1.

Ovim zahtjevom za prethodnu odluku Sud je ponovno pozvan pružiti smjernice o opsegu prava na djelotvoran pravni lijek iz članka 27. stavka 1. Uredbe Dublin III ( 2 ). Verwaltungsgerichtshof (Visoki upravni sud, Austrija) nastoji utvrditi može li podnositelj zahtjeva za međunarodnu zaštitu isticati povredu obveze države članice „A” (država članica moliteljica) da provede odluku o transferu te osobe u državu članicu „B” (zamoljena država članica) u roku propisanom u članku 29. stavku 1. Uredbe Dublin III pozivajući se na svoja prava na temelju članka 27. stavka 1. te uredbe. Ako se transfer ne provede u propisanom roku, na koji se način primjenjuju pravila iz članka 29. stavka 2., kojima se uređuje odnos između države članice moliteljice i zamoljene države članice?

2.

Uvodna izjava 5. navodi da bi trebalo posebno omogućiti brzo određivanje odgovorne države članice, tako da se osigura učinkovit pristup postupcima za priznavanje međunarodne zaštite i pritom ne ugrozi cilj brze obrade zahtjeva za međunarodnu zaštitu. Uvodna izjava 19. navodi da, „[k]ako bi se zajamčila djelotvorna zaštita prava predmetnih osoba trebalo bi, posebno u skladu s člankom 47. [Povelje ( 3 )], uspostaviti pravne zaštitne mjere i pravo na djelotvoran pravni lijek u vezi s odlukama o transferu u odgovornu državu članicu. Kako bi se osiguralo poštovanje međunarodnog prava, djelotvornim pravnim lijekom protiv takvih odluka trebalo bi obuhvatiti i preispitivanje primjene ove Uredbe i pravnog te činjeničnog stanja u državi članici u koju se podnositelja zahtjeva transferira.”

3.

Uvodna izjava 32. podsjeća da su u vezi s podnositeljima zahtjeva za međunarodnu zaštitu „države članice obvez[ane] obvez[ama] iz instrumenata međunarodnog prava, uključujući odgovarajuću sudsku praksu Europskog suda za ljudska prava”. Uvodna izjava 39. navodi da Uredba Dublin III poštuje temeljna prava i uzima u obzir načela potvrđena u Povelji.

4.

U skladu s člankom 1., Uredba Dublin III utvrđuje kriterije i mehanizme za određivanje države članice odgovorne za razmatranje zahtjeva za međunarodnu zaštitu koji je u jednoj od država članica podnio državljanin treće zemlje ili osoba bez državljanstva ( 4 ).

5.

U skladu s člankom 3. stavkom 1., opće načelo Uredbe Dublin III jest da države članice razmatraju zahtjev za međunarodnu zaštitu državljanina treće zemlje ili osobe bez državljanstva koji podnese zahtjev na državnom području bilo koje države članice. Svaki takav zahtjev razmatra samo jedna država članica, i to ona koja je prema kriterijima iz poglavlja III. navedena kao odgovorna ( 5 ).

6.

Podnositeljima zahtjeva za međunarodnu zaštitu priznaju se određena prava tijekom postupka utvrđivanja države članice odgovorne za razmatranje zahtjeva. Tako članak 4. stavak 1. propisuje da podnositelji zahtjeva imaju pravo na informacije o mogućnosti osporavanja odluke o transferu i, kada je to primjenjivo, o podnošenju zahtjeva za odgodu transfera. U skladu s člankom 5. stavkom 1., podnositelji zahtjeva imaju pravo i na osobni intervju.

7.

Poglavlje III. naslovljeno je „Kriteriji za određivanje odgovorne države članice”. Članak 7. stavak 1. navodi da se kriteriji primjenjuju redoslijedom kojim su navedeni u tom poglavlju. Odgovorna država članica određuje se na temelju situacije koja je postojala u trenutku kada je podnositelj zahtjeva prvi put podnio svoj zahtjev za međunarodnu zaštitu (članak 7. stavak 2.). Prvo mjesto u redoslijedu imaju kriteriji koji se odnose na maloljetnike (članak 8.) i članove obitelji (članci 9., 10. i 11.). Kriterij koji se najčešće primjenjuje jest onaj iz članka 13. stavka 1., koji se odnosi na podnositelje zahtjeva koji su pri dolasku iz treće zemlje nezakonito prešli granicu države članice. U takvim je slučajevima za razmatranje zahtjeva za međunarodnu zaštitu odgovorna država članica prvog ulaska na područje Europske unije.

8.

Obveze odgovorne države članice utvrđene su u poglavlju V. One obuhvaćaju obvezu ponovnog prihvata podnositelja zahtjeva čiji se zahtjev razmatra i koji je zatražio međunarodnu zaštitu u drugoj državi članici (članak 18. stavak 1. točka (b)) ( 6 ).

9.

Postupci za zahtjeve za ponovni prihvat utvrđeni su u odjeljku III. poglavlja VI. Članak 23. stavak 1. propisuje da, kada država članica u kojoj je osoba podnijela novi zahtjev za međunarodnu zaštitu smatra da je odgovorna druga država članica, ona može zahtijevati da tu osobu ponovno prihvati druga država članica. Članak 25. stavak 1. propisuje da zamoljena država članica donosi odluku što je prije moguće ( 7 ). Nepostupanje u propisanom razdoblju jednako je prihvaćanju zahtjeva za ponovni prihvat (članak 25. stavak 2.).

