1. 

Sud je već razvio opsežnu sudsku praksu u vezi sa zaštićenim oznakama izvornosti (ZOI) i zaštićenim oznakama zemljopisnog podrijetla (ZOZP). Ova će mu žalba omogućiti da je primijeni na spor između ZOI‑ja za vina i žiga Unije koji je, prema navodima nositelja ZOI‑ja, neopravdano upotrijebio zemljopisni naziv svojstven ZOI‑ju Porto/Port ( 2 ).

2. 

Konkretno, u glavnom predmetu došlo je do spora između Instituto dos Vinhos do Douro e do Porto, IP (u daljnjem tekstu: IVDP) i Ureda za usklađivanje na unutarnjem tržištu (žigovi i dizajni) (OHIM, sada Ured Europske unije za intelektualno vlasništvo (EUIPO)). Nakon registracije razlikovnog znaka „Port Charlotte” kao žiga Unije za označivanje viskija, EUIPO je odbio zahtjev IVDP‑a za proglašavanje tog žiga ništavim.

3. 

Opći sud ( 3 ) je djelomično prihvatio tužbu IVDP‑a protiv odluke EUIPO‑a, što je dovelo do dvostrukog žalbenog zahtjeva: (a) prema mišljenju EUIPO‑a, pobijanom se presudom pogrešno priznaje da je zaštita ZOI‑ja također uređena nacionalnom pravom (u ovom slučaju, portugalskim) i (b) prema mišljenju IVDP‑a, Opći sud je počinio pogrešku koja se tiče prava prihvativši stajalište EUIPO‑a koje ide u prilog usklađenosti žiga „Port Charlotte” s ZOI‑jem Porto/Port.

4.

Članak 8. stavak 4. određuje:

„Na temelju prigovora nositelja neregistriranog žiga ili nekog drugog znaka koji se rabi u trgovačkom prometu i čija važnost nije samo lokalnog karaktera, žig za koji je podnesena prijava neće se registrirati kad i u opsegu u kojem, sukladno zakonodavstvu Zajednice ili pravnom propisu države članice koji se primjenjuje na taj znak:

5.

Članak 53. predviđa sljedeće:

„1.   Žig Zajednice proglašava se ništavim na zahtjev podnesen Uredu ili na protutužbu podnesenu u postupku zbog povrede:

[…]

[…]”.

6.

Članak 118.b, „Definicije”, stavak 1. predviđa sljedeće:

„1.   za potrebe ovog pododjeljka, primjenjuju se sljedeći pojmovi:

7.

Stavci 6. i 7. članaka 118.f, naslovljenog „Prethodni nacionalni postupak”, predviđaju sljedeće:

„6.   Države članice trebaju donijeti zakone i druge propise do 1. kolovoza 2009. kako bi se uskladile s ovim člankom.

7.   Ako država članica nema nacionalno zakonodavstv[o] o zaštiti oznaka izvornosti i oznaka zemljopisnog podrijetla, ona može, ali samo u prijelaznom razdoblju, dodijeliti zaštitu nazivu u skladu s izrazima iz ovog pododjeljka na nacionalnoj razini, pri čemu zaštita započinje danom podnošenja zahtjeva Komisiji. Ta prijelazna nacionalna zaštita treba prestati na dan kad je donesena odluka o registraciji ili o odbijanju u skladu s ovim pododjeljkom.”

8.

Stavak 1. članka 118.l, naslovljenog „Odnos prema žigovima”, glasi kako slijedi:

„Ako je oznaka izvornosti ili oznaka zemljopisnog podrijetla zaštićena u skladu s ovom Uredbom, registracija žiga koji odgovara jednoj od situacija iz članka 118.m stavka 2. i odnosi se na proizvod razvrstan u jednu od kategorija iz Priloga XI.b odbija se ako je zahtjev za registraciju žiga podnesen nakon datuma podnošenja zahtjeva zaštitu oznake izvornosti ili oznake zemljopisnog podrijetla Komisiji i ako je oznaka izvornosti ili oznaka zemljopisnog podrijetla nakon toga bila zaštićena.

Žigovi koji su registrirani u suprotnosti s prvim podstavkom trebaju se proglasiti ništavnima.”

9.

Članak 118.m, naslovljen „Zaštita”, u svojim stavcima 1., 2. i 3. određuje sljedeće:

„1.   Zaštićene oznake izvornosti i zaštićene oznake zemljopisnog podrijetla smije upotrebljavati svaki gospodarski subjekt koji trguje vinom koje je proizvedeno u skladu s odgovarajućom specifikacijom proizvoda.

2.   Zaštićene oznake izvornosti i zaštićene oznake zemljopisnog podrijetla kao i vina koja nose ta zaštićena imena u skladu sa specifikacijom proizvoda zaštićeni su od:

3.   Zaštićene oznake izvornosti i zaštićene oznake zemljopisnog podrijetla ne mogu u Zajednici postati generičke u smislu članka 118.k stavka 1.”

10.

Članak 118.n, naslovljen „Registar”, utvrđuje sljedeće:

„Komisija uspostavlja i vodi elektronički registar zaštićenih oznaka izvornosti i zaštićenih oznaka zemljopisnog podrijetla za vino, koji je dostupan javnosti.”

11.

Članak 118.s, naslovljen „Postojeći zaštićeni nazivi vina”, utvrđuje sljedeće:

„1.   Nazivi vina koji su zaštićeni u skladu s člancima 51. i 54. Uredbe (EZ) br. 1493/1999 i člankom 28. Uredbe Komisije (EZ) br. 753/2002 od 29. travnja 2002. o utvrđivanju određenih pravila za primjenu Uredbe Vijeća (EZ) br. 1493/1999 [od 17. svibnja 1999. o zajedničkom uređenju tržišta vina (SL 1999., L 179, str. 1.)] u pogledu opisa, označivanja, prezentiranja i zaštite određenih proizvoda u sektoru vina automatski su zaštićeni i na temelju ove Uredbe. Komisija ih uvrštava u registar predviđen člankom 118.n ove Uredbe.

2.   Za postojeće zaštićene nazive vina iz stavka 1., države članice dostavljaju Komisiji:

3.   Nazivi vina iz stavka 1. za koje se do 31. prosinca 2011. ne dostave podaci iz stavka 2., gube zaštitu na temelju ove Uredbe. Komisija poduzima odgovarajuću formalnu mjeru i uklanja te nazive iz registra predviđenog člankom 118.n.

4.   Članak 118.r ne primjenjuje se na postojeće zaštićene nazive vina iz stavka 1.

Komisija može do 31. prosinca 2014., samoinicijativno i u skladu s postupkom iz članka 195. stavka 4., donijeti odluku o poništenju zaštite postojećih zaštićenih naziva vina iz stavka 1. ako ne ispunjavaju uvjete iz članka 118.b.

[…]”

12.

