–

za MEO – Serviços de Comunicações e Multimédia SA, M. Couto, S. de Vasconcelos Casimiro i P. Castro e Sousa, advogadas, te N. Mimoso Ruiz i A. Norinho de Oliveira, advogados,

–

za GDA – Cooperativa de Gestão dos Direitos dos Artistas Intérpretes ou Executantes, CRL, O. Castelo Paulo, G. Gentil Anastácio, L. Seifert Guincho i P. Guerra e Andrade, advogados, te A. R. Gomes de Andrade, advogada,

–

za portugalsku vladu, L. Inez Fernandes, M. Figueiredo, S. Carvalho Sousa i M. Caldeira, u svojstvu agenata,

–

za španjolsku vladu, M. A. Sampol Pucurull i A. Gavela Llopis, u svojstvu agenata,

–

za Europsku komisiju, P. Costa de Oliveira, A. Dawes, H. Leupold i T. Christoforou, u svojstvu agenata,

1

Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje članka 102. drugog stavka točke (c) UFEU‑a.

2

Zahtjev je upućen u okviru spora između društva MEO – Serviços de Comunicações e Multimédia SA (u daljnjem tekstu: MEO) i Autoridade da Concorrência (Tijelo za tržišno natjecanje, Portugal), u vezi s odlukom o obustavi postupka koju je potonje tijelo donijelo povodom MEO‑ove pritužbe protiv GDA‑a – Cooperativa de Gestão dos Direitos dos Artistas Intérpretes ou Executantes (Udruga za ostvarivanje prava umjetnika izvođača, Portugal, u daljnjem tekstu: GDA) zbog navodne zloporabe vladajućeg položaja koja se osobito sastojala od diskriminacije u pogledu iznosa naknade koju je GDA primijenio na MEO, kao pružatelja naplatne usluge prijenosa televizijskog signala i njegova sadržaja.

3

U skladu s člankom 3. stavkom 1. zadnjom rečenicom Uredbe Vijeća (EZ) br. 1/2003 od 16. prosinca 2002. o provedbi pravila o tržišnom natjecanju koja su propisana člancima [101.] i [102. UFEU‑a] (SL 2003., L 1, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 8., svezak 1., str. 165.):

„Kada tijela država članica za tržišno natjecanje ili nacionalni sudovi primjenjuju nacionalno pravo tržišnog natjecanja na zlouporabe koje su zabranjene člankom [102. UFEU‑a], također će primjenjivati članak [102. UFEU‑a].”

4

Sadržaj članka 11. stavka 1. i stavka 2. točke (c) Novo Regime Juridíco da Concorrência (Novi pravni sustav tržišnog natjecanja) isti je kao i onaj članka 102. drugog stavka točke (c) UFEU‑a.

5

GDA je neprofitna udruga za kolektivno ostvarivanje prava umjetnika i izvođača koja upravlja pravima srodnima autorskim pravima svojih članova i članova inozemnih organizacija za ostvarivanje prava s kojima je sklopila ugovor o zastupanju i/ili uzajamnosti. U okviru te zadaće, glavna je djelatnost GDA‑a ubiranje naknada koje proizlaze iz ostvarivanja srodnih prava i raspodjela tih iznosa nositeljima prava.

6

Ta je udruga sada jedina organizacija zadužena za kolektivno upravljanje srodnim pravima u Portugalu.

7

Među poduzetnicima koji se koriste repertoarom članova GDA‑a i članova sličnih inozemnih organizacija s kojima je GDA sklopio ugovore o zastupanju ili uzajamnosti jesu pružatelji naplatne usluge prijenosa televizijskog signala i njegova sadržaja. MEO, tužitelj u glavnom postupku, jedan je od pružatelja tih usluga te je zbog toga klijent GDA‑a.

8

Između 2010. i 2013. GDA je u okviru veleprodajne ponude istodobno primijenio tri tarife, nalažući tako plaćanje različitih tarifa različitim pružateljima naplatne usluge prijenosa televizijskog signala i njegova sadržaja.

9

Iz spisa podnesenog Sudu proizlazi da je GDA na MEO primijenio tarifu koja je bila određena arbitražnom odlukom od 10. travnja 2012. Naime, primjenjivo nacionalno pravo stranke koje ne postignu dogovor tijekom pregovora o pravima obvezuje na arbitražu.

10

PT Comunicações SA, MEO‑ov pravni prednik, podnio je 24. lipnja i 22. listopada 2014. Tijelu za tržišno natjecanje pritužbu protiv GDA‑a zbog moguće zloporabe vladajućeg položaja. Tvrdio je da je ta zloporaba proizišla iz činjenice da je GDA primjenjivao previsoke cijene na korištenje pravima srodnima autorskim pravima i da je također primjenjivao nejednake uvjete na MEO i drugog pružatelja naplatne usluge prijenosa televizijskog signala i njegova sadržaja, to jest NOS Comunicações SA (u daljnjem tekstu: NOS).

11

Tijelo za tržišno natjecanje 19. ožujka 2015. pokrenulo je istragu uslijed koje je odlukom od 3. ožujka 2016. obustavljen postupak jer nisu postojali dokazi s dovoljnom dokaznom vrijednosti o zloporabi vladajućeg položaja.

12

Tijelo za tržišno natjecanje utvrdilo je da je između 2009. i 2013. GDA na određene klijente primijenio različite tarife. Međutim, to je tijelo, osobito na temelju struktura cijena, profita i rentabilnosti maloprodajne ponude usluge prijenosa televizijskog signala i njegova sadržaja, smatralo da ta diferencijacija tarifa nema ograničavajući učinak na MEO‑ov konkurentski položaj.

13

Navedeno tijelo smatra da, kako bi se utvrdilo da postoji povreda članka 102. drugog stavka točke (c) UFEU‑a, eventualna cjenovna diskriminacija doista mora moći narušiti tržišno natjecanje na tržištu stavljajući jednog ili više poduzetnika u nepovoljniji konkurentski položaj u odnosu na ostale. Tumačenje prema kojem bi svako diskriminirajuće postupanje poduzetnika u vladajućem položaju ipso facto dovelo do povrede članka 102. drugog stavka točke (c) UFEU‑a protivno je sudskoj praksi Suda.

14

MEO je Tribunalu da Concorrência, Regulação e Supervisão (Sud za tržišno natjecanje, regulaciju i nadzor, Portugal), sudu koji je uputio zahtjev, podnio tužbu protiv odluke Tijela za tržišno natjecanje o obustavi postupka od 3. ožujka 2016. tvrdeći da ta odluka sadržava pogrešku koja se tiče prava jer je – umjesto da ocijeni kriterij nepovoljnog položaja u odnosu na konkurenciju, kako je protumačen u sudskoj praksi Suda – to tijelo ispitalo je li bila riječ o znatnom i mjerljivom poremećaju tržišnog natjecanja. Naime, MEO smatra da je na temelju navedene sudske prakse Tijelo za tržišno natjecanje trebalo ispitati je li predmetno postupanje moglo narušiti tržišno natjecanje.

15

Sud koji je uputio zahtjev navodi da faktični monopol koji GDA ima na relevantnom tržištu u načelu omogućava zaključak da on ima vladajući položaj. Međutim, taj sud također ističe da postoje indicije u skladu s kojima pružatelji naplatne usluge prijenosa televizijskog signala i njegova sadržaja ipak imaju znatan pregovarački prostor u odnosu na GDA.

16

Taj sud smatra da se odluka o obustavi postupka od 3. ožujka 2016. temelji na činjenici da je razlika između tarifa koje je GDA primjenjivao u odnosu na MEO i NOS bila mala u usporedbi s prosječnim troškom, tako da ta razlika nije mogla ugroziti MEO‑ov konkurentski položaj, s obzirom na to da je on mogao pokriti navedenu razliku. Navedeni sud u tom pogledu navodi da se MEO‑ov udio na tržištu pružanja naplatne usluge prijenosa televizijskog signala i njegova sadržaja povećao u razdoblju tijekom kojeg je GDA na MEO i NOS primjenjivao različite tarife.

17

MEO je u okviru glavnog postupka podnio brojčane podatke vezane uz ukupan i prosječan trošak po potrošaču koji je imao MEO odnosno NOS. MEO je također dostavio brojčane podatke o svojem profitu i rentabilnosti tijekom predmetnog razdoblja, odnosno od 2010. do 2013.

18

Prema mišljenju suda koji je uputio zahtjev, nije isključeno da je ta diferencijacija cijena utjecala na MEO‑ovu konkurentsku sposobnost.

19

Taj sud smatra da iz sudske prakse Suda proizlazi da određena diskriminirajuća postupanja prema trgovinskim partnerima mogu sama po sebi dovesti do nepovoljnog položaja u odnosu na konkurenciju. Usto, smatra da iz te sudske prakse proizlazi da je kod diskriminirajućeg postupanja prvog stupnja koje utječe na izravne konkurente prisutne na istom relevantnom tržištu dovoljno dokazati da to postupanje može ograničavati tržišno natjecanje. Kad je riječ o diskriminaciji na silaznom tržištu, poput one u glavnom predmetu, neće a priori ni biti nužno konkretno ocjenjivati učinke na konkurentski položaj obuhvaćenih poduzetnika.

20

Unatoč tomu, Sud još nije jasno odlučio o relevantnosti konkretnih učinaka koje bi na tržišno natjecanje imala eventualna zloporaba vladajućeg položaja kako bi se utvrdilo da postoji „nepovoljan položaj u odnosu na konkurenciju” u smislu članka 102. drugog stavka točke (c) UFEU‑a.

21

U tim je okolnostima Tribunal da Concorrência, Regulação e Supervisão (Sud za tržišno natjecanje, regulaciju i nadzor) odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeća prethodna pitanja:

22

Svojim pitanjima, koje treba ispitati zajedno, sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li pojam „nepovoljan položaj u odnosu na konkurenciju” u smislu članka 102. drugog stavka točke (c) UFEU‑a tumačiti na način da se njime zahtijeva analiza konkretnih učinaka primjene diferenciranih cijena od strane poduzetnika u vladajućem položaju na konkurentski položaj obuhvaćenog poduzetnika i, ako je to slučaj, treba li uzeti u obzir ozbiljnost navedenih učinaka.

23

Na temelju članka 102. prvog stavka i drugog stavka točke (c) UFEU‑a, poduzetnicima koji imaju vladajući položaj na unutarnjem tržištu ili njegovu znatnom dijelu zabranjeno je primijeniti nejednake uvjete na istovjetne poslove s trgovinskim partnerima, čime ih se stavlja u nepovoljan položaj u odnosu na konkurenciju, u mjeri u kojoj bi se moglo utjecati na trgovinu među državama članicama.

24

U skladu sa sudskom praksom Suda, cilj je posebne zabrane diskriminacije iz članka 102. drugog stavka točke (c) UFEU‑a osigurati da tržišno natjecanje ne bude narušeno na unutarnjem tržištu. Poslovno ponašanje poduzetnika u vladajućem položaju ne smije narušiti tržišno natjecanje na uzlaznom ili silaznom tržištu, odnosno tržišno natjecanje među pružateljima usluga ili klijentima tog poduzetnika. Suugovaratelji navedenog poduzetnika u međusobnoj konkurenciji ne smiju biti ni u povoljnijem ni u nepovoljnijem položaju (presuda od 15. ožujka 2007., British Airways/Komisija, C‑95/04 P, EU:C:2007:166, t. 143.). Stoga nije nužno da zloporaba utječe na konkurentski položaj samog poduzetnika u vladajućem položaju, na samo tržište na kojem posluje i na eventualne vlastite konkurente.

25

Za ispunjenje uvjeta za primjenu članka 102. drugog stavka točke (c) UFEU‑a važno je utvrditi da postupanje poduzetnika u vladajućem položaju na tržištu nije samo diskriminirajuće, nego da se njime također nastoji narušiti taj konkurentski odnos, odnosno ugroziti konkurentski položaj jednog dijela trgovinskih partnera tog poduzetnika u odnosu na ostale (presuda od 15. ožujka 2007., British Airways/Komisija, C‑95/04 P, EU:C:2007:166, t. 144. i navedena sudska praksa).

26

Kako bi se utvrdilo je li svrha cjenovne diskriminacije koju poduzetnik u vladajućem položaju provodi prema trgovinskim partnerima narušiti tržišno natjecanje na silaznom tržištu, kako je to nezavisni odvjetnik u bitnome istaknuo u točki 63. svojeg mišljenja, samo postojanje trenutačnog stavljanja u nepovoljan položaj koje utječe na gospodarske subjekte kojima su nametnute više cijene u odnosu na tarife koje se primjenjuju na njihove konkurente za istovjetan posao ipak ne znači da je tržišno natjecanje narušeno ili da bi moglo biti narušeno.

27

Naime, diskriminacija među trgovinskim partnerima koji se ne nalaze u konkurentskom odnosu može se smatrati zloporabom samo ako je svrha postupanja poduzetnika u vladajućem položaju s obzirom na sve okolnosti slučaja dovesti do poremećaja tržišnog natjecanja među tim trgovinskim partnerima. U takvoj situaciji ne može se, međutim, zahtijevati da se usto dokaže da je došlo do stvarnog i mjerljivog pogoršanja konkurentskog položaja svakog pojedinog trgovinskog partnera (presuda od 15. ožujka 2007., British Airways/Komisija, C‑95/04 P, EU:C:2007:166, t. 145.).

28

Stoga, kako je to nezavisni odvjetnik istaknuo u točki 86. svojeg mišljenja, za utvrđivanje uzrokuje li cjenovna diskriminacija nepovoljan položaj u odnosu na konkurenciju u smislu članka 102. drugog stavka točke (c) UFEU‑a ili ga ona može uzrokovati treba ispitati sve relevantne okolnosti.

29

Kad je riječ o pitanju treba li za primjenu članka 102. drugog stavka točke (c) UFEU‑a uzeti u obzir ozbiljnost eventualnog nepovoljnog položaja u odnosu na konkurenciju, valja istaknuti da za utvrđivanje zloporabe vladajućeg položaja nije opravdano određivanje praga znatnosti (de minimis) (vidjeti u tom smislu presudu od 6. listopada 2015., Post Danmark, C‑23/14, EU:C:2015:651, t. 73.).

30

Međutim, kako bi mogla stvarati nepovoljan položaj u odnosu na konkurenciju, cjenovna diskriminacija iz članka 102. drugog stavka točke (c) UFEU‑a mora utjecati na interese gospodarskog subjekta kojemu su određene tarife više od onih određenih njegovom konkurentima.

31

Kada budu provodili konkretno ispitivanje iz točke 28. ove presude, Tijelo za tržišno natjecanje ili nadležni nacionalni sud dužni su u obzir uzeti sve okolnosti slučaja koji im je podnesen. Takvom tijelu ili sudu dopušteno je u tom kontekstu ocjenjivati vladajući položaj poduzetnika, pregovaračku snagu kad je riječ o tarifama, uvjete i načine nametanja tih tarifa, njihovo trajanje i njihov iznos kao i eventualno postojanje strategije kojoj je cilj istisnuti sa silaznog tržišta jednog od svojih trgovinskih partnera koji je u najmanju ruku jednako učinkovit kao i njegovi konkurenti (vidjeti analogijom presudu od 6. rujna 2017., Intel/Komisija, C‑413/14 P, EU:C:2017:632, t. 139. i navedenu sudsku praksu).

32

U ovom slučaju, kao prvo, kad je riječ o vladajućem položaju i pregovaračkoj snazi za nametanje tarifa na silaznom tržištu, iz spisa koji je podnesen Sudu proizlazi da su MEO i NOS glavni GDA‑ovi klijenti. U tom pogledu sud koji je uputio zahtjev navodi da postoje indicije u skladu s kojima oni imaju određenu pregovaračku moć u odnosu na GDA.

33

Usto, iz elemenata koji su podneseni Sudu proizlazi da GDA‑ovo formiranje cijena podliježe zakonu kojim se stranke, ako ne postignu dogovor, obvezuje na arbitražu, iako je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri je li to doista točno. U takvoj situaciji i kao što se to dogodilo, GDA je u svakom slučaju od određenog trenutka tijekom razdoblja o kojem je riječ u glavnom postupku u pogledu cijena obračunanih MEO‑u samo primijenio cijene utvrđene arbitražnom odlukom.

34

Kao drugo, u pogledu trajanja primjene i iznosa tarifa o kojima je riječ u glavnom predmetu, sud koji je uputio zahtjev navodi, s jedne strane, da su diferencirane tarife primjenjivane između 2010. i 2013. S druge strane, kad je riječ o iznosima koje je MEO godišnje plaćao GDA‑u, iz podataka sadržanih u odluci Tijela za tržišno natjecanje o obustavi postupka od 3. ožujka 2016., čiju će točnost moći provjeriti sud koji je uputio zahtjev, proizlazi da su navedeni iznosi predstavljali relativno malen postotak ukupnih troškova koje je MEO imao u okviru svoje ponude maloprodajne usluge pristupa televizijskom signalu uz pretplatu i da je u tom kontekstu diferencijacija tarifa imala ograničen utjecaj na MEO‑ve profite. Međutim, kako je to nezavisni odvjetnik istaknuo u točki 104. svojeg mišljenja, ako utjecaj cjenovne diferencijacije na troškove koje je imao gospodarski subjekt koji se smatra oštećenim, ili također na rentabilnost i dobit tog subjekta, nije značajan, iz toga se, ako je to tako, može zaključiti da ta cjenovna diferencijacija ne može imati nikakav učinak na konkurentski položaj navedenog subjekta.

35

Kao treće, treba istaknuti da u situaciji kao što je ona o kojoj je riječ u glavnom predmetu, u kojoj se primjena diferenciranih tarifa odnosi isključivo na silazno tržište, poduzetnik u vladajućem položaju u načelu nema nikakav interes sa silaznog tržišta istisnuti jednog od svojih trgovinskih partnera. U svakom slučaju, spis podnesen Sudu ne sadržava nikakav naznaku da je GDA želio ostvariti takav cilj.

36

Na sudu koji je uputio zahtjev je da utvrdi, s obzirom na sva prethodna razmatranja, je li cjenovna diferencijacija u glavnom predmetu mogla prouzrokovati MEO‑ov nepovoljan položaj u odnosu na konkurenciju.

37

S obzirom na prethodno navedeno, na postavljena pitanja valja odgovoriti tako da pojam „nepovoljan položaj u odnosu na konkurenciju” u smislu članka 102. drugog stavka točke (c) UFEU‑a treba tumačiti na način da se, pod pretpostavkom da poduzetnik u vladajućem položaju primjenjuje diskriminirajuće cijene na trgovinske partnere na silaznom tržištu, odnosi na situaciju u kojoj to postupanje može prouzrokovati poremećaj tržišnog natjecanja među tim trgovinskim partnerima. Za utvrđivanje takvog „nepovoljnog položaja u odnosu na konkurenciju” ne zahtijeva se dokazivanje da je došlo do stvarnog i mjerljivog pogoršanja konkurentskog položaja, nego se to utvrđivanje mora temeljiti na analizi svih relevantnih okolnosti slučaja koja omogućava zaključak da navedeno postupanje utječe na troškove, dobit ili na drugi relevantan interes jednog ili više navedenih partnera, tako da to postupanje može utjecati na navedeni položaj.

38

Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.

Slijedom navedenog, Sud (drugo vijeće) odlučuje:

Pojam „nepovoljan položaj u odnosu na konkurenciju” u smislu članka 102. drugog stavka točke (c) UFEU‑a treba tumačiti na način da se, pod pretpostavkom da poduzetnik u vladajućem položaju primjenjuje diskriminirajuće cijene na trgovinske partnere na silaznom tržištu, odnosi na situaciju u kojoj to postupanje može prouzrokovati poremećaj tržišnog natjecanja među tim trgovinskim partnerima. Za utvrđivanje takvog „nepovoljnog položaja u odnosu na konkurenciju” ne zahtijeva se dokazivanje da je došlo do stvarnog i mjerljivog pogoršanja konkurentskog položaja, nego se to utvrđivanje mora temeljiti na analizi svih relevantnih okolnosti slučaja koja omogućava zaključak da navedeno postupanje utječe na troškove, dobit ili na drugi relevantan interes jednog ili više navedenih partnera, tako da to postupanje može utjecati na navedeni položaj.