1.

Zahtjev za prethodnu odluku upućen u okviru predmeta koji se ispituje prilika je da Sud razradi svoju sudsku praksu u pogledu utjecaja pokretanja stečajnog postupka na mogućnost osporavanja radnji štetnih za vjerovnike. U okviru prava Unije, na to se pitanje odnosi članak 13. Uredbe (EZ) br. 1346/2000 Vijeća od 29. svibnja 2000. o stečajnom postupku ( 2 ). Problem o kojemu je riječ, premda je bio predmetom nekoliko nedavnih presuda Suda ( 3 ), još uvijek izaziva brojne dvojbe, što dokazuje i ovaj zahtjev za prethodnu odluku. Osim toga, odgovor Suda vjerojatno će utjecati na praksu buduće primjene nove Uredbe (EU) 2015/848 Europskog parlamenta i Vijeća od 20. svibnja 2015. o postupku u slučaju nesolventnosti ( 4 ), u okviru koje je mjerodavno pravo za radnje štetne za vjerovnike uređeno člankom 16. u neizmijenjenom obliku.

2.

Osim toga, Sud će imati priliku pojasniti probleme koji su osobito važni ne samo u kontekstu međunarodnih stečajnih postupaka, već i u okviru općih pitanja međunarodnog privatnog prava. Kao prvo, valjat će protumačiti pojam „situacije kada postoji sukob zakona” na temelju kojeg je utvrđeno područje primjene ratione materiae Uredbe (EZ) br. 593/2008 Europskog parlamenta i Vijeća od 17. lipnja 2008. o pravu koje se primjenjuje na ugovorne obveze (Rim I) ( 5 ). Kao drugo, na temelju zahtjeva za prethodnu odluku bit će moguće izraditi rješenje u pogledu posljedica izbora prava koje će se primjenjivati na isključivo nacionalne situacije, odnosno one koje nisu povezane s propisima više od jedne države.

3.

U skladu s člankom 4. stavkom 2. točkom (m) Uredbe br. 1346/2000:

„2.   Pravom države u kojoj se pokreću postupci utvrđuju se uvjeti za pokretanje takvih postupaka, njihovo vođenje i njihovo okončanje. Posebno se utvrđuje sljedeće:

[…]

4.

Člankom 13. iste uredbe predviđeno je sljedeće:

„Članak 4. stavak 2. točka (m) ne primjenjuje se kada osoba koja je imala korist od radnje štetne za vjerovnike dokaže da:

5.

Člankom 1. stavkom 1. Uredbe Rim I, naslovljenim „Materijalno područje primjene” određeno je sljedeće:

„Ova se Uredba primjenjuje, u situacijama kada postoji sukob zakona, na ugovorne obveze u građanskim i trgovačkim stvarima.”

6.

Međutim, člankom 3. stavcima 1. i 3. Uredbe o pravu koje se primjenjuje na ugovorne obveze, naslovljenim „Slobodni izbor” određeno je sljedeće:

„1.   Na ugovor se primjenjuje pravo koje su stranke izabrale. Izbor se navodi izrijekom ili jasno proizlazi iz odredaba ugovora ili okolnosti slučaja. Ugovorne stranke imaju mogućnost same izabrati mjerodavno pravo za cijeli ugovor odnosno jedan njegov dio.

[…]

3.   Kad se svi ostali elementi relevantni za situaciju u vrijeme izbora nalaze u državi koja nije država čije je pravo odabrano, izbor ugovornih stranaka ne dovodi u pitanje primjenu odredaba prava te druge države, od kojih se ne može sporazumno odstupiti.”

7.

Relevantnom odredbom talijanskog prava, člankom 67. stavkom 2. stečajnog zakona, predviđeno je sljedeće:

„Ako stečajni upravitelj dokaže da je druga strana bila upoznata s nesolventnosti dužnika, opozivaju se i plaćanja utvrđenih i dospjelih dugovanja, radnje za koje je predviđena naknada i radnje koje predstavljaju pravo prednosti u odnosu na dugovanja, uključujući trećih osoba, koja su istovremeno stvoreni, ako su provedene do šest mjeseci prije proglašenja stečaja.”

8.

Člankom 167. talijanskog zakonika o građanskom postupku određeno je sljedeće:

„U odgovoru na tužbu tuženik je dužan navesti svu svoju obranu, zauzimajući stajalište o činjenicama koje je iznio tužitelj, a na kojima se temelji tužba, zatim mora navesti svoje osobne podatke i porezni broj, dokaze kojima se namjerava koristiti i isprave koje prilaže spisu te izvesti zaključke.

Tuženik je, pod prijetnjom prekluzije, dužan iznijeti moguće protuzahtjeve te postupovne i materijalnopravne prigovore koje sud ne može razmotriti po službenoj dužnosti ako ih stranka ne iznese.”

9.

U skladu s člankom 239. stavcima 2. i 3. Insolvency Act 1986 (Stečajni zakon iz 1986.) koji je na snazi u Engleskoj i Walesu:

„2.   Ako je trgovačko društvo u relevantnom razdoblju [određenom odredbama Stečajnog zakona] stavilo neku treću osobu u položaj prednosti, stečajni upravitelj može zatražiti od suda izricanje mjere iz ovog člankom.

3.   Ne dovodeći u pitanje ono što slijedi, sud koji odlučuje o tom zahtjevu izriče mjeru koju smatra primjerenom kako bi vratio stanje koje bi postojalo da trgovačko društvo nije dodijelilo takvu prednost [da treća osoba nije stavljena u položaj prednosti].”

10.

Vinyls Italia SpA, trgovačko društvo talijanskog prava (u daljnjem tekstu: Vinlys Italia) sa sjedištem u Veneciji (Italija), posluje u kemijskom sektoru.

11.

Za potrebe prijevoza kemijskih tvari Vinlys Italija je dana 11. ožujka 2008. s društvom Mediterranea Navigazione SpA (u daljnjem tekstu: Mediterranea) sklopio ugovor o najmu plovila koje plovi pod talijanskom zastavom.

12.

U svrhu provedbe sklopljenog ugovora Vinyls Italia obavio je dvije uplate u korist Mediterranee u ukupnom iznosu od 447740,27 EUR, 17 odnosno devet dana nakon isteka rokova za ispunjenje obveze koji su ugovorom bili određeni za 24. veljače 2009. i 24. ožujka 2009.

13.

Nekoliko mjeseci nakon navedenih uplata, Vinyls Italia stavljen je pod izvanrednu upravu koja je potom prerasla u stečaj.

14.

Vinyls Italia je naknadno, u skladu s člankom 67 stavkom 2. talijanskog Stečajnog zakona, podnio protutužbu protiv Mediterranee u pogledu uplata koje je obavio tužitelj u njezinu korist te je zatražio da se Mediterranei naloži povrat iznosa od 447740,27 EUR, uvećan za kamate. Trgovačko društvo tužitelj navelo je da su te uplate obavljene u razdoblju u kojem je, na temelju javnih informacija, bio poznat njegov status nesolventnosti.

15.

Mediterranea je zatražila primjenu članka 13. Uredbe br. 1346/2000 tvrdeći da su uplate obavljene radi provedbe ugovora o najmu plovila u kojem su stranke odabrale primjenu engleskog prava. Tim se pravom, s obzirom na to da je primjenjivo na ocjenu prava i obveza iz ugovora (u daljnjem tekstu: lex contractus ili pravo koje se primjenjuje na ugovor) ( 6 ) ne dopušta, kao što tvrdi tuženik, osporavanje uplata obavljenih u njegovu korist. Da bi dokazalo tu činjenicu, trgovačko društvo dostavilo je dokument koji je sastavio jedan engleski pravnik, u kojem je bilo navedeno da, s obzirom na englesko pravo, u predmetnom slučaju nije moguće osporavati uplate koje je obavio Vinyls Italia.

16.

Sud koji je uputio zahtjev ističe da bi odredbe talijanskog prava relevantne za predmetni slučaj, kojima bi se dopustilo osporavanje obavljenih uplata, svejedno mogle biti neprimjenjive kada bi se tuženik valjano pozvao na odredbu o izuzeću primjene utvrđenu člankom 13. Uredbe br. 1346/2000.

17.

Člankom 4. stavkom 2. točkom (m) te uredbe određeno je da su pitanja koja se odnose na ništavost, pobojnost i nemogućnost izvršenja pravnih radnji štetnih za sve vjerovnike uređena pravom koje se primjenjuje na stečajni postupak (u daljnjem tekstu: lex fori concursus). Međutim, člankom 13. iste uredbe dopuštena je neprimjena lex fori concursus, pod uvjetom da zainteresirana stranka dokaže da se na predmetnu radnju primjenjuje pravo države članice različite od one u kojoj je postupak pokrenut i da se te radnje ni na koji način ne smiju osporiti sukladno tom pravu.

18.

Tribunale Ordinario u Veneciji (Italija) navodi da je trgovačko društvo tuženik zatražilo primjenu članka 13. Uredbe br. 1346/2000 izvan roka određenog talijanskim pravom za isticanje postupovnih prigovora.

19.

Osim toga, nacionalni sud ističe da engleskim pravom u načelu i apstraktno nije isključena mogućnost osporavanja radnji provedenih malo prije proglašenja stečaja. Prema mišljenju suda koji je uputio zahtjev, iz dokumenta koji je dostavio tužitelj proizlazi da je engleskim pravom predviđena mogućnost opoziva radnje ako se tom radnjom daje „prednost” nekom vjerovniku.

20.

Sud koji je uputio zahtjev imao je dvojbe i u pogledu same primjenjivosti Uredbe Rim I koja se, u skladu s njezinim člankom 1. stavkom 1. primjenjuje „u situacijama kada postoji sukob zakona, na ugovorne obveze […]”.

21.

Sudu Tribunale Ordinario u Veneciji nije jasno ni pitanje utjecaja izbora prava koje se primjenjuje u okolnostima navedenima u članku 3. stavku 3. Uredbe Rim I na mogućnost stranke da se valjano pozove na članak 13. Uredbe br. 1346/2000.

22.

U skladu s navedenim okolnostima Tribunale Ordinario di Venezia odlučio je prekinuti postupak i postaviti Sudu sljedeća prethodna pitanja:

23.

Sud je zaprimio zahtjev za prethodnu odluku 29. siječnja 2016.

24.

Stranke u glavnom postupku, talijanska i grčka vlada te Komisija podnijeli su svoja pisana očitovanja. Stranke, talijanska vlada i Komisija sudjelovali su i na raspravi koja je održana 1. prosinca 2016.

25.

Prvo prethodno pitanje koje je postavio nacionalni sud ima jednu sastavnicu kojom su obuhvaćena dva pitanja, od kojih je jedno alternativno drugom i obrnuto.

26.

Čini se da se u početku prvoga dijela pitanja sud koji je uputio zahtjev pita treba li, kako bi se postigla primjena članka 13. Uredbe br. 1346/2000, osoba koja je imala korist od radnje štetne za vjerovnike istaknuti prigovor u tu svrhu i pozvati se na predmetnu odredbu. Međutim, takvo se pitanje temelji na uvjetu da se stranka poziva na primjenu članka 13. Uredbe br. 1346/2000. Prema mojem mišljenju, u tom se smislu treba tumačiti tekst sadržan u sljedećem dijelu pitanja: „pozivajući se na odredbu o izuzeću primjene iz te uredbe”.

27.

Sud koji je uputio zahtjev pita treba li se osoba koja je imala korist od radnje štetne za vjerovnike, kako bi spriječila osporavanje te radnje na temelju lex fori concursus, pozvati na članak 13. Uredbe br. 1346/2000 u roku propisanom postupovnim pravom države čiji su sudovi nadležni za odlučivanje u određenom predmetu.

28.

Drugo, alternativno pitanje koje je postavljeno tiče se dvaju problema. Prvi je problem povezan s traženjem odgovora na postavljeno pitanje može li stranka zatražiti primjenu članka 13. Uredbe br. 1346/2000 bez obzira na vremenska ograničenja predviđena lex fori processualis. Stoga se prvi dio prethodnog pitanja i prva pretpostavka predviđena alternativnim pitanjem odnose na istovjetan problem.

29.

Drugi se problem odnosi na obvezu primjene članka 13. uredbe ex officio.

30.

Tvrdnjom da je na sudu da po službenoj dužnosti primijeni članak 13. Uredbe br. 1346/2000 otklonila bi se potreba za utvrđivanjem treba li se stranka pozvati na predmetnu odredbu u pogledu rokova određenih postupovnim pravom države pred čijim se sudom vodi postupak. Stoga, protivno redoslijedu koji je predložio nacionalni sud u predmetnom dijelu zahtjeva za prethodnu odluku, htio bih, kao prvo, ispitati pitanje povezano s obvezom primjene članka 13. Uredbe br. 1346/2000 ex officio.

31.

Potrebno je ocijeniti treba li se stranka o kojoj je riječ pozvati na članak 13. Uredbe br. 1346/2000 u roku određenom postupovnim pravom države pred čijim se sudom vodi postupak isključivo u slučaju da se utvrdi da se pravom Unije nacionalnom sudu ne nameće takva obveza.

32.

Kako bi se nacionalnom sudu pružio što korisniji odgovor na prvo prethodno pitanje, valja stoga utvrditi nameće li se pravom Unije nacionalnom sudu obveza primjene članka 13. Uredbe br. 1346/2000 po službenoj dužnosti kako bi se spriječilo osporavanje radnje štetne za vjerovnike na temelju lex fori concursus ako je stranka dokazala postojanje uvjeta zahtijevanih predmetnom odredbom.

33.

U slučaju negativnog odgovora na to pitanje, potrebno je ispitati sljedeće pitanje, odnosno je li postupovnim pravom države pred čijim se sudom vodi postupak utvrđeno, i na koji način, da se stranka o kojoj je riječ prilikom dokazivanja postojanja uvjeta iz članka 13. Uredbe br. 1346/2000 treba pozvati na tu uredbu kako bi spriječila osporavanje određene radnje na temelju lex fori concursus.

34.

U skladu s člankom 4. Uredbe br. 1346/2000, stečajni postupci i njihove posljedice uređeni su pravom države članice na čijem su državnom području takvi postupci pokrenuti (lex fori concursus). Navedenim su pravom određeni svi uvjeti za pokretanje stečajnog postupka i pravila povezana s njihovim vođenjem i okončanjem. U skladu s člankom 4. stavkom 2. točkom (m), predmetno je pravo osobito relevantno za ocjenu pravila koja se odnose na ništavost, pobojnost i nemogućnost izvršenja pravnih radnji štetnih za sve vjerovnike.

35.

Međutim, načelo utvrđeno člankom 4. Uredbe br. 1346/200 ima određena ograničenja koja su, kao što je navedeno u uvodnoj izjavi 24. predmetne uredbe, uvjetovana zaštitom legitimnih očekivanja gospodarskih subjekata i potrebom za zajamčenom pravnom sigurnosti. Zbog toga su člancima od 5. do 15. te uredbe predviđene iznimke na temelju kojih je dopušteno odstupanje od primjene prava države u kojoj je pokrenut postupak.

36.

Uredba br. 1346/2000, kojom se općenito pogoduje ujednačenosti lex fori concursus, temelji se na načelu „ublažene univerzalnosti”. To znači da se sva pitanja povezana sa stečajnim postupkom, osim nekoliko iznimaka, uređuju lex fori concursus.

37.

Važna među tim iznimkama objašnjena je člankom 13. Uredbe br. 1346/2000 u skladu s kojom se, ako su za to ispunjeni odgovarajući uvjeti, pravo države u kojoj je pokrenut postupak ne primjenjuje na ocjenu pitanja navedenih u članku 4. stavku 2. točki (m) predmetne uredbe, odnosno na ništavost, pobojnost i nemogućnost izvršenja pravnih radnji štetnih za sve vjerovnike. Prethodno navedena odredba sadržava posebnu odredbu o izuzeću na temelju koje je dopušteno odstupanje od primjene lex fori concursus kada je tim zakonom dopušteno osporavanje radnje svih budućih stečajnih dužnika. Međutim, osoba koja je imala korist od takve radnje treba dostaviti dokaze da je za predmetnu radnju mjerodavno pravo države članice različite od one u kojoj je postupak pokrenut i da se sukladno tom pravu te radnje ni na koji način ne smiju osporiti.

38.

Odredbom članka 13. Uredbe br. 1346/2000 teži se zaštiti legitimno očekivanje subjekta koji je imao korist od radnje štetne za vjerovnike. Čini se da je temelj navedene odredbe načelo u skladu s kojim se predmetna osoba ima pravo osloniti na stabilnost radnje koju je moguće ocijeniti s obzirom na zakon kojim je uređena te ne smije iznenaditi činjenica da nakon pokretanja stečajnog postupka za nju relevantan postaje lex fori concursus.

39.

Pri odgovoru na prvo prethodno pitanje valja razjasniti je li, ako je stranka dostavila dokaze o postojanju obaju uvjeta propisanih člankom 13. Uredbe br. 1346/2000, nacionalni sud obvezan primijeniti tu odredbu po službenoj dužnosti te ne primijeniti pravo države u kojoj je pokrenut stečajni postupak (lex fori concursus), kada je tim pravom dopušteno osporavanje radnji štetnih za vjerovnike.

40.

Dvojbe suda koji je uputio zahtjev u tom pogledu moguće je razjasniti s pomoću teksta članka 13. Uredbe br. 1346/2000 kojim se, s jedne strane, stranci nameće obveza „dokazivanja” dvaju uvjeta navedenih u citiranom članku i kojim je, s druge strane, predviđeno da se članak 4. stavak 2. točka (m) „ne primjenjuje” ako je dokazana ispunjenost obaju uvjeta. Kategorički tekst koji je upotrijebio zakonodavac može dovesti do zaključka da je sud obvezan postupiti po službenoj dužnosti ako stranka o kojoj je riječ dostavi dokaze prikladne za dokazivanje postojanja obaju uvjeta propisanih člankom 13. navedene uredbe.

41.

Međutim, ne smatram da je takvo stajalište opravdano.

42.

Za tumačenje Uredbe br. 1346/2000 vrlo su korisna razmatranja sadržana u izvješću M. Virgósa i E. Schmita ( 7 ) koje se, unatoč tomu što se odnosi na Konvenciju o stečajnim postupcima, svejedno uobičajeno smatra korisnim vodičem za tumačenje te uredbe ( 8 ).

43.

U navedenom je izvješću navedeno da se mehanizam uspostavljen odredbom predmetne konvencije u skladu s kojom je izrađen članak 13. Uredbe br. 1346/2000 temelji na načelu „veta”. Autori izvješća upozoravaju na činjenicu da stranka ne mora samo težiti izbjeći primjenu prava države u kojoj je pokrenut stečajni postupak, već to treba i „zahtijevati” („Article 13 represents a defence against the application of the law of the State of the opening, which must be pursued by the interested party, who must claim it”, t. 136.).

44.

Istovjetan je i tekst argumentacije koju je Sud izložio u presudi Nike European Operations Netherlands u okviru koje je istaknuto da je teret dokazivanja postojanja uvjeta propisanih člankom 13. Uredbe br. 1346/2000 pripisan stranci „koj[a] se poziva na taj članak” ( 9 ).

45.

Prema mojem mišljenju, pravom Unije primjena odstupanja utvrđenog člankom 13. Uredbe br. 1346/2000 povezana je s postupovnim aktivnostima stranke koja je imala koristi od radnje štetne za vjerovnike.

46.

