–

za njemačku vladu, T. Henze i M. Hellmann, u svojstvu agenata,

–

za belgijsku vladu, L. Van den Broeck, J. Van Holm i C. Pochet, u svojstvu agenata,

–

za vladu Helenske Republike, G. Papadaki i K. Karavasili, u svojstvu agenata,

–

za španjolsku vladu, V. Ester Casas, u svojstvu agenta,

–

za talijansku vladu, G. Palmieri, u svojstvu agenta, uz asistenciju F. Di Mattea, avvocato dello Stato,

–

za poljsku vladu, B. Majczyna, u svojstvu agenta,

–

za Europsku komisiju, M. Wilderspin i M. Heller, u svojstvu agenata,

1

Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje članka 1. stavka 1., članka 67. stavka 1. i članka 68. točke (l) Uredbe (EU) br. 650/2012 Europskog parlamenta i Vijeća od 4. srpnja 2012. o nadležnosti, mjerodavnom pravu, priznavanju i izvršavanju odluka i prihvaćanju i izvršavanju javnih isprava u nasljednim stvarima i o uspostavi Europske potvrde o nasljeđivanju (SL 2012., L 201, str. 107.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 10., str. 296.).

2

Zahtjev je upućen u okviru postupka koji se odnosi na zahtjev za uspostavu Europske potvrde o nasljeđivanju koji je podnijela Doris Margret Lisette Mahnkopf nakon smrti svojeg supruga u svezi s nasljeđivanjem potonjeg.

3

Uvodne izjave 7., 9., 11., 12. i 71. Uredbe br. 650/2012 glase:

[…]

[…]

[…]

4

U skladu s člankom 1. te uredbe, naslovljenim „Područje primjene”:

„1.   Ova Uredba primjenjuje se na nasljeđivanje zbog smrti. Ne primjenjuje [se] na porezne, carinske ili upravne stvari.

2.   Sljedeće je isključeno iz područja primjene ove Uredbe:

[…]

[…]”

5

Člankom 3. stavkom. 1. točkom (a) navedene uredbe definira se pojam nasljeđivanja tako da obuhvaća „sve oblike prijenosa imovine, prava i obveza zbog smrti, bilo dobrovoljnim prijenosom raspolaganjem imovinom zbog smrti, bilo prijenosom zakonskim nasljeđivanjem”.

6

U članku 21. te uredbe, kojim se predviđa opće pravilo glede prava mjerodavnog za nasljeđivanje, u stavku 1. se navodi:

„Osim ako je drukčije predviđeno ovom Uredbom, pravo mjerodavno za nasljeđivanje u cijelosti pravo je države u kojoj je umrli imao svoje uobičajeno boravište u trenutku smrti.”

7

Članak 22. Uredbe br. 650/2012, naslovljen „Izbor prava”, u stavku 1. prvom podstavku predviđa:

„Osoba može za pravo koje će urediti u cijelosti njezino nasljeđivanje izabrati pravo države čiji je državljanin u trenutku izbora ili u trenutku smrti.”

8

Članak 23. te uredbe, naslovljen „Područje primjene mjerodavnog prava”, određuje:

„1.   Pravo određeno prema članku 21. ili članku 22. uređuje nasljeđivanje u cijelosti.

2.   To pravo posebno uređuje:

[…]

[…]”

9

Poglavlje VI. navedene uredbe, naslovljeno „Europska potvrda o nasljeđivanju”, sadržava članke 62. do 73. Članak 62. Uredbe br. 650/2012 glasi:

„1.   Ova Uredba uspostavlja Europsku potvrdu o nasljeđivanju (dalje u tekstu: ‚Potvrda’) koja se izdaje za korištenje u drugoj državi članici i stvara učinke navedene u članku 69.