Članak 120.d, naslovljen „Stroža pravila koja određuju države članice”, nalaže sljedeće:

„Države članice smiju ograničiti ili isključiti uporabu određenih enoloških postupaka i propisati stroža ograničenja za vina koja su dopuštena prema zakonodavstvu Zajednice, a koja se proizvode na njihovom području, radi boljeg očuvanja značajnih karakteristika vina koja nose zaštićenu oznaku izvornosti ili zaštićenu oznaku zemljopisnog podrijetla te pjenušavih vina i likerskih vina.

Države članice o tim ograničenjima i isključenjima trebaju obavijestiti Komisiju, koja o njima obavještava ostale države članice.”

13.

Iz točaka 1. do 15. pobijane presude proizlazi da je društvo Bruichladdich Distillery Co. Ltd. (u daljnjem tekstu: Bruichladdich) 27. listopada 2006. podnijelo prijavu za registraciju žiga Zajednice „Port Charlotte” za proizvode iz razreda 33. („Alkoholna pića”) u smislu Nicanskog sporazuma ( 6 ).

14.

Žig je registriran 18. listopada 2007. pod brojem 5421474 i objavljen u Glasniku žigova Zajednice br. 60/2007 od 29. listopada 2007.

15.

IVDP je 7. travnja 2011. EUIPO‑u podnio zahtjev za proglašavanje žiga ništavim na temelju članka 53. stavka 1. točke (c) u vezi s člankom 8. stavkom 4., na temelju članka 53. stavka 2. točke (d) i članka 52. stavka 1. točke (a) u vezi s člankom 7. stavkom 1. točkama (c) i (g) Uredbe br. 207/2009.

16.

Kao odgovor na taj zahtjev, Bruichladdich je ograničio popis proizvoda za koje je osporavani žig registriran na „viski”.

17.

U prilog svojem zahtjevu za proglašavanje žiga ništavim, IVDP se pozvao na ZOI‑je „porto” i „port” koji su, s jedne strane, zaštićeni u svim državama članicama na temelju brojnih odredbi portugalskog prava i člankom 118.m stavkom 2. Uredbe br. 491/2009 i, s druge strane, registrirani i zaštićeni na temelju Lisabonskog ugovora za zaštitu oznaka podrijetla i njihovu međunarodnu registraciju od 31. listopada 1958., kako je revidiran i izmijenjen, u Francuskoj, Italiji, na Cipru, u Mađarskoj, Portugalu i Slovačkoj.

18.

Odjel za poništaje EUIPO‑a odbio je zahtjev za proglašavanje žiga ništavim 30. travnja 2013.

19.

IVDP je 2. veljače 2014. EUIPO‑u podnio žalbu protiv odluke Odjela za poništaje.

20.

Odlukom od 8. srpnja 2014. četvrto žalbeno vijeće EUIPO‑a odbilo je tri razloga na kojima se temeljila žalba.

21.

Kao prvo, žalbeno vijeće odbilo je razlog koji se temelji na povredi članka 53. stavka 1. točke (c) Uredbe br. 207/2009 u vezi s njezinim člankom 8. stavkom 4. Ukratko, ustvrdilo je da je zaštita ZOI‑ja za vino isključivo uređena Uredbom br. 491/2009 i stoga ulazi u isključivu nadležnost Europske unije. Osim toga, smatralo je da se predmetni ZOI štiti isključivo u odnosu na vina, odnosno proizvod koji nije usporediv s viskijem, te da žig „Port Charlotte” ne podsjeća na vino iz Porta. Dodalo je da nije bilo potrebno provjeriti imaju li zemljopisni nazivi „porto” ili „port” ugled jer ih osporavani žig nije koristio ni podsjećao na njih.

22.

Kao drugo, žalbeno vijeće odbilo je razlog koji se odnosi na povredu članka 53. stavka 2. točke (d) Uredbe br. 207/2009, a temelji se na registraciji ZOI‑ja „porto” i „port” kod Svjetske organizacije za intelektualno vlasništvo (WIPO) od 18. ožujka 1983., pod brojem 682, u skladu s Lisabonskim ugovorom. Navelo je da se tom registracijom štiti samo izraz „porto” – ne samo u Portugalu – koji nije dio osporavanog žiga.

23.

Kao treće, žalbeno vijeće odbilo je razloge koji se temelje na povredi članka 52. stavka 1. točke (a) u vezi s člankom 7. stavkom 1. točkama (c) i (g) Uredbe br. 207/2009. Smatralo je da osporavani žig ne upućuje istodobno na – postojeće ili nepostojeće – mjesto pod nazivom Port Charlotte i na „grad Porto (Porto)”. Dodalo je da je apsolutni razlog za odbijanje iz članka 7. stavka 1. točke (c) te uredbe istaknut „tek u trenutku podnošenja žalbe”, zbog čega se IVDP nema pravo pozvati na njega. U svakom slučaju, osporavani žig nije mogao javnost dovesti u zabludu u pogledu zemljopisnog podrijetla proizvoda koji obuhvaća, u smislu članka 7. stavka 1. točke (g) navedene uredbe.

24.

IVDP je podneskom od 15. rujna 2014. Općem sudu podnio tužbu za poništenje odluke žalbenog vijeća. Podijelio ju je na šest razloga, od kojih je za ovu žalbu osobito važan treći, koji se odnosi na povredu članka 53. stavka 1. točke (c) u vezi s člankom 8. stavkom 4. Uredbe br. 207/2009.

25.

IVDP je žalbenom vijeću prigovorio da je pogrešno smatralo da je zaštita vina sa ZOI‑jem Porto/Port uređena samo Uredbom br. 491/2009, a ne i portugalskim pravom.

26.

U okviru tog istog razloga, i neovisno o pozivanju na portugalsko pravo, IVDP je prigovorio ocjenama žalbenog vijeća u vezi s usklađenošću žiga „Port Charlotte” i ZOI‑ja Porto/Port, pozivajući se na članak 118.m Uredbe br. 491/2009.

27.

Kad je riječ o potonjoj odredbi, IVDP je ustvrdio sljedeće: i.) da zabranjuje izravnu ili neizravnu komercijalnu uporabu ZOI‑ja za usporedive proizvode, što je slučaj kod vina iz Porta i viskija; ii.) da, čak i da nije riječ o usporedivim proizvodima, komercijalna uporaba izraza Port, svojstvenog ZOI‑ju, u okviru osporavanog žiga podrazumijeva iskorištavanje njegova ugleda ili prestiža, što je također zabranjeno tom odredbom; i iii.) da, u svakom slučaju, žig „Port Charlotte” oponaša ili podsjeća na ZOI Porto/Port.

28.

Opći sud je prihvatio argumente IVDP‑a u vezi s primjenom nacionalnog prava. Na temelju svoje analize zaključio je da se razlozi ništavosti registriranog žiga alternativno ili kumulativno mogu temeljiti na ranijim pravima „prema zakonodavstvu [Unije] ili prema nacionalnom zakonodavstvu koje uređuje njegovu zaštitu”. Prema njegovu mišljenju, zaštita koja se pruža ZOI‑jima može se dopuniti mjerodavnim nacionalnim pravom ako im pruža dodatnu zaštitu.

29.

Polazeći od te pretpostavke, i s obzirom na to da se IVDP pozvao na mjerodavna pravila portugalskog prava o ZOI‑jima Porto/Port, žalbeno vijeće nije smjelo odbiti primijeniti predmetne nacionalne pravne propise zbog toga što zaštita navedene oznake izvornosti isključivo ulazi u područje primjene Uredbe br. 491/2009, odnosno u isključivu nadležnost Unije.

30.

Kad je riječ o preostalim razlozima ništavosti koje je istaknuo IVDP, Opći sud je potvrdio usklađenost osporavanog žiga sa ZOI‑jem Porto/Port donijevši sličnu ocjenu (uz neznatne razlike) onoj žalbenog vijeća.

31.

EUIPO svojim jedinim žalbenim razlogom Općem sudu u biti prigovara što je ustvrdio da ZOI‑ji mogu, u skladu s nacionalnim pravom, uživati dodatnu i istodobnu zaštitu uz onu koju pruža pravo Unije. Takvo stajalište, prema mišljenju EUIPO‑a, predstavlja pogrešnu primjenu članka 53. stavka 1. točke (c) Uredbe br. 207/2009 u vezi s člankom 8. stavkom 4. i člankom 53. stavkom 2. točkom (d) te uredbe.

32.

EUIPO priznaje da su „porto” i „port”, na datum podnošenja zahtjeva za upis žiga „Port Charlotte” (27. listopada 2006.), bili izrazi obuhvaćeni zakonodavstvom Zajednice kojim se uređuje zaštita ZOI‑ja. Propis koji se primjenjivao u trenutku pobijanja registriranog žiga (7. travnja 2011.) bila je Uredba br. 1234/2007, kako je izmijenjena Uredbom br. 491/2009. Tom izmjenom, kojom su u Uredbu br. 1234/2007 dodani članci 118.a i 118.t, samo su preuzeti članci 33. do 51. i 53. Uredbe (EZ) br. 479/2008 ( 7 ). Stoga za utvrđivanje namjere zakonodavca Unije u vezi sa zaštitom ZOI‑ja za vino u obzir ne treba uzeti samo odredbe i uvodne izjave Uredbe br. 1234/2007, nego i one Uredbe br. 479/2008.

33.

EUIPO se oslanja na presudu od 8. rujna 2009., Budějovický Budvar ( 8 ), i nalazi usporednost između sustava zaštite ZOI‑ja za vino i onoga ZOI‑ja za prehrambene i poljoprivredne proizvode uređenog Uredbom (EZ) br. 510/2006 ( 9 ). U toj presudi pronalazi osnovu za tvrdnju da je Opći sud, priznavši nacionalni sustav dodatne zaštite, počinio pogrešku koja se tiče prava, s obzirom na to da je svaka zaštita utvrđena nacionalnom pravom isključena kada u pravu Unije postoji ujednačeno zakonodavstvo. Odredbe Uredbe br. 491/2009 ujednačene su i sveobuhvatne za cijelo područje Unije.

34.

Tri su argumenta koje EUIPO ističe u tom pogledu: (i.) kako bi nacionalno zakonodavstvo moglo supostojati sa sustavom prava Unije ili kako bi moglo odstupati od njega, trebaju postojati izričita pravila koja to dopuštaju, pri čemu članak 8. stavak 4. Uredbe br. 207/2009 ne može biti prihvaćen kao takvo pravilo u tu svrhu. Riječ je o općem upućivanju koje nacionalnim pravima ne daje pravo da odstupaju od sustava zaštite Unije; (ii.) načelo supsidijarnosti u izvršavanju podijeljenih nadležnosti, u skladu s člankom 2. stavkom 2. UFEU‑a, državama članicama ne dopušta izvršavanje svojih nadležnosti ako su institucije Unije odlučile izvršavati svoje; i (iii.) u skladu sa sudskom praksom Suda u vezi sa zaštitom oznaka izvornosti poljoprivrednih i prehrambenih proizvoda ( 10 ), razina zaštite koju osigurava nacionalno zakonodavstvo prestaje stupanjem na snagu zaštite priznate zakonodavstvom Unije.

35.

IVDP se protivi tom stajalištu te odbija usporednost između Uredbe br. 491/2009 koja se primjenjuje na ZOI‑je za vino (članci od 118.a do 118.z) i Uredbe br. 510/2006 koja se primjenjuje na oznake izvornosti drugih poljoprivrednih i prehrambenih proizvoda. Stoga se sudska praksa Suda u vezi s Uredbom br. 510/2006 ( 11 ) ne bi trebala prenositi na vinarski sektor, a taj argument smatra dodatno osnaženim ako se u obzir uzme točka 28. presude Assica i Krafts Foods Italia ( 12 ).

36.

IVDP smatra da se u skladu s člankom 8. stavkom 4. Uredbe br. 207/2009 može primijeniti zaštita koju priznaje nacionalno zakonodavstvo. Prigovara tvrdnji EUIPO‑a o tome da bi moglo doći do narušavanja funkcioniranja unutarnjeg tržišta ako se prihvati da nacionalna zakonodavstva smiju jamčiti dodatnu zaštitu te navodi da je zaštita koja je ZOI‑jima priznata portugalskim zakonodavstvom jednaka onoj koju priznaje pravo Unije o žigovima.

37.

Bruichladdich, ukratko, podupire argumentaciju EUIPO‑a u vezi sa sveobuhvatnošću zaštite ZOI‑ja i ZOZP‑a koju priznaje pravo Europske unije.

38.

Suprotno tomu, portugalska vlada smatra da ne treba prihvatiti da je zaštita koja je ZOI‑jima dodijeljena pravom Unije sveobuhvatna i da ne dopušta bilo kakvu drugi razinu nacionalne zaštite.

39.

IVDP, osim što pobija žalbu EUIPO‑a, podnosi vlastitu žalbu koja se temelji na trima razlozima. Prvi ( 13 ) općenito odgovara onomu što je istaknuo pobijajući odnosni razlog EUIPO‑a u vezi s isključivom primjenom zaštite koju ZOI‑jima dodjeljuje pravo Unije.

40.

Svojim drugim razlogom IVDP Općem sudu prigovara ( 14 ) povredu članka 118.m stavka 2. točke (a) Uredbe br. 491/2009 jer je smatrao da osporavani žig nije upotrebljavao ni podsjećao na ZOI Porto/Port, tako da nije bilo potrebno provjeriti njegov ugled.

41.

IVDP navodi da uporaba izraza „port” u okviru osporavanog žiga oponaša ili podsjeća na ZOI Porto/Port, koja uživa pravo na zaštitu iz članka 118.m stavka 2. točke (a) podtočke (ii.) Uredbe br. 491/2009. Sud je već pojasnio da je aluzija prisutna ako pojam koji se koristi za označavanje proizvoda uključuje dio ZOI‑ja, tako da potrošač, kada vidi ime proizvoda, pomisli na proizvod koji je zaštićen tim ZOI‑jem ( 15 ).

42.

IVDP svojim trećim razlogom prigovara što je Opći sud ustvrdio ( 16 ) da upotreba osporavanog žiga ne podrazumijeva zlouporabu, oponašanje ili podsjećanje na ZOI Porto/Port, čime se, prema njegovu mišljenju, krši članak 118.m stavak 2. točka (b) Uredbe br. 491/2009. U tom smislu odbacuje razmatranja Općeg suda u vezi s karakteristikama vina iz Porta i viskija, na temelju kojih je potonji zaključio da su oba alkoholna pića dobro poznata prosječnom potrošaču. IVDP zapravo smatra da se radi o usporedivim proizvodima.

43.

EUIPO tvrdi da su drugi i treći žalbeni razlozi nedopušteni jer se ne odnose na pravnu ocjenu Općeg suda, nego na ispitivanje dokaza i činjeničnih elemenata. U tom se smislu poziva na presudu od 21. siječnja 2016., Viiniverla ( 17 ), u kojoj je Sud ustvrdio da ocjena aluzije ne predstavlja pravno pitanje.

44.

Kad je riječ o usporedivosti žiga i ZOI‑ja, EUIPO podredno smatra da je IVDP samo ponovio svoje prvostupanjske argumente, pri čemu nije dokazao da je Opći sud počinio pogrešku koja se tiče prava ili da je iskrivio činjenične elemente. Osim toga, EUIPO smatra da je Opći sud pravilno primijenio sudsku praksu utvrđenu u presudi od 21. siječnja 2016., Viiniverla ( 18 ), u vezi s pojmom aluzije.

45.

U vezi s prvim žalbenim razlogom IVDP‑a, EUIPO upućuje na ono što je o ujednačenoj i sveobuhvatnoj zaštiti zajamčenoj pravom Unije naveo u svojoj žalbi.

46.

Bruichladdich također prigovara prvom žalbenom razlogu IVDP‑a i zahtijeva njegovo odbijanje, u skladu sa sudskom praksom Suda u vezi s Uredbom br. 510/2006, za koju smatra da ju je Opći sud pravilno primijenio. Ekskluzivnost sustava ne isključuje djelovanje nacionalnih poredaka u pogledu ZOI‑ja i ZOZP‑a, ali samo ako ne ulaze u područje primjene uredaba.

47.

Bruichladdich naglašava da, u područjima obuhvaćenim uredbama Zajednice, valja uzeti u obzir zajednički cilj stvaranja sustava jedinstvene zaštite na razini Unije, što onemogućava dvostruku zaštitu koja se istodobno temelji na nacionalnom pravu i na pravu Unije. Jedina je dopuštena iznimka određivanje primjene prijelaznog sustava (članak 5. stavak 6. Uredbe br. 510/2006 i članak 118.f stavci 6. i 7. Uredbe br. 491/2009).

48.

Naposljetku, Bruichladdich smatra nedopuštenim drugi i treći žalbeni razlog IVDP‑a. Navodi da ne postoji vjerojatnost dovođenja u zabludu relevantne javnosti Unije glede osporavanog žiga i ZOI‑ja Porto/Port. ZOI se odnosi na dio portugalskog područja, dok se osporavani žig ne odnosi na tu regiju, nego ili na pomorsko okruženje povezano s lukom ili na žensko ime (Charlotte), što je glavni element žiga. Mogućnost primjene članka 118.m stavka 2. Uredbe br. 491/2009 je isključena jer znakovi nisu međusobno slični, a pri tome nije potrebno ni ispitati uvjete predviđene tom odredbom ni, osobito, uvjet povezan s iskorištavanjem ugleda ZOI‑ja „porto” ili „port”. U konačnici, smatra da predmetni proizvodi nisu usporedivi u pogledu sastojaka, okusa ili alkoholnog udjela.

49.

Spor koji se rješava u ovoj (dvostrukoj) žalbi uglavnom se odnosi na to primjenjuje li se na zaštitu ZOI‑ja za vino isključivo ili sveobuhvatno Uredba br. 1234/2007 ( 19 ).

50.

U skladu s pobijanom presudom, IVDP zagovara stajalište da portugalsko pravo treba uključiti jer pruža veću razinu zaštite od one zajamčene pravom Unije. Međutim, taj se pristup ne može prihvatiti. Naime, u podnescima dostavljenim Sudu, IVDP se nije izjasnio kad je riječ o posebnom sadržaju tog navodno većeg stupnja zaštite ( 20 ). To nije bio slučaj pred Općim sudom jer je u tužbi za poništenje ( 21 ) tvrdio da portugalsko zakonodavstvo upotrebu ZOI‑ja Porto/Port zabranjuje ne samo kada postoji vjerojatnost dovođenja u zabludu, nego i kada njegova nezakonita upotreba (u okviru žiga) može naštetiti ugledu sâmog ZOI‑ja neopravdanim iskorištavanjem njegova razlikovnog karaktera ili prestiža.

51.

Ponavljam, pristup nije ispravan jer je zaštita koju pravo Unije jamči ZOI‑jima za vino barem jednako sveobuhvatna poput one koju jamči portugalsko zakonodavstvo koje je izložio IVDP. Konkretno, jedan od razloga za odbijanje registracije žigova Unije upravo je neopravdano iskorištavanje ugleda ZOI‑ja za vino.

52.

Naime, sâm IVDP prešutno ili izričito priznaje da je to tako s dvostrukog gledišta. S jedne strane, iznoseći svoju protužalbu poziva se na Uredbu br. 1234/2007 i tvrdi da mu njezin članak 118.m stavak 2. točka (b) podtočka (ii.) dopušta „ostvarivanje zaštite od upotrebe osporavanog žiga jer ta upotreba iskorištava ugled’ ZOI‑ja Port” ( 22 ). S druge pak strane ističe da je „zaštita koju portugalsko zakonodavstvo dodjeljuje oznakama zemljopisnog podrijetla koje uživaju velik ugled jednaka onoj koju pravo Unije dodjeljuje dobro poznatim žigovima (well known trade marks)” ( 23 ).

53.

Ako portugalsko zakonodavstvo i pravo Unije osiguravaju istovjetnu zaštitu u tim slučajevima, smatram da je rasprava u vezi s prvenstvom primjene jedne ili druge, zbog navodno veće razine zaštite ZOI‑ja u okviru nacionalnih propisa, u znatnoj mjeri iskonstruirana. Opći se sud stoga mogao ograničiti na ocjenu preostalih tužbenih razloga, a pritom nije bilo potrebno da ispita širi problem koji, iako je nedvojbeno važan, nije postojao u predmetnom slučaju.

54.

Međutim, budući da pobijana presuda sadržava razmatranja (i na njima utemeljenu izreku) koji su u suprotnosti sa sveobuhvatnom primjenom prava Unije za razgraničenje zaštite ZOI‑ja za vino, potrebno je razmotriti prigovor sadržan u žalbi. Predviđam da će se rješenje pronaći tumačenjem primjenjivih uredbi, osobito Uredbe br. 1234/2007, u njezinoj verziji iz Uredbe br. 491/2009 ( 24 ).

55.

Smatram da jedini razlog iz žalbe EUIPO‑a valja analizirati zajedno s prvim razlogom iz protužalbe IVDP‑a. Oba se razloga, iako s različitih gledišta, odnose na sveobuhvatnost primjene Uredbe br. 1234/2007 u odnosu na stajalište da ZOI‑ji za vino mogu uživati dodatnu zaštitu u skladu s nacionalnim pravom.

56.

EUIPO se poziva na presudu Budějovický Budvar ( 25 ) kako bi isključio mogućnost da nacionalno pravo pruža veću razinu zaštite dodijeljenu ZOI‑jima od one utvrđene pravom Unije. Sud je u tom predmetu trebao riješiti isti spor ( 26 ), iako je u tom slučaju bila riječ o zaštiti koja se Uredbom br. 510/2006 dodjeljuje u vezi s oznakom zemljopisnog podrijetla za pivo. Presudom je utvrđena iscrpnost te zaštite jer cilj Uredbe nije bio „uz nacionalne propise koji mogu ostati na snazi, utvrditi dodatan sustav zaštite za kvalificirane oznake zemljopisnog podrijetla, kao što je to primjerice sustav utvrđen Uredbom Vijeća (EZ) br. 40/94 od 20. prosinca 1993. o žigu Zajednice (SL 1994., L 11, str. 1.), nego utvrditi jedinstven i iscrpan sustav zaštite za te oznake” ( 27 ).

57.

Suprotstavljena stajališta iz žalbe zagovaraju odnosno pobijaju to da se sudska praksa Suda u vezi s Uredbom br. 510/2006 može proširiti na područje primjene Uredbe br. 1234/2007. IVDP tvrdi da ZOI‑ji za vino imaju toliko posebna obilježja da se njihova zaštita treba razlikovati od one koju pravo Unije osigurava drugim sličnim oznakama.

58.

Opći sud najprije priznaje ( 28 ) da članak 118.m stavci 1. i 2. Uredbe br. 1234/2007 na jedinstven i isključiv način uređuje dopuštenje i granice, odnosno zabranu komercijalne uporabe oznaka zemljopisnog podrijetla. Ipak, u nastavku tvrdi ( 29 ) da članak 8. stavak 4. Uredbe br. 207/2009 (o žigu Zajednice) omogućuje odbijanje registracije žiga ili proglašavanje žiga ništavim nakon njegove registracije ako je on u suprotnosti s prethodnim znakom koji je zaštićen zakonodavstvom Unije ili nacionalnim pravom. Stoga zaključuje da bi ZOI Porto/Port mogao uživati dodatnu zaštitu koju mu dodjeljuje portugalsko pravo.

59.

Izdvojenim tumačenjem članka 8. stavka 4. Uredbe br. 207/2009 u teoriji bi se mogao potvrditi zaključak Općeg suda. Međutim, pri njegovu se tumačenju ne mogu zanemariti posljedice koje proizlaze iz drugih normativnih elemenata prava Unije. Konkretno, u obzir valja uzeti uređenje ZOI‑ja i ZOZP‑a nakon što je Unija u odnosu na njih izvršila svoje nadležnosti. To je, uostalom, učinila uvođenjem u Uredbu br. 1234/2007 posebne odredbe (članak 118.l) upravo radi utvrđivanja odnosa između tih oblikâ pravâ intelektualnog vlasništva (kolektivne naravi) i registriranih žigova Unije (pojedinačne naravi).

60.

Naime, zakonodavac je Unije odlučio izvršiti svoje nadležnosti u odnosu na ZOI‑je i ZOZP‑e kako u području poljoprivrednih i prehrambenih proizvoda (Uredba br. 510/2006) tako i u području alkoholnih pića (Uredba br. 110/2008 ( 30 )), te u području povezanom sa sektorom vina (Uredba br. 1234/2007). Izvan područja obuhvaćenih tim uredbama oznake izvornosti i oznake zemljopisnog podrijetla ostaju u području nadležnosti država članica.

61.

U vezi sa sektorima Zajednice, zaštita iz uredaba Unije ne odnosi se na bilo koju oznaku izvornosti ili oznaku zemljopisnog podrijetla, nego samo na one koje su njima uređene. Kad je riječ o prvima, zaštita se odnosi na ZOI‑je koji označuju proizvode čija kakvoća i obilježja , u bitnom ili isključivo, nastaju pod utjecajem posebnih prirodnih i ljudskih čimbenika određene zemljopisne sredine. Kad je riječ o drugima, zaštićuju se samo kvalificirane oznake proizvoda koji ima specifičnu kakvoću, ugled ili druga obilježja koja se pripisuju njegovu zemljopisnom podrijetlu (ZOZP). ZOZP‑i sa ZOI‑jima dijele zemljopisnu sastavnicu, ali su potonji ograničeni na proizvode čije su posebnosti posljedica prirodnih ili ljudskih čimbenika njihova zemljopisnog podrijetla.

62.

Međutim, u slučaju ZOI‑ja za vino, sâmim zakonodavnim djelovanjem Unije sveobuhvatno je uređeno područje zaštite radi ujednačavanja njezina sustava u svim državama članicama ( 31 ). Države članice raspolažu manevarskim prostorom kod uređivanja jednostavnih oznaka zemljopisnog podrijetla (koje nisu kvalificirane), odnosno onih koje ne zahtijevaju da proizvodi imaju neku posebnu značajku ili određeni ugled, u vezi s područjem s kojeg potječu, ali zahtijevaju da oni moraju biti dostatni za utvrđivanje tog područja. Zakonodavstvo Unije uređuje samo ZOI‑je i ZOZP‑e, ali to čini sveobuhvatno, dok su jednostavne oznake zemljopisnog podrijetla zaštićene u skladu s nacionalnim pravom.

63.

Čini mi se da je sličnost između, s jedne strane, Uredbe br. 510/2006 i, s druge strane, Uredbe br. 1234/2007, u dijelu koji se odnosi na ZOI‑je za vino, u biti neosporna. Njihov je cilj isti, a to je da se potrošačima – i, s drugog gledišta, nositeljima odnosnih oznaka – zajamči visoka razina kakvoće proizvoda, koji su predmet jedne i druge uredbe, na temelju njihova zemljopisnog podrijetla. Podudarne su i oko toga da se na te proizvode (od vina, u jednom slučaju, prehrambene i poljoprivredne, općenito, u drugom) treba primjenjivati isti sustav registracije i daljnje zaštite koja je jedinstvena na cijelom području Unije, bez obzira na njihovo nacionalno podrijetlo.

64.

Naime, u sâmoj se Uredbi br. 479/2008 (čiji je tekst kasnije bio predmet izmjene u okviru Uredbe br. 1234/2007) ističe da je ona, u području ZOI‑ja za vino, samo izraz načela iz Uredbe br. 510/2006. Njezina uvodna izjava 27. izričito predviđa da se „zahtjevi za označivanje izvornosti ili zemljopisnog podrijetla [za vino] ispituju u skladu s horizontalnom politikom Zajednice u području kvalitete prehrambenih proizvoda osim vina i alkoholnih pića iz Uredbe Vijeća (EZ) br. 510/2006 Europskog parlamenta i Vijeća od 20. ožujka 2006. o zaštiti oznaka zemljopisnog podrijetla i oznaka izvornosti poljoprivrednih i prehrambenih proizvoda”. [neslužbeni prijevod]

65.

Takva usporednost dolazi do izražaja pri analizi značajki postupka za registraciju ZOI‑ja i ZOZP‑a. U presudi Budějovický Budvar istaknuto je da se „za razliku od drugih sustava Zajednice za zaštitu pravâ industrijskog i komercijalnog vlasništva, […] postupak registracije iz Uredbe br. 2081/92 i Uredbe br. 510/2006 temelji na raspodjeli nadležnosti između države članice i Komisije jer odluku o registraciji oznake može donijeti samo Komisija ako joj je država članica podnijela zahtjev u tu svrhu, a potonja taj zahtjev može podnijeti samo ako je provjerila njegovu opravdanost (presuda od 6. prosinca 2001., Carl Kühne i dr., C‑269/99, [EU:C:2001:659], t. 53.). Stoga su nacionalni postupci registracije uključeni u postupak odlučivanja Zajednice i njegov su bitan dio. Ti nacionalni postupci ne mogu postojati izvan sustava zaštite Zajednice” ( 32 ).

66.

Taj model je bio uključen u Uredbu br. 479/2008 za sektor vina ( 33 ) i na Uredbu br. 110/2008 (članak 17.) za alkoholna pića. Stoga se argumentacija Suda iz presude Budějovický Budvar, koju sam naveo u prethodnoj točki, u vezi s tim (postupovnim) aspektom Uredbe br. 2081/92 i Uredbe br. 510/2006 može prenijeti na Uredbu br. 1234/2007.

67.

Osim toga, to da su nacionalni sustavi zaštite zamijenjeni nakon donošenja uredbi koje se primjenjuju na ZOI‑je i na ZOZP‑e potvrđuju sâme uredbe utvrđivanjem prijelaznih pravila i uzimajući u obzir da su u Uniji supostojali nacionalni sustavi sa zakonodavstvom koje je uređivalo oznake izvornosti i oni koji ga nisu imali (ili nemaju) ( 34 ).

68.

U vezi s vinima, valja uputiti na Uredbu br. 1493/1999, čiji je članak 54. stavak 2. definirao „kvalitetna vina proizvedena u određenim područjima” i njihove kategorije. Stavak 4. tog članka utvrđivao je da „države članice Komisiji prosljeđuju popis kvalitetnih vina proizvedenih u određenim područjima koja su uz navođenje, za svako od njih, nacionalnih propisa za koji uređuju njihovo pravljenje i proizvodnju” [neslužbeni prijevod]. Budući da je ZOI Porto/Port uživao zaštitu u skladu s portugalskim pravom, njegova su vina bila upisana na popis kvalitetnih vina proizvedenih u određenim područjima te su bila automatski zaštićena, sukladno odredbama Uredbe br. 1234/2007 (članak 118.s stavak 1.), a zatim ih je Komisija uvrstila u registar predviđen člankom 118.n navedene uredbe (popis E‑Bacchus) ( 35 ).

69.

Ipak, taj je automatizam pojašnjen sâmim člankom 118.s Uredbe br. 1234/2007, kojim su određene neke mjere opreza koje jamče da vina s popisa E‑Bacchus ispunjavaju zahtijevane uvjete, utvrđujući pritom rokove u kojima države članice moraju dostaviti potrebne podatke kako bi Komisija donijela odluku o tome je li upis u registar bio opravdan ili ne ( 36 ).

70.

Ako država članica nema nacionalno zakonodavstvo o ZOI‑jima, članak 118.f stavak 7. Uredbe br. 1234/2007 je ovlašćuje da u prijelaznom razdoblju dodijeli zaštitu nazivu na nacionalnoj razini. Ta prijelazna zaštita prestaje na dan kad Komisija donese odluku o registraciji ili o odbijanju u skladu s tom uredbom.

71.

Sve te prijelazne odredbe potvrđuju, po potrebi, da su države članice izgubile nadležnost za pružanje dodatne i veće zaštite ZOI‑jima za vino ako oni već uživaju status koji im je priznat Uredbom br. 1234/2007. U suprotnom ne bi imalo smisla predvidjeti prijelaz sa stare na novu situaciju, čiji je cilj upravo strukturiranje zamjene nadležnosti radi utvrđivanja okvira zaštite. Ponovno, razmatranja iz presude Budějovický Budvar ( 37 ) u vezi s Uredbom br. 510/2006 po tom su pitanju primjenjiva na Uredbu br. 1234/2007.

72.

U odnosu na te elemente prosudbe (i preostale elemente na kojima se temelji presuda Budějovický Budvar ( 38 ), a za koje smatram da ih nije potrebno dalje pojašnjavati), IVDP ističe razlike između Uredbe br. 510/2006 i Uredbe br. 479/2008. Ne niječem da postoje neke razlike, ali smatram da one ne dovode u pitanje analogiju obiju uredbi kad je riječ o njihovim ciljevima i bitnim obilježjima.

73.

IVDP se poziva na uvodnu izjavu 28. Uredbe br. 479/2008 kako bi obranio stajalište da je Unija kod zaštite vina htjela poštovati nacionalne posebnosti, kao što je vidljivo iz njezina teksta: „kako bi se sačuvale posebne kvalitativne značajke vina pomoću oznaka izvornosti ili oznaka zemljopisnog podrijetla, državama članicama trebalo bi biti dozvoljeno da primjenjuju stroža pravila u vezi s tim”. [neslužbeni prijevod]

74.

Taj mi se argument, međutim, ne čini uvjerljivim. Smisao uvodne izjave 28. Uredbe br. 479/2007 treba, suprotno tomu, staviti u odnos s člankom 120.d Uredbe 1234/2007 koji državama članicama dopušta zahtijevanje uporabe određenih enoloških postupaka ili propisivanje strožih ograničenja za vina sa ZOI‑jem, a koja se proizvode na njihovu području. Ta odredba ne dovodi u pitanje jedinstvenost i isključivost sustava zaštite koji se dodjeljuje ZOI‑jima čija su vina dosegla minimalne razine kvalitete. Ako država članica utvrdi da njezina vina mogu dobiti status ZOI‑ja samo ako udovoljavaju strožim proizvodnim postupcima, ona to može legitimno učiniti. Međutim, ponavljam, taj zahtjev ne znači da se sustav zaštite ZOI‑ja, nakon što se registrira na razini cijele Unije, može prepustiti nacionalnom zakonodavstvu ( 39 ).

75.

S obzirom na prethodna razmatranja, predlažem da se jedini žalbeni razlog EUIPO‑a prihvati. Iako je Opći sud u svojoj presudi pravilno odlučio istaknuvši „isključivu” narav zaštite dodijeljene člankom 118.m stavcima 1. i 2. Uredbe br. 1234/2007 ( 40 ), počinio je pogrešku koja se tiče prava kada je u kasnijim točkama (44. do 49.) presude doveo u pitanje tu pravilnu tvrdnju priznavši dodatnu zaštitu nacionalnim poredcima, koju je prethodno i implicitno bio odbacio.

76.

Za navedena dva protužalbena razloga, koje je istaknuo IVDP, na prvi bi se pogled moglo zaključiti da su nedopušteni, kao što to zagovaraju druge stranke u postupku jer se čini da su usmjereni protiv pukih ocjena Općeg suda, nad kojima Sud, u skladu s njegovom ustaljenom sudskom praksom, nema nadzor ( 41 ).

77.

Naime, ako bi sadržaj tih dvaju razloga bio ograničen na neslaganje s ocjenama Općeg suda u vezi sa sličnošću žiga i ZOI‑ja, ili prevladavajućim elementima predodžbe koju o jednom ili drugom može steći javnost, ili vjerojatnošću dovođenja u zabludu glede oboje, složio bih se s predloženim prigovorom nedopuštenosti.

78.

Međutim, smatram da to nije pravi smisao dvaju protužalbenih razloga te da se njima postavlja stvarno pravno pitanje, a ne pitanje puke ocjene činjenica ni onoga što Sud naziva „razmatranje činjenične prirode”. Želi se razjasniti je li Opći sud prilikom tumačenja članka 118.m stavka 2. točaka (a) i (b) Uredbe br. 1234/2007 poštovao normativni sadržaj te odredbe. Kako bi se to tumačenje potvrdilo ili odbilo, očito je potrebno pribjeći pravnim pojmovima (uporaba, zlouporaba, oponašanje, podsjećanje, neopravdano iskorištavanje ugleda) koji će, primijenjeni na razlikovne znakove i ZOI‑je, nužno zahtijevati konkretnu, a ne samo apstraktnu ocjenu. Bojim se da bi ovlasti nadzora Suda bile prilično smanjene, ako on u obavljanju svoje funkcije drugostupanjskog tijela ne bi mogao provjeriti je li tumačenje koje je Opći sud proveo u tom području sukladno s pravom.

79.

EUIPO se u prilog svojem prigovoru nedopuštenosti poziva na točku 31. presude od 21. siječnja 2016., Viiniverla ( 42 ), u kojoj je Sud podsjetio da sud koji je uputio zahtjev mora „ocijeniti predstavlja li naziv ‚Verlados’ za rakiju od jabučnog vina ‚aluziju’, u smislu članka 16. točke (b) Uredbe br. 110/2008, na zaštićenu zemljopisnu oznaku ‚Calvados’”. Međutim, na temelju te tvrdnje, koja je logična u kontekstu zahtjeva za prethodnu odluku, ne može se zaključiti da Sud u okviru žalbe ne smije odlučivati o načinu na koji je Opći sud tumačio i primijenio pravni pojam podsjećanja (ili neki drugi slični pojam) u svojoj presudi.

80.

Osim toga, s obzirom na prvostupanjsku presudu, sada je u pitanje dovedena sâma sposobnost da ZOI Porto/Port (iako bi to mogao biti bilo koji drugi ZOI) ispunjava funkcije koje su mu svojstvene i da uživa zaštitu prava Unije. Ako se prihvati – a tako proizlazi iz tumačenja Općeg suda kojim je potvrđeno prethodno tumačenje žalbenog vijeća – da taj zemljopisni naziv ima tek neznatni razlikovni karakter ( 43 ), na način da je nazivu Port dovoljno samo dodati neki drugi naziv (u ovom slučaju „Charlotte”) za registraciju žigova Unije kojima se označuju druga alkoholna pića, smatram da bi ZOI Porto/Port pretrpio ozbiljnu štetu jer se ne bi mogao obraniti pred novim žigovima za alkoholna pića koja upotrebljavaju njegov karakterističan element (Porto/Port) uz dodavanje bilo kojeg od mnogih postojećih zemljopisnih ili toponimskih naziva.

81.

Drugim riječima, smatram da se pogreška koja se tiče prava, na kojem se temelji taj dio prvostupanjske presude, sastoji u nepoštivanju pravila Unije koje propisuje pravo ZOI‑ja Porto/Port, utemeljenog na Uredbi br. 1234/2007, na odbijanje registracije bilo kojeg žiga za alkoholna pića koje se koristi tom oznakom. Pravo isključenja (ius excludendi alios) temelj je zaštite koju ZOI‑jima za vino osigurava ta uredba, čiji ih članak 118.m stavak 2. štiti od izravne i neizravne komercijalne uporabe njihovih naziva ako se takvim korištenjem iskorištava ugled ZOI‑ja [točka (a)] i od zlouporabe, oponašanja ili podsjećanja na sâm ZOI [točka (b)]. Protužalbeni razlozi IVDP‑a odnose se na obje vrste zaštite te ih smatram dopuštenima.

82.

IVDP je u svojoj tužbi za poništenje pred Općim sudom ustvrdio da je žalbeno vijeće povrijedilo članak 118.m stavak 2. točku (a) podtočku (ii.) Uredbe br. 1234/2007 time što je odbilo prigovor da uključivanje ZOI‑ja Porto/Port u okviru žiga „Port Charlotte” predstavlja neopravdano iskorištavanje njegova ugleda. Opći sud odgovorio mu je potvrdivši ocjenu žalbenog vijeća, odnosno to „da se osporavani žig nije koristio niti je podsjećao na navedenu oznaku podrijetla, tako da nije bilo potrebno provjeriti njezin ugled” ( 44 ).

83.

U tom odgovoru Općeg suda, s jedne strane, postoji određeni otklon u vezi s tužiteljevom argumentacijom. Kad je tužitelj zapodjenuo raspravu o iskorištavanju ugleda ZOI‑ja, Opći sud ističe pojam podsjećanja, koji nije naveden u članku 118.m stavku 2. točki (a) podtočki (ii.) Uredbe br. 1234/2007, nego u točki (b) istog stavka, na koji se odnosio drugi tužbeni razlog.

84.

Opći sud nije dosljedan kada tvrdi da „se osporavani žig nije koristio […] naveden[om] oznak[om] podrijetla” (točka 72. presude), da bi zatim ustvrdio da „izraz ‚port’ čini sastavni dio osporavanog žiga” (točka 76. pobijane presude, koja se odnosi na analizu podsjećanja).

85.

Ostavljajući zasad po strani poteškoće vezane uz podsjećanje, na koje ću se vratiti pri razmatranju sljedećeg razloga, neosporno je da žig „Port Charlotte” prenosi izraz svojstven ZOI‑ju, odnosno „Port”. Na prvi je pogled očito da je njegova prva sastavnica jednaka onoj ZOI‑ja. Stoga je ispunjen osnovni uvjet za zaštitu osiguranu člankom 118.m stavkom 2. točkom (a) podtočkom (ii.) Uredbe br. 1234/2007, a Opći sud griješi kada to niječe u točki 72. presude.

86.

Također, vina sa ZOI‑jem imaju ugled, što je nedvojbeno jer ih se može smatrati poznatima ( 45 ). Rasprava se stoga ograničava na razjašnjavanje toga podrazumijeva li uporaba izraza svojstvenog ZOI‑ju u okviru osporavanog žiga neopravdano iskorištavanje tog ZOI‑ja, za potrebe članka 118.m stavka 2. točke (a) podtočke (ii.) Uredbe br. 1234/2007.

87.

Razlozi zbog kojih je Opći sud odbio postojanje tog neopravdanog iskorištavanja počivaju na pravno pogrešnoj osnovi, koju sam već naveo. Prema mišljenju Općeg suda, ZOI Porto/Port zapravo nema vlastitu razlikovnu sposobnost jer će javnost njegov jedinstveni izraz (Porto/Port), kad je uključen u okvir žiga za alkoholna pića zajedno s drugom riječi, doživljavati kao puku oznaku zemljopisnog mjesta (luke) kojoj je svojstven taj drugi element. U skladu s tim stajalištem, Porto/Port bio bi ili generička ili tek zajednička oznaka kojom se može koristiti bilo koji gospodarski subjekt koji svoja alkoholna pića želi označiti njome dodajući joj pritom još jedan izraz (osobe, grada ili bilo kojeg zemljopisnog toponima ili obilježja).

88.

Takav mi se pristup čini neprihvatljiv ako razlikovnu snagu ZOI‑ja Porto/Port dovodi u pitanje do te mjere da je, de facto, pretvara u generičku oznaku, protivno izričitoj zabrani iz članka 118.m stavka 3. Uredbe br. 1234/2007 ( 46 ).

89.

Prihvatiti da izraz „port”, i u kontekstu alkoholnih pića odgovara riječnoj ili morskoj luci, a ne ZOI‑ju, kao što to čini Opći sud ( 47 ), značilo bi isprazniti značenje tog izraza do te mjere da mu se pripišu generičke značajke, zbog kojih bi mu se uskratila zaštita. Iako „port” na engleskom ili francuskom jeziku znači luka, ta okolnost ne može opravdati uskratu zaštite ZOI‑ju: odluka da mu se prizna ista zaštita kao ostalim ZOI‑jima za vino, a ne manja zaštita s obzirom na određena semantička razmatranja, donesena je kada su tijela Unije potvrdila njegovu registraciju na popis ZOI‑ja.

90.

Posljedica te zaštite dodijeljene pravom Unije jest da se, u predmetnom slučaju, izraz „Port” nije mogao upotrijebiti, samostalno ili uz druge izraze, u okviru žigova kojima se označavaju alkoholna pića koja mogu neopravdano iskoristiti njegov ugled (osobito ona pića kod kojih postoji određena natjecateljska bliskost jer su usmjerena na istu vrstu publike i jer dijele iste kanale distribucije i prodaje).

91.

Opći sud je, stoga, počinio pogrešku koja se tiče prava time što nije pravilno utvrdio opseg zaštite koja odgovara ZOI‑jima za vino (uključujući ZOI Porto/Port), kao uvjet za ocjenu eventualnog neopravdanog iskorištavanja njihova ugleda u okviru žigova koji se koriste izrazom svojstvenim tim ZOI‑jima.

92.

Taj se razlog temelji na povredi članka 118.m stavka 2. točke (b) Uredbe br. 1234/2007. IVDP prigovara Općem sudu što nije priznao ( 48 ) da osporavani žig podsjeća na ZOI Porto/Port.

93.

Naime, kad bi se prethodni žalbeni razlog prihvatio, ovaj razlog ne bi bilo potrebno analizirati jer utvrđivanje povrede iz članka 118.m stavka 2. točke (a) podtočke (ii.) Uredbe br. 1234/2007 zahtijeva poništavanje presude Općeg suda. Unatoč tomu, ispitat ću ga.

94.

Sud je u svojoj sudskoj praksi ( 49 ) ustvrdio da aluzija „podrazumijeva situaciju u kojoj pojam koji se koristi za označavanje proizvoda uključuje dio zaštićenog naziva, tako da se u mislima potrošača koji se susretne s imenom proizvoda kao referentna slika pojavi proizvod s tom oznakom” ( 50 ).

95.

Zabrana aluzije nije nužno povezana s postojanjem stvarnog dovođenja javnosti u zabludu. Nije nužno da potrošač misli da žig koji podsjeća na ZOI podrazumijeva isto ono što je zaštićeno tim ZOI‑jem. Sud je više puta istaknuo da aluzija na ZOI može postojati čak i kad ne postoji vjerojatnost dovođenja u zabludu glede proizvoda ( 51 ).

96.

Točno je da se Opći sud u točki 76. pobijane presude pozvao na sudsku praksu Suda u vezi s time da podsjećanje može postojati i kad ne postoji nikakva vjerojatnost dovođenja u zabludu. Međutim, iznoseći svoje stajalište u vezi s tim, potvrdio je ocjenu žalbenog vijeća prema kojoj „ne postoji ‚podsjećanje’ na vino iz Porta […], s obzirom na to da je viski različit proizvod i da niti jedan element osporavanog žiga ne sadržava potencijalno obmanjujuću oznaku ili oznaku koja potencijalno dovodi u zabludu” ( 52 ). Na temelju toga, Opći sud je odbio odnosni tužbeni razlog za poništenje, upućujući na „razmatranja navedena u gornjoj točki 71.” u vezi s uporabom osporavanog žiga ( 53 ).

97.

Smatram da je Opći sud takvom argumentacijom počinio dvije pogreške koje se tiču prava: a) s jedne strane, pogriješio je u vezi sa sâmim pojmom podsjećanja, kao što je protumačen u sudskoj praksi Suda, time što je smatrao da ono u tom slučaju ne postoji jer ne postoji vjerojatnost dovođenja u zabludu između viskija i vina iz Porta; i b) s druge strane, upućujući na prethodnu točku presude, ponovio je istu pogrešku koju sam već ispitao analizirajući drugi žalbeni razlog IVDP‑a.

98.

Žig „Port Charlotte” čak ni kada „ne postoji nikakva vjerojatnost dovođenja u zabludu” ( 54 ) sa ZOI‑jem Porto/Port, u predodžbi europskog potrošača koji je u razumnoj mjeri obaviješten i pažljiv, može podsjećati na vina zaštićena tim ZOI‑jem. Opći sud je trebao zanemariti vjerojatnost dovođenja u zabludu ( 55 ) i usredotočiti se na to je li novi žig kod javnosti „stvori[o] asocijaciju u odnosu na podrijetlo proizvoda ( 56 )”, osobito kad je riječ o proizvodima sličnog izgleda, s obzirom na to da su i jedni i drugi zapakirani kao alkoholna pića i s obzirom na (djelomičnu) fonetsku sličnost između čuvenog ZOI‑ja i žiga čije se proglašavanje ništavosti zahtijevalo ( 57 ).

99.

Ukratko, smatram da treba prihvatiti žalbene razloge EUIPO‑a i IVDP‑a, zbog čega valja poništiti pobijanu presudu.

100.

U skladu s člankom 61. prvim podstavkom Statuta Suda, u slučaju ukidanja odluke Općeg suda, Sud može sam konačno odlučiti o sporu ako stanje postupka to dopušta. Smatram da je to slučaj u ovom postupku.

101.

U skladu s prethodnim razmatranjima, Sudu predlažem da: