–

za A. i S., N. C. Blomjous i S. Wierink, advocaten,

–

za nizozemsku vladu, K. Bulterman, A. M. de Ree i H. S. Gijzen, u svojstvu agenata,

–

za poljsku vladu, B. Majczyna, u svojstvu agenta,

–

za Europsku komisiju, C. Cattabriga i G. Wils, u svojstvu agenata,

1

Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje članka 2. initio i točke (f) Direktive Vijeća 2003/86/EZ od 22. rujna 2003. o pravu na spajanje obitelji (SL 2003., L 251, str. 12.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 8., str. 70.).

2

Zahtjev je upućen u okviru spora između osoba A. i S., državljana Eritreje, s jedne strane, i staatssecretaris van Veiligheid en Justitie (državni tajnik za sigurnost i pravosuđe, Nizozemska) (u daljnjem tekstu: državni tajnik), s druge strane, u vezi s odbijanjem potonjeg da njima i njihovim trima maloljetnim sinovima dodijeli privremenu dozvolu boravka na temelju spajanja obitelji sa svojom starijom kćeri.

3

Direktivom 2003/86 utvrđuju se uvjeti za ostvarenje prava na spajanje obitelji državljana trećih zemalja koji zakonito borave na teritoriju država članica.

4

Uvodne izjave 2., 4., 6. i 8. do 10. Direktive 2003/86 glase kako slijedi:

[…]

[…]

[…]

5

Članak 2. Direktive 2003/86 određuje:

„U smislu ove Direktive:

[…]

6

Članak 3. Direktive 2003/86 određuje:

„1.   Ova se Direktiva primjenjuje kada sponzor ima [dozvolu boravka] koju je izdala država članica za razdoblje važenja od godine dana ili više i koji ima osnovane izglede za dobivanje prava na staln[i] [boravak], ako su članovi njegove ili njezine obitelji državljani treće zemlje bez obzira na status.

2.   Ova se Direktiva ne primjenjuje kada [je] sponzor [državljanin treće zemlje koji]:

[…]

5.   Ova Direktiva ne utječe na mogućnost država članica za usvajanje ili održavanje povoljnijih odredbi.”

7

Člankom 4. stavkom 2. Direktive 2003/86 određeno je sljedeće:

„Slijedom ove Direktive i u skladu s uvjetima utvrđenim u poglavlju IV., države članice mogu zakonom ili propisom dopustiti ulazak i [boravak], sljedećim članovima obitelji:

[…]”

8

U članku 5. Direktive 2003/86 navodi se:

„1.   Da bi se ostvarilo pravo na spajanje obitelji, države članice utvrđuju hoće li zahtjev za ulazak i [boravak] nadležnim državnim tijelima države članice u pitanju podnijeti sponzor ili član ili članovi obitelji.

[…]

4.   Nadležna državna tijela države članice dostavljaju osobi koja je podnijela zahtjev pisanu obavijest o odluci čim je prije moguće, a u svakom slučaju ne kasnije od devet mjeseci od datuma podnošenja zahtjeva.

Rok određen u prvom stavku može se produljiti u iznimnim okolnostima povezanima sa složenošću ispitivanja zahtjeva.

Za odbijanje zahtjeva navode se razlozi. Sve posljedice nastale nedonošenjem odluke do kraja roka utvrđenog u prvom podstavku utvrđuju se u nacionalnom zakonodavstvu odgovarajuće države članice.

5.   Prilikom ispitivanja zahtjeva države članice procjenjuju najbolje interese maloljetne djece.”

9

Članak 7. stavak 1. Direktive 2003/86 predviđa da države članice mogu tražiti od osobe koja je podnijela zahtjev za spajanje obitelji dokaz da sponzor ima smještaj, osiguranje od bolesti i dovoljna novčana sredstva koja ispunjavaju zahtjeve koje utvrđuje ta odredba.

10

U poglavlju V. Direktive 2003/86, naslovljenom „Spajanje obitelji izbjeglica”, nalaze se članci 9. do 12. Članak 9. stavci 1. i 2. te direktive propisuje:

„1.   Ovo se poglavlje ne primjenjuje na spajanje obitelji izbjeglica priznatih od država članica.

2.   Države članice mogu ograničiti primjenu ovog poglavlja na izbjeglice čiji obiteljski odnosi prethode njihovom ulasku.”

11

U članku 10. Direktive 2003/86 navodi se:

„1.   Na definiciju članova obitelji primjenjuje se članak 4., osim što se treći podstavak njegovog stavka 1. ne primjenjuje na djecu izbjeglica.

2.   Države članice mogu dopustiti spajanje obitelji drugih članova obitelji koji nisu navedeni u članku 4. ako su ovisni o izbjeglici.

3.   Ako je izbjeglica maloljetna osoba bez pratnje, države članice:

12

Članak 11. Direktive 2003/86 glasi kako slijedi:

„1.   Na podnošenje i ispitivanje zahtjeva primjenjuje se članak 5. pod uvjetima stavka 2. ovog članka.

2.   Kada izbjeglica ne može pružiti službene dokumentacijske dokaze o obiteljskom odnosu, države članice uzimaju u obzir druge dokaze o postojanju takvog odnosa, koji će se procijeniti u skladu s nacionalnim pravom. Odluka kojom se odbija zahtjev ne može se osnivati isključivo na činjenici pomanjkanja dokumentacijskih dokaza.”

13

Člankom 12. stavkom 1. Direktive 2003/86 određeno je sljedeće:

„Iznimno od članka 7., države članice ne traže da izbjeglica i/ili njegovi članovi obitelji dostave, u pogledu zahtjeva koji se odnose na one članove obitelji navedene u članku 4. stavku 1., dokaz da izbjeglica ispunjava uvjete navedene u članku 7.

Ne dovodeći u pitanje međunarodne obveze kada je spajanje obitelji moguće u trećoj zemlji s kojom sponzor i/ili član obitelji ima posebne veze, države članice mogu tražiti pružanje dokaza navedenih u prvom podstavku.

Države članice mogu tražiti od izbjeglice da udovolji uvjetima navedenima u članku 7. stavku 1. ako zahtjev za spajanje obitelji nije podnesen u roku od tri mjeseca nakon odobrenja statusa izbjeglice.”

14

Prema uvodnim izjavama 18., 19. i 21. Direktive 2011/95/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 13. prosinca 2011. o standardima za kvalifikaciju državljana trećih zemalja ili osoba bez državljanstva za ostvarivanje međunarodne zaštite, za jedinstveni status izbjeglica ili osoba koje ispunjavaju uvjete za supsidijarnu zaštitu te sadržaj odobrene zaštite (SL 2011., L 337, str. 9.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 13., str. 248.):

[…]

15

U članku 2. Direktive 2011/95 navodi se:

„Za potrebe ove Direktive primjenjuju se sljedeće definicije:

[…]

[…]”

16

Članak 13. Direktive 2011/95, naslovljen „Odobravanje statusa izbjeglice”, propisuje da će „[d]ržave članice […] odobriti izbjeglički status državljaninu treće zemlje ili osobi bez državljanstva koja ispunjava uvjete za stjecanje statusa izbjeglice u skladu s poglavljima II. i III.” Ta poglavlja odnose se na procjenu zahtjeva za međunarodnu zaštitu odnosno na uvjete za status izbjeglice.

17

Uvodna izjava 33. Direktive 2013/32/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 26. lipnja 2013. o zajedničkim postupcima za priznavanje i oduzimanje međunarodne zaštite (SL 2013., L 180, str. 60.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 12., str. 249.) određuje:

18

Članak 31. Direktive 2013/32, naslovljen „Postupak razmatranja”, u stavku 7. propisuje:

„Države članice mogu dati prednost razmatranju zahtjeva za međunarodnu zaštitu u skladu s temeljnim načelima i jamstvima iz poglavlja II., posebno:

19

Na temelju članka 29. stavka 2. initio i točke (c) Vreemdelingenwet 2000 (Zakon o strancima iz 2000.), očevima i majkama stranog državljanina koji je maloljetnik bez pratnje u smislu članka 2. initio i točke (f) Direktive 2003/86 može se dodijeliti privremena dozvola boravka na temelju azila iz članka 28. istog zakona ako su u trenutku dolaska dotičnog stranog državljanina pripadali njegovoj nuklearnoj obitelji i ako su ili stigli u Nizozemsku u isto vrijeme kao i taj državljanin ili su mu se pridružili unutar tri mjeseca nakon što je tom državljaninu dodijeljena privremena dozvola boravka iz navedenog članka 28.

20

Kći osoba A. i S. stigla je u Nizozemsku bez pratnje dok je još bila maloljetna. Dana 26. veljače 2014. podnijela je zahtjev za azil. Postala je punoljetna 2. lipnja 2014.

21

Odlukom od 21. listopada 2014. državni tajnik je osobi u pitanju izdao dozvolu boravka na temelju azila koja vrijedi pet godina, s učinkom od datuma podnošenja zahtjeva za azil.

22

Udruženje VluchtelingenWerk Midden‑Nederland 23. prosinca 2014. podnijelo je u ime kćeri osoba A. i S. zahtjev za izdavanje privremene dozvole boravka za njezine roditelje kao i za njezina tri maloljetna brata, na temelju spajanja obitelji.

23

Odlukom od 27. svibnja 2015. državni tajnik odbio je taj zahtjev s obrazloženjem da je na dan podnošenja kći osoba A. i S. bila punoljetna. Žalba protiv te odluke proglašena je odlukom od 13. kolovoza 2015. neosnovanom.

24

Dana 3. rujna 2015. osobe A. i S. podnijele su tužbu protiv te odluke o odbijanju pred rechtbank Den Haag (Sud u Haagu, Nizozemska).

25

U prilog svojoj tužbi osobe A. i S. tvrde da iz članka 2. initio i točke (f) Direktive 2003/86 proizlazi da, kako bi se utvrdilo može li se osoba kvalificirati kao „maloljetnik bez pratnje”, u smislu te odredbe, odlučujući je datum ulaska osobe u predmetnu državu članicu. Suprotno tomu, državni tajnik smatra da je datum podnošenja zahtjeva za spajanje obitelji onaj koji je odlučujući u tom pogledu.

26

Sud koji je uputio zahtjev ističe da je Raad van State (Državno vijeće, Nizozemska) dvjema presudama od 23. studenoga 2015. presudio da se činjenica da je strani državljanin postao punoljetan nakon dolaska u Nizozemsku može uzeti u obzir kako bi se utvrdilo je li obuhvaćen područjem primjene članka 2. initio i točke (f) Direktive 2003/86.

27

Sud koji je uputio zahtjev u tom pogledu smatra da iz članka 2. initio i točke (f) Direktive 2003/86 proizlazi da, načelno, status maloljetnika bez pratnje treba ocijeniti u odnosu na dan ulaska dotične osobe na područje države članice. Točno je da ta odredba predviđa dvije iznimke od tog načela, odnosno iznimku koja se odnosi na maloljetnika koji je prvotno u pratnji, a zatim ostavljen sam, i onu koja se odnosi na maloljetnika koji je bez pratnje pri svojem dolasku, a zatim se o njemu brine odrasla osoba odgovorna za njega. Međutim, okolnosti ovog slučaja ne spadaju ni u jednu od te dvije iznimke i ništa u tekstu navedene odredbe ne podupire ideju da ona dopušta još iznimaka od navedenog načela.

28

U tim je uvjetima rechtbank Den Haag (Sud u Haagu) odlučio prekinuti postupak i postaviti Sudu sljedeće prethodno pitanje:

„Treba li u okviru spajanja obitelji izbjeglicâ ‚maloljetnikom bez pratnje’, u smislu članka 2. initio i točke (f) Direktive [2003/86], smatrati također državljanina treće zemlje ili osobu bez državljanstva mlađu od osamnaest godina, koja stigne na državno područje države članice bez pratnje odrasle osobe odgovorne za nju prema zakonu ili običaju i koja:

29

Svojim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li članak 2. initio i točku (f) Direktive 2003/86 tumačiti na način da „maloljetnikom” u smislu te odredbe treba smatrati državljanina treće zemlje ili osobu bez državljanstva koja je bila mlađa od osamnaest godina u trenutku ulaska na područje države članice i podnošenja zahtjeva za azil u toj državi, ali koja je, tijekom postupka azila, postala punoljetna i zatim joj je odobren azil s retroaktivnim učinkom od datuma njezina zahtjeva.

30

Osobe A. i S. smatraju da na to pitanje treba odgovoriti potvrdno, dok nizozemska i poljska vlada te Europska komisija zagovaraju suprotno stajalište. Točnije, nizozemska vlada ističe da je na državama članicama da odrede koji je trenutak odlučujući za ocjenu treba li izbjeglicu smatrati maloljetnikom bez pratnje, u smislu članka 2. točke (f) Direktive 2003/86. Suprotno tomu, poljska vlada i Komisija smatraju da se taj trenutak može odrediti na osnovi te direktive. Prema Komisijinu mišljenju, taj trenutak je trenutak podnošenja zahtjeva za spajanje obitelji, dok poljska vlada smatra da je to trenutak kada je donesena odluka o tom zahtjevu.

31

Valja podsjetiti da, sukladno njezinu članku 1., cilj je Direktive 2003/86 utvrditi uvjete za ostvarenje prava na spajanje obitelji državljana trećih zemalja koji zakonito borave na teritoriju država članica.

32

U tom pogledu, iz uvodne izjave 8. te direktive proizlazi da su njome predviđeni povoljniji uvjeti za izbjeglice za ostvarivanje prava na spajanje obitelji s obzirom na to da njihova situacija zahtijeva posebnu pažnju zbog razloga koji su ih natjerali na bijeg iz svoje zemlje i tamo im priječe vođenje normalnog obiteljskog života.

33

Jedan od tih povoljnijih uvjeta odnosi se na spajanje obitelji sa srodnicima izbjeglice u prvom stupnju u izravnoj uzlaznoj liniji.

34

Naime, dok je u skladu s člankom 4. stavkom 2. točkom (a) Direktive 2003/86 mogućnost takvog spajanja u načelu prepuštena svakoj državi članici i posebno podređena uvjetu da su srodnici u prvom stupnju u izravnoj uzlaznoj liniji ovisni o sponzoru i da ne uživaju odgovarajuću obiteljsku potporu u državi podrijetla, člankom 10. stavkom 3. točkom (a) te direktive predviđeno je, iznimno od tog načela, pravo maloljetnih izbjeglica bez pratnje na takvo spajanje koje nije podređeno nikakvoj margini prosudbe država članica ni uvjetima iz tog članka 4. stavka 2. točke (a).

35

Pojam „maloljetnik bez pratnje”, koji se u Direktivi 2003/86 koristi samo u članku 10. stavku 3. točki (a), definiran je u članku 2. initio i točki (f) te direktive.

36

Prema toj odredbi, „maloljetnik bez pratnje” znači državljani treće zemlje ili osobe bez državljanstva mlađe od osamnaest godina, koji stignu na državno područje države članice bez pratnje odrasle osobe odgovorne prema zakonu ili običaju, i tako dugo dok ne budu učinkovito pod zaštitom takve osobe, ili maloljetnici koji su ostavljeni bez pratnje nakon ulaska na državno područje država članica.

37

Ta odredba dakle propisuje dva uvjeta, to jest da je osoba u pitanju „maloljetnik” i da je „bez pratnje”.

38

Iako u pogledu tog drugog uvjeta navedena odredba upućuje na trenutak ulaska osobe na državno područje dotične države članice, ipak iz te iste odredbe proizlazi da se kasnije okolnosti također moraju uzeti u obzir, i to u dva slučaja. Tako maloljetnik koji je bez pratnje u trenutku svojeg ulaska, a o kojem brigu zatim preuzme odrasla osoba odgovorna za njega prema zakonu ili običaju, ne udovoljava tom drugom uvjetu, dok se za maloljetnika koji je prvotno bio u pratnji, a zatim je ostao sam smatra da je bez pratnje i prema tome udovoljava tom uvjetu.

39

Što se tiče prvog od tih dvaju uvjeta navedenih u točki 37. ove presude, a koji je jedini o kojem je riječ u predmetu u glavnom postupku, članak 2. initio i točka (f) Direktive 2003/86 jedino naznačuju da osoba u pitanju mora biti „mlađa od 18 godina”, bez navođenja kada taj uvjet mora biti ispunjen.

40

Međutim, iz potonje okolnosti nipošto ne proizlazi da je na svakoj državi članici da odluči koji će trenutak uzeti u obzir za ocjenu je li taj uvjet ispunjen.

41

Valja podsjetiti da, u skladu sa zahtjevima ujednačene primjene prava Unije kao i načela jednakosti, odredba prava Unije koja ne sadržava nikakvo izravno upućivanje na pravo država članica radi utvrđenja svojeg smisla i dosega treba u cijeloj Uniji imati autonomno i ujednačeno tumačenje, uzimajući u obzir osobito kontekst odredbe i cilj predmetnog propisa (presuda od 26. srpnja 2017., Ouhrami, C‑225/16, EU:C:2017:590, t. 38. i navedena sudska praksa).

42

U tom pogledu, treba najprije istaknuti da ni članak 2. initio i točka (f) ni članak 10. stavak 3. točka (a) Direktive 2003/86 ne sadržavaju upućivanje na nacionalno pravo ili na države članice, i to za razliku od drugih odredaba te direktive, poput članka 5. stavka 1. i članka 11. stavka 2., što znači da, ako je zakonodavac Unije želio prepustiti diskreciji svake države brigu o određivanju u kojem trenutku osoba u pitanju treba biti maloljetna kako bi mogla uživati pravo na spajanje obitelji sa svojim roditeljima, bio bi predvidio takvo upućivanje i u tom kontekstu.

43

Nadalje, članak 10. stavak 3. točka (a) Direktive 2003/86 nameće državama članicama preciznu pozitivnu obvezu, kojoj odgovara jasno definirano pravo. Od njih se zahtijeva da, u slučaju iz te odredbe, odobre spajanje obitelji srodnika u prvom stupnju u izravnoj uzlaznoj liniji sponzora, pri čemu ne raspolažu marginom prosudbe.

44

Konačno, Direktiva 2003/86 ne teži samo općenito cilju poticanja spajanja obitelji i pružanja zaštite državljanima trećih zemalja, osobito maloljetnicima (vidjeti u tom smislu presudu od 6. prosinca 2012., O. i dr., C‑356/11 i C‑357/11, EU:C:2012:776, t. 69.), nego njezin članak 10. stavak 3. točka (a) posebno ide za tim da se zajamči dodatna zaštita onim izbjeglicama koji su maloljetnici bez pratnje.

45

U tim okolnostima, iako Direktiva 2003/86 izričito ne navodi do kojeg trenutka izbjeglica mora biti maloljetan kako bi mogao uživati pravo na spajanje obitelji iz njezina članka 10. stavka 3. točke (a), ipak iz cilja te odredbe i iz činjenice da ne ostavlja državama članicama nikakav manevarski prostor kao i iz toga da ne postoji upućivanje na nacionalno pravo u tom pogledu proizlazi da se određivanje navedenog trenutka ne može prepustiti ocjeni svake države članice.

46

Važno je još dodati da situacija o kojoj je riječ u glavnom postupku nije u tom pogledu usporediva s onom na koju se poziva nizozemska vlada, iz predmeta u kojem je donesena presuda od 17. srpnja 2014., Noorzia (C‑338/13, EU:C:2014:2092), u kojoj je bila riječ o članku 4. stavku 5. Direktive 2003/86, koji predviđa da, „[d]a bi se osigurala bolja integracija i spriječili prisilni brakovi, države članice mogu tražiti od sponzora i njegovog/njezinog supružnika da budu određene minimalne dobi, a najviše 21 godinu, prije nego što im se supružnik može pridružiti”.

47

Naime, za razliku od članka 10. stavka 3. točke (a) Direktive 2003/86, njezin članak 4. stavak 5. ima fakultativnu narav i osim toga izričito ostavlja državama članicama diskrecijski prostor za određivanje minimalne dobi sponzora i njegova bračnog druga koju žele, ovisno o slučaju, primjenjivati u legitimnom cilju osiguravanja bolje integracije i sprječavanja prisilnih brakova. Prema tome, razlike koje proizlaze iz činjenice da je svaka država članica slobodna definirati datum u odnosu na koji tijela trebaju ispitati je li ispunjen uvjet koji se odnosi na dob u potpunosti su pomirljive s naravi i ciljem članka 4. stavka 5. Direktive 2003/86, suprotno situaciji u pogledu njezina članka 10. stavka 3. točke (a).

48

Što se konkretno tiče pitanja u kojem trenutku, u konačnici, treba ocijeniti dob izbjeglice kako bi se mogao smatrati maloljetnikom i kako bi tako mogao uživati pravo na spajanje obitelji iz članka 10. stavka 3. točke (a) Direktive 2003/86, na njega treba odgovoriti uzimajući u obzir tekst, strukturu i cilj te direktive, vodeći računa o zakonodavnom kontekstu kojeg je dio i o općim načelima prava Unije.

49

S tim u vezi, iz točaka 38. i 39. ove presude proizlazi da ni tekst članka 2. initio i točke (f) Direktive 2003/86 ni članka 10. stavka 3. točke (a) te direktive ne mogu sami po sebi dati odgovor na navedeno pitanje.

50

Što se tiče strukture Direktive 2003/86, treba istaknuti da se ona, u skladu sa svojim člankom 3. stavkom 2. točkom (a), ne primjenjuje ako je sponzor državljanin treće zemlje koji podnosi zahtjev za priznavanje statusa izbjeglice i u pogledu čijeg zahtjeva još nije donesena konačna odluka. Članak 9. stavak 1. te direktive pak precizira da se poglavlje V., čiji je dio članak 10. stavak 3. točka (a), primjenjuje na spajanje obitelji izbjeglica koje su kao takve priznale države članice.

51

Iako je mogućnost tražitelja azila da podnese zahtjev za spajanje obitelji na temelju Direktive 2003/86 tako uvjetovana time da je o njegovu zahtjevu za azil već donesena pozitivna konačna odluka, valja ipak utvrditi da se taj uvjet lako objašnjava činjenicom da, prije donošenja takve odluke, nije moguće sa sigurnošću znati ispunjava li dotična osoba uvjete za priznavanje statusa izbjeglice, što pak utječe na njezino pravo na ishođenje spajanja obitelji.

52

U tom kontekstu treba podsjetiti da se status izbjeglice mora odobriti osobi kada ona udovoljava minimalnim uvjetima koje određuje pravo Unije. Na temelju članka 13. Direktive 2011/95, države članice odobrit će izbjeglički status državljaninu treće zemlje ili osobi bez državljanstva koja ispunjava uvjete za stjecanje statusa izbjeglice u skladu s poglavljima II. i III. te direktive, pri čemu ne raspolažu diskrecijskom ovlasti u tom pogledu (vidjeti u tom smislu presudu od 24. lipnja 2015., H. T., C‑373/13, EU:C:2015:413, t. 63.).

53

Uvodna izjava 21. Direktive 2011/95 precizira osim toga da je priznanje statusa izbjeglice deklaratorni akt.

54

Dakle, nakon podnošenja zahtjeva za međunarodnu zaštitu u skladu s poglavljem II. Direktive 2011/95, svaki državljanin treće zemlje ili osoba bez državljanstva koja ispunjava materijalne uvjete iz poglavlja III. te direktive ima subjektivno pravo da joj se prizna status izbjeglice, i to čak i prije nego što se donese formalna odluka u tom pogledu.

55

U tim okolnostima, kad bi pravo na spajanje obitelji iz članka 10. stavka 3. točke (a) Direktive 2003/86 ovisilo o trenutku u kojem nadležno nacionalno tijelo formalno donese odluku kojom se priznaje status izbjeglice dotičnoj osobi te, stoga, o većoj ili manjoj brzini kojom to tijelo obrađuje zahtjev za međunarodnu zaštitu, bio bi doveden u pitanje korisni učinak te odredbe i to bi bilo protivno ne samo cilju te direktive – koji se sastoji u promicanju spajanja obitelji i pružanja u tom pogledu posebne zaštite izbjeglicama, osobito maloljetnicima bez pratnje – nego i načelima jednakog postupanja i pravne sigurnosti.

56

Naime, takvo tumačenje imalo bi za posljedicu da bi se s dvama maloljetnicima bez pratnje iste dobi koji su u istom trenutku podnijeli zahtjev za međunarodnu zaštitu moglo – kad je riječ o pravu na spajanje obitelji – različito postupati ovisno o trajanju obrade tih zahtjeva, na koje oni općenito nemaju nikakvog utjecaja i koje, osim o složenosti situacije o pitanju, može ovisiti i o radnom opterećenju nadležnih tijela i o političkim izborima država članica u pogledu sredstava stavljenih na raspolaganje tim tijelima i slučajeva kojima treba dati prednost prilikom obrade.

57

Nadalje, uzimajući u obzir činjenicu da trajanje postupka azila može biti znatno i da se, osobito u razdobljima velikog priljeva tražitelja međunarodne zaštite, rokovi koje u tom pogledu predviđa pravo Unije često prekoračuju, učiniti pravo na spajanje obitelji ovisnim o trenutku u kojem je taj postupak okončan može velikom dijelu izbjeglica koji su podnijeli zahtjeve za međunarodnu zaštitu kao maloljetnici bez pratnje oduzeti uživanje tog prava i zaštite koju im članak 10. stavak 3. točka (a) Direktive 2003/86 treba pružiti.

58

Štoviše, umjesto da potakne nacionalna tijela da zahtjevima za međunarodnu zaštitu koje su podnijeli maloljetnici bez pratnje daju prednost prilikom obrade kako bi se vodilo računa o njihovoj osobitoj ranjivosti – što je mogućnost koju izričito nudi članak 31. stavak 7. točka (b) Direktive 2013/32, takvo tumačenje moglo bi imati suprotni učinak, osujećujući cilj i te direktive i direktiva 2003/86 i 2011/95, koji je da se, u skladu s člankom 24. stavkom 2. Povelje o temeljnim pravima, osigura da je najbolji interes djeteta stvarno najvažnija briga država članica prilikom primjene tih direktiva.

59

Osim toga, navedeno bi tumačenje imalo za posljedicu da bi za maloljetnika bez pratnje koji je podnio zahtjev za međunarodnu zaštitu bilo u potpunosti nepredvidljivo hoće li ostvariti pravo na spajanje obitelji sa svojim roditeljima, što bi moglo ugroziti pravnu sigurnost.

60

S druge strane, uzimanjem datuma podnošenja zahtjeva za međunarodnu zaštitu kao referentnog za ocjenu dobi izbjeglice za potrebe primjene članka 10. stavka 3. točke (a) Direktive 2003/86 može se zajamčiti jednako i predvidljivo postupanje prema svim podnositeljima zahtjeva koji se vremenski gledano nalaze u istoj situaciji, osiguravajući da uspjeh zahtjeva za spajanje obitelji uglavnom ovisi o okolnostima koje se odnose na podnositelja zahtjeva, a ne na upravu – kao što je to trajanje obrade zahtjeva za međunarodnu zaštitu ili zahtjeva za spajanje obitelji (vidjeti po analogiji presudu od 17. srpnja 2014., Noorzia, C‑338/13, EU:C:2014:2092, t. 17.).

61

Dakako, s obzirom na to da je, kao što su to istaknule nizozemska vlada i Komisija, nespojivo s ciljem članka 10. stavka 3. točke (a) Direktive 2003/86 to da se izbjeglica koji je imao status maloljetnika bez pratnje u trenutku kad je podnio svoj zahtjev, ali koji je postao punoljetan za vrijeme trajanja postupka, može osloniti na prava iz te odredbe bez ikakvog vremenskog ograničenja kako bi ishodio spajanje obitelji, njegov zahtjev za spajanje mora biti podnesen u razumnom roku. Kako bi se odredio takav razuman rok, rješenje zakonodavca Unije u sličnom kontekstu članka 12. stavka 1. trećeg podstavka te direktive ima indikativnu vrijednost, tako da treba smatrati da zahtjev za spajanje obitelji upućen na temelju članka 10. stavka 3. točke (a) navedene direktive mora, u načelu, u takvoj situaciji biti podnesen u roku od tri mjeseca od dana kad je dotičnom maloljetniku priznat status izbjeglice.

62

Što se tiče drugih datuma koji su u okviru ovog postupka predloženi za potrebe ocjene može li se izbjeglica smatrati maloljetnikom, valja utvrditi, s jedne strane, da se datum ulaska na područje države članice u načelu ne može smatrati odlučujućim u tom pogledu zbog intrinzične veze koja postoji između prava na spajanje obitelji iz članka 10. stavka 3. točke (a) Direktive 2003/86 i statusa izbjeglice, čije priznavanje ovisi o podnošenju zahtjeva za međunarodnu zaštitu osobe u pitanju.

63

Što se tiče, s druge strane, datuma podnošenja zahtjeva za spajanje obitelji i datuma odluke o njemu, dovoljno je podsjetiti da osobito iz točke 55. ove presude proizlazi da pravo na spajanje obitelji iz članka 10. stavka 3. točke (a) Direktive 2003/86 ne može ovisiti o trenutku u kojem nadležno nacionalno tijelo formalno donese odluku kojom se sponzoru priznaje status izbjeglice. Upravo bi to bio slučaj kad bi se odlučujućim smatrao jedan od tih datuma, s obzirom na to da, kako je navedeno u točkama 50. i 51. ove presude, sponzor može podnijeti zahtjev za spajanje obitelji tek nakon donošenja odluke kojom mu se priznaje status izbjeglice.

64

S obzirom na sva prethodna razmatranja, članak 2. initio i točku (f) Direktive 2003/86, u vezi s njezinim člankom 10. stavkom 3. točkom (a), treba tumačiti na način da „maloljetnikom” u smislu te odredbe treba smatrati državljanina treće zemlje ili osobu bez državljanstva koja je bila mlađa od osamnaest godina u trenutku ulaska na područje države članice i podnošenja zahtjeva za azil u toj državi, ali koja je, tijekom postupka azila, postala punoljetna i zatim joj je priznat status izbjeglice.

65

Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.

Slijedom navedenoga, Sud (drugo vijeće) odlučuje:

Članak 2. initio i točku (f) Direktive Vijeća 2003/86/EZ od 22. rujna 2003. o pravu na spajanje obitelji, u vezi s njezinim člankom 10. stavkom 3. točkom (a), treba tumačiti na način da „maloljetnikom” u smislu te odredbe treba smatrati državljanina treće zemlje ili osobu bez državljanstva koja je bila mlađa od osamnaest godina u trenutku ulaska na područje države članice i podnošenja zahtjeva za azil u toj državi, ali koja je, tijekom postupka azila, postala punoljetna i zatim joj je priznat status izbjeglice.