32

Prema ustaljenoj sudskoj praksi, prilikom ocjene sličnosti između proizvoda ili usluga o kojima je riječ valja uzeti u obzir sve relevantne čimbenike koji su svojstveni za njihov međusobni odnos. Ti čimbenici osobito uključuju njihovu prirodu, namjenu, upotrebu te njihovu konkurentnost ili komplementarnost. Mogu se uzeti u obzir i drugi čimbenici kao što su kanali isporuke predmetnih proizvoda (vidjeti presudu od 11. srpnja 2007., El Corte Inglés/OHIM – Bolaños Sabri (PiraÑAM diseño original Juan Bolaños), T‑443/05, EU:T:2007:219, t. 37. i navedenu sudsku praksu).

33

Komplementarne usluge su one između kojih postoji uska veza, u smislu da je jedna neophodna ili važna za korištenje druge, na način da potrošači mogu smatrati da je isto poduzeće odgovorno za pružanje tih usluga (vidjeti presudu od 2. listopada 2013., Cartoon Network/OHIM – Boomerang TV (BOOMERANG), T‑285/12, neobjavljenu, EU:T:2013:520, t. 26. i navedenu sudsku praksu).

34

U ovom je slučaju žalbeno vijeće smatralo da su predmetne usluge djelomično istovjetne a djelomično slične. Osobito je smatralo da usluge iz razreda 41. obuhvaćene zatraženim žigom imaju barem nizak stupanj sličnosti kako s uslugama emitiranja tako i s uslugama telekomunikacija koje su obuhvaćene razredom 38., označenim ranijim žigovima Europske unije, zbog njihova komplementarnog karaktera.

35

Tužitelj ne osporava zaključke žalbenog vijeća u pogledu istovjetnosti ili sličnosti usluga iz razreda 35., 38. i 42. obuhvaćenih zatraženim žigom. Navodi samo da je žalbeno vijeće počinilo pogrešku u ocjeni kada je zaključilo da usluge zabave za odrasle, iz razreda 41., koje su obuhvaćene zatraženim žigom imaju barem nizak stupanj sličnosti s telekomunikacijskim uslugama iz razreda 38. označenima ranijim žigovima.

36

U tom pogledu, kao prvo, usluge zabave za odrasle koje ulaze u razred 41. obuhvaćene zatraženim žigom, zasigurno su različite prirode i namjene od onih usluga koje su obuhvaćene razredom 38., označenih ranijim žigovima Europske unije. Međutim, kao što to pravilno ističe žalbeno vijeće u točki 78. pobijane odluke, takvo utvrđenje ne može samo po sebi dovesti u pitanje eventualnu komplementarnost između tih usluga (vidjeti u tom smislu presudu od 2. listopada 2013., BOOMERANG, T‑285/12, neobjavljenu, EU:T:2013:520, t. 29. do 35.).

37

Kao drugo, kada je riječ o komplementarnosti između usluga zabave za odrasle iz razreda 41., obuhvaćenih zatraženim žigom i usluga emitiranja iz razreda 38., označenih ranijim žigovima Europske unije, valja utvrditi s jedne strane, da je žalbeno vijeće smatralo da navedene usluge zabave za odrasle obuhvaćaju usluge produkcije filmova (pobijana odluka, točka 79.). S druge strane, smatralo je da usluge telekomunikacija iz razreda 38. označene ranijim žigovima obuhvaćaju usluge emitiranja, uključujući radijsko i televizijsko emitiranje, te je istaknulo da raniji figurativni žig Europske unije registriran pod brojem 1669720 označava izričito usluge radijskog emitiranja (pobijana odluka, točka 76.). Iako tužitelj pobija zaključak do kojeg je došlo žalbeno vijeće u pogledu komplementarnosti predmetnih usluga i njihove sličnosti, valja utvrditi da ne osporava njegove ocjene u točkama 76. i 79. pobijane odluke u pogledu opsega usluga pokrivenih suprotstavljenim znakovima.

38

No, već je presuđeno da usluge produkcije filmova iz razreda 41. imaju određenu sličnost s uslugama emitiranja iz razreda 38. zbog njihova komplementarnog karaktera (vidjeti u tom smislu presudu od 2. listopada 2013., BOOMERANG, T‑285/12, neobjavljenu, EU:T:2013:520, t. 35.). Tim više je to tako kada, kao u ovom slučaju, usluge iz razreda 41. označene zatraženim žigom i usluge emitiranja iz razreda 38. označene ranijim žigovima Europske unije imaju zajedničko obilježje da su u elektroničkom obliku, odnosno na internetu, s obzirom na to da taj zajednički način emitiranja može pojačati sličnost između navedenih usluga (vidjeti u tom smislu presudu od 4. lipnja 2014., Free/OHIM – Conradi + Kaiser (FreeLounge), T‑161/12, neobjavljenu, EU:T:2014:350, t. 29.).

39

Osim toga valja utvrditi, poput žalbenog vijeća, da je u današnje vrijeme sve češće da se radijski i televizijski programi emitiraju preko interneta odnosno širokopojasne veze (pobijana odluka, točka 80.).

40

Kao treće, kada je riječ o komplementarnosti između usluga zabave za odrasle i telekomunikacijskih usluga ranijih žigova Europske unije, valja istaknuti kao što je to pravilno učinilo žalbeno vijeće u točki 81. pobijane odluke, da se u prijavi za registraciju zatraženog žiga pojašnjava da se usluge zabave za odrasle iz razreda 41., obuhvaćene zatraženim žigom pružaju „osobito” elektroničkim putem i online. Usluge iz razreda 41. koje se kao u ovom slučaju pružaju online već su se smatrale sličnima uslugama „telekomunikacija, komunikacije pomoću računalnih terminala, računalno podržanog prijenosa poruka i slika” označenih ranijim žigovima Europske unije (vidjeti u tom smislu presudu od 12. srpnja 2012., Wall/OHIM – Bluepod Media Worldwide (bluepod MEDIA), T‑227/11, neobjavljenu, EU:T:2012:375, t. 44. i 51.).

41

Istina, Opći sud je također potvrdio u istoj presudi zaključak žalbenog vijeća u predmetu u pitanju prema kojem, iako su određeni telekomunikacijski operateri pružali određene usluge zabave iz razreda 41. putem specijaliziranih podružnica, potrošač općenito ne očekuje vezu između pružanja tih usluga zabave i usluga u vezi s prijenosom podataka preko računala i mreža podataka (presuda od 12. srpnja 2012., bluepod MEDIA, T‑227/11, neobjavljena, EU:T:2012:375, t. 48.).

42

Ipak valja, poput žalbenog vijeća uzeti u obzir gospodarsko stanje na tržištu kakvo je danas kako bi se provjerilo je li činjenično utvrđenje provedeno u predmetu koji je doveo do presude od 12. srpnja 2012.bluepod MEDIA, (T‑227/11, neobjavljena, EU:T:2012:375) još uvijek aktualno. Treba utvrditi da je to stanje vrlo različito od onog koje je prevladavalo prije samo nekoliko godina, osobito zbog brzog razvoja tehnologija koje su drastično promijenile način potrošnje audiovizualnog zabavnog sadržaja. K tomu, dok su ranije tradicionalni pružatelji telekomunikacijskih usluga tek ponekad bili aktivni u razvoju zabavnog sadržaja, danas to čine redovno, a društva aktivna u području zabave nude usluge koje su ranije bile rezervirane za industriju telekomunikacija. Određena poduzeća osim toga nude pretplate pružajući potrošačima i telekomunikacijsku vezu i pristup zabavnom sadržaju putem te veze. Potrošači telekomunikacijskih usluga mogu stoga pomisliti da zabavni sadržaj pružen putem njihove internetske veze pruža isto poduzeće (pobijana odluka, točke 83. do 86.).

[omissis]

Slijedom navedenoga,

OPĆI SUD (treće vijeće),

proglašava i presuđuje: