6.2.2017   

HR

Službeni list Europske unije

C 38/19

—

ukine odluku Općeg suda od 26. rujna 2016. u predmetu T-382/15, Greenpeace Energy eG, u odnosu na žalitelja,

—

predmet vrati na ponovno odlučivanje Općem sudu,

—

naloži tuženiku snošenje svih troškova postupka, uključujući troškove odvjetnika i putne troškove.

1.

Opći sud Europske unije očito smatra da treći dio stavka 4. članka 263. UFEU-a pretpostavlja da regulatorni akti, koji se mogu pobijati na temelju te odredbe, moraju imati opću primjenu. Međutim takvo pravno shvaćanje treba s obzirom na tekst i nastanak odredbe, među ostalim i namjeru zakonodavca Unije, gledati kao pogrešku koja se tiče prava.

2.

Opći sud Europske unije očito smatra da kod izravnog utjecaja regulatornih akta koji ne podrazumijevaju provedbene mjere, postoje dva zasebna mjerila, koja su podložna zasebnoj ocjeni. Međutim, na to treba odgovoriti negativno s obzirom na to da s jedne strane nisu potrebne daljnje provedbene mjere ni od strane Ujedinjene Kraljevine ni Europske komisije, i s druge strane odobrenje potpore će imati neposredni učinak na tržište, to jest osjetiti će se neposredni natjecateljski učinci za žalitelja.

3.

Opći sud Europske unije prigovara da žalitelj nije dovoljno objasnio svoj izravni i osobni utjecaj. Međutim Opći sud nije iznio njihove informacije odnosno nisu pravilno razmotrene.

4.

Opći sud Europske unije očito smatra da mogućnost individualizacije prema trećem dijelu stavka 4. članka 263. UFEU-a u skladu sa sudskom praksom u predmetu Plaumann treba odbiti ako postoje drugi poduzetnici, poput žalitelja, na koje utječu natjecateljski učinci odobrenja potpore. Međutim, s obzirom na sudsku praksu, osobito u predmetu C-309/89 Codorniu to se čini pravno pogrešnim, uskim tumačenjem. Nadalje, žalitelj se poziva na svoja očitovanja o činjenicama u tužbi, koja pokazuju dovoljnu mogućnost individualizacije, ali koje Opći sud očito nije ocijenio ili nije dovoljno ocijenio.

5.

Čini se da Opći sud Europske unije smatra da se učinkovita pravna zaštita protiv Komisijine odluke o odobrenju potpore može pružiti putem nacionalnih sudova. To bi značilo da zakonodavac Unije s obvezom da državama članicama osigura odgovarajuće pravne lijekove (članak 19. stavak 1. i stavak. 2 UEU-a), ostavlja nadzor pojedinačnih akata institucija Unije, poput Europske komisije, nacionalnim sudovima. Međutim to se stajalište ne može prihvatiti s obzirom na sudsku praksu Suda Europske unije o aktima Unije i postojeća pravna sredstva kao i osobito s obzirom na podjelu nadležnosti između nacionalnih sudova i Europske komisije u pravu potpora, te se treba smatrati pogreškom koja se tiče prava.