1.

Vijeće Europske unije ovom žalbom traži od Suda da ukine presudu Općeg suda Europske unije od 9. lipnja 2016., Marquis Energy/Vijeće (T‑277/13, neobjavljena, EU:T:2016:343), kojom je taj sud, s jedne strane, priznao dopuštenost tužbe za poništenje koju je društvo Marquis Energy LLC podnijelo protiv Provedbene uredbe Vijeća (EU) br. 157/2013 od 18. veljače 2013. o uvođenju konačne antidampinške pristojbe na uvoz bioetanola podrijetlom iz Sjedinjenih Američkih Država ( 2 ) i, s druge strane, poništio navedenu uredbu u dijelu u kojem se odnosi na društvo Marquis Energy.

2.

Kao što ću navesti u analizi prvog dijela prvog žalbenog razloga Vijeća, smatram da je Opći sud pogrešno utvrdio da sporna uredba izravno utječe na društvo Marquis Energy. Pobijanu presudu stoga treba, prema mojem mišljenju, ukinuti, a tužbu u prvom stupnju odbaciti.

3.

Ako se Sud slaže s mojom analizom, neće biti potrebno odlučiti o razlozima koji se odnose na meritum, a koje je istaknulo Vijeće i kojima se nastoji, kao i u usporednom predmetu C‑465/16 P (Vijeće/Growth Energy i Renewable Fuels Association), u kojem također podnosim mišljenje istog dana, utvrditi da je Opći sud pogrešno protumačio i primijenio članak 9. stavak 5. Uredbe Vijeća (EZ) br. 1225/2009 od 30. studenoga 2009. o zaštiti od dampinškog uvoza iz zemalja koje nisu članice Europske zajednice ( 3 ) (u daljnjem tekstu: Osnovna uredba) s obzirom na odredbe Sporazuma o primjeni članka VI. Općeg sporazuma o carinama i trgovini 1994. (GATT) ( 4 ) (u daljnjem tekstu: Antidampinški sporazum WTO‑a). Stoga ću samo uputiti na razmatranja koja se odnose na te žalbene razloge, podredno, u okviru mojeg mišljenja u predmetu C‐465/16 P (Vijeće/Growth Energy i Renewable Fuels Association).

4.

Opći sud izložio je okolnosti spora u točkama 1. do 14. pobijane presude. U razmatranjima koja slijede navest će se samo elementi koji su neophodni za razumijevanje argumenata koje stranke ističu u okviru žalbe.

5.

Europske komisija je, nakon pritužbe, 25. studenoga 2011. objavila Obavijest o pokretanju antidampinškog postupka u pogledu uvoza bioetanola podrijetlom iz Sjedinjenih Američkih Država u Europsku uniju ( 5 ), u kojoj je najavila da za potrebe odabira proizvođača izvoznika iz Sjedinjenih Američkih Država obuhvaćenih ispitnim postupkom namjerava upotrijebiti metodu uzorkovanja.

6.

Komisija je 16. siječnja 2012. obavijestila pet društava članova udruženjâ Growth Energy i Renewable Fuels Association, odnosno društva Marquis Energy, Patriot Renewable Fuels LLC, Plymouth Energy Company LLC, POET LLC i Platinum Ethanol LLC, da su odabrani kao uzorak proizvođača izvoznika ( 6 ).

7.

Komisija je 24. kolovoza 2012. društvu Marquis Energy dostavila dokument o privremenoj objavi u kojem je najavila da će nastaviti ispitni postupak bez donošenja privremenih mjera te da će ga proširiti na trgovce/proizvođače mješavina. U tom je dokumentu navela da u tom stadiju nije moguće ocijeniti je li izvoz bioetanola podrijetlom iz SAD‑a bio obavljen prema dampinškim cijenama zbog toga što uzorkovani proizvođači nisu razlikovali unutarnje prodaje i izvozne prodaje i što su sve svoje prodaje obavljali prema nezavisnim trgovcima/proizvođačima mješavina sa sjedištem u SAD‑u, koji su potom miješali bioetanol s benzinom i preprodavali ga.

8.

Komisija je 6. prosinca 2012. društvu Marquis Energy poslala dokument o konačnoj objavi u kojem je na temelju podataka nezavisnih trgovaca/proizvođača mješavina ispitala postojanje dampinga koji uzrokuje štetu industriji Unije te je namjeravala nametnuti konačne mjere po stopi od 9,6 % na nacionalnoj razini za razdoblje od tri godine.

9.

Na temelju Osnovne uredbe, Vijeće je 18. veljače 2013. donijelo spornu uredbu kojom se uvodi antidampinška pristojba na uvoz bioetanola, koji se nekad navodi i kao „etanol za gorivo”, po stopi od 9,5 % na nacionalnoj razini za razdoblje od pet godina.

10.

Opći sud također je istaknuo, s jedne strane, da je Vijeće u uvodnim izjavama 12. do 16. sporne uredbe utvrdilo da je ispitni postupak pokazao da ni jedan od uzorkovanih proizvođača nije izvozio bioetanol na tržište Unije i da dotični proizvod u Uniju nisu izvozili američki proizvođači bioetanola, nego trgovci/proizvođači mješavina, tako da se, kako bi okončalo dampinški ispitni postupak, oslonilo na podatke dvaju trgovaca/proizvođača mješavina koji su pristali surađivati (točka 16. pobijane presude). S druge strane, istaknuo je da je Vijeće u uvodnim izjavama 62. do 64. sporne uredbe objasnilo da smatra potrebnim utvrditi dampinšku maržu na nacionalnoj razini jer su struktura industrije bioetanola i način na koji su se proizvodi o kojima je riječ proizvodili i prodavali na tržištu SAD‑a i izvozili u Uniju učinili nemogućim utvrđivanje pojedinačnih dampinških marža za proizvođače u SAD‑u (točka 17. pobijane presude).

11.

Opći sud zatim je odlučio o dopuštenosti tužbe koju je društvo Marquis Energy podnijelo kao proizvođač bioetanola.

12.

Opći sud utvrdio je u točkama 55. do 67. pobijane presude, kao prvo, da se sporna uredba izravno odnosi na društvo Marquis Energy, pri čemu je, usto, u točkama 69. do 80. pobijane presude odbio različite elemente u suprotnom smislu koje su iznijeli Vijeće i Europska komisija.

13.

Opći sud utvrdio je u točkama 81. do 92. pobijane presude da se sporna uredba osobno odnosi na društvo Marquis Energy te je u točkama 93. do 106. navedene presude odbio elemente u suprotnom smislu koje su istaknuli Vijeće i Komisija, kao i druge prigovore tih institucija u pogledu dopuštenosti tužbe koji su ispitani u točkama 107. do 118. pobijane presude.

14.

Što se tiče merituma, Opći sud prihvatio je, na kraju razmatranja navedenog u točkama 121. do 168. pobijane presude, drugi dio prvog tužbenog razloga koji je istaknulo društvo Marquis Energy, koji se odnosi na to da se spornom uredbom povređuje članak 9. stavak 5. Osnovne uredbe te je stoga poništio spornu uredbu u dijelu u kojem se odnosi na društvo Marquis Energy, pri čemu nije ispitao ni druge dijelove navedenog tužbenog razloga, ni devet preostalih tužbenih razloga na koje se društvo Marquis Energy pozvalo u prvom stupnju.

15.

Opći sud u biti je presudio da je Vijeće pogrešno smatralo da je na temelju članka 9. stavka 5. Osnovne uredbe ovlašteno utvrditi dampinšku maržu na nacionalnoj razini i da nije dužno izračunati pojedinačne dampinške marže za svakog američkog proizvođača uključenog u uzorkovanje sporne uredbe.

16.

Za potrebe tog zaključka Opći sud istaknuo je, kao prvo, da je zakonodavac Unije člankom 9. stavkom 5. Osnovne uredbe namjeravao izvršiti posebnu obvezu preuzetu u okviru Sporazuma WTO‑a, koja se u ovom slučaju nalazi u člancima 6.10. i 9.2. Antidampinškog sporazuma WTO‑a; stoga članak 9. stavak 5. Osnovne uredbe treba tumačiti u skladu s navedenim člancima (vidjeti točke 129. do 139. pobijane presude).

17.

Kao drugo, Opći sud smatrao je da je Komisija, s obzirom na to da je zadržala društvo Marquis Energy u uzorku američkih proizvođača i izvoznika, priznala da je ono „dobavljač” proizvoda koji je predmet dampinga, tako da je Vijeće načelno obvezno u skladu s člankom 9. stavkom 5. Osnovne uredbe izračunati pojedinačnu dampinšku maržu i pojedinačnu antidampinšku pristojbu (vidjeti točke 140. do 168. pobijane presude).

18.

Naposljetku, kao treće, Opći sud smatrao je da, iako na temelju članka 9. stavka 5. Osnovne uredbe postoji izuzetak od pojedinačnog izračuna iznosa pristojbe ako „to nije praktično”, kojim se stoga dopušta samo navođenje zemlje dobavljača, odnosno uvođenje antidampinške pristojbe na nacionalnoj razini, izraz „nije praktično” treba tumačiti u skladu sa sličnim izrazom upotrijebljenim u člancima 6.10. i 9.2. Antidampinškog sporazuma WTO‑a (vidjeti u tom smislu točku 188. pobijane presude). Međutim, s obzirom na potonje odredbe, Opći sud presudio je da članak 9. stavak 5. Osnovne uredbe ne dopušta nikakav izuzetak od obveze uvođenja pojedinačne antidampinške pristojbe za uzorkovanog proizvođača koji je surađivao u ispitnom postupku kad institucije ocijene da za njega ne mogu utvrditi pojedinačnu izvoznu cijenu (vidjeti zadnju rečenicu točke 188. pobijane presude). Stoga je Opći sud iz toga zaključio da je, s obzirom na objašnjenja koja su pružile institucije, Vijeće pogrešno smatralo da uvođenje pojedinačnih antidampinških pristojbi za uzorkovane američke proizvođače „nije praktično” u smislu članka 9. stavka 5. Osnovne uredbe (točka 197. pobijane presude), pri čemu činjenica da su institucije smatrale da imaju poteškoće prilikom rekonstruiranja slijeda pojedinačnih prodaja ili prilikom usporedbe uobičajenih vrijednosti s odgovarajućim izvoznim cijenama za uzorkovane proizvođače ne može biti dovoljna da bi se opravdala primjena tog izuzetka (vidjeti u tom smislu točke 198. do 200. pobijane presude). Opći sud stoga je poništio spornu uredbu zbog povrede članka 9. stavka 5. Osnovne uredbe i u dijelu u kojem se odnosi na društvo Marquis Energy.

19.

Vijeće prvenstveno zahtijeva od Suda da:

20.

Vijeće podredno zahtijeva od Suda da:

21.

Prvenstveno, Komisija zahtijeva od Suda da:

22.

Podredno, Komisija zahtijeva od Suda da:

23.

Društvo Marquis Energy zahtijeva od Suda da:

24.

U prilog svojoj žalbi, Vijeće, koje podupire Komisija, ističe tri žalbena razloga. Prvi žalbeni razlog odnosi se na dopuštenost tužbe u prvom stupnju te se temelji na pogrešnom tumačenju članka 263. četvrtog stavka UFEU‑a, kao i na povredi obveze obrazlaganja pobijane presude. Druga dva žalbena razloga odnose se na ocjene merituma koje je proveo Opći sud te se oba temelje na pogrešnom tumačenju i pogrešnoj primjeni članka 9. stavka 5. Osnovne uredbe. Kao što sam pojasnio u uvodnim napomenama, ispitat ću samo prvi dio prvog žalbenog razloga Vijeća jer smatram da ga treba prihvatiti, a stoga i ukinuti pobijanu presudu.

25.

Međutim, prije nego što razmotrim žalbu Vijeća, valja odgovoriti na argumentaciju koju je Komisija istaknula u svojem odgovoru na repliku, prema kojem je odgovor na žalbu koji je podnijelo društvo Marquis Energy nedopušten.

26.

Komisija tvrdi da je odgovor na žalbu koji je podnijelo društvo Marquis Energy elektronički potpisala osoba za koju nisu utvrđeni ni status odvjetnika ni ovlaštenje. Stoga bi se na temelju tih okolnosti, s obzirom na to da nisu ispravljene, odgovor na žalbu trebao proglasiti nedopuštenim.

27.

Argumentaciju Komisije treba, prema mojem mišljenju, odbiti kao činjenično neutemeljenu.

28.

Podsjećam da odvjetnici u skladu s člankom 119. stavkom 2. Poslovnika Suda, koji se primjenjuje na odgovor na žalbu u okviru žalbe na temelju članka 173. stavka 2. tog Poslovnika, polažu u tajništvu službeni dokument ili punomoć koju im je dala stranka koju zastupaju.

29.

Štoviše, iz članka 44. stavka 1. Poslovnika Suda proizlazi da, kako bi imali pravo na povlastice, imunitete i olakšice navedene u članku 43. navedenog poslovnika, odvjetnici moraju dokazati svoj status podnošenjem punomoći koju je izdala stranka koju zastupaju kad je ta stranka pravna osoba privatnog prava.

30.

Iz toga slijedi da, kako bi pred Sudom valjano zastupao pravnu osobu privatnog prava, uključujući u okviru žalbe, odvjetnik treba raspolagati službenim dokumentom ili punomoći koju je izdala ta stranka.

31.

U ovom slučaju, neovisno o statusu osobe koja je tajništvu Suda elektronički podnijela odgovor na žalbu društva Marquis Energy upotrebom računa koji joj omogućuje pristup informatičkoj aplikaciji pod nazivom „e‑Curia” ( 7 ), valja istaknuti da je original navedenog odgovora na žalbu potpisala P. Vander Schueren, čiji status odvjetnika i punomoć Komisija nije dovela u pitanje.

32.

Prema tomu, prigovor Komisije činjenično je neutemeljen. Stoga je odgovor na žalbu koji je podnijelo društvo Marquis Energy u potpunosti dopušten.

33.

Taj se žalbeni razlog u biti dijeli na dva dijela. Vijeće prvim dijelom prvog žalbenog razloga tvrdi da je Opći sud, time što je zaključio da se sporna uredba izravno odnosi na društvo Marquis Energy, zanemario tumačenje tog uvjeta iz članka 263. četvrtog stavka UFEU‑a. U drugom dijelu, Vijeće prigovara Općem sudu da je pogrešno protumačio uvjet osobnog utjecaja predviđen člankom 263. četvrtim stavkom UFEU‑a, a da pritom nije objasnio ni dokazao po čemu se društvo Marquis Energy razlikuje od drugih američkih proizvođača bioetanola.

34.

Kao što sam već naveo, smatram da prvi dio koji je navelo Vijeće treba prihvatiti, zbog čega, s obzirom na kumulativnost dvaju uvjeta dopuštenosti navedenih u članku 263. četvrtom stavku UFEU‑a, ispitivanje drugog dijela postaje suvišno.

35.

Vijeće, koje podupire Komisija, tvrdi da je Opći sud povrijedio uvjet koji se odnosi na izravan utjecaj predviđen člankom 263. četvrtim stavkom UFEU‑a, kako ga tumači Sud, time što nije utvrdio da sporna uredba izravno proizvodi učinke na pravnu situaciju društva Marquis Energy, nego je, štoviše, istaknuo neizravan učinak na gospodarsku situaciju tog društva koje svoje proizvode ne izvozi na tržište Unije. Međutim, prema mišljenju tih institucija, Sud je, osobito u presudi od 28. travnja 2015., T & L Sugars i Sidul Açúcares/Komisija (C‑456/13 P, EU:C:2015:284), već odbio tezu prema kojoj je, da bi se ispunio uvjet izravnog utjecaja, dovoljno dokazati da sporna mjera ima isključivo gospodarske posljedice ili dovodi do nepovoljnog konkurentskog položaja. U ovom slučaju pogreške koje se tiču prava koje je počinio Opći sud proizlaze konkretno iz točaka 72., 73., 76., 78. i 79. pobijane presude. Komisija dodaje da je Opći sud na temelju sudske prakse o uvjetu izravnog utjecaja u točkama 56. do 67. pobijane presude pogrešno smatrao da je, kako bi se utvrdio takav utjecaj, dovoljno da je društvo Marquis Energy proizvelo proizvod koji je, u slučaju izvoza treće osobe u Uniju, bio predmet antidampinške pristojbe. U takvom je konceptu pomiješano izravno s neizravnim i pravno s gospodarskim. Prema mišljenju Komisije, pokušaj društva Marquis Energy da u pismenima pred Sudom pomuti činjenični sadržaj pobijane presude ni u kojem pogledu ne mijenja tu analizu.

36.

Društvo Marquis Energy odgovara, kao prvo, da Vijeće poziva Sud da ponovno ocijeni činjenična utvrđenja Općeg suda, što nije u nadležnosti žalbenog suda. Te su kritike, koje se odnose na činjenične ocjene Općeg suda u točkama 66. i 76. pobijane presude, stoga nedopuštene. Kao drugo, društvo Marquis Energy smatra da je činjenica da su velike količine bioetanola koje je ono proizvelo izvezene u Uniju i da je ono u spornoj uredbi utvrđeno kao proizvođač/izvoznik bila dovoljna da Opći sud utvrdi da se navedena uredba izravno odnosi na njega. Opći sud pravilno je utvrdio da je društvo Marquis Energy američki proizvođač bioetanola koji svoje proizvode izvozi u Uniju i da su antidampinške pristojbe, s obzirom na to da su opteretile tu proizvodnju, utjecale na pravni položaj tog društva. U svakom slučaju, s obzirom na to da su uzorkovani proizvođači znali da je njihova prodaja namijenjena izvozu u Uniju i da stoga ima izvoznu cijenu, nepostojanje izravne prodaje nije relevantno. Prema mišljenju društva Marquis Energy, utjecaj bi isto tako bio izravan u slučaju potencijalnog izvoznika predmetnog proizvoda u Uniji. Osim toga, sudska praksa Suda koju institucije navode u potporu svojoj tezi nije relevantna jer se ne odnosi na kriterij izravnog utjecaja ni na neusporedive činjenične situacije.

37.

Kao što je Sud na to pravilno podsjetio u točki 44. pobijane presude, točki koja je uostalom nesporna u ovom slučaju, pojmom izravnog utjecaja predviđenim u članku 263. četvrtom stavku UFEU‑a zahtijeva se ispunjavanje dvaju kumulativnih uvjeta. S jedne strane, sporni akt treba izravno proizvoditi učinke na pravnu situaciju osobe koja traži njegovo poništenje. S druge strane, taj akt ne smije ostaviti nikakve diskrecijske ovlasti adresatima te mjere koji su zaduženi za njezinu provedbu, pri čemu ta mjera ima isključivo automatsku prirodu i proizlazi iz samog spornog propisa prava Unije bez primjene drugih posrednih pravila ( 8 ).

38.

U ovom slučaju, kritike koje su Vijeće i Komisija iznijeli u odnosu na pobijanu presudu tiču se samo primjene prvog kriterija, odnosno izravnog učinka sporne odluke na pravnu situaciju društva Marquis Energy.

39.

U tom pogledu valja najprije odbiti tvrdnje društva Marquis Energy prema kojima se prvim dijelom prvog žalbenog razloga Vijeća nastoji ponovno pokrenuti rasprava pred Sudom o činjeničnim utvrđenjima i ocjenama Općeg suda.

40.

Naime, kao što ću to detaljnije objasniti, čini mi se da Vijeće sasvim ispravno tumači činjenične pretpostavke na kojima je Opći sud temeljio svoj pravni zaključak da se sporna uredba izravno odnosi na društvo Marquis Energy, što je zaključak koji institucije osporavaju. Naprotiv, društvo Marquis Energy zapravo pokušava u više navrata u svojim pismenima izmijeniti činjenična utvrđenja i ocjene koje je Opći sud iznio u pobijanoj presudi.

41.

Objasnit ću navedenu napomenu.

42.

Stranke u postupku pred Općim sudom dugo su raspravljale o pitanju je li pet američkih proizvođača bioetanola koji su bili odabrani u uzorak tijekom ispitnog postupka, među kojima i društvo Marquis Energy, izvozilo svoju proizvodnju bioetanola u Uniju ili su, naprotiv, taj izvoz obavljali neovisni trgovci/proizvođači mješavina.

43.

Kao što je Opći sud na to podsjetio u točki 57. pobijane presude, u spornoj je uredbi pojašnjeno da su, s obzirom na to da nijedan od pet uzorkovanih proizvođača nije sam izvozio bioetanol na tržište Unije, njihove prodaje izvršene na unutarnjem tržištu (SAD‑a) nezavisnim trgovcima/proizvođačima mješavina koji su potom miješali bioetanol s benzinom kako bi ga preprodali na unutarnjem tržištu i u izvozu, posebno u Uniju.

44.

Nakon različitih utvrđenja koja je Opći sud iznio u točkama 58. do 65. pobijane presude, koja se ne dovode u pitanje u ovoj žalbi, Opći sud zaključio je u točki 66. navedene presude da je „u dovoljnoj mjeri utvrđeno da je vrlo veliki obujam bioetanola koji je tijekom razdoblja ispitnog postupka osam ispitanih trgovaca/proizvođača mješavina kupilo od pet uzorkovanih američkih proizvođača bioetanola, među kojima [je društvo Marquis Energy,] bio velikim dijelom izvezen u Uniju. […]”.

45.

Upotrebom bezličnog i neizravnog oblika, koji je uostalom već prisutan u točki 60. pobijane presude („[…] veliki obujam bioetanola podrijetlom od [društva Marquis Energy] tijekom razdoblja ispitnog postupka redovito [se] izvozio u Uniju”), Opći sud nije čak ni implicitno presudio, suprotno tvrdnjama društva Marquis Energy pred Sudom, da je to društvo sâmo izvozilo svoju proizvodnju u Uniju.

46.

Naime, iz točke 66. pobijane presude nužno proizlazi da je Opći sud priznao da su bioetanol koji je proizvelo društvo Marquis Energy neovisni trgovci/proizvođači mješavina „kupili” prije nego što su ga u velikom dijelu izvezli u Uniju. Kao što to ističe Komisija, Opći sud stoga je samo utvrdio da je bioetanol koji je proizvelo društvo Marquis Energy neizravno usmjeren na tržište Unije, odnosno posredstvom neovisnih trgovaca/proizvođača mješavina nakon što su ga pomiješali s benzinom.

47.

Nijedan odlomak pobijane presude ne upućuje na to da je Opći sud američkim proizvođačima bioetanola priznao status izvoznika. Nepriznavanje takvog svojstva izričito proizlazi iz točke 72. pobijane presude u skladu s kojom je Opći sud smatrao da uvođenje antidampinških pristojbi na proizvode koji se uvoze u Uniju može „bitno utjecati” na proizvođača, „čak i ako nema svojstvo izvoznika tih proizvoda”. Ono je također potvrđeno točkom 73. navedene presude prema kojoj je društvo Marquis Energy „proizvodil[o] čisti bioetanol tijekom razdoblja ispitnog postupka te su njihove proizvode trgovci/proizvođači mješavina miješali s benzinom i izvozili u Uniju”.

48.

Iz toga slijedi da, suprotno tvrdnjama društva Marquis Energy, Vijeće, kao ni Komisija, nipošto ne poziva Sud da ponovno ocijeni činjenice. Naprotiv, te institucije dosljedno tumače relevantne točke pobijane presude.

49.

Kritikama Vijeća, baš kao i kritikama Komisije, samo se osporava pravni zaključak Općeg suda prema kojem je uvođenje antidampinških pristojbi predviđeno spornom odlukom u biti izravno proizvelo učinke na pravnu situaciju društva Marquis Energy zbog njegova statusa uzorkovanog američkog proizvođača bioetanola, čiji je dio proizvodnje izvezen u Uniju.

50.

Međutim, smatram da su te kritike osnovane jer su razlozi koje je Opći sud istaknuo za potrebe zaključka da sporna uredba proizvodi izravne učinke na pravnu situaciju društva Marquis Energy, prema mojem mišljenju, nedovoljni i pogrešni.

51.

Najprije podsjećam da je Opći sud, u točki 67. pobijane presude, iz ocjena navedenih u točkama 60. do 66. navedene presude zaključio da postoji izravan utjecaj na društvo Marquis Energy u smislu sudske prakse navedene u točki 44. navedene presude, dok je u točkama 69. do 79. iste presude odbio jedan po jedan prigovor tom zaključku koje su iznijeli Vijeće i Komisija.

52.

U točkama 60. do 65. pobijane presude samo se navode razmatranja o odredištu, obujmu i obilježjima proizvodnje bioetanola uzorkovanih američkih proizvođača, među kojima i društva Marquis Energy. Kao što je to već navedeno, u točki 66. pobijane presude, Opći sud zaključio je iz tih razmatranja da je u dovoljnoj mjeri utvrđeno da je vrlo veliki obujam bioetanola koji su neovisni trgovci/proizvođači mješavina kupili od uzorkovanih proizvođača bio velikim dijelom izvezen u Uniju.

53.

Iako takve gospodarske ocjene nisu netočne niti ih Vijeće ni u kojem slučaju ne osporava, one ipak nisu dovoljne da bi se dokazalo, kao što je to u biti smatrao Opći sud u točki 67. pobijane odluke, da antidampinške pristojbe uvedene spornom uredbom utječu izravno na pravnu situaciju društva Marquis Energy.

54.

Naime, utvrđenje da se, prije uvođenja antidampinških pristojbi, proizvodnja bioetanola uzorkovanih proizvođača, među kojima i društva Marquis Energy, našla na tržištu Unije posredstvom neovisnih trgovaca/proizvođača mješavina nakon miješanja s benzinom, još ne znači da je utvrđeno da je uvođenje tih pristojbi izmijenilo pravnu situaciju društva Marquis Energy.

55.

Na temelju takvog razmatranja moglo bi se pretpostaviti da na svakog proizvođača treće zemlje čiji se proizvodi nađu na tržištu Unije izravno utječe, u smislu članka 263. četvrtog stavka UFEU‑a, kako ga tumači Sud, uvođenje antidampinških pristojbi na navedene proizvode.

56.

Međutim, valja podsjetiti da su, prema sudskoj praksi Suda, uredbe koje uvode antidampinšku pristojbu po prirodi i dosegu normativnoga karaktera s obzirom na to da se općenito primjenjuju na ekonomske operatore i da se stoga samo zbog određenih posebnih okolnosti odredbe tih uredbi mogu izravno (i osobno) odnositi na one proizvođače i izvoznike predmetnog proizvoda kojima se na teret stavlja damping na temelju podataka o njihovoj trgovinskoj djelatnosti ( 9 ).

57.

Obična okolnost da se proizvod nađe na tržištu Unije, pa i u znatnom obujmu, nije dovoljna da bi se smatralo da, nakon što se na taj proizvod uvede antidampinška pristojba, navedena pristojba izravno utječe na pravnu situaciju proizvođača tog proizvoda.

58.

Kad bi to bio slučaj, normativni karakter antidampinških uredbi uopće ne bi bio osnovan. Drugim riječima, za svakog proizvođača proizvoda koji je predmet antidampinške pristojbe automatski bi se, po definiciji, zbog njegova objektivnog svojstva proizvođača navedenog proizvoda, smatralo da na njega izravno utječe uredba kojom je uvedena ta pristojba.

59.

Činjenica da je taj proizvođač sudjelovao u ispitnom postupku jer je bio uključen u uzorak upotrijebljen u okviru postupka koji je doveo do donošenja sporne uredbe ne mijenja tu ocjenu. Naime, uključivanje poduzetnika u reprezentativni uzorak u okviru ispitnog postupka koji vodi Komisija može u najboljem slučaju biti naznaka osobnog utjecaja na operatora ( 10 ). Ono ne znači da će uvođenje konačnih antidampinških pristojbi po završetku tog ispitnog postupka izravno utjecati na pravnu situaciju tog proizvođača.

60.

Čini mi se da je zaključak do kojeg je Opći sud došao preuranjeno u točki 67. pobijane presude tim više podložan kritikama jer, istodobno, Opći sud nikad nije osporio utvrđenje iz sporne uredbe, navedeno u točki 57. pobijane presude, prema kojem su dotični proizvođači svoje proizvode prodavali na unutarnjem tržištu (SAD‑a) nezavisnim trgovcima/proizvođačima mješavina kako bi ih oni preprodali na unutarnjem tržištu SAD‑a i u izvozu, kao ni utvrđenje, također navedeno u točki 65. pobijane presude, prema kojem nije bilo moguće usporediti uobičajene vrijednosti s odgovarajućim izvoznim cijenama, što su utvrđenja koja potvrđuju tezu institucija da je društvo Marquis Energy svoju proizvodnju prodavalo na unutarnjem tržištu SAD‑a navedenim trgovcima/proizvođačima mješavina i nije imalo nikakav utjecaj na odredište ni određivanje cijena izvozne prodaje.

61.

Ocjene navedene u točkama 70. do 74. i 76. do 79. pobijane presude u obliku odbijanja argumenata koje su Vijeće i Komisija iznijeli u prilog zaključku do kojeg je Opći sud došao u točki 67. navedene presude, također nisu uvjerljive.

62.

Kao prvo, razmatranja Općeg suda, navedena u točkama 70. do 72. pobijane presude, prema kojima izravan utjecaj na operatora na temelju uredbe o uvođenju antidampinške pristojbe u biti ne ovisi o njegovu statusu proizvođača ili izvoznika s obzirom na to da na proizvođača, koji nema svojstvo izvoznika izvezenih proizvoda koji su predmet antidampinške pristojbe, može „bitno utjecati” uvođenje takve pristojbe na predmetni proizvod, u konačnici ne odgovaraju na pitanje izravnog utjecaja uvođenja antidampinških pristojbi spornom uredbom na pravnu situaciju društva Marquis Energy.

63.

Točno je da sam spreman priznati da običan status proizvođača koji ima operator nije dovoljan da se ipso jure isključi ispunjavanje uvjeta u pogledu izravnog utjecaja na tog operatora u smislu članka 263. četvrtog stavka UFEU‑a.

64.

Međutim, Opći sud nije objasnio zašto bi se pravna situacija proizvođača iz treće zemlje koji svoje proizvode prodaje isključivo na unutarnjem tržištu navedene zemlje drugim operatorima, koji pak proizvod, nakon dodavanja druge tvari, preprodaju na tom unutarnjem tržištu kao i u izvozu, izravno izmijenila uvođenjem antidampinških pristojbi na taj proizvod, koje se primjenjuju na tržištu Unije. U tom pogledu, čini se da činjenica da je Opći sud u točki 72. pobijane presude upotrijebio izraz „bitno utjecati”, koji se odnosi na uvjet osobnog utjecaja, a ne uvjet izravnog utjecaja, ne označava samo terminološko približavanje, nego, puno važnije, nepostojanje istinskog ocjenjivanja utjecaja uvođenja antidampinških pristojbi na pravnu situaciju uzorkovanih američkih proizvođača bioetanola, koje se odnosi na uvjet izravnog utjecaja predviđen člankom 263. četvrtim stavkom UFEU‑a, kao i argumenta institucija da sporna uredba proizvodi samo neizravan gospodarski učinak na situaciju tih proizvođača, među kojima i društva Marquis Energy.

65.

Ista razmatranja vrijede za ocjene Općeg suda izložene u točkama 76. do 78. pobijane presude.

66.

Kao prvo, Opći sud pojasnio je u točki 76. te presude, koju valja navesti u cijelosti, da, „[…] čak i pod pretpostavkom da trgovci/proizvođači mješavina snose antidampinšku pristojbu i da se dokaže da je komercijalni lanac bioetanola prekinut na način da oni ne mogu prebaciti teret antidampinške pristojbe na proizvođače, ipak valja podsjetiti na to da uspostava antidampinške pristojbe mijenja pravne uvjete pod kojima će se odvijati stavljanje bioetanola koji su proizvel[i] […] uzorkovan[i] proizvođač[i] na tržište Unije. Prema tome, u svakom će slučaju postojati izravan i znatan utjecaj na pravni položaj proizvođača o kojima je riječ na tržištu Unije.” Osim toga, u točki 77. pobijane presude, Opći sud također je odbio argument, koji je istaknula Komisija, o isključivo neizravnom učinku uvođenja antidampinških pristojbi na situaciju društva Marquis Energy, pri čemu je istaknuo da Komisija pogrešno „osporava činjenicu da poduzetnik u komercijalnom lancu koji nije zadnji izvoznik, za kojega je utvrđeno da provodi damping, može osporavati antidampinšku pristojbu […]”.

67.

Čini mi se da su te točke pobijane presude zahvaćene dvjema pogreškama koje se tiču prava.

68.

S jedne strane, Opći sud nije objasnio na koji način na pravni položaj proizvođača iz treće zemlje, kao što je društvo Marquis Energy, koji svoj proizvod prodaje isključivo na unutarnjem tržištu navedene zemlje neovisnim operatorima za koje je utvrđeno da provode damping, može izravno utjecati uvođenje antidampinških pristojbi na proizvod koji izvoze ti neovisni operatori, iako oni ne mogu prebaciti teret antidampinške pristojbe na tog proizvođača.

69.

Drugim riječima, iako u slučaju koji je Opći sud ispitao u točkama 76. i 77. pobijane presude neovisni trgovci/proizvođači mješavina provode damping i snose cjelokupne antidampinške pristojbe uvedene spornom uredbom na tržištu Unije, teško mi je shvatiti kako ubiranje tih pristojbi može izravno utjecati na pravnu situaciju proizvođača predmetnog proizvoda koji taj proizvod prodaju isključivo na unutarnjem tržištu SAD‑a.

70.

U tom je slučaju svakako moguće, kao što to tvrdi Komisija, da uvođenje antidampinških pristojbi utječe na obujam prodaje koju proizvođači bioetanola ostvaruju na unutarnjem tržištu SAD‑a kod trgovaca/proizvođača mješavina; naime, potonji trgovci/proizvođači mješavina mogu smanjiti svoju kupnju za izvoz u Uniju, a da pritom nisu u mogućnosti nadoknaditi to smanjenje povećanjem svoje opskrbe za unutarnje tržište SAD‑a ili druga izvozna tržišta koja nisu tržište Unije. Međutim, te su posljedice gospodarske prirode i stoga, prema mojem mišljenju, nedovoljne da bi se dokazalo da uvođenje antidampinških pristojbi izravno mijenja pravnu situaciju dotičnih proizvođača na tržištu Unije. Američki proizvođači bioetanola u tom slučaju, i suprotno onomu što je Opći sud naveo u drugoj rečenici točke 76. pobijane presude, u stvarnosti nemaju „pravni položaj” na tržištu Unije.

71.

S druge strane, čini se da Opći sud barem implicitno pridaje važnost činjenici da su dotični proizvođači sudjelovali u ispitnom postupku koji je vodila Komisija. Međutim, kao što sam to već naveo u točki 64. ovog mišljenja, takvo sudjelovanje može u najboljem slučaju biti relevantno u okviru provjere ispunjavanja uvjeta u pogledu osobnog utjecaja na operatora, ali ne i prilikom ispitivanja uvjeta u pogledu izravnog utjecaja u smislu članka 263. četvrtog stavka UFEU‑a.

72.

Kao drugo, ocjene koje je Opći sud proveo u točki 78. pobijane presude također ne dovode u pitanje ono što je upravo rečeno niti se na temelju njih treba utvrditi da je Opći sud pravilno zaključio da se sporna uredba izravno odnosi na društvo Marquis Energy.

73.

S jedne strane, pogrešno je tvrditi, prema mojem mišljenju, da „struktura ugovornih odredaba između ekonomskih operatora u okviru komercijalnog lanca bioetanola nema nikakvog utjecaja na pitanje odnosi li [sporna] uredba izravno na proizvođača bioetanola” i da bi suprotna tvrdnja „znači[la] […] smatrati da se samo na proizvođača koji izravno prodaje svoj proizvod uvozniku u Uniju može izravno odnositi uredba koja uvodi antidampinšku pristojbu […], što nikako ne proizlazi iz Osnovne uredbe”.

74.

Naime, sudska praksa Suda, koju Opći sud uostalom ispravno navodi u točkama 47. i 48. pobijane presude, dokazuje da se situacije u kojima je Sud priznao dopuštenost tužbi koje su ekonomski operatori podnijeli protiv uredbi o uvođenju antidampinških pristojbi temelje, među ostalim, na uzimanju u obzir posebnosti poslovnih odnosa s drugim operatorima, osobito u svrhu izračunavanja izvozne cijene u Uniju.

75.

Stoga ne vidim zašto se ista logika ne bi primijenila na posebnosti strukture ugovornih odredaba između američkih proizvođača bioetanola i neovisnih trgovaca/proizvođača mješavina, čak i ako bi to uzimanje u obzir dovelo do nepriznavanja izravnog utjecaja na navedene proizvođače.

76.

Uostalom, ne mogu podržati tvrdnju da bi se na temelju tog zaključka priznao izravan utjecaj na proizvođača samo ako potonji proizvođač prodaje svoju proizvodnju izravno na tržištu Unije. Naime, moguće su i druge pretpostavke s obzirom na, konkretno, poslovne dogovore, kao što su prodaja posrednicima/izvoznicima povezanima s dotičnim proizvođačem. U svakom slučaju, kao što je to istaknuo Opći sud, činjenica da Osnovna uredba ne sadržava ništa o tom pitanju nije relevantna jer su uvjeti dopuštenosti tužbe za poništenje, kao što je ona u ovom slučaju, uređeni člankom 263. četvrtim stavkom UFEU‑a.

77.

S druge strane, suprotno tvrdnjama Općeg suda u zadnjoj rečenici točke 78. pobijane presude, pristup institucija, s kojim se slažem, nema za „učinak ograničenje pravne zaštite proizvođačâ proizvoda koji su predmet antidampinških pristojbi samo s obzirom na komercijalnu strukturu izvoza”.

78.

Taj se pristup temelji, kao što sam to već rekao, na ispitivanju uvjeta koji se odnose na izravan utjecaj na te proizvođače i koji su uređeni člankom 263. četvrtim stavkom UFEU‑a.

79.

Osim toga, ako se utvrdi, kao što predlažem, da je Opći sud počinio pogrešku koja se tiče prava time što je priznao da sporna uredba izravno utječe na društvo Marquis Energy, to ne znači da je taj proizvođač lišen pravne zaštite.

80.

Naime, operatoru, za kojeg je utvrđeno da se uredba o uvođenju antidampinških pristojbi nedvojbeno na njega ne odnosi ni izravno ni osobno, ne može se zabraniti, uključujući, prema mojem mišljenju, u okviru dobrovoljne intervencije, isticanje nevaljanosti takve uredbe pred sudom države članice pred kojim je pokrenut spor o pristojbama koje treba platiti nadležnim carinskim ili poreznim tijelima ( 11 ).

81.

Stoga je Opći sud, prema mojem mišljenju, u pobijanoj presudi počinio više pogrešaka koje se tiču prava time što je zaključio da sporna uredba izravno utječe na društvo Marquis Energy.

82.

Prema tomu, predlažem da Sud prihvati prvi dio prvog žalbenog razloga Vijeća i ukine pobijanu presudu.

83.

Stoga treba samo podredno ispitati žalbene razloge koji se odnose na meritum, koje je izložilo Vijeće, koje podupire Komisija, i koji se temelje na pogrešnom tumačenju i pogrešnoj primjeni članka 9. stavka 5. Osnovne uredbe.

84.

Kao što sam to naveo u uvodnim napomenama, s obzirom na to da su ti žalbeni razlozi jednaki razlozima koje je Vijeće istaknulo u predmetu C‑465/16 P, upućujem na razmatranja koja sam podredno iznio u odnosu na te žalbene razloge u mojem mišljenju podnesenom istog dana u navedenom predmetu.

85.

U skladu s člankom 61. prvim stavkom Statuta Suda Europske unije, Sud može, u slučaju ukidanja odluke Općeg suda, sam konačno odlučiti o sporu ako stanje postupka to dopušta ili može vratiti predmet na odlučivanje Općem sudu.

86.

Smatram da Sud može odlučiti o dopuštenosti tužbe podnesene u prvostupanjskom postupku, koju osporava Vijeće. U tom je pogledu, prema mojem mišljenju, dovoljno utvrditi da je tužba društva Marquis Energy nedopuštena jer taj operator nije dokazao da na njega izravno utječu, u smislu članka 263. četvrtog stavka UFEU‑a, antidampinške pristojbe uvedene spornom uredbom.

87.

Na temelju članka 184. stavka 2. Poslovnika Suda, kad je žalba osnovana i Sud sâm konačno odluči o sporu, Sud odlučuje o troškovima. U skladu s člankom 138. istog poslovnika, koji se na temelju članka 184. stavka 1. tog poslovnika primjenjuje na žalbeni postupak, stranka koja ne uspije u postupku dužna je, na zahtjev protivne stranke, snositi troškove. Što se tiče članka 140. stavka 1. navedenog Poslovnika, njime se propisuje da institucije koje su intervenirale u postupak snose vlastite troškove, a stavkom 3. propisuje se da Sud može odlučiti da intervenijent koji nije jedan od nabrojenih u prethodnim stavcima snosi vlastite troškove.

88.

Budući da prvi dio prvog žalbenog razloga Vijeća treba, prema mojem mišljenju, prihvatiti i tužbu u prvom stupnju odbaciti, predlažem da se društvu Marquis Energy naloži snošenje troškova Vijeća u prvostupanjskom postupku i u okviru žalbe, u skladu sa zahtjevima Vijeća.

89.

Osim toga, predlažem da Komisija snosi vlastite troškove u prvostupanjskom postupku i u okviru ovog postupka.

90.

S obzirom na prethodna razmatranja, predlažem Sudu da odluči na sljedeći način: