1.

Zahtjev za prethodnu odluku koji je uputio Oberlandesgericht Innsbruck (Visoki zemaljski sud u Innsbrucku, Austrija) jedan je od više zahtjeva za prethodnu odluku koje su podnijeli austrijski upravni sudovi a na temelju kojih se Sudu Sudu postavlja pitanje sukladnosti nacionalnog propisa u području priznavanja prethodnog radnog iskustva za potrebe profesionalne klasifikacije i uvrštavanja u platne razrede ugovornog osoblja u javnim tijelima sa zabranom diskriminacije na temelju dobi ( 2 ).

2.

U predmetu u kojem je donesena presuda od 18. lipnja 2009., Hütter (C‑88/08, EU:C:2009:381), Oberster Gerichtsof (Vrhovni sud, Austrija) pokrenuo je pred Sudom prethodni postupak vezano za tumačenje Direktive Vijeća 2000/78/EZ od 27. studenoga 2000. o uspostavi općeg okvira za jednako postupanje pri zapošljavanju i obavljanju zanimanja ( 3 ) u odnosu na propis koji se primjenjuje na ugovore o radu zaključene između sveučilišnih tijela i njihovih zaposlenika. Tim propisom bilo je predviđeno da referentni datum za napredovanje u platnom razredu koji odgovara radnom mjestu svakog zaposlenika, koji treba utvrditi prilikom njegova zapošljavanja ( 4 ), treba odrediti uzimajući u obzir radno iskustvo zainteresirane osobe, osim onog koje je stekla prije navršene osamnaeste godine života. U glavnom postupku, tužitelj, kojeg je zaposlilo sveučilišno tijelo nakon pripravničkog staža u trajanju od tri godine i pol, koji je samo u manjem dijelu obavljen nakon navršene osamnaeste godine života, tražio je od svojeg poslodavca plaćanje naknade koja odgovara razlici između primljene plaće za vrijeme trajanja ugovora i iznosa na koji bi imao pravo da je bilo uzeto u obzir cjelokupno razdoblje obavljenog pripravničkog staža. Sud je smatrao da je različito postupanje na temelju dobi, koje je predmetni propis omogućavao, predstavljalo diskriminaciju, s obzirom na to da se, iako se njime željelo postići ciljeve koji se mogu smatrati legitimnim, sredstva za postizanje tih ciljeva nisu mogla smatrati prikladnim u smislu članka 6. stavka 1. Direktive 2000/78 ( 5 ).

3.

Nakon presude od 18. lipnja 2009., Hütter (C‑88/08, EU:C:2009:381), austrijski zakonodavac izvršio je više zakonodavnih izmjena čiji je cilj bio taj da se sustavi koji se primjenjuju na javne službenike zaposlene kao ugovorno osoblje usklade s Direktivom 2000/78. Zakon o saveznim željeznicama (Bundesbahngesetz ( 6 ), u daljnjem tekstu: ÖBB‑G) izmijenjen je Zakonom od 2011. (u daljnjem tekstu: ÖBB‑G iz 2011.) ( 7 ). U članku 53. stavku 1. ÖBB‑G-a, kako je izmijenjen, u odnosu na zaposlenike i umirovljenike koji su stupili u službu austrijskih saveznih željeznica (Österreichische Bundesbahnen, u daljnjem tekstu: ÖBB) do 31. prosinca 2004., glede kojih je pojedinačni referentni datum za napredovanje u karijeri bio utvrđen na temelju Pravilnika iz 1963. o plaćama osoblja ÖBB‑a (Bundesbahn‑Besoldungsordnung 1963 ( 8 ), u daljnjem tekstu: BO iz 1963.), bilo je predviđeno da se taj datum ponovno odredi u skladu s kriterijem zbrajanja kojime se nije pravila razlika jesu li ta razdoblja provedena na radu prije ili nakon navršene osamnaeste godine života ( 9 ). U stavku 2. istog članka 53. bilo je predviđeno da će se, u slučaju novog utvrđenja pojedinačnog referentnog datuma za napredovanje u karijeri u skladu sa stavkom 1., svako razdoblje potrebno za napredovanje u svakom od prva tri platna stupnja produljiti za jednu godinu ( 10 ). U predmetu u kojemu je donesena presuda od 28. siječnja 2015., ÖBB Personenverkehr (C‑417/13, EU:C:2015:38), Oberster Gerichtshof (Vrhovni sud, Austrija) uputio je Sudu više pitanja o tumačenju Direktive 2000/78 čija je svrha u biti bila da se sudu koji je uputio zahtjev omogući do ocijeni je li ÖBB‑G iz 2011. u skladu s navedenom direktivom. Sud je tom prilikom smatrao da se Direktivi 2000/78 protivi nacionalni propis poput onog koji proizlazi iz ÖBB‑G-a iz 2011., koji, „radi dokidanja diskriminacije na temelju dobi, zbraja razdoblja provedenih u službi koja prethode osamnaestoj godini života ali koji istodobno sadržava pravilo koje se u biti primjenjuje samo na službenike koji su žrtva te diskriminacije, koje produžuje za jednu godinu razdoblje potrebno za napredovanje u svakom od prva tri platna stupnja i koje time zasigurno održava različito postupanje na temelju dobi” ( 11 ).

4.

Nakon te odluke, austrijski zakonodavac ponovno je izmijenio propis koji se odnosi na plaće zaposlenika ÖBB‑a Zakonom iz 2015. Upravo je reforma tog zakona predmet nacionalnog postupka u kojemu je upućen zahtjev za prethodnu odluku na koji se odnosi ovo mišljenje. Taj je zahtjev upućen u okviru spora koji se vodi pred sudom koji je uputio zahtjev kao žalbenim sudom, između Georga Stollwitzera i ÖBB Personenverkehr AG (u daljnjem tekstu: ÖBB PV), društvo osnovano u skladu s austrijskim pravom, čiji je jedini dioničar Österreichische Bundesbahnen‑Holding AG, koji je u 100-postotnom vlasništvu austrijske države ( 12 ).

5.

Napominjem da su nakon zaključenja pisanog dijela postupka u predmetu na koji se odnosi ovo mišljenje Oberster Gerichtshof (Vrhovni sud) ( 13 ) i Bundesverwaltungsgericht (Savezni upravni sud, Austrija) ( 14 ) uputili Sudu druga dva zahtjeva za prethodnu odluku koja se odnose na pitanja istovjetna onima istaknutim u ovom predmetu. Ti zahtjevi, koji se odnose na tumačenje Direktive 2000/78 i, kad je riječ o prvom, članka 45. UFEU‑a, upućeni su u okviru sporova u kojima se raspravlja o sustavu ponovne klasifikacija koji se koristi – za ugovorno osoblje u javnoj službi i za javne službenike – radi prelaska u novi sustav plaća, koji je uveden 2015. ( 15 ) kako bi se otklonila diskriminacija na temelju dobi, koju su omogućavali raniji sustavi, u skladu s presudama od 18. lipnja 2009., Hütter (C‑88/08, EU:C:2009:381) ( 16 ), od 11. studenoga 2014., Schmitzer (C‑530/13, EU:C:2014:2359) ( 17 ) i od 28. siječnja 2015., ÖBB Personenverkehr (C‑417/13, EU:C:2015:38).

6.

Naposljetku napominjem da je i sustav plaća koji se u Njemačkoj primjenjuje na savezne javne službenike i na javne službenike nekih Landa, u nekoliko navrata, bio predmet zahtjeva za prethodnu odluku, uvijek u odnosu na poštovanje zabrane diskriminacije na temelju dobi ( 18 ).

7.

U skladu s člankom 1. Direktive 2000/78, njezina je svrha utvrditi opći okvir za borbu protiv diskriminacije na temelju niza razloga, među kojima je dob, u vezi sa zapošljavanjem i obavljanjem zanimanja, kako bi se u državama članicama ostvarila primjena načela jednakog postupanja.

8.

U članku 2. Direktive 2000/78 definiran je pojam diskriminacije: U stavcima 1. i 2. istog članka predviđeno je sljedeće:

„1.   Za potrebe ove Direktive ,načelo jednakog postupanja' znači nepostojanje bilo kakve izravne ili neizravne diskriminacije na temelju bilo kojeg od razloga iz članka 1.

2.   Za potrebe stavka 1.:

9.

Članak 6. Direktive 2000/78 naslovljen je „Opravdano različito postupanje na temelju dobi”. U njegovu stavku 1. prvom podstavku predviđa da države članice mogu predvidjeti da se različito postupanje na temelju dobi neće smatrati diskriminacijom, ako su, u kontekstu nacionalnog prava, te razlike objektivno i razumno opravdane legitimnim ciljem, uključujući legitimnu politiku zapošljavanja, tržište rada i strukovno obrazovanje te ako su načini ostvarivanja tog cilja primjereni i nužni. U smislu drugog podstavka točke (b) istog stavka 1., takvo različito postupanje može, između ostalog, uključivati „određivanje minimalnih uvjeta u pogledu dobi, radnog iskustva ili godina provedenih u službi za pristup zapošljavanju ili određenim prednostima vezanim uz zaposlenje”.

10.

Na temelju članka 16. točaka (a) i (b) iste direktive, države članice poduzimaju potrebne mjere kako bi se, s jedne strane, „ukinuli svi zakoni i drugi propisi koji su protivni načelu jednakog postupanja” i, s druge strane, „proglasile ništavim ili izmijenile sve odredbe koje su protivne načelu jednakog postupanja, u individualnim ili kolektivnim ugovorima, internim aktima poduzeća ili propisima kojima se uređuju samostalne djelatnosti i profesije te udruženja radnika ili poslodavaca”.

11.

Kao što je to navedeno u točki 4. ovog mišljenja, nakon presude od 28. siječnja 2015., ÖBB Personenverkehr (C‑417/13, EU:C:2015:38), austrijski zakonodavac u lipnju 2015. ponovno je izmijenio odredbe koje se odnose na određivanje referentnog datuma za napredovanje u karijeri i koje se primjenjuju na ugovorno osoblje ÖBB‑a.

12.

U članku 53.a stavku 2. ÖBB‑G-a, u izmijenjenoj verziji iz BGBl I 64/2015 (u daljnjem tekstu: ÖBB‑G iz 2015.), predviđeno je da se samo određena razdoblja provedena u službi i/ili na školovanju, prije ili nakon navršene osamnaeste godine života, uzimaju u obzir radi određivanja referentnog datuma za napredovanje u karijeri. To su razdoblja provedena u ÖBB‑u ( 19 ) odnosno kod poduzetnika koji posluju u sektoru željezničke infrastrukture i prometa u državi članici Europskog gospodarskog prostora (EGP) i, pod određenim uvjetima, u Republici Turskoj ili Švicarskoj Konfederaciji.

13.

ÖBB‑G-om iz 2015. stoga je za potrebe određivanja referentnog datuma isključeno zbrajanje svih razdoblja provedenih na radu koja nisu provedena u određenom sektoru željezničkog prometa i infrastrukture (osim razdoblja školovanja), koja su primjenom BO‑a iz 1963. uzeti u obzir odnoseći se samo na polovinu razdoblja ( 20 ).

14.

Novi sustav zbrajanja primjenjuje se retroaktivno. U članku 56. stavku 18. ÖBB‑G-a iz 2015. propisano je da se članak 53.a tog zakona primjenjuje na sve službenike koji su stupili u službu austrijskih saveznih željeznica prije 31. prosinca 2004. U skladu sa stavkom 19. istog članka 56., članak 53.a stavak 2. stupa na snagu 1. travnja 1963. u odnosu na službenike glede kojih je referentni datum za napredovanje određen na temelju BO‑a iz 1963.

15.

U članku 53.a stavku 5. ÖBB‑G-a iz 2015. propisana su pravila za ponovnu klasifikaciju zaposlenika radi uvrštenja u platne razrede. Ponovna klasifikacija obavlja se ponovnim izračunom referentnog datuma na temelju pravila iz stavka 2. istog članka, nakon što zainteresirana osoba dostavi dokaze o prethodnim razdobljima provedenim na radu.

16.

U skladu s člankom 53.a stavkom 6. ÖBB‑G-a iz 2015. ponovna klasifikacija zaposlenika na temelju stavka 5. istog članka ne dovodi ni do kakvog smanjenja plaće koju je zaposlenik primio posljednjeg mjeseca koji prethodi objavi ÖBB‑G-a iz 2015. U slučaju da ponovni izračun referentnog datuma dovede do smanjenja te plaće, ona se zadržava na toj razini sve dok plaća koja proizlazi iz ponovne klasifikacije ne dosegne navedenu razinu. S druge strane, u slučaju da ponovni izračun referentnog datuma dovede do klasifikacije u viši stupanj, zaposlenik će imati pravo na odgovarajuću plaću i, za razdoblja koja nisu obuhvaćena zastarom, na razliku između potonje i stvarno primljene plaće.

17.

U stavku 7. istog članka 53.a predviđeno je da se u roku od šest mjeseci od objave ÖBB‑G-a iz 2015. u platne razrede uvede dodatni stupanj prije posljednjeg platnog stupnja.

18.

G. Stollwitzer stupio je u službu ÖBB PV‑a 17. siječnja 1983. Referentni datum za njegovo napredovanje, izračunan na temelju odredbi koje su bile na snazi u vrijeme zapošljavanja, utvrđen je s danom 2. srpnja 1980. Iz spisa proizlazi da su za određivanje tog datuma zbrojeni, čitavo razdoblje u kojemu je G. Stollwitzer izvršio vojnu obvezu kao i polovica razdoblja uzeta od dana navršetka osamnaeste godine života do datuma zapošljavanja, u kojem je G. Stollwitzer obavljao djelatnost vodoinstalatera i, kraće vrijeme, primao naknadu za nezaposlene.

19.

G. Stollwitzer pokrenuo je 4. ožujka 2016. postupak pred Landesgerichtom Innsbruck (Zemaljski sud u Innsbrucku, Austrija) osporavajući svoju platnu klasifikaciju i tražeći plaćanje zaostalih plaća koje nisu u zastari, koje se odnose na drugu polovicu 2009. u iznosu od 837,13 eura. Pred tim je sudom izjavio da je, za potrebe određivanja njegova referentnog datuma, trebalo zbrojiti i razdoblja koje je proveo na radu prije navršene osamnaeste godine života (ukupno 1 godina, 5 mjeseci i 19 dana), u skladu s presudama od 18. lipnja 2009., Hütter (C‑88/08, EU:C:2009:381) i od 28. siječnja 2015., ÖBB Personenverkehr (C‑417/13, EU:C:2015:38). S druge strane, ÖBB PV zatražio je odbijanje tužbe navodeći da se predmetna razdoblja ne mogu zbrajati na temelju članka 53.a stavka 2. ÖBB‑G-a, kako je izmijenjen 2015., te da, s obzirom na to da je ta izmjena stupila na snagu s retroaktivnim učinkom, G. Stollwitzer više nema pravo na to da se navedena razdoblja uzmu u obzir za potrebe određivanja njegova referentnog datuma.

20.

Landesgericht Innsbruck (Zemaljski sud u Innsbrucku) priklonio se stajalištu ÖBB PV‑a te je presudom od 1. lipnja 2016. odbio tužbu. G. Stollwitzer pobija navedenu presudu pred sudom koji je uputio zahtjev.

21.

Potonji sumnja da je sustav zbrajanja uveden ÖBB‑G-om iz 2015. lišen svakog oblika diskriminacije. Smatra da novi propis sadržava određene nedosljednosti, s obzirom na to da se ne predviđa zbrajanje prethodnih razdoblja provedenih na radu koja, iako ne ulaze u ona koji se zbrajaju na temelju odredbi članka 53.a stavka 2. ÖBB‑G-a iz 2015., omogućuju zaposleniku stjecanje iskustva u određenom sektoru, tako da je u stanju bolje ispunjavati svoje obveze, kao primjerice razdoblja provedena na radu kod javnih ili privatnih poduzetnika u sektoru prometa ili poduzetnika koji sudjeluju u proizvodnji ili upravljanju željezničkom infrastrukturom. Iz toga proizlazi da postoji diskriminacija u odnosu na zaposlenike koji su obavljali jednako važnu profesionalnu djelatnost, ali ne u službi društava grupe ÖBB‑a ili onih navedenih u članku 53.a stavku 2. ÖBB‑G-a iz 2015. Sud koji je uputio zahtjev smatra da je veći dio navedenih zaposlenika već diskriminiran sustavom zbrajanja predviđenim BO‑om iz 1963. (u daljnjem tekstu: raniji sustav zbrajanja), zbog toga što su razdoblja zbrojena u smislu članka 53.a stavka 2. ÖBB‑G-a iz 2015. u pravilu ona koja su navršena nakon osamnaeste godine života. Osim toga, gubitak plaće do kojeg može doći nakon ponovne klasifikacije, zbog zamrzavanja plaća predviđenog člankom 53.a stavkom 6. ÖBB‑G-a iz 2015., najviše zahvaća upravo skupinu zaposlenika koji su upravo diskriminirani na temelju takvog sustava. To različito postupanje nije opravdano u smislu članka 6. stavka 1. Direktive 2000/78, s obzirom na to da je austrijski zakonodavac bio potaknut isključivo financijskim ili administrativnim razlozima.

22.

Sud koji je uputio zahtjev također navodi da u odnosu na 120 tužbi zaposlenika saveznih željeznica, čiji je predmet isti kao onaj u glavnom postupku, još nije donesena presuda i trenutno su u fazi žalbenog postupka koji se pred njim vodi, te je veći dio njih podnesen u prvostupanjskom postupku 2012., nakon što je presudom od 13. travnja 2011., koju je sud koji je uputio zahtjev potvrdio 21. rujna 2011., Landesgericht Innsbruck (Zemaljski sud u Innsbrucku) priznao pravo pojedinih zaposlenika ÖBB PV‑a na zbrajanje prethodnih razdoblja provedenih u službi prije navršene osamnaeste godine života, sukladno presudi od 18. lipnja 2009., Hütter (C‑88/08, EU:C:2009:381) ( 21 ). Brojni drugi slični postupci koji se vode pri Landesgerichtu Innsbruck (Zemaljski sud u Innsbrucku) prekinuti su, dok je na čitavom austrijskom državnom području otprilike tisuću predmeta iste vrste još uvijek u tijeku.

23.

Iz spisa proizlazi da je presudom objavljenom 2. srpnja 2016. Verfassungsgerichtshof (Ustavni sud, Austrija) proglasio članak 53.a ÖBB‑G-a iz 2015. sukladnim s austrijskim ustavom ( 22 ).

24.

U tom je kontekstu odlukom od 2. rujna 2016., Oberlandesgericht Innsbruck (Visoki zemaljski sud u Innsbrucku) prekinuo postupak koji se pred njim vodi i uputio sudu sljedeća prethodna pitanja:

25.

Stranke u glavnom postupku, Republika Austrija i Komisija podnijele su Sudu pisana očitovanja te su saslušane na raspravi održanoj 5. srpnja 2016.

26.

Prvim prethodnim pitanjem sud koji je uputio zahtjev Sud u biti pita protivi li se Direktivi 2000/78 i članku 45. UFEU‑a propis, poput onog o kojemu je riječ u glavnom postupku, koji se odnosi na zbrajanje prethodnih razdoblja provedenih na radu za potrebe platne klasifikacije ugovornog osoblja u javnoj službi, koji je donesen s ciljem ispravljanja diskriminacije na temelju dobi koju je Sud utvrdio dvjema uzastopnim presudama.

27.

Najprije valja provjeriti predstavljaju li nova pravila zbrajanja iz članka 53.a stavka 2. ÖBB‑G-a iz 2015. sama po sebi, dakle, neovisno o odredbi njihove retroaktivne primjene i kriterijima određenim za ponovnu klasifikaciju osoblja koje je već u službi, diskriminaciju na temelju dobi. Kao što se može vidjeti, u tom je članku predviđeno da se samo određena razdoblja provedena na radu i/ili na školovanju prije stupanja u službu uzimaju u obzir za određivanje referentnog datuma za napredovanje u karijeri zaposlenika ÖBB‑a. U biti, prema novom sustavu priznaje se, neovisno o tome u kojoj je godini života stečeno, samo radno iskustvo stečeno u službi grupe društava čiji je dio ono društvo koje zapošljava (te, u gore navedenim slučajevima, istovjetno radno iskustvo stečeno izvan austrijskog državnog područja).

28.

U tom pogledu valja podsjetiti da je Sud – iako primjena u okviru sustava plaća kriterija koji se temelji na godinama provedenim u službi ili, kao što je to u ovom predmetu, na prethodno stečenom radnom iskustvu, time što se čimbeniku vezanom uz vrijeme daje važnost, može, s obzirom na svoju narav, dovesti do neizravne diskriminacije na temelju dobi ( 23 ) – ipak pojasnio da je nagrađivanje stečenog iskustva, koje omogućuje radniku da bolje obavlja svoje obveze, načelno priznato kao legitiman cilj koje poslodavac može pokušati postići ( 24 ).

29.

Sud je također pojasnio da države članice kao i, eventualno, socijalni partneri na nacionalnoj razini imaju široku marginu prosudbe, ne samo u izboru određenog cilja u području socijalne politike i zapošljavanja, već također u definiranju mjera kojima se taj cilj može ostvariti ( 25 ).

30.

Sustav plaća, poput onog predviđenog ÖBB‑G-om iz 2015., u kojem se za potrebe klasifikacije radnika u platne razrede uzima u obzir samo radno iskustvo koje su oni stekli u određenom sektoru u kojem poslodavac posluje, ne može se po mojem mišljenju smatrati nespojivim sa zabranom diskriminacije na temelju dobi samo zato što se njime ne daje nikakav značaj usporedivom radnom iskustvu koje je stečeno u srodnim sektorima, iako to iskustvo objektivno omogućuje, jednako kao i iskustvo koje se smatra relevantnim, da se radnika stavi u položaj da bolje obavlja svoje obveze. Točno je da je tim sustavom plaća predviđeno različito postupanje s radnicima u pogledu plaća s obzirom na godine radnog iskustva stečenog prije zapošljavanja. Međutim, to različito postupanje temelji se na istaknutoj vrsti iskustva, posebno na svojstvu poslodavca kod kojega je razmatrana djelatnost obavljena, i ne uzima u obzir, kako to ispravno ističe austrijska vlada, kriterije koji su, barem izravno, vezani uz dob, kao što je to primjerice vrijeme kada je to iskustvo stečeno ( 26 ).

31.

Točno je da nije isključeno da čak i takav sustav plaća može dovesti do neizravne diskriminacije na temelju dobi, kada proizlazi da različito vrednovanje prethodnog radnog iskustva de facto stavlja u nepovoljniji položaj skupinu radnika koja se u većem dijelu sastoji od osoba koje se mogu odrediti s obzirom na svoju dob ili s obzirom na dob koju su imali kada su stekli radno iskustvo na koje se pozivaju. Proizlazi da sud koji je uputio zahtjev raspravlja o takvoj mogućnosti upućujući na članak 53.a stavak 2. ÖBB‑G-a iz 2015., kad navodi da razdoblja provedena na radu i/ili na školovanju prije stupanja u službu prije osamnaeste godine u načelu nisu obuhvaćena u ona razdoblja koja se uzimaju u obzir u smislu te odredbe. Sud međutim ne raspolaže elementima koji omogućuju da se ocijeni stavlja li novi sustav zbrajanja u nepovoljniji položaj, isključivo ili u većem dijelu, zaposlenike ÖBB PV‑a koji su već bili diskriminirani u ranijem sustavu, odnosno na zaposlenike koji su u cijelosti ili djelomično stekli svoje prethodno radno iskustvo prije navršene osamnaeste godine života i, u svakom slučaju, takvu je provjeru u konačnici dužan izvršiti nacionalni sud.

32.

U odnosu na eventualnu nesukladnost pravila zbrajanja predviđenih u članku 53.a stavku 2. ÖBB‑G-a iz 2015. s člankom 45. UFEU‑a, na koju se sud koji je uputio zahtjev poziva, a da je pritom dalje ne razrađuje u okviru prvog prethodnog pitanja, samo ću navesti da, neovisno o drugim navodima, s obzirom na to da se radno iskustvo stečeno u drugoj državi članici, na temelju članka 53.a stavka 2. ÖBB‑G-a iz 2015., uzima u obzir upravo pod istim uvjetima i s istim učincima kao i ono stečeno na austrijskom državnom području, ne proizlazi, barem ne na prvi pogled, da se predmetnim austrijskim propisom, u tim okolnostima, krše odredbe Ugovora o slobodnom kretanju radnika ( 27 ).

33.

Nakon što su pojašnjeni gornji navodi, valja u nastavku razmotriti učinke retroaktivne primjene sustava zbrajanja predviđenog u članku 53.a stavku 2. ÖBB‑G-a iz 2015. i pravila propisanih za ponovnu klasifikaciju zaposlenika koji su stupili u službu, kako bi se provjerilo uvodi li se prvom odnosno drugima novi oblik diskriminacije na temelju dobi ili se njima nastavlja diskriminacija koju je Sud utvrdio u presudi od 18. lipnja 2009., Hütter (C‑88/08, EU:C:2009:381).

34.

U tom pogledu ističem da, sama za sebe, odredba o retroaktivnoj primjeni odredbi kojima je svrha zamijeniti postojeći diskriminirajući propis otklanjanjem nezakonitog različitog postupanja jest argument koji govori u prilog ponovne uspostave zakonitosti čak i otklanjanjem prošlih učinaka diskriminacije. Stoga, važni su načini kojima je diskriminacija retroaktivno uklonjena.

35.

U tom pogledu, podsjećam da je Sud, u presudi od 28. siječnja 2015., ÖBB Personenverkehr (C‑417/13, EU:C:2015:38, t. 44), imao prilike pojasniti da člankom 16. Direktive 2000/78, na temelju kojeg su države članice dužne ukinuti sve zakone i druge propise koji su protivni načelu jednakog postupanja, ne nameće poduzimanje određene mjere u slučaju povrede zabrane diskriminacije, već im ostavlja slobodu izbora među različitim rješenjima koja su prikladna za postizanje cilja čijem ostvarenju služe, ovisno o različitim situacijama koje se mogu zbiti.

36.

Stoga, kako bi uklonio diskriminaciju na temelju dobi koju je Sud utvrdio u presudi od 18. lipnja 2009., Hütter (C‑88/08, EU:C:2009:381), austrijski zakonodavac bio je slobodan odlučiti, kako je i učinio, retroaktivno izmijeniti cijeli sustav zbrajanja prethodnih razdoblja provedenih na radu. Jednostavno uklanjanje zabrane zbrajanja radnog iskustva stečenog prije navršene osamnaeste godine života bila je samo jedna od mogućnosti koje je taj zakonodavac imao na raspolaganju kako bi postigao usklađivanje s odredbama Direktive 2000/78.

37.

Stoga ni činjenica da se u novom sustavu zbrajanja više ne uzimaju u obzir određena prethodna razdoblja provedena na radu i/ili na školovanju koja su se ranije zbrajala (iako na diskriminirajući način), ni odredba o ponovnom određivanju platnog položaja svih zaposlenika koji su u službi ÖBB‑a na temelju retroaktivne primjene novih pravila, nisu same po sebi u suprotnosti s obvezom propisanom u navedenom članku 16. o ukidanju diskriminatornih nacionalnih odredbi, jasno, pod uvjetom da se cilj uklanjanja diskriminacije konkretno postigne.

38.

Gore navedeno odnosi se na učinke retroaktivne primjene novih pravila zbrajanja. Valja sada ocijeniti načine kako su u platne razrede klasificirani zaposlenici čiji je referentni datum za napredovanje u karijeri ponovno određen na temelju pravila predviđenih u članku 53.a stavku 2. ÖBB‑G-a iz 2015.

39.

Kao što se to vidjelo gore, u slučaju da nakon tog ponovnog određivanja zaposlenik bude kvalificiran u stupanj koji odgovara nižoj plaći u odnosu na onu koju je primao prije stupanja na snagu ÖBB‑G-a iz 2015., on nastavlja primati takvu plaću na temelju članka 53.a stavka 6. tog zakona. Sud koji je uputio zahtjev smatra da se tom odredbom, koja se primjenjuje bez razlike na sve zaposlenike koji su podvrgnuti ponovnoj klasifikaciji, de facto nastavlja diskriminacija koja je izvršavana u prethodnom sustavu.

40.

U tom pogledu valja pojasniti da se ÖBB‑G-om iz 2015. otklanjaju svi učinci prošle diskriminacije u odnosu na zaposlenike čije je radno iskustvo prije osamnaeste godine stečeno isključivo kod društava koja su bila u sustavu ÖBB‑a ili kod drugih subjekata navedenih u članku 53.a stavku 2. ÖBB‑G-a iz 2015. Naime, tim se zaposlenicima priznaju, osim klasifikacija na koje bi imali pravo od početka svojeg radnog odnosa s ÖBB PV‑om, da se raniji sustav zbrajanja primjenjivao na nediskriminirajući način, i na zaostale plaće koje odgovaraju toj klasifikaciji, koje još nisu u zastari.

41.

Pojasnivši to, nije sporno da, iako „primljena plaća” na koju se odnosi članak 53.a stavak 6. ÖBB‑G-a iz 2015. proizlazi iz primjene diskriminirajućih pravila ranijeg sustava zbrajanja, odredba prema kojoj se ta plaća zadržava za potrebe prijelaza na novi sustav, usprkos tomu što se primjenjuje bez razlike na sve zaposlenike ÖBB‑a, može produljiti različito postupanje koje se neizravno temelji na dobi prema skupini zaposlenika koji pripadaju kategoriji koja je prema ranijem sustavu zbrajanja bila u nepovoljnijem položaju i skupini zaposlenika koji pripadaju kategoriji onih koji su prema tom sustavu bili u povoljnijem položaju.

42.

Konkretno, to se događa u odnosu na zaposlenike koji se pozivaju na razdoblja provedena na radu i/ili na školovanju koja ne ulaze u ona koja se uzimaju u obzir na temelju novih pravila zbrajanja. Zaposlenicima koji su ta razdoblja proveli prije navršene osamnaeste godine života i dalje se, kao što je to ranije bio slučaj, odbija zbrajanje tih razdoblja – iako razlog nije dob u kojoj su ta razdoblja stečena – i to kako za potrebe određivanja plaće koju su primali prije objave ÖBB‑a iz 2015., čije je zadržavanje zajamčeno tim zakonom, tako i za potrebe isplate zaostalih plaća koje još nisu u zastari. Suprotno tomu, zaposlenici koji su proveli istovjetna razdoblja na radu i/ili na školovanju u jednakom trajanju, ali nakon navršene osamnaeste godine života, osim što su primili, na temelju ranijeg sustava zbrajanja, veću plaću u odnosu na onu svojih kolega koji su se pozvali na isto radno iskustvo, zadržavaju i nakon stupanja na snagu novog sustava, neovisno o tome što se predmetna razdoblja ne mogu više zbrajati, razinu plaće na koju su, s obzirom na navedena razdoblja, imali pravo na temelju ranije postojećih pravila zbrajanja.

43.

Treba dakle provjeriti može li se to različito postupanje, koje se neizravno temelji na dobi, opravdati na temelju članka 6. stavka 1. Direktive 2000/78.

44.

U odnosu na to treba ispitati predstavlja li zamrzavanje plaća predviđeno u članku 53.a stavku 6. ÖBB‑G-a iz 2015. mjeru kojom se postiže legitiman cilj i, u slučaju potvrdnog odgovora, je li ona prikladna i nužna za postizanje tog cilja ( 28 ). Iz odluke kojom se upućuje prethodno pitanje i očitovanja austrijske vlade iznesenih pred Sudom proizlazi da se tom mjerom želi postići cilj zaštite stečenih prava.

45.

Prema ustaljenoj sudskoj praksi, zaštita stečenih prava jedne kategorije osoba predstavlja važan razlog u općem interesu ( 29 ). U presudi od 28. siječnja 2015., ÖBB Personenverkehr (C‑417/13, EU:C:2015:38, t. 37.) Sud je među ostalim već imao prilike utvrditi da poštovanje tih prava i zaštita legitimnih očekivanja zaposlenika u povoljnijem položaju prema ranijem sustavu zbrajanja u pogledu njihovih plaća, predstavljaju legitimne ciljeve politike zapošljavanja i tržišta rada koji tijekom prijelaznog razdoblja mogu opravdati zadržavanje ranijih plaća, a slijedom toga i zadržavanje sustava koji diskriminira na temelju dobi ( 30 ).

46.

U članku 53.a stavku 6. ÖBB‑G-a iz 2015., na temelju kojeg se plaća koja je primljena prije objave tog zakona zadržava u slučaju da ponovno određivanje referentnog datuma i, posljedično, ponovna klasifikacija zaposlenika ÖBB‑a u platne razrede dovodi do smanjenja plaće, sadržana je mjera koja je nedvojbeno prikladna za zaštitu stečenih prava zaposlenika ÖBB‑a koji su prema ranijem sustavu zbrajanja u povoljnijem položaju.

47.

Valja stoga provjeriti da ta mjera ne prekoračuje ono što je nužno za postizanje zadanog cilja. Takvo ispitivanje zahitjeva da se uzme u obzir i situacija zaposlenika koji su prema tom sustavu u nepovoljnijem položaju.

48.

Kao što se to vidjelo gore, mjera zamrzavanja primljene plaće predviđena u članku 53.a stavku 6. ÖBB‑G-a iz 2015. primjenjuje se bez razlike na zaposlenike koji su prema ranijem sustavu zbrajanja u povoljnijem položaju kao i na one koji su prema navedenom sustavu u nepovoljnijem položaju. Ona stoga ide i u prilog potonjih, kada im se, zbog učinka primjene novih pravila za određivanje referentnog datuma, smanjuje plaća koju su ranije primali. Međutim, kao što je to također navedeno gore, u slučaju zaposlenika koji su prema ranijem sustavu zbrajanja u povoljnijem položaju, sva razdoblja koja su oni proveli na radu i/ili na školovanju pridonose određivanju primljene plaće, odnosno zadržane plaće u smislu članka 53.a stavka 6. ÖBB‑G-a iz 2015., dok, u slučaju zaposlenika koji su prema tom sustavu u nepovoljnijem položaju, jedan dio tih razdoblja, to jest onih koja su prethodila osamnaestoj godini života, koja ne ulaze u ona koja se mogu zbrojiti na temelju članka 53.a stavka 6. ÖBB‑G-a iz 2015., ne uzima se u obračun za istu namjenu.

49.

Jasno je da to različito postupanje ne bi postojalo da se zaposlenicima koji su prema ranijem sustavu zbrajanja u nepovoljnijem položaju, koji su primjenom novog sustava klasificirani u platni stupanj koji je niži od onog dostignutog u vrijeme objave ÖBB‑G-a iz 2015. ( 31 ), priznaju sva razdoblja provedena na radu i/ili na školovanju prije navršenih osamnaest godina, na isti način kao i njihovim kolegama koji su proveli istovjetna razdoblja, s obzirom na vrstu i trajanje, ali nakon navršene osamnaeste godine života. Naime, u tom slučaju navedena razdoblja predstavljala bi, kao i za zaposlenike koji su prema ranijem sustavu zbrajanja u povoljnijem položaju, dio plaće na koju se primjenjuje zamrzavanje na temelju članka 53.a stavka 6. ÖBB‑G-a iz 2015.

50.

Stoga, primjena različitih (i diskriminatornih) kriterija u odnosu na zbrajanje razdoblja koja se uzimaju u obzir radi određivanja referentne plaće na koju valja primijeniti mjeru zamrzavanja predviđenu navedenim člankom, kojom se i dalje nastavlja, čak i nakon ponovne klasifikacije, različito postupanje prema dijelu zaposlenika koji su prema ranijem sustavu zbrajanja u povoljnijem položaju i dijela onih koji su prema tom sustavu u nepovoljnijem položaju.

51.

Iako cilj zaštite stečenih prava zaposlenika koji su prema ranijem sustavu zbrajanja u povoljnijem položaju kojima bi se plaće smanjile zbog učinka stupanja na snagu ÖBB‑G-a iz 2015. zahtijeva da se u odnosu na njih nastave primjenjivati pravila zbrajanja tog sustava, taj cilj, međutim, ne zahtijeva da se ta ista pravila nastave primjenjivati na diskriminirajući način na zaposlenike koji su prema gore navedenom sustavu u nepovoljnijem položaju, u odnosu na koje bi zbog ÖBB‑G-a iz 2015. došlo do smanjenja plaće. Drugim riječima, različito postupanje koje proizlazi iz primjene članka 53.a stavka 2. ÖBB‑G-a iz 2015. nije nužno za ostvarenje cilja zaštite koji se njime želi postići.

52.

Točno je da je situacija dviju predmetnih kategorija zaposlenika različita. Naime, nije sporno da se zaposlenici koji su prema ranijem sustavu zbrajanja u povoljnijem položaju mogu pozivati na stvarna stečena prava, međutim, isto se ne može tvrditi za zaposlenike koji su prema tom sustavu u nepovoljnijem položaju. Ipak, polazište te razlike je primjena diskriminirajućeg platnog sustava i, po mojem mišljenju, ne može predstavljati jedini argument u prilog nastavljanju neosnovanog različitog postupanja kojim se zadržava diskriminacija koja iz tog sustava proizlazi.

53.

S druge strane, u presudi ÖBB Personenverkehr (C‑417/13, EU:C:2015:38) Sud je, u skladu sa svojom ranijom sudskom praksom ( 32 ), naveo da kada je utvrđena diskriminacija koja je u suprotnosti s pravom Unije te tako dugo dok mjere koje uspostavljaju jednako postupanje nisu usvojene, poštovanje načela jednakosti može biti osigurano jedino davanjem osobama koje se nalaze u nepovoljnijem položaju istih prednosti koje imaju osobe u privilegiranom položaju, a taj sustav, uslijed nepravilne primjene prava Unije, ostaje jedini valjani referentni sustav ( 33 ).

54.

Iz svega toga proizlazi da su se zaposlenici koji su prema ranijem sustavu zbrajanja u nepovoljnijem položaju, počevši od utvrđenja diskriminatornog karaktera tog sustava koje je izvršeno presudom od 18. lipnja 2009., Hütter (C‑88/08, EU:C:2009:381), mogli pozivati ne samo na legitimna očekivanja, već na stvarno pravo da se na njih proširi, barem medio tempore, isto postupanje koje je predviđeno za zaposlenike koji su prema tom sustavu u povoljnijem položaju ( 34 ). Da im je takvo proširenje bilo priznato tijekom šest godina, koliko je trajala priprema reforme pravila zbrajanja koja je izvršena ÖBB‑G-om iz 2015., primjena članka 53.a stavka 6. tog zakona ne bi dovela ni do kakvog različitog postupanja.

55.

Iz svega navedenog proizlazi da je time što je nastavio s de facto primjenom ranijeg diskriminirajućeg sustava zbrajanja i time što, za potrebe primjene članka 53.a stavka 6. ÖBB‑G-a iz 2015., nije predvidio da se situacija zaposlenika koji su prema tom sustavu u nepovoljnijem položaju uskladi s onom zaposlenika u povoljnijem položaju, austrijski je zakonodavac nastavio s različitim postupanjem prema kategorijama zaposlenika ÖBB‑a koje se ne može opravdati na temelju članka 6. stavka 1. Direktive 2000/78.

56.

Po mojem mišljenju, taj zaključak ne mogu dovesti u pitanje proračunski razlozi ni razlozi administrativne naravi. Naime, u skladu s ustaljenom sudskom praksom ni jedni ni drugi ne mogu predstavljati sami za sebe legitiman cilj u smislu članka 6. stavka 1. Direktive 2000/78 ( 35 ). U tom pogledu dodajem da, s obzirom na to da je ÖBB‑G-om iz 2015. već propisano da treba ponovno ispitati situaciju svakog zaposlenika pojedinačno kako bi se odredio novi referentni datum za napredovanje u karijeri, gore predloženo rješenje, odnosno da referentna plaća, za potrebe primjene članka 53.a stavka 6. tog zakona, treba biti određena na temelju nediskriminirajuće primjene ranijeg sustava zbrajanja, načelno ne bi trebala predstavljati pretjerani teret za administraciju.

57.

Također, zaključak do kojeg sam došao u točki 55. ne dovodi u pitanje ni presuda od 19. lipnja 2014, Specht i dr. (C‑501/12 do C‑506/12, C‑540/12 i C‑541/12, EU:C:2014:2005) ni presuda od 8. rujna 2011., Hennigs i Mai (C‑297/10 i C‑298/10, EU:C:2011:560). Za razliku od postupaka u kojima su donesene te presude, u glavnom postupku kategorija subjekata koji su prema diskriminatornom propisu u povoljnijem položaju kao i kategorija subjekata koji su prema tom propisu u nepovoljnijem položaju mogu se lako identificirati. Drugim riječima, koristeći terminologiju Suda, postoji valjani referentni sustav ( 36 ) koji omogućuje usklađivanje situacija drugih sa situacijom prvih. Slijedom toga, suprotno situaciji koja obilježava predmet u kojemu je donesena presuda od 8. rujna 2011., Hennigs i Mai (C‑297/10 i C‑298/10, EU:C:2011:560, t. 94.), u ovom predmetu jednostavno prenošenje plaća primljenih na temelju postojećeg diskriminirajućeg sustava ne predstavlja„jedini način za izbjegavanje smanjenja plaća” zaposlenika koji su podvrgnuti ponovnoj klasifikaciji. Osim toga, napominjem da, u odnosu na predmet u kojemu je donesena presuda Specht i dr. (C‑501/12 do C‑506/12, C‑540/12 i C‑541/12, EU:C:2014:2005), utvrđivanje primljene plaće za potrebe primjene članka 53.a stavka 6. ÖBB‑G-a iz 2015. nakon što je ponovno određen referentni datum na temelju nediskrimininirajuće primjene prethodnih pravila zbrajanja ne predstavlja poteškoće u upravljanju sustavom koju je Sud utvrdio u toj presudi ( 37 ).

58.

U slučaju da Sud ne prihvati zaključak do kojeg sam došao u točki 55. ovog mišljenja i ako bi stoga smatrao da različito postupanje koje je nastavljeno na temelju članka 53.a stavka 6. ÖBB‑G-a iz 2015. ne prekoračuje ono što je neophodno za zaštitu stečenih prava zaposlenika ÖBB‑a koji su prema sustavu zbrajanja u nepovoljnijem položaju, trebalo bi još provjeriti je li različito postupanje isključivo prijelazne naravi i nastavlja li se s istim u pretjerano dugom vremenskom razdoblju. Naime, podsjećam da je u presudi od 28. siječnja 2015., ÖBB Personenverkehr (C‑417/13, EU:C:2015:38), Sud pojasnio da se ciljem zaštite stečenih prava i legitimnih očekivanja zaposlenika koji su prema diskriminirajućem sustavu u povoljnijem položaju ne može opravdati mjera kojom se za stalno nastavlja različito postupanje na temelju dobi, makar samo u odnosu na određene osobe, koje se postupanje želi otkloniti reformom tog sustava, čija je navedena mjera sastavni dio. Takva mjera, čak i ako se njome može osigurati navedena zaštita, nije prikladna za uspostavu nediskriminirajućeg sustava za zaposlenike koji su u nepovoljnijem položaju ( 38 ).

59.

Imajući u vidu gornji zaključak, ograničit ću raspravu na dva komentara. Kao prvo, u odnosu na zaposlenike čije se prethodno radno iskustvo na temelju članka 53.a stavka 2. ÖBB‑G-a iz 2015. više ne uzima u obzir, ali koji su, prije objave tog zakona, već dosegli posljednji stupanj svoje platne razine, učinci prošle diskriminacije, bilo povoljni bilo nepovoljni, su konačni. Stoga se ne može, barem u tom pogledu, govoriti o isključivo prijelaznom sustavu. Kao drugo, zaposlenicima koji su prema ranijem sustavu zbrajanja u nepovoljnijem položaju i koji bi, prije objave ÖBB‑G-a iz 2015., bili dosegli posljednji platni stupanj da su razdoblja provedena na radu i/ili na školovanju prije navršene osamnaeste godine, koja se na temelju tog zakona više ne zbrajaju, bila uzeta u obzir za potrebe zamrzavanja plaće – i u odnosu na koje bi stoga reforma ranijeg sustava zbrajanja bila neutralna – osim što gube dijelove plaće kojih su na temelju tog sustava nezakonito bili lišeni, zaustavlja se napredovanje u karijeri ako su istovremeno proveli razdoblja na radu i/ili na školovanju koja se nakon navršene osamnaeste godine više ne zbrajaju ( 39 ). Opravdano se postavlja pitanje jesu li, neovisno o svim drugim razlozima, ti učinci prihvatljivi.

60.

Prije donošenja zaključka o prvom prethodnom pitanju, valja pojasniti da se gornji navodi isključivo odnose na pravo zaposlenika koji su prema ranijem sustavu zbrajanja u nepovoljnijem položaju da im se, u trenutku i za potrebe prijelaza na sustav predviđen ÖBB‑G-om iz 2015., prizna platni stupanj, i stoga razinu plaće, na koji bi imali pravo da je taj sustav na njih primijenjen na nediskriminirajući način. To pravo treba priznati, neovisno što su ÖBB‑G-om iz 2015. radikalno izmijenjena postojeća pravila zbrajanja, kako bi se izbjeglo da se novim zakonom nastavi s dugotrajnim različitim postupanjem koje nije neophodno i stoga nije opravdano u smislu članka 6. stavka 1. Direktive 2000/78.

61.

Različita je situacija u odnosu na pravo na isplatu plaća koje nisu primljene zbog učinka diskriminirajuće primjene ranijeg sustava zbrajanja. Kao što se vidjelo gore, na temelju ÖBB‑G-a iz 2015., gubitak u plaći koju je ostvario dio zaposlenika koji su prema tom sustavu u nepovoljnijem položaju ( 40 ) ne naknađuje se ( 41 ). Učinkom retroaktivne primjene članka 53.a stavka 2. ÖBB‑G-a iz 2015., taj je gubitak i dalje isključivo vezan uz prošlu diskriminaciju ( 42 ). Naime, pravila zbrajanja prethodnog sustava retroaktivno su izmijenjena, čime je nacionalnim sudovima oduzeta mogućnost da ih protumače u skladu s Direktivom 2000/78 odnosno da ih ne primijene ( 43 ), kako bi priznali zaposlenicima koji su prema takvom sustavu u nepovoljnijem položaju i kojima nisu na temelju ÖBB‑G-a iz 2015. nadoknađeni dijelovi plaće kojih su nezakonito bili lišeni.

62.

Čini se da Sud isključuje, čak i u okolnostima poput onih u glavnom postupku, odnosno kada postoji valjani referentni sustav, da reforma diskriminatornog sustava plaća mora obavezno otkloniti, ne samo diskriminaciju, već i njezine učinke, tako da se prizna zaposlenicima koji su prema tom sustavu u nepovoljnijem položaju, u svakom slučaju, razlika plaće na koju bi imali pravo da nije bilo diskriminacije i one koju su stvarno primili ( 44 ). Iako to rješenje može izazvati pitanja njegove spojivosti s načelom djelotvornosti ( 45 ), proizlazi da Sud pod takvim okolnostima radije priznaje diskriminiranom zaposleniku isključivo mogućnost pokretanja postupka radi naknade štete protiv države.

63.

Na temelju svih gornjih navoda predlažem Sudu da odgovori na prvo prethodno pitanje tako da članak 2. i članak 6. stavak 1. Direktive 2000/78 treba tumačiti na način da im se protivi nacionalni propis, poput onog o kojemu je riječ u glavnom postupku, kojim je, s ciljem otklanjanja diskriminacije na temelju dobi koju je Sud utvrdio u dvjema uzastopnim presudama, propisano da se ugovorno osoblje u javnoj službi ponovno klasificira u okviru novog sustava plaća koji se temelji na nediskriminirajućim kriterijima računanja prethodnih razdoblja provedenih na radu, ali na temelju kojeg se, za potrebe primjene odredbe kojom se stečena prava zaposlenika podvrgnutih ponovnoj klasifikaciji štite zamrzavanjem plaće koju su isti primili određenog datuma prije stupanja na snagu tog propisa, visina te plaće određuje primjenom diskriminatornih kriterija računanja iz ranijeg sustava zbrajanja.

64.

Drugim prethodnim pitanjem sud koji je uputio zahtjev traži od Suda pojašnjenja o uvjetima koji mogu dovesti do izvanugovorne odgovornosti austrijske države u okolnostima poput onih o kojima je riječ u glavnom postupku, posebno u odnosu na postojanje dovoljno ozbiljne povrede prava Unije.

65.

Napominjem prije svega da ozbiljno dvojim da je to prethodno pitanje dopustivo. I to ne u smislu, kako je to istaknula austrijska vlada, nadležnosti suda koji je uputio zahtjev da odlučuje o tužbi radi naknade štete protiv države, postupak koji, prema austrijskom pravu, treba pokrenuti pred Verfassungsgerichtshofom (Ustavni sud). Naime, u tom smislu Oberlandesgericht Innsbruck (Visoki zemaljski sud u Innsbrucku) ističe nacionalnu sudsku praksu koja priznaje građanskom sudu, pod određenim okolnostima – koje su po njegovu mišljenju nastale u glavnom postupku – nadležnost koju dijeli s Verfassungsgerichtshofom (Ustavni sud). Neovisno o navodima austrijske vlade, smatram da nije na Sudu da dovede u pitanje tvrdnje suda koji je uputio zahtjev o vlastitoj nadležnosti na temelju nacionalnog prava.

66.

S druge strane, iz same odluke kojom se upućuje prethodno pitanje proizlazi da se zahtjev u izvorištu spora odnosi isključivo na plaćanje dijelova plaće za koje G. Stollwitzer smatra da su mu nezakonito uskraćeni i da je to pitanje usmjereno ÖBB PV‑u u svojstvu poslodavca G. Stollwitzera. Potonji je osim toga na raspravi potvrdio da nije podnio nikakav zahtjev za naknadu štete protiv austrijske države te je slijedom toga odustao od podnošenja očitovanja u pogledu drugog prethodnog pitanja, koje je prema njegovu mišljenju isključivo „teoretsko”. Naposljetku, nije sporno da austrijska država nije stranka u glavnom postupku. Budući da hipotetičnost drugog prethodnog pitanja jasno proizlazi, po mojem mišljenju, iz naprijed izloženih okolnosti, predlažem Sudu da ga proglasi nedopuštenim.

67.

U slučaju da Sud ne prihvati taj prijedlog, samo ću navesti da je u točkama 98. do 107. presude od 19. lipnja 2014, Specht i dr. (C‑501/12 do C‑506/12, C‑540/12 i C‑541/12, EU:C:2014:2005) Sud dao brojne upute o kriterijima koje nacionalni sud mora primijeniti kako bi utvrdio postoji li, u okolnostima koje su istovjetne onima u glavnom postupku, odgovornost države članice za povredu Direktive 2000/78.

68.

Posebno, u odnosu na prvi od triju uvjeta o kojima ovisi postojanje te odgovornosti, odnosno da je cilj povrijeđenog pravnog pravila dodijeliti prava pojedincima, Sud je pojasnio, s jedne strane, da je člankom 2. stavkom 1. Direktive 2000/78, u vezi s njezinim člankom 1., zabranjena općenito i nedvosmisleno, svaka izravna ili neizravna diskriminacija koja nije objektivno opravdana, u dijelu koji se odnosi na zapošljavanje i obavljanje zanimanja i koja bi se temeljila posebno na dobi radnika i, s druge strane, da te odredbe za cilj imaju pojedincima dodijeliti prava na koja se mogu pozvati pred državom članicom ( 46 ).

69.

U odnosu na treći uvjet, odnosno na postojanje izravne uzročne veze između predmetne povrede i štete koju su pojedinci pretrpjeli, Sud je pojasnio da je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri postoji li u nacionalnom postupku koji se pred njim vodi, ta veza ( 47 ).

70.

Naposljetku, u odnosu na drugi uvjet, koji se odnosi na postojanje dovoljno ozbiljne povrede prava Unije, s jedne strane, Sud je u točkama 102. do 105. iste presude od 19. lipnja 2014., Specht i dr. (C‑501/12 do C‑506/12, C‑540/12 i C‑541/12, EU:C:2014:2005) pojasnio da margina procjene države članice predstavlja važan kriterij za utvrđivanje postojanja dovoljno ozbiljne povrede prava Unije. S druge strane, pojasnio je da, iako tumačenje odredbe prava Unije koje Sud daje u okviru zahtjeva za prethodnu odluku, pojašnjava i precizira, kada je potrebno, značenje i doseg tog pravila, kako se treba ili se trebalo tumačiti i primijeniti od trenutka stupanja na snagu, na nacionalnom sudu je da ocijeni, međutim, jesu li se priroda i doseg obveza koje imaju države članice na temelju članka 2. stavka 2. Direktive 2000/78 u vezi sa zakonodavstvom poput onoga u glavnom postupku, koji je bio povod donošenju presude od 19. lipnja 2014., Specht i dr. (C‑501/12 do C‑506/12, C‑540/12 i C‑541/12, EU:C:2014:2005), mogli smatrati jasnima i preciznima tek nakon donošenja presude od 8. rujna 2011., Hennings i Mai (C‑297/10, EU:C:2011:560), u kojoj je Sud utvrdio nesukladnost tog propisa s navedenom direktivom. U odnosu na okolnosti o kojima je riječ u glavnom postupku u ovom predmetu, ta pojašnjenja dana su u sudskoj praksi 18. lipnja 2009. s presudom Hütter (C‑88/08, EU:C:2009:381), u kojoj je Sud ispitao sustav zbrajanja razdoblja provedena na radu prije stupanja u službu koji je istovjetan onom uspostavljenom BO‑om iz 1963.

71.

Mislim da je razvidno iz gornjih navoda da, osim ispitivanja postojanja uzročne veze sa štetom koju ističe pojedinačni zaposlenik, iz primjene gore navedenih načela proizlazi da, barem počevši od 18. lipnja 2009., postoje pretpostavke za uspostavljanje odgovornosti austrijske države za štetu koju su zaposlenici ÖBB PV‑a pretrpjeli kao posljedicu diskriminatorne primjene ranijeg sustava zbrajanja.

72.

Imajući u vidu sve gornje navode, predlažem Sudu da proglasi drugo pitanje nedopuštenim a da odgovori na prvo tako da članak 2. i članak 6. stavak 1. Direktive 2000/78 treba tumačiti na način da im se protivi nacionalni propis, poput onog o kojemu je riječ u glavnom postupku, kojim je, s ciljem otklanjanja diskriminacije na temelju dobi koju je Sud utvrdio u dvjema uzastopnim presudama, propisano da se ugovorno osoblje u javnoj službi ponovno klasificira u okviru novog sustava plaća koji se temelji na nediskriminirajućim kriterijima računanja prethodnih razdoblja provedenih na radu, ali na temelju kojeg se, za potrebe primjene odredbe kojom se stečena prava zaposlenika koji su podvrgnuti ponovnoj klasifikaciji štite zamrzavanjem plaće koju su isti primili određenog datuma prije stupanja na snagu tog propisa, visina te plaće određuje primjenom diskriminatornih kriterija računanja iz ranijeg sustava zbrajanja.