2.   Korištenje Potvrde nije obvezno.

3.   Potvrda ne nadomješta unutarnje isprave koje se u državama članicama koriste za slične svrhe. Međutim, jednom kada je izdana za korištenje u drugoj državi članici, Potvrda također stvara učinke navedene u članku 69. u državama članicama čija su je tijela izdala u skladu s ovim poglavljem.”

10

Članak 63. te uredbe, naslovljen „Svrha Potvrde”, u stavcima 1. i 2. predviđa:

„1.   Potvrdu mogu koristiti nasljednici, legatari koji imaju izravna prava u nasljedstvu […] koji se u drugoj državi članici moraju pozvati na svoj status ili izvršavati svoja prava kao nasljednici ili legatari […].

2.   Potvrda se može koristiti za dokazivanje jedne ili više sljedećih stvari:

[…]”

11

Sukladno odredbama članka 65. stavka 3. točke (d) navedene uredbe:

„Zahtjev [za Potvrdu] mora sadržavati podatke navedene u nastavku, u mjeri u kojoj su ti podaci poznati podnositelju zahtjeva i nužni tijelu izdavanja za potvrđivanje elemenata za koje podnositelj zahtjeva želi potvrdu, i moraju joj biti priložene sve relevantne isprave u izvorniku ili preslikama koje ispunjavaju uvjete za utvrđivanje njezine autentičnosti, ne dovodeći u pitanje članak 66. stavak 2.:

[…]

[…]”

12

Članak 67. stavak 1. te uredbe propisuje:

„Tijelo izdavanja izdaje Potvrdu bez odgode u skladu s postupkom utvrđenim u ovom poglavlju kada su elementi koji se trebaju potvrditi utvrđeni po pravu mjerodavnom za nasljeđivanje ili po bilo kojem drugom pravu mjerodavnom za određene elemente. Tijelo koristi obrazac uspostavljen u skladu sa savjetodavnim postupkom navedenim u članku 81. stavku 2. […]”

13

Člankom 68. Uredbe br. 650/2012, koji se odnosi na sadržaj potvrde, predviđeno je:

„Potvrda mora sadržavati sljedeće podatke, u mjeri potrebnoj za svrhu za koju se izdaje:

[…]

[…]

[…]

[…]”

14

Članak 69. te uredbe, naslovljen „Učinci Potvrde”, glasi:

„1.   Potvrda proizvodi svoje učinke u svim državama članicama a da nije potreban poseban postupak.

2.   Za Potvrdu se predmnijeva da točno dokazuje elemente koji su utvrđeni po pravu mjerodavnom za nasljeđivanje ili po bilo kojem drugom pravu mjerodavnom za određene elemente. Za osobu koja je u Potvrdi navedena kao nasljednik, legatar, […] predmnijeva se da ima status naveden u Potvrdi i/ili prava ili ovlasti navedene u Potvrdi, bez ikakvih uvjeta i/ili ograničenja vezanih za ta prava ili ovlasti, osim onih navedenih u Potvrdi.

[…]”

15

Uvodne izjave 18. i 22. Uredbe Vijeća (EU) 2016/1103 od 24. lipnja 2016. o provedbi pojačane suradnje u području nadležnosti, mjerodavnog prava te priznavanja i izvršenja odluka u stvarima bračnoimovinskih režima (SL 2016., L 183, str. 1.) glase:

[…]

16

U stavku 2. točki (d) članka 1. te uredbe, naslovljenog „Područje primjene”, određuje se:

„Iz područja primjene ove Uredbe isključeno je sljedeće:

[…]

17

U stavku 2. drugom podstavku članka 70. navedene uredbe, naslovljenog „Stupanje na snagu”, predviđeno je da se ta uredba primjenjuje od 29. siječnja 2019., osim određenih općih i završnih odredaba.

18

Članak 1371. stavak 1. Bürgerliches Gesetzbucha (Građanski zakonik; u daljnjem tekstu: BGB) glasi:

„1. U slučaju prestanka režima bračne stečevine zbog smrti bračnog druga dioba bračne stečevine izvršava se povećanjem zakonskog dijela preživjelog bračnog druga za jednu četvrtinu ostavine; u tom je pogledu nebitno jesu li bračni drugovi tijekom braka stekli nekakvu imovinu.”

19

Članak 1931. BGB‑a predviđa:

[…]

[…]”

20

L. Mahnkopf umro je 29. kolovoza 2015. U trenutku smrti bio je u braku s D. Mahnkopf. Bračni drugovi bili su njemački državljani i imali su prebivalište u Berlinu (Njemačka). Jedini nasljednici ostavitelja, koji nije izvršio raspolaganje imovinom zbog smrti, bili su njegova supruga i njihov sin jedinac.

21

Među bračnim drugovima primjenjivao se režim zajednice bračne imovine, a nisu imali sklopljen bračni ugovor. Osim ostaviteljeve imovine u Njemačkoj, nasljedstvo se sastojalo i od suvlasničkog dijela u polovici nekretnine koja se nalazila u Švedskoj.

22

Na zahtjev D. Mahnkopf, Amtsgericht Schönenberg (Općinski sud u Schönenbergu, Njemačka), sud nadležan za raspravljanje ostavine L. Mahnkopfa, izdao je 30. svibnja 2016. nacionalnu potvrdu o nasljeđivanju, prema kojoj preživjeli bračni drug i potomak nasljeđuju svaki polovicu ostaviteljeve imovine u skladu sa zakonskim nasljeđivanjem predviđenim njemačkim pravom. Sud koji je uputio zahtjev ističe da nasljedni dio dodijeljen supruzi proizlazi iz primjene članka 1931. stavka 1. BGB‑a, u skladu s kojim se zakonski dio preživjelog bračnog druga, a to je jedna četvrtina, uvećava za još jednu četvrtinu kada bračni drugovi žive u režimu zajednice bračne imovine, kao što proizlazi iz članka 1371. stavka 1. BGB‑a.

23

D. Mahnkopf također je 16. lipnja 2016. zatražila od javnog bilježnika da joj u skladu s Uredbom br. 650/2012 izda Europsku potvrdu o nasljeđivanju u kojoj se nju i njezina sina određuje kao sunasljednike, svakog za jednu polovinu nasljedstva, u skladu s nacionalnim pravilom o zakonskom nasljeđivanju. Željela je iskoristiti tu potvrdu za prijenos njihova prava vlasništva nad nekretninom koja se nalazi u Švedskoj. Taj je javni bilježnik proslijedio zahtjev D. Mahnkopf Amtsgerichtu Schönenberg (Općinski sud u Schönenbergu).

24

Taj je sud odbio zahtjev za Europsku potvrdu o nasljeđivanju jer se dio dodijeljen ostaviteljevoj supruzi temeljio, u odnosu na jednu četvrtinu ostaviteljeve ostavine, na režimu nasljeđivanja, a u odnosu na drugu četvrtinu ostaviteljeve ostavine, na režimu bračne stečevine iz članka 1371. stavka 1. BGB‑a. Pravilo na temelju kojeg je dodijeljena ta potonja četvrtina, koje se odnosi na režim bračne stečevine, a ne na režim nasljeđivanja, ne ulazi u područje primjene Uredbe br. 650/2012.

25

D. Mahnkopf podnijela je žalbu protiv te odluke pred Kammergerichtom Berlin (Visoki zemaljski sud u Berlinu, Njemačka). Tom je žalbom također dopunila svoj početni zahtjev tražeći, podredno, da se Europska potvrda o nasljeđivanju izda uz navođenje, u informativne svrhe, njenih nasljednih prava koja se, u odnosu na jednu četvrtinu ostaviteljeve ostavine, temelje na zajednici imovine.

26

Sud koji je uputio zahtjev ističe da je doktrina podijeljena glede pitanja je li pravilo iz članka 1371. stavka 1. BGB‑a pravilo nasljednog prava ili pravilo vezano za režim bračne stečevine. Smatra da, s obzirom na njegovu svrhu, odnosno diobu bračne stečevine kada zajednica imovine prestane zbog smrti jednog od bračnih drugova, članak 1371. stavak 1. BGB‑a nije pravilo kojim se uređuje nasljeđivanje „zbog smrti”, u smislu članka 1. stavka 1. Uredbe br. 650/2012. Prema njegovu mišljenju, pravilo iz te odredbe mora se primjenjivati uvijek kada se učinci braka, uključujući pitanja režima bračne stečevine, uređuju njemačkim pravom. Ta primjena ne bi bila zajamčena da je to pravilo bilo kvalificirano kao pravilo nasljednog prava jer bi u tom slučaju njegovo područje primjene bilo ograničeno na situacije u kojima se nasljeđivanje uređuje njemačkim pravom, u skladu s člancima 21. i 22. Uredbe br. 650/2012.

27

Sud koji je uputio zahtjev također smatra da se, zbog neusklađenosti odredaba koje se odnose na režime bračne stečevine u Uniji, uvećanje zakonskog nasljednog dijela preživjelog bračnog druga, koje proizlazi iz primjene pravila u području bračne stečevine, u ovom slučaju članka 1371. stavka 1. BGB‑a, ne može u pravilu, čak ni samo u informativne svrhe, unijeti u Europsku potvrdu o nasljeđivanju.

28

Međutim, smatra da bi se to povećanje moglo navesti u Europskoj potvrdi o nasljeđivanju kada se mjerodavno nasljedno pravo, u skladu s člankom 21. ili člankom 22. Uredbe br. 650/2012, kao i pravo vezano za režim bračne stečevine bračnih drugova, određuju na temelju prava jedne te iste države članice, bez obzira na pravilo o sukobu zakona koje valja primjenjivati. U ovom slučaju, pravo mjerodavno za nasljeđivanje i pravo mjerodavno za režim bračne stečevine određuju se isključivo u skladu s njemačkim pravom.

29

S tim u svezi taj sud navodi da pojmovi koji se koriste u članku 67. stavku 1. i članku 69. stavku 2. Uredbe br. 650/2012, prema kojima su elementi koji se trebaju potvrditi utvrđeni po pravu mjerodavnom za nasljeđivanje „ili po bilo kojem drugom pravu mjerodavnom za određene elemente”, omogućuju takvo tumačenje. Ono je također opravdano s obzirom na drugu rečenicu uvodne izjave 12. Uredbe br. 650/2012 i svrhu Europske potvrde o nasljeđivanju, a to je da se pojednostavi i ubrza prekogranično ostvarivanje nasljednih prava.

30

U tim je okolnostima Kammergericht Berlin (Visoki zemaljski sud u Berlinu) odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeća prethodna pitanja:

31

Svojim prvim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 1. stavak 1. Uredbe br. 650/2012 tumačiti na način da u područje primjene navedene uredbe ulazi nacionalna odredba, poput one o kojoj je riječ u glavnom postupku, koja predviđa, u slučaju smrti jednog od bračnih drugova, diobu bračne stečevine na paušalnoj osnovi uvećanjem nasljednog dijela preživjelog bračnog druga.

32

Uvodno valja podsjetiti da, prema ustaljenoj sudskoj praksi Suda, iz zahtjeva za ujednačenu primjenu prava Unije kao i načela jednakosti proizlazi da se tekst odredbe prava Unije, koja ne sadržava nikakvo izričito upućivanje na pravo država članica za utvrđivanje njezina smisla i dosega, mora u pravilu autonomno i ujednačeno tumačiti u cijeloj Uniji (presuda od 18. listopada 2016., Nikiforidis,C‑135/15, EU:C:2016:774, t. 28. i navedena sudska praksa) uzimajući u obzir ne samo tekst te odredbe, nego i njezin kontekst i cilj koji se želi postići propisom o kojem je riječ (vidjeti osobito presudu od 18. svibnja 2017., Hummel Holding,C‑617/15, EU:C:2017:390, t. 22. i navedenu sudsku praksu).

33

U skladu s tekstom članka 1. stavka 1. Uredbe br. 650/2012, ta se uredba primjenjuje na nasljeđivanje zbog smrti. Članak 1. stavak 2. tog propisa taksativno nabraja područja koja su isključena iz njezina područja primjene, među kojima su, u točki (d) te odredbe, „pitanja režima bračne stečevine”. Članak 3. stavak 1. točka (a) tog propisa navodi da to nasljeđivanje obuhvaća „sve oblike prijenosa imovine, prava i obveza zbog smrti, bilo dobrovoljnim prijenosom raspolaganjem imovinom zbog smrti, bilo prijenosom zakonskim nasljeđivanjem”.

34

Iz uvodne izjave 9. Uredbe br. 650/2012 proizlazi također da u područje primjene te uredbe treba uključiti sve građanskopravne aspekte nasljeđivanja zbog smrti.

35

Glede ciljeva koji se žele postići Uredbom br. 650/2012, valja navesti da se, u skladu s njezinom uvodnom izjavom 7., njome želi olakšati pravilno funkcioniranje unutarnjeg tržišta uklanjanjem prepreka slobodnom kretanju osoba koje žele ostvariti svoja prava u kontekstu nasljeđivanja koje ima prekogranične implikacije. Osobito, u europskom pravnom prostoru, prava nasljednika i legatara, drugih osoba bliskih umrlom i vjerovnika nasljedstva moraju biti učinkovito zajamčena.

36

U tu svrhu je Uredbom br. 650/2012 predviđena uspostava potvrde koja svakom ondje navedenom nasljedniku, legataru ili ovlašteniku mora omogućiti da u drugoj državi članici dokaže svoj status i svoja nasljedna prava (vidjeti u tom smislu presudu od 12. listopada 2017., Kubicka,C‑218/16, EU:C:2017:755, t. 59.).

37

Glede konteksta predmetne odredbe, iz uvodnih izjava 11. i 12. Uredbe br. 650/2012 proizlazi da se ona ne bi trebala primjenjivati na područja građanskog prava osim nasljeđivanja, a osobito na pitanja koja se odnose na režime bračne stečevine, uključujući bračne ugovore koji su poznati u nekim pravnim sustavima, utoliko što se takvi ugovori ne bave pitanjima nasljeđivanja.

38

U ovom slučaju iz odluke kojom se upućuje zahtjev za prethodnu odluku proizlazi da se, sukladno članku 1371. stavku 1. BGB‑a, u slučaju prestanka režima zajednice bračne imovine (Zugewinngemeinschaft), zakonski dio preživjelog bračnog druga prilikom diobe bračne stečevine uvećava za još jednu četvrtinu.

39

Njemačka je vlada u svojim očitovanjima s tim u svezi istaknula da se ta odredba nacionalnog prava koje se odnosi na prestanak zajednice bračne imovine primjenjuje samo u slučaju prestanka braka zbog smrti. Cilj te odredbe jest podjela imovine stečene u braku na paušalnoj osnovi kompenzacijom zbog nepovoljnog položaja koji proizlazi iz prekida režima zajednice bračne imovine zbog smrti bračnog druga kako bi se na taj način izbjegla potreba točnog određivanja sastava i vrijednosti imovine na početku i na kraju braka.

40

Kao što je nezavisni odvjetnik istaknuo u točkama 78. i 93. svojeg mišljenja, u skladu s podacima kojima Sud raspolaže, članak 1371. stavak 1. BGB‑a ne odnosi se na podjelu imovine između bračnih drugova, nego na pravo preživjelog bračnog druga na imovinu koja je već dio ostavine. U tim okolnostima očito je da glavni cilj te odredbe nije podjela imovine ili prestanak režima bračne stečevine, nego određivanje visine nasljednog dijela koji pripada preživjelom bračnom drugu u odnosu na druge nasljednike. Takva se odredba stoga ponajprije odnosi na nasljeđivanje ostavine umrlog bračnog druga, a ne na režim bračne stečevine. Slijedom toga, pravilo nacionalnog prava, poput onoga o kojem je riječ u glavnom postupku, odnosi se na nasljedne stvari za potrebe Uredbe br. 650/2012.

41

Osim toga, to tumačenje nije u suprotnosti s područjem primjene Uredbe 2016/1103. Naime, ta uredba, iako donesena s ciljem da, u skladu sa svojom uvodnom izjavom 18., obuhvati sve građanskopravne aspekte režima bračne stečevine, kako svakodnevno upravljanje bračnom imovinom, tako i prestanak tog režima, a osobito kao rezultat rastave para ili smrti jednog bračnog druga, izričito isključuje iz svojeg područja primjene, u skladu sa svojim člankom 1. stavkom 2. točkom (d), „nasljeđivanje ostavine umrlog bračnog druga”.

42

Naposljetku, kao što je i nezavisni odvjetnik naveo posebice u točki 102. svojega mišljenja, kvalifikacijom dijela koji na temelju odredbe nacionalnog prava, kao što je članak 1371. stavak 1. BGB‑a, pripada preživjelom bračnom drugu kao dijela povezanog s nasljednim pravom dopušta se unos podataka o tom nasljednom dijelu u Europsku potvrdu o nasljeđivanju sa svim učincima opisanima u članku 69. Uredbe br. 650/2012. U skladu s člankom 69. stavkom 1. te uredbe, Europska potvrda o nasljeđivanju proizvodi učinke u svim državama članicama a da nije potreban poseban postupak. Stavkom 2. tog članka predviđeno je da se za osobu koja je u potvrdi navedena kao legatar predmnijeva da ima ondje naveden status i prava, bez ikakvih uvjeta i/ili ograničenja vezanih za ta prava, osim onih navedenih u potvrdi (presuda od 12. listopada 2017., Kubicka, C‑218/16, EU:C:2017:755, t. 60.).

43

Stoga je jasno da bi ostvarenje ciljeva Europske potvrde o nasljeđivanju bilo znatno otežano u situaciji poput one u glavnom postupku da navedena potvrda nije uključivala potpune informacije o pravima preživjelog bračnog druga glede ostavine.

44

S obzirom na prethodna razmatranja, na prvo pitanje valja odgovoriti da članak 1. stavak 1. Uredbe br. 650/2012 treba tumačiti na način da u područje primjene navedene uredbe ulazi nacionalna odredba, poput one o kojoj je riječ u glavnom postupku, koja predviđa, u slučaju smrti jednog od bračnih drugova, diobu bračne stečevine na paušalnoj osnovi, uvećanjem nasljednog dijela preživjelog bračnog druga.

45

Uzimajući u obzir odgovor na prvo pitanje, nije potrebno odgovoriti na drugo i treće pitanje.

46

Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.

Slijedom navedenoga, Sud (drugo vijeće) odlučuje:

Članak 1. stavak 1. Uredbe (EU) br. 650/2012 Europskog parlamenta i Vijeća od 4. srpnja 2012. o nadležnosti, mjerodavnom pravu, priznavanju i izvršavanju odluka i prihvaćanju i izvršavanju javnih isprava u nasljednim stvarima i o uspostavi Europske potvrde o nasljeđivanju treba tumačiti na način da u područje primjene navedene uredbe ulazi nacionalna odredba, poput one o kojoj je riječ u glavnom postupku, koja predviđa, u slučaju smrti jednog od bračnih drugova, diobu bračne stečevine na paušalnoj osnovi uvećanjem nasljednog dijela preživjelog bračnog druga.