela Komisija, ako tekst članka 2. točke 18. navedene uredbe treba smatrati odlučujućim u tom pogledu, alternativni izraz „cijene izražene u eurima ili lokalnoj valuti” iz tog članka može se shvatiti kao dopuštenje zračnim prijevoznicima da i dalje naznačuju svoje cijene u eurima ( 61 ), dok njihovi konkurenti, suprotno tomu, mogu izabrati određenu lokalnu valutu. Stoga, zbog mogućnosti da se tarifa neke usluge navede na dva različita načina, kupcu u teoriji i dalje može biti teško učinkovito usporediti cijene, iako ta navodna poteškoća, prema mojem mišljenju, nije nužno dokazana u praksi.

57.

Problemi povezani s mogućnošću korištenja različitih valuta mogu se zapravo ograničiti nekolicinom čimbenika koji olakšavaju usporedbu ( 62 ). Osim toga, ne čini mi se neophodnim zahtijevati da se cijene letova navode u određenoj valuti, s obzirom na to da se na tržištu u određenoj mjeri može održati prirodna ravnoteža samim time što mogući kupac može spontano zaobići zračne prijevoznike koji svoje cijene navode u valuti koja mu se čini neprikladnom ili nepraktičnom.

58.

S obzirom na sva ta razmatranja, predlažem da se na prvo prethodno pitanje odgovori da članak 23. stavak 1. Uredbe br. 1008/2008 u vezi s njezinim člankom 2. točkom 18. treba tumačiti na način da zračni prijevoznici prilikom objavljivanja tarifa zračnog prijevoza nisu dužni izražavati te tarife u određenoj lokalnoj valuti ako one nisu izražene u eurima.

59.

Drugo prethodno pitanje postavlja se samo ako Sud na prvo prethodno pitanje odgovori na način da iz članka 23. stavka 1. Uredbe br. 1008/2008 proizlazi obveza zračnih prijevoznika da tarife zračnog prijevoza objavljuju u određenoj lokalnoj valuti. Uzimajući u obzir da predlažem da se na prvo pitanje odgovori suprotno, smatram da neće biti potrebno odgovoriti na to drugo pitanje. Sažeta razmatranja koja slijede stoga će biti iznesena samo podredno.

60.

Tim pitanjem sud koji je uputio zahtjev poziva Sud da odluči u kojoj se lokalnoj valuti tarife zračnog prijevoza mogu navoditi, u skladu s gore navedenim odredbama, u situaciji kao što je ona u glavnom postupku, odnosno kada zračni prijevoznik sa sjedištem u državi članici (u ovom slučaju u Njemačkoj) putem internetske stranice s nazivom vršne domene koja ga povezuje s tom državom (u ovom slučaju www.germanwings.de ( 63 )) potrošaču koji se nalazi u istoj državi prodaje uslugu zračnog prijevoza čije se mjesto polaska nalazi u drugoj državi članici (u ovom slučaju u Ujedinjenoj Kraljevini). Usto pita je li u tom pogledu od temeljne važnosti to što svi ili velika većina zračnih prijevoznika te tarife navode u lokalnoj valuti koja je na snazi u mjestu polaska.

61.

Verbraucherzentrale tvrdi da je potrebno osloniti se na lokalnu valutu države članice čije se pravo primjenjuje za izvršenje ugovora sklopljenog između zračnog prijevoznika i potrošača kojem je oglašavanje upućeno na temelju pravila o sukobu zakona iz članka 5. Uredbe br. 593/2008 ( 64 ). Iz toga proizlazi da je u okolnostima glavnog postupka predmetna tarifa leta trebala biti navedena u njemačkoj valuti, odnosno u eurima, a ne u britanskoj valuti, to jest u funtama sterlinga.

62.