Osim toga, ističem da se dio prethodnog pitanja koji se ispituje temelji na pretpostavci da je tužitelj dokazao postojanje uvjeta iz članka 13. Uredbe br. 1346/2000, ali istodobno nije zatražio primjenu navedene odredbe.

47.

Sumnjam da je moguće jasno razlikovati dva vida postupovnih aktivnosti koje se sastoje od dostavljanja dokaza prikladnih za dokazivanje relevantnih okolnosti iz članka 13. Uredbe br. 1346/2000 odnosno zahtijevanja primjene odstupanja predviđenog istom odredbom.

48.

Navedena su pitanja međusobno usko povezana. Dakle, kada stranka dostavi dokaz tijekom postupka, ona to radi kako bi izazvala određeni učinak na postupak. Ne namjeravam, u tom pogledu, ulaziti u pojedinosti različitih rješenja koja su u okviru postupovnog prava donijele pojedinačne države članice. Međutim, čini mi se da se dokazima dostavljenima na zahtjev jedne stranke, u načelu, treba omogućiti utvrđivanje relevantnih okolnosti za rješenje postupka. Stoga nisam uvjeren da je moguće dostaviti dokaze na zahtjev stranke kako bi se utvrdilo jesu li ispunjeni uvjeti iz članka 13. Uredbe br. 1346/2000 i tvrdi li se istodobno da stranka ne zahtijeva primjenu predmetne odredbe.

49.

U svakom je slučaju na nacionalnom sudu ocijeniti zahtijeva li, u skladu s odredbama postupovnog prava određene države članice, stranka koja dostavlja dokaze kojima se dokazuje da su ispunjeni uvjeti propisani člankom 13. Uredbe br. 1346/2000 istodobno primjenu navedene odredbe.

50.

Kao što sam prethodno naveo, Uredbom br. 1346/2000 povezuje se primjena odstupanja iz članka 13. s aktivnosti osobe koja je imala korist od radnje štetne za vjerovnike. Međutim, uredbom se ne uređuju načini na koje se stranka o kojoj je riječ može pozvati na tu odredbu. Uredba ne sadržava ni pravila u pogledu rokova u kojima je dopušteno zahtijevati primjenu članka 13. uredbe.

51.

Na temelju informacija koje je nacionalni sudac pružio u odluci kojom se upućuje zahtjev za prethodnu odluku moguće je zaključiti da se, kako bi se postigla primjena članka 13. Uredbe br. 1346/2000, talijanskim pravom zahtijeva da stranka o kojoj je riječ istakne postupovni prigovor u određenom roku.

52.

Stoga u dijelu prvog prethodnog pitanja koji se ne odnosi na obvezu primjene članka 13. Uredbe br. 1346/2000 po službenoj dužnosti nacionalni sud pita je li država članica ovlaštena utvrditi načine na koje se može pozvati na članak 13. Uredbe br. 1346/2000 kako bi spriječila osporavanje radnje štetne za vjerovnike na temelju lex fori concursus.

53.

U presudi Nike European Operations Netherlands Sud je iznio tezu u skladu s kojom se člankom 13. Uredbe br. 1346/2000 ne uređuju osobito načini izvođenja dokaza, dopuštena dokazna sredstva pred nadležnim nacionalnim sudom ili načela kojima se uređuje ocjena dokazne snage pojedinačnih dokaza. Na državama je članicama urediti ta pitanja na temelju načela postupovne autonomije. Međutim, uvedene odredbe ne smiju biti nepovoljnije od onih koje uređuju slične nacionalne situacije (načelo ekvivalentnosti) te u praksi ne onemogućuju ili pretjerano ne otežavaju ostvarivanje pravâ koja im dodjeljuje pravni poredak Unije (načelo djelotvornosti) ( 10 ).

54.

Želio bih istaknuti da je, premda je pažnja Suda u presudi Nike European Operations Netherlands bila usmjerena na pravila povezana s prikupljanjem dokaza, na državama članicama urediti sva postupovna pitanja koja se odnose na primjenu članka 13. predmetne uredbe ako za to ne postoje relevantna rješenja u Uredbi br. 1346/2000.

55.

Kao što sam već naveo u točki 48. ovoga mišljenja, ta dva oblika postupovnih aktivnosti (zahtijevanje prikupljanja dokaza radi utvrđivanja uvjeta iz članka 13. Uredbe br. 1346/2000 i pozivanje na navedenu odredbu) međusobno su usko povezana. Stoga bi na njih trebalo primijeniti pravila koja proizlaze iz istovjetnog pravnog sustava.

56.

Usto, ističem i da se postupovnim pravom države čiji je sud nadležan za određeni predmet mogu odrediti rokovi za dostavljanje dokaza. Uredbom, osim rokova za isticanje prigovora koji čine predmet zahtjeva za prethodnu odluku, nisu uređeni čak ni rokovi u kojima stranka treba dostaviti sve dokazne prijedloge. Stoga je pitanje prikupljanja dokaznog materijala u tolikoj mjeri usko povezano s osiguranjem neometanog odvijanja sudskih postupaka da ga je teško odvojiti od sveukupnih postupovnih odredaba primjenjivih u određenoj državi. Stoga predmetni rokovi trebaju biti uređeni postupovnim pravom države čiji su sudovi nadležni za odluku o određenom predmetu (lex fori processualis).

57.

Nakon isteka roka za dostavljanje dokaza stranka gubi mogućnost dokazivanja postojanja uvjeta iz članka 13. navedene uredbe te se stoga ne može osloniti na zaštitu koja proizlazi iz te odredbe. Sličnu funkciju, barem u kontekstu koji se ispituje, mogu imati odredbe kojima su određeni rokovi za isticanje postupovnih prigovora koji čine predmet ovog zahtjeva za prethodnu odluku. Stoga za mene ne postoji nikakva sumnja da pitanje povezano s rokovima za isticanje postupovnih prigovora treba biti uređeno pravom države čiji su sudovi nadležni za odlučivanje u određenom predmetu.

58.

Osim toga, čini mi se nužnim ograničiti područja primjene lex fori processualis i lex causae kako bi se utvrdilo koji je od ovih dvaju zakona u predmetnom slučaju presudan za utvrđivanje načina na koji stranka o kojoj je riječ treba zahtijevati primjenu odstupanja iz članka 13. Uredbe br. 1346/2000.

59.

U skladu s člankom 13. Uredbe br. 1346/2000, osoba koja je imala korist od radnje štetne za vjerovnike može se osloniti na pravo koje se primjenjuje na tu radnju, ali samo u mjeri u kojoj je mogla očekivati da se odredbe navedenog propisa primijene i da se njima urede njegova prava i obveze izvan stečajnog postupka. Pravom koje se primjenjuje na ugovorne obveze, određenim na temelju pravila iz Uredbe Rim I, u skladu s njezinim člankom 12. stavkom 1. točkom (d), uređuje se, među ostalim, „preskripcij[a] i zastar[a] tužbi”, ali isključivo u kontekstu „razn[ih] način[a] ukidanja obveza”. Navedeno pravo nije relevantno za ocjenu rokova za isticanje postupovnih prigovora. Čak i u slučaju u kojem ostvarivanje određenog postupovnog prava (na primjer, isticanjem prigovora) podrazumijeva stvarne učinke, načini ostvarivanja tih prava uređuju se, u skladu s načelom lex fori processualis, postupovnim pravom države pred čijim se sudom vodi postupak. Navedeno je neizravno potvrđeno člankom 18. stavkom 2. Uredbe Rim I, u skladu s kojim ugovor ili akt čiji je cilj pravni učinak može se dokazati bilo kojim dokaznim sredstvima koje priznaje pravo države pred čijim se sudom vodi postupak, odnosno na temelju nekog od prava na temelju kojeg je taj ugovor odnosno akt valjan (članak 11.), pod uvjetom da taj način dokazivanja može provesti sud pred kojim se vodi postupak.

60.

Odredbe kojima se vremenski ograničuje mogućnost pozivanja na članak 13. Uredbe br. 1346/2000 nisu obuhvaćene ni pojmom „pravila” koja se odnose na ništavost, pobojnost i nemogućnost izvršenja pravnih radnji iz članka 4. stavka 2. točke (m) te uredbe. Navedena pravila nisu dio sustava za proglašavanje nevaljanosti radnji i samo se pravila koja su dio tog sustava mogu uključiti u područje primjene lex causae, kao što sam već prethodno naveo u svojemu mišljenju u predmetu Lutz ( 11 ). Ona se ne odnose na sredstva pravne zaštite s pomoću kojih se osporavaju radnje.

61.

S obzirom na provedenu analizu, nemam dvojbi u pogledu činjenice da je, u skladu s načelom postupovne autonomije, na državama članicama utvrditi načine na koje se stranka o kojoj je riječ treba pozvati na članak 13. Uredbe br. 1346/2000 kako bi spriječila osporavanje radnje štetne za vjerovnike.

62.

Ocjenu spojivosti postupovne odredbe kojom se određuju rokovi za isticanje postupovnih prigovora s načelima ekvivalentnosti i djelotvornosti treba povjeriti nacionalnim sudovima. Nijednom se informacijom sadržanom u odluci kojom se upućuje zahtjev za prethodnu odluku ne upućuje na povredu navedenih načela.

63.

S obzirom na prethodna razmatranja, predlažem Sudu da na prvo prethodno pitanje odgovori kako slijedi:

Primjenom odstupanja utvrđenog člankom 13. Uredbe br. 1346/2000 zahtijevaju se postupovne aktivnosti stranke koja je imala korist od radnje štetne za vjerovnike.

Međutim, u skladu s načelom postupovne autonomije država članica, postupovnim pravom države pred čijim se sudom vodi postupak i koji je nadležan za određeni predmet utvrđuju se načini na koje se stranka o kojoj je riječ, pri dokazivanju da su uvjeti predviđeni člankom 13. uredbe ispunjeni, treba pozvati na tu odredbu kako bi spriječila osporavanje radnje štetne za vjerovnike na temelju lex fori concursus.

64.

Drugim prethodnim pitanjem sud koji je uputio zahtjev pita podrazumijeva li poštovanje zahtjeva utvrđenog člankom 13. drugom alinejom Uredbe br. 1346/2000 potrebu dokazivanja da radnju nije moguće općenito i apstraktno osporiti ili je potrebno dokazati da radnju, iako ju je moguće osporiti s obzirom na uobičajenu praksu, nije moguće učinkovito osporiti s obzirom na sve okolnosti slučaja.

65.

Kako bi se odgovorilo na tako postavljeno pitanje valja podsjetiti da je člankom 13. Uredbe br. 1346/2000 dopuštena neprimjena prava države u kojoj je pokrenut stečajni postupak u korist prava koje se primjenjuje na pravni akt kojem je podložna navedena radnja pod uvjetom da se „u tom […] slučaju te radnje ni na koji način ne smiju osporiti sukladno tom pravu”.

66.

Čini se da je za odgovor na drugo prethodno pitanje od temeljne važnosti tumačenje teksta „u tom […] slučaju”.

67.

Autori prethodno navedenog izvješća Virgós/Schmit o Konvenciji o stečajnim postupcima naveli su da se izraz „u tom slučaju” („in the relevant case”) treba smatrati obvezom dokazivanja da u okolnostima konkretnog slučaja radnju nije moguće osporiti sukladno tom pravu. Stoga nije riječ o apstraktnom priznavanju mogućnosti osporavanja određene radnje na temelju odredaba lex causae (t. 137.).

68.

U prenošenju navedenih razmatranja na pravo Unije valja istaknuti da izraz „u tom […] slučaju” postoji u talijanskoj („nella fattispecie”) i engleskoj („in the relevant case”) jezičnoj verziji Uredbe br. 1346/2000. Međutim, u sudskoj je praksi Suda već istaknuto da pojedinačne jezične verzije uredbe sadržavaju određena neslaganja te se čini da u nekim jezičnim verzijama članak 13. uredbe ne sadržava tekst „u tom […] slučaju” ni nikakav sličan tekst ( 12 ). Potreba ujednačenog tumačenja odredbe prava Unije zahtijeva da se, s obzirom na postojeća neslaganja u tom pogledu, ta odredba tumači ovisno o kontekstu i svrsi propisa čiji je sastavni element ( 13 ).

69.

Sud je, u skladu s tim smjernicama za tumačenje, u presudi Nike European Operations Netherlands zaključio da je primjena članka 13. Uredbe br. 1346/2000, „vodeći računa o svim okolnostima ovog slučaja” ( 14 ), uvjetovana time da se radnja o kojoj je riječ ne može osporavati na osnovi lex causae.

70.

Osim toga, želio bih podsjetiti da je cilj odstupanja iz članka 13. Uredbe br. 1346/2000 zaštita legitimnog očekivanja u pogledu postojanosti radnje.

71.

Takvo se rješenje temelji na uvjerenju da se osoba koja je imala korist od radnje štetne za vjerovnike može osloniti na pravo koje se primjenjuje na tu radnju u dijelu u kojemu se njime uređuje dopuštenost i uvjeti za osporavanje predmetne radnje. U već navedenom mišljenju u predmetu Lutz upozorio sam na činjenicu da je protok vremena jedan od uvjeta koji ponekad utječu na mogućnost osporavanja radnje u skladu s lex causae ( 15 ). Ponekad, po isteku određenog roka, nije moguće osporiti određene radnje. Osoba koja je imala korist od takve radnje samo u tom trenutku ima potvrdu njezine postojanosti. Prema mojem mišljenju, člankom 13. Uredbe br. 1346/2000 štite se i očekivanja u pogledu valjanosti radnje stvorena nakon nastanka navedenih okolnosti.

72.

Međutim, mogućnost osporavanja određene radnje, ocijenjena odvojeno od okolnosti konkretnog slučaja, ne ide u prilog zaštiti legitimnog očekivanja. Naime, ako stečajni postupak nije pokrenut, stranka bi trebala u obzir uzeti učinak koji predmetne okolnosti mogu imati na mogućnost osporavanja radnje, dok bi se one, nakon pokretanja postupka, zanemarile.

73.

Obveza dokazivanja da radnju nije moguće osporiti na pravnoj osnovi koja je na nju primjenjiva odnosi se, osim na odredbe lex causae u području stečajnog prava, i na sve odredbe i načela tog prava ( 16 ). Pojedinačni pravni sustavi sadržavaju različite, a ponekad i brojne, instrumente koji se odnose na ništavost ili nemogućnost izvršenja pravnih radnji. Može se pretpostaviti da se, barem u teoriji, veliki dio radnji štetnih za vjerovnike može osporiti. Stoga se postavlja pitanje nameću li se obvezom dostavljanja općih i apstraktnih dokaza o okolnosti da radnju nije moguće općenito osporiti stranci prezahtjevne obveze kojima bi se mogla ugroziti mogućnost djelotvornog pozivanja na odstupanje utvrđeno člankom 13. Uredbe br. 1346/2000.

74.

S obzirom na prethodna razmatranja, predlažem Sudu da na drugo prethodno pitanje odgovori kako slijedi:

Kako bi se valjano pozvalo na odstupanje određeno člankom 13. Uredbe br. 1346/2000, dostatno je da osoba koja je imala korist od radnje štetne za vjerovnike, u slučajevima u kojima se lex causae dopušta osporavanje radnje te vrste, dostavi dokaze da se radnja, premda ju je moguće općenito osporiti, ne može ni na koji način učinkovito osporiti na temelju lex causae s obzirom na sve okolnosti konkretnog slučaja.

75.

Budući da se treće i peto prethodno pitanje odnose na posljedice izbora prava koje se primjenjuje u okolnostima navedenima u članku 3. stavku 3. Uredbe Rim I, prvenstveno smatram da valja ispitati četvrto pitanje kojim se pokušava razjasniti je li uredba općenito primjenjiva na predmetni slučaj.

76.

Naime, četvrtim prethodnim pitanjem sud koji je uputio zahtjev želi dobiti smjernice prikladne za utvrđivanje materijalnog područja primjene Uredbe Rim I. Stoga, to se pitanje temelji na pretpostavci da se uredba na predmetni slučaj primjenjuje ratione temporis. Prema mojem mišljenju, tom pitanju valja posvetiti nekoliko uvodnih razmatranja.

77.

Vremenski okvir za primjenu Uredbe Rim I utvrđen je člankom 28. tog akta, u skladu s kojim se uredba primjenjuje na „ugovore sklopljene počevši od 17. prosinca 2009.”

78.

Međutim, uplate o kojima je riječ u glavnom postupku obavljene su radi provedbe ugovora sklopljenog 11. ožujka 2008., čije je trajanje, kao što je navedeno u pisanim očitovanjima Mediterranee, naknadno produljeno dodatnom klauzulom od 9. prosinca 2009. Na temelju toga može se zaključiti da Uredba Rim I nije primjenjiva na glavni postupak. U oba je slučaja riječ o događajima koji su se zbili prije 17. prosinca 2009.

79.

Navedena se ocjena ne mijenja zbog činjenice da se glavni postupak odnosi na obveze koje su ispunjene nekoliko mjeseci nakon datuma sklapanja ugovora. Naime, čak su i uplate obavljene prije 17. prosinca 2009., to jest 17 odnosno devet dana nakon isteka rokova za ispunjenje obveze određenih za 24. veljače 2009. i 24. ožujka 2009.

80.

Ipak, uvjeren sam da se ni eventualnim ispunjenjem obveze 17. prosinca 2009. ili naknadno ne bi omogućila primjena Uredbe Rim I.

81.

Međutim, za određivanje područja primjene uredbe ključan je trenutak sklapanja ugovora, a ne trenutak u kojemu su ispunjene obveze koje proizlaze iz predmetnog ugovora. U dosadašnjoj je sudskoj praksi Sud istaknuo da je Unijin zakonodavac isključio trenutačnu primjenu Uredbe Rim I kojom bi budući učinci ugovora sklopljenih prije 17. prosinca 2009. bili obuhvaćeni njezinim područjem primjene ( 17 ).

82.

S obzirom na prethodno navedena razmatranja, zaključujem da odredbe Uredbe Rim I nisu primjenjive na ocjenu predmeta koji se ispituje.

83.

Ako sud koji je uputio zahtjev zaključi da se Uredba Rim I ne primjenjuje na predmetni slučaj, valjao bi se pozvati na sustav pravila o izboru prava sadržanih u Konvenciji o pravu koje se primjenjuje na ugovorne obveze, potpisanoj 19. lipnja 1980. ( 18 ), koja je zamijenjena Uredbom Rim I.

84.

Međutim, Rimska konvencija nije pravni akt Unije. U skladu s člankom 1. točkom (a) i člankom 2. točkama (a) i (b) prvog Protokola Konvencije, Sud je, doista, nadležan za donošenje odluka o njegovu tumačenju, ali samo na zahtjev određenih sudskih tijela država članica. Ta sudska tijela ne obuhvaćaju prvostupanjske sudove. Međutim, iz sadržaja odluke kojom se upućuje zahtjev za prethodnu odluku ne proizlazi da je postupak pokrenut pred sudom Tribunale Ordinario u Veneciji kao prvostupanjskim sudom.

85.

Nadalje, u sljedećem dijelu ovog mišljenja iznijet ću svoje stajalište o tumačenju članka 3. stavka 3. Uredbe Rim I u pogledu primjene članka 13. Uredbe br. 1346/2000.

86.

Naime, na nacionalnom je sudu u konačnici procijeniti opravdava li se činjeničnim okolnostima predmetnog slučaja primjena Uredbe Rim I. Suprotno tomu, u skladu s ustaljenom praksom Suda, na pitanja koja je uputio nacionalni sud primjenjuje se pretpostavka relevantnosti.

87.

Tumačenje prava Unije može biti korisno i za nacionalni sud. Valja upozoriti na preklapanje odredaba Rimske konvencije i Uredbe Rim I koja je, što se tiče država članica, obuhvaćena pravilima Konvencije.

88.

Četvrtim prethodnim pitanjem sud koji je uputio zahtjev pita obuhvaća li područje primjene ratione materiae Uredbe Rim I ugovor o pomorskom prijevozu tereta sklopljen u jednoj državi članici između društava čija su sjedišta u toj istoj državi članici, s klauzulom o izboru prava druge države članice kao mjerodavnog prava.

89.

Želio bih istaknuti da je Mediterranea u svojim pisanim očitovanjima o petom prethodnom pitanju te usmenim očitovanjima na raspravi upozorila na okolnosti, osim izbora prava, na temelju kojih je, prema njezinu mišljenju, moguće dokazati povezanost predmetnog ugovora s pravom više od jedne države. Konkretno, uputila je na mogućnost upotrebe plovila izvan talijanskih teritorijalnih voda. Čak je i sud u odluci kojom se upućuje zahtjev za prethodnu odluku naveo neke od tih okolnosti te istaknuo kako je tekst ugovora sastavljen na engleskom jeziku te da sadržava arbitražnu klauzula kojom se za odlučivanje u sporovima ovlašćuje LMAA (London Maritime Arbitrators Association).

90.

Međutim, sud koji je uputio zahtjev u obzir nije uzeo navedene okolnosti pri sastavljanju trećeg, četvrtog i petog prethodnog pitanja. U trećem se pitanju sud ograničio na iskazivanje sumnji povezanih s primjenjivosti članka 13. Uredbe br. 1346/2000 u pogledu radnji koje se odnose na ugovor sklopljen među strankama čija su sjedišta u istoj državi članici, u koji su stranke umetnule klauzulu o izboru prava druge države članice kao mjerodavnog prava. U četvrto i peto pitanje sud je uključio navedene okolnosti i istaknuo da je ugovor sklopljen u državi članici u kojoj se nalaze sjedišta obje stranke.

91.

Posljedično, za odgovor na četvrto prethodno pitanje, a da se pritom ne promijeni njegova bit, valja razjasniti obuhvaća li područje primjene Uredbe Rim I ugovor sklopljen u državi članici u kojoj se nalaze sjedišta stranaka i za koji je kao mjerodavno pravo izabrano pravo druge države članice.

92.

Prije nego što izložim razmatranja u nastavku, želio bih razjasniti da neki odlomci ovog mišljenja u nastavku sadržavaju iznimno teorijsku i apstraktnu analizu. Međutim, smatram primjerenim da u svojstvu nezavisnog odvjetnika izložim svoje stajalište o problemu koji je već odavno predmet rasprave u doktrini međunarodnog privatnog prava. Svjestan sam činjenice da, kao što proizlazi iz prethodno navedenih mišljenja, opredjeljenje za jednu od teza navedenih u nastavku u ovom slučaju ne vodi do konačnog odgovora na treće i peto prethodno pitanje. Ipak, predmetni argument može biti važan za tumačenje prava Unije u drugim predmetima. Istodobno sam uvjeren da dostavljanje podrobnih razmatranja Sudu omogućuje sveobuhvatnu ocjenu pitanja koje čini predmet ovog spora.

93.

Četvrtim prethodnim pitanjem teži se razjasniti obuhvaća li područje primjene Uredbe Rim I slučajeve koji se u okviru doktrine međunarodnog privatnog prava ne nazivaju „međunarodnim elementom” i koji, stoga, nisu povezani s pravnim sustavima dvaju ili više država.

94.

Navedeno pitanje čini jedan od najsloženijih problema i problema o kojima se najviše raspravljalo u okviru međunarodnog privatnog prava ( 19 ). Ujednačenosti sustava pravila o sukobu zakona Unije nisu se otklonile sumnje koje postoje u tom pogledu.

95.

Povremeno se tvrdilo da su pravila međunarodnog privatnog prava primjenjiva samo u pogledu odnosa koji su povezani s pravnim sustavima više od jedne države ( 20 ). Navedena se teza, prema potrebi, nadopunjuje tvrdnjom da nije dostatno postojanje bilo kakve povezanosti s inozemnim pravnim sustavom. Štoviše, zahtijeva se prisutnost relevantnih okolnosti sa stajališta međunarodnog privatnog prava, odnosno elemenata koji upućuju na sukob zakona na određenom prostoru ( 21 ).

96.

Suprotna se teza temelji na načelu da su područjem primjene pravila međunarodnog privatnog prava obuhvaćeni svi odnosi, uključujući pravila isključivo nacionalne naravi ( 22 ). U potonjem slučaju pouzdani sustav pravila o sukobu zakona neizbježno dovodi do primjene propisa države s kojim je predmetni odnos u potpunosti povezan.

97.

Pri pokušaju određivanja područja primjene ratione materiae Uredbe Rim I prvenstveno se valja pozvati na članak 1. stavak 1. u skladu s kojim se uredba primjenjuje, u situacijama kada postoji sukob zakona, na ugovorne obveze.

98.

Tekst članka 1. stavka 1. Uredbe Rim I temelji se na članku 1. stavku 1. Rimske konvencije, čije je područje primjene određeno ratione materiae. U skladu s tom odredbom, Konvencija se primjenjivala na ugovorne obveze u svim situacijama koje su uključivale izbor između prava različitih zemalja („les situations comportant un conflit de lois”).

99.

U izvješću o Rimskoj konvenciji, koje su sastavili M. Giuliano i P. Lagarde ( 23 ), razjašnjeno je značenje prethodno navedene odredbe te je navedeno da je konvencija primjenjiva samo u slučajevima koji podrazumijevaju izbor između prava različitih zemalja. Riječ je o situacijama koje uključuju jedan ili više međunarodnih elemenata u odnosu na društveni život u određenoj zemlji („Il s’agit des situations qui comportent un ou plusieurs éléments d’extranéité par rapport à la vie sociale interne d’un pays”).

100.

Tekst članka 1. stavka 1. Uredbe Rim I, kao što su ga obrazložili autori članka izvješća Giuliano/Lagarde, mogao bi dovesti do zaključka da se uredba ne primjenjuje isključivo na nacionalne slučajeve.

101.

Međutim, moguće je obraniti suprotnu tezu u skladu s kojom se uredba primjenjuje i na isključivo nacionalne slučajeve, pod uvjetom da je riječ o situacijama na koje se odnosi članak 3. stavak 3. Uredbe Rim I.

102.

Takva je teza potkrijepljena tumačenjem slične odredbe u odnosu na članak 3. stavak 3. Uredbe Rim I, sadržane u srodnoj uredbi, Uredbi (EZ) br. 864/2007 Europskog parlamenta i Vijeća od 11. srpnja 2007 o pravu koje se primjenjuje na izvanugovorne obveze („Rim II”) ( 24 ).

103.

Člankom 1. stavkom 1. Uredbe Rim II, kao i člankom 1. stavkom 1. Uredbe Rim I, određeno je da se ona, „u slučajevima koji uključuju sukob zakona, primjenjuje na izvanugovorne obveze […]” ( 25 ).

104.

U skladu s člankom 14. stavkom 2. Uredbe Rim II, koji odgovara članku 3. stavku 3. Uredbe Rim I, „[a]ko su svi elementi relevantni za stanje u trenutku kada se dogodio događaj koji je prouzročio štetu prisutni u državi čije pravo stranke nisu izabrale, izbor stranaka ne dovodi u pitanje primjenu odredaba zakona te druge države od kojih nije moguće odstupiti sporazumom” ( 26 ). Stoga izbor prava, u skladu s člankom 14. stavkom 2. Uredbe Rim II, čini odlučujuću okolnost u pogledu povezivanja obveze s propisima različitih država ( 27 ). Naime, protivno izboru iz članka 3. stavka 3. Uredbe Rim I, u tom se slučaju izbor ne smatra jednim od „ostali[h]” elemenata relevantnih za situaciju. Stoga se, prema mojem mišljenju, Uredba Rim II, uključujući osobito njezin članak 14. stavak 2., odnosi i na isključivo nacionalne slučajeve koji ne premašuju granice pravnog područja određene države.

105.

Suprotno tomu, područje primjene Uredbe Rim I trebalo bi biti istovjetno području primjene uredbe o pravu koje se primjenjuje na izvanugovorne obveze, što proizlazi iz potrebe za usklađenosti istaknute u uvodnoj izjavi 7. obiju uredaba ( 28 ).

106.

Stoga, slažem se s tezom prema kojoj su pravila o sukobu zakona primjenjiva čak i ako je određeni slučaj isključivo nacionalne naravi ( 29 ).

107.

Osim toga, smatram da pokušajima utvrđivanja područja primjene Uredbe Rim I pozivanjem na kriterij „internacionalizacije” određenog slučaja i time na srž prve teorije na koju upućuju autori izvješća Giuliano/Lagarde ne ide u prilog nepreciznost navedenog pojma, što može dovesti do komplikacija koje je teško prevladati.

108.

Pojasnit ću uzrok navedenih poteškoća s pomoću pitanja je li Uredba Rim I primjenjiva u situaciji u kojoj najmodavac podnosi tužbu protiv najmoprimca radi plaćanja dugovanih najamnina na temelju ugovora o najmu sklopljenog u državi u kojoj ugovorne stranke imaju uobičajeno boravište, a najmoprimac je državljanin druge države članice. Pretpostavimo i da stranke nisu izabrale pravo koje se primjenjuje na predmetni ugovor.

109.

U takvom slučaju, s obzirom na postojanje međunarodnog elementa kao što je državljanstvo jedne od stranaka, postavlja se pitanje postoji li potreba za pozivanjem na Uredbu Rim I kako bi se utvrdilo pravo koje se primjenjuje na utvrđivanje spora povezanog s plaćanjem najamnine.

110.

Međutim, s jedne strane, pri pozivanju na Uredbu Rim I prvenstveno valja utvrditi koje je njezino pravilo prikladno za određivanje prava koje se primjenjuje na ugovor sklopljen među strankama. S druge strane, u Uredbi Rim I nedostaje odredba koja se izravno odnosi na najam pokretne imovine.

111.

Posljedično, bit će potrebno protumačiti pojmove upotrijebljene u pojedinačnim odredbama uredbe kako bi se utvrdili uvjeti njihove primjene. U doktrini međunarodnog privatnog prava ta se vrsta tumačenja naziva „kvalifikacija” („qualification”, „Qualifikation”, „characterisation”) ( 30 ).

112.

Na temelju takvog tumačenja nacionalni bi sud vjerojatno došao do zaključka da se ugovor o najmu treba okvalificirati kao „ugovor o pružanju usluga” na kojemu se temelji članak 4. stavak 1. točka (b) Uredbe Rim I. Tek bi u ovoj fazi mogla postati očigledna činjenica da je pitanje državljanstva najmoprimca nevažno u kontekstu spora povezanog s plaćanjem najamnine s obzirom na to da, ako pravo nije izabrano, ugovor o pružanju usluga podliježe propisima države u kojoj pružatelj usluga (najmodavac) ima uobičajeno boravište. Međutim, želio bih napomenuti da kriterij državljanstva može postati relevantan ako se spor odnosi na nemogućnost djelovanja najmoprimca ( 31 ).

113.

Prema mojem mišljenju, navedenim se sumnjama opravdava zaključak da pokušaji razlikovanja ugovornih obveza isključivo nacionalne naravi i onih koje su povezane s propisima više od jedne države nisu opravdani. Taj se kriterij može primijeniti samo u odnosu na određena pitanja u pogledu nastanka, ispunjenja ili ukidanja ugovorne obveze

114.

Stoga, smatram da „internacionalizacija” konkretnog spora koji bi mogao nastati u okviru sklopljenog ugovora ne može biti odlučujuć za primjenu uredbe na ugovor kao takav. To bi značilo da je na pojedinačnoj osnovi potrebno, bez obzira na okolnosti razmatranog slučaja, ocijeniti postoje li u predmetnom slučaju, u odnosu na ostale sporove koji bi mogli nastati, elementi kojima se može opravdati primjenjivost prava druge države. Stoga bi odluci o primjeni uredbe trebala prethoditi podrobna analiza odredaba i niz tumačenja. To bi moglo dovesti do raznovrsnih problema čija bi složenost uvelike premašila samo ispitivanje prava koje se primjenjuje na temelju odredaba Uredbe Rim I.

115.

S obzirom na prethodna razmatranja, smatram da se Uredba Rim I primjenjuje i na isključivo nacionalne situacije koje nisu povezane s propisima više od jedne države. Posljedično, sam izbor prava druge države članice, na kojemu se temelji četvrto prethodno pitanje, ne utječe na obuhvaćenost određenog slučaja područjem primjene ratione materiae Uredbe Rim I. Stoga nije potrebno utvrditi povezuje li se izborom prava ugovorna obveza s propisima različitih država, s obzirom na to da navedeno ne čini uvjet za primjenu uredbe.

116.

Stoga Sudu predlažem da dade potvrdan odgovor na četvrto prethodno pitanje i pruži sljedeće objašnjenje:

Članak 1. stavak 1. Uredbe Rim I u vezi s člankom 3. stavkom 3. iste uredbe treba tumačiti na način da je ugovor o pomorskom prijevozu tereta sklopljen u jednoj državi članici između društava čija su sjedišta u toj istoj državi članici obuhvaćen područjem primjene ratione materiae Uredbe Rim I, bez obzira na to što sadržaj tog ugovora obuhvaća klauzulu o izboru prava druge države članice kao mjerodavnog prava.

117.

Međutim, u slučaju da se Sud ne slaže s navedenim stajalištem, u predmetnom bi se slučaju došlo do istovjetnog odgovora kad bi se prihvatila teza koja se temelji na ideji da, čak i da se Uredba Rim I ne odnosi na isključivo nacionalne slučajeve, uključivanje klauzule o izboru prava kao mjerodavnog prava u ugovor omogućuje povezivanje s drugim pravnim sustavom koje je toliko snažno da bi se njime opravdala primjena odredaba Uredbe Rim I.

118.

Trećim prethodnim pitanjem sud koji je uputio zahtjev traži pojašnjenje Suda u pogledu okolnosti može li se članak 13. Uredbe br. 1346/2000 primijeniti i onda kada ugovorne stranke imaju sjedište u istoj državi članici te ugovornom klauzulom odrede pravo druge države članice kao mjerodavno pravo. U ovom se dijelu zahtjeva za prethodnu odluku nacionalni sud još uvijek nije izravno pozvao na članak 3. stavak 3. Uredbe Rim I. Međutim, prema mojem mišljenju, ključni se dio trećeg prethodnog pitanja odnosi na posljedice izbora prava koje se primjenjuje u okolnostima navedenima u toj odredbi.

119.

Petim prethodnim pitanjem sud koji je uputio zahtjev namjerava saznati lišava li izbor prava koje se primjenjuje u situaciji navedenoj u članku 3. stavku 3. Uredbe Rim I stranku o kojoj je riječ mogućnosti valjanog pozivanja na odstupanje određeno člankom 13. Uredbe br. 1346/2000.

120.

Treće i peto prethodno pitanje u biti se odnose na istovjetan problem koji se može sažeti u pitanju o tome kako izbor prava koje se primjenjuje u okolnostima iz članka 3. stavka 3. Uredbe Rim I može utjecati na dopuštenost pozivanja na članak 13. Uredbe br. 1346/2000. Stoga smatram da se analiza tih dvaju pitanja treba provesti zajednički.

121.

Kao prvo, izložit ću svoje mišljenje o odnosu članka 3. stavka 3. Uredbe Rim I i članka 13. Uredbe br. 1346/2000. Potom ću ispitati učinke uvođenja u ugovor klauzule o izboru prava koje se primjenjuje u okolnostima iz članka 3. stavka 3. Uredbe Rim I.

122.

Člankom 13. pravom alinejom Uredbe br. 1346/2000 zainteresiranoj stranci nameće se obveza dostavljanja dokaza da je za radnju štetnu za vjerovnike mjerodavno pravo države članice različite od one u kojoj je postupak pokrenut.

123.

U uvodnoj izjavi 23. Uredbe br. 1346/2000 navedeno je da bi predmetna uredba trebala propisivati jedinstvena pravila o sukobu zakona koja zamjenjuju, unutar njihovog područja primjene, nacionalna pravila međunarodnog privatnog prava. Međutim, uredba ne sadržava pravila o sukobu prikladna za utvrđivanje prava koje se primjenjuje na osporavanu radnju iz članka 13. iste uredbe. Prema mojem mišljenju, pravo koje se primjenjuje na tu radnju stoga se određuje u skladu s pravilima o sukobu zakona na kojima bi se temeljilo ispitivanje lex causae izvan stečajnog postupka. Uredba br. 1346/2000 donesena je u razdoblju u kojemu se, u odnosu na države članice, pravo koje se primjenjuje na ugovorne obveze određivalo u skladu s Rimskom konvencijom. Međutim, s obzirom na razmatranja u pogledu četvrtog prethodnog pitanja, u narednim ću se točkama pozivati na odredbe Uredbe Rim I. Naime, polazim od pretpostavke da se u ovom slučaju, u svrhu primjene članka 13. Uredbe br. 1346/2000, pravo koje se primjenjuje na osporavanu radnju treba odrediti na temelju odredaba Uredbe Rim I, uključujući njezin članak 3. kojim se dopušta izbor prava koje se primjenjuje na ugovorne obveze.

124.

Poneki problem u tom pogledu uzrokovan je predviđanjem sadržanim u izvješću Virgós/Schmit, u skladu s kojim je svrha članka Konvencije, koji odgovara članku 13. Uredbe br. 1346/2000, zaštititi legitimna očekivanja vjerovnika i trećih osoba koji su djelovali u skladu s nacionalnim pravom koje se uobičajeno primjenjuje („normally applicable national law”). To može, u skladu s člankom 13. Uredbe br. 1346/2000 (u dijelu u kojem se tom odredbom zahtjeva dokaz da je za radnju mjerodavno „pravo države članice različite od one u kojoj je postupak pokrenut”), biti naznaka toga da je relevantno samo pravo određeno pravilima o sukobu koja se temelje na objektivnim kriterijima povezivanja, a ne i pravo koje su stranke izabrale.

125.

Navedeni se pristup može potkrijepiti zaključcima koji proizlaze iz uvodne izjave 24. predmetne uredbe, u kojoj je navedeno da se odstupanjima predviđenima uredbom, uključujući njezinim člankom 13., osim zaštite pravnih podataka, omogućuje i „pravn[a] sigurnost u državama članicama u kojima nisu pokrenuti postupci”. Taj bi tekst mogao dovesti do zaključka da su za članak 13. Uredbe br. 1346/2000 relevantni samo elementi koji se odnose na situaciju, s obzirom na to da se upravo na temelju njih, kako je navedeno u članku 3. stavku 3. Uredbe Rim I, određena radnja „nalazi” u državi (ili državama) koja (koje) nije (nisu) država (ili više njih) u kojoj (kojima) je postupak pokrenut.

126.

Međutim, prethodno navedena teza ne čini mi se uvjerljivom. Članak 13. Uredbe br. 1346/2000 sadržava načelo zaštite legitimnog očekivanja. Teško je zaključiti da stranke koje djeluju u skladu s pravom koje su izabrale u okviru autonomije koja im je dodijeljena međunarodnim privatnim pravom ne zaslužuju zaštitu. Izbor prava čini istovrijednu metodu u okviru pravila o sukobu zakona za određivanje prava koje se primjenjuje. Načelo autonomije volje zauzima vodeće mjesto među pravilima međunarodnog privatnog prava Unije ( 32 ).

127.

Stoga smatram da se, u svrhu primjene članka 13. prve alineje Uredbe br. 1346/2000, posljedice izbora prava stranaka čija su sjedišta u državi članici u kojoj je postupak pokrenut još uvijek određuju na temelju odredaba Uredbe Rim I, uključujući i njezin članak 3.

128.

Želio bih naglasiti da se treće prethodno pitanje, kao što je Komisija napomenula u svojim pisanim očitovanjima, temelji na pretpostavci da su ugovorne stranke čija su sjedišta u istoj državi članici već u trenutku izbora prava koje se primjenjuje u mogućnosti predvidjeti koje će nacionalno pravo postati lex fori concursus nakon pokretanja stečajnog postupka protiv jedne od njih.

129.

Međutim, smatram da se ta teza temelji na pojednostavnjenju. U načelu, stranke u trenutku ostvarenja pravne radnje još uvijek ne znaju hoće li se, ni protiv koje stranke, pokrenuti stečajni postupak.

130.

Osobito u toj fazi stranke ne moraju znati koje će se nacionalno pravo primjenjivati na eventualni stečajni postupak.

131.

Pravo koje važi za stečajne postupke i njihove posljedice jest ono države članice na čijem državnom području su takvi postupci pokrenuti (članak 4. stavak 1. Uredbe br. 1346/2000). Sudovi države članice unutar čijeg državnog područja se nalazi središte dužnikova glavnog interesa imaju nadležnost za pokretanje stečajnog postupka (članak 3. stavak 1. te uredbe).

132.

Stoga, upravo se pravilima o nadležnosti utvrđenima člankom 3. Uredbe br. 1346/2000 određuje koje će se nacionalno pravo u konačnici primjenjivati na ocjenu svih pitanja povezanih sa stečajnim postupkom. Okolnosti kojima je određena nadležnost suda neke države članice mogle bi se promijeniti nakon ostvarenja radnje s budućim stečajnim dužnikom.

133.

Međutim, ako prije podnošenja zahtjeva za pokretanje stečajnog postupka budući stečajni dužnik prenese svoje sjedište u drugu državu članicu, sudovi potonje države članice u načelu su nadležni za ispitivanje pitanja povezanih sa stečajnim postupkom. Trenutak u kojem se podnosi zahtjev za pokretanje stečajnog postupka odlučujuć je za provjeru postojanja čimbenika povezivanja u pogledu nadležnosti iz članka 3. Uredbe br. 1346/2000 ( 33 ).

134.

Stoga se posljedice izbora prava u određenom smislu ne bi trebale ograničiti na temelju pretpostavke da stranke, ako predvide da će određeno nacionalno pravo postati lex fori concursus, pokušaju izbjeći njegovu primjenu, jer stranke obično tijekom faze izbora prava ne znaju hoće li se, ni protiv koje stranke, pokrenuti stečajni postupak, a ponajmanje koje će se pravo na njih primjenjivati.

135.

Ne smatram ni da je u svakom slučaju cilj izbora prava, kao što je Komisija navela u svojim pisanim očitovanjima i kao što na određen način proizlazi iz trećeg prethodnog pitanja, isključivo spriječiti da odredbe određenog prava postanu relevantne.

136.

U doktrini međunarodnog privatnog prava sadržana je teza o zaobilaženju prava („fraude à la loi”, „Gesetzesumgehung”, „evasion of law”) ( 34 ). Taj se pojam upotrebljava za opis ponašanja stranke (ili stranaka) u pravnom odnosu čiji je cilj zaobići posljedice prava koje se uobičajeno primjenjuje i zamijeniti ga drugim pravom. Ponekad se tvrdi da radi zaštite javnog interesa i sigurnosti trgovine valja osporiti takve radnje te u fazi traženja prava koje se primjenjuje zanemariti okolnosti koje proizlaze iz radnji koje su provele stranke (među ostalim, one koje proizlaze iz prava koje se primjenjuje koje biraju stranke).

137.

Trenutačno je, s obzirom na proširenje uloge autonomije volje u okviru međunarodnog privatnog prava, relevantnost takve teze upitna, osobito s obzirom na situacije u kojima je dopušten izbor prava koje se primjenjuje ( 35 ).

138.

U kontekstu Uredbe Rim I, u skladu s člankom 2., donesena je teorija o tzv. neograničenom izboru, što znači da se stranke mogu dogovoriti da njihovi odnosi budu uređeni pravom koje su izabrale i koje ne mora nužno biti ni na koji način povezano s činjeničnim okolnostima predmetnog slučaja. Usto, takvo je rješenje u skladu s težnjom koja trenutačno prevladava u okviru pravila o sukobu zakona ( 36 ). Na temelju toga je moguće zaključiti da odgovornost za razumnost izbora prava snose same stranke koje izabiru pravo ( 37 ).

139.

Budući da stranke mogu izabrati pravo koje se primjenjuje na ugovor koji ih obvezuje i da je taj izbor neograničene naravi, teško je zaključiti da sama namjera podvrgavanja ugovorne obveze pravu izabrane države čini radnju koju treba osporiti.

140.

Široka autonomija volje ograničena je širokim rasponom instrumenata iz Uredbe Rim I, kao što su prevladavajuće obvezne odredbe (članak 9.), klauzula o javnom poretku (članak 21.), pravila zaštite prava trećih strana (članak 3. stavak 2. druga rečenica), zaštita slabijih strana u ugovornim odnosima (članak 6. stavak 2. i članak 8. stavak 1.) te odredba kojom su određene posebne posljedice izbora prava koje se primjenjuje, kad se svi elementi relevantni za situaciju, osim za sami izbor, nalaze u istoj državi (članak 3. stavak 3.). Potonja odredba osobito odražava doktrinu „fraude à la loi”. Međutim, ta odredba, osim prethodno navedenih rješenja, ne sadržava opće pravilo za osporavanje zaobilaženja prava. Ne smatram ni da bi se ta funkcija mogla pripisati članku 13. Uredbe br. 1346/2000 u pogledu izbora prava za ugovor sklopljen među strankama čija su sjedišta u istoj državi. Naime, posljedice takvog izbora određene su na temelju članka 3. stavka 3. Uredbe Rim I.

141.

Temeljni problem koji proizlazi iz petog te, barem neizravno, trećeg prethodnog pitanja odnosi se na posljedice izbora prava koje se primjenjuje na ugovornu obvezu koja je u cijelosti povezana s pravom samo jedne države.

142.

Člankom 3. stavkom 3. Uredbe Rim I, na koji se u zahtjevu za prethodnu odluku pozvao nacionalni sud predviđeno je da „[k]ad se svi ostali elementi relevantni za situaciju u vrijeme izbora nalaze u državi koja nije država čije je pravo odabrano, izbor ugovornih stranaka ne dovodi u pitanje primjenu odredaba prava te druge države, od kojih se ne može sporazumno odstupiti”.

143.

Valja istaknuti da se peto pitanje temelji na pretpostavci da se u činjeničnim okolnostima predmetnog slučaja „svi ostali elementi relevantni za situaciju”, osim sami izbor, nalaze u državi u kojoj je pokrenut stečajni postupak.

144.

U svakom slučaju, na nacionalnom je sudu ocijeniti je li u predmetnom slučaju pravo izabrano u okolnostima opisanima u članku 3. stavku 3. Uredbe Rim I.

145.

Konkretno, sud koji je uputio zahtjev može odlučiti je li samo uvođenje u ugovor klauzule kojom se dopušta upotreba plovila unutar teritorijalnih voda države koja nije država na čijem je državnom području sklopljen ugovor i na kojemu se nalaze sjedišta ugovornih stranaka dostatno za zaključak da je ta obveza povezana s pravima različitih država. Na tu je okolnost upozorila Mediterranea u svojim očitovanjima.

146.

Ističem i da se to stajalište protivi tekstu članka 3. stavka 3. Uredbe Rim I u okviru kojeg se relevantnima smatraju elementi koji postoje u trenutku izbora prava koje se primjenjuje.

147.

Osim toga, jednostavnom ugovornom odredbom kojom se odobrava upotreba određenog dobra izvan granica jedne države članice ne dopušta se povezivanje predmetnog slučaja s pravima drugih država, a time i odstupanje od članka 3. stavka 3. Uredbe Rim I. Većina sklopljenih ugovora u trgovini ne sadržava takvu odredbu. To ne znači da se dobra mogu upotrebljavati samo na pravnom državnom području jedne države. Međutim, smatram da moguća upotrebljivost dobara stavljenih na raspolaganje unutar granica državnog područja druge države nije dostatna za internacionalizaciju određenog slučaja, iz čega proizlazi nemogućnost ograničenja učinaka izbora prava u skladu s člankom 3. stavkom 3. Uredbe Rim I. Smatram da bi se time prekomjerno umanjila funkcija navedene odredbe čija je svrha osporiti mogućnost zaobilaženja posljedica prava koje se uobičajeno primjenjuje na isključivo nacionalne situacije.

148.

Osobito je teško zaključiti da se samim uvođenjem u ugovor odredbe kojom se predviđa mogućnost upotrebe dobara unutar drugog pravnog područja onemogućuje primjena članka 3. stavka 3. Uredbe Rim I. Takvim bi se rješenjem otvorio put prema zaobilaženju članka 3. stavka 3. navedene uredbe s pomoću jednostavnog uvođenja određenih rečenica u sadržaj ugovora. Prema mojem mišljenju, na isti bi način trebalo ocijeniti upotrebu jezika druge države po izboru stranaka za sastavljanje ugovora te navođenje sudova druge države kao nadležnih za sporove koji bi mogli nastati u okviru navedenog ugovora.

149.

U svrhu primjene članka 3. stavka 3. Uredbe Rim I, pri ocjeni nalaze li se „svi ostali elementi relevantni za situaciju u vrijeme izbora […] u državi koja nije država čije je pravo odabrano” nije potrebno, prema mojem mišljenju, uzeti u obzir sve okolnosti, nego samo one relevantne sa stajališta međunarodnog privatnog prava.

150.

Međutim, u sudskoj praksi Suda i doktrini još uvijek nije izraženo ujednačeno stajalište u pogledu posljedica izbora prava u okolnostima iz članka 3. stavka 3. Uredbe Rim I.

151.

U okviru doktrine povezane s pravilima o sukobu zakona postoje dvije različite teorije u pogledu posljedica izbora prava u isključivo nacionalnim situacijama, čiji zagovornici različito definiraju granice autonomije volje u okviru međunarodnog privatnog prava.

152.

Određeni autori brane tezu prema kojoj izbor prava u isključivo nacionalnim situacijama podrazumijeva posljedice u okviru pravila o sukobu zakona. To znači da taj izbor podrazumijeva primjenu izabranog prava na ugovornu obvezu.

153.

Međutim, izborom prava nailazi se na određena ograničenja čija je svrha izbjeći pokušaje ograničenja posljedica prava koje se uobičajeno primjenjuje. U tom je pogledu, uz izabrano pravo, relevantna primjena obvezujućih odredaba koje proizlaze iz prava države s kojom postoji isključiva povezanost ( 38 ).

154.

Druga se teorija temelji na ideji da u isključivo nacionalnim situacijama „izbor” ne podrazumijeva posljedice u okviru sukoba zakona, nego se treba okvalificirati kao takozvano upućivanje na pravni propis u pogledu materijalnog prava ( 39 ) („incorporation au contrat de règles de droit matériel”, „materiellrechtliche Verweisung”, „incorporation of foreign law”) ( 40 ). Upućivanje u pogledu materijalnog prava sastavan je dio provedbe slobode ugovaranja po izboru stranaka, čije su granice određene pravom koje se primjenjuje na određeni ugovorni odnos ( 41 ). Pozivanjem na drugi pravni sustav, stranke oblikuju sadržaj pravnog odnosa koji ih obvezuje na način koji odgovara rješenjima donesenima u okviru tog pravnog sustava u mjeri u kojoj je to dopušteno dispozitivnim pravilima prava koje se primjenjuje. Obvezujuće odredbe lex causae od kojih stranke, kao što je predviđeno člankom 3. stavkom 3. Uredbe Rim I, ne mogu sporazumno odstupiti još se uvijek primjenjuju.

155.

Dijelim mišljenje zagovornika druge od dviju navedenih teorija koji izbor prava u okolnostima navedenima u članku 3. stavku 3. Uredbe Rim I povezuju isključivo s posljedicama upućivanja na pravni propis u pogledu materijalnog prava.

156.

U toj uredbi nedostaje izravni navod kojim bi se omogućilo opredjeljenje za jedno od navedenih rješenja.

157.

Međutim, uvodnom izjavom 13. Uredbe Rim I predviđeno je da uredba „ne sprečava ugovorne stranke da se u ugovoru pozovu na nedržavno pravo ili na međunarodnu konvenciju” ( 42 ).

158.

Prema mojem mišljenju, čak i u vezi s člankom 3. stavkom 3. Uredbe Rim I, moguće je tvrditi da „izbor” prava podrazumijeva isključivo posljedice upućivanja na pravni propis u pogledu materijalnog prava. Naime, na temelju uvodne izjave 13. moguće je zaključiti da zakonodavac Unije povezuje navedene posljedice s klauzulom o izboru prava koja premašuje granice autonomije volje koja je strankama dodijeljena u okviru međunarodnog privatnog prava.

159.

To je stajalište, iako na temelju različitih razloga, većinom zastupljeno u doktrini međunarodnog privatnog prava ( 43 ).

160.

Neovisno o činjenici jesu li s izborom prava koje se primjenjuje na isključivo nacionalnu situaciju povezane posljedice u smislu međunarodnog privatnog prava odnosno smatra li se to pravo upućivanjem u pogledu materijalnog prava, obvezujuća pravna pravila države koja se uobičajeno primjenjuju (lex fori concursus) i dalje se primjenjuju.

161.

Međutim, ne smatram da je opredjeljenje za jedno od navedenih rješenja lišeno praktične važnosti. Prednosti teorije upućivanja na pravni propis u pogledu materijalnog prava prisutne su osobito u situaciji u kojoj je potrebno procijeniti ispunjenost uvjeta sadržanih u odredbi o izuzeću iz članka 13. Uredbe br. 1346/2000.

162.

Stranka koja se poziva na članak 13. te uredbe mora dostaviti dokaze da je za radnju štetnu za vjerovnike mjerodavno pravo države članice različite od one u kojoj je postupak pokrenut.

163.

Opredjeljenje za teoriju upućivanja na pravni propis u pogledu materijalnog prava stranci onemogućuje pozivanje na odstupanje utvrđeno člankom 13. Uredbe br. 1346/2000. Budući da izbor ne podrazumijeva posljedice u smislu međunarodnog privatnog prava, zainteresirana stranka ne može dokazati da je za osporavanu radnju mjerodavno pravo različite države članice u odnosu na lex fori concursus.

164.

Prihvaćanjem teorije da se s izborom povezuju posljedice u smislu međunarodnog privatnog prava zainteresiranoj bi se stranci omogućilo dokazivanje ispunjenosti uvjeta iz članka 13. navedene uredbe u isključivo nacionalnim situacijama. Tomu ne bi bila prepreka sama činjenica da su odredbe prava koje se uobičajeno primjenjuje i „od kojih se ne može odstupiti sporazumom” postale relevantne.

165.

Naime, odredbe „od kojih se ne može odstupiti sporazumom” ne obuhvaćaju odredbe stečajnog prava. Izbor prava koje se primjenjuje na ugovornu obvezu podrazumijeva da se prethodno izabrani propisi primjenjuju samo na aspekte obuhvaćene pravom koje se primjenjuje na ugovor. Pravo koje se primjenjuje na ugovor treba biti određeno u skladu sa smjernicama navedenima u članku 12. Uredbe Rim I. Premda ta odredba ne sadržava taksativan popis pitanja obuhvaćenih područjem primjene prava koje se primjenjuje na ugovor, njome se, međutim, potvrđuje ustaljena teza doktrine međunarodnog privatnog prava u skladu s kojom pravo koje se primjenjuje na ugovor uređuje sadržaj ugovora i posljedice koje iz njega proizlaze te, uz poneku iznimku navedenu u odredbama same uredbe i njezinu članku 11. i 1. stavku 2. točkama (a) i (f), uvjete njegove valjanosti. Stoga je pravo koje se primjenjuje na ugovor relevantno za ocjenu prava i obveza stranaka. Međutim, prema mojem mišljenju, njegov doseg nije takav da bi njegovim područjem primjene bili obuhvaćeni posebni instituti stečajnoga prava.

166.

Odredba o izuzeću određena člankom 13. Uredbe br. 1346/2000 stoga se temelji na pojednostavnjenju. Njome se štiti očekivanje u pogledu prava koje se primjenjuje na radnju štetnu za vjerovnike u većoj mjeri od one koja proizlazi iz područja primjene lex causae.

167.

Stoga se dokaz koji se zahtijeva člankom 13. uredbe, u skladu s kojim se radnje „ni na koji način” ne smiju osporiti sukladno tom pravu koje se primjenjuje odnosi i na pitanja koja nisu obuhvaćena pravom koje se primjenjuje na ugovor. Svrha je tog dokazivanja dokazati nemogućnost osporavanja radnje na temelju općih odredaba s pomoću redovnih postupaka u području građanskog ili trgovačkog prava za koje je, osim stečajnog postupka, mjerodavan lex contractus odnosno na temelju posebnih instrumenata stečajnog prava koji nisu obuhvaćeni pravom koje se primjenjuje na ugovor.

168.

Taj je mehanizam opravdan posljedicama koje, u skladu s člankom 4. stavkom 1. Uredbe br. 1346/2000, proizlaze iz pokretanja stečajnog postupka. Naime, na temelju te odredbe se na sva pitanja povezana sa stečajnim postupkom primjenjuje pravo jedne države članice, premda je moguće da se u fazi završavanja radnji svih budućih stečajnih dužnika ne odredi pravo koje države će postati lex fori concursus nakon pokretanja stečajnog postupka ( 44 ).

169.

Sva prethodna razmatranja čine dodatni argument u potporu tezi u okviru koje se izbor u skladu s uvjetima iz članka 3. stavka 3 Uredbe Rim I smatra samo materijalnim upućivanjem na pravni propis.

170.

S obzirom na prethodnu analizu, predlažem Sudu da na treće i peto prethodno pitanje odgovori kako slijedi:

Članak 13. Uredbe br. 1346/2000 primjenjuje se kada stranke jednog ugovora imaju sjedište u istoj državi članici i izabiru pravo koje se primjenjuje na taj ugovor. Međutim, posljedice takvog izbora moguće je odrediti na temelju članka 3. Uredbe Rim I.

Okolnost da stranke izaberu pravo države članice različite od one u kojoj je stečajni postupak pokrenut i u kojoj se nalaze „svi elementi relevantni za situaciju” ne podrazumijeva, s obzirom na članak 3. stavak 3. Uredbe Rim I, primjenu ugovora na pravo koje su stranke izabrale te stoga ne omogućuje dokazivanje ispunjenosti uvjeta iz članka 13. Uredbe br. 1346/2000, kojim je propisano da je za ugovor mjerodavno pravo države članice različite od one u kojoj je postupak pokrenut.

171.

S obzirom na sva prethodna razmatranja, Sudu predlažem da sudu Tribunale Ordinario di Venezia odgovori kako slijedi: