1. 

Ovaj zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na jedan od stupova unutarnjeg tržišta, to jest na slobodno kretanje robe. Upućena pitanja tiču se biti unutarnjih i vanjskih dimenzija te slobode – carinske unije. Ovaj je predmet osobito zanimljiv zbog toga što Sudu daje priliku da u konkretnom kontekstu tržišta električne energije preispita dva klasična elementa unutarnjeg tržišta, to jest davanja s učinkom istovrsnim carinama i pravila o nacionalnim porezima.

2.

Članak 28. stavak 1. UFEU‑a predviđa da „Unija obuhvaća carinsku uniju koja obuhvaća cjelokupnu trgovinu robom i među državama članicama uključuje zabranu uvoznih i izvoznih carina te svih davanja s istovrsnim učinkom, kao i donošenje zajedničke carinske tarife u njihovim odnosima s trećim zemljama”.

3.

U skladu s člankom 30. UFEU‑a, „[m]eđu državama članicama zabranjene su uvozne i izvozne carine te davanja s istovrsnim učinkom. Ta se zabrana odnosi i na carine fiskalne naravi”.

4.

Članak 110. UFEU‑a predviđa da „[n]ijedna država članica ne uvodi neposredno ili posredno nacionalne poreze bilo koje vrste na proizvode drugih država članica u većoj mjeri od onih koji su neposredno ili posredno uvedeni na slične domaće proizvode”.

5.

Direktivom 2003/54 uspostavljena su zajednička pravila za proizvodnju, prijenos, distribuciju i opskrbu električne energije ( 2 ).

6.

U skladu s člankom 2. stavkom 3., prijenos je značio „transport električne energije vrlo visokim i visokim naponskim međusobno povezanim sustavom radi njezine isporuke krajnjim kupcima ili distributerima, ali ne uključujući opskrbu” [neslužbeni prijevod].

7.

Člankom 9. točkom (c) bilo je predviđeno da su operatori prijenosnog sustava odgovorni „za osiguravanje sigurnog, pouzdanog i učinkovitog elektroenergetskog sustava”. U tom je kontekstu bilo propisano da „[p]ravila uravnoteživanja elektroenergetskog sustava koja donose operatori prijenosnog sustava moraju biti objektivna, transparentna i nediskriminacijska, uključujući pravila za obračunavanje naknada za energetsku neravnotežu korisnicima njihova sustava” [neslužbeni prijevod] ( 3 ).

8.

Direktivom 2005/89 utvrđuju se mjere s ciljem zaštite sigurnosti opskrbe električnom energijom kako bi se osiguralo pravilno funkcioniranje unutarnjeg tržišta električne energije te odgovarajuća razina kapaciteta proizvodnje, odgovarajuća ravnoteža između ponude i potražnje i odgovarajuća razina međusobnog povezivanja između država članica za razvoj unutarnjeg tržišta. Njome se utvrđuje i okvir unutar kojeg države članice trebaju definirati transparentnu, stabilnu i nediskriminirajuću politiku o sigurnosti opskrbe električnom energijom sukladnu zahtjevima konkurentnog unutarnjeg tržišta električne energije ( 4 ).

9.

U skladu s člankom 5. te direktive, države članice poduzimaju odgovarajuće mjere za održavanje ravnoteže između potražnje za električnom energijom i raspoloživosti kapaciteta proizvodnje.

10.

Članak 12. stavak 9. Nariadenie vlády Slovenskej republiky č. 317/2007 Z. z., ktorým sa ustanovujú pravidlá pre fungovanie trhu s elektrinou (Uredba br. 317/2007 Vlade Slovačke Republike o pravilima funkcioniranja tržišta električne energije – u daljnjem tekstu: Uredba o električnoj energiji), kako je glasio u vrijeme nastanka činjeničnog stanja u ovom predmetu, predviđao je da je izvoznik prilikom izvoza električne energije morao platiti naknadu za mrežne usluge, osim ako bi dokazao da je električna energija koju je izvozio ranije bila uvezena u, kako se to u zakonodavstvu nazivalo, „predviđeno područje” ( 5 ).

11.

Društvo FENS spol. S.r.o., sadašnji tužitelj u glavnom postupku, u tom je postupku pravni sljednik prvotnog tužitelja, društva Korlea Invest a.s. (u daljnjem tekstu: Korlea).

12.

Društvo Korlea bilo je ovlašteni opskrbljivač u slovačkom elektroenergetskom sektoru te su njegove djelatnosti uključivale kupnju, stavljanje u promet i izvoz električne energije. Ono je u tom kontekstu s društvom Slovenské elektrárne a.s. (slovačko društvo koje se bavi proizvodnjom električne energije) sklopilo okvirni ugovor o kupoprodaji električne energije, koji je stupio na snagu 15. kolovoza 2006., kao i pojedinačne ugovore o opskrbi. Dana 16. siječnja 2008. društvo Korlea sklopilo je s društvom Slovenská elektrizačná prenosová sústava a.s. (slovačko društvo koje se brine o nacionalnoj mreži za prijenos električne energije) ugovor o prijenosu električne energije dalekovodima te o upravljanju uslugama prijenosa i njihovu pružanju. Tim je ugovorom bilo predviđeno da društvo Korlea plaća iznos u obliku naknade za pružanje mrežnih usluga za izvoz električne energije, izračunat u skladu s člankom 12. stavkom 9. Uredbe o električnoj energiji, osim ako bi uspjelo dokazati da je električna energija koju je izvozilo najprije bila uvezena u Slovačku.

13.

Društvo Korlea platilo je društvu Slovenská elektrizačná prenosová sústava a.s. 6815853,415 eura, što je činilo naknadu za mrežne usluge za izvoz električne energije u razdoblju od 1. siječnja 2008. do 31. prosinca 2008. Navedeni je iznos izračunat na temelju odluke Úrada pre reguláciu sieťových odvetví (Ured za regulaciju elektroenergetskog sustava; u daljnjem tekstu: ÚRSO) od 4. prosinca 2007., koji je u glavnom postupku tuženik zajedno sa Slovačkom Republikom.

14.

Društvo Korlea dopisom od 13. listopada 2008. zatražilo je od društva Slovenská elektrizačná prenosová sústava a.s. i nadležnog tijela da obustave prikupljanje naknade te da mu vrate iznos koji je do tada platilo. Društvo Slovenská elektrizačná prenosová sústava a.s. dopisom od 30. listopada 2008. odbilo je taj zahtjev.

15.

Društvo Korlea podnijelo je protiv ÚRSO‑a tužbu za naknadu štete. Tvrdilo je da je naknada za pružanje mrežnih usluga davanje s učinkom istovrsnim carini. Naplaćivala se isključivo na električnu energiju proizvedenu u Slovačkoj koja se izvozila, ali ne i na onu koja se prije izvoza uvezla u Slovačku. ÚRSO je navodio da je sporna naknada bila privremene naravi te da je njezina svrha bila zajamčiti operativnu sigurnost, pouzdanost i stabilnost slovačke elektroenergetske mreže.

16.

Tužba je odbijena presudom od 4. veljače 2011. Društvo Korlea protiv nje je podnijelo žalbu Krajským súdu (Regionalni sud, Slovačka), koji je presudu ukinuo i predmet vratio Okresným súdu Bratislava II (Okružni sud Bratislava II, Slovačka, u daljnjem tekstu: sud koji je uputio zahtjev) na ponovno odlučivanje.

17.

U tom kontekstu, sud koji je uputio zahtjev želi doznati je li članak 12. stavak 9. Uredbe o električnoj energiji u skladu s člancima 28. i 30. UFEU‑a. On stoga zahtijeva donošenje prethodne odluke o sljedećim pitanjima:

18.

Pisana očitovanja podnijeli su društvo FENS, nizozemska i slovačka vlada i Europska komisija. Društvo FENS i Komisija na raspravi održanoj 19. travnja 2018. iznijeli su usmena očitovanja.

19.

Da bi spadao u područje primjene odredbi UFEU‑a koje se odnose na slobodno kretanje robe, proizvod u pitanju mora pripadati kategoriji „robe”. Sud je „robu” definirao kao „proizvode kojima je moguće pripisati novčanu vrijednost te koji, kao takvi, mogu biti predmet poslovnih transakcija” ( 6 ).

20.

Sud je već utvrdio da električna energija, unatoč svojoj neopipljivoj naravi, čini „robu” u smislu UFEU‑a ( 7 ). Iz toga proizlazi da ona podliježe pravilima iz tog Ugovora koja se odnose na slobodno kretanje robe i carinsku uniju.

21.

Sud je utvrdio da se odredbe o slobodnom kretanju robe mogu primjenjivati i na davanje koje se ne naplaćuje na proizvod kao takav, nego na nužnu djelatnost povezanu s proizvodom (kao što su u ovom predmetu mrežne usluge). Kada se davanje izračunava na temelju prenesenih kWh, a ne na temelju udaljenosti na koju je električna energija prenesena ili bilo kojeg drugog kriterija povezanog s prijenosom, treba se smatrati da se naplaćuje na sam proizvod ( 8 ).

22.

Okolnost da je nacionalni sud formalno sastavio zahtjev za prethodnu odluku pozivajući se na određene odredbe prava Unije ne sprečava Sud da tom sudu pruži sve elemente tumačenja koji mogu biti korisni za donošenje odluke u postupku koji se vodi pred njim, bez obzira na to je li se on na njih pozvao u svojim pitanjima. U tom smislu na Sudu je da iz svih podataka koje je dostavio nacionalni sud, a posebno iz obrazloženja zahtjeva za prethodnu odluku, izdvoji one dijelove prava Unije koje je potrebno tumačiti imajući u vidu predmet spora ( 9 ).

23.

U ovom se predmetu iz odluke kojom je upućeno prethodno pitanje čini da društvo FENS u glavnom postupku u biti zahtijeva naknadu štete koju je društvo Korlea, kako ono navodi, pretrpjelo jer je plaćalo naknadu za mrežne usluge za izvoz električne energije. Sud koji je uputio zahtjev usredotočuje se na pitanje usklađenosti odredbi Uredbe o električnoj energiji kojom je ta naknada uvedena s člancima 28. i 30. UFEU‑a ( 10 ).

24.

Međutim, s obzirom na predmet spora u glavnom postupku, treba razmotriti jesu li možda relevantne i druge odredbe primarnog ili sekundarnog prava, konkretno članak 110. UFEU‑a i direktive 2003/54 i 2005/89.

25.

U tom pogledu nizozemska vlada ističe da naknada u pitanju spada u područje primjene članka 11. stavka 7. Direktive 2003/54, koji dopušta primjenu naknada s ciljem uravnoteživanja prijenosnog sustava. Njezina se usklađenost s pravom Unije stoga treba ispitati s obzirom na tu direktivu, a ne s obzirom na primarno pravo Unije.

26.

Sud je zaključio da, kada je neko područje iscrpno usklađeno na razini Unije, svaku nacionalnu mjeru u vezi s time treba ocijeniti u odnosu na odredbe mjere usklađivanja, a ne na odredbe primarnog prava ( 11 ). Što se tiče slobodnog kretanja robe, to je načelo sudskom praksom priznato u kontekstu članaka 34. do 36. UFEU‑a, koji se odnose na količinska ograničenja uvoza i izvoza između država članica ( 12 ). Ako je nizozemska vlada u pravu, iz sudske prakse proizlazi da je potrebno usredotočiti se na odredbe Direktive 2003/54, a ne na odredbe o slobodnom kretanju robe.

27.

Međutim, problem je u tome što sud koji je uputio zahtjev nije Sudu pružio potrebne informacije o tome odnose li se mjere koje predviđaju naknadu u pitanju na konkretnu odredbu Direktive 2003/54. Ako se odnose, Sud je nadležan tumačiti Direktivu 2003/54 kako bi utvrdio je li njome ostvareno usklađenje iscrpno te onemogućuje li razmatranje pitanja je li predmetno nacionalno zakonodavstvo zabranjeno člancima 28. i 30. UFEU‑a.

28.

S ciljem provedbe takve ocjene, Sud promatra kontekst u kojem je mjera usklađivanja usvojena, njezinu narav, ciljeve i sadržaj ( 13 ).

29.

Ostvarenje unutarnjeg tržišta električne energije proces je koji još traje. Direktiva 2003/54, koja se primjenjivala u vrijeme nastanka činjeničnog stanja u ovom predmetu, bila je drugi korak u tom smjeru jer je njome stavljen izvan snage prvi akt usvojen u tom području, to jest Direktiva 96/92 ( 14 ). Usvajanje Direktive 2003/54 bilo je namijenjeno osiguravanju jednakih uvjeta za sve tržišne subjekte ( 15 ). Međutim, njome nije dovršen proces ostvarenja unutarnjeg tržišta električne energije te je Direktivom 2009/72 stavljena izvan snage ( 16 ). I ta će direktiva biti stavljena izvan snage, kako je to Komisija navela, radi „prilagodbe važećih tržišnih pravila novom stanju na tržištu omogućavanjem da električna energija slobodno teče tamo gdje je najpotrebnija i onda kad je najpotrebnija pomoću usklađenih cjenovnih signala” [neslužbeni prijevod] ( 17 ).

30.

Kontekst u kojem je Direktiva 2003/54 usvojena stoga upućuje na kontinuirani proces usklađivanja koji još nije dovršen, a ne na iscrpno usklađenje.

31.

Nadalje, čini mi se da se pravna narav direktiva (kao mjerâ usklađivanja koje, u skladu s člankom 288. UFEU‑a, državama članicama prepuštaju odabir oblika i metoda postizanja željenog rezultata) protivi zaključku da se tržište električne energije tim direktivama nastoji iscrpno uskladiti ( 18 ). Kada je riječ o Direktivi 2003/54, taj pristup podupire njezina pravna osnova, to jest članci Ugovora koji se odnose na slobodu poslovnog nastana i slobodu pružanja usluga u vezi sa sadašnjim člankom 114. UFEU‑a, koji se odnosi na usklađivanje zakonâ. I Komisija je na raspravi navela da je usklađenje ostvareno tom direktivom djelomično.

32.

Što se pak tiče ciljeva i sadržaja Direktive 2003/54, tom su mjerom uspostavljena zajednička pravila za proizvodnju, prijenos, distribuciju i opskrbu električnom energijom ( 19 ).

33.

Direktiva 2003/54 tako predviđa da države članice određuju operatore prijenosnog sustava, koji mogu usvajati objektivna, transparentna i nediskriminacijska pravila za uravnoteženje elektroenergetskog sustava i obračunavanje naknada za energetsku neravnotežu korisnicima njihova sustava. Pravila i tarife za pružanje tih usluga moraju se uspostaviti na nediskriminacijski način koji odražava troškove te se moraju objaviti ( 20 ). Regulatorna tijela koja su države članice ovlastile odgovorna su za određivanje ili odobravanje, prije njihova stupanja na snagu, tarifa za prijenos ili barem metodologija koje treba primijeniti pri izračunavanju ili utvrđivanju tih tarifa ( 21 ).

34.

Cilj i sadržaj Direktive, prema mojem mišljenju, bliski su onomu što bi se moglo smatrati potpunim usklađenjem. Međutim, kada je riječ o tarifama za prijenos, nadležna tijela imaju marginu prosudbe. Stoga ne smatram da je usklađenje ostvareno tim odredbama bilo dovoljno potpuno da onemogući ispitivanje usklađenosti zakonodavstva poput predmetnoga s člancima 28. i 30. UFEU‑a.

35.

Tomu u prilog ide i sudska praksa. Sud je tako odredbe Direktive 2003/54 tumačio zajedno s onima o slobodnom kretanju robe kako bi ocijenio usklađenost nacionalnih mjera o slobodnoj distribuciji zelene električne energije ( 22 ). Iz toga proizlazi da Sud u tom kontekstu nije smatrao da je usklađenje ostvareno Direktivom 2003/54 bilo iscrpno ( 23 ).

36.

Stoga zaključujem da usklađenje ostvareno Direktivom 2003/54 nije bilo takvo da onemogući ispitivanje usklađenosti zakonodavstva poput predmetnoga s odredbama primarnog prava, a osobito s člancima 28. i 30. UFEU‑a. Temeljna je važnost tih odredbi takva da se sprečavanjem njihova zaobilaženja pomoću carinskih ili poreznih mjera Ugovorom nastojala izbjeći bilo kakva mogućnost njihove neprovedbe ( 24 ).

37.

Smatram da isti zaključak vrijedi i za Direktivu 2005/89, na koju se slovačka vlada pozvala kako bi naknadu u pitanju opravdala kao mjeru usvojenu radi zaštite sigurnosti opskrbe električnom energijom i ulaganja u infrastrukturu.

38.

Direktiva 2005/89 usvojena je u istom kontekstu kao Direktiva 2003/54 te ima istu pravnu narav (vidjeti točke 29. do 31. ovog mišljenja i uvodne izjave 1. i 3. Direktive 2005/89).

39.

Direktivom 2005/89 nastoji se osigurati stabilan okvir za istinski djelujuće, integrirano tržište električne energije koje pruža odgovarajuće poticaje tržišnim sudionicima s ciljem osiguravanja opskrbe električnom energijom i ulaganja ( 25 ). Njome se stoga uspostavlja okvir unutar kojeg države članice trebaju definirati transparentnu, stabilnu i nediskriminirajuću politiku o sigurnosti opskrbe električnom energijom sukladnu zahtjevima konkurentnog unutarnjeg tržišta ( 26 ). Članak 5., na koji se slovačka vlada poziva, govori o usvajanju „odgovarajućih mjera” država članica. Čini se da države članice imaju marginu prosudbe u tom kontekstu te da, s obzirom na to, to usklađenje nije dovršeno.

40.

Stoga i s obzirom na sudsku praksu Suda navedenu u točkama 35. i 36. ovog mišljenja, zaključujem da usklađenje ostvareno Direktivom 2005/89 nije bilo takvo da onemogući ispitivanje usklađenosti zakonodavstva poput predmetnoga s odredbama primarnog prava, a osobito s člancima 28. i 30. UFEU‑a.

41.

Sud koji je uputio zahtjev svojim trima pitanjima, koja je najbolje razmatrati zajedno, u biti želi doznati je li naknada poput one koja je člankom 12. stavkom 9. Uredbe o električnoj energiji predviđena za pružanje mrežnih usluga za izvoz električne energije davanje s učinkom istovrsnim carini te je li stoga zabranjena odredbama o slobodnom kretanju robe, to jest, konkretnije, člancima 28. i 30. UFEU‑a.

42.

Sud koji je uputio zahtjev ističe da se predmetna naknada naplaćuje neovisno o tome izvozi li se električna energija u druge države članice ili u treće zemlje.

43.

Člankom 28. stavkom 1. UFEU‑a utvrđena su temeljna načela u vezi sa slobodnim kretanjem robe i carinskom unijom, u njezinoj unutarnjoj i vanjskoj dimenziji. Članak 30. UFEU‑a odnosi se na unutarnje aspekte carinske unije: zabrana među državama članicama uvoznih i izvoznih carina te davanja s učinkom istovrsnim carinama ( 27 ).

44.

Spada li činjenično stanje iz glavnog postupka u cijelosti u područje primjene članka 28. stavka 1. UFEU‑a i članka 30. UFEU‑a? Članak 30. na naknadu u pitanju može se primjenjivati u dijelu u kojem se ona odnosi na električnu energiju namijenjenu izvozu u druge države članice. Što se tiče trgovine s trećim zemljama, UFEU ne sadržava nikakve konkretne odredbe slične onima koje davanja s učinkom istovrsnim carinama zabranjuju u trgovini između država članica. Stoga se postavlja pitanje jesu li takva davanja zabranjena i u trgovini s tim zemljama.

45.

Sud je utvrdio, pozivajući se na članak 9. UEEZ‑a (sadašnji članak 28. UFEU‑a) i na zajedničku trgovinsku politiku, da bi i jedinstvo carinskog područja Unije i ujednačenost zajedničke trgovinske politike bili ozbiljno ugroženi ako bi države članice mogle jednostrano nametati davanja s učinkom istovrsnim carinama na uvoz iz trećih zemalja ( 28 ).

46.

Smatram da taj zaključak logički vrijedi i za davanja s učinkom istovrsnim carinama na izvoz u treće zemlje.

47.

U skladu s člankom 207. UFEU‑a, zajednička trgovinska politika mora se temeljiti na jedinstvenim načelima, osobito u odnosu, među ostalim, na izvoznu politiku. Uvozne i izvozne carine u Carinskom zakoniku Zajednice potpuno su jednako definirane, na način da uključuju i carine i davanja s učinkom istovrsnim carinama koja se plaćaju na uvoz i izvoz robe ( 29 ). Stavci 1. i 2. članka 161. tog zakonika predviđaju da se iznošenje robe Unije iz njezina carinskog područja odobrava u izvoznom postupku i da izvoz ima za posljedicu primjenu, među ostalim, izvoznih carina (ako je to primjereno).

48.

Nadalje, Sud je u svojem prvom mišljenju koje je donio na temelju (sadašnjeg) članka 218. stavka 11. UFEU‑a utvrdio da izvozna politika spada u okvir (tadašnjih) ovlasti Zajednice ( 30 ). Taj je zaključak u skladu s ustrojem carinske unije uspostavljenim Ugovorom iz Rima. Ugovori Europskoj uniji i njezinim institucijama povjeravaju zadaću da na vanjskom planu štite trgovinske interese Europske unije. Ta bi bitna funkcija očito bila ugrožena ako bi države članice s trećim zemljama mogle voditi vlastite trgovinske politike (i u tom kontekstu ostvarivati vlastite interese) usporedno s aktivnostima Europske unije ( 31 ). Točke (a) i (e) stavka 1. članka 3. UFEU‑a danas izričito potvrđuju Unijine isključive ovlasti u pogledu carinske unije i zajedničke trgovinske politike.

49.

Iz toga proizlazi da države članice ne mogu jednostrano uvoditi davanja na izvoz u treće zemlje s učinkom istovrsnim izvoznim carinama. Ako se utvrdi da naknada o kojoj se radi u glavnom postupku čini takvo davanje, ona će biti zabranjena neovisno o tome odnosi li se na izvoz u države članice ili u treće zemlje ( 32 ).

50.

Ugovorom se pravilu o uklanjanju carina i davanja s istovrsnim učinkom nastojalo dati opće područje primjene i učinak kako bi se ne samo uklonila njihova zaštitna narav nego i osiguralo slobodno kretanje robe. Proširenje zabrane carina na davanja s istovrsnim učinkom namijenjeno je dopuni – povećanjem njezine učinkovitosti – zabrane prepreka trgovini koju takve carine stvaraju. Pojam „davanja s učinkom istovrsnim carinama” nije definiran u primarnom pravu, nego je u sudskoj praksi od ranih dana europske integracije tumačen kao: (i.) novčana naknada, makar i minimalna, bez obzira na njezin naziv ili način primjene; (ii.) kojom se jednostrano opterećuje domaća ili strana roba; (iii.) zato što je prešla granicu. Nije važno naplaćuje li se ta naknada u korist države kao ni to ima li diskriminirajući ili zaštitni učinak ( 33 ).

51.

U ovom je predmetu potrebno pojasniti treći aspekt definicije „davanja s učinkom istovrsnim carinama”, to jest postojanje naknade koja se naplaćuje zato što je roba prešla granicu.

52.

Sud koji je uputio zahtjev objašnjava da se naknada u pitanju naplaćuje samo na električnu energiju koja se proizvodi u Slovačkoj i potom izvozi. Ne naplaćuje se na električnu energiju koja se izvozi, a nije proizvedena u Slovačkoj. Sud koji je uputio zahtjev nije istaknuo nijednu ekvivalentnu naknadu koja se naplaćuje na električnu energiju koja se proizvodi i troši u Slovačkoj. Stoga je utvrđenje da se naknada naplaćuje samo na električnu energiju koja se izvozi iz Slovačke, a ne i na onu koja se troši u Slovačkoj, dovoljno za zaključak da je prelazak granice događaj koji izaziva primjenu naknade.

53.

Međutim, slovačka je vlada u svojem pisanom očitovanju istaknula da Uredba o električnoj energiji predviđa da se ista naknada plaća i na električnu energiju koja se troši u Slovačkoj, a to čine krajnji potrošač ili klijent i (samo u određenim slučajevima) proizvođač električne energije i operator distribucijske mreže, neovisno o podrijetlu električne energije (to jest neovisno o tome je li proizvedena u Slovačkoj ili je uvezena) ( 34 ).

54.

Ako je to tako, je li moguće smatrati da je prelazak granice događaj koji izaziva primjenu te naknade?

55.

Sud je utvrdio da se zabrana davanja s učinkom istovrsnim carinama ne primjenjuje na domaću naknadu koja se sustavno i prema istim kriterijima naplaćuje i na robu koja se izvozi i na robu koja se ne izvozi ( 35 ). Relevantan kriterij u tom pogledu čini pitanje jesu li transakcije koje izazivaju primjenu naknade za obje kategorije robe u ekonomskoj stvarnosti istovjetne s obzirom na fazu trgovanja, kategorije osoba koje snose teret naknade, metodu izračuna naknade i njezinu krajnju uporabu ( 36 ).

56.

Nacionalni sud je taj koji će raspolagati informacijama potrebnima za primjenu tih kriterija.

57.

Međutim, iz informacija podnesenih Sudu čini se da se naknada u pitanju na električnu energiju koja se troši u Slovačkoj ne naplaćuje u istoj fazi trgovanja kao na električnu energiju koja se izvozi te da teret naknade ne snose iste kategorije osoba. Iz članka 12. Uredbe o električnoj energiji, kako ga je slovačka vlada izložila Sudu, čini se da na električnu energiju koja se troši u Slovačkoj naknadu plaća krajnji potrošač ili klijent ( 37 ), dok je na električnu energiju koja se izvozi plaća izvoznik. Dakle, naknada se u prvom slučaju plaća za potrošnju električne energije te, načelno, nakon što je električna energija prošla različite faze od prijenosa do isporuke i potrošnje. Nasuprot tomu, naknadu na električnu energiju koja se izvozi plaća izvoznik, pri čemu ta električna energija nije ni potrošena niti je još napustila prijenosnu mrežu.

58.

Ovaj predmet zbog toga treba razlikovati od predmeta Nygård, u kojem je Sud utvrdio da je primjenu naknade koja se naplaćivala na svinje koje su se uzgajale u Danskoj i prodavale domaćim klaonicama, a koju su plaćali uzgajivači prilikom dostave svinja na klanje, i primjenu naknade koja se naplaćivala na izvoz živih svinja, koju su plaćali izvoznici, neovisno o tome jesu li istodobno bili i proizvođači, izazivao isti događaj, to jest trenutak u kojem su životinje napuštale ono što je Sud nazvao „primarnom nacionalnom proizvodnjom” ( 38 ). U ovom predmetu naknada se naplaćuje na električnu energiju koja se troši u Slovačkoj, u trenutku kada dođe do krajnjeg potrošača ili klijenta, i na električnu energiju koja se izvozi, prije distribucije i prije nego što postane dostupna za krajnju potrošnju ( 39 ). Nadalje, električna energija potrošni je proizvod ( 40 ). Kada se naknada naplaćuje na električnu energiju u trenutku njezine potrošnje, to znači da proizvod više nije na tržištu. Nasuprot tomu, električna energija koja se izvozi još je na tržištu te može (a obično i hoće) biti predmet daljnjih transakcija.

59.

Što se tiče metoda izračunavanja naknade, one se, naravno, određuju nacionalnim pravom. Iz spisa dostavljenog Sudu čini se da se naknada u pitanju izračunava na temelju prenesenih MWh. Društvo FENS u svojem pisanom očitovanju ističe da je iznos naknade bio viši za električnu energiju koja se izvozila, ali slovačka vlada to opovrgava. Na nacionalnom je sudu da to provjeri i ispita je li postojao objektivan razlog za takvu eventualnu razliku.

60.

Nadalje, iz spisa dostavljenog Sudu čini se da materijalno i vremensko područje primjene naknade nije isto za električnu energiju koja se troši u Slovačkoj i onu koja se izvozi. Naime, ona se naplaćuje na svu električnu energiju koja se troši u Slovačkoj, neovisno o tome je li proizvedena u Slovačkoj ili je uvezena, dok se, kada je riječ o električnoj energiji koja se izvozi, naplaćuje samo na onu koja je proizvedena u Slovačkoj. Osim toga, dok je naknada za električnu energiju koja se troši u Slovačkoj, kako se čini, trajna, naknada za električnu energiju koja se izvozi bila je privremena – naplaćivala se samo od 1. siječnja 2008. do 31. ožujka 2009.

61.

Što se tiče krajnje uporabe naknade, slovačka vlada ističe da ona čini prihod operatora prijenosne mreže te da služi osiguravanju njezine pouzdanosti. Slovačka vlada smatra da te usluge jednako pogoduju i električnoj energiji koja se troši u Slovačkoj i onoj koja se izvozi. Međutim, ta se vrsta usluge čini trajnom po naravi – ne objašnjava primjenu privremene naknade. Nadalje, iako je krajnja uporaba naknade element koji treba uzeti u obzir pri određivanju događaja koji izaziva njezinu primjenu, iz ustaljene sudske prakse proizlazi da su davanja s učinkom istovrsnim carinama zabranjena neovisno o svrsi za koju su uvedena i namjeni prihoda koji ostvare ( 41 ).

62.

Stoga smatram da događaj koji izaziva primjenu naknade u ovom predmetu čini okolnost da je električna energija prešla slovačku granicu. Predmetna naknada, koja se na električnu energiju koja se troši u Slovačkoj naplaćuje neovisno o tome je li proizvedena u Slovačkoj ili je uvezena, dok se, kada je riječ o električnoj energiji koja se izvozi, naplaćivala samo kratko razdoblje, i to samo na električnu energiju proizvedenu u Slovačkoj, davanje je s učinkom istovrsnim carini.

63.

Što se tiče mogućih opravdanja naknada na izvoz, iz ustaljene sudske prakse proizlazi da zabrana propisana člankom 30. UFEU‑a ima opću i apsolutnu narav ( 42 ). Taj Ugovor ne predviđa nikakva odstupanja te je Sud utvrdio da iz jasnoće, izvjesnosti i neograničenog područja primjene (sadašnjih) članaka 28. i 30. UFEU‑a proizlazi da je zabrana carina bitno pravilo te da svaka iznimka stoga mora biti jasno predviđena ( 43 ). Sud je odbio člankom 36. predviđena odstupanja od članaka 34. i 35. UFEU‑a po analogiji primijeniti na carine i davanja s istovrsnim učinkom, istaknuvši da iznimke od tako temeljnog pravila treba usko tumačiti ( 44 ).

64.

Navod slovačke vlade da je naknada na izvoz bila opravdana jer je naplaćivana u skladu s člankom 5. Direktive 2005/89 i samo od 1. siječnja 2008. do 31. ožujka 2009., zbog potrebe za osiguravanjem djelovanja, stabilnosti i pouzdanosti mreže u obliku očekivanog pada proizvodnje, stoga treba odbiti ( 45 ). Nadalje, sporne su mjere još više otežavale izvoz električne energije, a pritom nisu nužno osiguravale ostvarenje cilja na koji se slovačka vlada poziva ( 46 ).

65.

Nizozemska vlada ističe da je naknada u pitanju plaćanje za uslugu, to jest za osiguravanje stabilnosti i pouzdanosti slovačke elektroenergetske mreže, te da se članak 30. UFEU‑a stoga na nju ne primjenjuje.

66.

Sud je prihvatio da naknada koja je plaćanje za uslugu stvarno pruženu gospodarskom subjektu, a čiji je iznos proporcionalan toj usluzi, nije davanje s učinkom istovrsnim carini ( 47 ). Međutim, da se članak 30. UFEU‑a ne bi primjenjivao na naknadu, pružena usluga mora biti od konkretne koristi pojedinačnom izvozniku ( 48 ). Korist za javni interes preopćenita je po svojoj naravi i teško odrediva da bi se naknada za takvu korist smatrala plaćanjem za konkretnu, stvarno ostvarenu korist ( 49 ).

67.

Slovačka se vlada u svojem pisanom očitovanju nakratko osvrnula na to pitanje, istaknuvši da naknada u pitanju jamči pouzdanost i djelovanje prijenosne mreže te da osigurava usluge koje jamče rad elektrana. Slovačka vlada nije sudjelovala na raspravi te nije pružila dodatne informacije.

68.

Elementi izloženi Sudu nisu dovoljni da bi se utvrdilo je li naknada u pitanju plaćanje za usluge koje su od konkretne koristi za pojedinačnog izvoznika. Nadalje, tvrdnja društva FENS s rasprave da bi naknada u pitanju trebala podlijegati PDV‑u, što obično upućuje na to se radi o plaćanju za uslugu, nije dovoljna za zaključak da ona ispunjava kriterije iz sudske prakse Suda da bi bila plaćanje za uslugu stvarno pruženu gospodarskom subjektu, u kojem se slučaju članak 30. UFEU‑a na nju ne bi primjenjivao.

69.

Podložno provjeri činjeničnih elemenata koju će nacionalni sud provesti, iz toga proizlazi da je naknada poput one o kojoj se raspravlja u glavnom postupku, koja se naplaćuje na električnu energiju proizvedenu u tuzemstvu zbog činjenice da prelazi nacionalnu granicu, davanje s učinkom istovrsnim izvoznim carinama koje spada u područje primjene članka 30. UFEU‑a kada se primjenjuje na trgovinu među državama članicama. Ta je naknada isto tako zabranjena i kada se primjenjuje na izvoz u treće zemlje jer su takve naknade obuhvaćene isključivim nadležnostima Europske unije, na temelju članka 3. stavka 1. točaka (a) i (e), članka 28. stavka 1. i članaka 206. i 207. UFEU‑a.

70.

I nizozemska i slovačka vlada u svojim su se pisanim očitovanjima osvrnule na mogućnost da naknada u pitanju spada u područje primjene članka 110. UFEU‑a. I Komisija je na raspravi iznijela slične tvrdnje. Međutim, zaključila sam da ta naknada spada u područje primjene članka 30. UFEU‑a, a iz ustaljene sudske prakse proizlazi da te dvije odredbe – koje se međusobno dopunjuju u ostvarivanju cilja da se zabrane sve nacionalne porezne mjere koje mogu diskriminirati proizvode koji dolaze iz drugih država članica ili su namijenjeni drugim državama članicama ograničavanjem njihova slobodnog kretanja unutar Europske unije u uobičajenim uvjetima tržišnog natjecanja – nije moguće zajedno primjenjivati ( 50 ). Istodobna pripadnost iste mjere dvjema kategorijama u suprotnosti je s općom strukturom Ugovorâ ( 51 ).

71.

Za slučaj da Sud zauzme suprotno stajalište i zaključi da naknada u pitanju ne spada u područje primjene članka 30. UFEU‑a, potrebno je osvrnuti se na članak 110. UFEU‑a. Ukratko ću to učiniti.

72.

Naknada čini nacionalni porez u smislu članka 110. UFEU‑a, a ne davanje s učinkom istovrsnim carini, ako se odnosi na opći sustav nacionalnih nameta koji se sustavno primjenjuje na kategorije proizvodâ u skladu s objektivnim kriterijima, neovisno o njihovu podrijetlu ili odredištu ( 52 ). Iako se u članku 110. UFEU‑a izričito spominju samo uvozni proizvodi, iz ustaljene sudske prakse proizlazi da se ta odredba primjenjuje i na izvozne proizvode ( 53 ).

73.

Da bi porezna pravila koja se primjenjuju unutar država članica bila zabranjena člankom 110. UFEU‑a, moraju biti diskriminirajuća ili zaštitna ( 54 ). Ta je odredba široko tumačena te se odnosi na sve porezne postupke koji ugrožavaju jednako postupanje prema domaćim i uvoznim (ili izvoznim) proizvodima. Zabrana iz tog članka stoga se mora primjenjivati kad god postoji vjerojatnost da naknada obeshrabruje uvoz robe podrijetlom iz drugih država članica i time pogoduje domaćoj proizvodnji ( 55 ). Smatram da se ta načela po analogiji primjenjuju i na naknade za koje postoji vjerojatnost da obeshrabruju izvoz domaće robe u druge države članice i time pogoduju domaćoj potrošnji.

74.

Sud je razjasnio da se nacionalni porez koji se primjenjuje bez razlike„ipak mora smatrati povredom zabrane diskriminacije iz [članka 110. UFEU‑a] ako se prednostima obuhvaćenima namjenom prihoda od poreza koje uživaju nacionalni proizvodi koji se prerađuju i prodaju na domaćem tržištu samo djelomično poništava njihovo opterećenje i time negativno utječe na izvozne domaće proizvode. […] U tom slučaju naknada koja se naplaćuje na izvozni proizvod, koja je u načelu zakonita, morat će se zabraniti u dijelu u kojem djelomično kompenzira naknade na proizvode koji se prerađuju ili stavljaju u promet na nacionalnom tržištu te će se morati razmjerno smanjiti. […] U skladu s ustaljenom sudskom praksom, na nacionalnom je sudu da utvrdi razmjer bilo kakve diskriminacije izvoznih proizvoda. […] On u tu svrhu mora provjeriti, tijekom referentnog razdoblja, financijsku istovjetnost ukupnih iznosa naknade u pitanju koji su naplaćeni na proizvode stavljene u promet na domaćem tržištu i pogodnosti koje su osigurane isključivo tim proizvodima” ( 56 ).

75.

Slovačka vlada ističe da naknadu za mrežne usluge treba smatrati nacionalnim porezom, ali da ona nipošto nije diskriminirajuća jer se na isti način primjenjuje i na električnu energiju koja se izvozi iz Slovačke i na onu koja se troši u Slovačkoj, u skladu s objektivnim kriterijima te neovisno o tome prelazi li granicu.

76.

Na temelju elemenata koje sam razmatrala u točkama 57. do 61. ovog mišljenja, smatram da naknada u pitanju vjerojatno obeshrabruje izvoz domaće robe u korist njezine domaće potrošnje. Što se tiče mogućih pogodnosti za električnu energiju koja se troši na nacionalnoj razini ili za onu koja se izvozi, Sudu je iznesena samo općenita tvrdnja da uređenje u pitanju jamči pouzdanost i djelovanje mreže za prijenos, pružanje usluga i rad elektrana. To samo po sebi nije dovoljno da se ocijeni poništavaju li te pogodnosti opterećenje za jednu od kategorija električne energije.

77.

Na nacionalnom je sudu da provede potrebne provjere i donese odgovarajuće zaključke te stranke glavnog postupka i intervenijent stoga pred tim sudom moraju dokazati činjenice u skladu sa zahtjevima ( 57 ). Ako se, na temelju načela koja proizlaze iz sudske prakse Suda, ispostavi da je naknada u pitanju na bilo koji način diskriminirajuća ili zaštitna, morat će se smatrati da je članak 110. UFEU‑a zabranjuje.

78.

Stoga, ako Sud utvrdi da naknada o kojoj se radi u glavnom postupku ne spada u područje primjene članka 30. UFEU‑a, ta će se naknada morati kvalificirati kao nacionalni porez zabranjen člankom 110. UFEU‑a ako i u mjeri u kojoj se utvrdi da se odnosi na opći sustav nacionalnih nameta koji se u skladu s objektivnim kriterijima sustavno primjenjuje na svu električnu energiju, neovisno o njezinu podrijetlu ili odredištu, ali koji je diskriminirajuće ili zaštitne naravi. Na nacionalnom je sudu da utvrdi relevantne činjenice i donese odgovarajuće zaključke.

79.

S obzirom na navedeno, predlažem da Sud na sljedeći način odgovori na pitanja koja je uputio Okresný súd Bratislava II (Okružni sud Bratislava II, Slovačka):

– Podložno provjeri činjenica nacionalnog suda, naknada poput one o kojoj je riječ u glavnom postupku, koja se naplaćuje na električnu energiju proizvedenu u tuzemstvu zbog činjenice da ta energija prelazi nacionalnu granicu, davanje je s učinkom istovrsnim izvoznim carinama, koje spada u područje primjene članka 30. UFEU‑a kada se primjenjuje na trgovinu među državama članicama. Ta je naknada isto tako zabranjena i kada se primjenjuje na izvoz u treće zemlje jer su takve naknade obuhvaćene isključivim nadležnostima Europske unije na temelju članka 3. stavka 1. točaka (a) i (e), članka 28. stavka 1. i članaka 206. i 207. UFEU‑a.