Suprotno tomu, Germanwings tvrdi da tarife zračnog prijevoza trebaju biti navedene u eurima ili lokalnoj valuti države članice mjesta polaska i da druge poveznice navedene u drugom prethodnom pitanju ne utječu na određivanje lokalne valute u smislu Uredbe br. 1008/2008. Čini se da je sud koji je uputio zahtjev sklon dati prednost tom tumačenju.

63.

Komisija pak predlaže da se članak 23. stavak 1. Uredbe br. 1008/2008 tumači na način da mu se ne protivi to što zračni prijevoznici izražavaju svoje tarife zračnog prijevoza, konačne cijene i druge stavke navedene u toj odredbi u valuti mjesta polaska. Slažem se s potonjim mišljenjem, podredno, uz pojašnjenje da, prema mojem mišljenju, navedeni članak 23. stavak 1. ne sadržava nikakvo ograničenje u tom pogledu ( 65 ).

64.

Kao prvo, smatram da kriterij predmetno mjesto polaska leta može biti relevantan za određivanje lokalne valute u kojoj tarife zračnog prijevoza moraju biti naznačene. Naime, kao što ističe sud koji je uputio zahtjev, s obzirom na to da je mjesto polaska leta nužno zajedničko svim uspoređenim uslugama zračnog prijevoza, lokalna valuta kojom se različiti prijevoznici koriste za izražavanje cijene svojih ponuda ista je za sve te usluge, što olakšava učinkovitu usporedbu cijena osobito iz Uredbe br. 1008/2008 ( 66 ). Komisija također pravilno tvrdi da je riječ o kriteriju koji je objektivno povezan s transakcijom jer na tom mjestu započinje pružanje ugovorenih usluga ( 67 ). K tomu, čini mi se razumnim smatrati da kupac koji treba otići u mjesto polaska leta za koji namjerava kupiti kartu treba poznavati valutu koja ima status sredstva plaćanja u toj državi i znati se njome koristiti, kao i prijevoznik koji pruža tu uslugu.

65.

Pojašnjavam da nije odlučujuće, prema mojem mišljenju, navode li svi ili velika većina zračnih prijevoznika tarife u lokalnoj valuti mjesta polaska, kao što je navedeno na kraju postavljenog pitanja ( 68 ). Međutim, moguće postojanje takve prakse, pod pretpostavkom da je utvrđena, može potkrijepiti ideju prema kojoj prijevoznici lako mogu poštovati navedeni kriterij.

66.

Usto, prihvaćanje mjesta polaska leta kao kriterija bilo bi u skladu s činjenicom da je izrazu „lokalna valuta” upotrijebljenom u članku 2. točki 18. navedene uredbe u pogledu tarifa zračnog prijevoza potrebno dati smisao koji vrijedi i za izraz koji je na jednak način upotrijebljen u točki 19. istog članka u pogledu vozarina zračnog prijevoza ( 69 ), što se ne bi omogućilo donošenjem kriterija koji je predložio Verbraucherzentrale ( 70 ).

67.

Kao drugo, smatram, kao i sud koji je uputio zahtjev i Germanwings, da se kriterij mjesta sjedišta zračnog prijevoznika koji nudi predmetnu uslugu ne može prihvatiti s obzirom na to da su se valute koje se mogu koristiti za navođenje tarife iste usluge razlikovale u odnosu na broj država u kojima različiti prijevoznici koji nude tu uslugu imaju sjedište ( 71 ), što ne bi pomoglo kupcima da usporede cijene.

68.

Kao treće, ne bi bilo prikladno primijeniti ni kriterij naziva vršne domene internetske adrese koji je upotrijebio zračni prijevoznik koji nudi predmetnu uslugu. Smatram, kao i sud koji je uputio zahtjev, da bi zračni prijevoznik lako izbjegao taj kriterij proizvoljnim odabirom naziva vršne domene koji odgovara državi u čijoj valuti želi navoditi svoje tarife. Nadalje, Germanwings pravilno ističe da nazivi domene nisu uvijek nacionalni, dakle ne upućuju nužno na određenu državu, kao što to može biti slučaj ako adresa završava na.com, slučaj u kojem predmetna poveznica nedostaje.

69.

Kao četvrto, nisam naklonjen ni kriteriju mjesta boravišta kupca ni kriteriju mjesta uobičajenog boravišta kupca, s obzirom na to da se ta dva mjesta nužno ne podudaraju jer je moguće da osoba želi kupiti uslugu zračnog prijevoza u državi u kojoj inače ne boravi. Iako se može pretpostaviti da se kupac naviknuo na valute koje su na snazi u tim mjestima, navedeni kriteriji, prema mojem mišljenju, nisu primjereni jer u trenutku kada zračni prijevoznik izrađuje ponudu za prodaju ne može odrediti državu u kojoj se nalazi javnost koja će stvarno iskazati interes. Kao što navodi sud koji je uputio zahtjev, takvim se pristupom zračnim prijevoznicima nalaže da prethodno utvrde mjesto svih mogućih kupaca i svaki puta navedu različite tarife zračnog prijevoza za razna predviđena monetarna područja, čime se, čini mi se, pretjerano ograničava dvostruki cilj predmetne odredbe.

70.

Kao peto, teza koju zastupa Verbraucherzentrale ( 72 ) nije uvjerljiva zbog sljedećih razloga. S jedne strane, može se utvrditi da se Uredbom br. 1008/2008 ne uspostavlja nikakva veza s odredbama Uredbe br. 593/2008, iako je potonja uredba donesena nekoliko mjeseci prije prvonavedene uredbe. S druge strane, prema mišljenju Verbraucherzentralea, na temelju članka 5. stavka 2. Uredbe br. 593/2008, ako stranke ne odaberu mjerodavno pravo, mjerodavno je pravo one države u kojoj putnik ima uobičajeno boravište i stoga se valutom te države treba koristiti prilikom objavljivanja tarifa, pod uvjetom da se ili mjesto odlaska ili mjesto odredišta leta također nalazi u toj državi. Međutim, za takav bi pristup bilo potrebno da se mjesto budućeg putnika utvrdi pomoću softvera ili da on sustavno navodi svoje uobičajeno boravište kako bi se upoznao s ponuđenim tarifama, što bi moglo prouzročiti praktične, a možda i pravne probleme, osobito u pogledu zaštite osobnih podataka, kao što je tvrdio Germanwings. Naime, u tumačenju koje je predložio Verbraucherzentrale nije navedeno da stavak 3. istog članka 5. sadržava dodatno pravilo blizine koje zapravo može dovesti do toga da se označi druga država ( 73 ), a ne samo ona u kojoj putnik boravi.

71.

Prema tome, u slučaju da Sud smatra da se člankom 23. stavkom 1. Uredbe br. 1008/2008 zračnim prijevoznicima propisuje da tarife zračnog prijevoza izražavaju u određenoj lokalnoj valuti, prema mojem mišljenju, na drugo prethodno pitanje potrebno je odgovoriti da se toj odredbi, u vezi s člankom 2. točkom 18. navedene uredbe, ne protivi to da se predmetne tarife naznačuju u valuti koja ima status sredstva plaćanja u državi mjesta polaska predmetnog leta.

72.

S obzirom na prethodna razmatranja, predlažem Sudu da na prethodna pitanja koja je postavio Bundesgerichtshof (Savezni vrhovni sud, Njemačka) odgovori na sljedeći način:

Članak 23. stavak 1. Uredbe (EZ) br. 1008/2008 Europskog parlamenta i Vijeća od 24. rujna 2008. o zajedničkim pravilima za obavljanje zračnog prijevoza u Zajednici, u vezi s njezinim člankom 2. točkom 18., treba tumačiti na način da zračni prijevoznici prilikom objavljivanja tarifa zračnog prijevoza nisu dužni izražavati te tarife u određenoj lokalnoj valuti ako one nisu izražene u eurima.