1.

Ključno pitanje postavljeno ovim zahtjevom za prethodnu odluku koji je Sudu uputio Oberster Gerichtshof (Vrhovni sud, Austrija) odnosi se na to je li posebna vrsta bankovnog računa, tzv. internetski izravni štedni račun, pri čemu klijent ima neograničen pristup novčanim sredstvima na računu, ali se svi prijenosi na taj račun i s njega trećim strankama moraju izvršavati preko drugog računa nazvanog referentni račun, obuhvaćena pojmom „račun za plaćanje” iz članka 4. točke 14. Direktive 2007/64/EZ o platnim uslugama na unutarnjem tržištu ( 2 ).

2.

Ovaj predmet Sudu pruža priliku da prvi put protumači pojam „račun za plaćanje” u smislu Direktive 2007/64. U glavnom postupku to je potrebno radi utvrđivanja mora li predmetni bankovni račun ispunjavati pretpostavke propisane Direktivom 2007/64.

3.

Člankom 4. Direktive 2007/64, naslovljenim „Definicije”, predviđeno je:

4.

Direktiva 2007/64 prenesena je u austrijski pravni poredak Bundesgesetzom über die Erbringung von Zahlungsdiensten (Zahlungsdienstegesetz – ZaDiG) (Zakon o platnim uslugama) iz 2009. (BGB1. I, 66/2009; u daljnjem tekstu: Zakon o platnim uslugama).

5.

U stavku 3. Zakona o platnim uslugama, naslovljenom „Definicije”, navedeno je:

6.

Bundeskammer für Arbeiter und Angestellte (Savezna udruga radnika i zaposlenika; u daljnjem tekstu: tužitelj) aktivno je procesno legitimiran u skladu s austrijskim pravom za pokretanje postupaka radi zaštite interesa potrošača.

7.

ING‑DiBa Direktbank Austria Niederlassung der ING‑DiBa AG (u daljnjem tekstu: tuženik) banka je koja posluje diljem Austrije.

8.

Tuženik primjenjuje niz općih uvjeta poslovanja u svojim odnosima s potrošačima (Allgemeine Geschäftsbedingungen; u daljnjem tekstu: AGB). Osobito, tuženik primjenjuje AGB u vezi s posebnom vrstom računa koji nudi potrošačima pod nazivom „Direkt‑Sparen” (u daljnjem tekstu: izravna štednja) koji je naveden u odluci kojom se upućuje prethodno pitanje, među ostalim, kao internetski izravni štedni račun (u daljnjem tekstu: internetski izravni štedni račun) ( 3 ).

9.

Prema odluci kojom se upućuje prethodno pitanje, predmetni internetski izravni štedni račun je onaj račun u pogledu kojeg potrošač može samostalno izvršavati pologe i podizanja uporabom telebankarstva ( 4 ), ali potrošač uvijek mora izvršiti te transfere preko drugog računa nazvanog referentni račun koji glasi na njegovo ime. Referentni račun mora biti tekući račun otvoren u Austriji, ali ne mora glasiti na tuženika. Potrošač može odlučiti, bez ikakvih ograničenja ili obavijesti i time bez ikakvih negativnih učinaka na kamate, hoće li, kada i u kojem iznosu prenijeti novac između internetskog izravnog štednog računa i referentnog računa. Iako su prijenosi mogući samo između internetskog izravnog štednog računa i referentnog računa, potrošaču nije onemogućen pristup u svakom trenutku – a da pritom nije potrebno uključiti pružatelja platnih usluga ( 5 ) – novčanom iznosu na internetskom izravnom štednom računu.

10.

Tužitelj je protiv tuženika podnio tužbu s obrazloženjem da velik broj klauzula u AGB‑u, korištenih u njegovim ugovorima koji se odnose na predmetni internetski izravni štedni račun, nije u skladu sa Zakonom o platnim uslugama. O toj tužbi sada odlučuje sud koji je uputio zahtjev u žalbenom postupku.

11.

Tuženik tvrdi da se Zakon o platnim uslugama ne primjenjuje na predmetni internetski izravni štedni račun.

12.

Sud koji je uputio zahtjev upozorio je da Zakon o platnim uslugama doslovno ponavlja mjerodavne definicije navedene u Direktivi 2007/64. Slijedom navedenog, ako je predmetni internetski izravni štedni račun obuhvaćen Direktivom 2007/64, na njega je također primjenjiv Zakon o platnim uslugama.

13.

Sud koji je uputio zahtjev je, među ostalim, smatrao da određivanje računa kao „štednog računa” samo po sebi nije razlog isključivanja predmetnog računa iz područja primjene Direktive 2007/64, s obzirom na to da članak 3. te direktive koji se odnosi na pitanja isključena iz područja njezine primjene ne predviđa nikakve naznake u tom pogledu. Međutim, sud koji je uputio zahtjev podsjetio je da je za svaku transakciju kojom vlasnik računa želi podmiriti obvezu potreban međukorak u kojem se novac prenosi s internetskog izravnog štednog računa na referentni račun. Tek nakon primitka novca na referentnom računu novac može biti prenesen na treću stranku. Sud koji je uputio zahtjev smatrao je da, kao pitanje pravilnog tumačenja pojma „račun za plaćanje” iz članka 4. točke 14. Direktive 2007/64, nije jasno opravdava li ovaj međukorak isključenje internetskog izravnog štednog računa iz područja primjene te direktive.

14.

U tim je okolnostima Oberster Gerichtshof (Vrhovni sud) odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeće prethodno pitanje:

„Treba li članak 4. točku 14. Direktive 2007/64/EZ o platnim uslugama na unutarnjem tržištu (Direktiva o platnim uslugama) tumačiti na način da internetski štedni račun s kojim klijent (s dospijećem u istom danu i bez posebnog sudjelovanja banke) uporabom telebankarstva može izvršavati pologe na i podizanja s referentnog računa (tekući račun u Austriji), koji glasi na njegovo ime, ulazi u pojam ‚račun za plaćanje’ (članak 4. točka 14. te direktive) i da je stoga obuhvaćen područjem primjene te direktive?”

15.

Tužitelj, tuženik, njemačka vlada i Komisija podnijeli su pisana očitovanja Sudu. U skladu s člankom 76. stavkom 2. Poslovnika Suda, rasprava nije održana.

16.

Tužitelj i Komisija smatraju da je predmetni internetski izravni štedni račun obuhvaćen definicijom „račun za plaćanje” iz članka 4. točke 14. Direktive 2007/64, dok tuženik i njemačka vlada tvrde suprotno.

17.

Oslanjajući se na određene druge definicije navedene u Direktivi 2007/64, tužitelj, među ostalim, tvrdi da pojam „račun za plaćanje” ne zahtijeva interakciju između imatelja računa i trećih stranaka. Umjesto toga, prema njegovu mišljenju, ključni uvjet za klasifikaciju računa kao „računa za plaćanje” jest sposobnost imatelja računa da poduzima transakcije na vlastitu inicijativu i u bilo koje vrijeme bez potrebe sudjelovanja pružatelja platnih usluga. Osim toga, tužitelj tvrdi da određeni odgovori navedeni u dokumentu Komisijina pitanja i odgovori o Direktivi 2007/64 (u daljnjem tekstu: „Komisijine smjernice”) ( 6 ) podupiru njegovo stajalište te osporava važnost informacija sadržanih u prethodnim smjernicama o Direktivi 2007/64 koje je izdala Stručna skupina Europske bankarske industrije za Direktivu o platnim uslugama (u daljnjem tekstu: Smjernice Stručne skupine) ( 7 ).

18.

Tuženik tvrdi da se kvalifikacija računa kao „računa za plaćanje” mora razmotriti s obzirom na funkciju i namjenu tog računa i da pojam „račun za plaćanje” uključuje mogućnost izravne interakcije s trećim strankama kao dijela obavljanja platnih transakcija. Na temelju toga, tuženik tvrdi da je u slučaju predmetnog internetskog izravnog štednog računa njegova uporaba za platne transakcije s trećim strankama ugovorno i tehnički isključena i da se stoga ne može smatrati „računom za plaćanje”. S tim u vezi, tuženik ističe da je određujuća značajka predmetnog internetskog izravnog štednog računa ta da se svi prijenosi na takav račun i s njega moraju provesti preko referentnog računa, od kojih je potonji „račun za plaćanje” u smislu Direktive 2007/64.

19.

U prilog svojem stajalištu tuženik se, među ostalim, oslanja na Komisijine smjernice i Smjernice Stručne skupine, druge dvije mjere u sektoru platnih usluga EU‑a – Direktivu 2014/92/EU (takozvana Direktiva o računima za plaćanje) ( 8 ) i Uredbu (EU) br. 260/2012 (takozvana Uredba o jedinstvenom području plaćanja u eurima (SEPA)) ( 9 ) – i na stajalište koje je zauzelo nekoliko država članica o tom pitanju ( 10 ). Tuženik također naglašava da bi nastale znatne negativne praktične posljedice kvalificiranja predmetnog internetskog izravnog štednog računa kao „računa za plaćanje”, poput diskriminacije internetskih štednih računa u odnosu na tradicionalne štedne račune koji nisu tako kvalificirani na temelju članka 31. stavka 1. Bankwesengesetza (Zakon o bankarstvu) ( 11 ), značajnih troškova za banke bez odgovarajućih prednosti za klijente, razlika u pravu platnih usluga Unije i smanjenja razlike između depozitnih i tekućih računa koji čine bankarsku djelatnost.

20.

Njemačka vlada ističe da postoje određene vrste računa na koje se ne primjenjuje Direktiva 2007/64. Na temelju toga tvrdi da štedni računi prije svega imaju štednu funkciju i općenito se ne koriste za platne transakcije, kao što je to slučaj predmetnog internetskog izravnog štednog računa. Njemačka vlada ističe da je to poimanje štednog računa dodatno potkrijepljeno tekstom određenih odredbi Direktive 2014/92 o računima za plaćanje i naglašava kako određeni odgovori sadržani u Komisijinim smjernicama nisu jasni, navodeći da, u svakom slučaju, taj dokument nije obvezujući.

21.

Komisija tvrdi da ništa u tekstu Direktive 2007/64 ne upućuje na to da pojam „račun za plaćanje” ne bi obuhvaćao predmetni internetski izravni štedni račun. Također naglašava da je svrha Direktive 2007/64 zaštita korisnika platnih usluga: kako je navedeno u uvodnoj izjavi 46. i člancima sadržanima u glavi IV. Direktive 2007/64, na račune obuhvaćene tom direktivom primjenjuju se određeni minimalni regulatorni zahtjevi radi pravilnog izvršavanja i obrade platnih transakcija. Komisija smatra da bi takva zaštita bila uskraćena potrošačima u slučaju uskog tumačenja pojma „račun za plaćanje” u smislu Direktive 2007/64.

22.

U skladu s ustaljenom sudskom praksom Suda, prilikom tumačenja odredbe prava Unije valja uzeti u obzir ne samo njezin tekst već i njezin kontekst te zadane ciljeve propisa kojeg je dio ( 12 ).

23.

Na temelju toga zaključio sam da se ne može smatrati da je predmetni internetski izravni štedni račun obuhvaćen pojmom „račun za plaćanje” u skladu s člankom 4. točkom 14. Direktive 2007/64.

24.

Sklon sam složiti se da puko označavanje računa kao, na primjer, „štednog računa” nije samo po sebi odlučno za to predstavlja li takav račun „račun za plaćanje” u smislu Direktive 2007/64, već valja uzeti u obzir posebne značajke u vezi s predmetnim računom, koje uključuju njegove funkcije i namjenu. Međutim, odlučujući kriterij za određivanje računa kao „računa za plaćanje” u smislu Direktive 2007/64 jest uključuje li takav račun izravno sudjelovanje u platnim transakcijama s trećim strankama. Stoga, smatram da predmetni internetski izravni štedni račun nije obuhvaćen pojmom „račun za plaćanje” u skladu s Direktivom 2007/64.

25.

Kao što to proizlazi iz točke 3. mojeg mišljenja, članak 4. točka 14. Direktive 2007/64 definira „račun za plaćanje” kao „račun koji se vodi u ime jednog ili više korisnika platnih usluga i koji se koristi za izvršavanje platnih transakcija”. Ta definicija sama po sebi ne upućuje na posebne značajke ili vrste računa za koje se može smatrati da su obuhvaćene tim pojmom.

26.

Ta definicija odnosi se zapravo na pojmove „korisnik plaćanja” i „platna transakcija” koji su sami definirani u drugim točkama članka 4. Direktive 2007/64. Slijedom navedenog, definiciju „računa za plaćanje” trebalo bi tumačiti s obzirom na druge definicije navedene u toj odredbi i članke 2. i 3. te direktive koji se odnose na njezino područje primjene općenito.

27.

Osobito, članak 4. točka 10. Direktive 2007/64 definira izraz „korisnik platnih usluga” kao „fizičk[u] ili pravn[u] osob[u] koja koristi platnu uslugu u svojstvu platitelja ili primatelja plaćanja, ili oboje” ( 13 ).

28.

Definicija „korisnika platnih usluga” sadržana u članku 4. točki 10. Direktive 2007/64 dvosmislena je jer određuje da osoba koja koristi platnu uslugu može biti platitelj ili primatelj plaćanja ili oboje. Naime, uzet zasebno, taj tekst može se tumačiti na način da platitelj (pošiljatelj novčanih sredstava) i primatelj plaćanja (primatelj novčanih sredstava) mogu biti istovjetni i da osoba koja obavlja transakcije sa samom sobom može biti „korisnik platnih usluga” ( 14 ).

29.

Članak 4. točka 5. Direktive 2007/64 definira pojam „platna transakcija” kao „čin polaganja, prijenosa ili podizanja novčanih sredstava koji inicira platitelj ili primatelj plaćanja bez obzira na osnovne obveze iz odnosa između platitelja i primatelja plaćanja”.

30.

Definicija „platne transakcije” iz članka 4. točke 5. Direktive 2007/64 također je dvosmislena kada se uzme zasebno. S jedne strane, može se tumačiti na način da moraju postojati dvije osobe, „platitelj” i „primatelj plaćanja”; za razliku od članka 14. točke 10. Direktive 2007/64, članak 4. točka 5. Direktive 2007/64 izričito ne predviđa da jedna osoba može biti oboje. S druge strane, moglo bi se tvrditi da je samo potreban čin „polaganja, prijenosa ili podizanja novčanih sredstava” ( 15 ) koji je inicirao platitelj ili primatelj plaćanja, pobliže ne određujući može li se takav prijenos izvršiti između dva računa iste osobe, kao u slučaju međukoraka koji uključuje prijenos novčanih sredstava između internetskog izravnog štednog računa i referentnog računa o kojem je riječ u glavnom postupku.

31.

Nadalje, članak 2. Direktive 2007/64, naslovljen „Područje primjene”, navodi da se ta direktiva „primjenjuje na platne usluge pružene u Zajednici (Uniji)” ( 16 ). U skladu s člankom 4. točkom 3. te direktive, „platna usluga” definirana je kao „poslovna aktivnost navedena u Prilogu”.

32.

Osobito, u točki 2. Priloga nabrojene su „usluge koje omogućuju podizanje gotovine s računa za plaćanje” ( 17 ). Čini se da tekst te odredbe pretpostavlja prijenos izravno s računa za plaćanje.

33.

Osim toga, točka 3. Priloga Direktivi 2007/64 odnosi se na:

„Izvršenje platnih transakcija, uključujući prijenos novčanih sredstava na račun za plaćanje kod pružatelja platnih usluga korisnika ili kod drugog pružatelja platnih usluga:

34.

Uzet zasebno, tekst u kurzivu iz točke 3. Priloga može se protumačiti na način da platne transakcije ne moraju nužno uključivati treće stranke u smislu pojma „račun za plaćanje” navedenog u članku 4. točki 14. Direktive 2007/64. Ipak, taj tekst slijede tri alineje, od kojih svaka u načelu uključuje izravnu interakciju s trećom strankom u svrhu prijenosa novčanih sredstava na račun za plaćanje ili s njega (izravna terećenja uključuju „terećenje platiteljevog računa za plaćanje” ( 19 ), uporabom platnih kartica ili kreditnim prijenosima poput trajnog naloga ( 20 )).

35.

Međutim, priznajem da se u članku 3. Direktive 2007/64, naslovljenom „Izuzimanje iz područja primjene”, upućuje na to da se ta direktiva ne primjenjuje na 15 kategorija platnih transakcija i usluga koje su u njemu navedene i da predmetni internetski izravni štedni račun ne potpada izričito ni pod jednu od njih. Međutim, ne smatram da je ta odredba iscrpna u pogledu računa koji bi mogli biti izvan područja primjene te direktive. To potvrđuje uvodna izjava 6. Direktive 2007/64, u kojoj se navodi da „nije primjereno da navedeni pravni okvir [za platne usluge] bude u potpunosti sveobuhvatan. Njegovu bi primjenu trebalo ograničiti na pružatelje platnih usluga čija je glavna djelatnost pružanje platnih usluga korisnicima platnih usluga” ( 21 ).

36.

Dakle, tekst članka 4. točke 14. Direktive 2007/64 ne pruža jednoznačan odgovor na pitanje može li se predmetni internetski izravni štedni račun smatrati „računom za plaćanje” u smislu te odredbe.

37.

Prema sudskoj praksi Suda, podrijetlo mjere ili odredbe Unije može biti korisno za razlučivanje namjere Unijina zakonodavca na kojoj se mjera ili određena odredba temelji ( 22 ).

38.

S tim u vezi, travaux préparatoires za Direktivu 2007/64 ne pružaju konačan odgovor za razlučivanje zakonodavčeve namjere na kojoj se temelji pojam „račun za plaćanje” iz članka 4. točke 14. Direktive 2007/64 ( 23 ). Međutim, oni idu u prilog stajalištu u skladu s kojim određene vrste štednih računa nisu obuhvaćene područjem primjene te direktive.

39.

U Komisijinu prijedlogu „račun za plaćanje” bio je definiran kao „račun koji se vodi u ime korisnika platne usluge i koji se koristi isključivo za platne transakcije” ( 24 ). Osim toga, pojam „štedni račun” naveden je u vezi s u njemu određenim pravilima o raspoloživosti novčanih sredstava na računu za plaćanje, u smislu da takva pravila „ne dovode u pitanje terećenja na štednim računima pokrivena izričitom suglasnošću o korištenju novčanih sredstava u štednim ugovorima.” ( 25 )

40.

U svojem mišljenju o prijedlogu Europska središnja banka navela je da definiciju „računa za plaćanje” i upućivanje na „štedni račun” treba pojasniti ( 26 ).

41.

Europski parlament je u svojem prvom čitanju prijedloga predložio brisanje odredbe koja je sadržavala upućivanje na „štedni račun” zato što: „[b]udući da štedni računi u svakom slučaju nisu klasificirani kao računi za plaćanje, ne postoji potreba reguliranja” ( 27 ). Parlament je također predložio izmjenu definicije „računa za plaćanje” u „račun koji se vodi u ime jednog ili više korisnika platnih usluga i koji se koristi za platne transakcije” ( 28 ).

42.

U konačnoj verziji teksta riječ „izvršenje” dodana je definiciji „računa za plaćanje”, a odredba koja se odnosi na „štedni račun” je izbrisana. Ipak, daljnji prijedlozi nisu uzeti u obzir.

43.

Smatram da su Komisijine smjernice i Smjernice Stručne skupine navedene u očitovanjima stranaka u ovom predmetu također neuvjerljive u pogledu prethodnog pitanja u ovom predmetu ( 29 ). Može se smatrati da idu u prilog stajalištu da bi svaku vrstu računa trebalo ocjenjivati na temelju njegovih značajki i da su stoga određene vrste štednih računa obuhvaćene pojmom „račun za plaćanje” u smislu članka 4. točke 14. Direktive 2007/64, ali one izričito ne uređuju internetske izravne štedne račune vrste o kojoj je riječ u glavnom postupku ( 30 ).

44.

U svojim smjernicama Komisija u odgovoru na određena pitanja osobito navodi da „štedni račun” u pogledu kojeg imatelj računa može položiti i podići novčana sredstava bez ograničenja treba smatrati „računom za plaćanje” u smislu Direktive 2007/64, dok to ne bi trebao biti „oročeni depozit”, s obzirom na to da imatelj računa do dospijeća ne može ništa podizati s računa bez gubitka kamata ili kazni ( 31 ). Slijedom navedenog, na tom temelju nije jasno predstavlja li zahtjev za predmetni internetski izravni štedni račun, u smislu da prijenosi mogu biti izvršeni samo s tog računa na referentni račun, a ne na treće stranke, ograničenje koje onemogućava njegovu klasifikaciju kao „računa za plaćanje”.

45.

Prema sudskoj praksi Suda, ocjena opće strukture i konteksta odredbe prava Unije, među ostalim, obuhvaća razmatranje konteksta predmetne odredbe u odnosu na ostale odredbe iste mjere Unije i druge mjere Unije koje se odnose na predmetnu mjeru Unije ili su na neki bitan način s njome povezane ( 32 ). Prema mojem mišljenju, određene povezane odredbe Direktive 2007/64 i ostale mjere unutar pravnog okvira Unije o platnim uslugama predviđaju odlučujuće naznake da predmetni internetski izravni štedni račun nije obuhvaćen pojmom „račun za plaćanje” u skladu s Direktivom 2007/64.

46.

Ispitivanje povezanih odredbi Direktive 2007/64 dokazuje da je plaćanje trećoj stranci ključno kako bi račun predstavljao „račun za plaćanje” u smislu Direktive 2007/64.

47.

Određene definicije navedene u članku 4. Direktive 2007/64 pretpostavljaju da će novac biti prenesen na račun za plaćanje ili s računa za plaćanje trećim strankama. To je vidljivo iz definicije „platitelja” iz članka 4. točke 7. Direktive 2007/64, kako je gore navedeno („odobrava nalog za plaćanje s tog računa”) ( 33 ), i „datuma valute” iz članka 4. točke 17. Direktive 2007/64, koji znači „referentno vrijeme kojim se pružatelj platnih usluga koristi za izračun kamata na novčana sredstva knjižena na teret ili u korist računa za plaćanje” ( 34 ).

48.

Neke odredbe Direktive 2007/64 koje se odnose na račune za plaćanje dodatno dokazuju da račun za plaćanje pretpostavlja mogućnost da se novac knjiži na teret ili u korist računa za plaćanje izravno s trećim strankama ( 35 ). To se također odražava u određenim odredbama Direktive 2007/64 kako bi se osigurala sigurnost računa za plaćanje kao posljedica obavljanja platnih transakcija izravno s trećim strankama, kao što je povrat iznosa na račun za plaćanje u slučaju neovlaštene, neizvršene ili neispravne platne transakcije ( 36 ).

49.

Slijedom navedenog, klasifikacija predmetnog internetskog izravnog štednog računa kao „računa za plaćanje”, prema kojoj se novac ne može prenijeti na taj račun ili s njega izravnim plaćanjem trećoj stranci, učinila bi primjenu ovih odredaba nelogičnom.

50.

Direktiva 2007/64 – i njezina sljednica, Direktiva 2015/2366 ( 37 ) – dio je pravnog okvira EU‑a o platnim uslugama ( 38 ).

51.

Kao što je navedeno u uvodnoj izjavi 4. Direktive 2007/64, „[z]ato je ključno […] na razini [Unije] uspostaviti moderan i dosljedan pravni okvir za platne usluge”. Kako je Sud već istaknuo, u uvodnoj izjavi 6. Direktive 2015/2366 također je navedeno da je namjera Unijina zakonodavca jamstvo dosljedne primjene pravnog okvira o platnim uslugama diljem Europske unije ( 39 ).

52.

Niz mjera iz pravnog okvira Unije o platnim uslugama sadržava definiciju „računa za plaćanje” koja slijedi onu navedenu u članku 4. točki 14. Direktive 2007/64. To uključuje Uredbu br. 260/2012 (takozvana Uredba o jedinstvenom području plaćanja u eurima (SEPA)) ( 40 ), Uredbu (EU) 2015/751 o međubankovnim naknadama za platne transakcije na temelju kartica ( 41 ) i Komisijinu preporuku 2011/442/EU o pristupu osnovnom računu za plaćanje ( 42 ), koje se primjenjuju zajedno s Direktivom 2007/64 ( 43 ). Naime, određene mjere sadržavaju unakrsna upućivanja na definiciju „računa za plaćanje” utvrđenu u članku 4. točki 14. Direktive 2007/64 (odnosno ono što je sada članak 4. stavak 12. Direktive 2015/2366) ( 44 ).

53.

Osobito, ključna mjera iz pravnog okvira Unije o platnim uslugama je Direktiva 2014/92 (takozvana Direktiva o računima za plaćanje) ( 45 ).

54.

U skladu s člankom 2. stavkom 3. Direktive 2014/92, „račun za plaćanje” znači „račun na ime jednog ili više potrošača koji se koristi za izvršavanje platnih transakcija”. To je gotovo istovjetno definiciji „računa za plaćanje” navedenoj u članku 4. točki 14. Direktive 2007/64, osim što je izraz „potrošač” iz prvonavedene direktive zamijenio izraz “korisnik platnih usluga” iz potonje, što ne mijenja bitan sadržaj definicije, već upravo odražava sadržaj obuhvaćen dotičnim direktivama.

55.

U uvodnoj izjavi 12. Direktive 2014/92 navedeno je: „[…] Sve odredbe ove Direktive trebale bi se primjenjivati na račune za plaćanje putem kojih potrošači mogu provoditi sljedeće transakcije: polaganje novčanih sredstava, podizanje gotova novca te izvršavanje i primanje platnih transakcija u korist i od trećih osoba, uključujući izvršavanje kreditnih transfera. Zbog toga bi računi s ograničenijim funkcijama trebali biti isključeni. Na primjer, računi poput štednih računa i računa kreditnih kartica na kojima se novčana sredstva najčešće uplaćuju isključivo u svrhu otplate duga s kreditnih kartica, tekući računi za otplatu hipotekarnog kredita ili računi elektroničkog novca u načelu bi trebali biti izuzeti iz područja primjene ove Direktive. Međutim, ako bi se ti računi koristili za svakodnevne platne transakcije i ako bi sadržavali sve funkcije koje su navedene u tekstu iznad, oni će spadati u područje primjene ove Direktive. […]” ( 46 )

56.

To se provodi člankom 1. stavkom 6. Direktive 2014/92, u kojem se izričito navodi da tri minimalna zahtjeva za račune za plaćanje unutar područja primjene te direktive obuhvaćaju sposobnost uplatiti novčana sredstava na račun za plaćanje, podići gotov novac s takvog računa i „izvršavati i primati platne transakcije, uključujući kreditne transfere, u korist treće strane ili od treće strane” ( 47 ).

57.

Nadalje, u uvodnoj izjavi 14. Direktive 2014/92 navodi se: „Definicije sadržane u ovoj Direktivi trebale bi biti u najvećoj mogućoj mjeri usklađene s onima iz drugih zakonodavnih akata Unije, a posebno s onima sadržanima u Direktivi 2007/64/EZ i Uredbi (EU) br. 260/2012 […]” ( 48 )

58.

Slijedom navedenog, zahtjeve navedene u Direktivi 2014/92 za pojam „račun za plaćanje” trebalo bi uzeti u obzir prilikom tumačenja tog pojma iz članka 4. točke 14. Direktive 2007/64. Na temelju toga, smatram da se predmetni internetski izravni štedni račun ne može smatrati obuhvaćenim područjem primjene te odredbe s obzirom na njegove „ograničenije funkcije”, to jest s obzirom na to da ne omogućava imatelju računa da izvrši ili primi platnu transakciju prema ili od trećih stranaka.

59.

Opći cilj Direktive 2007/64 je, u skladu s uvodnom izjavom 60., uspostava jedinstvenog tržišta platnih usluga. Nadalje, kao što je potvrdio Sud, razne uvodne izjave Direktive 2007/64 podupiru cilj zaštite potrošača kao primatelja platnih usluga ( 49 ).

60.

U tom kontekstu, smatram da tumačenje pojma „račun za plaćanje” iz članka 4. točke 14. Direktive 2007/64 na način da on ne obuhvaća predmetni internetski izravni štedni račun ne bi bilo suprotno ciljevima koji se žele postići tom direktivom. Budući da se referentni račun nužno određuje kao „račun za plaćanje”, čini se da ne postoji potreba za „dvostrukom zaštitom” potrošača u vezi s predmetnim internetskim izravnim štednim računima kada se sva plaćanja trećim strankama moraju provesti preko referentnog računa ( 50 ).

61.

Uzimajući u obzir sva prethodna razmatranja, predlažem Sudu da na sljedeći način odgovori na pitanja koja je uputio Oberster Gerichtshof (Vrhovni sud, Austrija):

Članak 4. točku 14. Direktive 2007/64/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 13. studenoga 2007. o platnim uslugama na unutarnjem tržištu i o izmjeni direktiva 97/7/EZ, 2002/65/EZ, 2005/60/EZ i 2006/48/EZ te stavljanju izvan snage Direktive 97/5/EZ treba tumačiti na način da internetski štedni račun s kojim klijent (s dospijećem u istom danu i bez posebnog sudjelovanja banke) uporabom telebankarstva može izvršavati pologe i podizanja s referentnog računa (tekući račun u Austriji), koji glasi na njegovo ime, ne ulazi u pojam „račun za plaćanje” u skladu s člankom 4. točkom 14. te direktive i stoga nije obuhvaćen područjem primjene te direktive.