10.

Odjeljak IV. poglavlja VI. utvrđuje određene postupovne zaštitne mjere podnositelja zahtjeva. Članak 26. stavak 1. propisuje da države članice obavještavaju podnositelje zahtjeva o odukama o transferu. Ta obavijest mora sadržavati informaciju o raspoloživim pravnim lijekovima – među ostalim, i o pravu da se zatraži suspenzivan učinak – te o rokovima koji važe za ulaganje takvih pravnih lijekova i provedbu transfera (članak 26. stavak 2.).

11.

Članak 27. stavak 1. propisuje da podnositelj zahtjeva „ima pravo na djelotvoran pravni lijek, u obliku žalbe protiv odluke o transferu ili činjeničnog i pravnog preispitivanja te odluke pred sudom”. U skladu s člankom 27. stavkom 3., države članice radi zaštite položaja podnositelja zahtjeva do ishoda postupka osporavanja odluke o transferu određuju da za potrebe žalbi protiv odluka o transferu ili preispitivanja tih odluka predmetna osoba na temelju žalbe ili preispitivanja ima pravo ostati u predmetnoj državi članici do ishoda žalbe ili preispitivanja (točka (a)); da se transfer automatski odgađa (točka (b)); ili da predmetna osoba može zatražiti od suda odgodu izvršenja odluke o transferu do ishoda žalbe ili preispitivanja (točka (c)).

12.

Odjeljak VI. naslovljen je „Transferi”. Članak 29. propisuje:

„1.   Transfer podnositelja zahtjeva ili druge osobe iz članka 18. stavka 1. točaka (c) ili (d) iz države članice moliteljice u odgovornu državu članicu provodi se u skladu s nacionalnim pravom države članice moliteljice, nakon savjetovanja među predmetnim državama članicama, čim je to praktič[no] moguće, a najkasnije u roku od šest mjeseci nakon što je druga država članica prihvatila zahtjev za prihvat ili ponovni prihvat predmetne osobe ili nakon konačne odluke o žalbi ili preispitivanju kada u skladu s člankom 27. stavkom 3. postoji suspenzivni učinak.

[…]

2.   Ako se transfer ne provede u šestomjesečnom roku, odgovorna država članica oslobađa se svoje obveze da prihvati ili ponovno prihvati predmetnu osobu i odgovornost se tada prenosi na državu članicu moliteljicu. Taj se rok može produljiti na najviše godinu dana, ako transfer nije bilo moguće provesti jer je predmetna osoba u zatvoru, ili na najviše osamnaest mjeseci ako predmetna osoba pobjegne.

3.   Ako je do transfera došlo pogreškom ili je odluka o transferu poništena na temelju žalbe ili preispitivanja nakon što je transfer proveden, država članica koja je provela transfer tu osobu odmah ponovno prihvaća.

[…]”

13.

Posebno uređenje za djelotvornu primjenu Uredbe Dublin III utvrđeno je u Provedbenoj uredbi ( 8 ). U članku 9. stavku 2. predviđeno je: „Država članica koja zbog jednog od razloga iz članka 29. stavka 2. [Uredbe Dublin III] ne može provesti [transfer] u uobičajenom roku od šest mjeseci od datuma prihvaćanja zahtjeva za prihvat ili ponovni prihvat predmetne osobe ili od konačne odluke u žalbenom ili postupku [preispitivanja] sa suspenzivnim učinkom obavješćuje odgovornu državu članicu prije isteka tog roka. U suprotnom je za obradu molbe za međunarodnu zaštitu i druge obveze iz [Uredbe Dublin III] odgovorna država članica koja je predala molbu, u skladu s člankom 29. stavkom 2. te Uredbe.”

14.

Majid (alias Madzhdi) Shiri iranski je državljanin. Ne postoje točni podaci o tome kada je napustio Iran, ali čini se da je to bilo potkraj 2014. U Europsku uniju doputovao je preko Turske. M. Shiri stigao je u Bugarsku te je 19. veljače 2015. u toj državi članici podnio zahtjev za međunarodnu zaštitu. Zatim je otišao u Austriju te je 7. ožujka 2015. ondje zatražio međunarodnu zaštitu.

15.

Austrijska tijela 9. ožujka 2015. zatražila su od bugarskih kolega da ponovno prihvate M. Shirija u skladu s člankom 18. stavkom 1. Uredbe Dublin III. Dana 23. ožujka 2015. Bugarska je izričito odobrila taj ponovni prihvat.

16.

Dana 2. srpnja 2015. Bundesamt für Fremdenwesen und Asyl (Savezni ured za imigraciju i azil, Austrija; u daljnjem tekstu: BFA) odbacio je zbog nedopuštenosti zahtjev M. Shirija za međunarodnu zaštitu. Usto, BFA je naložio njegovu deportaciju te potvrdio da može biti transferiran u Bugarsku (u daljnjem tekstu: prva BFA‑ova odluka). M. Shiri podnio je tužbu protiv te odluke Bundesverwaltungsgerichtu (Savezni upravni sud, Austrija) te je zatražio odgodu izvršenja odluke o transferu. Presudom od 20. srpnja 2015. taj je sud prihvatio tužbu M. Shirija, poništio prvu BFA‑ovu odluku te vratio predmet BFA‑u na ponovno odlučivanje. Pritom nije donio odluku o zahtjevu za odgodu izvršenja odluke o transferu. Prilikom vraćanja predmeta M. Shirija nadležnim tijelima nacionalni sudovi zatražili su od BFA‑a da osobito razmotri je li M. Shiri ranjiva osoba, s obzirom na to da je postojala zabrinutost u vezi s njegovim zdravljem. Nacionalni sudovi željeli su osigurati usklađenost svake odluke u vezi s njegovim transferom s Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ( 9 ).

17.

Dana 3. rujna 2015. BFA je novom odlukom ponovno odbacio zbog nedopuštenosti zahtjev M. Shirija za međunarodnu zaštitu (druga BFA‑ova odluka). BFA je zauzeo stajalište da je Bugarska država članica odgovorna za razmatranje zahtjeva M. Shirija za međunarodnu zaštitu te je ponovno naložila njegovu deportaciju i transfer u Bugarsku.

18.

Dana 17. rujna 2015. M. Shiri podnio je tužbu protiv te odluke Bundesverwaltungsgerichtu (Savezni upravni sud), koji nije donio odluku u vezi sa zahtjevom za odgodu izvršenja koji je bio podnesen uz tužbu. Pozivajući se na prvu BFA‑ovu odluku, M. Shiri je tvrdio da je odgovornost za razmatranje njegova zahtjeva za međunarodnu zaštitu prenesena na Austriju, s obzirom na to da je istekao šestomjesečni rok utvrđen u članku 29. stavku 1. Uredbe Dublin III a da nije bio proveden njegov transfer u Bugarsku. On je naveo da je rok za provedbu transfera počeo teći 23. ožujka 2015. (datum kada je Bugarska prihvatila austrijski zahtjev za ponovni prihvat) te da je šestomjesečni rok istekao 23. rujna 2015., s obzirom na to da nacionalni sud nije odlučio da njegova tužba protiv prve BFA‑ove odluke ima suspenzivan učinak.

19.

Dana 30. rujna 2015. tužba M. Shirija je odbijena. Bundesverwaltungsgericht (Savezni upravni sud) zauzeo je stajalište da je pravni učinak poništenja prve BFA‑ove odluke i vraćanje predmeta M. Shirija BFA‑u radi donošenja druge BFA‑ove odluke bio taj da on nije mogao biti vraćen u Bugarsku prije nego što BFA razmotri njegov slučaj. Na taj je način njegova presuda od 20. srpnja 2015. dovela do odgode izvršenja odluke o transferu u smislu članka 27. stavka 3. u vezi s člankom 29. stavkom 1. Uredbe Dublin III.

20.

Dana 4. listopada 2015. M. Shiri podnio je žalbu protiv te presude pred sudom koji je uputio zahtjev ( 10 ). On tvrdi da se prema austrijskom pravu odluka o transferu ne odgađa automatski jer je Austrija odlučila provesti članak 27. stavak 3. Uredbe Dublin III na način da dopušta podnositeljima zahtjeva mogućnost da zatraže odgodu provedbe odluke o transferu u skladu s člankom 27. stavkom 3. točkom (c) ( 11 ).

21.

Sud koji je uputio zahtjev traži smjernice o tome ima li, načelno, podnositelj zahtjeva za međunarodnu zaštitu pravo na djelotvoran pravni lijek u obliku žalbe ili preispitivanja odluke o transferu u smislu članka 27. stavka 1. Uredbe Dublin III na temelju činjenice da je za razmatranje njegova zahtjeva za međunarodnu zaštitu odgovorna država članica moliteljica jer je istekao šestomjesečni rok u skladu s člankom 29. stavkom 2. u vezi s člankom 29. stavkom 1. Uredbe Dublin III.

22.

U skladu s tim, sud koji je uputio zahtjev pita:

U slučaju potvrdnog odgovora na prvo pitanje:

23.

Pisana očitovanja podnijeli su M. Shiri, Austrija, Češka Republika, Švicarska, Ujedinjena Kraljevina i Europska komisija. Osim Češke Republike i Švicarske, navedene stranke izložile su svoja usmena očitovanja na raspravi održanoj 14. ožujka 2017.

24.

Kao što to ističe sud koji je uputio zahtjev, važno načelno pitanje koje se postavlja u predmetu M. Shirija jest treba li povreda obveze države članice da postupa u skladu s rokovima za provedbu odluke koji su utvrđeni u Uredbi Dublin III radi transfera podnositelja zahtjeva za međunarodnu zaštitu iz države članice „A” u državu članicu „B” biti podložna sudskom ispitivanju ( 12 ).

25.

M. Shiri poziva Sud da prilikom utvrđivanja tog načelnog pitanja razmotri i širu problematiku, poput pitanja je li Uredba Dublin III u skladu s temeljnim pravima sadržanima u Povelji. To je pitanje koje dotiče srž valjanosti same Uredbe. Međutim, budući da sud koji je uputio zahtjev za prethodnu odluku nije postavio to specifično pitanje, ono ne ulazi u opseg tog zahtjeva. Usto, odgovor na postavljena pitanja moguć je i bez odlučivanja toj problematici.

26.

Prvim pitanjem sud koji je uputio zahtjev pita treba li odredbe Uredbe Dublin III koje utvrđuju pravo na djelotvoran pravni lijek protiv odluke o transferu, a osobito članak 27. stavak 1., tumačiti na način da se podnositelj zahtjeva može pozivati na to da je za razmatranje njegova zahtjeva za međunarodnu zaštitu odgovorna država članica moliteljica (u ovom slučaju Austrija) zbog isteka šestomjesečnog roka za provedbu odluke o transferu koji je propisan u članku 29. stavku 1. te uredbe.

27.

M. Shiri, Austrija, Češka Republika i Švicarska tvrde da članak 27. stavak 1. obuhvaća žalbu ili preispitivanje odluke o transferu na temelju takve osnove. U svojem pisanom očitovanju Komisija je također zauzela navedeno stajalište. Međutim, Komisija je na raspravi promijenila svoje stajalište te sada podržava stajalište Ujedinjene Kraljevine, koje je suprotno od onoga drugih stranaka u ovom postupku.

28.

Shvaćam da Uredba Dublin III u članku 27. stavku 1. ne određuje izričito granice prava na djelotvoran pravni lijek. S obzirom na navedeno, čini mi se da svrha, struktura i kontekst Uredbe podržavaju moje viđenje da se ta odredba treba tumačiti na način da obuhvaća povredu obveze države članice da poštuje propisane rokove, osobito šestomjesečni rok za provedbu odluke o transferu, utvrđen u članku 29. stavku 1. ( 13 ).

29.

Smatram da je tumačenje Uredbe Dublin II ( 14 ) koje je izložio Sud u presudi Abdullahi ( 15 ) prevladano kao posljedica promjena uvedenih Uredbom Dublin III (treća inačica pravila o utvrđivanju kriterija i mehanizama za određivanje države članice odgovorne za razmatranje zahtjeva za međunarodnu zaštitu koji je u jednoj od država članica podnio podnositelj zahtjeva) ( 16 ). To stajalište potvrđuju naknadne presude velikog vijeća u predmetima Ghezelbash ( 17 ) i Karim ( 18 ).

30.

Sud je u presudi Abdullahi presudio da se dogovor između država članica koji se odnosi na zahtjev za prihvat, a temelji se na okolnosti da država članica prvog ulaska preuzima odgovornost za razmatranje zahtjeva za međunarodnu zaštitu predmetne osobe, može pobijati jedino ako se podnositelj zahtjeva poziva na postojanje sustavnih nedostataka u uvjetima za prihvat podnositelja zahtjeva u toj državi članici koji daju utemeljene osnove smatrati da bi taj podnositelj zahtjeva, ako bi bio poslan u tu državu članicu, bio izložen stvarnoj opasnosti da bude podvrgnut nečovječnim ili ponižavajućim postupanjima u smislu članka 4. Povelje ( 19 ).

31.

Tumačeći članak 27. stavak 1. Uredbe Dublin III u presudi Ghezelbash, Sud je preispitao presudu Abdullahi ( 20 ) u svjetlu promjena pravila koje je Uredba Dublin III uvela u odnosu na Uredbu Dublin II. Sud je naveo da: (i.) pravni lijek propisan u članku 27. stavku 1. treba biti djelotvoran i odnositi se kako na činjenična tako i na pravna pitanja; (ii.) ne postoji nikakvo ograničenje u pogledu argumenata koje podnositelj zahtjeva za međunarodnu zaštitu može istaknuti u skladu s tom odredbom; (iii.) ne postoji posebna veza između prava na žalbu ili preispitivanje protiv odluke o transferu i članka 3. stavka 2. Uredbe Dublin III; i (iv.) u uvodnoj izjavi 19. Uredbe Dublin III jasno se navodi da bi pravo na djelotvoran pravni lijek trebalo obuhvatiti i preispitivanje primjene te uredbe i pravnog i činjeničnog stanja u državi članici u koju se tražitelja azila transferira ( 21 ).

32.

Ta opća načela jednako se primjenjuju i ovdje.

33.

U presudi Ghezelbash postavilo se pitanje jesu li pravilno primijenjeni kriteriji iz poglavlja III. za određivanje odgovorne države članice ( 22 ). Zaključak iz presude Ghezelbash primijenjen je u presudi Karim, u kojoj se postavilo pitanje može li se podnositelj zahtjeva za međunarodnu zaštitu pozivati na nepravilnu primjenu članka 19. stavka 2. Uredbe Dublin III u odgovornoj državi članici ( 23 ). Sud je naveo da članak 19. stavak 2. Uredbe Dublin III uspostavlja okvir u kojem se mora provesti ocjena primjene kriterija iz poglavlja III. ( 24 ).

34.

Istina, i presuda Ghezelbash i presuda Karim odnosile su se na dijelove postupka u skladu s Uredbom Dublin III koji se odvijaju prije nego što tijela države članice donesu odluku o transferu. Slučaj M. Shirija je drukčiji jer se odnosi na postupak nakon što je takva odluka donesena ( 25 ). Međutim, smatram da to ne znači da se pravo na djelotvoran pravni lijek prestaje primjenjivati.

35.

Ta razlika ne mijenja načelno stajalište da pravo na djelotvoran pravni lijek obuhvaća pravo na osporavanje nepravilne primjene Uredbe Dublin III. To je stajalište u potpunosti dosljedno sudskoj praksi Suda ( 26 ).

36.

Uredbom Dublin III unesene su mnogobrojne izmjene u prethodni sustav uređen Uredbom Dublin II. Uvodna izjava 19. naglašava jednu od važnih izmjena koje je unio zakonodavac Unije kako bi se pojedinačnim podnositeljima zahtjeva pružila pojačana zaštita ( 27 ). Stoga se Uredba Dublin III u velikoj mjeri razlikuje od Uredbe Dublin II.

37.

Štoviše, ostvarivanje učinaka ciljeva Uredbe Dublin III treba provesti tako što će se osigurati njezina primjena na način koji državama članicama omogućava postupanje dosljedno s njihovim međunarodnopravnim obvezama ( 28 ). Uredba je također jamstvo poštovanja temeljnih prava ( 29 ). Prava na dobru upravu i djelotvoran pravni lijek (članci 41. i 47. Povelje) utvrđuju standarde koji su osobito važni za pravilno tumačenje članka 27. stavka 1. Uredbe Dublin III ( 30 ).

38.

Ujedinjena Kraljevina iznosi mnogobrojne argumente kojima podupire suprotno tumačenje. Kao prvo, ona naglašava da se Uredba Dublin III treba tumačiti svrhovito. Glavni je cilj da jedna država članica bude odgovorna za razmatranje zahtjeva za međunarodnu zaštitu, kako je to propisano u članku 3. stavku 1. ( 31 ). Slažem se s tom tvrdnjom, ali ne smatram da se tom temeljnom načelu dablinskog sustava protivi sudsko ispitivanje situacije u kojoj država članica ne poštuje rokove propisane u Uredbi Dublin III.

39.

Kao drugo, Ujedinjena Kraljevina izražava zabrinutost da je mogućnost podnositeljâ zahtjeva da osporavaju odluke o transferu zbog isteka roka za njihovu provedbu nespojiva s proklamiranim ciljem Uredbe Dublin III, a koji se odnosi na sprečavanje „forum shoppinga”. Međutim, budući da ta ideja podrazumijeva višestruke zahtjeve za međunarodnu zaštitu koje je isti podnositelj zahtjeva podnio u većem broju država članica ( 32 ), sama Uredba Dublin III propisuje posebne odredbe za postupanje u takvoj situaciji ( 33 ).

40.

Članak 29. stavak 2. Uredbe Dublin III propisuje da, ako država članica ne ispoštuje šestomjesečni rok za provedbu transfera, tada sama postaje odgovorna za razmatranje zahtjeva za međunarodnu zaštitu. Dakle, dotična osoba ostala bi u državi članici moliteljici. Ta posljedica proizlazi iz primjene pravila sadržanih u samoj Uredbi Dublin III. Svrha članka 29. stavka 2. Uredbe Dublin III jest poticaj državi članici moliteljici da poštuje zajednički cilj postupanja u propisanim rokovima kako bi se osigurala brza obrada zahtjeva i izbjegla situacija u kojoj podnositelj zahtjeva za međunarodnu zaštitu ostaje „u orbiti”, pri čemu nije određena država članica odgovorna za razmatranje njegova zahtjeva za međunarodnu zaštitu ( 34 ). Zakonodavac Unije namjerno je odlučio potaknuti državu članicu moliteljicu da brzo provede transfer u slučajevima kada podnositelj zahtjeva, koji je u položaju M. Shirija, zatraži međunarodnu zaštitu u dvjema državama članicama ili više njih. U slučaju da država članica moliteljica ne ispuni taj ključni cilj, podnositelj zahtjeva ostaje u državi članici moliteljici. Upravo je to način na koji je predviđeno funkcioniranje zakonodavstva. To nije ni istovjetno ni ekvivalentno „forum shoppingu”.

41.

Kao treće, iako se na prvi pogled čini prihvatljivim razlikovanje između materijalnopravnih i postupovnih pitanja koje primjenjuje Ujedinjena Kraljevina, ono ne odolijeva detaljnijem ispitivanju. To razlikovanje ne rješava pitanje o kojem je riječ. Rokovi utvrđeni Uredbom Dublin III nedvojbeno obuhvaćaju postupovna pitanja, ali oni stvaraju i materijalnopravne posljedice i za podnositelje zahtjeva i za uključene države članice. U odnosu na podnositelje zahtjeva rokovi pružaju stupanj sigurnosti i usto stvaraju materijalnopravne posljedice kad je riječ o pitanju koja će država članica razmatrati zahtjev za međunarodnu zaštitu. Materijalnopravni i postupovni aspekti propisanih rokova također su međusobno povezani u odnosu na države članice.

42.

Kao četvrto, čini mi se neosnovanom zabrinutost Ujedinjene Kraljevine u odnosu na autonomnost nacionalnog postupka. Sud mora odlučiti o načelnom pitanju koje se ne odnosi na djelovanje nacionalnih postupovnih pravila kao takvih.

43.

Naposljetku, iz prava podnositelja zahtjeva na žalbu ili preispitivanje odluke o transferu zbog isteka šestomjesečnog roka za provedbu te odluke ne proizlazi da će svi ti zahtjevi nužno biti pozitivno riješeni. Nasuprot tomu, čini mi se da nacionalni sudovi mogu i trebaju ocijeniti osnovanost svake takve žalbe ili preispitivanja. Pritom je nužno uzeti u obzir svrhu predmetnih odredaba. Šestomjesečni rok za provedbu odluke o transferu izvorno je utvrđen kako bi se državama članicama omogućilo utvrđenje praktičnih detalja za provedbu transfera ( 35 ). Kao što sam to već navela, cilj roka i poticaja državama članicama da ga poštuju jest osiguranje da podnositelji zahtjeva ne ostanu u situaciji u kojoj nijedna država članica nije odgovorna za razmatranje njihovih zahtjeva za međunarodnu zaštitu. Prilikom utvrđivanja treba li se primjenjivati članak 29. stavak 2. u svakom pojedinom slučaju valjat će utvrditi je li predmetna osoba bila ili postoji mogućnost da bude dovedena u opasnost u tom pogledu ( 36 ).

44.

Stoga smatram da članak 27. stavak 1. Uredbe Dublin III treba tumačiti na način da podnositelj zahtjeva za međunarodnu zaštitu načelno može dovoditi u pitanje odluku o transferu zbog toga što država članica moliteljica nije provela transfer u šestomjesečnom roku koji je propisan u članku 29. stavku 1. te uredbe.

45.

Drugim pitanjem sud koji je uputio zahtjev traži smjernice o tumačenju članka 29. stavka 2. Uredbe Dublin III ( 37 ). Oslobađa li se u okolnostima u kojima država članica moliteljica ne provede odluku o transferu u šestomjesečnom roku propisanom u članku 29. stavku 1. zamoljena država članica odgovornosti za razmatranje zahtjeva za međunarodnu zaštitu predmetne osobe samo zato što je taj rok istekao? Postoji li dodatan uvjet koji se primjenjuje prije nego što odgovornost za razmatranje zahtjeva za međunarodnu zaštitu prijeđe na državu članicu moliteljicu, odnosno mora li zamoljena država članica obavijestiti državu članicu moliteljicu da od tog trenutka odbija ponovno prihvatiti podnositelja zahtjeva za međunarodnu zaštitu?

46.

Sve stranke koje su podnijele pisana očitovanja u ovom postupku, osim Ujedinjene Kraljevine, slažu se da članak 29. stavak 2. Uredbe Dublin III ne bi trebalo tumačiti na način da se nameće takav dodatan uvjet. Nasuprot tomu, Ujedinjena Kraljevina tvrdi da istek roka nije sâm po sebi dostatan kako bi država članica moliteljica postala odgovorna država članica te da zamoljena država članica zadržava ovlast razmatranja zahtjeva za međunarodnu zaštitu predmetne osobe.

47.

Ne dijelim stajalište Ujedinjene Kraljevine.

48.

Tekst članka 29. stavka 2. Uredbe Dublin III („Ako se transfer ne provede u šestomjesečnom roku, odgovorna država članica oslobađa se svoje obveze da prihvati ili ponovno prihvati predmetnu osobu i odgovornost se tada prenosi na državu članicu moliteljicu. […]”) ne sadržava izričaj koji bi upućivao na to da je zakonodavstvom uveden dodatan uvjet u postupku između države članice moliteljice i zamoljene države članice. Ujedinjena Kraljevina navodi da izričaj „odgovornost se tada prenosi na državu članicu moliteljicu” upućuje na to da zamoljena država članica mora poduzeti aktivno djelovanje prije nego što se oslobodi svojih obveza. Međutim, ja taj izričaj tumačim jednostavno na način da država članica moliteljica nakon što istekne šestomjesečni rok postaje odgovorna država članica. U tekstu se ne navodi da postoji nužnost poduzimanja sljedećeg (neodređenog) dodatnog koraka u postupku, osim isteka šestomjesečnog roka propisanog u članku 29. stavku 1., kako bi država članica moliteljica postala odgovorna za razmatranje zahtjeva za međunarodnu zaštitu. Prijenos odgovornosti proizlazi iz primjene samog članka 29. stavka 2. ( 38 ).

49.

To je stajalište u potpunosti dosljedno svrsi te odredbe ( 39 ). Uvođenje dodatnog uvjeta u postupak između države članice moliteljice i zamoljene države članice nespojivo je s ciljem brzog određivanja odgovorne države članice. Također, to bi bilo nedosljedno glavnom cilju dablinskog sustava, odnosno osiguranju da se podnositelj zahtjeva ne nađe u situaciji u kojoj nijedna država ne prihvaća odgovornost za razmatranje njegova zahtjeva za međunarodnu zaštitu.

50.

Također primjećujem da zakonodavni sustav Uredbe Dublin III propisuje da se odgovornost vraća na državu članicu moliteljicu ako ta država ne poštuje rokove propisane u odnosu na zahtjeve za prihvat (članak 22. stavak 7.) i ponovni prihvat (članak 25. stavak 2.). Ni u jednom od tih slučajeva ne postoji dodatan uvjet. Uvođenje takvog uvjeta u slučaju da država članica moliteljica ne poštuje rok za provedbu odluke o transferu ne bi bio dosljedan s tim sustavom. Naposljetku, Austrija, Češka Republika i Švicarska ističu da u široj logici dablinskog sustava uopće ne postoji takav dodatan uvjet u postupku između država. Članak 9. stavak 2. Dablinske provedbene uredbe ne sadržava ništa u tom smislu ( 40 ).

51.

Stoga smatram da članak 29. stavak 2. Uredbe Dublin III treba tumačiti na način da je, što se tiče modaliteta transfera između države članice moliteljice i zamoljene države članice, istek šestomjesečnog roka propisanog u članku 29. stavku 1. sam po sebi dovoljan da država moliteljica postane odgovorna za razmatranje zahtjeva za međunarodnu zaštitu predmetne osobe.

52.

U slučaju M. Shirija postavlja se zahtjevno pitanje na koji način valja tumačiti pravila koja uređuju pravo podnositelja zahtjeva na djelotvoran pravni lijek iz članka 27. stavka 1. Uredbe Dublin III u vezi s člankom 29., koji se odnosi na modalitete i rokove za provedbu odluka o transferu.

53.

M. Shiri navodi da je u njegovu slučaju rok za provedbu odluke o transferu počeo teći 23. ožujka 2015., kada su bugarska tijela prihvatila zahtjev za ponovni prihvat koji su podnijeli njihovi austrijski kolege. On smatra da je taj rok istekao šest mjeseci kasnije, odnosno 23. rujna 2015. Iz članka 29. stavka 2. Uredbe Dublin III proizlazi da ga se ne može transferirati u Bugarsku: ta je država članica oslobođena svojih obveza da ga ponovno prihvati jer transfer nije proveden tijekom propisanog šestomjesečnog razdoblja. Ukratko, M. Shiri tvrdi da je sada prekasno za provedbu odluke o transferu. Pritom dodaje da Bundesverwaltungsgericht (Savezni upravni sud) nije donio odluku o njegovu zahtjevu za odgodu izvršenja odluke o transferu.

54.

Smatram da situacija nije tako jednostavna kao što to tvrdi M. Shiri.

55.

Prilikom razmatranja pojedinačnih okolnosti njegova slučaja, ponajprije treba razlikovati pravila iz članka 27. stavka 3., kojima se uređuje odgoda provedbe odluka o transferu, od odredaba u vezi s modalitetima i rokovima za provedbu takvih odluka iz članka 29. Uredbe Dublin III, a prije nego što se razmotri na koji se način ta pravila mogu zajedno tumačiti.

56.

Članak 27. stavak 3. navodi da države članice moraju propisati odredbu kojom se predviđa odgoda izvršenja odluka o transferu. Države članice mogu odabrati: (i.) dati pravo predmetnoj osobi da ostane u predmetnoj državi članici do ishoda njezine žalbe ili zahtjeva za preispitivanje ( 41 ); (ii.) da se transfer automatski odgađa ( 42 ); ili (iii.) osigurati da predmetna osoba ima mogućnost zatražiti od suda odgodu izvršenja odluke o transferu do ishoda žalbe ili preispitivanja ( 43 ). Dopuštanjem nadležnim tijelima država članica da odlučuju hoće li odgoditi izvršenje odluke o transferu, zakonodavac je želio ojačati pravnu zaštitu podnositeljâ zahtjeva za međunarodnu zaštitu i omogućiti bolju obranu njihovih prava ( 44 ).

57.

Izričaj članka 27. stavaka 1. i 3. te opći ciljevi tih odredaba ne odnose se na uređivanje primjene rokova propisanih u članku 29. Uredbe Dublin III. Međutim, ako se osporava odluka o transferu, kao što je to u slučaju M. Shirija, oba skupa odredaba treba dosljedno tumačiti s obzirom na zakonodavni sustav. Općenito govoreći, ako podnositelj zahtjeva za međunarodnu zaštitu osporava odluku o transferu zbog toga što predmetna država članica nije poštovala šestomjesečni rok propisan u članku 29. stavku 1. Uredbe Dublin III, smatram da se primjenjuju sljedeća pravila. Valja uzeti u obzir da takvo osporavanje nastupa nakon što je donesena odluka o određivanju odgovorne države članice u skladu s kriterijima iz poglavlja III. Odgovorna država članica (u slučaju M. Shirija – Bugarska) obvezna je ponovno prihvatiti podnositelja zahtjeva ( 45 ).

58.

Postoji mogućnost da odluke o transferu u Austriji postaju izvršive čim ih donesu nadležna tijela: je li to doista tako ovisi o nacionalnom pravu.

59.

Transfer podnositelja zahtjeva ili druge osobe iz članka 18. stavka 1. točaka (c) ili (d) iz države članice moliteljice u odgovornu državu članicu provodi se u skladu s nacionalnim pravom države članice moliteljice čim je to praktič[no] moguće, a najkasnije u roku od šest mjeseci nakon što je druga država članica prihvatila zahtjev za prihvat ili ponovni prihvat predmetne osobe („prvi uvjet”) ili nakon konačne odluke o žalbi ili preispitivanju kada u skladu s člankom 27. stavkom 3. postoji suspenzivan učinak („drugi uvjet”). Prvi uvjet temelji se na premisi da još treba odrediti samo praktične detalje provedbe, uključujući njezin datum ( 46 ). Drugi uvjet temelji se na premisi da predmetna država članica provodi postupak za odgodu izvršenja odluka o transferu iz članka 29. stavka 3. Uredbe Dublin III.

60.

Dodajem da članak 29. stavak 3. propisuje da, ako je osoba pogrešno transferirana ili je odluka o transferu poništena na temelju žalbe ili preispitivanja nakon što je transfer proveden, država članica koja je provela transfer tu osobu odmah ponovno prihvaća. Naravno, ako je izvršenje odluke o transferu odgođeno do ishoda pravnog postupka, neće se primijeniti članak 29. stavak 3. ( 47 ). Bez obzira na to što izvršenje odluke o transferu u odnosu na M. Shirija nije bilo odgođeno, on je ipak ostao u Austriji. Stoga članak 29. stavak 3. nije relevantan.

61.

Slučaj M. Shirija nije nedvosmisleno obuhvaćen ni prvim ni drugim uvjetom koji su utvrđeni u članku 29. stavku 1. Međutim, sud koji je uputio zahtjev trebat će riješiti složeno pitanje načina na koji su međusobno povezana pravila iz Uredbe Dublin III i relevantne odredbe nacionalnog prava te ih primijeniti kako bi odlučio o žalbi M. Shirija kojom on osporava BFA‑ovu odluku o transferu. Nudim sljedeće komentare.

62.

U vezi s prvom BFA‑ovom odlukom, iako je Austrija provela članak 27. stavak 3. Uredbe Dublin III – naime, propisala je da podnositelji zahtjeva mogu od suda zatražiti odgodu izvršenja odluke o transferu – nesporno je da u slučaju M. Shirija nije postojala takva sudska odluka. Međutim, de facto mu je dopušten ostanak u Austriji. Rok za provedbu transfera u skladu s člankom 29. stavkom 1. Uredbe Dublin III počeo je teći 23. ožujka 2015. Taj je rok prekinut 20. srpnja 2015. poništenjem prve BFA‑ove odluke. Od tada pa nadalje nije postojala izvršiva odluka o transferu: nacionalni sud vratio je BFA‑u predmet M. Shirija radi donošenja nove odluke ( 48 ). Uredba Dublin III ne uređuje pitanje je li poništenje prve BFA‑ove odluke bilo ex nunc (u smislu da je nevaljana od 20. srpnja 2015., odnosno datuma sudske odluke) ili ex tunc (u smislu da se smatra da prva BFA‑ova odluka od 2. srpnja 2015. nije bila ni donesena). To je u potpunosti pitanje austrijskog prava.

63.

Stoga, budući da nije postojala odluka o transferu s učinkom (barem) od 20. srpnja 2015., ni prvi ni drugi uvjet iz članka 29. stavka 1. u tom trenutku nije bio ispunjen. S obzirom na to, iz toga ne proizlazi da je primjenom članka 29. stavka 2. Bugarska oslobođena od svojih obveza njegova ponovnog prihvata.

64.

U vezi s drugom BFA‑ovom odlukom, koja je donesena prije 23. rujna 2015. (kraj šestomjesečnog roka), sud koji je uputio zahtjev navodi da nije bilo dodatnih obavijesti bugarskih tijela. To nije začuđujuće jer Uredba uopće ne zahtijeva da Bugarska potvrdi svoj prihvat.

65.

Međutim, slučaj M. Shirija i dalje nije dosljedan ni s premisom prvog ni s premisom drugog uvjeta iz članka 29. stavka 1. Uredbe Dublin III. Ta odredba ne navodi kada u takvim okolnostima počinje teći rok za provedbu odluke o transferu. Iz izričaja te odredbe proizlazi da se prvi uvjet temelji na primjeni u okolnostima kada ne postoji žalba ili preispitivanje u skladu s člankom 27. stavkom 1. Stoga je u takvoj situaciji odluka o transferu zapravo sigurna, pod uvjetom utvrđenja praktičnih detalja ( 49 ). To očito nije situacija u slučaju M. Shirija, u kojem je uslijedio niz pravnih postupaka, a druga BFA‑ova odluka u ovom je trenutku predmet osporavanja. Meritum u vezi s tom odlukom tek se mora utvrditi. Stoga slučaj M. Shirija nije obuhvaćen tim uvjetom.

66.

M. Shiri žalio se protiv druge BFA‑ove odluke. Ne postoji de iure suspenzivan učinak jer su nacionalni sudovi propustili donijeti odluku o zahtjevu koji je M. Shiri podnio prema nacionalnim pravilima koja provode članak 27. stavak 3. Uredbe Dublin III. Stoga u slučaju M. Shirija nisu ispunjeni ni zahtjevi iz drugog uvjeta iz članka 29. stavka 1. ( 50 ). To je možda tako jer je prema austrijskim pravnim pravilima već obično podnošenje tužbe protiv odluke o transferu dostatno za osiguranje da predmetna osoba neće biti transferirana u drugu državu članicu ili, pak, možda u Austriji postoji opća praksa da se ne donose odluke o zahtjevima za suspenzivni učinak (kao što to navodi M. Shiri). Slučaj M. Shirija otkriva da u Austriji možda postoji pravna praznina u primjeni zakonodavstva ( 51 ).

67.

Smatram da se u članku 29. stavku 1. propisuje da rok za provedbu transfera počinje teći kada se buduća provedba transfera načelno dogovori te on postane siguran, a još samo preostane utvrđenje praktičnih detalja ( 52 ). To je a fortiori slučaj u situaciji kada nacionalni sud koji odlučuje povodom žalbe protiv odluke o transferu još nije donio presudu o meritumu, a postupak je prekinut zbog upućivanja zahtjeva za prethodnu odluku Sudu. Nikakva provedba odluke o transferu ne može biti sigurna prije okončanja takvog postupka.

68.

Stoga zaključujem da u posebnim okolnostima slučaja M. Shirija rok za provedbu transfera može početi teći tek kada se buduća provedba transfera načelno dogovori te on postane siguran, a još samo preostane utvrđenje praktičnih detalja. To je pitanje koje nadležna nacionalna tijela moraju utvrditi u skladu s nacionalnim pravom države članice moliteljice. Svaki takav transfer podnositelja zahtjeva za međunarodnu zaštitu iz države članice moliteljice u zamoljenu državu članicu mora se provesti što je prije moguće unutar šest mjeseci nakon konačnosti sudske odluke o meritumu žalbe ili preispitivanja.

69.

S obzirom na prethodna razmatranja, predlažem da Sud na pitanja koja je uputio Verwaltungsgerichthof (Visoki upravni sud, Austrija) odgovori kako slijedi: