1.

Je li za osiguravanje zaštite potrošača predviđene Direktivom 2005/29/EZ ( 2 ) nužno da sud u postupku hipotekarne ovrhe može, po službenoj dužnosti ili na zahtjev jedne od stranaka, razmatrati argument o nepoštenim poslovnim praksama? To je temeljno pitanje u predmetu koji je uputio Juzgado de Primera Instancia No 5 de Cartagena (Prvostupanjski sud br. 5, Cartagena, Španjolska).

2.

Pitanje koje u tom pogledu otvara predmet koji se vodi pred sudom koji je uputio zahtjev slično je pitanjima kojima se Sud bavio u vezi s Direktivom 93/13/EEZ o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima ( 3 ). Stoga će jedan od aspekata ovog mišljenja biti analiza stupnjeva zaštite predviđenih u tim dvama instrumentima o zaštiti potrošača.

3.

U članku 2. točki (f) Direktive 2005/29, „pravila postupanja” definirana su kao „sporazum odnosno niz pravila koja ne nameće zakon ili drugi propis države članice, a koja definiraju ponašanje trgovaca koji pristaju obvezati se pravilima u vezi s jednom ili više poslovnih praksi odnosno poslovnih sektora”.

4.

Područje primjene Direktive 2005/29 u njezinu je članku 3. opisano na sljedeći način:

„1.   Ova se Direktiva primjenjuje na nepoštenu poslovnu praksu prema potrošaču, kako je utvrđena u članku 5., prije, tijekom i nakon posla u vezi s proizvodom.

2.   Ova Direktiva ne dovodi u pitanje ugovorno pravo, a posebno pravila o valjanosti, sastavljanju i učinku ugovora.

[…]

4.   U slučaju proturječja između odredaba ove Direktive i drugih pravila Zajednice o specifičnim aspektima nepoštene poslovne prakse, pravila Zajednice imaju prednost i primjenjuju se na te specifičnosti.

[…]”

5.

U članku 10. Direktive 2005/29 („Pravila postupanja”) predviđeno je:

„Ova Direktiva ne isključuje kontrolu od strane nositelja pravila postupanja, koju države članice mogu podupirati, nad nepoštenom poslovnom praksom i obraćanje osoba odnosno organizacija iz članka 11. takvim tijelima ako su postupci pred takvim tijelima dodatni, uz sudske ili upravne postupke iz tog članka.

Obraćanje takvim kontrolnim tijelima nikad se ne smatra ekvivalentnim odricanju od sredstava sudskog odnosno upravnog rješavanja kako je predviđeno u članku 11.”

6.

Članak 11. te direktive odnosi se na provedbu njezinih odredaba. Njime je predviđeno:

„1.   Države članice osiguravaju postojanje prikladnih i učinkovitih sredstava za borbu protiv nepoštene poslovne prakse, s ciljem provedbe usklađenosti s odredbama ove Direktive u interesu potrošača.

Takva sredstva uključuju pravne odredbe prema kojima osobe odnosno organizacije za koje se prema nacionalnom pravu smatra da imaju zakoniti interes u borbi protiv nepoštene poslovne prakse, uključujući i konkurente na tržištu, mogu:

[…]

2.   Prema pravnim odredbama iz stavka 1. države članice sudovima odnosno upravnim tijelima dodjeljuju ovlasti koje im, u slučajevima kada takve mjere smatraju nužnima uzimajući u obzir sve uključene interese, a posebno javni interes, omogućuju sljedeće:

[…]”

7.

Člankom 13. Direktive 2005/29 („Sankcije”) propisano je da „Države članice utvrđuju sankcije za povredu nacionalnih odredaba usvojenih u primjeni ove Direktive i poduzimaju sve mjere nužne za njihovu provedbu. Te su sankcije učinkovite, proporcionalne i odvraćajuće.”

8.

U člancima 4., 5., 7. i 8. Ley de Competencia Desleal (Zakon o nepoštenom tržišnom natjecanju) od 10. siječnja 1991., kako je izmijenjen Zakonom br. 29 od 30. prosinca 2009., definirane su vrste radnji u poslovanju između trgovaca i potrošača koje prema španjolskom pravu treba smatrati nepoštenima.

9.

Članak 32. Zakona o nepoštenom tržišnom natjecanju odnosi se na tužbe koje je moguće podnijeti protiv radnji nepoštenog tržišnog natjecanja, među kojima navodi sljedeće: (i) tužba za utvrđenje postojanja nepoštenog tržišnog natjecanja, (ii) tužba za izdavanje naloga o prestanku nepoštenog tržišnog natjecanja, (iii) tužba za poništenje učinaka nepoštenog tržišnog natjecanja i (iv) tužba za naknadu gubitaka ili štete uzrokovane nepoštenim tržišnim natjecanjem, ako je trgovac postupao s nepažnjom ili namjerom.

10.

Ley General de Defensa de Consumidores y Usuarios (Opći zakon o zaštiti potrošača i korisnika), koji je odobren Kraljevskom zakonodavnom uredbom 1/2007 od 16. studenoga 2007. te kako je izmijenjen Zakonom br. 29/2009 od 30. prosinca 2009., definira nepoštene poslovne prakse te propisuje zahtjeve u pogledu određenih informacija koje trgovci moraju pružiti potrošačima.

11.

Kraljevskom zakonskom uredbom 6/2012 od 9. ožujka 2012. uspostavljena su pravila dobre prakse koja kreditne institucije mogu dobrovoljno prihvatiti (u daljnjem tekstu: Pravila dobre bankarske prakse). Ta pravila potiču sudjelovanje španjolskog financijskog sektora u ublažavanju teških gospodarskih i društvenih posljedica nastalih u jeku krize iz 2008. putem restrukturiranja dugova osiguranih hipotekom nad dužnikovim domom. To se postiže trima mjerama: (i) restrukturiranje hipoteke; (ii) smanjenje glavnice koju treba vratiti i (iii) datio in solutum, odnosno predaja imovine radi potpunog namirenja duga.

12.

Člankom 5. Kraljevske zakonske uredbe 6/2012 predviđeno je da Pravila dobre bankarske prakse postaju obvezujuća za kreditnu instituciju čim ona na to pristane.

13.

U skladu s člankom 6., nadzorni odbor prati poštovanje Pravila dobre bankarske prakse. Prigovori zbog navodne povrede pravila od strane kreditne institucije podnose se Bancu de España (Španjolska narodna banka).

14.

Postupak hipotekarne ovrhe i ovrhe na temelju drugih ovršnih naslova u Španjolskoj su uređeni Ley de Enjuiciamiento Civil (Zakon o građanskom postupku). Na činjenično stanje ovog predmeta primjenjuje se verzija tog zakona kako je glasila nakon izmjena izvršenih Zakonom br. 13 od 3. studenoga 2009. ( 4 ) i Zakonom br. 1 od 14. svibnja 2013. ( 5 )

15.

U članku 517. Zakona o građanskom postupku navedeni su ovršni naslovi, kao što su ovjereni javni dokumenti.

16.

Člankom 552. predviđeno je da sud po službenoj dužnosti ocjenjuje prijedloge za ovrhu na temelju nesudskih instrumenata, ali samo u odnosu na nepoštene odredbe u ovršnom instrumentu o kojemu je riječ.

17.

Člankom 670. uređeno je, u kontekstu dražbe, prihvaćanje najbolje ponude, isplata i postupak kojim vjerovnik stječe imovinu. Tom se odredbom nastoji osigurati da najbolji ponuditelj ili ovrhovoditelj u većini slučajeva plati barem 70 % početne cijene na dražbi. Kada ovrhovoditelj ne iskoristi mogućnost da sâm stekne imovinu, imovina se dodjeljuje najboljem ponuditelju čak i ako je njegova ponuda niža od 70 % početne cijene. U tom slučaju, ponuda mora biti viša od 50 % procijenjene vrijednosti imovine ili mora pokrivati barem dugovani iznos.

18.

Člankom 671. Zakona o građanskom postupku uređene su situacije u kojima na dražbi nije dana nijedna ponuda. U tom slučaju, vjerovnik može u roku od 20 dana od zaključenja dražbe zahtijevati da mu se imovina dodijeli. Ako je odnosna imovina dužnikovo uobičajeno boravište, ona se vjerovniku dodjeljuje za iznos od 70 % hipotetske početne cijene na dražbi ili, ako je iznos koji se duguje vjerovniku manji od tog postotka, za iznos od 60 % te cijene. Ako vjerovnik ne iskoristi to pravo, sud može, na zahtjev dužnika, naložiti obustavu postupka hipotekarne ovrhe.

19.

Člankom 682. uređeni su preduvjeti za pokretanje postupka hipotekarne ovrhe. Njime je predviđeno da je pokretanje takvog postupka moguće samo ako je u hipotekarnom instrumentu utvrđena cijena na koju su osobe u pitanju procijenile vrijednost imovine ili predmeta pod hipotekom, koja bi mogla poslužiti kao početna cijena na dražbi. Početna cijena ni u kojem slučaju ne smije biti niža od 75 % vrijednosti navedene u procjeni upotrijebljenoj za davanje zajma.

20.

Stavak 1. članka 695. sadržava iscrpan popis razloga zbog kojih je moguće podnijeti prigovor protiv prisilne prodaje imovine pod hipotekom. To su: (i) istek hipoteke ili hipotekom osigurane obveze; (ii) pogreška u izračunu dugovanog iznosa kada hipotekom osigurani dug proizlazi iz dugovnog računa koji ovrhovoditelj i ovršenik moraju zatvoriti; (iii) u slučaju ovrhe nad pokretninama koje su pod hipotekom ili su zaplijenjene bez stjecanja posjeda, postojanje, nad istim pokretninama, ranijeg prava na zapljenu, prenosivu ili neprenosivu hipoteku ili oduzimanje i (iv) ugovorna odredba koja je temelj ovrhe ili kojom je utvrđen dugovani iznos nije poštena.

21.

U članku 698. stavku 1. Zakona o građanskom postupku predviđeno je pak da se svi drugi prigovori koje dužnik može podnijeti, uključujući one koji se odnose na ništetnost ovršnog naslova, dospjelost, izvjesnost, nepostojanje ili iznos duga, rješavaju odgovarajućom presudom, koja ne prekida niti ne obustavlja ovršni postupak.

22.

Godine 2006. Juan Carlos Marí Merino, María de la Concepción Marí Merino i Juan Pérez Gavilán (u daljnjem tekstu: dužnici) sklopili su ugovor o zajmu osiguran hipotekom pod sljedećim uvjetima: 166000 eura glavnice, rok otplate od 25 godina i procijenjena vrijednost imovine pod hipotekom od 195900 eura.

23.

U siječnju 2009. glavnica zajma je povećana, a rok otplate produljen na 34 godine i četiri mjeseca.

24.

U listopadu 2013., kada je preostali dug iznosio 102750 eura, uvjeti ugovora o zajmu drugi su put izmijenjeni, na zahtjev dužnika nakon što 375 dana nisu platili dugovane obroke. Radi olakšavanja otplate glavnice, za preostali iznos od 102750 eura dogovoren je rok otplate od 40 godina te je odobrena izvansudska prodaja imovine pod hipotekom. Osim toga, zabilježeno je da je ta imovina bila uobičajeno boravište dužnika. Prilikom izmjene ugovora o zajmu izvršena je nova procjena imovine pod hipotekom, čija je vrijednost, s obzirom na opadajuće tržište, utvrđena u iznosu od 57689,90 eura.

25.

Nakon što dužnici nisu platili devet dugovanih obroka, banka je u ožujku 2015. pokrenula postupak hipotekarne ovrhe podnijevši sudu koji je uputio zahtjev tužbu protiv dužnika zahtijevajući da namire dug i, u slučaju da to ne učine, da se provede dražba imovine pod hipotekom i iznos ostvaren na toj dražbi upotrijebi za namirenje duga, zajedno s kamatama i troškovima. Za potrebe dražbe, banka je kao početnu cijenu istaknula iznos od 57684,90 eura.

26.

Dužnici su kasnije podnijeli prigovor protiv ovrhe, navodeći da ugovor koji je pravna osnova ovrhe sadržava nepoštene odredbe. Dužnici nepoštenom smatraju odredbu kojom je predviđeno produljenje roka otplate i nova procjena vrijednosti imovine pod hipotekom. Navode da je odredba o roku otplate samo služila tomu da ih se potakne da pristanu na veliko smanjenje, na njihovu štetu, procijenjene vrijednosti imovine pod hipotekom. Time je njihov položaj znatno pogoršan te se njihov pristanak na izmjenu zajma stoga temeljio na bitnoj pogrešci u pogledu značenja ugovornih uvjeta. Dužnici su kao drugi prigovor istaknuli da su, s obzirom na njihovu financijsku situaciju, ispunjeni uvjeti da dug namire tako da predaju imovinu pod hipotekom i u njoj ostanu kao stanari, u skladu s Pravilima dobre bankarske prakse. Osim toga, zatražili su i prekid ovršnog postupka.

27.

Zbog toga se sud koji je uputio zahtjev upitao jesu li postupci banke u pogledu izmjena zajma izvršenih 2013. činili nepoštenu poslovnu praksu te je li Direktiva 2005/29 primjenjiva.

28.

Budući da je dvojio u pogledu pravilnog tumačenja relevantnih odredbi Direktive 2005/29, sud koji je uputio zahtjev odlučio je prekinuti postupak i Sudu uputiti sljedeća prethodna pitanja:

29.

Društvo Bankia, španjolska vlada, Irska i Komisija podnijeli su pisana očitovanja u predmetnom postupku te su na raspravi održanoj 7. veljače 2018. iznijeli usmena očitovanja.

30.

Sva tri prethodna pitanja u biti se odnose na pravilno tumačenje članka 11. Direktive 2005/29.

31.

Konkretnije, sud koji je uputio zahtjev svojim prvim pitanjem pita protive li se obvezi koju članak 11. Direktive 2005/29 nameće državama članicama – da osiguraju „prikladna i učinkovita sredstva” za borbu protiv nepoštenih poslovnih praksi – nacionalni propisi koji ne omogućuju provedbu odredbi direktive u okviru postupka hipotekarne ovrhe.

32.

Nacionalni sud svojim drugim i trećim pitanjem pita moraju li ta prikladna i učinkovita sredstva ujedno omogućavati prisilnu provedbu pravila postupanja. Drugim riječima, sud koji je uputio zahtjev traži pojašnjenje u pogledu pravnih lijekova koji su na temelju Direktive 2005/29 potrošačima dostupni kada trgovac ne poštuje pravila postupanja.

33.

Nakon analize „prikladnih i učinkovitih sredstava” u smislu članka 11. Direktive 2005/29, razmatrat ću, u vezi s odgovorom na prvo prethodno pitanje, treba li odredbe direktive provesti i u okviru postupka hipotekarne ovrhe kako bi se osigurala djelotvornost direktive. Potom ću se baviti drugim i trećim prethodnim pitanjem zajedno te ću raspravljati o ulozi pravila postupanja u borbi protiv nepoštene poslovne prakse, na temelju Direktive 2005/29.

34.

Važnost potrošača u uspostavi unutarnjeg tržišta odavno je prepoznata u pravu Unije ( 6 ). Ne samo da se zahtjeve u pogledu zaštite potrošača mora uzeti u obzir pri oblikovanju i provedbi Unijinih politika i aktivnosti ( 7 ) nego su na razini Unije doneseni i neki propisi koji se konkretno odnose na zaštitu potrošača ( 8 ). Ti propisi imaju dva glavna cilja. Prvi je pružiti visok stupanj zaštite potrošača kako bi se potrošači osjećali sigurnima tražiti najbolje ponude u bilo kojoj državi članici, a drugi je uspostava okvira koji pospješuje prekograničnu trgovinu i olakšava pristup izvannacionalnim tržištima, čime se jača tržišno natjecanje.

35.

Sve Unijine propise o zaštiti potrošača obilježava nastojanje pronalaska ravnoteže između poticanja potrošača, s jedne strane, i poslovnih subjekata, s druge, da ulaze u prekogranične transakcije. Dok potrošače visok stupanj zaštite koja im se pruža ohrabruje, poslovne subjekte prevelika „birokracija” pak odvraća. Ta je dihotomija rezultirala rascjepkanim pravnim okvirom sačinjenim od raznih pravnih instrumenata koji pružaju različite oblike i stupnjeve zaštite potrošača.

36.

Direktiva 2005/29 je okvirni instrument kojim su utvrđena opća načela odnosa između poslovnih subjekata i potrošača, koju, gdje je to potrebno, dopunjavaju posebni sektorski propisi ( 9 ). Ta je direktiva instrument maksimalnog usklađivanja. Osim ako su njome predviđena izričita odstupanja ( 10 ), u svim se državama članicama mora osigurati visok zajednički stupanj zaštite potrošača ( 11 ).

37.

Direktivom 2005/29 taj se stupanj zaštite potrošača u odnosima poslovnih subjekata i potrošača nastoji uspostaviti, diljem Unije, stvaranjem dalekosežnog mehanizma kontrole poslovnih praksi koje mogu utjecati na gospodarsko ponašanje potrošača ( 12 ). To se provodi uspostavom sustava sankcija koji ima za cilj trgovce odvratiti od nepoštenih poslovnih praksi ili navesti da prestanu s njihovom primjenom ( 13 ).

38.

Direktivu obilježava izrazito široko područje primjene ratione materiae ( 14 ). „Poslovna praksa”, u skladu s člankom 2. točkom (d) Direktive 2005/29, znači „svaka radnja, izostavljanje, tijek postupanja ili zastupanja, tržišno komuniciranje uključujući oglašavanje i stavljanje proizvoda na tržište koje izvrši trgovac”. Osim toga, direktiva se primjenjuje na poslovne prakse prema potrošaču prije, tijekom i nakon posla u vezi s bilo kakvim proizvodom ili uslugom ( 15 ).

39.

Postoje tri vrste nepoštenih poslovnih praksi koje su zabranjene člankom 5. Direktive 2005/29. Općenito, poslovne se prakse smatra nepoštenima ako su u suprotnosti sa zahtjevima u pogledu profesionalne pažnje ili utječu ili je vjerojatno da će utjecati na potrošačevu odluku o transakciji ( 16 ). Konkretnije, zabranjene su zavaravajuće i agresivne poslovne prakse ( 17 ). Naposljetku, direktiva sadržava „crnu listu” nepoštenih poslovnih praksi koje su zabranjene u svim slučajevima ( 18 ). Za razliku od prvih dviju vrsta nepoštenih poslovnih praksi, prakse navedene u Prilogu I. smatra se nepoštenima u svim okolnostima te ih nije potrebno posebno ocjenjivati u svakom pojedinom slučaju.

40.

Zadaća provedbe odredbi direktive povjerena je državama članicama, koje, u skladu s člankom 11. Direktive 2005/29, moraju osigurati „prikladna i učinkovita sredstva” za borbu protiv nepoštenih poslovnih praksi. Prvo prethodno pitanje odnosi se na tumačenje tog zahtjeva i na obveze koje za države članice iz njega proizlaze.

41.

U skladu s člankom 11. Direktive 2005/29, „prikladna i učinkovita sredstva” mogu biti tužbe protiv nepoštenih poslovnih praksi ili obraćanje upravnim tijelima s mogućnosti sudskog nadzora. Sudovi i upravna tijela kojima je povjerena zadaća da osiguraju poštovanje direktive moraju imati ovlast okončati primjenu nepoštenih poslovnih praksi ili, ovisno o slučaju, unaprijed zabraniti određene prakse. Nadalje, u skladu s člankom 13., države članice moraju uspostaviti prikladan sustav sankcija za poslovne subjekte koji primjenjuju nepoštene poslovne prakse.

42.

Međutim, države članice na temelju teksta ili konteksta članka 11. nemaju nikakvu konkretnu obvezu u pogledu vrste postupaka – kao što je postupak hipotekarne ovrhe – u okviru kojih se nepoštene poslovne prakse mora nadzirati.

43.

Stoga, kako je Sud više puta utvrdio, Direktiva 2005/29 daje državama članicama marginu prosudbe kod izbora nacionalnih mjera za borbu protiv nepoštenih poslovnih praksi, pod uvjetom da su te mjere prikladne i učinkovite i da su tako predviđene sankcije učinkovite, proporcionalne i odvraćajuće ( 19 ).

44.

Međutim, sud koji je uputio zahtjev u njemu navodi da sredstva za borbu protiv nepoštenih poslovnih praksi uspostavljena španjolskim propisima nisu učinkovita jer ne omogućuju nadzor nepoštenih poslovnih praksi u skraćenim postupcima, kao što je postupak hipotekarne ovrhe.

45.

Načelo djelotvornosti zahtijeva da se odredbe prava Unije kojima se dodjeljuju prava pojedincima djelotvorno primjenjuju i da nacionalno postupovno pravo ne čini primjenu prava Unije nemogućom ili pretjerano teškom ( 20 ).

46.

Direktiva 2005/29 ograničena je samo na izricanje sankcija trgovcima te kao takva potrošačima ne jamči pravo na ugovorno sredstvo. Za razliku od članka 6. stavka 1. Direktive 93/13/EEZ o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima ( 21 ), u kojem je kao pravna posljedica izričito predviđeno poništenje uvjeta u pitanju ili, ovisno o slučaju, čitavog ugovora, takva odredba ne postoji u Direktivi 2005/29.

47.

Važno je istaknuti da Direktiva 2005/29, nasuprot tomu, izričito predviđa da primjena direktive ne smije dovoditi u pitanje ugovorno pravo, a posebno pravila o valjanosti, sastavljanju i učinku ugovora ( 22 ). Kako je istaknula španjolska vlada, zaključak da je riječ o nepoštenoj poslovnoj praksi stoga ne može proizvesti nikakve izravne pravne učinke za ugovorni odnos između trgovca i potrošača ( 23 ).

48.

Umjesto toga, Direktivom 2005/29 nastoji se osigurati izricanje sankcija trgovcu koji primjenjuje nepoštenu poslovnu praksu. Države članice su stoga, kako bi djelotvorno provele tu direktivu, obvezne samo uspostaviti prikladan sustav sankcija za trgovce koji primjenjuju nepoštene poslovne prakse ( 24 ).

49.

Španjolsko pravo predviđa da je moguće u deklaratornom postupku utvrditi postojanje nepoštenih poslovnih praksi. Međutim, deklaratorni postupak ne može prekinuti tijek postupka hipotekarne ovrhe, a sud pred kojim se vodi predmet ne može donijeti nikakve privremene mjere.

50.

Iz toga se nameće pitanje je li za osiguravanje djelotvornosti Direktive 2005/29 nužno sucima u postupcima hipotekarne ovrhe omogućiti izricanje sankcija na temelju direktive ili pak predvidjeti da deklaratorni postupci za utvrđenje postojanja nepoštene poslovne prakse prekidaju takve postupke.

51.

Sud je u pogledu načela djelotvornosti više puta zaključio da se sve predmete u kojima se pojavi pitanje čini li nacionalna postupovna odredba primjenu prava Unije nemogućom ili pretjerano teškom mora analizirati s obzirom na ulogu te odredbe u ukupnosti postupka, tijek tog postupka i njegova posebna obilježja pred raznim nacionalnim tijelima ( 25 ).

52.

Predmet postupka hipotekarne ovrhe jest izvršenje ovršnog instrumenta koji se temelji na hipoteci. Takav postupak podrazumijeva da je imovina o kojoj je riječ ranije stavljena pod hipoteku radi osiguranja plaćanja i da vjerovnik raspolaže javnobilježničkim ovršnim instrumentom upisanim u zemljišnim knjigama, a koji vjerovnik može upotrijebiti kao krajnje sredstvo u slučaju da dužnik ne izvrši svoje obveze plaćanja. Ovršni postupak namijenjen je kao hitro i učinkovito sredstvo ostvarenja prava na temelju ovjerenog ovršnog instrumenta ( 26 ).

53.

U interesu postupovne ekonomije, španjolski zakonodavac ograničio je razloge zbog kojih je moguće podnijeti prigovor protiv ovrhe. Osim prigovora koji se odnose na valjanost same hipoteke, sudovi nadziru i sadržava li ovršni instrument nepoštene ugovorne odredbe – to je pravilo dodano nakon presude Suda u predmetu Aziz ( 27 ).

54.

Naime, Sud je u tom predmetu, koji se odnosio na Direktivu 93/13, u skladu s ustaljenom sudskom praksom zaključio da uskrata mogućnosti nadzora poštenosti ugovorne odredbe u postupku hipotekarne ovrhe može nepošteno staviti potrošača u nepovoljan položaj jer će on moći ostvariti samo zaštitu odštetne naravi, za koju je Sud utvrdio da je nepotpuna i nedovoljna ( 28 ). Stoga je zaključio da se nacionalno zakonodavstvo o kojemu je riječ protivilo pravu Unije ( 29 ).

55.

Sud koji je uputio zahtjev u njemu upućuje na to da isti pristup treba vrijediti u pogledu nepoštenih poslovnih praksi jer deklaratorni postupak ne prekida postupak hipotekarne ovrhe. Ako se ovrha imovine provede prije donošenja presude u deklaratornom postupku, provedba odluke donesene na štetu trgovca koja potrošača nepošteno stavlja u nepovoljan položaj može se pokazati neizvedivom. To je vjerojatno razlog i zbog kojeg Komisija smatra da pristup iz presude Aziz treba primijeniti na ovaj predmet ( 30 ).

56.

Međutim, ovaj predmet treba razlikovati od spomenute sudske prakse.

57.

Prava koja potrošačima dodjeljuje Direktiva 2005/29 razlikuju se od onih koja im dodjeljuje Direktiva 93/13. U skladu s potonjom, utvrđenje da je riječ o nepoštenom ugovornom uvjetu mora rezultirati poništenjem tog uvjeta ili, ovisno o slučaju, čitavog ugovora ( 31 ). Dakle, Direktiva 93/13 predviđa pravni lijek koji ima izravne posljedice za ugovorni odnos između trgovca i potrošača. To je razlog zbog kojeg je Sud dopustio tu mogućnost u postupcima hipotekarne ovrhe, osobito zato što se odnosni predmet ticao potrošačeva doma ( 32 ).

58.

S druge strane, Direktiva 2005/29 ne omogućuje potrošaču nikakva pojedinačna ugovorna sredstva te, kako je gore objašnjeno, utvrđenje da je riječ o nepoštenoj poslovnoj praksi može, na temelju direktive, rezultirati samo izricanjem sankcija dotičnom trgovcu ( 33 ). Stoga, takvo utvrđenje ne može spriječiti provedbu ovrhe te ishod deklaratornog postupka nema ugovorne posljedice. Čak i ako bi se presudu u deklaratornom postupku donijelo nakon provedbe ovrhe, to potrošača ne bi nepošteno stavilo u nepovoljan položaj. U biti, odluka u deklaratornom postupku uopće ne utječe na pravni položaj potrošača u postupku hipotekarne ovrhe.

59.

Štoviše, navodno nepošteno dovođenje potrošača u nepovoljan položaj nije posljedica hipotekarne ovrhe kao takve, nego nove procjene vrijednosti imovine na temelju koje se utvrđuje njezina početna cijena na dražbi. Dužnici se boje da njihova imovina na dražbi neće ostvariti ponude kolike bi ostvarila da ima višu početnu cijenu. Kako je španjolska vlada navela na raspravi, šteta koju dužnici navode tek hipotetski postoji prije zaključenja dražbe. Hipoteka ili iznos duga ne dovode se u pitanje, već je sporan iznos duga koji preostaje nakon zaključenja dražbe i upotrebe njome ostvarenih sredstava za namirenje duga. Ako sud u deklaratornom postupku utvrdi da je riječ o nepoštenoj poslovnoj praksi, nakon provedbe ovrhe moguće je dodijeliti naknadu štete. Ishod za dužnike bio bi jednak i u slučaju da se ovršni postupak prekine do dovršetka deklaratornog postupka.

60.

Što se tiče zahtjeva iz Direktive 2005/29 da države članice moraju omogućiti ubrzane postupke za borbu protiv nepoštenih poslovnih praksi, takvi su postupci predviđeni samo za okolnosti u kojima se od sudova zahtijeva da nalože prestanak nepoštene poslovne prakse, a ne za okolnosti kada se nepoštena poslovna praksa ocjenjuje ex post ( 34 ).

61.

Stoga sam mišljenja da činjenica da deklaratorni postupak ne prekida postupak hipotekarne ovrhe ne čini primjenu Direktive 2005/29 nemogućom li pretjerano teškom, čak ni kada nadzor nepoštenih poslovnih praksi nije moguć u postupku hipotekarne ovrhe.

62.

Međutim, kada sud po službenoj dužnosti ili jedna od stranaka pokrenu nadzor poštenosti ugovornog uvjeta u skladu s Direktivom 93/13, kakav je slučaj u glavnom postupku ( 35 ), primjenjuje se jedno specifično pravilo.

63.

U ocjeni poštenosti ugovornog uvjeta moraju se uzeti u obzir sve okolnosti sklapanja ugovora u pitanju. Utvrđenje da je riječ o nepoštenoj poslovnoj praksi jedan je od elemenata na kojima nadležni sud može temeljiti svoju ocjenu ( 36 ). Stoga, u mjeri u kojoj je potreban za pravilnu ocjenu nepoštenosti ugovornog uvjeta na temelju Direktive 93/13, nadzor nepoštenih poslovnih praksi mora biti moguć i u postupku hipotekarne ovrhe ( 37 ). Međutim, u tom kontekstu nije potrebno da sud u postupku hipotekarne ovrhe može utvrditi da je poslovna praksa nepoštena u smislu Direktive 2005/29 i izreći odgovarajuće sankcije. Ni utvrđenje ni izricanje sankcija ne može utjecati na ovršni postupak.

64.

Nadalje, kako je Sud naglasio u presudi Pereničová i Perenič, utvrđenje da je riječ o nepoštenoj poslovnoj praksi ne može „automatski i samo po sebi” opravdati zaključak da je pobijani ugovorni uvjet nepošten te ono stoga nema izravan i trenutačan učinak na valjanost ugovora u smislu članka 6. stavka 1. Direktive 93/13 ( 38 ). U skladu s Direktivom 93/13, mora biti ispunjen i niz dodatnih kriterija. Primjerice, dotični uvjet ne smije biti posljedica pojedinačnih pregovora između trgovca i potrošača ( 39 ). Međutim, čini mi se da se u glavnom postupku pregovaralo o ugovornom uvjetu o kojem je riječ. Dužnici su zatražili produljenje roka otplate zajma, a banka je na to produljenje pristala pod uvjetom da se vrijednost imovine pod hipotekom ponovno procijeni. Dakle, čini se da se navedeno specifično pravilo ne primjenjuje na ovaj predmet. U svakom slučaju, čak i kada nacionalni sud utvrdi da je riječ o nepoštenoj poslovnoj praksi, on u obzir mora uzeti sve zahtjeve koje Direktiva 93/13 predviđa u pogledu nepoštenosti ugovornog uvjeta.

65.

Za takav je nadzor dovoljno da je nadzor ugovornih uvjeta na temelju Direktive 93/13 omogućen, kako je to učinjeno u članku 695. Zakona o građanskom postupku. Nije potrebno predvidjeti zasebne razloge za prigovor protiv hipotekarne ovrhe na temelju Direktive 2005/29. Kada se nepoštena poslovna praksa očituje u nepoštenom ugovornom uvjetu, mogućnost nadzora takve prakse pruža se u kontekstu ocjene ugovornog uvjeta na temelju Direktive 93/13 te se na taj način ostvaruju prava koja ta direktiva dodjeljuje potrošačima.

66.

Posljedično, članku 11. Direktive 2005/29 ne protive se nacionalni propisi, poput onih o kojima je riječ u glavnom postupku, koji ne predviđaju da sudovi, po službenoj dužnosti ili na zahtjev stranaka, u postupcima hipotekarne ovrhe nadziru nepoštene poslovne prakse.

67.

Nacionalni sud drugim i trećim prethodnim pitanjem zahtijeva pojašnjenje u pogledu pravnih lijekova koji su potrošaču dostupni na temelju Direktive 2005/29 kada trgovac ne poštuje pravila postupanja.

68.

Sve stranke koje su podnijele pisana očitovanja navode da na temelju Direktive 2005/29 nije moguće prisilno provesti pravila postupanja.

69.

Pravila postupanja se u nekim državama članicama tradicionalno koriste za određivanje normi i standarda ponašanja trgovaca u pojedinim sektorima, kojih se oni dobrovoljno pridržavaju. Svrha takvih dobrovoljnih pravila je objašnjavanje pojedinosti zakonodavnih zahtjeva potrošačima na njima razumljiv način ili uspostava određenih sektorskih standarda kada to nije učinjeno zakonodavstvom ( 40 ). Shodno tomu, pravila postupanja služe borbi protiv nepravilnog postupanja u odnosima između poslovnih subjekata i potrošača te se njihov cilj djelomično preklapa s ciljem Direktive 2005/29. Međutim, važno je istaknuti da su pravila postupanja dobrovoljni regulatorni instrumenti. Nadzor postupanja provodi se samo nad pripadnicima pojedinih sektora koji su pristali da ih određena pravila obvezuju. S druge strane, Direktiva 2005/29 zahtijeva od država članica da njezine odredbe provedu obvezujućom snagom zakona i sveobuhvatno.

70.

Dakle, koja je uloga pravila postupanja u kontekstu Direktive 2005/29 te može li ih se prisilno provesti na temelju direktive?

71.

„Pravila postupanja” su u Direktivi 2005/29 definirana kao „sporazum odnosno niz pravila koja ne nameće zakon ili drugi propis države članice, a koja definiraju ponašanje trgovaca” ( 41 ). Kako je Irska istaknula, pravila postupanja su stoga neobvezujuća te nemaju zakonsku snagu. Dakle, prisilna provedba pravila postupanja čini se protivnom samoj toj definiciji.

72.

Direktiva 2005/29 pravilima postupanja predviđa ulogu u ocjeni postojanja nepoštenih poslovnih praksi. S jedne strane, crna lista poslovnih praksi iz Priloga I. Direktivi 2005/29 koje u svakom slučaju treba smatrati nepoštenima sadržava dvije poslovne prakse koje se tiču pravila postupanja. Kao prvo, tvrdnja trgovca da je potpisnik pravila postupanja iako to nije slučaj te, kao drugo, tvrdnja trgovca da je pravila postupanja donijelo javno ili drugo tijelo iako to nije slučaj automatski rezultira utvrđenjem da je riječ o nepoštenoj poslovnoj praksi ( 42 ).

73.

S druge strane, norme i standardi ponašanja predviđeni u pravilima postupanja jedan su od elemenata koje treba uzeti u obzir u ocjeni je li riječ o nepoštenoj poslovnoj praksi na temelju članaka 5. do 9. Direktive 2005/29. Prije svega, pravila postupanja može se smatrati dokazom kada je riječ o zahtjevima profesionalne pažnje u danom sektoru ( 43 ).

74.

Međutim, Direktiva 2005/29 nameće i druge zahtjeve u pogledu postojanja nepoštene poslovne prakse. Puka činjenica da trgovac nije poštovao pravila postupanja ne može sama po sebi i automatski opravdati zaključak da je riječ o nepoštenoj poslovnoj praksi. Direktiva zahtijeva da se, s obzirom na činjenice konkretnog slučaja, provede ocjena je li dotična poslovna transakcija nepoštena u smislu kriterija iz njezinih članaka 5. do 9. ( 44 ).

75.

Osim što uređuje ulogu pravila postupanja u ocjeni postojanja nepoštenih poslovnih praksi, Direktiva 2005/29 u članku 10., koji je sud koji je uputio zahtjev izričito spomenuo, predviđa, kao dodatak mogućnosti podnošenja tužbe sudu ili prigovora upravnom tijelu, da nositelji pravila postupanja mogu provoditi kontrolu nad nepoštenim poslovnim praksama. Pravila postupanja stoga služe kao pomoć u borbi protiv nepoštenih poslovnih praksi tako što pružaju dodatno sredstvo kontrole. Norme ili standardi ponašanja propisani pravilima postupanja namijenjeni su kao pomoć trgovcima pri djelotvornoj provedbi načela direktive u njihovom svakodnevnom poslovanju u sektoru kojem pripadaju ( 45 ). Kako je izričito navedeno u članku 10., kontrola od strane nositelja pravila postupanja „nikad se ne smatra ekvivalentnom” sudskom ili upravnom postupku te ne čini sadržaj pravila postupanja pravno provedivim.

76.

Važno je istaknuti da, čak i ako se utvrdi da je riječ o nepoštenoj poslovnoj praksi kada trgovac nije poštovao pravila postupanja, jedina pravna posljedica koja iz toga može proizaći na temelju Direktive 2005/29 jest izricanje sankcije dotičnom trgovcu. Kako je objašnjeno u gornjim točkama 47. do 49. te kako su Komisija i španjolska vlada istaknule u pogledu prisilne provedbe pravila postupanja, direktiva potrošaču ne pruža nikakvo pojedinačno ugovorno sredstvo.

77.

Budući da Direktiva 2005/29 potrošaču ne pruža nikakvo pojedinačno ugovorno sredstvo kojim bi prisilno proveo pravila postupanja, na svakoj je pojedinoj državi članici da odredi posljedice nepoštovanja takvih pravila, pod uvjetom da omogući „prikladna i učinkovita sredstva” za borbu protiv nepoštenih poslovnih praksi.

78.

Što se tiče, konkretno, Pravila dobre bankarske prakse, španjolsko pravo predviđa mehanizam podnošenja prigovora Bancu de España (Španjolska narodna banka). Prigovore kojima se navodi da kreditna institucija nije poštovala navedena pravila može se podnijeti Bank of Spain (Španjolska narodna banka), koja može izreći novčane sankcije i naložiti banci o kojoj je riječ da se pridržava pravila. To je u skladu sa zahtjevima koje Direktiva 2005/29 nameće u pogledu pravila postupanja, kako su gore opisani ( 46 ).

79.

Posljedično, na drugo i treće prethodno pitanje mora se odgovoriti na način da se Direktivi 2005/29 ne protive nacionalni propisi, poput onih koji se razmatraju u glavnom postupku, koji potrošaču ne pružaju nikakvo pojedinačno ugovorno sredstvo kada trgovac ne poštuje pravila postupanja.

80.

S obzirom na iznesena razmatranja, predlažem da Sud na sljedeći način odgovori na pitanja koja mu je uputio Juzgado de Primera Instancia No 5 de Cartagena (Prvostupanjski sud br. 5, Cartagena, Španjolska):