–

za Deichmann SE, D. Ehle i C. Zimmermann, Rechtsanwälte, S. De Knop, advocaat, i A. Willems, avocat,

–

za Europsku komisiju, L. Armati, K. Blanck‑Putz, L. Grønfeldt, N. Kuplewatzky i T. Maxian Rusche, u svojstvu agenata,

1

Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na valjanost Provedbene uredbe Komisije (EU) 2016/223 od 17. veljače 2016. o uspostavljanju postupka za ocjenu određenih zahtjeva za tretman tržišnoga gospodarstva te za pojedinačni tretman koje su podnijeli proizvođači izvoznici iz Kine i Vijetnama te o provedbi presude Suda u spojenim predmetima C‑659/13 i C‑34/14 (SL 2016., L 41, str. 3.; u daljnjem tekstu: sporna uredba).

2

Zahtjev je upućen u okviru spora između društva Deichmann SE i Hauptzollamta Duisburg (Glavni carinski ured u Duisburgu, Njemačka) (u daljnjem tekstu: carinski ured), u vezi sa zahtjevom za povrat antidampinških pristojbi naplaćenih prilikom uvoza obuće s gornjištima od kože u Europsku uniju.

3

Činjenice iz kojih proizlazi spor u glavnom postupku i sporna uredba nastali su u razdoblju tijekom kojeg je donošenje antidampinških mjera u Uniji bilo uređeno, redom, Uredbom Vijeća (EZ) br. 384/96 od 22. prosinca 1995. o zaštiti od dampinškog uvoza iz zemalja koje nisu članice Europske zajednice (SL 1996., L 56, str. 1.), kako je izmijenjena Uredbom Vijeća (EZ) br. 2117/2005 od 21. prosinca 2005. (SL 2005., L 340, str. 17.) (u daljnjem tekstu: Uredba br. 384/96), a zatim Uredbom Vijeća (EZ) br. 1225/2009 od 30. studenoga 2009. o zaštiti od dampinškog uvoza iz zemalja koje nisu članice Europske zajednice (SL 2009., L 343, str. 51.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 11., svezak 30., str. 202. i ispravak SL 2016., L 44, str. 20.), kako je izmijenjena Uredbom (EU) br. 37/2014 Europskog parlamenta i Vijeća od 15. siječnja 2014. (SL 2014., L 18, str. 1.) (u daljnjem tekstu: Uredba br. 1225/2009).

4

Članak 9. Uredbe br. 384/96, naslovljen „Prekid bez uvođenja mjera; uvođenje konačnih pristojba”, sadržavao je, među ostalim, stavak 4., u kojem je bilo propisano:

„Ako činjenice, kako su konačno utvrđene, dokazuju postojanje dampinga i nastalu štetu i ako je potrebno djelovati kako bi se zaštitili interesi Zajednice u skladu s člankom 21., Vijeće […] uvodi konačnu antidampinšku pristojbu.” [neslužbeni prijevod]

5

Članak 9. Uredbe br. 1225/2009, također naslovljen „Prekid bez uvođenja mjera; uvođenje konačnih pristojba”, u stavku 4. propisivao je:

„Ako činjenice, kako su konačno utvrđene, dokazuju postojanje dampinga i nastalu štetu, i ako je potrebno djelovati kako bi se zaštitili interesi Unije u skladu s člankom 21., Komisija […] uvodi konačnu antidampinšku pristojbu.”

6

Članak 10. Uredbe br. 384/96 i članak 10. Uredbe br. 1225/2009, oba naslovljena „Retroaktivnost”, sadržavali su stavak 1., koji je imao istovjetan izričaj:

„[…] konačne antidampinške pristojbe primjenjuju se samo na proizvode koji uđu u slobodni promet nakon što je odluka, donesena sukladno […] članku 9. stavku 4. […] stupila na snagu, i uz izuzeća utvrđena ovom Uredbom.”

7

Članak 14. Uredbe br. 1225/2009, naslovljen „Opće odredbe”, u stavku 1. propisivao je:

„Privremene ili konačne antidampinške pristojbe uvode se putem uredbe, a ubiru ih države članice u obliku, prema navedenoj stopi i drugim uvjetima utvrđenim u uredbi o uvođenju pristojba. […]”

8

U skladu s člankom 23. Uredbe br. 1225/2009, naslovljenim „Stavljanje izvan snage”:

„Uredba (EZ) br. 384/96 stavlja se izvan snage.

Međutim, stavljanje izvan snage Uredbe (EZ) br. 384/96 ne dovodi u pitanje valjanost postupaka pokrenutih na temelju te Uredbe.

[…]”

9

U skladu s člankom 24. Uredbe br. 1225/2009, naslovljenim „Stupanje na snagu”, ona je stupila na snagu 11. siječnja 2010., odnosno dvadesetog dana nakon što je 22. prosinca 2009. objavljena u Službenom listu Europske unije. Ona je zatim stavljena izvan snage Uredbom (EU) 2016/1036 Europskog parlamenta i Vijeća od 8. lipnja 2016. o zaštiti od dampinškog uvoza iz zemalja koje nisu članice Europske unije (SL 2016., L 176, str. 21.), a koja je stupila na snagu dvadesetog dana nakon dana objave u Službenom listu Europske unije30. lipnja 2016.

10

Činjenice iz kojih proizlazi spor u glavnom postupku i sporna uredba nastali su u razdoblju tijekom kojeg su primjenjive carinske odredbe bile propisane Uredbom Vijeća (EEZ) br. 2913/92 od 12. listopada 1992. o Carinskom zakoniku Zajednice (SL 1992., L 302, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 2., svezak 2., str. 110.), kako je izmijenjena Uredbom (EU) br. 952/2013 Europskog parlamenta i Vijeća od 9. listopada 2013. (SL 2013., L 269, str. 1. i ispravak SL 2015., L 70, str. 64.) (u daljnjem tekstu: Carinski zakonik). U međuvremenu je taj zakonik stavljen izvan snage.

11

Glava VII. tog zakonika, naslovljena „Carinski dug”, sadržavala je članke 189. do 242.

12

Poglavlje 3. te glave, naslovljeno „Naplata iznosa carinskog duga”, sadržavalo je, među ostalim, članke 217. i 221.

13

Članak 217. Carinskog zakonika u stavku 1. propisivao je:

„Svaki iznos uvozne ili izvozne carine proizašle iz carinskog duga, u daljnjem tekstu: ‚iznos carine’, carinska tijela obračunavaju čim dobiju potrebne podatke, i proknjižuju u računovodstvenim evidencijama ili bilo kojem drugom istovrijednom sredstvu (knjiženje).”

14

Članak 221. tog zakonika u stavcima 1. i 3. propisivao je:

„1.   Nakon što se iznos carine proknjiži, dužnika se obavješćuje o iznosu carine u skladu s propisanim postupcima.

[…]

3.   Priopćenje se dužniku [o iznosu pristojbi] ne može dostaviti nakon isteka roka od tri godine od dana nastanka carinskog duga. Rok prestaje teći ulaganjem pravnog lijeka u skladu s člankom 243. za sve vrijeme trajanja tog postupka.” [neslužbeni prijevod]

15

U poglavlju 5. glave VII. tog zakonika, naslovljenom „Povrat i otpust carine”, nalazio se članak 236., koji je u stavku 1. propisivao:

„Uvozne ili izvozne carine vraćaju se do iznosa za koji se dokaže da u trenutku plaćanja iznos tih carina nije bio zakonski utemeljen […]

[…]”

16

Vijeće je 5. listopada 2006. donijelo Uredbu (EZ) br. 1472/2006 o uvođenju konačne antidampinške pristojbe i konačnoj naplati privremene pristojbe uvedene na uvoz određene obuće s gornjištima od kože podrijetlom iz Narodne Republike Kine i Vijetnama (SL 2006., L 275, str. 1.; u daljnjem tekstu: konačna uredba).

17

Člankom 1. stavkom 1. konačne uredbe uvedena je konačna antidampinška pristojba te su utvrđene različite kategorije obuće s gornjištima od kože na koje se ona primjenjivala. Člankom 1. stavkom 3. konačne uredbe utvrđena je stopa navedene pristojbe u visini od 16,5 % za obuću s gornjištima od kože koju su proizvela sva društva sa sjedištem u Kini, osim društva Golden Step, za čije je proizvode utvrđena u visini od 9,7 %, i u visini od 10 % za onu koju su proizvela društva sa sjedištem u Vijetnamu.

18

Osim toga, člankom 1. stavkom 4. konačne uredbe propisano je da, „[a]ko nije drukčije navedeno, primjenjuju se odredbe koje su [bile] na snazi u pogledu carinskih pristojbi”.

19

Naposljetku, člankom 3. te uredbe propisano je da ona stupa na snagu dan nakon svoje objave u Službenom listu Europske unije6. listopada 2006. te da će se primjenjivati tijekom razdoblja od dvije godine, odnosno od 7. listopada 2006. do 6. listopada 2008.

20

Vijeće je 22. prosinca 2009. donijelo Provedbenu uredbu (EU) br. 1294/2009 o uvođenju konačne antidampinške pristojbe na uvoz određene obuće s gornjištima od kože podrijetlom iz Vijetnama i podrijetlom iz Narodne Republike Kine, kako je proširena na uvoz određene obuće s gornjištima od kože koja se otprema iz Posebnog upravnog područja Makaa, bez obzira na to je li prijavljena kao proizvod podrijetlom iz Posebnog upravnog područja Makaa ili nije, nakon revizije nakon isteka mjera prema članku 11. stavku 2. Uredbe Vijeća (EZ) br. 384/96 (SL 2009., L 352, str. 1.; u daljnjem tekstu: uredba o produljenju).

21

Člankom 1. stavkom 1. uredbe o produljenju uvedena je ta pristojba te su utvrđene različite kategorije obuće s gornjištima od kože na koje se ona primjenjivala. Člankom 1. stavcima 3. i 4. te uredbe utvrđena je stopa navedene pristojbe u visini od 16,5 % za obuću s gornjištima od kože koju su proizvela društva sa sjedištem u Kini ili koja se otprema iz Makaa, 9,7 % za obuću koju je proizvelo društvo Golden Step i 10 % za onu koju su proizvela društva sa sjedištem u Vijetnamu.

22

Osim toga, člankom 1. stavkom 5. uredbe o produljenju bilo je propisano da, „[a]ko nije drukčije navedeno, primjenjuju se odredbe koje su [bile] na snazi u pogledu carinskih pristojbi”.

23

Naposljetku, člankom 2. te uredbe propisano je da ona stupa na snagu dan nakon svoje objave u Službenom listu Europske unije30. prosinca 2009. te da će biti na snazi tijekom razdoblja od petnaest mjeseci, odnosno od 31. prosinca 2009. do 30. ožujka 2011.

24

Presudom od 4. veljače 2016., C & J Clark International i Puma (C‑659/13 i C‑34/14, EU:C:2016:74) Sud je utvrdio da su konačna uredba i uredba o produljenju nevaljane jer povređuju članak 2. stavak 7. točku (b) i članak 9. stavak 5. Uredbe br. 384/96.

25

Kao što to proizlazi iz naslova sporne uredbe i njezine uvodne izjave 13., njezin cilj jest poduzimanje mjera radi postupanja u skladu s presudom od 4. veljače 2016., C & J Clark International i Puma (C‑659/13 i C‑34/14, EU:C:2016:74).

26

U tom pogledu Komisija je u uvodnim izjavama 13. do 16., 21. i 24. sporne uredbe u biti navela da je nepravilnosti koje je utvrdio Sud odlučila ispraviti tako da postupke na osnovi kojih su donesene konačna uredba i uredba o produljenju nastavi u fazi u kojoj je došlo do nezakonitosti, a radi donošenja novih uredbi kojima se ponovno uvode primjerene stope antidampinških pristojbi. Ona je također navela da te antidampinške pristojbe stupaju na snagu datumom stupanja na snagu konačne uredbe i uredbe o produljenju.

27

Usto, Komisija je u uvodnim izjavama 18. i 22. sporne uredbe navela da „nacionalna carinska tijela, koja moraju donijeti odluke o zahtjevima za povrat antidampinških pristojbi na temelju članka 236. [Carinskog zakonika], prije izvršenja povrata [valja] obvezati da zahtjev[e] za povrat proslijede Komisiji i da čekaju Komisijinu ocjenu zahtjeva za [tretman tržišnoga gospodarstva] i [pojedinačni tretman] te, prema potrebi, ponovno uvođenje antidampinške pristojbe po primjerenoj stopi”. Komisija je također navela da je „[p]ravna […] osnova te obveze [prva rečenica stavka 1. članka 14. Uredbe br. 1225/2009, u kojoj] je navedeno da se u uredbi o uvođenju pristojbi odre[đuju] detaljni načini naplate koju provode države članice”.

28

Na toj osnovi, člankom 1. sporne uredbe propisano je:

„1.   Nacionalna carinska tijela, koja su primila zahtjev za povrat, na temelju članka 236. Carinskog zakonika […], antidampinških pristojbi uvedenih [konačnom uredbom] ili [uredbom o produljenju] i koje su naplatila nacionalna carinska tijela, a koji se zahtjev temelji na činjenici da je proizvođač izvoznik koji nije uključen u uzorak zatražio [tretman tržišnoga gospodarstva] ili [pojedinačni tretman], prosljeđuju taj zahtjev i sve popratne dokumente Komisiji.

2.   Komisija u roku od osam mjeseci od primitka zahtjeva i svih popratnih dokumenata provjerava je li proizvođač izvoznik doista podnio zahtjev za [tretman tržišnoga gospodarstva] ili [pojedinačni tretman]. Ako jest, Komisija ocjenjuje taj zahtjev te Provedbenom uredbom Komisije, nakon objave […], ponovno uvodi odgovarajuću pristojbu.

3.   Nacionalna carinska tijela obvezna su pričekati objavu relevantne Provedbene uredbe Komisije o ponovnom uvođenju pristojbi prije nego što donesu odluku o zahtjevu za povrat i otpust antidampinških pristojbi.”

29

Obračunom od 10. svibnja 2010., koji je naknadno priopćen tužitelju u glavnom postupku, carinski ured utvrdio je na temelju konačne uredbe i uredbe o produljenju iznos antidampinških pristojbi u visini od 11181,92 eura koji taj tužitelj mora platiti zbog stavljanja u slobodan promet obuće s gornjištem od kože podrijetlom iz Kine i Vijetnama. Tu su obuću proizvela dva društva, kinesko i vijetnamsko, koja su u okviru postupaka na osnovi kojih su donesene konačna uredba i uredba o produljenju zatražila tretman tržišnoga gospodarstva ili barem pojedinačni tretman. Međutim, Komisija nije donijela odluku o tim zahtjevima jer društva koja su ih podnijela nisu bila sadržana u uzorku proizvođača izvoznika koji je bio sačinjen u okviru istraživanja koje je rezultiralo donošenjem navedenih uredbi.

30

Na temelju članka 236. Carinskog zakonika tužitelj u glavnom postupku 12. lipnja 2012. zatražio je od carinskog ureda povrat antidampinških pristojbi koje je taj ured naplatio na osnovi konačne uredbe i uredbe o produljenju tvrdeći da su te pristojbe bile nezakonite u trenutku njihova plaćanja, uzimajući u obzir nevaljanost navedenih uredbi. Taj je zahtjev odbijen odlukom od 15. studenoga 2013. Tužitelj u glavnom postupku podnio je zatim žalbu protiv te odluke, koju mu je navedeni carinski ured također odbio, a potom tužbu pred sudom koji je uputio zahtjev.

31

Finanzgericht Düsseldorf (Financijski sud u Düsseldorfu, Njemačka) kao prvo navodi da tužitelj u glavnom postupku, uzimajući u obzir njegov položaj, ima pravo pozivati se na djelomičnu nevaljanost konačne uredbe i uredbe o produljenju koju je Sud utvrdio u presudi od 4. veljače 2016., C & J Clark International i Puma (C‑659/13 i C‑34/14, EU:C:2016:74) i da bi stoga po redovnom tijeku stvari primjenom članka 236. Carinskog zakonika trebalo prihvatiti njegov tužbeni zahtjev i naložiti carinskom uredu povrat antidampinških pristojbi koje je on platio.

32

Kao drugo, sud koji je uputio zahtjev navodi da sporna uredba, koja je donesena nakon podnošenja navedene tužbe, onemogućuje izdavanje takvog naloga, uzimajući u obzir njezinu izravnu primjenjivost. Međutim, taj sud dodaje da zbog mnogih razloga dvoji o valjanosti te uredbe.

33

Kao prvo, taj sud postavlja pitanje nije li spornu uredbu valjalo temeljiti na Uredbi br. 384/96, a ne na Uredbi br. 1225/2009, te, posljedično, nije li ovlast za uvođenje antidampinških pristojbi trebalo povjeriti Vijeću, kojem je ta ovlast dodijeljena člankom 9. stavkom 4. Uredbe br. 384/96, a ne Komisiji.

34

Kao drugo, pod pretpostavkom da je Komisija u spornoj uredbi opravdano primijenila Uredbu br. 1225/2009, sud koji je uputio zahtjev postavlja pitanje je li Komisija bila ovlaštena za izdavanje naloga iz članka 1. sporne uredbe, uzimajući u obzir, s jedne strane, izričaj prve rečenice stavka 1. članka 14. Uredbe br. 1225/2009 i, s druge strane, izričaj članka 236. stavka 1. Carinskog zakonika.

35

Kao treće, navedeni sud dvoji i u vezi s odgovorom na pitanje je li pri donošenju sporne uredbe bilo valjano moguće nastaviti postupak na osnovi kojeg su donesene konačna uredba i uredba o produljenju, a radi ponovnog uvođenja antidampinških pristojbi koje su bile uvedene tim uredbama, uzimajući u obzir, s jedne strane, pravila o neretroaktivnosti iz članka 10. stavka 1. Uredbe br. 384/96 i članka 10. stavka 1. Uredbe br. 1225/2009 te, s druge strane, pravila o zastari iz članka 221. stavka 3. Carinskog zakonika.

36

Kao četvrto, taj se sud u biti pita mogu li se nalozi koji su propisani spornom uredbom smatrati nerazmjernima, s obzirom na to da se nacionalna carinska tijela obvezuju da Komisiji prosljeđuju zahtjeve za povrat koji su im podneseni na temelju članka 236. Carinskog zakonika.

37

U tim je okolnostima Finanzgericht Düsseldorf (Financijski sud u Düsseldorfu) odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeće prethodno pitanje:

„Je li [sporna uredba] valjana?”

38

Komisija tvrdi da zahtjev za prethodnu odluku treba odbaciti kao nedopušten jer, iako je nedvojbeno da je tužitelj u glavnom postupku imao aktivnu procesnu legitimaciju zahtijevati od suda Unije poništenje sporne uredbe, on je to propustio učiniti u roku propisanom u članku 263. šestom stavku UFEU‑a pa mu ne može biti dopušteno zaobilaženje tog roka naknadnim isticanjem nevaljanosti te uredbe pred sudom koji je uputio zahtjev.

39

U tom je pogledu ustaljena sudska praksa da se mora smatrati da, u slučaju kada je osoba koja je nedvojbeno imala aktivnu procesnu legitimaciju zahtijevati poništenje akta od suda Unije propustila to učiniti u roku propisanom u članku 263. šestom stavku UFEU‑a, tada ta osoba nema pravo pravnim sredstvom podnesenim pred nacionalnim sudom protiv nacionalne mjere donesene na temelju navedenog akta isticati njegovu nevaljanost (presude od 9. ožujka 1994., TWD Textilwerke Deggendorf, C‑188/92, EU:C:1994:90, t. 23. i od 4. veljače 2016., C & J Clark International i Puma, C‑659/13 i C‑34/14, EU:C:2016:74, t. 56.).

40

Posljedično, ako u situaciji poput one koja je navedena u prethodnoj točki ove presude predmetni nacionalni sud uputi Sudu zahtjev za prethodnu odluku radi ocjene valjanosti takvog akta, taj zahtjev treba odbaciti kao nedopušten.

41

Međutim, u ovom slučaju ne treba utvrđivati je li tužitelj u glavnom postupku nedvojbeno imao aktivnu procesnu legitimaciju zahtijevati od suda Unije poništenje sporne uredbe jer se taj tužitelj ne nalazi u situaciji na koju se odnosi sudska praksa navedena u točki 39. ove presude. Naime, ta je uredba donesena nakon podnošenja tužbe pred sudom koji je uputio zahtjev, odnosno tužbe kojom se, prema navodima tog suda, tužitelj njoj protivi. Dakle, tužitelj u glavnom postupku nastoji se obraniti, a ne zaobići rok u kojem je mogao pobijati navedenu uredbu pred Općim sudom Europske unije.

42

Iz toga slijedi da je zahtjev za prethodnu odluku dopušten.

43

Iako se u tekstu prethodnog pitanja ne ističu razlozi nevaljanosti u vezi s kojima sud koji je uputio zahtjev ima dvojbe, treba smatrati, uzimajući u obzir navode iz odluke o upućivanju zahtjeva, da navedeni sud tim pitanjem u biti pita je li sporna uredba nevaljana zbog više razloga, koji se odnose na to da se njome provodi Uredba br. 1225/2009, a ne Uredba br. 384/96, na okolnost da joj je pravna osnova prva rečenica stavka 1. članka 14. Uredbe br. 1225/2009, na pitanje poštovanja pravila o neretroaktivnosti i zastari te na moguću nerazmjernost naloga koji su njome propisani.

44

Te različite razloge nevaljanosti treba redom razmotriti.

45

Kao prvo, sud koji je uputio zahtjev pita je li, uzimajući u obzir izričaj članka 23. drugog stavka Uredbe br. 1225/2009 i datume na koje su pokrenuti postupci na osnovi kojih su donesene konačna uredba i uredba o produljenju, temelj sporne uredbe trebala biti Uredba br. 384/96, a ne Uredba br. 1225/2009. Usto, taj sud navodi da bi, da je to i bilo tako, sporna uredba svejedno bila nevaljana jer nepravilno povjerava Komisiji, a ne Vijeću, ovlast uvođenja antidampinških pristojbi, a člankom 9. stavkom 4. Uredbe br. 384/96 ta je ovlast povjerena Vijeću.

46

U tom pogledu valja navesti da je odnos između Uredbe br. 384/96 i Uredbe br. 1225/2009 uređen člankom 23. potonje.

47

Naslov tog članka jest „Stavljanje izvan snage”. U njegovu prvom podstavku navedeno je da se „[Uredba br. 384/96 stavlja] izvan snage”. U njegovu drugom podstavku definiraju se učinci tog stavljanja izvan snage na postupke pokrenute na temelju te uredbe.

48

Valja navesti da postoji nesuglasje između jezičnih verzija tog drugog podstavka. Naime, iako je u određenim jezičnim verzijama, među kojima u njemačkoj, navedeno da se Uredba br. 384/96 nastavlja primjenjivati na postupke koji su pokrenuti na temelju te uredbe, u svim je drugim verzijama navedeno da njezino stavljanje izvan snage ne utječe na valjanost tih postupaka.

49

Doista, ustaljena je sudska praksa da nužnost ujednačenog tumačenja prava Unije isključuje to da se u slučaju dvojbe tekst odredbe tog prava razmatra izdvojeno, nego zahtijeva tumačenje s obzirom kako na stvarnu volju svojeg autora tako i na cilj koji se njime želi postići, osobito s obzirom na verzije utvrđene na svim jezicima (presude od 4. veljače 2016., C & J Clark International i Puma, C‑659/13 i C‑34/14, EU:C:2016:74, t. 122. i od 25. siječnja 2017., Vilkas, C‑640/15, EU:C:2017:39, t. 47.).

50

U ovom slučaju iz uvodne izjave 1. Uredbe br. 1225/2009 proizlazi da je njezin cilj u osnovi kodifikacija Uredbe br. 384/96 a da se ona pritom ne mijenja u svojoj biti.

51

Usto, iz naslova i teksta članka 23. Uredbe br. 1225/2009 proizlazi da je zakonodavac Unije donošenjem tog članka želio staviti izvan snage Uredbu br. 384/96, izričito pritom jamčeći valjanost postupaka pokrenutih na temelju te uredbe kako bi se nadležnim institucijama omogućio nastavak vođenja tih postupaka. Nasuprot tomu, zakonodavac Unije u većini jezičnih verzija Uredbe br. 1225/2009 nije predvidio nastavak primjene odredaba Uredbe br. 384/96 na navedene postupke.

52

Naposljetku, iz sudske prakse proizlazi da se akti Unije u načelu trebaju donijeti u skladu s pravilima na snazi u vrijeme njihova donošenja (vidjeti u tom smislu presudu od 14. lipnja 2016., Komisija/McBride i dr., C‑361/14 P, EU:C:2016:434, t. 40.). Iz toga slijedi da se upravo zbog stavljanja izvan snage Uredbe br. 384/96 i cilja Uredbe br. 1225/2009 postupci pokrenuti na temelju prvonavedene mogu nakon njezina stavljanja izvan snage nastaviti samo na temelju drugonavedene.

53

U ovom slučaju sporna uredba donesena je 17. veljače 2016., odnosno na datum koji je uslijedio nakon što je 11. siječnja 2010. Uredba br. 384/96 stavljena izvan snage Uredbom br. 1225/2009.

54

Stoga je Komisija opravdano temeljila spornu uredbu na Uredbi br. 1225/2009.

55

Osim toga, valja navesti da se spornom uredbom ovlast uvođenja antidampinških pristojbi opravdano povjerava Komisiji, a ne Vijeću, jer je ta ovlast Komisiji dodijeljena člankom 9. stavkom 4. Uredbe br. 1225/2009, kako je izmijenjena Uredbom br. 37/2014.

56

Kao drugo, sud koji je uputio zahtjev pita je li prva rečenica stavka 1. članka 14. Uredbe br. 1225/2009 pravna osnova koja omogućava izdavanje naloga propisanih u članku 1. sporne uredbe. On u tom pogledu navodi da iz te prve rečenice stavka 1. članka 14. nije moguće zaključiti da se njime Komisiju ovlašćuje, s jedne strane, da provodi pripremne mjere za ponovno uvođenje antidampinških pristojbi i, s druge strane, da izdaje naloge koji mogu biti protivni članku 236. stavku 1. Carinskog zakonika zato što se njima nacionalnim carinskim tijelima onemogućava da primjenom konačne uredbe i uredbe o produljenju provode povrat naplaćenih antidampinških pristojbi.

57

Kad je riječ o prvom aspektu upita suda koji je uputio zahtjev, valja navesti da se, u skladu s prvom rečenicom stavka 1. članka 14. Uredbe br. 1225/2009, antidampinške pristojbe uvode uredbom, a naplaćuju ih države članice u obliku, prema stopi i drugim uvjetima utvrđenima u uredbi o uvođenju pristojbi.

58

Iz teksta te odredbe proizlazi da zakonodavac Unije nije namjeravao taksativno urediti elemente koji se odnose na naplaćivanje antidampinških pristojbi koje Komisija može odrediti.

59

Doista, cilj naloga propisanih u članku 1. sporne uredbe jest zadržavanje naplate antidampinških pristojbi uvedenih konačnom uredbom i uredbom o produljenju, na način da se nacionalna carinska tijela obvežu na čekanje Komisijina utvrđenja stope pristojbi koje je trebalo odrediti u okviru izvršenja presude od 4. veljače 2016., C & J Clark International i Puma (C‑659/13 i C‑34/14, EU:C:2016:74), a prije nego što odluče o zahtjevima za povrat koje su podnijeli subjekti koji su platili navedene pristojbe.

60

Posljedično, budući da se navedeni nalozi odnose na naplatu predmetnih antidampinških pristojbi koju provode države članice, Komisija je bila ovlaštena za njihovo donošenje na temelju prve rečenice stavka 1. članka 14. Uredbe br. 1225/2009.

61

Što se tiče drugog aspekta navedenog u točki 56. ove presude, valja podsjetiti da je cilj sporne uredbe donošenje mjera potrebnih za izvršenje presude od 4. veljače 2016., C & J Clark International i Puma (C‑659/13 i C‑34/14, EU:C:2016:74), u kojoj je Sud, izričajem navedenim u točki 24. ove presude, utvrdio nevaljanost konačne uredbe i uredbe o produljenju.

62

Naravno, prema ustaljenoj sudskoj praksi, kada Sud utvrdi da je uredba kojom su uvedene antidampinške pristojbe nevaljana, kao što su to konačna uredba i uredba o produljenju, ne može se smatrati da se te pristojbe zakonito duguju u smislu članka 236. Carinskog zakonika te ih nacionalna carinska tijela trebaju u načelu vratiti pod uvjetima koji su u tu svrhu propisani (vidjeti u tom smislu presude od 27. rujna 2007., Ikea Wholesale, C‑351/04, EU:C:2007:547, t. 66. do 69. i od 18. siječnja 2017., Wortmann, C‑365/15, EU:C:2017:19, t. 34.).

63

Međutim, točan doseg presude Suda o poništenju i stoga obveze koje iz nje proizlaze treba odrediti u svakom pojedinačnom slučaju, uzimajući u obzir ne samo izreku te presude nego i obrazloženje koje predstavlja njezinu nužnu potporu (vidjeti u tom smislu presudu od 28. siječnja 2016., CM Eurologistik i GLS, C‑283/14 i C‑284/14, EU:C:2016:57, t. 49. i navedenu sudsku praksu).

64

U tim okolnostima u ovom slučaju treba utvrditi točan doseg utvrđenja nevaljanosti u izreci presude od 4. veljače 2016., C & J Clark International i Puma (C‑659/13 i C‑34/14, EU:C:2016:74) s obzirom na obrazloženje te presude koje predstavlja njezinu nužnu potporu.

65

Prije svega, iz točaka 79., 112., 135. i 177. navedene presude proizlazi da je Sud utvrdio nevaljanost konačne uredbe i uredbe o produljenju zbog dviju zasebnih, ali povezanih nezakonitosti. S jedne strane, Vijeće i Komisija donijeli su te uredbe a da prethodno nisu razmotrili zahtjeve za tretman tržišnoga gospodarstva koje su podnijeli određeni proizvođači izvoznici na koje se odnosio ispitni postupak koji je prethodio donošenju navedenih uredbi, čime je povrijeđen članak 2. stavak 7. točka (b) Uredbe br. 384/96. S druge strane, Vijeće i Komisija propustili su razmotriti zahtjeve za pojedinačni tretman koje su podnijeli ti isti proizvođači izvoznici, čime je povrijeđen članak 9. stavak 5. Uredbe br. 384/96.

66

Nadalje, iz točaka 39., 108., 120. i 131. navedene presude proizlazi da je cilj svih tih zahtjeva bio omogućiti proizvođačima izvoznicima koji su ih podnijeli ostvarivanje pojedinačnog tretmana u okviru različitih pripremnih postupaka uvođenja antidampinških pristojbi, što je moglo dovesti do toga da Vijeće i Komisija u korist navedenih proizvođača izvoznika uvedu niže antidampinške pristojbe nego što su to bile one uvedene konačnom uredbom i uredbom o produljenju.

67

Naposljetku, iz točaka 174. i 177. presude od 4. veljače 2016., C & J Clark International i Puma (C‑659/13 i C‑34/14, EU:C:2016:74) proizlazi da Sud, razmotrivši taj predmet, nije utvrdio nijedan dodatan element koji bi utjecao na valjanost konačne uredbe i uredbe o produljenju.

68

Uzimajući u obzir te razloge, valja utvrditi da je Komisija radi ispunjavanja obveze izvršenja presude od 4. veljače 2016., C & J Clark International i Puma (C‑659/13 i C‑34/14, EU:C:2016:74) valjano mogla smatrati da je bila dužna razmotriti zahtjeve predmetnih proizvođača izvoznika radi utvrđivanja jesu li antidampinške pristojbe koje su na njih bile primjenjive na temelju konačne uredbe i uredbe o produljenju trebale biti utvrđene po nižim stopama nego što je to bilo predviđenom tim dvjema uredbama.

69

Naime, u pogledu predmetnih osoba pogrešno je određen, u najopsežnijoj varijanti, samo dio antidampinških pristojbi naplaćenih primjenom navedenih uredbi, odnosno dio koji odgovara mogućoj razlici između, s jedne strane, stopa antidampinških pristojbi koje su utvrđene tim uredbama i, s druge strane, stopa koje su trebale biti utvrđene da nisu počinjene nezakonitosti koje je Sud utvrdio u presudi od 4. veljače 2016., C & J Clark International i Puma (C‑659/13 i C‑34/14, EU:C:2016:74) te bi im stoga taj dio trebalo vratiti. U vezi s time članak 236. Carinskog zakonika ne može se tumačiti na način da Komisiji zabranjuje da naloži da se o zahtjevima za povrat navedenih antidampinških pristojbi odluči nakon završetka postupka čiji je cilj upravo bio omogućiti joj izračun takve razlike.

70

U tim okolnostima, uzimajući u obzir sudsku praksu navedenu u točkama 62. i 63. ove presude, nije bilo nužno provesti trenutačan i cjelovit povrat predmetnih antidampinških pristojbi.

71

Posljedično, budući da nalozi iz članka 1. sporne uredbe nisu bili protivni članku 236. stavku 1. Carinskog zakonika, Komisija je bila ovlaštena izdati ih na temelju prve rečenice stavka 1. članka 14. Uredbe br. 1225/2009.

72

Kao treće, sud koji je uputio zahtjev pita je li u pogledu sporne uredbe bilo moguće valjano nastaviti postupak na osnovi kojeg su bile donesene konačna uredba i uredba o produljenju, a radi ponovnog uvođenja antidampinških pristojbi koje su uvedene tijekom početnog razdoblja primjene potonjih uredbi. Naime, sud koji je uputio zahtjev pita se, uzimajući u obzir činjenicu da su te antidampinške pristojbe istekle na datum donošenja sporne uredbe, je li takav nastavak postupka protivan, s jedne strane, pravilima o neretroaktivnosti iz članka 10. stavka 1. Uredbe br. 384/96 i članka 10. stavka 1. Uredbe br. 1225/2009 te, s druge strane, pravilu o zastari iz članka 221. stavka 3. Carinskog zakonika.

73

U tom pogledu, kad je riječ, prije svega, o mogućnosti nastavka postupka na osnovi kojeg su bile donesene konačna uredba i uredba o produljenju, a radi ponovnog uvođenja antidampinških pristojbi koje su uvedene tijekom početnog razdoblja primjene potonjih uredbi, valja navesti da, kada Sud presudom poništi uredbu kojom se uvode antidampinške pristojbe ili kada proglasi takvu uredbu nevaljanom, institucija koja je pozvana poduzeti mjere radi izvršenja te presude može nastaviti postupak na osnovi kojeg je donesena navedena uredba, čak i ako ta mogućnost nije izričito predviđena mjerodavnom uredbom (vidjeti u tom smislu presudu od 28. siječnja 2016., CM Eurologistik i GLS, C‑283/14 i C‑284/14, EU:C:2016:57, t. 51. i 52.).

74

Usto, iz ustaljene sudske prakse proizlazi da predmetna institucija ima mogućnost nastaviti postupak samo od one faze u kojoj je došlo do nepravilnosti kako bi donijela akt koji zamjenjuje prethodni poništeni akt ili akt koji je utvrđen nevaljanim, osim ako je utvrđena nepravilnost dovela do nezakonitosti cijelog postupka (presuda od 28. siječnja 2016., CM Eurologistik i GLS, C‑283/14 i C‑284/14, EU:C:2016:57, t. 51.).

75

Iz toga proizlazi da se spornom uredbom valjano mogao nastaviti postupak na osnovi kojeg su donesene konačna uredba i uredba o produljenju.

76

Nadalje, što se tiče odgovora na pitanje je li takav nastavak postupka dopušten u slučaju kada su predmetne antidampinške pristojbe istekle, a uzimajući u obzir primjenjiva pravila o neretroaktivnosti, iz sudske prakse Suda proizlazi da, kada se institucija Unije koristi mogućnošću nastavka postupka, koja se navodi u točkama 73. i 74. ove presude, ona mora, u skladu s načelima koja uređuju vremensku primjenu zakona, poštovati materijalna pravila na snazi u vrijeme nastanka činjenica na koje se odnosi uredba koja je poništena ili koja je utvrđena nevaljanom (vidjeti u tom smislu presudu od 14. lipnja 2016., Komisija/McBride i dr., C‑361/14 P, EU:C:2016:434, t. 40.).

77

Dakle, u skladu s člankom 10. stavkom 1. Uredbe br. 384/96, nastavljanje postupka do kojeg je u ovom slučaju došlo u okviru sporne uredbe ne može dovesti do toga da se uredbom donesenom po okončanju tog postupka, kojom se zamjenjuju konačna uredba i uredba o produljenju, ponovno uvedu antidampinške pristojbe koje bi bile primijenjene na proizvode koji su stavljeni u slobodan promet prije datuma stupanja na snagu navedenih uredbi.

78

Nasuprot tomu, tekstom članka 10. stavka 1. Uredbe br. 384/96 ne isključuje se takvo nastavljanje postupka u slučaju kada su predmetne antidampinške pristojbe istekle nakon tog datuma pod uvjetom da su te pristojbe ponovno uvedene tijekom razdoblja početne primjene i, dakle, u ovom slučaju u pogledu proizvoda koji su stavljeni u slobodan promet nakon stupanja na snagu konačne uredbe i uredbe o produljenju.

79

Posljedično, nastavljanje postupka provedeno u ovom slučaju ne može se smatrati protivnim pravilu o neretroaktivnosti iz članka 10. stavka 1. Uredbe br. 384/96 jer su antidampinške pristojbe uvedene konačnom uredbom i uredbom o produljenju istekle na datum donošenja sporne uredbe.

80

Naposljetku, što se tiče pravila iz članka 221. stavka 3. Carinskog zakonika, valja podsjetiti na to da je njegov učinak ne samo nemogućnost obavješćivanja dužnika o iznosu carine nakon isteka roka od tri godine računajući od dana nastanka carinskog duga nego i zastara samog tog duga istekom navedenog roka (vidjeti u tom smislu presudu od 23. veljače 2006., Molenbergnatie, C‑201/04, EU:C:2006:136, t. 39. i 41.).

81

Međutim, kao što je to Sud već naveo, u skladu s člankom 221. stavkom 3. Carinskog zakonika, to se pravilo primjenjuje samo na priopćenje dužniku iznosa carine te su stoga za njegovu provedbu zadužena samo nacionalna carinska tijela koja su nadležna za provođenje takvog priopćenja (vidjeti u tom smislu presudu od 13. ožujka 2003., Nizozemska/Komisija, C‑156/00, EU:C:2003:149, t. 63. i 64.).

82

Usto, iz članka 221. stavka 1. Carinskog zakonika proizlazi da se to priopćenje dužniku iznosa carine može provesti tek nakon proknjiženja takvog iznosa, koje je, pak, definirano u članku 217. stavku 1. Carinskog zakonika kao postupak u kojem nadležno carinsko tijelo izračunava navedeni iznos čim raspolaže s potrebnim elementima (vidjeti u tom smislu presude od 23. veljače 2006., Molenbergnatie, C‑201/04, EU:C:2006:136, t. 46. i od 16. srpnja 2009., Snauwaert i dr., C‑124/08 i C‑125/08, EU:C:2009:469, t. 21. i 23.).

83

Posljedično, pravilo o zastari iz članka 221. stavka 3. Carinskog zakonika ne može biti prepreka ni Komisijinu donošenju uredbe kojom se uvode ili ponovno uvode antidampinške pristojbe ni, a fortiori, Komisijinu otvaranju ili nastavljanju postupka koji prethodi takvom donošenju, pri čemu se svaki od tih postupaka nužno odvija prije nego što nadležna nacionalna carinska tijela izračunaju pristojbe za naplatu primjenom predmetne uredbe i priopće dužniku taj iznos.

84

Dakle, u ovom slučaju nacionalna carinska tijela mogu utvrditi odgovarajuće pristojbe i priopćiti ih dužnicima tek nakon što Komisija okonča postupak nastavljen spornom uredbom i ponovno uvede u primjerenim stopama antidampinške pristojbe koje su uvedene konačnom uredbom i uredbom o produljenju. Stoga su ta tijela dužna, pod nadzorom nadležnih nacionalnih sudova, osigurati u svakom pojedinačnom slučaju poštovanje članka 221. stavka 3. Carinskog zakonika na način da provjere da se takvo priopćenje još uvijek može provesti, uzimajući u obzir rok od tri godine propisan prvom rečenicom te odredbe i mogući prekid tog roka u skladu s drugom rečenicom navedene odredbe.

85

Posljedično, navedeni nastavak postupka nije protivan pravilu o zastari iz članka 221. stavka 3. Carinskog zakonika.

86

Kao četvrto i posljednje, sud koji je uputio zahtjev pita se o mogućoj nerazmjernosti naloga propisanih spornom uredbom, navodeći da su mjere užeg opsega mogle biti dostatne za izvršenje presude od 4. veljače 2016., C & J Clark International i Puma (C‑659/13 i C‑34/14, EU:C:2016:74).

87

U tom pogledu iz sudske prakse proizlazi da, iako je pravna posljedica utvrđenja nevaljanosti akta Unije to da se instituciji koja je donijela taj akt nalaže poduzimanje nužnih mjera radi otklanjanja utvrđene nezakonitosti, s obzirom na to da se u slučaju poništavajućih presuda analogno primjenjuje obveza određena člankom 266. UFEU‑a, ta institucija ipak ima široku marginu prosudbe u pogledu odabira tih mjera, uz napomenu da one moraju biti u skladu s izrekom predmetne presude i obrazloženjem koje joj predstavlja nužnu potporu (vidjeti u tom smislu presudu od 28. siječnja 2016., CM Eurologistik i GLS, C‑283/14 i C‑284/14, EU:C:2016:57, t. 48. i 76. i navedenu sudsku praksu).

88

Uzimajući u obzir tu široku diskrecijsku ovlast, na zakonitost navedenih mjera može utjecati samo njihova očita neprikladnost s obzirom na cilj koji se nastoji postići (vidjeti analogijom presude od 8. veljače 2000., Emesa Sugar, C‑17/98, EU:C:2000:70, t. 53. i od 6. rujna 2017., Slovačka i Mađarska/Vijeće, C‑643/15 i C‑647/15, EU:C:2017:631, t. 207.).

89

Međutim, u ovom slučaju valja navesti, kao prvo, da iz prethodnih razmatranja proizlazi da analiza naloga iz članka 1. sporne uredbe ne upućuje na to da su oni neusklađeni s izrekom i obrazloženjem presude od 4. veljače 2016., C & J Clark International i Puma (C‑659/13 i C‑34/14, EU:C:2016:74).

90

Kao drugo, Komisija nije počinila očitu pogrešku u ocjeni prilikom odabira tih mjera. Naime, obveza nacionalnih carinskih tijela da Komisiji proslijede zahtjeve za povrat koji su im podneseni na temelju članka 236. Carinskog zakonika jamči da ta institucija raspolaže svim relevantnim elementima za otklanjanje nezakonitosti koje je Sud utvrdio u presudi od 4. veljače 2016., C & J Clark International i Puma (C‑659/13 i C‑34/14, EU:C:2016:74), pri čemu to ne dovodi do dodatnog upravnog opterećenja predmetnih subjekata ni do neopravdanog kašnjenja u obradi predmetnih zahtjeva. Uostalom, treba navesti, s jedne strane, da je obrada zahtjeva vremenski ograničena člankom 1. stavkom 2. sporne uredbe i, s druge strane, da se eventualno kašnjenje može nadoknaditi plaćanjem kamata (vidjeti u tom smislu presudu od 18. siječnja 2017., Wortmann, C‑365/15, EU:C:2017:19, t. 37.).

91

Uzimajući u obzir prethodna razmatranja, na postavljeno pitanje valja odgovoriti da njegovim razmatranjem nije utvrđeno postojanje nijednog elementa koji bi mogao utjecati na valjanost sporne uredbe.

92

Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.

Slijedom navedenog, Sud (treće vijeće) odlučuje:

Razmatranjem postavljenog pitanja nije utvrđeno postojanje nijednog elementa koji bi mogao utjecati na valjanost Provedbene uredbe Komisije (EU) 2016/223 od 17. veljače 2016. o uspostavljanju postupka za ocjenu određenih zahtjeva za tretman tržišnoga gospodarstva te za pojedinačni tretman koje su podnijeli proizvođači izvoznici iz Kine i Vijetnama te o provedbi presude Suda u spojenim predmetima C‑659/13 i C‑34/14.