1. 

Koje su vrste štete koje Europska unija mora, na temelju članka 340. UFEU‑a, naknaditi pojedincima čije je pravo na suđenje u razumnom roku povrijedio Sud Europske unije? Točnije, u kojim okolnostima treba naknaditi štetu koja je navodno uzrokovana prekomjernim kašnjenjem?

2. 

To su u biti ključna pitanja postavljena u žalbama koje su Europska unija, koju zastupa Sud Europske unije ( 2 ), i društva Gascogne Sack Deutschland GmbH i Gascogne podnijeli protiv presude Općeg suda od 10. siječnja 2017. u predmetu T‑577/14, Gascogne Sack Deutschland i Gascogne/Europska unija (u daljnjem tekstu: pobijana presuda) ( 3 ), u kojoj je Europska unija tim društvima dodijelila određeni iznos u okviru naknade imovinske i neimovinske štete koju su pretrpjela zbog povrede razumnog roka za suđenje u predmetima u kojima su donesene presude od 16. studenoga 2011., Groupe Gascogne/Komisija, T‑72/06 ( 4 ) i Sachsa Verpackung/Komisija, T‑79/06 ( 5 ).

3. 

Uvelike slična pitanja postavljena su i u drugim četirima žalbama, od kojih je dvije podnijela Europska unija, a dvije druga društva, protiv dviju presuda kojima je Opći sud dodijelio naknadu za imovinsku i neimovinsku štetu koju su ta društva pretrpjela zbog povrede razumnog roka za suđenje. U tim ću postupcima također danas iznijeti mišljenje ( 6 ). Ovo mišljenje stoga treba sagledati zajedno s tim mišljenjima.

4.

Tužbama podnesenima 23. veljače 2006. društvo Sachsa Verpackung GmbH, koje je postalo Gascogne Sack Deutschland GmbH, s jedne strane, i društvo Groupe Gascogne SA, koje je postalo Gascogne, s druge strane, pokrenuli su postupak u skladu sa (sadašnjim) člankom 263. UFEU‑a protiv Odluke Komisije C(2005) 4634 od 30. studenoga 2005. o postupku primjene članka [101. UFEU‑a] (predmet COMP/F/38.354 – Industrijske vreće) (u daljnjem tekstu: Odluka C(2005) 4634) ( 7 ).

5.

Presudama od 16. studenoga 2011. Opći sud odbio je te tužbe ( 8 ). Gascogne Sack Deutschland i Gascogne podnijeli su žalbe protiv presuda Općeg suda. Presudama od 26. studenoga 2013. ( 9 ) Sud je odbio žalbe. Međutim, Sud je u svojoj presudi utvrdio da se „duljina postupka pred Općim sudom, koji je trajao gotovo 5 godina i 9 mjeseci, [nije mogla] opravdati ni jednom okolnošću” tog predmeta ( 10 ).

6.

Tužbom podnesenom 4. kolovoza 2014. Gascogne Sack Deutschland i Gascogne pokrenuli su u skladu s člankom 268. UFEU‑a protiv Europske unije postupak za naknadu štete koju su navodno pretrpjeli zbog duljine postupka pred Općim sudom u predmetima T‑72/06 i T‑79/06 u kojima su donesene presude od 16. studenoga 2011. U biti Gascogne Sack Deutschland i Gascogne su od Općeg suda zahtijevali da Europskoj uniji naloži plaćanje sljedećih iznosa: (i.) 1193467 eura s osnove pretrpljenih gubitaka zbog dodatnih plaćanja zakonskih kamata primijenjenih na glavnicu sankcije koju je izrekla Komisija po isteku razumnog roka; (ii.) 187571 eura s osnove pretrpljenih gubitaka zbog dodatnih plaćanja bankarske garancije po isteku razumnog roka; (iii.) 2000000 eura s osnove izgubljene dobiti ili pretrpljenih gubitaka zbog „neizvjesnosti”; (iv.) „najmanje”500000 eura s osnove neimovinske štete. Gascogne Sack Deutschland i Gascogne također zahtijevaju da se ti iznosi uvećaju za kompenzacijske i zatezne kamate po stopi koju primjenjuje Europska središnja banka (ESB) na svoje glavne operacije refinanciranja, uvećanoj za dva postotna boda, računajući od datuma kada je podnesen njihov zahtjev.

7.

Pobijanom presudom Opći sud naložio je Europskoj uniji plaćanje naknade društvu Gascogne u iznosu od 47064,33 eura na temelju imovinske štete koju je to društvo pretrpjelo zbog povrede obveze suđenja u razumnom roku u predmetima T‑72/06 i T‑79/06 u kojima su donesene presude od 16. studenoga 2011. Opći sud također je odlučio da se taj iznos naknade uvećava za kompenzacijske kamate koje teku od 4. kolovoza 2014. do objave te presude, u skladu s godišnjom stopom inflacije koju, u državi članici u kojoj je sjedište tog društva, za dotično razdoblje utvrđuje Eurostat. Opći sud zatim je Europskoj uniji naložio plaćanje naknade svakom od društava Gascogne Sack Deutschland GmbH i Gascogne u iznosu od 5000 eura na temelju neimovinske štete koju su ta društva pretrpjela zbog povrede razumnog roka za suđenje. Iznosi naknada imovinske i neimovinske štete uvećavaju se za zatezne kamate koje teku od objave ove presude do potpune isplate, prema stopi koju primjenjuje Europska središnja banka (ESB) na svoje glavne operacije refinanciranja, uvećanoj za dva postotna boda. U preostalom dijelu tužba je odbijena.

8.

U pogledu troškova, Opći sud naložio je da: (i.) Europska unija snosi vlastite troškove i troškove koje su pretrpjeli Gascogne Sack Deutschland i Gascogne nastale zbog prigovora nedopuštenosti povodom kojeg je doneseno rješenje od 2. veljače 2015., Gascogne Sack Deutschland i Gascogne/Europska unija, T‑577/14 ( 11 ); (ii.) Gascogne Sack Deutschland i Gascogne, s jedne strane, i Europska unija, s druge strane, snose vlastite troškove nastale zbog tužbe povodom koje je donesena presuda i (iii.) Europska komisija snosi vlastite troškove.

9.

Žalbom podnesenom 17. ožujka 2017. Europska unija od Suda zahtijeva da:

10.

Gascogne Sack Deutschland i Gascogne pak od Suda zahtijevaju da:

11.

Žalbom podnesenom 22. ožujka 2017. Gascogne Sack Deutschland i Gascogne od Suda zahtijevaju da:

12.

Europska unija pak od Suda zahtijeva da:

13.

U postupku u predmetu C‑138/17 P Europskoj komisiji dopušteno je intervenirati u potporu zahtjevu Europske unije.

14.

Odlukom predsjednika prvog vijeća od 17. travnja 2018. predmeti C‑138/17 P i C‑146/17 P spojeni su u svrhu donošenja mišljenja i presuda.

15.

U svojem zahtjevu u predmetu C‑138/17 P Europska unija ističe tri žalbena razloga. Svojim prvim i drugim žalbenim razlogom Europska unija tvrdi da je Opći sud počinio pogrešku koja se tiče prava time što je pogrešno tumačio pojam „uzročna veza” odnosno „šteta”. Svojim trećim žalbenim razlogom Europska unija tvrdi da je Opći sud počinio pogrešku koja se tiče prava te da je iznio nedostatno obrazloženje pri utvrđivanju razdoblja tijekom kojeg je pretrpljena imovinska šteta. Europska komisija u biti se slaže s Europskom unijom.

16.

Gascogne Sack Deutschland i Gascogne tvrde da žalbu Europske unije treba odbaciti kao djelomično nedopuštenu (drugi žalbeni razlog) i odbiti kao djelomično neosnovanu (prvi i treći žalbeni razlog).

17.

U svojem zahtjevu u predmetu C‑146/17 P Gascogne Sack Deutschland i Gascogne ističu sedam žalbenih razloga. Svojim prvim žalbenim razlogom tvrde da je Opći sud pogrešno primijenio načelo non ultra petita time što je odbio dodijeliti naknadu imovinske štete pretrpljene prije 30. svibnja 2011. Svojim drugim žalbenim razlogom Gascogne Sack Deutschland i Gascogne tvrde da pobijana presuda sadržava proturječno rasuđivanje u pogledu: (i.) izračuna razdoblja kojim je prekoračeno razumno trajanje suđenja i (ii.) razdoblja za koje je dodijeljena naknada imovinske štete. Svojim trećim žalbenim razlogom Gascogne Sack Deutschland i Gascogne tvrde da je Opći sud, time što je primijenio metodu izračuna imovinske štete koja je različita od one koju su oni predložili, povrijedio njihova prava obrane. Četvrti, peti, šesti i sedmi žalbeni razlog društava Gascogne Sack Deutschland i Gascogne odnose se na utvrđenja Općeg suda u pogledu navodne neimovinske štete. Njima se u biti tvrdi da je Opći sud počinio pogrešku koja se tiče prava time što je odbio njihov zahtjev za naknadu štete u iznosu od „najmanje”500000 eura, uz obrazloženje da bi se dodjelom takve naknade doveo u pitanje iznos novčane kazne koja je društvima Gascogne Sack Deutschland i Gascogne izrečena Odlukom C(2005) 4634. Također kritiziraju pobijanu presudu jer ne sadržava dovoljno obrazloženje u pogledu dodjele naknade u iznosu od 5000 eura za neimovinsku štetu.

18.

Europska unija pak tvrdi da su žalbeni razlozi društava Gascogne Sack Deutschland i Gascogne neosnovani (prvi, drugi, treći i dio sedmog žalbenog razloga) ili bespredmetni (četvrti, peti, šesti i dio sedmog žalbenog razloga).

19.

U ovom ću mišljenju najprije ispitati žalbene razloge koji se odnose na imovinsku štetu, a zatim one koji se odnose na neimovinsku štetu.

20.

Tri žalbena razloga koje je Europska unije istaknula u predmetu C‑138/17 P, kao i prvi, drugi i treći žalbeni razlog koje su Gascogne Sack Deutschland i Gascogne istaknuli u predmetu C‑146/17 P, svi se odnose na utvrđenja Općeg suda u pogledu imovinske štete koju su navodno pretrpjeli Gascogne Sack Deutschland i Gascogne. Konkretno, obje stranke tvrde da je Opći sud počinio pogrešku koja se tiče prava pri ispitivanju zahtjeva društava Gascogne Sack Deutschland i Gascogne za naknadu štete koja je nastala zbog troškova bankarske garancije koju su ta društva pružila Komisiji kako bi izbjegla da odmah podmire novčanu kaznu izrečenu Odlukom C(2005) 4634.

21.

Smatram da je prikladno da svoju pravnu analizu tih pitanja započnem ispitivanjem zahtjeva koji se odnose na troškove bankarske garancije koje je platio Gascogne. Stoga ću početi s prvim žalbenim razlogom koji je istaknula Europska unija. Naknadno ću, samo zbog cjelovitosti, razmotriti drugi žalbeni razlog Europske unije. Nakon toga neće biti potrebno ispitivati preostale žalbene razloge, koje su istaknuli Europska unija te Gascogne Sack Deutschland i Gascogne i koji se odnose na troškove bankarske garancije.

22.

Svojim prvim žalbenim razlogom u predmetu C‑138/17 P Europska unija, koju podupire Europska komisija, prigovara načinu na koji je Opći sud tumačio i primijenio pojam „uzročna veza”. Europska unija u biti tvrdi da ne postoji izravna uzročna veza između toga što je Opći sud povrijedio obvezu suđenja u razumnom roku u predmetima T‑72/06 i T‑79/06 i štete društva Gascogne proizašle iz plaćanja troškova bankarske garancije. Osobito, Europska unija naglašava da je ta šteta prouzročena odlukom društva Gascogne da zadrži bankarsku garanciju tijekom cijelog postupka umjesto da plati novčanu kaznu koju je izrekla Komisija.

23.

Gascogne Sack Deutschland i Gascogne pak u tom pogledu brane pobijanu presudu: konkretno, smatraju da je Opći sud pravilno razlikovao ovaj predmet od drugih predmeta koje su prethodno ispitivali sudovi Unije. Gascogne Sack Deutschland i Gascogne također smatraju da argumenti Europske unije predstavljaju „zlouporabu postupka” i u biti dovode u pitanje utvrđenja Općeg suda u presudama od 26. studenoga 2013., Gascogne Sack Deutschland/Komisija, C‑40/12 P i Groupe Gascogne/Komisija, C‑58/12 P.

24.

U nastavku ću najprije ukratko iznijeti rasuđivanje Općeg suda, a zatim ću objasniti zašto je, prema mojem mišljenju, prvi žalbeni razlog Europske komisije osnovan.

25.

U točkama 79. i 80. pobijane presude Opći sud podsjetio je na ustaljenu sudsku praksu prema kojoj šteta za koju se zahtijeva naknada u okviru tužbe radi utvrđivanja izvanugovorne odgovornosti Unije mora biti stvarna i odrediva, što je na tužitelju da dokaže. Također je na tužitelju da dokaže postojanje uzročne veze, odnosno dovoljno izravne veze, između prigovorenog ponašanja i štete na koju se poziva.

26.

U točkama 111. i 114. do 116. pobijane presude Opći sud napomenuo je da Gascogne ne bi bio morao platiti troškove bankarske garancije tijekom razdoblja koje odgovara prekoračenju razumnog roka za suđenje da u postupku u predmetima T‑72/06 i T‑79/06 nije došlo do tog prekoračenja. Prema njegovu mišljenju, to je značilo da postoji uzročna veza između povrede obveze suđenja u razumnom roku i nastanka štete koju je Gascogne pretrpio zbog toga što je to društvo plaćalo troškove bankarske garancije tijekom razdoblja prekoračenja.

27.

Upućivanjem na prethodnu sudsku praksu (u daljnjem tekstu: sudska praksa Holcim) ( 12 ), Opći sud je u točki 118. pobijane presude utvrdio da su, u načelu, troškovi bankarske garancije koji su nastali za društvo sankcionirano odlukom Komisije proizašli iz vlastita izbora tog društva da podnese bankarsku garanciju kako ne bi izvršilo obvezu plaćanja novčane kazne u roku koji je određen spornom odlukom. Stoga se taj trošak ne može uobičajeno smatrati kao izravna posljedica ponašanja institucije.

28.

Međutim, Opći sud je zatim u točkama 119. do 121. pobijane presude razlikovao predmetni slučaj od predmeta na temelju kojih je razvijena sudska praksa Holcim. Opći sud smatrao je da se, u trenutku kada su Gascogne Sack Deutschland i Gascogne podnijeli tužbu u predmetima T‑72/06 i T‑79/06 i u trenutku kada je Gascogne podnio bankarsku garanciju, povreda obveze suđenja u razumnom roku nije mogla predvidjeti te da su Gascogne Sack Deutschland i Gascogne mogli legitimno očekivati da će se s njihovim tužbama postupati u razumnom roku. Opći sud također je napomenuo da je do prekoračenja razumnog roka za suđenje u predmetima T‑72/06 i T‑79/06 došlo nakon prvotnog izbora društva Gascogne da podnese bankarsku garanciju. Zato je tvrdio da se ne može smatrati da je povezanost između prekoračenja razumnog roka za suđenje u predmetima T‑72/06 i T‑79/06 i plaćanja troškova bankarske garancije tijekom razdoblja prekoračenja prekinuta prvotnim izborom društva Gascogne da ne plati odmah novčanu kaznu i da podnese bankarsku garanciju. Stoga je u točki 122. pobijane presude zaključio da je uzročna veza dovoljno izravna u smislu članka 340. UFEU‑a.

29.

Rasuđivanje Općeg suda je, prema mojem mišljenju, pogrešno. Opći sud u biti prihvaća zaključke koji proizlaze iz sudske prakse Holcim, ali zatim razlikuje ovaj predmet od predmeta iz te sudske prakse. Poput Općeg suda, vjerujem da je sudska praksa Holcim utemeljena, ali, za razliku od Općeg suda, ne smatram da je ovaj predmet znatno drukčiji od potonjih predmeta: prema mojem mišljenju, nijedan od dvaju razloga koje je Opći sud iznio za to razlikovanje, zasebno ili zajedno, nije uvjerljiv.

30.

Prije nego što detaljno objasnim zašto to smatram, želio bih naglasiti da se, u skladu s ustaljenom sudskom praksom, članak 340. ne može tumačiti kao da se njime od Unije zahtijeva da naknadi svaku štetnu posljedicu postupanja svojih institucija, čak i ako je s njime široko povezana ( 13 ). Prema tome, u tužbi zbog izvanugovorne odgovornosti Unije nije dovoljno da je ponašanje koje se stavlja na teret jedan od uzroka navodne štete, nego to ponašanje mora biti odlučujući uzrok štete ( 14 ). Drugim riječima, dovoljna veza postoji samo kada je šteta izravna posljedica nezakonitog postupanja odgovorne institucije te ne ovisi o postojanju ili nepostojanju drugih uzroka, bilo pozitivnih ili negativnih ( 15 ).

31.

Prvi razlog koji je Opći sud iznio za razlikovanje ovog predmeta od onih u kojima je donesena sudska praksa Holcim jest da se, u trenutku kad su Gascogne Sack Deutschland i Gascogne podnijeli svoje tužbe u predmetima T‑72/06 i T‑79/06 i u trenutku kad je Gascogne podnio bankarsku garanciju, povreda obveze suđenja u razumnom roku nije mogla predvidjeti.

32.

Međutim, kao prvo, to je utvrđenje netočno. Nažalost, određeni broj predmeta o kojima je Opći sud odlučivao kratko prije nego što su podnesene tužbe u predmetima T‑72/06 i T‑79/06 bio je dugotrajan ( 16 ). To je osobito točno u pogledu predmeta koji se odnose na primjenu pravila Unije o tržišnom natjecanju ( 17 ), osobito onih o zabranjenim sporazumima koji su poznati po tome da su složeni i dugotrajni te mogu zahtijevati istodobno ili usklađeno odlučivanje o nekoliko predmeta.

33.

Točno je da su Gascogne Sack Deutschland i Gascogne, kao i bilo koji drugi tužitelj, mogli očekivati da se o njihovim predmetima odluči u razumnom roku. Međutim, s obzirom na praksu i broj predmeta Općeg suda u vrijeme nastanka činjenica, bilo je neizvjesno i teško izračunati vjerojatno trajanje postupka kako bi se procijenio mogući ukupni trošak bankarske garancije.

34.

Kao drugo i još važnije, neovisno o tome je li se prekomjerno kašnjenje u predmetima T‑72/06 i T‑79/06 moglo predvidjeti, Opći sud pogrešno je upotrijebio pojam „predvidljivost” kako bi utvrdio postojanje dovoljne uzročne veze koja dovodi do odgovornosti Europske unije.

35.

Ključno pitanje u predmetnom slučaju nije je li žrtva navodne štete mogla predvidjeti nezakonit događaj koji je prouzročio navodnu štetu. Za utvrđivanje izvanugovorne odgovornosti Europske unije u ovom predmetu najvažniji je odgovor na pitanje je li navodna šteta izravna posljedica nezakonitog ponašanja institucije.

36.

To pitanje Opći sud nije detaljno ispitao. Čini mi se da je, u kontekstu tog ispitivanja, moguća nepredvidljivost prekomjernog kašnjenja mogla biti relevantna samo u dvjema okolnostima. Međutim, nijedna se od tih okolnosti ne primjenjuje u predmetnom slučaju.

37.

S jedne strane, taj je element mogao biti relevantan da Gascogne Sack Deutschland i Gascogne nisu mogli naknadno promijeniti svoju prvotnu odluku da odgode plaćanje i podnesu bankarsku garanciju. Ipak, kao što ću dokazati u točkama 48. do 52. u nastavku, to nije tako: Gascogne Sack Deutschland i Gascogne mogli su u bilo kojem trenutku tijekom sudskog postupka podmiriti novčanu kaznu i povući bankarsku garanciju. Iako se isprva ta nova okolnost nije mogla predvidjeti, Gascogne Sack Deutschland i Gascogne mogli su dakle prilagoditi svoje ponašanje u skladu s njom.

38.

S druge strane, moguća nepredvidljivost prekomjernog kašnjenja mogla je biti relevantna i da je Europska unija pred Općim sudom tvrdila da Gascogne Sack Deutschland i Gascogne nisu pokazali razumnu pažnju pri izbjegavanju ili ograničavanju opsega štete koja je mogla proizaći iz njihova izbora da odgode plaćanje novčane kazne do kraja sudskog postupka.

39.

U tom pogledu treba uzeti u obzir da, u skladu s ustaljenom sudskom praksom, u tužbenom postupku zbog izvanugovorne odgovornosti treba provjeriti je li osoba kojoj je nanesena šteta pokazala, kao oprezna osoba, razumnu pažnju pri izbjegavanju ili ograničavanju opsega štete, unatoč riziku da štetu snosi sama. Uzročna veza može se prekinuti zbog nemara osobe kojoj je nanesena šteta ako se dokaže da je taj nemar odlučujući uzrok te štete ( 18 ).

40.

Međutim, to nije razlog zbog kojeg je Opći sud uputio na taj element u pobijanoj presudi. Opći sud nije primijenio kriterij predvidljivosti pri ispitivanju toga jesu li Gascogne Sack Deutschland i Gascogne svojim nemarom prekinuli uzročnu vezu između navodne štete i ponašanja institucije Unije koje se stavlja na teret; umjesto toga je upotrijebio taj pojam kako bi najprije utvrdio postojanje takve veze.

41.

Ipak, moguća predvidljivost događaja koji je prouzročio navodnu štetu uopće se ne odnosi na odlučujući čimbenik navodne štete. Čak i pod pretpostavkom da se prekomjerno kašnjenje nije moglo predvidjeti, ta činjenica nije ni potrebna ni dovoljna za utvrđivanje odgovornosti Europske unije.

42.

S obzirom na prethodno navedeno, smatram da je Opći sud u pobijanoj presudi pogrešno protumačio i primijenio pojam „predvidljivost” u smislu članka 340. UFEU‑a pri utvrđivanju postojanja uzročne veze između navodne štete i ponašanja koje se stavlja na teret.

43.

Drugi razlog koji je Opći sud iznio za razlikovanje ovog predmeta od onih u kojima je donesena sudska praksa Holcim jest da je do prekoračenja razumnog roka za suđenje u predmetima T‑72/06 i T‑79/06 došlo nakon prvotnog izbora društava Gascogne Sack Deutschland i Gascogne da podnesu bankarsku garanciju.

44.

Taj element, prema mojem mišljenju, također nije relevantan.

45.

Najprije, treba uzeti u obzir da je odluka Komisije, kao što je Odluka C(2005) 4634, pravno obvezujuća te se smatra valjanom dok je ne ukinu sudovi Unije. Ako poduzetnik koji je sankcioniran novčanom kaznom koju je izrekla Komisija smatra da je odluka Komisije nezakonita i da bi njezina neposredna primjena mogla prouzročiti nepopravljivu štetu, taj poduzetnik može sudovima Unije podnijeti zahtjev za određivanje privremenih mjera na temelju članaka 278. i 279. UFEU‑a i istodobno osporavati valjanost te odluke.

46.

Ako se ne podnese takav zahtjev ili ako sudovi Unije odbiju takav zahtjev, pravilo je da novčanu kaznu treba platiti u roku koji je određen u odluci. Ipak, proračunskim pravilima Unije ( 19 ) Komisiji se omogućuje da odobri odgodu plaćanja novčane kazne ako se dužnik obveže na plaćanje kamate na zakašnjelo plaćanje i preda financijsko jamstvo koje pokriva nepodmireni dug po glavnici i kamati.

47.

Tako se izbor nudi poduzetnicima koji namjeravaju osporavati novčanu kaznu pred sudovima Unije da se odluče za trenutno plaćanje (pravilo) ili da zatraže mogućnost podnošenja bankarske garancije (iznimka). Izbor poduzetnika mora biti financijski neutralan za Uniju: odgoda plaćanja ne smije dovesti do gubitka za proračun Unije. Računovodstveni službenik koji, u suradnji s odgovornim dužnosnikom za ovjeravanje, donosi odluku o zahtjevu poduzetnika za odgodu plaćanja nema ovlast mijenjati vrijednost novčane kazne koju je utvrdila Komisija kao institucija (odnosno Kolegij povjerenika). Istodobno, poduzetnikova odluka da odmah podmiri novčanu kaznu, unatoč njegovoj namjeri da osporava odluku Komisije pred sudovima Unije, ne smije dovesti do neopravdanog bogaćenja Europske unije. Stoga, s jedne strane, ako sudovi Unije potvrde odluku Komisije, novčanu kaznu čije je plaćanje odgođeno treba platiti s kamatama. S druge strane, poništenje sporne odluke Komisije dovodi do obveze Unije da vrati plaćeni iznos uvećan za primjenjivu kamatnu stopu ( 20 ).

48.

Odluka o odgodi plaćanja novčane kazne očito poduzetniku omogućuje nastavak korištenja odgovarajućih iznosa dok je sudski postupak u tijeku. Međutim, to također podrazumijeva određene dodatne troškove (povezane s podnošenjem bankarske garancije) koje poduzetnik mora pristati snositi, čak i ako konačno dobije poništenje pobijane odluke. Stoga je na svakom poduzetniku kojem je Komisija izrekla novčanu kaznu da ocijeni je li financijski u njegovu interesu da pomiri novčanu kaznu u određenom roku ili da zahtijeva odgodu plaćanja te podnese bankarsku garanciju.

49.

Važno je da, za razliku od onoga što je tvrdio Opći sud, to nije odabir koji se može učiniti samo jedanput. Svaki poduzetnik koji odluči podnijeti garanciju uvijek može povući svoju prvotnu odluku i platiti novčanu kaznu ( 21 ). Tako izbjegava rast dodatnih kamata na glavnicu te može povući bankarsku garanciju koju je prethodno ugovorio.

50.

U skladu s pravom Unije, ništa ne sprječava poduzetnika da okonča garanciju i podmiri novčanu kaznu kada smatra da je takvo postupanje povoljnije. Stoga se može pretpostaviti da, ako ni u jednom trenutku tijekom postupka poduzetnik ne promijeni svoj prvotni izbor, to znači da taj poduzetnik smatra da je zadržavanje bankarske garancije i dalje u njegovu najboljem interesu. Naime, pitanje hoće li prvotna odluka kasnije i dalje biti povoljna ovisi o više čimbenika koji se, kao što naglašava Komisija, mogu s vremenom znatno mijenjati (trošak pozajmljivanja novca, naknade koje banka primjenjuje na garanciju, povrat od dospjelog iznosa kada je uložen u druge sektore itd.). Stoga je s ekonomskog gledišta razumno pretpostaviti da bi poduzetnik mogao redovito preispitivati svoju prvotnu odluku.

51.

Prema tome, kao što je točno tvrdila Europska unija, odabir da se ugovori bankarska garancija umjesto da se podmiri novčana kazna koju je izrekla Komisija nije donesen samo na početku postupka: taj su odabir Gascogne Sack Deutschland i Gascogne slobodno i svjesno održavali (ili potvrđivali) tijekom cijelog trajanja tih sudskih postupaka u predmetima T‑72/06 i T‑79/06, čak i kada su ti postupci postali dugotrajni.

52.

To su u određenoj mjeri potvrdili Gascogne Sack Deutschland i Gascogne. U svojem odgovoru na tužbu potvrđuju da su bili svjesni da su u bilo kojem trenutku tijekom postupka mogli podmiriti novčanu kaznu i povući bankarsku garanciju.

53.

Zaključno, drugi razlog Općeg suda da ovaj predmet razlikuje od predmeta u kojem je donesena sudska praksa Holcim stoga se temelji na pogrešnoj pretpostavci: da je jedina važna odluka u ovom predmetu prvotna odluka društava Gascogne Sack Deutschland i Gascogne da odgode plaćanje i ugovore bankarsku garanciju prije početka postupka.

54.

Činjenica da je ta pretpostavka pogrešna neizravno je potvrđena i u pobijanoj presudi.

55.

U točki 130. pobijane presude Opći sud utvrdio je da nije postojala dovoljno izravna uzročna veza u pogledu troška bankarske garancije nakon objave presuda u predmetima T‑72/06 i T‑79/06. Opći sud smatrao je da plaćanje takvih troškova proizlazi iz osobnog i neovisnog izbora društava Gascogne Sack Deutschland i Gascogne nakon objave te presude da ne plate novčanu kaznu, da ne zatraže suspenziju primjene Odluke C(2005) 4634 i da protiv gore navedene presude podnesu žalbu. S obzirom na navedeno, nije mi jasno zašto je Opći sud smatrao da je odluka o zadržavanju bankarske garancije bila odlučujuća za isključivanje odgovornosti Europske unije nakon objave presude, a ne prije.

56.

Kao što je tvrdila Europska unija, čini se da između tih razdoblja nema značajne razlike koja bi mogla biti relevantna u skladu s člankom 340. UFEU‑a. Gascogne Sack Deutschland i Gascogne također su tijekom prvostupanjskog postupka svjesno odlučili da neće zahtijevati suspenziju primjene sporne odluke i da će zadržati bankarsku garanciju do završetka tog postupka. Točkom 130. pobijane presude tako se potvrđuje da elementi koje je Opći sud u točkama 119. do 121. iste presude smatrao relevantnima za razlikovanje ovog predmeta od sudske prakse Holcim nisu bitni.

57.

Zaključno, ne može se osporavati da je činjenica da su Gascogne Sack Deutschland i Gascogne morali snositi troškove bankarske garancije koju su pružili Komisiji tijekom razdoblja prekoračenja posljedica, među ostalim toga da Opći sud nije svoju odluku donio u razumnom roku.

58.

Međutim, to nije bio odlučujući uzrok navodne štete. Odlučujući čimbenik bila je odluka društava Gascogne Sack Deutschland i Gascogne da se na njih nastavi primjenjivati izuzeće od obveze plaćanja dospjele novčane kazne, pri čemu su ona u potpunosti bila svjesna troškova i rizika svojeg odabira. Prema tome, načela koja proizlaze iz sudske prakse Holcim primjenjiva su i na ovaj predmet.

59.

Iz svih tih razloga smatram da je Opći sud počinio pogrešku pri tumačenju i primjeni pojma „uzročna veza” u smislu članka 340. UFEU‑a. Prema mojem mišljenju, ne postoji dovoljno izravna uzročna veza između povrede koju je Opći sud počinio u predmetima T‑72/06 i T‑79/06 u odnosu na svoju obvezu donošenja presude u razumnom roku i navodne štete društava Gascogne Sack Deutschland i Gascogne koja proizlazi iz plaćanja troškova bankarske garancije tijekom razdoblja prekoračenja.

60.

Tim se zaključkom ni u kojem slučaju ne dovode u pitanje utvrđenja Suda u presudama od 26. studenoga 2013., Gascogne Sack Deutschland/Komisija (C‑40/12 P), i Groupe Gascogne/Komisija (C‑58/12 P). Suprotno onome što tvrde Gascogne Sack Deutschland i Gascogne, u tim je presudama Suda samo presuđeno da je Opći sud povrijedio obvezu suđenja u razumnom roku u predmetima T‑72/06 i T‑79/06. Međutim, nije presuđeno da postoji bilo kakva šteta koja proizlazi iz te povrede. Sud je zapravo istaknuo da je „obveza Općeg suda da ocijeni kako značajnost navodne štete tako i uzročnu vezu između nje i prekomjerne duljine sudskog postupka razmatrajući dokaze koji su u tu svrhu dostavljeni” ( 22 ).

61.

Naposljetku, podnošenjem žalbe pred Sudom protiv utvrđenja Općeg suda o postojanju imovinske štete koju treba nadoknaditi Europska unija nije počinila nikakvu „zlouporabu postupka”, kao što to tvrde Gascogne Sack Deutschland i Gascogne. Kao što sam detaljno objasnio u točkama 19. do 36. svojeg mišljenja u predmetu Kendrion, činjenica da Europsku uniju u tim postupcima zastupa Sud Europske unije ne dovodi do sukoba interesa. U argumentima društava Gascogne Sack Deutschland i Gascogne zanemarena je razlika koju treba uzeti u obzir između Suda Europske unije kao institucije i sudskih tijela koja su dio te institucije (trenutačno, Sud i Opći sud) ( 23 ). Sud, kao sudsko tijelo koje odlučuje o žalbi, ispunjava kriterij za objektivnu i subjektivnu nepristranost koji je utvrđen u članku 47. Povelje Europske unije o temeljnim pravima.

62.

S obzirom na navedeno, pobijanu presudu treba ukinuti u dijelu u kojem se Europskoj uniji nalaže plaćanje naknade društvu Gascogne u iznosu od 47064,33 eura na temelju imovinske štete koju je to društvo pretrpjelo zbog povrede obveze suđenja u razumnom roku u predmetima u kojima su donesene presude od 16. studenoga 2011., Groupe Gascogne/Komisija (T‑72/06, neobjavljena, EU:T:2011:671), i Sachsa Verpackung/Komisija (T‑79/06, neobjavljena, EU:T:2011:674).

63.

To znači da, ako se Sud složi sa mnom u tom pogledu, ne treba ispitati drugi i treći žalbeni razlog koje je Europska unija istaknula u predmetu C‑138/17 P te prvi, drugi i treći žalbeni razlog koje su Gascogne Sack Deutschland i Gascogne istaknuli u predmetu C‑146/17 P. Međutim, zbog važnosti postavljenog pitanja za buduće predmete, smatram da bi moglo biti korisno, samo radi cjelovitosti, razmotriti drugi žalbeni razlog koji je iznijela Europska unija.

64.

Svojim drugim žalbenim razlogom Europska unija, koju podupire Komisija, tvrdi da je Opći sud pogrešno protumačio pojam „šteta”. Prema njezinu mišljenju, prvostupanjski sud trebao je ispitati jesu li troškovi bankarske garancije koje je Gascogne platio tijekom razdoblja prekoračenja bili veći od prednosti koju je ostvario od posjedovanja iznosa jednakog toj novčanoj kazni. Gascogne Sack Deutschland i Gascogne pak su od Suda zahtijevali da odbaci taj žalbeni razlog kao nedopušten jer se njime u žalbenoj fazi uvode novi argumenti. Podredno, smatraju da je drugi žalbeni razlog Europske unije neosnovan jer ne postoji veza između prednosti koje su potencijalno ostvarili i gubitaka koje su pretrpjeli tijekom razdoblja prekoračenja.

65.

Čini mi se da se je taj žalbeni razlog dopušten i osnovan.

66.

Najprije, smatram da su prigovori društava Gascogne Sack Deutschland i Gascogne u pogledu dopuštenosti tog žalbenog razloga neuvjerljivi. U skladu s ustaljenom sudskom praksom, žalitelj je ovlašten podnijeti žalbu u kojoj će pred Sudom istaknuti žalbene razloge koji proizlaze iz same pobijane presude i kojima je cilj osporavanje osnovanosti te presude u pogledu primjene prava ( 24 ).

67.

Ovaj žalbeni razlog usmjeren je protiv točaka 111. do 131. pobijane presude, u kojima je, prema mišljenju Europske unije, Opći sud pogrešno protumačio pojam „štete” u smislu članaka 268. i 340. UFEU‑a. Konkretno, Europska unija smatra da je presuda proturječna jer se u njoj primjenjuje kada se razmatra treba li navodni gubitak koji se sastoji od plaćanja troškova bankarske garancije smatrati „štetom”, na temelju odredbi UFEU‑a, pravni test koji je različit od onog koji je primijenjen kada je ispitivao navodni gubitak koji se sastoji od plaćanja kamata na iznos novčane kazne.

68.

Nadalje, smatram da je kritika pobijane presude koju je Europska unija iznijela o tom pitanju uvjerljiva. Naime, smatram da je Opći sud počinio pogrešku koja se tiče prava time što je, bez konkretnog objašnjenja ili daljnjeg ispitivanja, u točkama 111. i 114. pobijane presude troškove bankarske garancije tijekom razdoblja prekoračenja izjednačio sa štetom koju treba naknaditi u skladu s člankom 340. UFEU‑a.

69.

Ta dva pojma treba razlikovati.

70.

Djelovanje ili propust institucije Unije može imati različite posljedice na financijsku situaciju poduzetnika kao što su Gascogne Sack Deutschland i Gascogne. Zbog njih poduzetnik može snositi određene troškove, ali istodobno može ostvariti određenu dobit. U smislu članka 340. UFEU‑a, „šteta” postoji samo kada je neto razlika između troškova i dobiti negativna ( 25 ). Drugim riječima, mora postojati ukupni gubitak koji proizlazi iz ponašanja koje se stavlja na teret. U protivnom bi došlo do paradoksalne situacije u kojoj bi, unatoč financijskoj koristi od ponašanja institucije Unije, poduzetnik također imao pravo zatražiti dodatne iznose od Unije.

71.

Kao što je objašnjeno u točkama 48. i 50. ovog mišljenja, poduzetnikova odluka da odgodi plaćanje i ugovori bankarsku garanciju, s jedne strane, dovodi do određenog troška, ali, s druge strane, također omogućuje poduzetniku da se određeno vrijeme koristi iznosom od kojeg može ostvariti dobit. Ti različiti učinci nisu nepovezani, kao što pogrešno navode Gascogne Sack Deutschland i Gascogne, nego su neodvojivo povezani: oni su dvije strane istog novčića.

72.

Ekonomski gledano, odabir odgode plaćanja novčane kazne uglavnom je oblik financiranja predmetnog poduzetnika: do završetka sudskog postupka taj poduzetnik praktično pozajmljuje novac koji duguje Europskoj uniji od same Europske unije. Ukupni trošak financiranja, jednostavno rečeno, jest zbroj troškova bankarske garancije i, ako poduzetnik izgubi u sudskom postupku, kamata koje eventualno duguje na glavnicu. Međutim, u pobijanoj presudi ističu se samo troškovi koje snose Gascogne Sack Deutschland i Gascogne te se ne spominje moguća dobit ili ušteda koju su ta društva ostvarila zahvaljujući odgodi plaćanja.

73.

Prema mojem mišljenju, to je pogreška koju je počinio Opći sud. Kao što je navedeno u točki 50. ovog mišljenja, smatra se da poduzetnik uvijek djeluje na način koji smatra razumnim iz ekonomske i financijske perspektive. Stoga se može razumno pretpostaviti da su Gascogne Sack Deutschland i Gascogne tijekom cijelog trajanja sudskih postupaka u predmetima T‑72/06 i T‑79/06 smatrali da je povoljnije nastaviti pozajmljivati od Unije iznos koji odgovara novčanoj kazni, nego se služiti vlastitim novčanim sredstvima ili taj iznos pozajmiti od kreditnih institucija.

74.

Ako je tako, ne može se isključiti da prekomjerno kašnjenje u suđenju u predmetima T‑72/06 i T‑79/06 ne samo da nije uzrok gubitka društava Gascogne Sack Deutschland i Gascogne, nego da su ta društva od njega ostvarila financijsku korist. Ipak, to nije nešto što se može utvrditi na temelju pobijane presude jer je Opći sud smatrao, bez daljnjeg ispitivanja, da troškovi bankarske garancije tijekom razdoblja prekoračenja odgovaraju pretrpljenoj šteti koju je Gascogne pretrpio u tom razdoblju.

75.

Konačno, dodao bih da se čini da je pobijana presuda proturječna i u tom pogledu. Naime, što se tiče drugog oblika navodne štete (plaćanje kamata na iznos novčane kazne), Opći sud smatrao je da Gascogne Sack Deutschland i Gascogne nisu podnijeli elemente kojima bi se dokazalo da je u razdoblju prekoračenja „iznos zateznih kamata, koje su kasnije plaćene Komisiji, bio veći od koristi koju su mogli imati na temelju raspolaganja iznosom jednakim iznosu novčane kazne uvećane za zatezne kamate” ( 26 ).

76.

Teško je razumjeti zašto Opći sud nije primijenio sličan standard na navodnu štetu koja se sastoji od plaćanja troškova bankarske garancije za isto razdoblje.

77.

Zaključno, drugi žalbeni razlog koji je istaknula Europska unija također je osnovan. Kao što je navedeno u točki 62. ovog mišljenja, slijedom toga treba ukinuti točku 1. izreke pobijane presude. Posljedično, ne treba ispitati treći žalbeni razlog koji je Europska unija istaknula u predmetu C‑138/17 P, pa ni prvi, drugi i treći žalbeni razlog koje su Gascogne Sack Deutschland i Gascogne istaknuli u predmetu C‑146/17 P.

78.

Četvrti, peti, šesti i sedmi žalbeni razlog koje su Gascogne Sack Deutschland i Gascogne istaknuli u predmetu C‑146/17 P odnose se na točke 151. do 165. pobijane presude u kojoj je Opći sud dodijelio naknadu svakom od društava Gascogne Sack Deutschland i Gascogne u iznosu od 5000 eura na temelju neimovinske štete koju su ta društva pretrpjela zbog povrede obveze suđenja u razumnom roku u predmetima T‑72/06 i T‑79/06. Gascogne Sack Deutschland i Gascogne tvrde da je Opći sud počinio nekoliko pogrešaka koje se tiču prava te od Suda zahtijevaju da im dodijeli veći iznos, u skladu s njihovim zahtjevom iz prvog stupnja.

79.

Četiri žalbena razloga koji se odnose na neimovinsku štetu ispitat ću zajedno u nastavku. Iz razloga koje ću objasniti, slažem se s Europskom unijom da su argumenti koje su istaknuli Gascogne Sack Deutschland i Gascogne bespredmetni ili neosnovani.

80.

Kao prvo, Gascogne Sack Deutschland i Gascogne prigovaraju Općem sudu jer je u točkama 161. do 163. pobijane presude utvrdio da bi se naknadom za neimovinsku štetu koju traže („najmanje”500000 eura) zbog njezina iznosa doveo u pitanje iznos novčane kazne koja im je izrečena Odlukom C(2005) 4634, iako nije dokazano da je povreda razumnog roka za suđenje u predmetima T‑72/06 i T‑79/06 utjecala na iznos te novčane kazne. Kao drugo, Gascogne Sack Deutschland i Gascogne tvrde da je Opći sud svojim tvrdnjama u točkama 161. do 163. pobijane presude također lišio članke 256. i 340. UFEU‑a učinkovitosti. Opći sud u biti je odbio dodijeliti naknadu za svu pretrpljenu štetu te je time povrijedio njihovo pravo na djelotvoran pravni lijek.

81.

Ti se argumenti, prema mojem mišljenju, temelje na pogrešnom tumačenju pobijane presude. U biti su bespredmetni ili neosnovani.

82.

Najprije, može biti korisno jasno definirati što treba smatrati, prema mojem mišljenju, „neimovinskom” štetom u smislu UFEU‑a. U tom pogledu treba uzeti u obzir da je cilj naknade na temelju članka 340. UFEU‑a vratiti žrtvi, koliko je god moguće, imovinu koju je imala prije nezakonitog postupanja institucije Unije ( 27 ). Stoga novčani gubitak koji je izravna posljedica tog postupanja obično treba naknaditi plaćanjem iznosa koji odgovara tom gubitku.

83.

Međutim, to nije moguće za gubitke koji su nenovčani odnosno neimovinski ( 28 ). U većini pravnih sustava pojam „neimovinska” šteta podrazumijeva vrste štete koje su neopipljive i kojima se ne može lako odrediti ekonomska vrijednost jer nemaju, strogo govoreći, tržišnu vrijednost. Uobičajeni primjeri takve štete uključuju bol i patnju, duševnu bol, ugrožavanje života ili odnosa. U biti obuhvaća različite oblike fizičke i/ili psihičke štete.

84.

U svim tim situacijama status quo ante očito se ne može ponovno uspostaviti. Stoga će bilo kakva vrsta naknade koju sudovi mogu dodijeliti uvijek i neizbježno biti „lošija zamjena”. Zato plaćanje novčanog iznosa može i ne mora, ovisno o slučaju, biti prikladan oblik naknade ( 29 ). Naime, sudovi Unije u određenim su slučajevima smatrali da je simbolična novčana naknada ( 30 ) dovoljna ili da je naknadu u naravi moguće dodijeliti ( 31 ). U drugim slučajevima sudovi Unije nisu dodijelili nikakav konkretan oblik naknade jer su smatrali da otklanjanje protupravne radnje ( 32 ) ili samo utvrđenje nezakonitog događaja u presudi ( 33 ) može predstavljati zadovoljavajuću naknadu u smislu članka 340. UFEU‑a ( 34 ).

85.

Ako se novčana (i nesimbolična) naknada smatra najprimjerenijim oblikom odštete u određenom slučaju, nije jednostavno odrediti iznos koji treba dodijeliti. Sudovi koji imaju nadležnost u takvom predmetu moraju procijeniti iznos koji primjereno odražava štetu koju je pretrpjela žrtva, bez neopravdanog kažnjavanja počinitelja nezakonitog ponašanja. U nedostatku očitih ili općeprihvaćenih ekonomskih mjerila, sudovi se mogu voditi samo općim načelima poput, primjerice, pravednosti, pravosuđa i proporcionalnosti, s jedne strane, te predvidljivosti, pravne sigurnosti i jednakog postupanja, s druge strane.

86.

Stoga je neizbježno da će sudovi imati znatnu slobodu pri utvrđivanju postojanja neimovinske štete kako bi odredili najbolji način za primjerenu naknadu te štete i, kada je primjenjivo, izračunali iznos koji treba dodijeliti.

87.

S obzirom na navedeno, tumačenje točaka 161. do 163. pobijane presude koje su proveli Gascogne Sack Deutschland i Gascogne ne smatram uvjerljivim. Te točke treba tumačiti u njihovu kontekstu.

88.

U točkama 144. do 154. pobijane presude Opći sud analizirao je različite neimovinske štete koje su naveli Gascogne Sack Deutschland i Gascogne te je neke smatrao nedopuštenima ili u svakom slučaju nedokazanima ( 35 ), a neke potencijalno naknađene samim time što je u pobijanoj presudi utvrđena povreda koju je Opći sud počinio u predmetima T‑72/06 i T‑79/06 ( 36 ). Stoga je samo za jednu neimovinsku štetu potvrđeno da je dokazana u dovoljnoj mjeri te da zahtijeva nesimboličnu financijsku naknadu, a to je šteta koja proizlazi iz produljenog stanja neizvjesnosti u koje su Gascogne Sack Deutschland i Gascogne bili dovedeni zbog prekomjernog trajanja sudskog postupka ( 37 ).

89.

S obzirom na navedeno, budući da je smatrao da nije bilo drugih dokaza koji bi mogli potkrijepiti naknadu u iznosu od „najmanje”500000 eura, u točki 160. pobijane presude Opći sud odbio je procjenu štete društava Gascogne Sack Deutschland i Gascogne. U sljedećim točkama 161. do 163. tek je pojašnjeno, kao što je točno tvrdila Europska unija, samo radi cjelovitosti, da se naknadu koju su zahtijevali Gascogne Sack Deutschland i Gascogne nije moglo opravdati ni znatnim iznosom novčane kazne koja im je izrečena. Naime, u predmetu kao što je onaj u ovom slučaju, tužba radi utvrđivanja izvanugovorne odgovornosti ne može biti ni zamjena ni alternativa tužbama za poništenje koje su Gascogne Sack Deutschland i Gascogne neuspješno u prošlosti podnijeli pred sudovima Unije.

90.

Drugim riječima, Opći sud u biti u tim odlomcima jednostavno želi reći da kriterij ili parametar za utvrđivanje iznosa naknade neimovinske štete ne može biti iznos novčane kazne koja je društvima Gascogne Sack Deutschland i Gascogne izrečena Odlukom C(2005) 4634. To je zato što se, u skladu s ustaljenom sudskom praksom ( 38 ), iznosom naknade ne može, izravno ili neizravno, dovesti u pitanje iznos novčane kazne. Stoga je Opći sud smatrao da bi dodjela naknade koju su tražili Gascogne Sack Deutschland i Gascogne, s obzirom na njezin znatan iznos, bila jednaka smanjenju iznosa te novčane kazne.

91.

Naposljetku, moram napomenuti da sama okolnost da je Opći sud smatrao da iznos naknade koju traže Gascogne Sack Deutschland i Gascogne nije opravdan i tako tim društvima dodijelio manji iznos ne znači da Opći sud nije nadoknadio štetu u cijelosti. To samo znači da Gascogne Sack Deutschland i Gascogne nisu podnijeli dovoljan dokaz kako bi potkrijepili sve štete koje su istaknuli. Jednako tako, ne može se smatrati da neslaganje između Općeg suda i žalitelja u pogledu iznosa naknade koji treba dodijeliti, u praksi, dovodi do toga da se tužbu na temelju članaka 256. i 340. UFEU‑a lišava učinkovitosti.

92.

Kao treće, Gascogne Sack Deutschland i Gascogne smatraju da je obrazloženje u pobijanoj presudi proturječno: s jedne strane, Opći sud tvrdi da se naknadom koju treba dodijeliti za neimovinsku štetu ne može dovesti u pitanje iznos novčane kazne koju je izrekla Komisija (točke 161. do 163.), a, s druge strane, da iznos neimovinske štete koju treba naknaditi treba izračunati, među ostalim, uzimajući u obzir opseg povrede razumnog roka za suđenje i potrebu da se osigura da je tužba podnesena na temelju članaka 256. i 340. UFEU‑a učinkovita (točka 165.). Kao četvrto, Gascogne Sack Deutschland i Gascogne tvrde da Opći sud nije dovoljno objasnio kriterij na temelju kojeg je iznos naknade koju svatko od njih mora isplatiti na ime neimovinske štete utvrdio na 5000 eura.

93.

Najprije, smatram da obrazloženje u pobijanoj presudi o tom pitanju nije proturječno.

94.

Kao što je objašnjeno u točkama 89. i 90. ovog mišljenja, Opći sud je u točkama 161. do 163. pobijane presude objasnio zašto iznos novčane kazne koja je društvima Gascogne Sack Deutschland i Gascogne izrečena Odlukom C(2005) 4634 nije moguće uključiti među kriterije za utvrđivanje iznosa naknade koju treba isplatiti na temelju neimovinske štete. Suprotno tomu, u točki 165. pobijane presude Opći sud naveo je kriterije koje je uzeo u obzir u tu svrhu. Potonji kriteriji nisu samo različiti od prethodnog kriterija, nego su, štoviše, prilično razumni.

95.

Konkretno, čini mi se da je pri procjeni naknade koju treba dodijeliti primjereno uzeti u obzir opseg povrede razumnog roka za suđenje koju je Opći sud počinio u predmetima T‑72/06 i T‑79/06: što je dulje razdoblje prekoračenja razumnog trajanja postupka, to je dulje razdoblje neizvjesnosti koje utječe na planiranje odluka koje trebaju donijeti ti poduzetnici i na upravljanje tim društvima te je, posljedično, viša dugovana naknada i obrnuto.

96.

Naposljetku, s obzirom na činjenicu da je Opći sud, među kriterijima koje će uzeti u obzir, također naveo potrebu da se osigura da je tužba podnesena na temelju članaka 256. i 340. UFEU‑a učinkovita, napominjem sljedeće. Kao što je navedeno u točki 84. ovog mišljenja, s obzirom na posebnu narav neimovinske štete, nije a priori isključeno da simbolična naknada može biti dovoljna za naknadu štete koju je pretrpjela žrtva. Međutim, u predmetnom slučaju Opći sud je u točkama 155. do 158. pobijane presude objasnio zašto je smatrao da za određene štete koje su naveli Gascogne Sack Deutschland i Gascogne nije dovoljna simbolična naknada.

97.

Stoga je u skladu s gore navedenim utvrđenjem da je Opći sud pri procjeni iznosa štete koju treba naknaditi osigurao da se dodijeljenim iznosom, koji je samo simboličan, tužbu ne lišava njezine učinkovitosti.

98.

Usto, smatram da pobijana presuda sadržava dostatno obrazloženje razloga iz kojih je Opći sud odlučio svakom od društava Gascogne Sack Deutschland i Gascogne dodijeliti naknadu od 5000 eura za neimovinsku štetu koju su pretrpjeli.

99.

Valja podsjetiti da je prema ustaljenoj sudskoj praksi samo Opći sud nadležan prilikom utvrđenja postojanja štete ocijeniti u granicama postavljenog zahtjeva način i opseg njezine naknade. Međutim, kako bi Sud mogao izvršavati sudski nadzor nad presudama Općeg suda, one moraju biti dostatno obrazložene i, kad je riječ o ocjeni štete, navoditi kriterije uzete u obzir prilikom odmjere iznosa koji se dosuđuje ( 39 ).

100.

S obzirom na navedeno, napominjem da je u pobijanoj presudi Opći sud, kao prvo, kratko, ali jasno iznio razloge iz kojih je zaključio da su određene vrste neimovinske štete koje su naveli Gascogne Sack Deutschland i Gascogne odgovarajuće dokazane, dok druge nisu. Kao drugo, Opći sud objasnio je zašto je smatrao da je potrebno dodijeliti novčanu naknadu za jednu od šteta i, kao treće, pozvao se na kriterij koji je uzet u obzir pri utvrđivanju iznosa te naknade.

101.

Prema mojem mišljenju, to je odgovarajuće objašnjenje naknade koja se nužno utvrđuje ex aequo et bono. S obzirom na navedeno, smatram da se argumentima društava Gascogne Sack Deutschland i Gascogne ne može dovesti u pitanje, pred Općim sudom, utvrđivanje iznosa naknade štete koju je dodijelio Opći sud ( 40 ).

102.

Ako se Sud slaže s mojom ocjenom, treba prihvatiti žalbu koju je podnijela Europska unija i posljedično ukinuti točku 1. izreke pobijane presude.

103.

Budući da je, s obzirom na dostupne činjenice i razmjenu stajališta pred Sudom, moguće donijeti presudu kojom se završava postupak, Sud treba odbiti zahtjev društava Gascogne Sack Deutschland i Gascogne za naknadu imovinske štete koja se sastoji od plaćanja troškova bankarske garancije za razdoblje prekoračenja razumnog roka za suđenje u predmetima T‑72/06 i T‑79/06.

104.

Žalbu društava Gascogne Sack Deutschland i Gascogne treba odbiti u cijelosti.

105.

U skladu s člankom 138. stavkom 1. Poslovnika Suda, stranka koja ne uspije u postupku dužna je, na zahtjev protivne stranke, snositi troškove.

106.

Ako se Sud slaže s mojom ocjenom žalbi, tada bi, u skladu s člancima 137., 138. i 184. Poslovnika Suda, Gascogne Sack Deutschland i Gascogne trebali snositi troškove ovog postupka. Troškovi prvostupanjskog postupka trebaju, prema mojem mišljenju, ostati raspoređeni onako kako je to učinio Opći sud. Europska komisija treba snositi vlastite troškove u oba stupnja.

107.

S obzirom na sva prethodna razmatranja, predlažem da Sud: