1. 

Postoje li nepravedne cijene?

2. 

U području prava tržišnog natjecanja, različiti pravni sustavi u tom pogledu koriste različite pristupe. Tako se primjerice kod većeg broja njih, među kojima je i pravni sustav Sjedinjenih Američkih Država, za ponašanje poduzetnika s tržišnom snagom kojim se samo iskorištava klijente obično ne smatra da predstavlja povredu tog prava. Međutim, autori Ugovorâ Unije očito su odabrali drugačiji pristup: u skladu s člankom 102. drugim stavkom točkom (a) UFEU‑a, ponašanje koje se sastoji od „neposrednog ili posrednog nametanja nepravednih kupovnih ili prodajnih cijena ili drugih nepravednih trgovinskih uvjeta” je vrsta zlouporabe vladajućeg položaja koja je zabranjena.

3. 

Unatoč tomu, Komisija je u svojoj praksi izrazito nerado koristila tu odredbu protiv (navodno) visokih cijena koje određuju poduzetnici u vladajućem položaju. Smatram da je s pravom tako postupala. Prije svega, tu odredbu jednostavno nije potrebno primjenjivati na slobodnom i konkurentnom tržištu: ako ne postoje prepreke ulasku na tržište, visoke cijene obično bi trebale privući nove poduzetnike. Tržište bi se, shodno tome, samo korigiralo.

4. 

Međutim, situacija može biti drugačija na tržištima kod kojih postoje pravne prepreke ulasku ili širenju, te osobito na onima na kojima postoji zakonski monopol. Doista mogu postojati tržišta koja zbog svojih posebnih obilježja ne funkcioniraju učinkovito kada su otvorena tržišnom natjecanju. Tako vlade mogu imati legitimne političke razloge za ograničavanje tržišnog natjecanja na određenom tržištu, čime žrtvuju gospodarsku učinkovitost kako bi ostvarile druge javne ciljeve.

5. 

Upravo je to slučaj u glavnom postupku.

6. 

Ovaj predmet pruža Sudu priliku da pojasni uvjete pod kojima visoke cijene koje poduzetnik u vladajućem položaju nameće mogu povrijediti članak 102. drugi stavak točku (a) UFEU‑a. Drugim riječima, ovaj se predmet odnosi na cijene koje određuju poduzetnici u vladajućem položaju, a koje mogu predstavljati zlouporabu zato što, s obzirom na to da su pretjerano visoke, iskorištavaju klijente. Nasuprot tomu, ne odnosi se na cijene koje mogu predstavljati zlouporabu zbog toga što isključuju konkurente.

7.

Članak 13. stavak 4. Konkurences likums (Zakon o tržišnom natjecanju) glasi jednako kao članak 102. drugi stavak točka (a) UFEU‑a.

8.

Tužitelj u glavnom postupku, „Autortiesību un komunicēšanās konsultāciju aģentūra – Latvijas Autoru apvienība” (u daljnjem tekstu: AKKA/LAA), u svojstvu udruge za kolektivno ostvarivanje prava, izdaje odobrenja za javno izvođenje glazbenih djela u poslovnim prostorima i uslužnim centrima. Cijene takvih odobrenja ovise o površini odnosnih prostora. AKKA/LAA ima zakonski monopol u Latviji.

9.

Godine 2008. Konkurences padome (Vijeće za tržišno natjecanje, Latvija) izreklo je AKKA/LAA‑i novčanu kaznu zbog zlouporabe vladajućeg položaja jer je potonja primjenjivala pretjerano visoke tarife za autorske naknade. Visina te novčane kazne izračunana je s obzirom na promet udruge za kolektivno ostvarivanje prava, izuzevši dio koji je autorima uplaćen kao naknada.

10.

AKKA/LAA je potom, 2011., usvojila nove tarife za autorske naknade, u vezi s kojima je Vijeće za tržišno natjecanje 2012. pokrenulo postupak. Kako bi ocijenilo jesu li te tarife opravdane, to ih je tijelo usporedilo s tarifama u susjednoj Litvi i Estoniji, državama koje su se u pogledu navika potrošača, gospodarstva i bruto domaćeg proizvoda smatrale relativno sličnima Latviji, te – radi ilustracije – s tarifama u drugim državama članicama, uzimajući u obzir indeks pariteta kupovne moći izveden iz bruto domaćeg proizvoda (u daljnjem tekstu: indeks PKM). To je tijelo utvrdilo da su tužiteljeve tarife bile osjetno više (čak dvostruko, u određenim segmentima) od tarifa u objema susjednim zemljama i među najvišima u Uniji – bile su 50 % do 100 % više od prosječne visine tarifa u Uniji. Vijeće za tržišno natjecanje smatralo je da te tarife, u dijelu u kojem su osjetno premašivale visinu tarifa u navedenim susjednim zemljama, nisu bile opravdane te da ih, osim toga, AKKA/LAA nije mogla objektivno opravdati.

11.

Posljedično, Vijeće za tržišno natjecanje je odlukom od 2. travnja 2013. (u daljnjem tekstu: pobijana odluka) utvrdilo da postupanje AKKA/LAA‑e predstavlja povredu zabrane predviđene u članku 13. stavku 4. Zakona o tržišnom natjecanju i članku 102. drugom stavku točki (a) UFEU‑a te joj je izreklo novčanu kaznu. Pri izračunavanju novčane kazne uzelo je u obzir AKKA/LAA‑in promet, ali ovaj put uključujući iznose prikupljene za naknade koje su isplaćene autorima. Vijeće za tržišno natjecanje navelo je da se promet udruga za kolektivno ostvarivanje prava mora, za potrebe prava o tržišnom natjecanju, izračunati u skladu s istim načelima koja vrijede za društva s dioničkim kapitalom kako bi se osiguralo da se način određivanja novčane kazne ne razlikuje ovisno o pravnom obliku gospodarskog subjekta

12.

Presudom od 9. veljače 2015. Administratīvā apgabaltiesa (Regionalni upravni sud, Latvija) djelomično je prihvatio tužbu: utvrdio je da je pravilno zaključeno da su odnosne tarife neopravdano visoke, ali je pobijanu odluku poništio u pogledu izrečene novčane kazne te je, na temelju načela zakonitosti i jednakosti, Vijeću za tržišno natjecanje naložio da ponovno izračuna novčanu kaznu koja se treba izreći AKKA/LAA‑i, ali da pritom ne uzima u obzir iznose prikupljene za autorske naknade. Svaka od stranaka je pred Augstākā tiesa (Vrhovni sud, Latvija) podnijela žalbu protiv te presude.

13.

Budući da je imao dvojbe u pogledu tumačenja članka 102. UFEU‑a, sud koji je uputio zahtjev odlučio je prekinuti postupak i Sudu uputiti sljedeća pitanja:

14.

Pisana očitovanja podnijele su AKKA/LAA, njemačka, španjolska, latvijska i nizozemska vlada te Komisija. AKKA/LAA, španjolska i latvijska vlada te Komisija iznijele su usmena očitovanja na raspravi održanoj 8. veljače 2017.

15.

Čitav ovaj predmet odnosi se na navodnu zlouporabu koja se sastoji u primjeni nepravednih cijena u smislu članka 102. drugog stavka točke (a) UFEU‑a. Stoga se čini korisnim nakratko se podsjetiti na sudsku prasku Suda o toj odredbi.

16.

U predmetu United Brands ( 2 ), kao i u nekoliko kasnijih presuda ( 3 ), Sud je utvrdio da je onome što je danas članak 102. UFEU‑a protivna primjena pretjerane cijene zato što nije bila razumno povezana s ekonomskom vrijednosti isporučenog proizvoda. U skladu s tim povredu te odredbe predstavljaju samo „neproporcionalne” ili „prekomjerne” cijene ( 4 ). Sud je u tu svrhu predvidio analizu koja se sastoji od dva koraka.

17.

Prvi korak u analizi je postoji li pretjerano odstupanje – odnosno znatna razlika – između cijene koju poduzetnik u vladajućem položaju stvarno naplaćuje na relevantnom tržištu i cijene koju bi taj poduzetnik hipotetski naplaćivao da je na tom tržištu postojalo djelotvorno tržišno natjecanje (u daljnjem tekstu: referentna cijena) ( 5 ).

18.

Sud je priznao da postoje različite metode za određivanje je li cijena pretjerana ( 6 ). Primjerice, kada je to moguće i prikladno, može se provesti usporedba između prodajne cijene i proizvodnih troškova ( 7 ). Čini se da se ta metoda temelji na ideji da postoji cjenovni prag koji jamči zadovoljavajuću maržu ( 8 ) u odnosu na troškove te da je cijena koju naplaćuje poduzetnik u vladajućem položaju pretjerana ako prelazi taj prag ( 9 ). Stoga se analiza usredotočuje na marže (ili profitabilnost) koje poduzetnik u vladajućem položaju ostvaruje prilikom prodaje dotičnih proizvoda ili usluga.

19.

U drugim predmetima Sud je vršio usporedbu između, s jedne strane, cijene koju je poduzetnik u vladajućem položaju naplaćivao za dotični proizvod i, s druge strane, cijena koje su na istom tržištu naplaćivali poduzetnici koji nisu bili u vladajućem položaju (usporedba između konkurenata) ( 10 ), ili taj isti poduzetnik u vladajućem položaju u različitim trenucima (vremenska usporedba) ( 11 ), ili cijena koje su na drugim geografskim tržištima naplaćivali isti poduzetnik u vladajućem položaju ( 12 ) ili drugi poduzetnici (geografska usporedba) ( 13 ). Taj se pristup temelji na ideji da usporedba cijena može imati smisla ako su odabrani proizvodi ili geografska tržišta dovoljno homogeni ( 14 ). Isto tako, poduzetnikovi cjenovni modeli kroz određeno vrijeme također mogu pružiti korisne upute.

20.

Nakon što se na temelju jedne ili više od tih metoda zaključi da postoji znatna razlika između cijene koju poduzetnik u vladajućem položaju stvarno naplaćuje i referentne cijene, mora se utvrditi u kojoj je mjeri ta stvarna cijena nepravedna, bilo sama po sebi ili u usporedbi s konkurentskim proizvodima ( 15 ).

21.

U tom drugom koraku analize istražuje se je li razlika u cijeni uzrokovana samo zlouporabom tržišne snage od strane poduzetnika u vladajućem položaju ili je posljedica drugih legitimnih razloga.

22.

Cijena se može smatrati „nepravednom” u smislu članka 102. drugog stavka točke (a) UFEU‑a samo ako ne postoji valjano opravdanje za razliku između referentne cijene i stvarne cijene koju poduzetnik u vladajućem položaju naplaćuje svojim klijentima.

23.

Sud je taj test od dva koraka primjenjivao kako bi utvrdio kada je cijena pretjerana i stoga nepravedna u smislu članka 102. UFEU‑a, i u predmetima koji su se odnosili – kao što je slučaj u glavnom postupku – na postupanje udruga za kolektivno ostvarivanje prava. Sud je u tim predmetima zaključio da, „kada poduzetnik u vladajućem položaju za svoje usluge naplaćuje tarife koje su osjetno više od onih u drugim državama članicama te ako je usporedba visine tarifa bila dosljedna, mora se smatrati da to odstupanje između cijena upućuje na zlouporabu vladajućeg položaja. U takvom slučaju, dotični poduzetnik mora to odstupanje opravdati na temelju objektivnih razlika između situacije u predmetnoj državi članici i one u svim drugim državama članicama” ( 16 ).

24.

Pravna pitanja koja postavlja sud koji je uputio zahtjev razmotrit ću s obzirom na taj kontekst.

25.

Svojim prvim pitanjem sud koji je uputio zahtjev pita Sud može li postupanje udruge za kolektivno ostvarivanje prava, kojoj je povjerena dužnost prikupljanja naknada i za djela stranih autora, utjecati na trgovinu među državama članicama u smislu članka 102. UFEU‑a.

26.

Za početak podsjećam da se tumačenje uvjeta koji se odnosi na učinke na trgovinu među državama članicama, predviđenog u člancima 101. i 102. UFEU‑a, mora, u skladu s ustaljenom sudskom praksom, temeljiti na svrsi tog uvjeta, a to je da definira, u kontekstu prava o tržišnom natjecanju, granicu između područja koja uređuje pravo Unije i područja koja uređuje pravo država članica. Tako pravo Unije uređuje sve vrste zabranjenog sporazuma ili praksi koje mogu predstavljati prijetnju slobodi trgovine među državama članicama na način koji može nanijeti štetu ostvarivanju ciljeva jedinstvenog tržišta među državama članicama, osobito tako da zatvaraju domaća tržišta ili da utječu na strukturu tržišnog natjecanja na jedinstvenom tržištu. Da bi odluka, sporazum ili praksa mogli utjecati na trgovinu među državama članicama, mora biti moguće, na temelju skupa činjeničnih i pravnih elemenata i uz dostatnu razinu vjerojatnosti, predvidjeti njihov izravan ili neizravan, stvaran ili mogući utjecaj na trgovinsku razmjenu među državama članicama, i to u mjeri u kojoj postoji opasnost da bi mogli omesti ostvarivanje jedinstvenog tržišta između država članica ( 17 ).

27.

Međutim, puka činjenica da se ponašanje poduzetnika u vladajućem položaju odnosi samo na prodaju proizvoda ili usluga u jednoj državi članici ne znači da ne postoji mogućnost da to ponašanje može utjecati na trgovinu među državama članicama. Učinak takvog ponašanja može doista biti osnaživanje podjele tržišta na nacionalnoj razini, čime se sprečava gospodarska isprepletenost koja se Ugovorom nastoji postići ( 18 ).

28.

U ovom predmetu, kao što navodi sud koji je uputio zahtjev, cjenovna politika AKKA/LAA‑e odnosi se i na djela stranih autora pa stoga utječe i na širenje tih djela u Latviji. Budući da to tijelo ima zakonski monopol, njegove odluke o tome dopušta li reprodukciju zaštićenih djela, te na koji način i po kojoj cijeni, neizbježno utječu i na ponašanje potrošača u Latviji i na odluke nositelja autorskih prava u pogledu tržišta te države.

29.

Naime, Sud je dosljedno presuđivao da se pravila Europske unije o tržišnom natjecanju primjenjuju na djelatnosti udruga za kolektivno ostvarivanje prava, koje uključuju izdavanje odobrenja za glazbena djela, unatoč činjenici da su te djelatnosti ograničene na samo jednu državu članicu ( 19 ).

30.

Činjenica spomenuta u odluci kojom se upućuje prethodno pitanje da je Opći sud 2013. djelomično poništio Komisijinu odluku ( 20 ) (u daljnjem tekstu: odluka CISAC) ( 21 ), donesenu u okviru postupka na temelju članka 101. UFEU‑a, koja je bila upućena 24-ma udrugama za kolektivno ostvarivanje prava (uključujući AKKA/LAA‑u), nije relevantna u tom pogledu. Opći sud je odluku CISAC poništio zato što Komisija nije u dovoljnoj mjeri dokazala postojanje usklađenog djelovanja između udruga za kolektivno ostvarivanje prava. Presude Općeg suda ni u jednom se dijelu ne odnose na pitanje je li ponašanje udruga za kolektivno ostvarivanje prava moglo utjecati na trgovinu među državama članicama.

31.

Stoga se mora zaključiti da postupanje udruge za kolektivno ostvarivanje prava kojoj je povjerena dužnost prikupljanja naknada i za djela stranih autora može, unatoč tomu što se odvija u samo jednoj državi članici, utjecati na trgovinu među državama članicama u smislu članka 102. UFEU‑a.

32.

Svojim drugim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita je li, u situaciji iz glavnog postupka, bilo prikladno i dostatno da nacionalno tijelo za tržišno natjecanje usporedi tarife na predmetnom nacionalnom tržištu i tarife na susjednim tržištima.

33.

To se pitanje – baš kao i treće, četvrto i peto pitanje – odnosi na prvi korak analize o kojoj se govori u točkama 17. do 19. ovog mišljenja: ocjenu postoji li pretjerano odstupanje između cijene koju na relevantnom tržištu naplaćuje poduzetnik u vladajućem položaju i referentne cijene. Da podsjetim, potonja predstavlja cijenu koju bi taj poduzetnik hipotetski naplaćivao da je na tržištu postojalo tržišno natjecanje.

34.

Drugo pitanje se očito odnosi na srž problema o kojima se raspravlja u predmetnom postupku jer se njime od Suda zahtijeva da pojasni koje metode i kriterije moraju primijeniti tijela za tržišno natjecanje kako bi odredila referentnu cijenu. Prije nego što detaljno razmotrim taj aspekt, još bih jednom podsjetio da se glavni predmet odnosi na navodno određivanje nepravednih cijena u situaciji zakonskog monopola.

35.

Kako sam objasnio u točkama 18. i 19. ovog mišljenja, Sud je tijelima Europske unije za tržišno natjecanje i nacionalnim tijelima za tržišno natjecanje ostavio određeni manevarski prostor u pogledu metodologije koja se može slijediti kako bi se utvrdilo je li cijena pretjerana. Zbog sljedećih razloga smatram da je to veoma razuman pristup.

36.

Sa sigurnošću se može reći da, u trenutačnoj fazi pravne i ekonomske doktrine, ne postoji jedinstvena metoda, test ili skup kriterija koji je u tu svrhu općeprihvaćen u ekonomskoj literaturi ili pravnim sustavima. Različita tijela, kao i odvjetnici i ekonomisti u tu su svrhu predlagali nekoliko metoda analize (kao i razne kriterije, testove ili „provjere”). Međutim, svaka od tih metoda zapravo ima neke manjkavosti koje su joj svojstvene.

37.

Kao prvo, nijedna se od tih metoda ne može koristiti u svim okolnostima jer njihova prikladnost (a gdjekad i sama mogućnost njihove primjene) uvelike ovisi o posebnim obilježjima svakog pojedinog slučaja. Primjerice, usporedba s obzirom na odnos troškova i cijene nema puno smisla kada se radi o isporuci određenih neopipljivih dobara kao što su – kakav je slučaj u glavnom predmetu – glazbena djela zaštićena autorskim pravom.

38.

Kao drugo, informacije potrebne za izračunavanje referentne cijene mogu nedostajati ili biti nepotpune, ili njihova vrijednost može biti dvojbena. Primjerice, određivanje troškova i njihovo povezivanje s konkretnim proizvodom vrlo je složeno u većini vrsta djelatnosti i za mnoge poduzetnike ( 22 ). Stoga je profitne marže teško pouzdano izračunati. Ne treba zanemariti da se računovodstveni standardi i tarife mogu razlikovati ovisno o konkretnoj industriji ili državi, zbog različitih pravnih propisa o računovodstvu ili računovodstvenih praksi, a, osim toga, ti standardi i tarife ne odražavaju uvijek relevantne ekonomske koncepte ( 23 ).

39.

Kao treće, uspoređivanje cijena s obzirom na različita geografska tržišta, konkurente i/ili razdoblja također je riskantno. Tržišta su rijetko homogena u tolikoj mjeri da je usporedbu moguće jednostavno i automatski provesti. Katkad može biti potrebno nekoliko „prilagodbi” podataka o tržištu(ima) koji se koriste za usporedbu prije nego što ih se može upotrijebiti za određivanje referentne cijene.

40.

Za početak, kada je riječ o geografskim usporedbama, elementi kao što su – da ih spomenem samo nekoliko – domaći porezi, posebne značajke nacionalnog tržišta i afiniteti lokalnih potrošača mogu značajno utjecati na konačne cijene relevantnog proizvoda ili usluge ( 24 ). Kada je riječ o usporedbi između konkurenata, ne treba zanemariti da razlike u cijenama možda jednostavno odražavaju razliku u kvaliteti: skuplji proizvod je možda objektivno kvalitetniji (ili se samo takvim smatra).

41.

Naposljetku, kada je riječ o vremenskoj usporedbi, potrebno je imati na umu činjenicu da se promjene čimbenika koje mogu utjecati na konačnu cijenu proizvoda ili usluge mogu na tržištu dogoditi prilično brzo. Ti se čimbenici mogu odnositi na legitimne poslovne strategije (primjerice, poduzetnik može odlučiti da će pokušati ući na novo tržište te neko vrijeme nuditi vrlo niske cijene, prihvaćajući tako minimalne); povećanje troškova (zbog vanjskih čimbenika kao što su promjene u lokalnom oporezivanju ili troškovi zajmova, ili zbog poslovnih odluka samog poduzetnika poput odluka o marketinškim kampanjama ili istraživanju i razvoju); ili čak na afinitete potrošača (primjerice, promjene u načinu na koji klijenti doživljavaju proizvod zbog novih marketinških strategija). Svi ti čimbenici mogu dovesti do (obično legitimnih) naglih i znatnih promjena u cijenama.

42.

Zbog tih ograničenja tijela za tržišno natjecanje i ekonomisti obično se slažu da utvrđivanje referentne cijene u slučaju mogućeg postojanja pretjeranih cijena nosi sa sobom visok rizik da uzrokuje i pogreške tipa I (ili lažno pozitivnih zaključaka: cijena se pogrešno smatra višom od konkurentne cijene) i pogreške tipa II (ili lažno negativnih zaključaka: za cijenu se pogrešno smatra da nije viša od konkurentne cijene) ( 25 ).

43.

Stoga, u nedostatku općeprimjenjivog testa i s obzirom na ograničenja koja su svojstvena svim postojećim metodama, smatram ključnim da tijela za tržišno natjecanje, kako bi se izbjegli (ili, točnije, minimizirali) rizici od pogrešaka, nastoje slučajeve razmatrati kombiniranjem nekoliko metoda od onih koje su prihvaćene u standardnoj ekonomskoj doktrini i koje se čine prikladnima i dostupnima u dotičnoj situaciji. Čini mi se da toj svrsi mogu poslužiti metode iz sudske prakse Suda (opisane u točkama 18. i 19. ovog mišljenja) ( 26 ).

44.

Odluka o kombiniranju nekoliko metoda je zapravo pristup kojim se koristilo nekoliko tijela za tržišno natjecanje diljem svijeta: primjerice, UK Office of Fair Trading (OFT) to je učinio u predmetu Napp ( 27 ). Ta je odluka također u skladu s prijedlozima koji su izneseni na međunarodnim raspravnim forumima tih tijela ( 28 ) kao i u suvremenoj ekonomskoj literaturi ( 29 ).

45.

Točno je da je takav pristup kritiziran jer kombinirana primjena nekoliko nepreciznih metodologija, čak i ako poluči međusobno dosljedne rezultate, ne mora uvijek dovesti do pouzdanijeg zaključka ( 30 ). Točno je da se nedos jedne metode ne ispravljaju nužno primjenom druge, jednako manjkave, metode. Međutim, ako se metode primijene neovisno jedna o drugoj, određeno ograničenje svojstveno jednoj od njih neće utjecati na rezultate dobivene uporabom drugih metoda. Stoga se, pod uvjetom da upotrijebljene metodologije nisu same po sebi pogrešne i da su sve strogo i objektivno primijenjene, poklapanje rezultata može smatrati indikatorom moguće referentne cijene u danom predmetu.

46.

Međutim, mogući su slučajevi u kojima je dostupna ili prikladna samo jedna od tih metoda za utvrđivanje referentne cijene. U takvim slučajevima smatram da je iznimno važno da tijelo razmotri druge indikatore koji mogu potkrijepiti ili dovesti u pitanje rezultat te metode.

47.

Čini mi se da su relevantni sljedeći indikatori.

48.

Kao prvo, cijenu nije moguće lako odrediti u visini koja je znatno viša od konkurentne razine ako tržište nije zaštićeno čvrstim preprekama ulasku ili širenju. U suprotnom, tržište bi se načelno, kako je gore navedeno, sāmo trebalo korigirati u kratkom ili srednjem roku: visoke cijene obično privlače nove poduzetnike na tržište ili potiču postojeće da se prošire. Zbog tog sam razloga – kako je navedeno na početku ovog mišljenja – uvjeren da nepravedne cijene u smislu članka 102. UFEU‑a mogu postojati samo na reguliranim tržištima, na kojima javna tijela provode određeni oblik nadzora nad količinom ponude i na kojima je, posljedično, prostor za slobodno i otvoreno tržišno natjecanje smanjen. Očito, što su prepreke koje zakonodavac postavi više i dugotrajnije, to poduzetnik u vladajućem položaju može u većoj mjeri iskorištavati svoju tržišnu snagu.

49.

Kao drugo, cijena koja značajno odstupa od konkurentne cijene vjerojatnije će se pojaviti na tržištima na kojima postoji sektorski regulator, kojemu može biti povjerena dužnost, među ostalim, određivanja ili nadziranja cijena koje naplaćuju poduzetnici aktivni u tom sektoru. Sektorska tijela su očito kompetentnija od tijela za zaštitu tržišnog natjecanja za nadziranje cijena i, po potrebi, poduzimanje mjera za ispravljanje mogućih zlouporaba ( 31 ). Stoga se čini da bi povrede tržišnog natjecanja u tim situacijama uglavnom trebale biti ograničene na slučajeve pogrešaka ili, općenitije, na regulatorne propuste: slučajeve u kojima je sektorsko tijelo trebalo intervenirati, ali – pogrešno – nije to učinilo.

50.

Kao treće, čini se da poduzetnik s tržišnom snagom ima manju mogućnost iskorištavanja svojeg položaja kada pregovara sa snažnim kupcima. Primjerice, kada je riječ o odobrenjima za upotrebu glazbenih djela zaštićenih autorskim pravom, pregovarački položaj manjih prodavaonica vjerojatno će se razlikovati od položaja međunarodnih platformi (kao što je Spotify) ili skupina velikih i sofisticiranih poduzetnika (kao što su veliki studiji u Hollywoodu). Veličina i financijska snaga poduzetnika (ili skupine poduzetnika) doista može imati značajan utjecaj u pregovorima. Međutim, u tom kontekstu od velike važnosti može biti i mjera u kojoj licencirani proizvodi predstavljaju važan (ili čak neophodan) element klijentovog poslovanja.

51.

Dakako, i drugi čimbenici mogu biti relevantni, ovisno o konkretnim okolnostima svakog pojedinog slučaja.

52.

Za zaključak o ovom pitanju čini mi se važnim iznijeti sljedeća zapažanja. Kao prvo, podsjećam da je tijelo za tržišno natjecanje to koje mora dokazati povredu pravila Unije o tržišnom natjecanju ( 32 ). Kao drugo, u skladu s ustaljenom sudskom praksom, načelo poput pretpostavke nedužnosti primjenjuje se na poduzetnike koji su bili predmet istraga zbog mogućih povreda pravila Unije o tržišnom natjecanju ( 33 ).

53.

Iz toga proizlazi, po mojemu mišljenju, da mogući nedostatak pouzdanih podataka ili složenost radnji koje je potrebno izvršiti za izračun (ili potvrdu) referentne cijene ne može opravdati nepotpunu, površnu ili dvojbenu analizu od strane tijela za tržišno natjecanje. Drugim riječima, poteškoće s kojima se tijelo suočavalo prilikom provedbe ocjene ne smiju ići na štetu poduzetnika koji je predmet istrage.

54.

Neovisno o konkretnim okolnostima određenog slučaja, primijenjena(e) metoda(e) i drugi razmatrani indikator(i) mora(ju) tijelu pružiti dovoljno potpun i pouzdan skup elemenata koji ukazuju na isto: postojanje razlike ( 34 ) između (hipotetske) referentne cijene i (stvarne) cijene koju naplaćuje dotični poduzetnik u vladajućem položaju.

55.

S obzirom na navedeno, sada ću razmotriti specifične aspekte predmeta o kojem je riječ u glavnom postupku.

56.

U pobijanoj odluci Vijeće za tržišno natjecanje odlučilo je usporediti tarife AKKA/LAA‑e s onima sličnih tijela koja djeluju na drugim geografskim tržištima. Sud koji je uputio zahtjev pita je li ta metoda u ovom predmetu bila prikladna i dostatna.

57.

Kako je navedeno u točkama 19. i 23. ovog mišljenja, Sud je metodu geografske usporedbe načelno priznao kao valjanu. Osim toga, prihvaćena je i u predmetima koji su se odnosili upravo na postupanje udruga za kolektivno ostvarivanje prava.

58.

Stoga se slažem s njemačkom, španjolskom, latvijskom i nizozemskom vladom te Komisijom da geografska usporedba cijena koje za istu uslugu predviđaju različita tijela u različitim državama članicama može, u situaciji poput one iz glavnog predmeta ( 35 ), biti prikladna metoda za određivanje referentne cijene za potrebe članka 102. UFEU‑a.

59.

To, dakako, vrijedi samo ako je tijelo pravilno primijenilo tu metodu.

60.

Očito je da na pitanje je li određena metoda pravilno primijenjena u konkretnom slučaju moraju, načelno, odgovoriti nadležni nacionalni sudovi. Međutim, Sud može, kada je to moguće, tim sudovima pružiti smjernice kako bi mogli pravilno i dosljedno protumačiti i primijeniti članak 102. UFEU‑a.

61.

U tom pogledu smatram da tijelo treba prvo odabrati referentne države članice na temelju objektivnih, prikladnih i provjerljivih kriterija.

62.

Sud koji je uputio zahtjev navodi da je Vijeće za tržišno natjecanje izabralo susjedne države Litvu i Estoniju zato što su relativno slične Latviji u pogledu navika potrošača, gospodarstva i dobrobiti građana (bruto domaći proizvod), a dijele i istu povijesnu i kulturnu baštinu.

63.

Nasuprot AKKA/LAA‑inom stajalištu, smatram da su ti kriteriji objektivni i provjerljivi. Osim toga, čine se relevantnima jer im je namjera osigurati da tržišta budu homogena i u smislu potražnje i u smislu ponude. U tom je kontekstu ključno uzeti u obzir sljedeća dva čimbenika koja, po mojemu mišljenju, mogu utjecati na ekonomsku vrijednost usluge koju pruža AKKA/LAA: (i) mogućnost i spremnost AKKA/LAA‑inih klijenata da plate dobivenu uslugu; i (ii) ekonomska korist koju AKKA/LAA‑ini klijenti mogu ostvariti od te usluge kada oni sami isporučuju proizvode ili usluge vlastitim klijentima.

64.

Međutim, na sudu koji je uputio zahtjev je da provjeri jesu li navodne sličnosti između Latvije, s jedne strane, i Litve i Estonije, s druge, stvarne i doista relevantne za analizu koju je provelo Vijeće za tržišno natjecanje.

65.

Važno je istaknuti da taj sud mora osigurati i da nijedna druga država članica, unatoč tomu što nije susjedna zemlja ( 36 ), ne ispunjava kriterije koje je koristilo Vijeće za tržišno natjecanje. Drugim riječima, kako navodi njemačka vlada, Augstākā tiesa (Vrhovni sud, Latvija) mora provjeriti i da Vijeće za tržišno natjecanje nije određene zemlje proizvoljno isključilo ili, još gore, zato što podaci koje su dostavile nisu odgovarali njegovu stajalištu.

66.

U tom pogledu, sud koji je uputio zahtjev ističe da je Vijeće za tržišno natjecanje u svojoj odluci također razmotrilo, radi ilustracije, i tarife u drugim državama članicama (i pojedinačno i radi izračunavanja prosjeka na razini Unije), uzimajući u obzir indeks kupovne moći (PPP) izveden iz bruto domaćeg proizvoda. Čini se da rezultati te analize potvrđuju zaključke koji su doneseni na temelju proučavanja tržišta Litve i Estonije.

67.

To „povećanje” skupine zemalja s kojima se latvijsko tržište uspoređivalo od ključne je važnosti. Usporedba ograničena na samo dvije zemlje – koliko god da su homogene s Latvijom – možda neće pružiti pouzdane rezultate. Naime, kako ističe AKKA/LAA, svaki atipični čimbenik koji eventualno postoji na bilo kojem od tih dvaju tržišta imao bi osobito znatan učinak na izračune tijela za tržišno natjecanje. Smatram da uzorak zemalja s kojima se vrši usporedba mora biti što je moguće veći ( 37 ).

68.

Ipak, potrebno je objasniti svaku bitnu razliku između relevantne države članice i drugih država članica izabranih za usporedbu. Kako je gore navedeno, Sud je doista jasno istaknuo da je usporedba između zemalja moguća ako je dosljedna. Stoga sud koji je uputio zahtjev mora provjeriti jesu li izvršene prilagodbe koje su potrebne da bi se uzele u obzir razlike između različitih zemalja.

69.

Posljednje pitanje koje je potrebno razmotriti kako bi se sudu koji je uputio zahtjev dao odgovor jest je li metoda geografske usporedbe koju je Vijeće za tržišno natjecanje koristilo bila dostatna za potrebe određivanja referentne cijene.

70.

Još jednom ističem, i o tom pitanju mora odlučiti nacionalni sud. Međutim, kako bih sudu koji je uputio zahtjev pružio smjernice, navodim sljedeće.

71.

Sud koji je uputio zahtjev prvo treba provjeriti jesu li se uz geografsku usporedbu mogle primijeniti i alternativne metode određivanja referentne cijene. Podložno potvrdi od strane nacionalnog suda, dojma sam da određene druge metode vjerojatno nisu bile dostupne ili prikladne.

72.

Kao prvo, analiza odnosa troškova i cijene ne čini se mogućom u situaciji koja je bila predmet pobijane odluke (koliki je trošak skladanja glazbenog djela?) ( 38 ).

73.

Međutim, u tom kontekstu ističem da nizozemska vlada predlaže drugačiju vrstu analize, koja se umjesto toga usredotočuje na naknadu koju, na temelju AKKA/LAA‑inih tarifa, autori licenciranih djela stvarno dobivaju. U biti, nekoliko Unijinih direktiva sadržava odredbe koje se odnose upravo na naknadu koju nositelji autorskih prava trebaju dobiti za iskorištavanje svojih djela.

74.

Primjerice, članak 8. stavak 2. Direktive 92/100/EEZ ( 39 ) predviđa da korisnici moraju nositeljima autorskih prava platiti „pravičnu naknadu” ako se fonogram izdan u komercijalne svrhe ili umnoženi primjerak takva fonograma koristi za bežično radiodifuzijsko emitiranje ili za bilo kakvo priopćavanje javnosti. Sud je pojam „pravična naknada” protumačio na način da omogućuje „postizanje odgovarajuće ravnoteže između interesa umjetnika izvođača i proizvođača fonograma da ostvare naknadu za radiodifuziju određenog fonograma, i interesa trećih strana da mogu radiodifuzijski emitirati fonogram pod razumnim uvjetima”. Sud je također naveo da se pravičnost naknade prije svega „treba ocijeniti s obzirom na vrijednost te uporabe u trgovini” ( 40 ).

75.

Osim toga, člankom 16. stavkom 2. drugim podstavkom Direktive 2014/26/EU ( 41 ), koji se odnosi na odobrenja koja izdaju organizacije za kolektivno ostvarivanje prava, propisano je da „[n]ositelji prava dobivaju primjerenu naknadu za korištenje pravima” ( 42 ). Iako Direktiva 2014/26 u glavnom postupku nije primjenjiva ratione temporis, ona ipak može biti relevantna jer se pojam „primjerene naknade” čini sličnim pojmu „pravične naknade” iz Direktive 92/100. Po mišljenju nizozemske vlade, ne može se smatrati da tarife koje osiguravaju pravičnu ili primjerenu naknadu predstavljaju zlouporabu u smislu članka 102. UFEU‑a.

76.

Pristup nizozemske vlade doista se čini privlačnim: ako su nepravedne cijene one koje pretjerano iskorištavaju klijente u korist poduzetnika u vladajućem položaju, možda je logično zaključiti da tarife koje ne postižu pravednu ravnotežu između interesa nositelja autorskih prava i interesa klijenata mogu predstavljati povredu članka 102. UFEU‑a. Čini se da pristup koji je Sud zauzeo u presudi Kanal 5 donekle ide u prilog tom stajalištu ( 43 ).

77.

Ipak, nisam siguran podudaraju li se u potpunosti pravni okviri uspostavljeni direktivama 92/100 i 2014/26, s jedne strane, i člankom 102. UFEU‑a, s druge: imaju različite ciljeve i temelje se na različitim logikama. Direktivama se nastoje, među ostalim, autorima i izvođačima osigurati odgovarajući prihodi kako bi mogli nastaviti sa svojim kreativnim i umjetničkim radom ( 44 ). Nasuprot tomu, člankom 102. UFEU‑a nastoji se osigurati da poduzetnici u vladajućem položaju (uključujući udruge za kolektivno ostvarivanje prava) ne zlorabljuju svoju tržišnu snagu.

78.

U svakom slučaju, nisam siguran mogu li pojmovi kao što su „pravična” ili „primjerena” naknada biti od velike pomoći tijelu za tržišno natjecanje. Čine mi se jednako neodređenima kao i pojmovi „pretjeranih” ili „nepravednih” cijena.

79.

Kao drugo, budući da AKKA/LAA ima zakonski monopol, u Latviji ne postoje slične usluge konkurentskih poduzetnika koje bi se mogle upotrijebiti za usporedbu. Osim toga, AKKA/LAA ne djeluje izvan Latvije. Što se tiče usporedbe tarifa koje je AKKA/LAA naplaćivala u različitim razdobljima, nije jasno je li to moglo pružiti korisne referentne točke s obzirom na to da je Vijeće za tržišno natjecanje već utvrdilo da su i ranije tarife bile pretjerano visoke.

80.

Ipak, sud koji je uputio zahtjev mora provjeriti jesu li druge metode utvrđivanja referentne cijene koje su se teorijski mogle upotrijebiti zajedno s usporedbom između različitih država članica bile dostupne i prikladne. Taj sud također mora provjeriti jesu li rezultate do kojih je Vijeće za tržišno natjecanje došlo u pogledu referentnih tarifa podupirali dodatni indikatori.

81.

Na temelju navedenog, predlažem da Sud na sljedeći način odgovori na drugo pitanje: u situaciji poput one iz glavnog postupka, prikladno je, u načelu, izvršiti usporedbu između tarifa na tržištu o kojem je riječ i tarifa na drugim tržištima. Međutim, nacionalni sud mora provjeriti, s obzirom na sve relevantne okolnosti, je li ta usporedba, s jedne strane, pravilno provedena i je li, s druge strane, bila dostatna.

82.

Svojim trećim pitanjem sud koji je uputio zahtjev pita je li prikladno i dostatno koristiti indeks PPP prilikom usporedbe tarifa koje naplaćuju različite udruge za kolektivno ostvarivanje prava.

83.

Sud koji je uputio zahtjev objašnjava da je Vijeće za tržišno natjecanje, prilikom usporedbe tarifa koje je AKKA/LAA koristila u Latviji s tarifama u ostalih 19 država članica (odnosno, u državama članicama ne uključujući susjedne zemlje), upotrijebilo indeks PPP kako bi „prilagodilo” te tarife.

84.

Najprije bih ponovno podsjetio da je Sud, u presudama Tournier i Lucazeau i dr., naveo da je geografska usporedba tarifa moguća pod uvjetom da je „dosljedna” ( 45 ). Smatram da dosljednost usporedbe ne zahtijeva samo da dotični proizvodi i usluge budu isti ili veoma slični, nego i da gospodarski kontekst u kojem se ti proizvodi i usluge isporučuju bude općenito sličan.

85.

Međutim, ne može se osporiti da unutar Unije postoje znatne razlike u visini cijena, što znači da građani za isti proizvod ili usluge plaćaju različite cijene u različitim državama. Kupovna moć potrošača može se razlikovati i između država u kojima se koristi ista valuta.

86.

To je razlog zbog kojeg i ja, u skladu s argumentima njemačke, španjolske, latvijske i nizozemske vlade, smatram da indeks PPP može biti koristan instrument kako bi se osiguralo da usporedba tarifa koje se za istu uslugu naplaćuju u različitim zemljama bude homogena.

87.

Indeks PPP se zapravo redovito koristi u ekonomskim istraživanjima – među ostalim, i od strane tijela kao što su Eurostat, OECD ili Svjetska banka – kada je potrebno provesti usporedbu između zemalja u pogledu, primjerice, životnog standarda. U tu svrhu stope konverzije valuta s obzirom na PPP koriste se za konverziju ekonomskih indikatora iz nacionalne valute u umjetnu zajedničku valutu, koja se naziva standardom kupovne moći (PPS), a kojom se izjednačava kupovna moć različitih nacionalnih valuta te omogućuje provedba smislenih usporedbi između zemalja. Ti postupci na taj način omogućuju da se podaci koji se uspoređuju prilagode s obzirom na različite visine cijena koje postoje u različitim zemljama.

88.

Međutim, AKKA/LAA i Komisija prigovaraju da takav instrument može biti koristan samo u pogledu dijela tarifa koji udruge za kolektivno ostvarivanje prava zadrže, a ne i za dio tih tarifa koji predstavlja naknadu nositeljâ autorskih prava.

89.

Ne slažem se.

90.

Na troškove udruge za kolektivno ostvarivanje prava ne utječe samo gospodarsko stanje države u kojoj ona djeluje. Na mogućnost i, u određenoj mjeri, spremnost klijenata udruge za kolektivno ostvarivanje prava (u ovom predmetu, dućana), a time i njihovih vlastitih klijenata (u ovom predmetu, klijenata prodavaonica), utječu i životni standard građana te njihova kupovna moć. Vrlo jednostavno rečeno: ako 1 euro u jednoj državi ne vrijedi 1 euro u drugoj državi, to vrijedi neovisno o tome koristi li se taj novac za financiranje troškova udruge za kolektivno ostvarivanje prava ili za autorske naknade. Uostalom, ako je glavni cilj analize određivanje ekonomske vrijednosti određene transakcije, ta se ocjena ne može apstraktno provesti, nego se pritom nužno mora uzeti u obzir gospodarski i financijski kontekst u kojem se transakcija odvija.

91.

Stoga uporaba indeksa PPP može biti koristan instrument za sveobuhvatnu analizu tarifa koje primjenjuju udruge za kolektivno ostvarivanje prava. Nije potrebno praviti razliku između različitih dijelova tih tarifa.

92.

U skladu s tim zaključujem da tijelo, ako provodi geografsku usporedbu tarifa različitih udruga za kolektivno ostvarivanje prava, mora uzeti u obzir različite gospodarske situacije zemalja u kojima te udruge djeluju. Uporaba indeksa PPP čini se prikladnim instrumentom za to.

93.

Međutim, odgovor na pitanje je li taj instrument dostatan ovisi o tome jesu li u obzir uzeti i drugi čimbenici koji mogu utjecati na konačnu cijenu proizvoda ili usluge u određenoj zemlji. Doista, mogu postojati i drugi čimbenici – uključujući one koji nisu makroekonomski – koji mogu utjecati na strukturu potražnje u zemlji. Osobito, u predmetu poput onog iz glavnog postupka, u tom mi se pogledu ključnim čini pitanje mogu li, i u kojoj mjeri, klijenti udruga za kolektivno ostvarivanje prava (primjerice, prodavaonice) u određenoj zemlji proširiti svoje poslovne djelatnosti zbog javnog reproduciranja glazbe u svojim prostorima.

94.

U svakom slučaju, to su čimbenici koje je moguće razmotriti i u drugom koraku pravne analize predviđene sudskom praksom Suda. Na to ću se još osvrnuti kada budem razmatrao šesto prethodno pitanje.

95.

S obzirom na navedeno, na treće prethodno pitanje treba odgovoriti na način da uporaba indeksa PPP može biti prikladna prilikom usporedbe tarifa koje naplaćuju različite udruge za kolektivno ostvarivanje prava. Odgovor na pitanje je li taj instrument dostatan ovisi o tome jesu li u obzir uzeti i drugi čimbenici koji mogu utjecati na konačnu cijenu proizvoda ili usluge u određenoj zemlji.

96.

Svojim četvrtim pitanjem sud koji je uputio zahtjev želi doznati treba li, u situaciji poput one iz glavnog postupka, usporedbu tarifa koje naplaćuju različite udruge za kolektivno ostvarivanje prava provesti za svaki pojedini segment tržišta ili u odnosu na prosječnu visinu tarifa.

97.

Po mojemu mišljenju, odgovor na ovo pitanje je prilično jednostavan.

98.

Odgovor na pitanje krši li se određenim ponašanjem jednog ili više poduzetnika članak 101. ili 102. UFEU‑a utvrđuje se razmatranjem relevantnog tržišta.

99.

Tako bi trebalo, pod pretpostavkom da je svaki pojedini segment tržišta (odnosno kategorija korisnika određena na temelju komercijalno iskorištavane površine) relevantno tržište proizvoda u smislu članka 102. UFEU‑a – što sud koji je uputio zahtjev treba provjeriti – usporedbu tarifa koje naplaćuju različite udruge za kolektivno ostvarivanje prava provesti za svaki pojedini segment tržišta.

100.

Svojim petim pitanjem sud koji je uputio zahtjev traži smjernice o okolnostima u kojima se razlika u cijeni može smatrati pretjeranom u skladu s člankom 102. drugim stavkom točkom (a) UFEU‑a.

101.

Za početak valja podsjetiti na ekonomsko shvaćanje zlouporabe putem određivanja nepravednih cijena: kada poduzetnik u vladajućem položaju primijeni cijene koje su više od konkurentnih, dolazi do neučinkovite raspodjele sredstava te se smanjuje dobrobit potrošača (dio te dobrobiti prenosi se na poduzetnika u vladajućem položaju, dok se dio jednostavno izgubi). Stoga, iz teorijske perspektive, svako odstupanje od konkurentne cijene na reguliranom tržištu može opravdati intervenciju tijelâ za tržišno natjecanje. Naime, svaka razlika između referentne cijene i stvarne cijene podrazumijeva određeno smanjenje dobrobiti potrošača do kojeg ne bi došlo da je na tržištu postojalo tržišno natjecanje.

102.

Međutim, takav pristup ne bi tijelu za tržišno natjecanje bio ni realističan ni preporučljiv.

103.

Kao prvo, kako je objašnjeno u točkama 36. do 42. ovog mišljenja, izračunavanje referentne cijene prilično je složena i nesigurna zadaća. Ako bi tijelo za tržišno natjecanje interveniralo u pogledu svih – koliko god malih – razlika između tih dviju cijena, rizik od donošenja lažno pozitivnih zaključaka bio bi jednostavno previsok. To nije problem samo zato što bi se odgovornom poduzetniku mogla izreći visoka novčana kazna, nego i zato što bi se time zabranilo i neutralno ponašanje ili možda i ponašanje koje pogoduje tržišnom natjecanju. U tom pogledu, pravilno se tvrdilo da pogreške tipa I u odlukama iz područja tržišnog natjecanja koje se odnose na jednostrane radnje stvaraju udruzi za kolektivno ostvarivanje prava puno veći trošak nego pogreške tipa II: „gospodarski sustav korigira monopole lakše nego sudske pogreške […] Praksa koja je jednom osuđena vjerojatno će takvom i ostati, bez obzira na njezine prednosti. Monopolistička praksa koja je pogrešno dopuštena ustupit će mjesto tržišnom natjecanju jer više cijene monopolista privlače konkurenciju” ( 46 ).

104.

Kao drugo, zbog tih poteškoća i nesigurnosti, treba priznati i da poduzetniku u vladajućem položaju često može biti teško unaprijed procijeniti, s dostatnim stupnjem vjerojatnosti, gdje se može povući granica između legitimne konkurentne cijene i zabranjene pretjerane cijene. Stoga se, zbog razloga pravne sigurnosti, taj prag ne smije odrediti preblizu referentnoj cijeni.

105.

Kao treće, strogi pristup bi od tijela za tržišno natjecanje u biti zahtijevao da postanu regulatori cijena koji bi morali neprekidno vršiti nadzor i intervencije na (potencijalno svim) reguliranim tržištima. Dakako, za razliku od sektorskih tijela, tijela za tržišno natjecanje nemaju ni sredstva ni znanje za to ( 47 ). Osim toga, smanjenje dobrobiti potrošača štokad je maleno i ne opravdava složenu, dugotrajnu i skupu intervenciju javnih tijela. Naime, način na koji potrošači reagiraju na povećanje cijene bitno se razlikuje od tržišta do tržišta te čak ni monopolist ne može cijene određivati neovisno o svojim klijentima ( 48 ). Stoga se visina štete koju visoke cijene uzrokuju potrošačima može razlikovati.

106.

Zato – u skladu s pristupom koji su zauzela relevantna tijela i sudovi, kako na razini Unije tako i na razini država članica, i pristupom kakav se predlaže u ekonomskoj literaturi – smatram da se cijena može smatrati pretjeranom u skladu s člankom 102. UFEU‑a samo ako su ispunjena dva uvjeta: mora biti znatno i stalno viša od referentne cijene.

107.

Što se tiče prvog aspekta, naglašavam da se ne treba svaka razlika u cijeni smatrati relevantnom za potrebe članka 102. UFEU‑a –to vrijedi samo za velika odstupanja. Sud je izričito podržao taj pristup: primjerice, u presudama Tournier i Lucazeau i dr., Sud je govorio o cijenama koje su „osjetno više” od onih s kojima se uspoređuju. To gledište ima široku potporu u ekonomskoj literaturi ( 49 ).

108.

Što se tiče drugog aspekta, činjenica da je cijena određenog proizvoda ili usluge povremeno viša od referentne cijene nije, po mojemu mišljenju, od velike važnosti. Postojanje razdoblja visokih cijena uz razdoblja niskih cijena u ekonomskoj se literaturi smatra „svojstvenim dobro uhodanom konkurentnom tržištu” ( 50 ). Stoga je, po mojemu mišljenju, mala vjerojatnost da će cijena koja se neprestano mijenja, i koja je samo povremeno viša od konkurentne, uzrokovati ozbiljne probleme u tržišnom natjecanju. Cijena može predstavljati zlouporabu u smislu članka 102. UFEU‑a samo ako ostane (ili je opetovano) viša od referentne cijene tijekom dugog razdoblja. U prilog tom pristupu ide presuda General Motors ( 51 ).

109.

Sve navedeno otvara pitanje: koliko znatna i stalna mora biti ta razlika da bi opravdala intervenciju na temelju članka 102. UFEU‑a?

110.

Na to pitanje nije nimalo jednostavno odgovoriti. Postojeća sudska praksa Suda u tom pogledu ne pruža naročito precizne smjernice. Osim toga, ni u praksi nacionalnih tijela i ekonomskoj literaturi nije moguće raspoznati jasne obrasce ( 52 ).

111.

To uopće nije iznenađujuće. Doista, kako njemačka vlada i Komisija navode, nemoguće je unaprijed i in abstracto odrediti precizne pragove koji bi bili primjenjivi na sve okolnosti. Određena razlika u cijeni može biti više ili manje znatna, u smislu članka 102. UFEU‑a, ovisno o dotičnom proizvodu ili usluzi i obilježjima tržišta.

112.

S tim u vezi dodao bih samo sljedeće dvije stvari. S jedne strane, tijelo treba na temelju članka 102. UFEU‑a intervenirati samo kada je sigurno da je, neovisno o ograničenjima i nesigurnostima u vezi izračunâ referentne cijene, razlika između te cijene i stvarne cijene tolika da nema gotovo nikakvih sumnji u to da potonja predstavlja zlouporabu. S druge strane, što je razlika između referentne i stvarne cijene veća, i što je dulje razdoblje tijekom kojeg se ta visoka cijena primjenjuje, to bi tijelu trebalo biti jednostavnije da zadovolji svoj teret dokaza ( 53 ).

113.

Stoga odgovor na peto pitanje treba biti sljedeći: samo se za cijene koje su znatno i stalno više od referentne cijene može smatrati da se njima krši članak 102. UFEU‑a.

114.

Svojim šestim pitanjem sud koji je uputio zahtjev pita na koji način mogu udruge za kolektivno ostvarivanje prava dokazati da su tarife koje naplaćuju pravedne.

115.

U biti, tim se pitanjem Sud poziva da pruži dodatna objašnjenja drugog koraka pravne analize koju zahtijeva članak 102. drugi stavak točka (a) UFEU‑a.

116.

Kako je gore navedeno, činjenica da između referentne i stvarne cijene postoji odstupanje – čak i veliko – nije dovoljna da bi se potonja cijena automatski smatrala nepravednom u smislu članka 102. UFEU‑a niti da opravda intervenciju na temelju te odredbe.

117.

Visoke cijene obično ne predstavljaju zlouporabu same po sebi. Naprotiv, imaju važnu funkciju u tržišnom natjecanju. Kako je vrhovni sud SAD‑a istaknuo u predmetu Trinko: „ne samo da puko […] naplaćivanje monopolističkih cijena nije nezakonito; ono je važan element sustava slobodnog tržišta. Mogućnost naplaćivanja monopolističkih cijena u biti potiče – barem kratkoročno – „poduzetnički duh”; potiče poduzetnike da riskiraju, čime se pospješuje inovativnost i gospodarski rast. Kako bi se očuvala motivacija za stvaranje inovacija, monopol se ne smatra nezakonitim osim ako je popraćen protutržišnim ponašanjem” ( 54 ).

118.

Stoga drugi korak analize mora biti usredotočen na ponašanje poduzetnika u vladajućem položaju i njegove gospodarske motive. Osobito, vrlo su bitni objektivni razlozi na kojima se temelji njegova cjenovna politika.

119.

Sud je u presudi United Brands, i u kasnijoj sudskoj praksi, pojasnio da cijena može biti nepravedna „sama po sebi ili u usporedbi s konkurentskim proizvodima” ( 55 ).

120.

Koji su razlozi za te alternativne uvjete ( 56 )?

121.

Prvi od tih dvaju uvjeta (cijena koja je sama po sebi nepravedna) odnosi se na slučajeve u kojima se nepravednost cijene može odrediti a da nije potrebna usporedba sa sličnim ili konkurentskim proizvodima. Iznimno visoka cijena sama po sebi upućuje na zlouporabu.

122.

Takve mogu biti, primjerice, cijene koje se naplaćuju klijentima koji zauzvrat ne dobivaju nikakav proizvod ili uslugu. Primjerice, Sud je u presudi Merci Convenzionali Porto di Genova zaključio da se (sadašnjem) članku 102. UFEU‑a protivilo nacionalno zakonodavstvo koje je poduzetnika kojemu su dodijeljena posebna prava poticalo da, među ostalim, zahtijeva isplatu za usluge koje nisu zatražene ( 57 ). Slično tomu, Sud je u presudi Grüne Punkt potvrdio Komisijinu odluku kojom je utvrđeno da ovlast poduzetnika u vladajućem položaju da od svojih ugovornih partnera zahtijeva isplate za usluge koje nije pružio predstavlja povredu (sadašnjeg) članka 102. UFEU‑a ( 58 ).

123.

O takvim se cijenama radi i u situacijama u kojima poduzetnik u vladajućem položaju odredi osobito visoku cijenu zato što zapravo nije zainteresiran za prodaju dotičnog proizvoda ili usluge nego namjerava ostvariti drugi, protutržišni, cilj. Primjer takve situacije bio je u predmetima General Motors i British Leyland ( 59 ). U tim predmetima poduzetnici u vladajućem položaju (proizvođači automobila) odredili su veoma visoke cijene za provedbu tehničkih pregleda i izdavanje potvrda o ispravnosti vozila. Sud je u presudama objasnio da su to činili jer su htjeli ograničiti usporedni uvoz u Ujedinjenu Kraljevinu tako da neutraliziraju povoljnije cijene u drugim područjima tadašnje Zajednice. Očito je da nije postojala nikakva razumna veza između cijena koje su proizvođači automobila naplaćivali i količine i kvalitete usluga koje su pružane uvoznicima.

124.

Drugi od tih uvjeta (cijena koja je nepravedna u usporedbi s konkurentskim proizvodima) često služi za „provjeru razumnosti” ocjene koja je provedena u vezi s referentnom cijenom: mogu postojati relevantni čimbenici koji su u tom kontekstu zanemareni ili svjesno nisu uzeti u obzir jer ih nije bilo moguće jednostavno kvantificirati u financijskom smislu.

125.

Doista, mogu postojati razni razlozi – vjerojatno legitimni – zbog kojih poduzetnik određenom proizvodu ili usluzi može predvidjeti cijenu koja će biti viša od one koju je tijelo izračunalo kao (hipotetsku) konkurentnu cijenu. To znači da cijena koju poduzetnik u vladajućem položaju primjenjuje, čak i ako bi na tržištu postojalo natjecanje, možda i dalje ne bi odgovarala referentnoj cijeni ako proizvodi ili usluge tog poduzetnika imaju veću ekonomsku vrijednost.

126.

Ti razlozi za višu cijenu mogu se odnositi, osobito, na proizvodnju i prodaju dotičnog proizvoda ili usluge, ali i na potražnju potrošača za tim proizvodom ili uslugom.

127.

Što se tiče prvog aspekta, naglašavam da poduzetnik u vladajućem položaju može imati veće troškove proizvodnje i prodaje svojeg dotičnog proizvoda ili usluge nego drugi poduzetnici koji nisu u vladajućem položaju i koji djeluju na drugim tržištima proizvoda ili geografskim tržištima. Tijelo ne treba uzeti u obzir samo izravne i neizravne troškove proizvodnje dotičnog proizvoda ili usluge i troškove kapitala, nego i sve druge troškove (uključujući, primjerice, troškove oglašavanja, istraživanja i razvoja itd.) ( 60 ). Čak i ako poduzetnik u vladajućem položaju ne može svoje više cijene jednostavno opravdati potencijalno neučinkovitom ili neekonomičnom strukturom troškova ( 61 ), stvarni troškovi tog poduzetnika očito su od ključne važnosti u tom pogledu. Neke vrste troškova određenog poduzetnika možda neće odmah biti očite ili ih nije moguće jednostavno povezati s isporukom određenog proizvoda ili usluge (primjerice, neuspješno istraživanje i razvoj) ( 62 ), ali ih se svejedno ne smije zanemariti. Drugačijim bi se pristupom stvorio rizik od smanjivanja ulaganja i inovacija.

128.

Što se tiče drugog aspekta, istaknuo bih da ekonomska vrijednost proizvoda ili usluge poduzetnika u vladajućem položaju može, u očima klijenata, biti viša od referentne cijene. I za to mogu postojati brojni razlozi: primjerice, dotični proizvod ili usluga može biti kvalitetniji (ili se možda, zbog razloga povezanih s oglašavanjem ili ulaganjem u brendiranje, samo takvim smatra). Klijenti (ili određene skupine klijenata) mogu neke značajke proizvoda ili usluge smatrati osobito vrijednima, unatoč činjenici da se to ne odražava na troškovnoj strani. U takvim slučajevima dodatne pogodnosti ili prednosti za klijente opravdavaju veću razliku između cijene i troškova ( 63 ). U tom kontekstu čini se da Komisijina praksa slijedi taj pristup ( 64 ).

129.

Međutim, dodao bih, u pogledu situacije iz glavnog postupka, da se ključnim čini sljedeće pitanje: potražnja AKKA/LAA‑inih klijenata, kao što su prodavaonice i drugi slični poduzetnici, za odobrenjima izravno ovisi o ekonomskoj koristi koju mogu ostvariti na temelju tih odobrenja. Stoga bi se više tarife u Latviji mogle opravdati ako bi se dokazalo da je korist koju AKKA/LAA‑ini klijenti ostvaruju reproduciranjem glazbe veća od one koju iste vrste klijenata ostvaruju u drugim zemljama. Primjerice, ne može se isključiti da, zbog drugačijih navika kupaca i kulturnih tradicija, prodavaonice i druge poslovne djelatnosti u nekim zemljama mogu svoje poslovanje zbog javnog izvođenja glazbe u svojim prostorima pospješiti više nego što je to slučaj u drugim zemljama. U tim okolnostima ekonomska vrijednost odobrenja koja izdaje udruga za kolektivno ostvarivanje prava bila bi, dakako, viša u prvonavedenim zemljama nego u potonjima.

130.

Priznajem da takav aspekt možda ne bi bilo lako istražiti. Zato se drugi indikatori (poput kupovne moći građana ili bruto domaći proizvod zemalja) često koriste za određivanje jesu li i u kojoj mjeri dvije ili više zemalja usporedive s obzirom na gospodarsku situaciju.

131.

Zaključno, za visoku cijenu koju naplaćuje poduzetnik u vladajućem položaju može se smatrati da predstavlja zlouporabu u smislu članka 102. UFEU‑a samo kada se ta cijena ne može racionalno ekonomski objasniti, osim pukom mogućnošću i spremnošću tog poduzetnika da koristi svoju tržišnu snagu čak i kada to predstavlja zlouporabu.

132.

Prije nego što donesem konačan zaključak o ovom predmetu, potrebno je razmotriti još jedno pitanje. Analiza u dva koraka koja je predviđena u sudskoj praksi Suda u pogledu povreda članka 102. drugog stavka točke (a) ima i postupovni aspekt.

133.

Naime, kako je navedeno u točki 23. ovog mišljenja, Sud je više puta istaknuo da, kada se utvrdi da cijena pretjerano odstupa od referentne cijene, „dotični poduzetnik mora to odstupanje opravdati na temelju objektivnih razlika” između uspoređenih proizvoda ili usluga ( 65 ).

134.

Smatram da taj navod Suda treba tumačiti s obzirom na ustaljenu sudsku praksu u skladu s kojom poduzetnici u vladajućem položaju, iako tijela moraju zadovoljiti svoj teret dokazivanja da su ispunjeni svi uvjeti za utvrđenje postojanja povrede članka 102. UFEU‑a ( 66 ), moraju imati mogućnost pružanja objektivnog opravdanja za svoje ponašanje ( 67 ).

135.

Stoga, nakon što tijelo utvrdi da između stvarne i referentne cijene postoji pretjerano odstupanje, dotični poduzetnik mora tijelu pružiti moguća opravdanja za (stvarnu ili navodnu) višu cijenu.

136.

To je razumno: istražno tijelo često ne raspolaže s informacijama koje su potrebne za ocjenu odražava li cijena koja se čini višom od konkurentne u stvarnosti tek višu vrijednost odnosne transakcije. Takve se informacije mogu odnositi, među ostalim, na troškovnu strukturu poduzetnika u vladajućem položaju, njegovu cjenovnu politiku, strukturu potražnje na relevantnom tržištu itd.

137.

Prije nego što odluči o mogućoj nepravednosti cijene, tijelo mora pažljivo i nepristrano razmotriti čimbenike koje dotični poduzetnik iznese.

138.

U ovom predmetu to znači da je, kao prvo, Vijeće za tržišno natjecanje moralo u dovoljnoj mjeri dokazati da su AKKA/LAA‑ine tarife bile znatno više od konkurentne cijene. U tu svrhu to je tijelo, u okviru objektivne i detaljne istrage, trebalo uzeti u obzir sve relevantne činjenice kako bi utvrdilo pravilnu referentnu cijenu.

139.

Nakon toga je AKKA/LAA morala dokazati da su njezine tarife bile pravedne, unatoč činjenici da su bile više od referentne cijene koju je odredilo Vijeće za tržišno natjecanje. AKKA/LAA je mogla, primjerice, istaknuti relevantne čimbenike koje je Vijeće za tržišno natjecanje pogrešno previdjelo pri izračunavanju referentne cijene; ili u svakom slučaju dokazati da je ekonomska vrijednost usluga pruženih njegovim klijentima bila veća od vrijednosti takvih usluga koje su pružala slična tijela u drugim državama članicama.

140.

Zaključno, predlažem da se na šesto pitanje odgovori na način da poduzetnik u vladajućem položaju može pravednost svojih cijena dokazati na temelju, osobito, viših troškova proizvodnje i prodaje ili, općenitije, na temelju veće ekonomske vrijednosti isporučenog proizvoda ili usluge.

141.

Svojim sedmim pitanjem sud koji je uputio zahtjev pita treba li, u svrhu određivanja novčane kazne koju treba izreći udruzi za kolektivno ostvarivanje prava zbog povrede pravila Unije o tržišnom natjecanju, iz prometa tog tijela isključiti naknade plaćene autorima.

142.

U vezi s tim pitanjem slažem se sa španjolskom vladom i Komisijom: ne vidim nijedan razlog zbog kojeg bi naknadu plaćenu autorima trebalo isključiti iz prometa koji se koristi kao osnova za izračun novčane kazne koja se izriče udruzi za kolektivno ostvarivanje prava.

143.

Sud je u nekoliko presuda, i nedavno u presudi OSA ( 68 ), naveo da se udruge za kolektivno ostvarivanje prava trebaju smatrati poduzetnicima u smislu pravila Unije o tržišnom natjecanju. Za te poduzetnike „ukupni promet” – o kojem se govori, među ostalim, u članku 23. stavku 2. Uredbe br. 1/2003 i Komisijinim smjernicama ( 69 ) – uključuje dio tarifa koji odgovara autorskim naknadama. Irelevantno je to što se taj dio kasnije isplaćuje autorima. U tom smislu naknada plaćena autorima mogla bi se smatrati „troškom” udruge za kolektivno ostvarivanje prava.

144.

Naposljetku, ako bi se smatralo da je relevantni promet ograničen samo na dio prihoda koji udruga za kolektivno ostvarivanje prava može zadržati, novčana kazna bila bi relativno niska. To bi moglo izazvati sumnje glede toga bi li ta novčana kazna bila dovoljno odvraćajuća, proporcionalna s obzirom na štetu uzrokovanu potrošačima i pravedna u usporedbi s novčanim kaznama koje su izrečene drugim poduzetnicima koji su počinili slične povrede Unijinih pravila o tržišnom natjecanju.

145.

Zaključno, predlažem da Sud na prethodna pitanja koja je uputio Augstākā tiesa (Vrhovni sud, Latvija) odgovori na sljedeći način: