1

Društvo Novácké chemické závody, a.s. v konkurze (u daljnjem tekstu: NCHZ) bilo je proizvođač kemikalija u privatnom vlasništvu koji je imao tri odjela. To je društvo upravljalo kemijskim postrojenjem koje se nalazi u pokrajini Trenčín (Slovačka). Njegova glavna djelatnost bila je proizvodnja kalcijeva karbida i tehničkih plinova, polivinil‑klorida i njegovih nusproizvoda te, u rastućem opsegu, teških i finih kemikalija koje se proizvode u malim količinama.

2

Dana 8. listopada 2009. nad društvom NCHZ, koje je tada pripadalo društvu Disor Holdings Ltd, otvoren je stečajni postupak, nakon što je proglasilo nesposobnost da održi svoje poslovanje i pokrenulo stečajni postupak.

3

Slovačka Republika donijela je 5. studenoga 2009. zákon č. 493/2009 Z.z. o niektorých opatreniach týkajúcich sa strategických spoločností a o zmene a doplnení niektorých zákonov (Zakon br. 493/2009 o određenim mjerama u pogledu trgovačkih društava od strateškog značenja i o izmjeni određenih zakona, u daljnjem tekstu: Zakon o trgovačkim društvima od strateškog značenja). Tim je zakonom, koji je stupio na snagu 1. prosinca 2009., državi dodijeljeno pravo prvokupa koje je ovlašćuje da kupi trgovačka društva od strateškog značenja nad kojima je otvoren stečajni postupak te se njime zahtijeva prisutnost stečajnog upravitelja kako bi se osigurao nastavak poslovanja trgovačkog društva od strateškog značenja tijekom tog postupka. U smislu navedenog zakona, slovačka nadležna tijela okvalificirala su 2. prosinca 2009. društvo NCHZ kao „trgovačko društvo od strateškog značenja” te je ono taj status uživalo do prestanka važenja tog zakona 31. prosinca 2010. (u daljnjem tekstu: prvo stečajno razdoblje). NCHZ je bio jedino trgovačko društvo na koje je bio primijenjen navedeni zakon, koji je nalagao stečajnom upravitelju da zadrži poslovanje društva i spriječi neopravdane kolektivne otkaze.

4

Dana 28. prosinca 2009. osnovan je „nadležni odbor” u smislu članka 82. zákona č. 7/2005 Z.z. o konkurze a reštrukturalizácii a o zmene a doplnení niektorých zákonov (Zakon br. 7/2005 o stečaju i restrukturiranju te o izmjenama određenih zakona, u daljnjem tekstu: Stečajni zakon) (u daljnjem tekstu: nadležni odbor). Navedeni se odbor sastojao, u skladu s navedenim zakonom, od odbora vjerovnika, koji predstavlja neosigurane vjerovnike koji imaju neosigurane tražbine prema društvu u stečaju na dan pokretanja stečajnog postupka i koji su registrirali svoje tražbine kao „predstečajne tražbine”) (u daljnjem tekstu: odbor vjerovnika), od osiguranih vjerovnika, to jest vjerovnika čije su tražbine bile osigurane određenim sredstvima osiguranja, i od súda v Trenčíne (Sud pokrajine Trenčín, Slovačka).

5

Dana 29. prosinca 2009. novi je upravitelj (u daljnjem tekstu: upravitelj) zamijenio prvog upravitelja iz osobnih razloga.

6

Dana 17. lipnja 2010. súd v Trenčíne (Sud pokrajine Trenčín) naložio je upravitelju da društvo NCHZ proda kao poduzeće s vremenskom neograničenošću poslovanja prema postupovnim stadijima koje je razradio. Nakon objave natječaja 12. kolovoza 2010. (u daljnjem tekstu: natječaj iz 2010.), nadležni odbor je 24. studenoga 2010. odbio jedinu podnesenu ponudu. Dana 3. prosinca 2010. súd v Trenčíne (Sud pokrajine Trenčín) naložio je upravitelju da sastavi podrobnu analizu gospodarskih okolnosti društva NCHZ. Ovisno o ishodu te analize, upravitelj je morao ili prihvatiti ili odbiti jedinu podnesenu ponudu. Analiza je bila sastavljena 8. prosinca 2010. te je upravitelj najavio da će odbiti ponudu.

7

Nakon 31. prosinca 2010. na društvo NCHZ primjenjivao se Stečajni zakon (u daljnjem tekstu: drugo stečajno razdoblje). Na zajedničkom sastanku 26. siječnja 2011. između vjerovnika okupljenih u odboru vjerovnika i osiguranih vjerovnika upravitelj ih je obavijestio o tome da su operativni troškovi društva NCHZ veći od prihoda od poslovanja. Usto im je iznio svoju ekonomsku analizu od23. prosinca 2010., koja je dopunjena prezentacijom uprave. Navedeni vjerovnici odlučili su nastaviti s poslovanjem društva NCHZ (u daljnjem tekstu: odluka od 26. siječnja 2011.). Budući da je súd v Trenčíne (Sud pokrajine Trenčín) tu odluku odobrio svojom odlukom od 17. veljače 2011., upravitelj je nastavio s tim poslovanjem.

8

Dana 7. lipnja 2011. súd v Trenčíne (Sud pokrajine Trenčín) donio je izvršno rješenje zahtijevajući od upravitelja da pristupi prodaji društva NCHZ u skladu s natječajnim postupkom koji je organizirao navedeni sud (u daljnjem tekstu: natječajni postupak iz 2011.). Nakon objave natječaja 12. srpnja 2011. (u daljnjem tekstu: natječaj iz 2011.), 29. studenoga 2011. podnesene su dvije ponude.

9

Dana 13. listopada 2011. Europska komisija primila je pritužbu od društva AlzChem AG u vezi s nezakonitom potporom koju je Slovačka Republika navodno dodijelila društvu NCHZ. AlzChem je društvo sa sjedištem u Njemačkoj koje djeluje na više tržišta finih kemikalija u određenom broju država članica Europske unije, među kojima je i Slovačka Republika. Ta je pritužba dopunjena 14. lipnja 2012.

10

Dana 17. listopada 2011. Komisija je slovačkim tijelima dostavila primljenu pritužbu popraćenu zahtjevom za pružanje informacija. Dana 22. ožujka i 21. lipnja 2012. Komisija im je uputila nove zahtjeve za pružanje informacija. Slovačka tijela odgovorila su na sve te zahtjeve.

11

Dana 7. prosinca 2011. upravitelj je obavijestio súd v Trenčíne (Sud pokrajine Trenčín) o ishodu natječajnog postupka iz 2011. te o glasovanju vjerovnika u nadležnom odboru. Dana 14. prosinca 2011. súd v Trenčíne (Sud pokrajine Trenčín) zatražio je od upravitelja da procijeni dodatnu ponudu. Dana 15. prosinca 2011. upravitelj je sastavio analizu prema kojoj ta ponuda nije u najboljem interesu vjerovnika jer se odnosi samo na dio imovine društva NCHZ. Dana 29. prosinca 2011. súd v Trenčíne (Sud pokrajine Trenčín) donio je izvršno rješenje kojim je od upravitelja zatražio da kao uspješnog ponuditelja proglasi društvo Via Chem Slovakia a.s. Nakon što je 16. siječnja 2012. sklopljen ugovor o preuzimanju između tog društva i društva NCHZ, prodaju je 19. srpnja 2012. odobrio Protimonopolný úrad SR (slovačko tijelo za tržišno natjecanje) te je dovršena 31. srpnja 2012.

12

Dana 1. kolovoza 2012. društvo Via Chem Slovakia prodalo je odjel za kemikalije društva NCHZ, osim nekretnina (zgrada i zemljišta), tužitelju, društvu Fortischem a.s., koji je poslovao u sektoru proizvodnje kemikalija. Tužitelj je u vlasništvu društva Energochemica SE te je, kao što je to naveo Općem sudu na raspravi u odgovoru na njegovo pitanje, osnovan u svibnju 2012. Nekretnine nužne za proizvodnju kemikalija stavljene su tužitelju na raspolaganje na temelju ugovora o najmu.

13

Dana 24. siječnja 2013. održan je sastanak između Komisije i društva AlzChem, i to na zahtjev potonjeg, koji je porukama elektroničke pošte od 8. i 22. ožujka 2013. dostavio dopunske informacije.

14

Komisija je dopisom od 2. srpnja 2013. obavijestila nadležna slovačka tijela da je odlučila pokrenuti službeni istražni postupak na temelju članka 108. stavka 2. UFEU‑a (SL 2013., C 297, str. 85.) u pogledu, s jedne strane, odobrenja države na temelju Zakona o trgovačkim društvima od strateškog značenja za nastavak poslovanja društva NCHZ od prosinca 2009. do prosinca 2010. i, s druge strane, odluke od 26. siječnja 2011. o nastavku poslovanja društva NCHZ nakon prestanka važenja Zakona o trgovačkim društvima od strateškog značenja. Usto, Komisija je izrazila dvojbe u pogledu toga je li natječaj iz 2011. na temelju kojeg je društvo NCHZ prodano bio bezuvjetan te je navela da su postojale jasne naznake da ekonomski kontinuitet između društva NCHZ i novog subjekta nije bio prekinut.

15

Nakon odluke od 2. srpnja 2013., Komisija je primila očitovanja slovačkih tijela i društva AlzChem te jedne druge zainteresirane strane. Očitovanja tih trećih zainteresiranih strana, koja su popraćena novim pitanjima, poslana su slovačkim tijelima, koja su se očitovala 14. siječnja 2014.

16

Dana 7. listopada 2013. i 17. veljače 2014. održani su sastanci između Komisijinih službi i slovačkih tijela, na zahtjev potonjih. Dana 20. ožujka 2014. Komisija je dopunski zahtjev za objašnjenja poslala jednoj od trećih zainteresiranih strana, koja je na njega odgovorila 6. svibnja 2014. Dana 2. svibnja 2014. Komisija je slovačkim tijelima uputila nova pitanja, na koja su ona odgovorila 14. i 30. svibnja 2014.

17

Komisija je 15. listopada 2014. donijela Odluku (EU) 2015/1826 o državnoj potpori SA.33797 – (2013/C) (ex 2013/NN) (ex 2011/CP) koju je provela Slovačka za društvo NCHZ (SL 2015., L 269, str. 71., u daljnjem tekstu: pobijana odluka).

18

Komisija je smatrala da je proglašenje društva NCHZ trgovačkim društvom od strateškog značenja (u daljnjem tekstu: prva mjera) predstavljalo selektivnu prednost u korist tog društva, da je pripisivo državi, da je obuhvaćalo upotrebu državnih sredstava i da je narušilo tržišno natjecanje na tržištu otvorenom za trgovinu među državama članicama. Komisija je zaključila da ta mjera predstavlja državnu potporu u smislu članka 107. stavka 1. UFEU‑a, da je ta potpora nezakonita i da nije spojiva s unutarnjim tržištem (uvodne izjave 110. i 114. do 124. pobijane odluke). Nakon što je ocijenila da državna potpora iznosi 4783424,10 eura, smatrala je da društvo NCHZ mora vratiti tu potporu, a da bi nalog za povrat trebalo proširiti i na tužitelja, koji je ekonomskim kontinuitetom povezan s društvom NCHZ (uvodne izjave 101. i 174. pobijane odluke).

19

Nasuprot tomu, Komisija je smatrala da nastavak poslovanja društva NCHZ na temelju odluke od 26. siječnja 2011. ne predstavlja državnu potporu u smislu članka 107. stavka 1. UFEU‑a, s obzirom na to da nisu bila ispunjena najmanje dva kumulativna uvjeta za utvrđivanje državne potpore, odnosno pripisivost predmetne mjere državi i postojanje ekonomske prednosti (uvodna izjava 113. pobijane odluke).

20

Izreka pobijane odluke glasi kako slijedi:

„Članak 1.

Slovačka [Republika] je na nezakonit način i protivno članku 108. stavku 3. [UFEU‑a] provela državnu potporu u iznosu od 4783424,10 [eura] dodijeljenu NCHZ‑u proglašavajući ga trgovačkim društvom od strateškog značenja u skladu sa Zakonom o trgovačkim društvima od strateškog značenja, čime ga se štitilo od uobičajene primjene stečajnog prava, te je ona nespojiva s unutarnjim tržištem.

[…]

Članak 3.

1.   Slovačka [Republika] osigurava povrat nespojive potpore iz članka 1. od NCHZ‑a.

2.   S obzirom na ekonomski kontinuitet između društava NCHZ i [tužitelja], obveza otplate potpore trebala bi se proširiti i na [tužitelja].

3.   Na iznose koje je potrebno vratiti obračunava se kamata od datuma kada su stavljeni na raspolaganje NCHZ‑u do njihova stvarnog povrata.

4.   Obračun se vrši na temelju složene kamate u skladu s poglavljem V. Uredbe (EZ) br. 794/2004 […] i Uredbe (EZ) br. 271/2008 […] o izmjeni Uredbe (EZ) br. 794/2004.

Članak 4.

1.   Povrat potpore iz članka 1. stupa na snagu odmah i odmah proizvodi učinak.

2.   Slovačka [Republika] osigurava provedbu ove Odluke u roku od četiri mjeseca od dana objave ove Odluke.

Članak 5.

1.   U roku od dva mjeseca nakon objave ove Odluke Slovačka [Republika] dužna je dostaviti sljedeće informacije:

2.   Slovačka [Republika] izvješćuje Komisiju o napretku nacionalnih mjera poduzetih radi provedbe ove Odluke do potpunog povrata potpore iz članka 1. Na zahtjev Komisije odmah dostavlja informacije o već poduzetim i planiranim mjerama za usklađivanje s ovom Odlukom. Isto tako, pruža detaljne informacije o iznosima potpore i kamata na iznos povrata koji su već naplaćeni od korisnika.

Članak 6.

Ova je Odluka upućena Slovačkoj [Republici].”

21

Tužbom podnesenom tajništvu Općeg suda 6. ožujka 2015. tužitelj je pokrenuo ovaj postupak.

22

Aktom podnesenim tajništvu Općeg suda 14. srpnja 2015. društvo AlzChem zatražilo je intervenciju u ovom postupku u potporu Komisijinu zahtjevu.

23

Dopisom podnesenim tajništvu Općeg suda 6. kolovoza 2015. tužitelj je zatražio da se s određenim elementima sadržanima u tužbi i njezinim prilozima kao i u replici i njezinu prilogu postupa povjerljivo prema društvu AlzChem, ako mu se intervencija dopusti. On je svojem zahtjevu priložio verziju navedenih pismena koja nije povjerljiva.

24

Rješenjem predsjednika devetog vijeća od 22. rujna 2015. društvu AlzChem dopuštena je intervencija u potporu Komisijinu zahtjevu. Intervenijentu su dostavljene verzije tužbe, replike i njihovih priloga koje nisu povjerljive i koje je tužitelj pripremio. Dopisom podnesenim tajništvu Općeg suda 8. listopada 2015. intervenijent je osporio zahtjev za povjerljivo postupanje.

25

Ovaj je predmet 8. listopada 2015. dodijeljen novom sucu izvjestitelju, koji je član devetog vijeća. Odlukom predsjednika Općeg suda od 3. listopada 2016. ovaj je predmet dodijeljen novom sucu izvjestitelju. Budući da se sastav vijeća Općeg suda promijenio, primjenom članka 27. stavka 5. Poslovnika Općeg suda, sudac izvjestitelj raspoređen je u šesto vijeće, kojemu je slijedom toga dodijeljen ovaj predmet.

26

Dana 6. veljače 2017. Opći sud (šesto vijeće) postavio je tužitelju pitanja u pisanom obliku u vezi s njegovim zahtjevom za povjerljivo postupanje. On je odgovorio na ta pitanja u za to određenim rokovima.

27

Rješenjem od 13. rujna 2017., Fortischem/Komisija (T‑121/15, neobjavljeno, EU:T:2017:648) predsjednik šestog vijeća Općeg suda prihvatio je zahtjev za povjerljivost u pogledu određenih informacija sadržanih u tužbi kao i određenih podataka sadržanih u više priloga tužbi i replici, a u preostalom dijelu odbio je zahtjev za povjerljivost. Određeno je da će se o troškovima odlučiti naknadno. Dana 26. listopada 2017. verzija koja nije povjerljiva, koju je tužitelj pripremio i koja se odnosi na isprave spomenute u točkama 1. i 2. izreke rješenja od 13. rujna 2017., Fortischem/Komisija (T‑121/15, neobjavljeno, EU:T:2017:648), dostavljena je intervenijentu.

28

Intervenijent je 5. siječnja 2018. tajništvu Općeg suda podnio intervencijski podnesak.

29

Dana 5. i 7. veljače 2018. Komisija i tužitelj podnijeli su tajništvu Općeg suda svoja očitovanja o intervencijskom podnesku.

30

Na prijedlog suca izvjestitelja, Opći sud (šesto vijeće) odlučio je otvoriti usmeni dio postupka te je u okviru mjera upravljanja postupkom predviđenih u članku 89. Poslovnika postavio strankama pitanja u pisanom obliku i zatražio da podnesu određeni dokument. One su na ta pitanja odgovorile u za to određenim rokovima i podnijele zatraženi dokument.

31

Na raspravi od 10. travnja 2019. stranke su saslušane prilikom svojih izlaganja i prilikom davanja odgovora na usmena pitanja koja je postavio Opći sud.

32

Tužitelj od Općeg suda zahtijeva da:

33

Komisija od Općeg suda zahtijeva da:

34

Intervenijent zahtijeva, u biti, da se tužba odbije.

35

U prilog tužbi tužitelj ističe šest tužbenih razloga. Prvi tužbeni razlog temelji se na povredi članka 107. stavka 1. UFEU‑a. Drugi tužbeni razlog temelji se na povredi obveze savjesnog i nepristranog ispitivanja te na povredi obveze suradnje koju Komisija ima. Treći tužbeni razlog temelji se na povredi članka 296. drugog stavka UFEU‑a u vezi s Komisijinim zaključkom o postojanju državne potpore dodijeljene društvu NCHZ. Četvrti tužbeni razlog temelji se na povredi članka 107. stavka 1. i članka 108. stavka 2. UFEU‑a kao i članka 14. stavka 1. Uredbe Vijeća (EZ) br. 659/1999 od 22. ožujka 1999. o utvrđivanju detaljnih pravila primjene članka [108. UFEU‑a] (SL 1999., L 83, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 8., svezak 4., str. 16.) jer je obveza povrata navodne državne potpore proširena na tužitelja. Peti tužbeni razlog, koji je istaknut podredno, temelji se na povredi članka 107. stavka 1. i članka 108. stavka 2. UFEU‑a kao i članka 14. stavka 1. Uredbe br. 659/1999 jer proširenje obveze povrata navodne državne potpore na tužitelja nije ograničeno na 60 % iznosa navedene potpore. Šesti tužbeni razlog temelji se na povredi članka 296. UFEU‑a glede Komisijina zaključka o postojanju ekonomskog kontinuiteta.

36

Opći sud smatra svrsishodnim ispitati jedan za drugim treći tužbeni razlog, prvi i drugi dio prvog tužbenog razloga, drugi tužbeni razlog, treći dio prvog tužbenog razloga, šesti tužbeni razlog, četvrti tužbeni razlog te naposljetku peti tužbeni razlog.

37

Tužitelj smatra da Komisija mora, u skladu sa sudskom praksom, u dostatnoj mjeri iznijeti razloge zbog kojih činjenični i pravni elementi koje je prikupila dokazuju postojanje državne potpore. Komisija je stoga morala također objasniti razloge zbog kojih činjenični i pravni argumenti koje je iznijela dotična država nisu bili dostatni da opovrgnu postojanje takve potpore. Tužitelj tvrdi da je pobijana odluka u više pogleda zahvaćena nedostatkom u obrazloženju. Kao prvo, navedena odluka ima takav nedostatak glede Komisijinih zaključaka prema kojima je Zakonom o trgovačkim društvima od strateškog značenja društvu NCHZ dodijeljena ekonomska prednost koju ono ne bi dobilo u okviru redovnog stečajnog postupka. Tužitelj smatra da, iako su slovačka tijela priopćila podrobne činjenične argumente koji pokazuju da su vjerovnici odabrali nastavak djelatnosti društva NCHZ, Komisija nije raspravila sadržaj tih indicija, zadovoljivši se umjesto toga izražavanjem općenitih i proizvoljnih dvojbi. Kao drugo, pobijana odluka zahvaćena je nedostatkom u obrazloženju jer Zakon o trgovačkim društvima od strateškog značenja nije ispunio kriterij subjekta u tržišnom gospodarstvu.

38

Komisija, koju podupire intervenijent, osporava osnovanost tužiteljeve argumentacije.

39

Kao što to proizlazi iz ustaljene sudske prakse, obrazloženje koje je propisano člankom 296. UFEU‑a mora odgovarati prirodi akta o kojem je riječ i mora jasno i nedvosmisleno odražavati zaključke institucije koja ga je donijela na način da se zainteresiranim strankama omogući da se upoznaju s razlozima poduzimanja mjere, a sudu Unije da provede svoj nadzor (vidjeti presudu od 13. prosinca 2018., AlzChem/Komisija, T‑284/15, EU:T:2018:950, t. 70. (neobjavljena) i navedenu sudsku praksu).

40

Obveza obrazlaganja mora se ocijeniti s obzirom na okolnosti pojedinačnog slučaja, osobito s obzirom na sadržaj akta, prirodu istaknutih razloga i interes koji za dobivanje objašnjenja mogu imati adresati akta ili druge osobe na koje se akt odnosi u smislu članka 263. četvrtog stavka UFEU‑a (presuda od 13. prosinca 2018., AlzChem/Komisija, T‑284/15, EU:T:2018:950, t. 71. (neobjavljena)).

41

Ne zahtijeva se da se u obrazloženju podrobno navode svi mjerodavni činjenični i pravni elementi, s obzirom na to da se pitanje ispunjava li obrazloženje zahtjeve iz članka 296. UFEU‑a treba ocjenjivati ne samo s obzirom na njegov tekst nego i na njegov kontekst i na ukupnost pravnih pravila kojima se uređuje predmetno područje. Komisija osobito ne mora zauzeti stajalište o svim argumentima na koje se pred njom pozivaju zainteresirane osobe. Dovoljno je da izloži činjenice i pravna stajališta koja imaju ključnu važnost u strukturi odluke (vidjeti presudu od 13. prosinca 2018., AlzChem/Komisija, T‑284/15, EU:T:2018:950, t. 72. (neobjavljena)).

42

Naposljetku, tužbeni razlog koji se temelji na povredi članka 296. drugog stavka UFEU‑a jest tužbeni razlog zaseban od onoga koji se temelji na povredi članka 107. stavka 1. UFEU‑a. Naime, dok je prvi, koji se odnosi na nedostatak u obrazloženju ili na njegovu nedostatnost, obuhvaćen bitnom povredom postupka u smislu članka 263. UFEU‑a i čini tužbeni razlog koji se odnosi na javni poredak i koji sud Unije mora razmotriti po službenoj dužnosti, drugi, koji se odnosi na zakonitost merituma odluke, obuhvaćen je povredom pravnog pravila vezanog uz primjenu UFEU‑a u smislu istog članka 263. UFEU‑a te ga sud Unije može ispitati samo ako ga je tužitelj istaknuo. Obveza obrazlaganja stoga je pitanje zasebno od pitanja osnovanosti razloga pobijane odluke (vidjeti u tom smislu presudu od 2. travnja 1998., Komisija/Sytraval i Brink’s France, C‑367/95 P, EU:C:1998:154, t. 67.).

43

S obzirom na razmatranja spomenuta u točkama 39. do 42. ove presude valja ispitati je li pobijana odluka zahvaćena nedostatkom u obrazloženju ili njegovom nedostatnošću u smislu članka 296. UFEU‑a.

44

U pobijanoj odluci Komisija je utvrdila da su obveze društva NCHZ prema raznim državnim subjektima nastale zbog gubitaka stvorenih nastavkom djelatnosti. Ona je smatrala da, nasuprot praksi sukladnoj pravilima općeg propisa o stečaju, tadašnji stečajni upravitelj nije proveo nikakvu analizu i ni na kakvom se sastanku vjerovnika nije moglo odlučiti o budućnosti društva NCHZ. Istaknula je da je tadašnji stečajni upravitelj priznao da je Zakonom o trgovačkim društvima od strateškog značenja bio obvezan nastaviti poslovanje društva NCHZ, bez ikakve mogućnosti da razmotri druga rješenja (uvodne izjave 79. i 80. pobijane odluke).

45

U tom je pogledu Komisija zaključila da se odluka o primjeni Zakona o trgovačkim društvima od strateškog značenja na društvo NCHZ ne temelji na razmatranjima koja bi njegovi vjerovnici uzeli u obzir, nego na drugim razmatranjima povezanima s javnom politikom, pri čemu tekst odluke slovačke vlade upućuje samo na gubitak radnih mjesta i konkurentnosti u slovačkoj kemijskoj industriji, a time i slovačkom gospodarstvu kao cjelini. Ona smatra da odluka države da navedeni zakon primijeni na društvo NCHZ stoga očito nije bila opravdana na temelju kriterija vjerovnika u tržišnom gospodarstvu (uvodna izjava 82. pobijane odluke).

46

U odgovoru na argumente koje su iznijela slovačka tijela i prema kojima bi vjerovnici vjerojatno odlučili nastaviti poslovanje društva NCHZ, čak i da se Zakon o trgovačkim društvima od strateškog značenja na njega nije primjenjivao, Komisija je pojasnila, među ostalim, da u analizi prvog upravitelja od 26. listopada 2009. (u daljnjem tekstu: analiza od 26. listopada 2009.), koju su istaknula slovačka tijela, nisu pouzdano ispitana druga moguća rješenja, da nije provedeno temeljitije ispitivanje i da je do odluke o nastavku poslovanja društva NCHZ donesene na početku drugog stečajnog razdoblja došlo dok je gospodarski položaj vjerovnika bio različit (uvodne izjave 82. do 84. pobijane odluke). Prema Komisijinu stajalištu, upraviteljeva analiza iz ožujka 2014. (u daljnjem tekstu: analiza iz ožujka 2014.), temeljena na metodologiji upotrijebljenoj za analizu stanja u navedenom drugom razdoblju, bila je vrlo sažeta i hipotetska te sastavljena tek nakon događaja (uvodna izjava 87. pobijane odluke). Zaključila je da slovačka tijela nisu dokazala da bi, čak i da Zakon o trgovačkim društvima od strateškog značenja nije bio primijenjen na društvo NCHZ, nastavak poslovanja tog društva bio odobren na početku stečajnog postupka ili tijekom 2010. na temelju ispravne detaljne analize i rasprave svih dionika (uvodna izjava 88. pobijane odluke).

47

Osim toga, Komisija je naglasila da zbog primjene Zakona o trgovačkim društvima od strateškog značenja prestaje nesigurnost povezana s donošenjem odluke u okviru pravila općeg propisa o stečaju jer je nastavak cjelokupnog poslovanja društva NCHZ bio zajamčen barem do prestanka važenja navedenog zakona na kraju 2010. Komisija smatra da je to bio „snažan signal” u sektoru, to jest u sektoru kemijske industrije, u kojem je sigurnost opskrbe posebno važna za klijente. Navela je da je društvo NCHZ 2009. i 2010. izgubilo neke klijente, kako je to navedeno u upraviteljevoj ekonomskoj analizi sastavljenoj nakon prestanka važenja Zakona o trgovačkim društvima od strateškog značenja. Stoga je ona smatrala da bi bez primjene tog zakona na društvo NCHZ postojao znatno veći rizik od još većeg smanjenja prodaje zbog nesigurnosti nastalih stečajnim postupkom kao i povećan rizik da će vjerovnici smatrati da nastavak poslovanja NCHZ‑a nije razborit u gospodarskom smislu te odlučiti prekinuti poslovanje društva (uvodne izjave 85., 86., 88. i 89. pobijane odluke).

48

Komisija je zaključila da je primjenom Zakona o trgovačkim društvima od strateškog značenja na NCHZ to društvo dobilo selektivnu ekonomsku prednost jer je njime to društvo bilo zaštićeno od uobičajenog tijeka stečajnog postupka na temelju Stečajnog zakona, zbog čega su djelatni upravitelj, vjerovnici i stečajni sud ostali bez mogućnosti prekidanja poslovanja društva NCHZ ili provođenja znatnijih smanjenja broja zaposlenika, bilo na početku stečajnog postupka ili tijekom 2010., s obzirom na kretanja u gospodarskim okolnostima tog društva. Komisija smatra da je prva mjera također pružila društvu NCHZ kao i trećim osobama, a osobito klijentima i dobavljačima, sigurnost u nastavak poslovanja tog društva, dok takav nastavak nikada ne bi bio zajamčen u uobičajenim uvjetima stečaja, čime je navedeno društvo dobilo povlašten tretman pred svojim konkurentima u sličnoj situaciji (uvodne izjave 78., 85., 89. i 90. pobijane odluke).

49

Iz tih Komisijinih razmatranja u pobijanoj odluci proizlazi da je, nasuprot tužiteljevim tvrdnjama, ona navela razloge zbog kojih je smatrala da je primjena Zakona o trgovačkim društvima od strateškog značenja na društvo NCHZ pribavila tom društvu ekonomsku prednost koju ono ne bi dobilo u okviru pravila općeg propisa o stečaju. Ona je tako opisala svoju analizu posljedica primjene tog zakona, to jest automatski nastavak poslovanja društva NCHZ i zapreku kolektivnim otkazima, i to neovisno o kretanjima u gospodarskim okolnostima tog društva i kada ono nije bilo u mogućnosti vratiti svoje dugove, osobito prema raznim državnim subjektima. Komisija je također spomenula svoju ocjenu prema kojoj je tim automatskim nastavkom poslovanja društva NCHZ njegovim klijentima i dobavljačima dano jamstvo koje ne bi postojalo u okviru redovnog stečajnog postupka.

50

Štoviše, nasuprot tužiteljevim navodima, Komisija je navela razloge zbog kojih smatra da primjenom Zakona o trgovačkim društvima od strateškog značenja nije ispunjen kriterij subjekta u tržišnom gospodarstvu i nije „ograničila svoje rasuđivanje na opažanje prema kojem se primjena [navedenog] zakona zasnivala na razmatranjima povezanima s javnom politikom koja privatni vjerovnik ne bi uzeo u razmatranje”. Naime, nakon što je iznijela tu ocjenu, Komisija je, nasuprot tužiteljevim navodima, također odgovorila na argumente slovačkih tijela u vezi sa stajalištima koja su zauzeli prvi upravitelj i upravitelj. U tom je pogledu ona izložila razloge zbog kojih je, s jedne strane, odbila kako analizu od 26. listopada 2009. tako i onu iz ožujka 2014. te, druge strane, smatrala da ne raspolaže dokazima da će se nadležni odbor izjasniti u korist nastavka poslovanja društva NCHZ tijekom prvog stečajnog razdoblja. Komisija je tako navela da je analiza iz ožujka 2014., koja se temelji na metodologiji upotrijebljenoj za analizu navedenog razdoblja, vrlo sažeta i hipotetska te sastavljena tek nakon događaja, uputivši u tom pogledu na razne točke triju presuda suda Unije u kojima je on zaključio da su za primjenu kriterija privatnog ulagatelja relevantni samo dokazi koji su bili raspoloživi i okolnosti koje su se mogle predvidjeti u trenutku donošenja predmetne državne odluke. Ona je, osim toga, spomenula da smatra da slovačka tijela nisu podnijela dokaz da bi na početku stečajnog postupka ili tijekom 2010. nastavak poslovanja društva NCHZ stvarno bio odobren na temelju ispravne detaljne analize i rasprave svih dotičnih dionika. Ona je, naposljetku, istaknula razliku u gospodarskim okolnostima vjerovnika prilikom donošenja odluke na početku drugog razdoblja.

51

Usto, tužiteljeva argumentacija u vezi s nepostojanjem Komisijina objašnjenja glede razloga zbog kojih se nadležni odbor izjasnio protiv zadržavanja poslovanja društva NCHZ ne odnosi se na dostatnost obrazloženja pobijane odluke, nego otkriva tužiteljevo neslaganje glede osnovanosti rasuđivanja koje Komisija slijedi u svojoj analizi i u svojim zaključcima, u tom smislu da tužitelj osporava činjenicu da nije podnesen dokaz o tome kakva bi bila odluka nadležnog odbora. No, u skladu sa sudskom praksom navedenom u točki 42. ove presude, valja razlikovati pitanje poštovanja obveze obrazlaganja od pitanja osnovanosti razloga pobijane odluke.

52

Prema tome, ne može se zaključiti da je pobijana odluka zahvaćena nedostatkom u obrazloženju u vezi s Komisijinim zaključkom o postojanju državne potpore odobrene društvu NCHZ i treći tužbeni razlog, dakle, treba odbiti.

53

Prvi tužbeni razlog, koji se temelji na povredi članka 107. stavka 1. UFEU‑a, podijeljen je u tri dijela. U okviru prvog dijela tužitelj osporava da je činjenica proglašavanja društva NCHZ „trgovačkim društvom od strateškog značenja” dala povoda prijenosu državnih sredstava. U okviru drugog dijela on navodi da tom mjerom društvu NCHZ nije dodijeljena ekonomska prednost. U okviru trećeg dijela on tvrdi da, čak i da je Komisija mogla s pravom zaključiti da je državna potpora dodijeljena u korist društva NCHZ zbog prve mjere, ona je počinila očitu pogrešku u ocjenu kada je izračunala iznos navedene potpore.

54

Opći sud smatra svrsishodnim prvo ispitati prva dva dijela prvog tužbenog razloga, koji se odnose na kvalifikaciju predmetne mjere državnom potporom, dok će njegov treći dio, koji se odnosi na izračun iznosa te državne potpore, biti ispitan nakon analize drugog tužbenog razloga.

55

U okviru prvog dijela prvog tužbenog razloga tužitelj ističe da Komisijina ocjena u uvodnim izjavama 75. do 77. pobijane odluke ne dokazuje da su državna sredstva prenesena zbog proglašavanja društva NCHZ „trgovačkim društvom od strateškog značenja”. Kao prvo, on tvrdi da proglašavanje društva NCHZ trgovačkim društvom od strateškog značenja nije dalo povoda takvom prijenosu jer slovačka država nije morala snositi nikakav dodatan trošak u odnosu na onaj koji bi se morao snositi da je proveden redovni stečajni postupak. Tužitelj smatra da iz sudske prakse proizlazi da prijenos državnih sredstava zahtijeva više od apstraktnog rizika od jačanja javnih obveza stvorenog nastavkom poslovanja društva tijekom stečajnog postupka jer povećanje javnih obveza jest posljedica povezana s primjenom predmetnog Stečajnog zakona. Tužitelj u tom pogledu upućuje na presudu od 1. prosinca 1998., Ecotrade (C‑200/97, EU:C:1998:579, t. 36., 41. i 43.). Kao drugo, u svojim očitovanjima o intervencijskom podnesku on tvrdi da je prirodne posljedice nastavka poslovanja tijekom stečajnog postupka nemoguće smatrati „de facto odricanjem od javnih tražbina”. On smatra da bi se, u slučaju da se takav argument prihvati, bilo kakav nastavak poslovanja popraćen povećanjem dugova prema javnim vjerovnicima tijekom stečajnog postupka mogao izjednačiti s prijenosom državnih sredstava. Kao treće, on u replici navodi da prihvaća da je kriterij utvrđen u presudi od 1. prosinca 1998., Ecotrade (C‑200/97, EU:C:1998:579) kako bi se utvrdilo jesu li državna sredstva bila prenesena prilično blizak kriteriju na temelju kojeg se može utvrditi je li ekonomska prednost bila dodijeljena.

56

U okviru drugog dijela prvog tužbenog razloga tužitelj ističe očitu pogrešku u ocjeni koju je Komisija počinila u vezi s postojanjem ekonomske prednosti dodijeljene društvu NCHZ zbog njegova proglašavanja „trgovačkim društvom od strateškog značenja”. Kao prvo, društvo NCHZ nije ishodilo nikakvu prednost koju ne bi ishodilo primjenom pravila općeg propisa o stečaju jer bi njegovi vjerovnici u svakom slučaju odabrali nastavak njegova poslovanja i jer je privremenu zabranu kolektivnih otkaza zagovarala samo slovačka država, a ne društvo NCHZ. Kao drugo, primjenom Zakona o trgovačkim društvima od strateškog značenja ispunjen je kriterij subjekta u tržišnom gospodarstvu jer je ta primjena bila ekonomski povoljna za javne vjerovnike.

57

Komisija, koju podupire intervenijent, osporava osnovanost tužiteljeve argumentacije.

58

Uvodno valja podsjetiti na to da kvalifikacija državnom potporom zahtijeva da budu ispunjene sve pretpostavke iz članka 107. stavka 1. UFEU‑a. Tako, kao prvo, mora biti riječ o državnoj intervenciji ili intervenciji putem državnih sredstava. Kao drugo, ta intervencija mora biti takva da može utjecati na trgovinu među državama članicama. Kao treće, ona mora davati selektivnu prednost svojem korisniku. Kao četvrto, ona mora narušavati ili prijetiti da će narušiti tržišno natjecanje (vidjeti presudu od 13. prosinca 2018., AlzChem/Komisija, T‑284/15, EU:T:2018:950, t. 59. (neobjavljena) i navedenu sudsku praksu).

59

Prema ustaljenoj sudskoj praksi, samo prednosti dodijeljene izravno ili neizravno putem državnih sredstava ili koje čine dodatan trošak za državu treba smatrati potporama u smislu članka 107. stavka 1. UFEU‑a. Štoviše, iz samog teksta te odredbe i pravila postupka utvrđenih u članku 108. UFEU‑a proizlazi da prednosti dodijeljene putem drugih sredstava, koja nisu državna, ne potpadaju u područje primjene predmetnih odredaba (vidjeti u tom smislu presude od 17. ožujka 1993., Sloman Neptun, C‑72/91 i C‑73/91, EU:C:1993:97, t. 19., od 1. prosinca 1998., Ecotrade, C‑200/97, EU:C:1998:579, t. 35. i od 13. ožujka 2001., PreussenElektra, C‑379/98, EU:C:2001:160, t. 58.).

60

No, mora se istaknuti da, prema ustaljenoj sudskoj praksi, nije potrebno u svakom slučaju utvrditi da postoji prijenos državnih sredstava kako bi se prednost dodijeljena jednom ili više poduzetnika mogla smatrati državnom potporom u smislu članka 107. stavka 1. UFEU‑a (presuda od 28. ožujka 2019., Njemačka/Komisija, C‑405/16 P, EU:C:2019:268, t. 55.; vidjeti u tom smislu također presude od 15. ožujka 1994., Banco Exterior de España, C‑387/92, EU:C:1994:100, t. 14. i od 19. svibnja 1999., Italija/Komisija, C‑6/97, EU:C:1999:251, t. 16.).

61

Tako pojam „potpora” obuhvaća ne samo pozitivne usluge kao što su subvencije nego i različite oblike intervencija koje smanjuju troškove koji uobičajeno opterećuju proračun poduzetnika i koje nisu subvencije u strogom značenju riječi, ali su iste prirode i imaju istovjetne učinke (vidjeti presudu od 21. ožujka 2013., Komisija/Buczek Automotive, C‑405/11 P, neobjavljenu, EU:C:2013:186, t. 30. i navedenu sudsku praksu; vidjeti u tom smislu također presudu od 19. ožujka 2013., Bouygues i Bouygues Télécom/Komisija i dr. i Komisija/Francuska i dr., C‑399/10 P i C‑401/10 P, EU:C:2013:175, t. 101. i navedenu sudsku praksu).

62

Osim toga, prema sudskoj praksi, pojam državne potpore, kako je definiran u Ugovoru, predstavlja pravno pitanje i treba ga tumačiti na temelju objektivnih elemenata. Zbog toga sud Unije treba, načelno i uzimajući u obzir kako konkretne elemente spora koji se pred njime vodi tako i tehnički karakter ili složenost ocjena koje je izvršila Komisija, provesti cjelokupan nadzor u dijelu koji se odnosi na pitanje ulazi li mjera u područje primjene članka 107. stavka 1. UFEU‑a (presuda od 22. prosinca 2008., British Aggregates/Komisija, C‑487/06 P, EU:C:2008:757, t. 111.).

63

U tom pogledu valja podsjetiti na to da, doduše, u okviru nadzora koji sud Unije provodi nad Komisijinim složenim gospodarskim ocjenama u području državnih potpora on nije dužan zamijeniti vlastitu gospodarsku ocjenu Komisijinom (presude od 24. siječnja 2013., Frucona Košice/Komisija, C‑73/11 P, EU:C:2013:32, t. 75. i od 21. ožujka 2013., Komisija/Buczek Automotive, C‑405/11 P, neobjavljena, EU:C:2013:186, t. 49.).

64

Međutim, sud Unije ne samo da treba provjeriti činjeničnu točnost navedenih dokaza, njihovu pouzdanost i dosljednost već također treba ispitati sadržavaju li ti elementi sve relevantne podatke koje treba uzeti u obzir za ocjenu složene situacije i jesu li takve naravi da potkrepljuju zaključke koji iz njih proizlaze (presude od 24. siječnja 2013., Frucona Košice/Komisija, C‑73/11 P, EU:C:2013:32, t. 76. i od 21. ožujka 2013., Komisija/Buczek Automotive, C‑405/11 P, neobjavljena, EU:C:2013:186, t. 50.).

65

Glede Komisijinih razmatranja u pobijanoj odluci u vezi s postojanjem ekonomske prednosti dane društvu NCHZ zbog njegova proglašavanja „trgovačkim društvom od strateškog značenja”, ona su izložena u točkama 44. do 48. ove presude.

66

U vezi s korištenjem državnih sredstava zbog prve mjere, Komisija je smatrala da „[n]a temelju tog proglašenja [trgovačkim društvom od strateškog značenja] poslovanje društva [NCHZ] održano je iako je postojao jasan rizik (koji se doista ostvario) da prihodi neće biti dovoljni za pokrivanje troškova poslovanja tijekom stečaja, uključujući doprinose za socijalno osiguranje i druge obveze prema državi” (uvodna izjava 74. pobijane odluke). Dodala je da „zbog nastavka poslovanja i gomilanja dodatnih obveza kao posljedice primjene Zakona [o trgovačkim društvima od strateškog značenja] postojećim javnim vjerovnicima NCHZ‑a otežan je povrat postojećih tražbina” (uvodna izjava 76. pobijane odluke). Zaključila je da je proglašenje društva NCHZ trgovačkim društvom od strateškog značenja dovelo do prijenosa državnih sredstava u obliku izgubljenog prihoda glede javnih tražbina koje društvo NCHZ nije podmirilo u prvom stečajnom razdoblju (uvodna izjava 77. pobijane odluke).

67

Uvodno valja utvrditi, glede pretpostavki koje se trebaju ispuniti kako bi se intervencija mogla okvalificirati kao državna potpora u skladu sa sudskom praksom navedenom u točki 58. ove presude, da tužitelj ne osporava ni selektivnost prve mjere ni to da ona može utjecati na trgovinu među državama članicama.

68

Usto, valja istaknuti da, iako svojom argumentacijom u potporu ovom dijelu prvog tužbenog razloga tužitelj ne dovodi u pitanje činjenicu da se prva mjera može pripisati državi, on navodi da želi osporiti činjenicu da je navedena mjera uključivala državna sredstva u smislu dodatnog troška za državu ili državne subjekte te nastoji dokazati da se društvo NCHZ ne bi našlo u drukčijem položaju da je njegov položaj bio uređen odredbama Stečajnog zakona. Međutim, mora se utvrditi da tom argumentacijom tužitelj zapravo dovodi u pitanje postojanje ekonomske prednosti. U tužbi, glede svoje analize o pretpostavci glede postojanja prednosti, on osim toga upućuje na „prethodno izložene elemente”, to jest one koje je izložio u vezi s pojmom prijenosa državnih sredstava, te navodi da iz njih jasno proizlazi da društvo NCHZ nije dobilo nikakvu prednost koju ne bi dobilo primjenom pravila općeg propisa o stečaju. Prema tome, ta tužiteljeva argumentacija treba se povezati s ispitivanjem drugog dijela prvog tužbenog razloga te prva dva dijela tog tužbenog razloga valja ispitati zajedno.

69

Kako bi se ocijenilo postojanje ekonomske prednosti dane društvu NCHZ zbog prve mjere i zakonitost pobijane odluke s tim u vezi, valja utvrditi da, iako su tužitelj i Komisija, koju podupire intervenijent, suglasni da je u ovom slučaju relevantna presuda od 1. prosinca 1998., Ecotrade (C‑200/97, EU:C:1998:579), oni iz nje izvode različite zaključke.

70

Tužitelj smatra da radi ocjene je li primjenom Zakona o trgovačkim društvima od strateškog značenja dana ekonomska prednost društvu NCHZ ispitivanje valja provesti u dva stadija. Kao prvo, valjalo bi utvrditi je li se navedenim zakonom omogućilo društvu NCHZ da ostvari ekonomsku prednost koju ono ne bi ostvarilo u slučaju primjene Stečajnog zakona i ispitati „alternativan scenarij”, a što zahtijeva hipotetsku analizu a posteriori. U slučaju negativnog odgovora na to prvo pitanje, postojanje ekonomske prednosti moglo bi se isključiti jer de facto društvo NCHZ ne bi bilo stavljeno u položaj povoljniji od onoga u kojem bi bilo na temelju pravila općeg propisa o stečaju. Kao drugo, u slučaju pozitivnog odgovora na to prvo pitanje, postojanje ekonomske prednosti moglo bi se isključiti ako je primjenjujući Zakon o trgovačkim društvima od strateškog značenja na društvo NCHZ slovačka država djelovala kao subjekt u tržišnom gospodarstvu te je primjena navedenog zakona stoga bila u skladu s njezinim ekonomskim interesima.

71

S druge strane, Komisija smatra da stajalište koje tužitelj brani lišava sadržaja sudsku praksu o kriteriju subjekta u tržišnom gospodarstvu.

72

Mora se istaknuti da se, u skladu s presudama od 1. prosinca 1998., Ecotrade (C‑200/97, EU:C:1998:579, t. 45.) i od 17. lipnja 1999., Piaggio (C‑295/97, EU:C:1999:313, t. 43.), za primjenu sustava koji odstupa od pravila općeg propisa na području stečaja na poduzetnika mora smatrati da dovodi do dodjele državne potpore u dvjema situacijama. U prvoj situaciji utvrđuje se u biti da je tom poduzetniku odobreno obavljati svoju gospodarsku djelatnost u okolnostima u kojima bi takva mogućnost bila isključena u okviru primjene pravila općeg propisa na području stečaja. U drugoj situaciji utvrđuje se u biti da je taj poduzetnik ostvario jednu ili više prednosti poput državnog jamstva, snižene porezne stope, oslobađanja od obveze plaćanja novčanih kazni i ostalih novčanih sankcija ili potpunog ili djelomičnog de facto odricanja od javnih dugova, što ne bi mogao tražiti drugi insolventni poduzetnik u okviru primjene pravila općeg propisa na području stečaja.

73

S obzirom na ta razmatranja valja provjeriti Komisijinu ocjenu prve mjere u pobijanoj odluci kako bi se ispitalo je li bez počinjenja pogreške zaključila da je država dodijelila potporu društvu NCHZ.

74

U tom pogledu valja ispitati, kao prvo, pretpostavke pod kojima je nastavak poslovanja društva NCHZ odobren zbog primjene Zakona o trgovačkim društvima od strateškog značenja i posljedice povezane s tom primjenom. Valja ispitati, kao drugo, tužiteljev navod prema kojem je odluka slovačke države da na društvo NCHZ primijeni Zakon o trgovačkim društvima od strateškog značenja ispunila kriterij subjekta u tržišnom gospodarstvu. Kao treće, valja ispitati tužiteljeve navode da bi situacija bila istovjetna da je društvo NCHZ bilo podvrgnuto pravilima općeg propisa o stečaju.

75

Utvrđeno je da u ovom slučaju, zbog proglašavanja društva NCHZ „trgovačkim društvom od strateškog značenja”, prvi upravitelj nije imao drugog izbora do nastaviti poslovanje društva NCHZ koje se nametalo zbog primjene Zakona o trgovačkim društvima od strateškog značenja (uvodna izjava 80. pobijane odluke). Prema tome, tijekom prvog stečajnog razdoblja, tijekom kojeg je društvo NCHZ podlijegalo navedenom zakonu, ono je moralo nastaviti poslovanje bez obzira na svoje ekonomske okolnosti i neovisno o bilo kakvom razmatranju glede interesa svojih vjerovnika, i tako čak i u slučaju da se njegovi dugovi povećaju i budu viši od njegovih prihoda (uvodne izjave 78., 80. i 81. pobijane odluke).

76

U tim okolnostima, iako je poslovanje društva NCHZ stvaralo troškove na kraju 2009., što je navedeno u analizi od 26. listopada 2009., javni predstečajni vjerovnici koji su imali poststečajne tražbine stavljeni su u položaj da tijekom razdoblja koje se nije moglo skratiti trpe vrlo vjerojatno povećanje nenaplaćenih obveza prema njima.

77

U tom pogledu činjenica da je u okviru primjene Zakona o trgovačkim društvima od strateškog značenja automatski nastavak poslovanja društva NCHZ bio povezan sa zaprekom kolektivnim otkazima dovodi do još većeg rizika od povećanja dugova društva NCHZ, osobito s obzirom na javne vjerovnike, među kojima je Sociálna poisťovňa, a.s. (društvo za socijalno osiguranje, Slovačka) i Všeobecná zdravotná poisťovňa, a.s. (društvo za zdravstveno osiguranje, Slovačka). Naime, zbog navedene zapreke troškovi funkcioniranja društva NCHZ nisu se mogli ograničiti smanjenjem osoblja. No, društvo NCHZ moralo je biti u stanju platiti svoje dobavljače u okviru automatskog nastavka poslovanja te, s obzirom na svoj financijski položaj, nije moglo usporedno preuzeti u cijelosti socijalne troškove u pogledu dvaju gore spomenutih javnih vjerovnika. Mora se istaknuti da mu je, s druge strane, navedena prepreka omogućila da sačuva svoje osoblje radi nastavka poslovanja.

78

Osim toga, prvom je mjerom klijentima pružena sigurnost u obliku nastavka poslovanja NCHZ‑a tijekom cijelog prvog stečajnog razdoblja, kao što je to Komisija izložila u pobijanoj odluci (uvodne izjave 85. i 86. pobijane odluke).

79

Prema tome, Komisija nije počinila pogrešku kada je istaknula posljedice koje proizlaze iz primjene Zakona o trgovačkim društvima od strateškog značenja na društvo NCHZ.

80

Tužitelj smatra da je primjenom Zakona o trgovačkim društvima od strateškog značenja ispunjen kriterij subjekta u tržišnom gospodarstvu jer je ona bila ekonomski povoljna za javne vjerovnike. Kao prvo, kriterij subjekta u tržišnom gospodarstvu ne primjenjuje se samo na mjere koje privatni subjekti mogu teoretski donijeti, nego i na one koje, stoga što potpadaju pod suverenost države, poput zakonodavnih akata, samo ova potonja može donijeti. Osim toga, razmatranja u vezi s javnom politikom ne isključuju mogućnost da se ispuni kriterij subjekta u tržišnom gospodarstvu jer članak 107. stavak 1. UFEU‑a ne pravi razliku između različitih ciljeva mjera ili njihovih različitih uzroka, nego ih definira samo prema njihovim učincima.

81

Kao drugo, kriterij privatnog vjerovnika primjenjuje se ne samo prema privatnopravnim vjerovnicima države nego i na njezine javnopravne tražbine, poput onih povezanih s plaćanjem doprinosa za socijalno osiguranje. U ovom je slučaju navedeni kriterij ispunjen jer nastavak poslovanja društva NCHZ treba smatrati daleko najpovoljnijim scenarijem na ekonomskom planu za javne vjerovnike. Kako bi se ta usporedba provela, u obzir treba uzeti sve relevantne podatke poznate na dan donošenja prve mjere.

82

Kao prvo, tužitelj smatra da su svi predstečajni neosigurani i osigurani javni vjerovnici imali očit interes za nastavak poslovanja društva NCHZ jer je on bio jedini način da se ishodi barem djelomično namirenje njihovih predstečajnih tražbina te da im nije prijetio nikakav rizik od snošenja većeg financijskog tereta. Iz odluke slovačke države da se društvo NCHZ proglasi „trgovačkim društvom od strateškog značenja” jasno proizlazi da je ona znala da bi položaj tih vjerovnika u slučaju likvidacije društva bio teži.

83

Kao drugo, tijekom službenog istražnog postupka slovačka su tijela dostavila podrobne informacije koje dokazuju da je na dan donošenja prve mjere nastavak poslovanja društva NCHZ također bio najbolja ekonomska mogućnost, kada se uzme u obzir moguće povećanje neplaćenih obveza tijekom nastavka poslovanja. Primjerice, dokazano je da bi položaj društva za socijalno osiguranje, koje je bilo najveći javni poststečajni vjerovnik, u slučaju neposredne likvidacije društva NCHZ bio očito lošiji. No, u pobijanoj odluci Komisija nije čak ni navela te argumente. Tužitelj u replici dodaje da je nepotrebno restriktivno razlikovati troškove koje je moralo snositi društvo za socijalno osiguranje u slučaju, s jedne strane, nastavka poslovanja društva NCHZ te, s druge strane, njegove neposredne likvidacije.

84

Kao treće, tužitelj ističe da Komisija ni u pobijanoj odluci ni pred Općim sudom ne osporava točnost iznesenih brojki.

85

Prema sudskoj praksi, kriterij privatnog vjerovnika zahtijeva da se postupanje javnog vjerovnika usporedi s postupanjem privatnog vjerovnika koji se nalazi u najsličnijoj situaciji. Mogu se zatražiti elementi iz kojih proizlazi da je odluka države zasnovana na ekonomskim procjenama usporedivima s onima koje bi privatni vjerovnik napravio (vidjeti u tom smislu presudu od 18. svibnja 2017., Fondul Proprietatea, C‑150/16, EU:C:2017:388, t. 25. i 26. i navedenu sudsku praksu).

86

Međutim, kriterij privatnog vjerovnika u ovom se slučaju ne može smatrati primjenjivim. Naime, ne postoji nijedan element koji je slovačka država iznijela tijekom upravnog postupka i iz kojeg proizlazi da je odluku o proglašavanju društva NCHZ „trgovačkim društvom od strateškog značenja” donijela u okviru djelovanja ekonomske naravi i u svojem svojstvu vjerovnika, a ne kao javna vlast (vidjeti u tom smislu i po analogiji presudu od 5. lipnja 2012., Komisija/EDF, C‑124/10 P, EU:C:2012:318, t. 81. i 82.).

87

U svakom slučaju, prema sudskoj praksi, u slučaju da je Komisija morala imati dvojbe glede primjenjivosti navedenog kriterija, ona je dužna provesti sveobuhvatnu ocjenu ako joj predmetna država članica dostavi potrebne elemente, pri čemu uzima u obzir, osim elemenata koje je dostavila ta država članica, sve druge relevantne elemente u tom slučaju koji joj omogućuju da utvrdi je li navedena država članica predmetnu mjeru poduzela u svojstvu gospodarskog subjekta ili javne vlasti. U tom pogledu osobito mogu biti relevantni priroda i predmet te mjere, njezin kontekst te postavljeni cilj i pravila koja se primjenjuju na navedenu mjeru. Suprotno tomu, ekonomske procjene provedene nakon donošenja mjere, retrospektivni zaključak da je mjera koju je donijela predmetna država članica doista profitabilna ili dodatni razlozi za odabir postupka koji se doista koristio nisu dostatni da bi se utvrdilo da je ta država članica tu odluku donijela, prije ili u trenutku tog donošenja, u svojstvu gospodarskog subjekta (vidjeti u tom smislu i po analogiji presudu od 5. lipnja 2012., Komisija/EDF, C‑124/10 P, EU:C:2012:318, t. 85. i 86.).

88

No, iz Zakona o trgovačkim društvima od strateškog značenja i odluke slovačke vlade o dodjeli društvu NCHZ statusa trgovačkog društva od strateškog značenja proizlazi da je slovačka država imala za cilj samo izbjeći negativne učinke prestanka poslovanja društva NCHZ na funkcioniranje i konkurentnost cjelokupne kemijske industrije u Slovačkoj kao i negativan utjecaj na zapošljavanje u dotičnoj regiji, što bi ugrozilo slovačko gospodarstvo. S druge strane i nasuprot tužiteljevim tvrdnjama, iz odluke slovačke države da se društvo NCHZ proglasi „trgovačkim društvom od strateškog značenja” ne proizlazi da je ona znala da bi položaj predstečajnih javnih vjerovnika u slučaju likvidacije tog društva bio teži.

89

Kao što to Komisija tvrdi, zapreka kolektivnim otkazima dio je logike glavnog cilja Zakona o trgovačkim društvima od strateškog značenja, i to u obliku nastavka poslovanja takvih društava, što bi bez ikakve dvojbe bilo barem otežano ili čak onemogućeno da su glede društva NCHZ mjere koje je tadašnji upravitelj donio mogle dovesti do velikog smanjenja osoblja.

90

Osim toga i kao prvo, tužiteljeva argumentacija pretpostavlja ocjenu da se država može smatrati jednim javnim vjerovnikom. Međutim, takav je pristup odbijen u presudi od 13. prosinca 2018., AlzChem/Komisija (T‑284/15, EU:T:2018:950, t. 184. do 196. (neobjavljene)).

91

Usto, kao što je to Komisija u biti istaknula u pobijanoj odluci (uvodne izjave 81., 83., 87. i 88. pobijane odluke), ne postoji nikakva dostatna i suvremena studija o primjeni Zakona o trgovačkim društvima od strateškog značenja na društvo NCHZ, koja bi ispitala nastavak poslovanja tog društva s obzirom na interese javnih vjerovnika, dok su za primjenjivost i primjenu kriterija privatnog vjerovnika relevantni samo dokazi koji su bili raspoloživi i okolnosti koje su se mogle predvidjeti u trenutku donošenja predmetne odluke (u tom smislu i po analogiji vidjeti presudu od 5. lipnja 2012., Komisija/EDF, C‑124/10 P, EU:C:2012:318, t. 105.). Tužitelj nadalje naglašava da „nije u mogućnosti provjeriti jesu li takve temeljite procjene [glede činjenice da bi položaj predstečajnih javnih vjerovnika u slučaju likvidacije društva NCHZ bio teži] bile dane prije donošenja odluke [o proglašavanju društva NCHZ ‚trgovačkim društvom od strateškog značenja’]”. On također pojašnjava da zbog te kvalifikacije tadašnji upravitelj nije mogao provesti iscrpnu analizu u tom razdoblju, u smislu, kao što je to naveo na raspravi u odgovoru na pitanje Općeg suda, da nije trebalo provesti takvu analizu zbog primjene Zakona o trgovačkim društvima od strateškog značenja.

92

Kao drugo, tužiteljeva argumentacija ne može se prihvatiti čak i ako se uzme u obzir samo položaj društva za socijalno osiguranje, kao što su to slovačka tijela također navela u svojem drugom odgovoru Komisiji od 29. studenoga 2013. Iako tužitelj tvrdi da bi u slučaju neposredne likvidacije navedeno društvo, koje je bilo najveći poststečajni javni vjerovnik, imalo tražbinu veću od 3 milijuna eura, on ne navodi iznos tražbine navedenog društva u slučaju nastavka poslovanja društva NCHZ, koji se morao procijeniti u trenutku u kojem je ono proglašeno „trgovačkim društvom od strateškog značenja”, a kao što se to zahtijeva u sudskoj praksi navedenoj u točki 91. ove presude.

93

Štoviše, treba odbiti tužiteljev argument koji je iznesen u replici i prema kojem je slovačka država uzela u obzir činjenicu da bi preko društva za socijalno osiguranje morala isplatiti naknade za nezaposlenost u slučaju likvidacije društva NCHZ. U tom pogledu tužitelj ističe da bi naknade za nezaposlenost morale biti isplaćene za bivše zaposlenike društva NCHZ kao i za zaposlenike drugih društava na koje bi likvidacija izravno utjecala i da bi ukupan iznos tih isplata bio mnogo veći od iznosa navodne potpore. No, da su takve naknade morale biti isplaćene, one ne bi bile isplaćene društvu NCHZ, nego zaposlenicima, od kojih su neki radili u društvima različitima od društva NCHZ. Prema tome, činjenica da slovačka država može postati dužnik prema bivšim zaposlenicima društva NCHZ ili drugih društava ne može se uzeti u obzir kada se radi o ispitivanju njezina postupanja kao vjerovnika društva NCHZ. Kao što to Komisija navodi, tužitelj priznaje da je slovačka država tada mogla steći prednost kao javno tijelo odgovorno za davanja za nezaposlenost prema bivšim zaposlenicima, ali ne slovačka država kao vjerovnik društva NCHZ, što brojke koje on iznosi, pod pretpostavkom da su točne, čini irelevantnima. U tom pogledu mora se, naime, utvrditi da se tužiteljevo rasuđivanje zasniva na pretpostavkama, kako u pogledu broja zaposlenika koji su mogli biti zahvaćeni tako u pogledu dane procjene.

94

Slijedom toga, pod pretpostavkom da je kriterij subjekta u tržišnom gospodarstvu u ovom slučaju primjenjiv, treba odbiti tužiteljev navod da je primjenom Zakona o trgovačkim društvima od strateškog značenja na društvo NCHZ taj kriterij ispunjen.

95

Tužitelj ističe, oslanjajući se na određeni broj činjeničnih elemenata, da bi primjena Stečajnog zakona na društvo NCHZ dovela do iste situacije kao što je ona stvorena primjenom Zakona o trgovačkim društvima od strateškog značenja te ono stoga nije imalo nikakvu dodatnu prednost u okviru nastavka svojeg poslovanja nametnutog Zakonom o trgovačkim društvima od strateškog značenja.

96

Kao prvo, tužitelj smatra da se u korist nastavka poslovanja društva NCHZ prvi upravitelj izjasnio 14. listopada 2009., dakle prije donošenja Zakona o trgovačkim društvima od strateškog značenja. Kako bi potkrijepio tu tvrdnju, tužitelj upućuje na izjavu koju je prenijela novinska agencija. Međutim, mora se utvrditi da se tada radilo prije o izjavi namjere nego o odluci koja je mogla obvezivati prvog upravitelja, koji je izjavio da će „učiniti sve što je u njegovoj moći da poduzeće nastavi s poslovanjem”. Osim toga, spomenuta je činjenica da je navedeni upravitelj još morao dostaviti dotičnom slovačkom ministru ekonomsku analizu o održanju nastavka poslovanja društva NCHZ, koja je podnesena 26. listopada 2009.

97

Kao drugo, tužitelj tvrdi da je prvi upravitelj smatrao da su zakonske pretpostavke za nastavak poslovanja društva NCHZ bile ispunjene, kao što je to objasnio u govoru zaposlenicima društva NCHZ na sastanku održanom 20. listopada 2009. No, tužitelj navodi tek dio navedenog govora. U njemu je prvi upravitelj, doduše, uputio na činjenicu da ga je prvotna ocjena navela na zaključak da je vrijednost društva NCHZ kao poduzeća s vremenskom neograničenošću poslovanja bila osjetno veća nego da je imovina prodana na drugi način. On je ipak također dodao da drugi, ali ne manje važan razlog iz njegove odluke o nastavku poslovanja jest ekonomsko i društveno značenje subjekta u stečaju za cijelu dotičnu regiju, i to ne samo za „mali broj” zaposlenika društva NCHZ nego i za njihove obitelji. Ta dva razloga, to jest ekonomska vrijednost društva NCHZ i društveni utjecaj, iznesena su, nadalje, u njegovu govoru. Drugi spomenuti razlog odgovara, osim toga, onom istaknutom u okviru donošenja Zakona o trgovačkim društvima od strateškog značenja. Prema tome, za odluku prvog upravitelja ne može se smatrati da je povezana samo s analizom gospodarskih okolnosti društva NCHZ.

98

Kao treće, tužitelj ističe analizu od 26. listopada 2009. Uvodno valja utvrditi da ono što smatra analizom jest prezentacija koja obuhvaća grafičke prikaze, popise sažetih razmatranja o ekonomskim rezultatima za razdoblje od siječnja do studenoga 2009., ekonomske mjere prvog upravitelja za četvrto tromjesečje 2009., ekonomski plan za 2010. kao i zaključak u tri točke.

99

Kao prvo, iako tužitelj tvrdi da se većina mjera spomenutih u analizi od 26. listopada 2009. zasnivala na tržišnim kretanjima ili na pregovorima s privatnim stranama, to uopće ne proizlazi iz dostavljenog dokumenta. Štoviše, kao što to Komisija navodi, mora se istaknuti da su određene mjere, kao što su to porezne olakšice, zahtijevale intervenciju javnih tijela.

100

Kao drugo, u analizi od 26. listopada 2009. prvi je upravitelj, doduše, zaključio, kao što to tužitelj tvrdi, da treba nastaviti poslovanje društva NCHZ radi njegove prodaje kao poduzeća s vremenskom neograničenošću poslovanja i tako najbolje namiriti njegove vjerovnike. Međutim, on je dodao da će „postupiti strogo na način da zajamči da tijekom poslovanja društva [NCHZ] ne nastane nikakva nepodmirena obveza povezana s poslovanjem društva”. Prema tome, iako je prvi upravitelj u listopadu 2009. smatrao da je odluka o nastavku poslovanja društva NCHZ tada bila najbolje rješenje, to ne znači da bi ta odluka ostala neizmijenjena s obzirom na kretanja u gospodarskim okolnostima društva NCHZ u 2010.

101

Kao treće, iako tužitelj tvrdi da je analiza od 26. listopada 2009. potkrijepljena brojkama proizvodnje i novim narudžbama danima u razdoblju od rujna do studenoga 2009. koje dokazuju da je društvo NCHZ nastavilo poslovati jer su ti rezultati slični onima dobivenima tijekom osam prethodnih mjeseci u 2009. te da je svakako trebalo vjerovati da će poslovanje društva moći privući ulagatelje, treba istaknuti da je, s jedne strane, važnost koju treba pridodati zadržavanju razine danih narudžbi ograničena činjenicom objave u listopadu 2009. u vezi s donošenjem Zakona o trgovačkim društvima od strateškog značenja. Osim toga, iz drugog odgovora slovačkih tijela Komisiji od 29. studenoga 2013. proizlazi da je u tom razdoblju prije postojao istodobni silazni trend u prihodima od prodaje i novim narudžbama. S druge strane, tužiteljeva argumentacija počiva na pukim pretpostavkama glede postojanja budućih ulagatelja.

102

Proizlazi da – čak i da se treba smatrati da se, povrh puke izjave o namjeri, prvi upravitelj izjasnio u korist nastavka poslovanja društva NCHZ prije donošenja Zakona o trgovačkim društvima od strateškog značenja, što je, čini se, Komisija spremna priznati – ta činjenica u svakom slučaju ne može značiti da bi tijekom cijelog prvog stečajnog razdoblja on nužno zadržao to mišljenje niti da bi ga upravitelj slijedio.

103

Tužitelj smatra da ne postoji razlog da se vjeruje da nadležni odbor ne bi potvrdio prvotnu odluku prvog upravitelja. Ističe da je već bilo jasno da u slučaju likvidacije društva NCHZ predstečajni vjerovnici ne bi dobili nikakvu naknadu i da nisu stoga ništa izgubili glasovanjem za nastavak poslovanja tog društva te da bi osigurani vjerovnici i odbor vjerovnika i stečajni sud zauzeli stajalište u korist nastavka poslovanja društva NCHZ. U potporu svojoj argumentaciji on ističe analizu iz ožujka 2014. koja je provedena tek ex post, i to na Komisijin izričit zahtjev. Tužitelj smatra da je bilo očito da troškovi sanacije onečišćenja lokacije iznose milijune eura i imaju prednost u odnosu na predstečajne tražbine. Usto tvrdi da su ekonomski pokazatelji u 2009., osim toga, zasigurno bili bolji od onih u 2010. te da, iako su na stvarni razvoj društva NCHZ prekomjerno utjecala određena tržišna kretanja nastala u 2010., ona se na kraju 2009. nisu mogla predvidjeti. Osim toga, on ističe da, čak i da nastavak poslovanja društva NCHZ nije bio u interesu neosiguranih predstečajnih javnih vjerovnika, oni mu se ne bi mogli usprotiviti.

104

U tom pogledu, kao prvo, mora se istaknuti da tužiteljeva argumentacija počiva na pretpostavkama i tvrdnjama jer se oslanja na analizu od 26. listopada 2009., koja se ne može smatrati dostatnom (vidjeti točke 98. do 101. ove presude) te ne spominje nikakvu analizu koja bi bila provedena tijekom prvog stečajnog razdoblja, pri čemu izostanak takve analize nije iznenađujući jer se, kao što to tužitelj sam navodi (vidjeti točku 91. ove presude), bez obzira na sadržaj i zaključke analize u to vrijeme, poslovanje društva NCHZ moralo nastaviti (uvodna izjava 80. pobijane odluke). Osim toga, u svojem trećem odgovoru Komisiji od 13. siječnja 2014. slovačka tijela navela su da, čak i da su smatrala da potom donesene odluke mogu služiti kao jasan pokazatelj da će se nadležni odbor izjasniti u korist nastavka poslovanja društva NCHZ, nije im bilo poznato ono što bi navedeni odbor mogao u konačnici odlučiti u prosincu 2009.

105

Kao drugo, činjenica da je moglo doći do nepovoljnih kretanja u razini cijena glavnih sirovina i nekih proizvoda, kao što je to bio slučaj, a što tužitelj navodi u replici, jest čimbenik koji su tadašnji upravitelj i nadležni odbor morali uzeti u obzir. Iako tužitelj tvrdi da ta kretanja nisu bila predvidljiva kada je prvi upravitelj odlučivao o nastavku poslovanja društva NCHZ i nisu čak mogla biti poznata do kraja 2009., mora se ipak istaknuti da su u analizi od 26. listopada 2009. povećanje cijene energije i smanjenje cijene proizvoda bili spomenuti kao razlozi koji opravdavaju negativne rezultate između lipnja i srpnja 2009. te da je barem pitanje cijena strateških sirovina bilo navedeno kao čimbenik rizika u vezi s financijskim upravljanjem za četvrto tromjesečje 2009.

106

Kao treće, čak i pod pretpostavkom da je bilo opće poznato da bi troškovi sanacije onečišćenja u slučaju prestanka poslovanja društva NCHZ bili veliki, ostaje činjenica da je bilo pitanje bi li tadašnji upravitelj i nadležni odbor, među kojima je i súd v Trenčíne (Sud pokrajine Trenčin), zapravo smatrali da je nastavak poslovanja društva NCHZ bilo rješenje koje treba prihvatiti. No, tužiteljeva argumentacija o tom pitanju počiva samo na pretpostavkama.

107

Kao prvo, nisu poznate odluke članova nadležnog odbora koje su trebale biti dostavljene súdu v Trenčíne (Sud pokrajine Trenčin) radi donošenja odluke u skladu sa Stečajnim zakonom, to jest odluke osiguranih vjerovnika i odbora vjerovnika.

108

Naime, nije važno to što tužitelj smatra da je Fond národného majetku Slovenskej Republiky (Fond za upravljanje državnom imovinom Slovačke Republike), koji je bio predstečajni javni vjerovnik, i to istodobno i osiguran i neosiguran, u izjavi priloženoj prvom odgovoru slovačkih tijela Komisiji od 2. rujna 2013. naveo da je glasovao u korist nastavka poslovanja društva NCHZ. Izjava tog subjekta potječe iz srpnja 2013., to jest nakon prvog stečajnog razdoblja.

109

Usto, iako tužitelj tvrdi da predstečajni vjerovnici nisu suočeni ni s kakvim rizikom, on zanemaruje činjenicu da iz spisa proizlazi da su se osiguranim vjerovnicima tijekom prvog stečajnog razdoblja povećale tražbine. Usto, on također navodi brojke iz kojih proizlazi povećanje tražbina općine Nováky (Slovačka) i Environmentálnog fonda (Fond za zaštitu okoliša) već na kraju 2009., pri čemu te brojke također proizlaze iz spisa. Prema tome, bilo bi netočno bez potkrepljenije analize zaključiti da je položaj tih vjerovnika bio tako jasan da su tada mogli glasovati samo za nastavak poslovanja društva NCHZ.

110

Štoviše, tužitelj tvrdi da je odbor vjerovnika bio sastavljen od petoro privatnih vjerovnika koji su svi bili neosigurani i tada privatni te 11. siječnja 2010. glasovali u korist nastavka poslovanja društva NCHZ. No, valja utvrditi da takva odluka 11. siječnja 2010. ne može biti važna jer je društvo NCHZ već tada podlijegalo odredbama Zakona o trgovačkim društvima od strateškog značenja. Prema tome, ne samo da je to glasovanje moglo imati samo simboličku vrijednost nego je, osim toga, na njega mogla utjecati činjenica da se navedeni zakon primjenjivao. Štoviše, ne postoji nikakva sigurnost, čak ni naznaka, da bi to glasovanje bilo ponovljeno na istovjetan način kada su se gospodarske okolnosti društva NCHZ pogoršale tijekom prvog stečajnog razdoblja 2010.

111

Kao drugo, budući da je súd v Trenčíne (Sud pokrajine Trenčín) morao odlučiti nakon odbora vjerovnika i osiguranih vjerovnika, ne postoji nikakva izvjesnost glede njegove odluke, pri čemu se tužitelj u odgovoru na Komisijin argument zadovoljio tvrdnjom da bi on naložio nastavak poslovanja kao što je to učinio 2011.

112

Kao treće, tužitelj tvrdi da, čak i da nastavak poslovanja društva NCHZ nije bio u interesu poststečajnih javnih vjerovnika, među kojima su društvo za socijalno osiguranje i društva za zdravstveno osiguranje, a koji su držali oko 83 % svih neplaćenih obveza javnih vjerovnika nastalih nakon stečaja, navedeni mu se vjerovnici ne bi mogli protiviti. Dodaje da, čak i da su svi ti vjerovnici imali pravo dati svoje stajalište o nastavku poslovanja društva NCHZ, a što nisu, njihovo protivljenje ne bi moglo utjecati na konačnu odluku jer je ukupna razina obveza nakon stečaja iznosila 8,5 milijuna eura na kraju 2009. i da su tražbine javnih vjerovnika činile manje od 9 % tog iznosa.

113

Doduše, iz odredaba Stečajnog zakona, a osobito njegova članka 83. stavka 4., proizlazi da je u okolnostima ovog slučaja društvo za socijalno osiguranje moglo intervenirati pri donošenju odluke o nastavku poslovanja društva NCHZ pred súdom v Trenčíne (Sud pokrajina Trenčín) (vidjeti u tom smislu presudu od 13. prosinca 2018., AlzChem/Komisija, T‑284/15, EU:T:2018:950, t. 151. (neobjavljena)).

114

Međutim, pod pretpostavkom da se dokažu sve brojke koje je tužitelj iznio, mora se istaknuti da je tadašnji upravitelj imao odgovornost platiti poststečajne tražbine. No, činjenica da je dopušteno da se dugovi društva NCHZ povećaju tijekom prvog stečajnog razdoblja bila je suprotno toj obvezi. Mora se naglasiti, kao i Komisija, da, iako je točno da subjekt u stečaju može u stvarnosti poslovati čak i ako stvara gubitke, prvi upravitelj izričito je naveo da će postupiti na način da zajamči da takva situacija ne nastane (vidjeti točku 100. ove presude).

115

Osim toga, tužiteljeva tvrdnja počiva na predmnjevi da nadležni odbor nije ispitao ili je smatrao irelevantnima predvidljive mogućnosti na kraju 2009. za povećanje javnih tražbina tijekom 2010. u slučaju odluke o nastavku poslovanja društva NCHZ. Na raspravi, u odgovoru na pitanje Općeg suda, tužitelj je priznao da bi u slučaju vrlo velikog iznosa poststečajnih dugova prilikom nastavka poslovanja predstečajni vjerovnici bili prvi koji bi pristupili upravitelju da zatraže prestanak poslovanja kako bi očuvali bilo kakvu mogućnost za naplatu iznosa svojih tražbina.

116

Kao četvrto, ne može se prihvatiti tužiteljeva argumentacija kojom osporava činjenicu da, iako Komisija nije dovela u sumnju točnost analize iz ožujka 2014., koju je on sam zatražio od slovačkih tijela, ona istu nije prihvatila kao dokaz, tvrdeći da je vrlo sažeta i hipotetska i sastavljena tek nakon događaja (uvodna izjava 87. pobijane odluke).

117

S jedne strane i nasuprot tužiteljevim tvrdnjama, analiza iz ožujka 2014. jest barem nepotpuna. Naime, bilo je važno poznavati moguće troškove nastavka poslovanja društva NCHZ za predstečajne vjerovnike koji su također mogli imati poststečajne tražbine (vidjeti točku 109. ove presude). No, analiza ne daje nikakvu naznaku u tom pogledu.

118

S druge strane, tužiteljevom se argumentacijom dovodi u pitanje Komisijina ocjena hipotetskog karaktera analize iz ožujka 2014. te se irelevantnost analize ex post ne može prihvatiti.

119

U tom pogledu tužitelj osporava činjenicu da je u pobijanoj odluci Komisija odbila dokaze isticanjem njihove ex post naravi a da nije iznijela smisleno objašnjenje, osim upućivanja na sudsku praksu u bilješci na dnu zasebne stranice, iako ta sudska praksa ne potkrepljuje Komisijin argument o irelevantnosti analize ex post. Tužitelj smatra da je pouzdanost analize iz ožujka 2014. bila osobito visoka jer su glavni čimbenici troškova zbog likvidacije društva NCHZ bili povezani s naravi djelatnosti tog društva kao i s obvezama kemijske industrije te na njih nisu mogla utjecati bilo kakva kretanja u gospodarskim okolnostima društva NCHZ tijekom stečaja. Komisija nije osporila predmetne činjenice i brojke. Osim toga, u takvoj vrsti situacija dopuštena je analiza ex post (vidjeti u tom smislu presudu od 29. ožujka 2007., Scott/Komisija, T‑366/00, EU:T:2007:99, t. 136. do 138.). Osim toga, zbog primjene Zakona o trgovačkim društvima od strateškog značenja tadašnji upravitelj nije mogao provesti iscrpnu analizu u tom razdoblju, po čemu se okolnosti društva NCHZ razlikuju od onih povodom kojih je nastala sudska praksa koju je Komisija navela u bilješci na dnu stranice br. 13 pobijane odluke. Tužitelj smatra da je važno precizno razlikovati kriterij utvrđen u presudi od 1. prosinca 1998., Ecotrade (C‑200/97, EU:C:1998:579) od kriterija subjekta u tržišnom gospodarstvu. Dok je u okviru kriterija subjekta u tržišnom gospodarstvu dopušteno dvojiti o relevantnosti analize ex post u određenim okolnostima, analiza koju zahtijeva ta presuda i koja se sastoji od utvrđivanja bi li društvo NCHZ nastavilo svoje poslovanje i u slučaju da su se na njega primjenjivala pravila općeg propisa o stečaju zahtijeva po definiciji hipotetsku analizu ex post. Na temelju kriterija utvrđenog u toj presudi, valja ocijeniti ono što bi se po svemu sudeći dogodilo da Zakon o trgovačkim društvima od strateškog značenja nije postojao.

120

Mora se istaknuti da, nasuprot tužiteljevim navodima, u točki 36. presude od 1. prosinca 1998., Ecotrade (C‑200/97, EU:C:1998:579) nije utvrđen zahtjev glede „analize hipotetskog slučaja”, nego se želi odgovoriti na Komisijin argument koji je iznesen u predmetu povodom kojeg je ta presuda donesena i prema kojem je umanjenje koristi zbog sporne mjere moglo dovesti do gubitka poreznih sredstava za državu, što je podrazumijevalo prijenos državnih sredstava zbog navedene mjere. Osim toga, ni u jednoj drugoj točki te presude nije utvrđen zahtjev „analize hipotetskog slučaja”.

121

Glede Komisijine ocjene o ex post karakteru analize iz ožujka 2014. i njezinoj irelevantnosti, nedvojbeno je da bez primjene Zakona o trgovačkim društvima od strateškog značenja na društvo NCHZ, s jedne strane, ne bi bila nametnuta zapreka kolektivnim otkazima te bi, s druge strane, o nastavku poslovanja tog društva morao odlučiti nadležni odbor i ne bi bio automatski. U tom pogledu i nasuprot tužiteljevim navodima, činjenica u vidu usporedbe situacije koja je nastala zbog primjene Zakona o trgovačkim društvima od strateškog značenja na društvo NCHZ i situacije koja bi nastala da je društvo NCHZ bilo podvrgnuto pravilima općeg propisa o stečaju može se zasnivati samo na poznavanju situacije i podacima koji su postojali u trenutku u kojem je trebalo donijeti odluku o mogućem nastavku poslovanja društva NCHZ i kada je bilo proglašeno „trgovačkim društvom od strateškog značenja” (vidjeti u tom smislu mišljenje nezavisnog odvjetnika N. Fennellyja u predmetu Ecotrade, C‑200/97, EU:C:1998:378, t. 31.).

122

No, tužitelj ne tvrdi da je analiza iz ožujka 2014. bila provedena na temelju podataka koji su postojali u vrijeme proglašavanja društva NCHZ „trgovačkim društvom od strateškog značenja”. Osim toga, iz navedene analize koju je tužitelj podnio proizlazi da je upravitelj nije sastavio oslanjajući se na podatke dostupne 2009., nego se koristio podacima iz prosinca 2010. kako bi utvrdio jesu li ti podaci mogli biti valjani u prosincu 2009. a da ih ne preispita osim da zaključi da je za neke od njih manje važan čimbenik vremena. On je, osim toga, naglasio postojanje poteškoća povezanih s prikupljanjem podataka koji su postojali u prosincu 2009.

123

Prema tome, ne može se smatrati izvjesnim da analiza iz ožujka 2014. odgovara analizi položaja društva NCHZ koja bi bila provedena da to društvo nije bilo proglašeno „trgovačkim društvom od strateškog značenja”. Stoga za Komisijinu ocjenu u pobijanoj odluci prema kojoj analiza iz ožujka 2014. nije bila relevantna jer je bila hipotetska i sastavljena tek nakon događaja treba smatrati da nije pogrešna.

124

Kao peto, tužitelj smatra da se na temelju nikakvog dokaza ne može dokazati da bi neposredna likvidacija društva NCHZ bila relevantna. U potporu tom argumentu, on ističe da Komisija u pobijanoj odluci nije ispitala sadržaj dokaza podnesenih tijekom službenog istražnog postupka i da se zadovoljila općenitim i proizvoljnim izražavanjem skepticizma prema njima (uvodne izjave 83., 84. i 87. pobijane odluke) a da nije podnijela ni najmanji dokaz u potporu svojem mišljenju prema kojem nadležni odbor ne bi prihvatio nastavak poslovanja društva NCHZ. Komisija nije dovela u pitanje brojke i podatke koje su iznijela slovačka tijela, priznavši time očito da su oni bili točni.

125

U tom pogledu i nasuprot tužiteljevim tvrdnjama, mora se smatrati da je na dotičnoj državi članici, u ovom slučaju Slovačkoj Republici, a ne na Komisiji, bilo da dokaže da bi situacija bila ista da su se na društvo NCHZ primijenila pravila općeg propisa o stečaju, a ne Zakon o trgovačkim društvima od strateškog značenja. No, u pobijanoj odluci Komisija je izložila razloge zbog kojih nije prihvatila podatke priopćene u tu svrhu (vidjeti točke 98. do 101. i 116. do 123. ove presude) te se mora utvrditi da, nasuprot tužiteljevoj tvrdnji, ona nije priznala da su brojke i podaci koje je slovačka vlada iznijela bili točni. Slijedom toga, valja odbiti tužiteljev navod da se nijednim dokazom ne dokazuje da bi neposredna likvidacija bila relevantna.

126

Osim toga, s obzirom na sudsku praksu navedenu u točki 91. ove presude, izostanak dostatne i suvremene studije o primjeni Zakona o trgovačkim društvima od strateškog značenja na društvo NCHZ, kojom bi bio ispitan nastavak poslovanja tog društva glede interesa javnih vjerovnika, opravdava činjenicu da, nasuprot tužiteljevim tvrdnjama, nije postojala nužnost da u pobijanoj odluci Komisija odgovori na argumente slovačke države u vezi s troškovima do kojih bi za društvo za socijalno osiguranje dovela likvidacija društva NCHZ i koji su se zasnivali na analizi iz ožujka 2014.

127

Prema tome i nasuprot tužiteljevim tvrdnjama, ne može se zaključiti da ne postoji razlog da se vjeruje da nadležni odbor ne bi potvrdio prvotnu odluku prvog upravitelja.

128

Osim toga, mora se odbiti tužiteljeva argumentacija koja je iznesena u odgovoru na Komisijin argument i prema kojoj bi odluka o nastavku poslovanja društva NCHZ bila u svakom slučaju donesena te ne proturječi odluci slovačke vlade da na društvo NCHZ primijeni Zakon o trgovačkim društvima od strateškog značenja. On smatra da se ta potonja odluka mora shvatiti na način da se uvažava činjenica da je ekonomska i financijska kriza tada bila na svojem vrhuncu te uzima u obzir da je pod utjecajem straha i možda s aspekta nadolazećih izbora 2010. navedena vlada djelovala proaktivno a da nije imala konkretnu informaciju o stvarnom položaju društva NCHZ i da prvi upravitelj nije zatražio nikakvu intervenciju slovačke države.

129

Ta tužiteljeva argumentacija nije uvjerljiva jer počiva na pretpostavci da je slovačka država donijela zakon i odlučila o njegovoj primjeni samo na jedno društvo a da nije imala konkretne informacije o njegovu položaju. No, mora se podsjetiti na to da je prvi upravitelj morao slovačkim tijelima pružiti informaciju, a što je on učinio analizom od 26. listopada 2009. (vidjeti točku 96. ove presude). Ako je smisao odluke koju je nadležni odbor donio tada bio izvjestan kao što to tužitelj tvrdi, nije bilo nikakvog razloga da slovačka tijela dvoje o činjenici da će NCHZ nastaviti poslovanje. S druge strane, postojanjem bojazni s aspekta izbora, koju tužitelj ističe, nastoji se dokazati da je, s obzirom na gospodarske okolnosti društva NCHZ i na izglede u njihovu kretanju, nadležni odbor mogao donijeti drugu odluku, to jest odluku o likvidaciji društva NCHZ.

130

S obzirom na sva prethodna razmatranja, treba odbiti tužiteljev navod prema kojem bi, u slučaju da je društvo NCHZ bilo podvrgnuto pravilima općeg propisa o stečaju, odluku tadašnjeg upravitelja potvrdio nadležni odbor, koji bi tada odlučio nastaviti poslovanje društva NCHZ.

131

Kao prvo i nasuprot Komisijinim tvrdnjama, tužitelj smatra da bi se odlukom nadležnog odbora pružila ista sigurnost klijentima i dobavljačima kao i Zakonom o trgovačkim društvima od strateškog značenja (uvodna izjava 88. pobijane odluke). Tvrdi da, čak i da su te tvrdnje točne, a što nisu, ta bi sigurnost utjecala na stupanj vjerojatnosti i (djelomičan) iznos podmirenja dugova društva NCHZ samo u slučaju nastavka poslovanja, a ne u slučaju njegove neposredne likvidacije. Tužitelj, osim toga, osporava Komisijinu ocjenu da postojanje boljeg jamstva koje je klijentima i dobavljačima dano primjenom Zakona o trgovačkim društvima od strateškog značenja, da će društvo NCHZ barem nastaviti svoje poslovanje do prestanka važenja navedenog zakona, dokazuje činjenica da je, unatoč primjeni navedenog zakona, društvo NCHZ 2009. i 2010. izgubilo klijente (uvodne izjave 85. i 86. pobijane odluke).

132

U pobijanoj odluci Komisija je smatrala da je prva mjera pružila društvu NCHZ kao i trećim osobama, a osobito njegovim klijentima i dobavljačima, sigurnost u nastavak poslovanja tog društva, dok nastavak poslovanja društva u stečaju nikada ne bi bio zajamčen u uobičajenim uvjetima stečaja te je tako društvo NCHZ dobilo povlašten tretman u odnosu na svoje konkurente u sličnoj situaciji (uvodne izjave 78., 85., 89. i 90. pobijane odluke). Istaknuo je da je, unatoč štitu uvedenom na temelju primjene Zakona o trgovačkim društvima od strateškog značenja, društvo NCHZ 2009. i 2010. izgubilo neke klijente, kao što je to pokazala upraviteljeva ekonomska analiza sastavljena nakon prestanka važenja navedenog zakona (uvodna izjava 86. pobijane odluke). Ona je smatrala da bi se, u slučaju „da [navedeni z]akon nije bio primijenjen na NCHZ, društvo […] suočilo s dodatnim negativnim posljedicama (kao što je prelazak klijenata na sigurnije dobavljače), čime bi se znatno povećao rizik da vjerovnici u toj fazi odluče prekinuti poslovanje [društva]” (uvodna izjava 88. pobijane odluke).

133

Tako iz pobijane odluke jasno proizlazi da Komisija nije samo uzela u obzir situaciju u trenutku u kojem je društvo NCHZ bilo podvrgnuto primjeni Zakona o trgovačkim društvima od strateškog značenja, nego je namjeravala navesti da bi odluka o prestanku poslovanja društva NCHZ mogla biti donesena tijekom 2010., dok je navedeni zakon proizvodio svoje učinke tijekom cijelog prvog stečajnog razdoblja, to jest malo više od godine dana, zamrzavajući tako stanje tijekom cijelog tog razdoblja. Sam tužitelj naglašava da, kada se dokaže neuspjeh strategije stečajnog upravitelja, nadležni odbor mora se sazvati u skladu s člankom 88. stavkom 2. Stečajnog zakona.

134

Tužiteljeva argumentacija ne uzima u obzir činjenicu da su se predstečajnim vjerovnicima, a osobito javnima, prilikom nastavka poslovanja društva NCHZ tijekom prvog stečajnog razdoblja mogle povećati njihove poststečajne tražbine i da bi stoga u slučaju nastavka poslovanja društva NCHZ njihov interes bila mogućnost tog društva da dobije korist kako bi se platile njihove poststečajne tražbine jer bi inače došlo do dodatnog gubitka, povrh gubitka predstečajne tražbine. Kao što je to Komisija navela (uvodna izjava 86. pobijane odluke), u situaciji u kojoj su klijenti ili dobavljači otišli, ti su vjerovnici mogli revidirati svoje stajalište tijekom 2010., da je NCHZ bio podvrgnut pravilima općeg propisa o stečaju. Osim toga, čak su i samo predstečajni vjerovnici mogli zagovarati prestanak poslovanja društva NCHZ (vidjeti točku 115. ove presude).

135

No, iako, kao što to tužitelj navodi, primjena Zakona o trgovačkim društvima od strateškog značenja nije jamčila da će se isporuke stvarno izvršiti, ona je jamčila da će se osoblje zadržati, zbog zapreke kolektivnim otkazima, te je osigurala osobito klijentima i dobavljačima da će se poslovanje društva NCHZ nastaviti barem do prestanka važenja navedenog zakona, bez obzira na neplaćene tražbine, uključujući javne tražbine.

136

Tužitelj ne iznosi nikakav element kako bi dokazao način na koji bi se odlukom nadležnog odbora pružila ista sigurnost trećim osobama, i to nalaganjem nastavka poslovanja društva NCHZ u trajanju koje odgovara trajanju primjene Zakona o trgovačkim društvima od strateškog značenja. Osobito se ne navodi da bi u skladu s odredbama Stečajnog zakona bilo moguće da nadležni odbor utvrdi takvo određeno trajanje ili čak predvidi takvo utvrđivanje, a tijekom kojeg bi se poslovanje društva NCHZ nastavilo. Tužitelj, naime, samo tvrdi da je s obzirom na trajanje nastavka poslovanja društva NCHZ tijekom drugog stečajnog razdoblja bilo moguće pretpostaviti da bi trajanje odluke nadležnog odbora o nastavku poslovanja društva NCHZ tijekom zadnjeg tromjesečja 2009. moglo biti isto.

137

Osim toga, glede gubitka klijenata 2009. i 2010., koji je Komisija spomenula u uvodnoj izjavi 86. pobijane odluke, tužitelj se zadovoljava isticanjem stabilnosti na kraju 2009. No, iz spisa proizlazi da je u tom razdoblju prije postojao istodobni silazni trend u prihodima od prodaje i novim narudžbama (vidjeti točku 101. ove presude). Prema tome, nije bilo sigurno da je navodna stabilnost na koju se tužitelj poziva, u slučaju primjene pravila općeg propisa o stečaju, mogla potrajati tijekom prvog stečajnog razdoblja.

138

Kao drugo, u odgovoru na Komisijin argument da je položaj društva NCHZ tijekom razdoblja između proglašenja stečaja i donošenja Zakona o trgovačkim društvima od strateškog značenja, nakon kojeg je uslijedila njegova primjena na društvo NCHZ, bio donekle narušen javnim informacijama iz kojih je jasno proizlazilo da je bila u tijeku izrada zakonodavnog rješenja, tužitelj tvrdi da su, unatoč tome što Komisija upućuje na više izjava, sve one dane istog dana, to jest 26. listopada 2009., tijekom posjeta slovačkog ministra gospodarstva lokaciji društva NCHZ‑a. Tužitelj smatra da je, stoga što su javne izjave dane samo deset dana prije donošenja Zakona o trgovačkim društvima od strateškog značenja, njihov učinak bio ograničen na razdoblje koje je prethodilo tom donošenju, dok su dva prva mjeseca nakon što je društvo NCHZ podnijelo bilancu bila odlučujuća da se osigura uspjeh nastavka njegova poslovanja tijekom stečajnog postupka jer su uprava društva NCHZ i prvi upravitelj morali održati mnogobrojne pregovore s glavnim klijentima i dobavljačima. Spomenute izjave bile su prije čvrst dokaz o financijskoj snazi društva NCHZ tijekom stečajnog postupka.

139

U tom pogledu prije svega valja zaključiti da, kao što to Komisija ističe, pod pretpostavkom da je društvo NCHZ provelo dobru strategiju komuniciranja, ono nije moglo, međutim, zajamčiti održavanje poslovnih odnosa društva. Potom, već je istaknuto da je prvi upravitelj iznio svoju namjeru da učini sve što je u njegovoj moći za nastavak poslovanja društva NCHZ. Naposljetku, kao što to Komisija naglašava, iz prvog članka koji Komisija citira i koji je objavljen 26. listopada 2009. proizlazi da je glasnogovornik slovačkog ministarstva gospodarstva izjavio da je bila u tijeku izrada Zakona o trgovačkim društvima od strateškog značenja i da je već sama ta činjenica umirila vjerovnike društva NCHZ. U istom je članku navedeno da je slovački ministar gospodarstva u svojim javnim izjavama naglasio da navedeni zakon mora za dobavljače biti određeno jamstvo da neće izgubiti svoje tražbine. Štoviše, iz drugog članka koji je Komisija citirala i koji je objavljen 26. listopada 2009. proizlazi da je istog dana prilikom posjeta društvu NCHZ slovački ministar gospodarstva predstavio Zakon o trgovačkim društvima od strateškog značenja koji je bio u izradi i koji je trebao pomoći tom društvu i stvoriti jamstva za njegove vjerovnike.

140

Prema tome, treba odbiti tužiteljev navod da bi se odlukom nadležnog odbora pružila ista sigurnost klijentima i dobavljačima kao i Zakonom o trgovačkim društvima od strateškog značenja.

141

U replici u odgovoru na Komisijin argument da je nastavak poslovanja društva NCHZ uz gubitak vjerojatno imao utjecaja na prednosni red dugova vjerovnika, dovevši možda do de facto odricanja države od svojih tražbina, tužitelj ističe da je tijekom prvog stečajnog razdoblja tadašnji upravitelj bio dužan također primjenjivati redovna pravila o stečaju te se, u slučaju kada društvo u stečaju posluje uz izglede za prodaju slijedeći načelo nastavka poslovanja, radi o davanju prednosti vjerovnicima koji imaju predstečajne tražbine, neovisno o njihovu javnom ili privatnom statusu. Društvo NCHZ nije se stoga koristilo nikakvom dodatnom prednošću u okviru nastavka poslovanja predviđenog Zakonom o trgovačkim društvima od strateškog značenja.

142

Ova se argumentacija ne može prihvatiti.

143

Kao prvo, tužitelj ne može osnovano tvrditi da neplaćeni dugovi nisu bili posljedica provedbe Zakona o trgovačkim društvima od strateškog značenja, nego prije, u biti, posljedica redovnog poslovanja tijekom stečaja. Naime, takva argumentacija podrazumijeva da poduzeće u stečaju nužno posluje uz gubitak. No, prema članku 88. stavku 2. Stečajnog zakona, u takvom slučaju, bilo na početku prvog stečajnog razdoblja ili tijekom njega, tadašnji upravitelj bio je dužan obratiti se nadležnom odboru kako bi dobio upute glede nastavka poslovanja društva NCHZ jer Stečajni zakon prije svega uzima u obzir interese vjerovnika. Predstečajni vjerovnici mogli su također upozoriti navedenog upravitelja u tom pogledu (vidjeti točku 115. ove presude). Prema tome, u okviru primjene pravila općeg propisa o stečaju postojale su mogućnosti da se poslovanje ograniči uz gubitke, što je bilo isključeno primjenom Zakona o trgovačkim društvima od strateškog značenja.

144

Kao drugo, zbog nastavka poslovanja društva NCHZ naloženog Zakonom o trgovačkim društvima od strateškog značenja, to je društvo moralo podmiriti svoje dugove povezane s proizvodnjom, što je, s obzirom na njegov financijski položaj, moglo imati samo negativan utjecaj, među ostalim, na podmirenje njegovih dugova prema dvama državnim subjektima koji su bili društvo za socijalno osiguranje i društvo za zdravstveno osiguranje.

145

Osim toga, u tom kontekstu zapreka kolektivnim otkazima, također naložena Zakonom o trgovačkim društvima od strateškog značenja, pogoršala je situaciju. Naime, kao što to tužitelj navodi, da je društvo NCHZ podlijegalo pravilima općeg propisa o stečaju, o kolektivnim bi otkazima bilo odlučeno na početku stečaja, a ne 2011., kao što je to bio slučaj. Tužitelj, doduše, ističe da su troškovi društva NCHZ bili znatno smanjeni i da je stvarnost bila drukčija jer, stoga što društvo NCHZ nije moglo raspolagati tom mogućnosti, ono je moralo snositi dodatne troškove koji su gotovo pa suvišni, pri čemu jedan znatan dio tih troškova odgovara isplatama u korist društva za socijalno osiguranje i društva za zdravstveno osiguranje. No, on ispušta iz vida da društvo NCHZ nije moglo preuzeti sve te dugove i da su se dugovi prema tim dvama državnim subjektima povećali, dok je usporedno društvo NCHZ zadržalo pravo raspolaganja svojim zaposlenicima u svrhu nastavka poslovanja. Prema tome, tužiteljev argument prema kojem zabrana otpuštanja iz gospodarskih razloga nije bila ekonomska prednost za društvo NCHZ ne može se prihvatiti te je, nasuprot tužiteljevim navodima, navedena zapreka dovela do dodatnog troška za javne vjerovnike u odnosu na ono što bi proizišlo iz primjene pravila općeg propisa o stečaju.

146

Osim toga, već je odgovoreno na tužiteljev argument da je Zakonom o trgovačkim društvima od strateškog značenja samo slovačkoj državi dodijeljena prednost jer, da je društvo NCHZ prethodno otpustilo svoje zaposlenike, navedena bi država morala snositi znatan dio tih troškova u obliku naknada za nezaposlenost i drugih socijalnih transfera (vidjeti točku 93. ove presude).

147

Slijedom toga, ne može se prihvatiti navod prema kojem se društvo NCHZ nije koristilo nikakvom dodatnom prednošću u okviru nastavka poslovanja predviđenog Zakonom o trgovačkim društvima od strateškog značenja.

148

S obzirom na sva prethodna razmatranja, treba odbiti tužiteljevu argumentaciju da bi primjena pravila općeg propisa o stečaju dovela do iste situacije poput one koja je stvorena primjenom Zakona o trgovačkim društvima od strateškog značenja.

149

Mora se utvrditi da je zbog proglašavanja slovačkih tijela društva NCHZ „trgovačkim društvom od strateškog značenja” nametnut, s jedne strane, nastavak njegova poslovanja – neovisno o bilo kakvom razmatranju njegovih gospodarskih okolnosti i sposobnosti podmirenja njegovih dugova, a osobito javnih – kao i, s druge strane, zadržavanje njegova osoblja, i to zbog zapreke kolektivnim otkazima, što mu je tako omogućilo da nastavi svoje poslovanje uz sigurnost pruženu klijentima i dobavljačima da će se njegova djelatnost nastaviti do kraja 2010. Usporedno, primjena Zakona o trgovačkim društvima od strateškog značenja na društvo NCHZ stvorila je za određene njegove vjerovnike, osobito javne, rizik od povećanja iznosa njihovih tražbina tijekom prvog stečajnog razdoblja, a koji je neizbježan s obzirom na njegov financijski položaj u trenutku proglašavanja „trgovačkim društvom od strateškog značenja”. Taj je rizik, osim toga, ostvaren tijekom prvog stečajnog razdoblja, kako za javne vjerovnike koji raspolažu predstečajnim i poststečajnim tražbinama tako i za one koji su imali samo poststečajne tražbine.

150

No, ne može se zaključiti da je u okolnostima koje odgovaraju uobičajenim tržišnim uvjetima društvo NCHZ moglo dobiti istu prednost poput one koja mu je stavljena na raspolaganje, i to putem državnih sredstava u smislu sudske prakse navedene u točkama 59. do 61. ove presude. S jedne strane, kriterij subjekta u tržišnom gospodarstvu u ovom slučaju nije bio primjenjiv te u svakom slučaju nije dokazano da je prva mjera ispunila navedeni kriterij. S druge strane, ne može se zaključiti da bi situacija bila istovjetna da je društvo NCHZ podlijegalo pravilima općeg propisa o stečaju i da nikakav dodatan trošak nije bio nametnut javnim vjerovnicima (vidjeti točke 94. i 148. ove presude). Glede ove potonjeg pitanja, tužiteljeva argumentacija o presudi od 1. prosinca 1998., Ecotrade (C‑200/97, EU:C:1998:579, t. 36.) ne može dovesti u pitanje tu ocjenu. U točki 36. navedene presude Sud je u biti presudio da činjenica da je mjera o kojoj je bila riječ u tom predmetu mogla dovesti do umanjenja prava privatnih vjerovnika i prema tome do mogućeg gubitka u poreznim prihodima ne dopušta zaključak da se navedena mjera može okvalificirati kao državna potpora. Naime, veza između navedene mjere i mogućeg gubitka u poreznim prihodima bila je previše neizravna (vidjeti u tom smislu mišljenje nezavisnog odvjetnika N. Fennellyja u predmetu Ecotrade, C‑200/97, EU:C:1998:378, t. 24.). No, s obzirom na prvu mjeru, Komisijina razmatranja u pobijanoj odluci uopće se ne zasnivaju na sličnim razmatranjima ili na takvoj neizravnoj vezi.

151

Tako prva mjera, koja objedinjuje obvezu nastavka poslovanja društva NCHZ i zapreku kolektivnim otkazima, spada u okvir kako prve tako i druge situacije iz presuda od 1. prosinca 1998., Ecotrade (C‑200/97, EU:C:1998:579, t. 45.) i od 17. lipnja 1999., Piaggio (C‑295/97, EU:C:1999:313, t. 43.) (vidjeti točku 72. ove presude).

152

Slijedom navedenog, Komisija nije počinila pogrešku kada je zbog proglašavanja tog društva „trgovačkim društvom od strateškog značenja” zaključila da je postojala ekonomska prednost koja je dodijeljena društvu NCHZ i koja je uključivala državna sredstva.

153

S obzirom na sve prethodno navedeno, prvi i drugi dio prvog tužbenog razloga treba odbiti.

154

Tužitelj smatra da je Komisija povrijedila obvezu savjesnog i nepristranog ispitivanja mjere koja se sastoji od navodne državne potpore jer je, u biti, ona morala radije zatražiti informacije prije nego što je donijela pobijanu odluku.

155

Komisija, koju podupire intervenijent, osporava osnovanost tužiteljeve argumentacije.

156

Kao prvo, tužitelj ističe da, ako je Komisija smatrala da je bila nužna detaljnija analiza ex post, ona ju je morala zatražiti, a što ipak nije učinila. Osim toga, analiza iz ožujka 2014. bila je pogrešno zanemarena samo zato što je bila sastavljena ex post, iako Komisija nije osporila točnost i pouzdanost informacija koje je sadržavala i koje nisu bile vremenski osjetljive.

157

Prema sudskoj praksi o načelima na području izvođenja dokaza u sektoru državnih potpora, Komisija je dužna revno i nepristrano voditi postupak ispitivanja spornih mjera, kako bi prilikom usvajanja konačne odluke kojom se utvrđuje postojanje i, eventualno, neusklađenost ili nezakonitost potpore raspolagala najpotpunijim i najvjerodostojnijim mogućim dokazima (presude od 2. rujna 2010., Komisija/Scott, C‑290/07 P, EU:C:2010:480, t. 90. i od 3. travnja 2014., Francuska/Komisija, C‑559/12 P, EU:C:2014:217, t. 63.).

158

Komisija je ovlaštena donijeti odluku na temelju dostupnih informacija, ako se država članica kršeći svoju dužnost suradnje prema toj instituciji, koja proizlazi iz članka 4. stavka 3. UEU‑a, suzdrži Komisiji dostaviti informacije koje je ona od nje zatražila radi ispitivanja kvalifikacije o sukladnosti nove ili izmijenjene potpore s unutarnjim tržištem ili radi provjere pravilne primjene potpore koja je prethodno odobrena. Međutim, prije donošenja takve odluke Komisija mora naložiti državi članici da joj u roku koji odredi dostavi sve dokumente i informacije nužne za provedbu svojeg nadzora. Tek ako unatoč Komisijinu nalogu država članica propusti dostaviti sve zatražene informacije, Komisija ima ovlast okončati postupak i donijeti odluku na temelju elemenata kojima raspolaže (presuda od 13. rujna 2010., Grčka i dr./Komisija, T‑415/05, T‑416/05 i T‑423/05, EU:T:2010:386, t. 226.).

159

Valja utvrditi da su u prilogu svojem četvrtom odgovoru Komisiji od 14. svibnja 2014. slovačka tijela dostavila analizu od 21. ožujka 2014.

160

Mora se, s jedne strane, istaknuti da su sama slovačka tijela u više navrata obradila pitanje što bi se dogodilo u prosincu 2009. da društvo NCHZ nije proglašeno „trgovačkim društvom od strateškog značenja”. Ona su ga, naime, već obradila u svojem drugom odgovoru Komisiji od 29. studenoga 2013. kao i u svojem trećem odgovoru Komisiji od 13. siječnja 2014. Prema tome, ovoj potonjoj ne može se predbaciti da od slovačkih tijela nije zatražila novu analizu kako bi nakon njihova četvrtog odgovora dobila nove informacije. U tom pogledu valja naglasiti da je u predmetu povodom kojeg je donesena presuda od 13. rujna 2010., Grčka i dr./Komisija (T‑415/05, T‑416/05 i T‑423/05, EU:T:2010:386), na koju tužitelj upućuje, situacija bila drukčija. Naime, u tom predmetu odluka o pokretanju službenog istražnog postupka nije sadržavala prethodnu procjenu spornih mjera kako bi se utvrdilo jesu li one obuhvaćale element potpore te tijekom upravnog postupka navedene mjere uopće nisu izričito dovedene u pitanje niti su zatražene ikakve informacije u vezi s usklađenošću tih mjera s tržišnim uvjetima. U tim je okolnostima sud Unije smatrao da se dotičnoj državi članici ne može prigovoriti da Komisiji nije dostavila dostatne informacije kako bi joj omogućila da ocijeni sporne mjere uz poznavanje predmeta i da je na njoj bilo da u skladu sa svojom obvezom savjesnog i nepristranog ispitivanja u interesu pravilne primjene pravila iz Ugovora o državnim potporama provede svoju istragu i produbi svoje ispitivanje (vidjeti u tom smislu presudu od 13. rujna 2010., Grčka i dr./Komisija, T‑415/05, T‑416/05 i T‑423/05, EU:T:2010:386, t. 240., 246. i 249.).

161

Mora se, s druge strane, istaknuti da, nasuprot tužiteljevima tvrdnjama, nije moglo biti „jasno” da su informacije koje je upravitelj morao primiti morale biti pribavljene putem analize ex post. Naime, u svojem prvom odgovoru Komisiji od 2. rujna 2013. slovačka tijela tvrdila su da se kriterij privatnog vjerovnika mora primijeniti na društvo za socijalno osiguranje i na društvo za zdravstveno osiguranje. Potom, u svojem drugom odgovoru Komisiji od 29. studenoga 2013. navedena su tijela navela da je „[slovačka] država učinila ono što je Komisija od nje zatražila da učini s obzirom na kriterij privatnog vjerovnika”. Ona su također navela da su se svi privatni vjerovnici odlučili za nastavak poslovanja društva NCHZ, dodajući da se kriterij privatnog vjerovnika mora primijeniti samo na društvo za socijalno osiguranje s obzirom na sudsku praksu, gospodarske aspekte društva NCHZ i načelo dobre uprave. Osim toga, tužitelj naglašava da su se analizom ex post„razmatrala pitanja relevantna za ‚prijenos državnih sredstava’ kao i ‚kriterij privatnog vjerovnika’”.

162

No, pod pretpostavkom da je kriterij privatnog vjerovnika bio primjenjiv u skladu sa sudskom praksom, analiza ex post nije mogla biti relevantna (vidjeti u tom smislu presudu od 16. svibnja 2002., Francuska/Komisija, C‑482/99, EU:C:2002:294, t. 71.; u tom smislu i po analogiji vidjeti također presudu od 5. lipnja 2012., Komisija/EDF, C‑124/10 P, EU:C:2012:318, t. 105.). Osim toga, nasuprot tužiteljevim navodima, takva analiza nije „očito prikladan alat” za potrebe kriterija utvrđenog u presudi od 1. prosinca 1998., Ecotrade (C‑200/97, EU:C:1998:579). Naime, analiza vjerojatnih kretanja na temelju Stečajnog zakona, to jest, prema tužiteljevim riječima, ispitivanja „onoga što bi privatni vjerovnici odlučili u okviru nadležnog odbora” trebala se zasnivati na podacima iz razdoblja kada je društvo NCHZ proglašeno „trgovačkim društvom od strateškog značenja” i kada se na njega primjenjivao Zakon o trgovačkim društvima od strateškog značenja (vidjeti točku 121. ove presude).

163

U tom kontekstu, a s obzirom na to da su u prilogu svojem četvrtom odgovoru Komisiji od 14. svibnja 2014. slovačka tijela nesporno dostavila samo jednu analizu koja se koristi podacima nakon događaja, i to uz objašnjenje metodologije koja se slijedila, treba zaključiti, kao i Komisija, da nije bilo nužno da ona s tim u vezi zatraži druge informacije.

164

Kao drugo, tužitelj tvrdi da je odluka o povratu navodne državne potpore donesena na temelju privremenih brojki a da prethodno nije zatražena potvrda konačnih brojki, zbog čega je Komisija očito povrijedila kako svoju obvezu suradnje tako i svoju dužnost donošenja odluka na temelju ozbiljnih informacija. Tvrdi da činjenica da su prikladne informacije zatražene nakon dovršetka službene istrage ne može otkloniti povredu njezine obveze da zatraži dostavu relevantnih informacija.

165

U pobijanoj odluci Komisija je zaključila da iznos potpore odgovara neplaćenim obvezama prema državi i državnim subjektima nagomilanima u razdoblju tijekom kojeg se Zakon o trgovačkim društvima od strateškog značenja primjenjivao na društvo NCHZ. Navela je da su na temelju informacija koje su dostavila slovačka tijela neplaćene obveze prema javnim vjerovnicima s danom 31. prosinca 2009. iznosile 735817,44 eura, a s danom 31. prosinca 2010.5519241,54 eura. Spomenula je činjenicu da ti iznosi predstavljaju najprecizniju dostupnu, i to prilično konzervativnu procjenu iznosa nepodmirenih obveza na te datume. Naime, ona smatra da su slovačka tijela tvrdila da ne postoje precizni podaci o iznosima neplaćenih obveza prema javnim vjerovnicima na datum kad je NCHZ proglašen „društvom od strateškog značenja” niti kada se Zakon o trgovačkim društvima od strateškog značenja na njega prestao primjenjivati. Komisija je zaključila da iznos potpore iznosi 4783424,10 eura (uvodna izjava 101. pobijane odluke).

166

Mora se podsjetiti na to da se, u skladu s člankom 14. stavkom 3. Uredbe br. 659/1999, povrat nezakonite potpore nadležnog nacionalnog tijela od korisnika mora izvršiti sukladno načinima predviđenima nacionalnim pravom (vidjeti presudu od 13. veljače 2014., Mediaset, C‑69/13, EU:C:2014:71, t. 34. i navedenu sudsku praksu). Pravo Unije ne zahtijeva da se povrat takve potpore izvrši jedino na temelju Komisijine odluke o povratu (presuda od 11. rujna 2014., Komisija/Njemačka, C‑527/12, EU:C:2014:2193, t. 39.).

167

Proizlazi da u području državnih potpora nijedna odredba prava Unije ne zahtijeva da Komisija odredi točan iznos potpore koji se treba vratiti kad se naloži povrat potpore koja je proglašena nespojivom s unutarnjim tržištem. Dovoljno je da Komisijina odluka sadržava naznake koje adresatu omogućuju da sâm bez pretjeranih teškoća utvrdi taj iznos (presude od 12. listopada 2000., Španjolska/Komisija, C‑480/98., EU:C:2000:559, t. 25. i od 12. svibnja 2005., Komisija/Grčka, C‑415/03., EU:C:2005:287, t. 39.).

168

Tako iz sudske prakse proizlazi da Komisija valjano može odlučiti utvrditi samo obvezu vraćanja predmetne potpore i prepustiti nacionalnim tijelima da izračunaju točne iznose koje je potrebno vratiti (vidjeti u tom smislu presudu od 12. svibnja 2005., Komisija/Grčka, C‑415/03, EU:C:2005:287, t. 40.). Osim toga, obveza države članice da izračuna precizan iznos potpore koji treba vratiti dio je šireg okvira obveze lojalne suradnje, utvrđene u članku 4. stavku 3. UEU‑a, koja međusobno vezuje Komisiju i države članice u provedbi pravila iz Ugovora na području državnih potpora (vidjeti u tom smislu presudu od 13. lipnja 2002., Nizozemska/Komisija, C‑382/99, EU:C:2002:363, t. 91.). Do precizne kvantifikacije iznosa može u konačnici doći u stadiju povrata potpore, to jest nakon donošenja pobijane odluke (vidjeti u tom smislu presudu od 13. prosinca 2017., Grčka/Komisija, T‑314/15, neobjavljenu, EU:T:2017:903, t. 203.).

169

U ovom se slučaju mora istaknuti da je pitanje iznosa tražbina raspravljeno tijekom upravnog postupka. To je bio slučaj osobito u četvrtom odgovoru slovačkih tijela od 14. svibnja 2014. Kao što to Komisija ističe, ona je izričito zahtijevala, a kao što to pokazuje odgovor slovačkih tijela, „detalje dugova (javnih i privatnih, osiguranih i neosiguranih vjerovnika društva NCHZ [i] dužnih iznosa) u pet različitih trenutaka: i. na početku stečajnog razdoblja, ii. u prosincu 2009. (izjava društva NCHZ kao društva od strateškog značenja), iii. u siječnju 2011., iv. na dan prodaje društva NCHZ društvu Via Chem Slovakia i v. na kraju stečajnog razdoblja”. Iznosi za koje je Komisija prihvatila da odgovaraju iznosima javnih tražbina na početku i na kraju dotičnog razdoblja (uvodna izjava 101. pobijane odluke) su zbroj iznosa koje su slovačka tijela navela da se duguju s danom 31. prosinca 2009. i 31. prosinca 2010. U tom su pogledu slovačka tijela pojasnila da se njihov odgovor zasnivao na podacima kojima je upravitelj raspolagao te su pojasnila da ti podaci ne mogu biti „stvaran” iznos tražbina, osobito stoga što je tražbina postojeća u prosincu 2010. mogla biti plaćena u siječnju 2011. Stoga se mora utvrditi da je taj odgovor podrazumijevao da su priopćene one informacije koje su bile dostupne. Osim toga, mora se istaknuti da tužitelj ne osporava činjenicu da je Komisija izložila svoju metodu za izračun iznosa potpore koji se mora vratiti.

170

S obzirom na prethodno navedeno, Komisiji se ne može predbaciti da prije donošenja pobijane odluke nije pričekala da slovačka tijela priopće nove brojke.

171

Osim toga, ne može se smatrati, kao što to tužitelj tvrdi, da je Komisija željela izraziti svoje neslaganje glede nezakonitosti predmetne mjere time što je naložila povrat iznosa većeg od vrijednosti koju je korisnik primio. Tužitelj, uostalom, ne navodi nikakav element iz spisa kako bi potkrijepio tu tvrdnju.

172

Dodatno valja podsjetiti na to da, na temelju obveze lojalne suradnje utvrđene u članku 4. stavku 3. UEU‑a, koja međusobno vezuje Komisiju i države članice u provedbi pravila iz Ugovora na području državnih potpora (vidjeti u tom smislu presudu od 13. lipnja 2002., Nizozemska/Komisija, C‑382/99, EU:C:2002:363, t. 91.), Komisija i dotična država članica moraju surađivati u dobroj vjeri. U okviru svojih odgovora na pitanja koja je Opći sud postavio na temelju mjera upravljanja postupkom (vidjeti točku 30. ove presude), Komisija je pojasnila da su tijekom stadija povrata predmetne potpore različiti javni vjerovnici društva NCHZ dostavili preciznije brojke, kojima ona nije raspolagala prije donošenja pobijane odluke, osobito glede tražbina koje je imalo društvo Slovenský vodohospodársky podnik (vodovodno poduzeće, Slovačka), te da iz tako priopćenih podataka proizlazi da je stvarni iznos potpore mogao biti viši od iznosa potpore navedenog u pobijanoj odluci, a što tužitelj nije osporio.

173

Prema tome, Komisiji se ne može predbaciti da je u pobijanoj odluci prihvatila procjene zasnovane na podacima koje su priopćila slovačka tijela niti da je djelovala kršeći obvezu suradnje koju ima.

174

Iz toga proizlazi da drugi tužbeni razlog treba odbiti.

175

Tužitelj tvrdi da, čak i da je Komisija mogla s pravom zaključiti da je državna potpora dodijeljena prvom mjerom u korist društva NCHZ, ona je počinila očitu pogrešku u ocjeni prilikom izračuna iznosa navedene potpore.

176

Komisija, koju podupire intervenijent, osporava osnovanost tužiteljeve argumentacije.

177

U pobijanoj odluci Komisija je zaključila da iznos potpore odgovara neplaćenim obvezama prema slovačkoj državi i državnim subjektima nagomilanima u razdoblju tijekom kojeg se Zakon o trgovačkim društvima od strateškog značenja primjenjivao na društvo NCHZ (uvodna izjava 101. pobijane odluke) (vidjeti točku 165. ove presude).

178

Kao prvo, tužitelj smatra da bi se velik dio neplaćenih dugova društva NCHZ nagomilao i u slučaju da je tijekom prvog stečajnog razdoblja donesena odluka o njegovoj likvidaciji. Komisija je stoga počinila očitu pogrešku u ocjeni kada nije uzela u obzir te dugove u „hipotetskom scenariju”. Naime, do likvidacije društva NCHZ nije moglo doći prije svibnja 2010. te se za udio neplaćenih javnih dugova nagomilanih do tada ne može smatrati da je nastao zbog Zakona o trgovačkim društvima od strateškog značenja te ga se, prema tome, ne može smatrati državnom potporom. Osim toga, takva bi likvidacija također stvorila neplaćene dugove društva NCHZ prema društvu za socijalno osiguranje.

179

Mora se podsjetiti na to da je Komisija s pravom smatrala da se društvo NCHZ koristilo prednošću koja je dovela do dodatnog troška za slovačku državu zbog primjene Zakona o trgovačkim društvima od strateškog značenja na društvo NCHZ tijekom prvog stečajnog razdoblja (vidjeti točku 152. ove presude).

180

No, prema ustaljenoj sudskoj praksi, obveza države da ukine potporu koju Komisija smatra nespojivom s unutarnjim tržištem ima za cilj ponovnu uspostavu prethodnog stanja (vidjeti presudu od 4. travnja 1995., Komisija/Italija, C‑350/93, EU:C:1995:96, t. 21. i navedenu sudsku praksu; vidjeti također u tom smislu presudu od 17. lipnja 1999., Belgija/Komisija, C‑75/97, EU:C:1999:311, t. 64. i 65.). Povratom korisnik gubi prednost koju je imao na tržištu u odnosu na svoje konkurente te je ponovno uspostavljeno stanje koje je prethodilo dodjeli potpore (vidjeti u tom smislu presude od 15. prosinca 2005., Unicredito Italiano, C‑148/04, EU:C:2005:774, t. 113. i od 4. ožujka 2009., Associazione italiana del risparmio gestito i Fineco Asset Management/Komisija, T‑445/05, EU:T:2009:50, t. 193.).

181

Iz toga proizlazi da Komisija nije počinila pogrešku kada je radi ponovne uspostave prethodnog stanja smatrala da iznos potpore koji treba vratiti mora odgovarati iznosu javnih tražbina koje nisu plaćene tijekom primjene Zakona o trgovačkim društvima od strateškog značenja na društvo NCHZ.

182

S druge strane, tužiteljeva argumentacija počiva na hipotetskom „alternativnom scenariju” i odluci nadležnog odbora o prestanku poslovanja društva NCHZ na početku prvog stečajnog razdoblja. Međutim, iznosi koje treba vratiti ne mogu se utvrditi uzimanjem u obzir različitih transakcija koje bi se mogle provesti kao posljedica izostanka mjere koja je dovela do dodjele potpore te ponovna uspostava prethodnog stanja ne znači različitu rekonstrukciju prošlosti, s obzirom na hipotetske elemente poput izbora, često višestrukih, koje su zainteresirani operatori mogli izvršiti (vidjeti u tom smislu i po analogiji presude od 15. prosinca 2005., Unicredito Italiano, C‑148/04, EU:C:2005:774, t. 114. i 118. i od 4. ožujka 2009., Associazione italiana del risparmio gestito i Fineco Asset Management/Komisija, T‑445/05, EU:T:2009:50, t. 203.). U tom pogledu mora se istaknuti da se – iako tužitelj iznosi vrlo precizne brojčano izražene podatke, tvrdeći osobito da tražbine koje je imalo društvo za socijalno osiguranje i tražbine koje je imalo društvo za zdravstveno osiguranje treba smanjiti za 1590091,20 eura odnosno 276626,24 eura – ti podaci zasnivaju samo na pretpostavkama. Naime, kao prvo, slijedeći scenarij koji je tužitelj iznio, dan na koji bi odluka o prestanku poslovanja društva NCHZ bila donesena jest nepoznat. Kao drugo i nasuprot njegovim tvrdnjama, prema studiji iz lipnja 2010. na koju se poziva, prestanak proizvodnje zahtijevao bi rok od 10 do 18 tjedana, a ne nužno 18 tjedana. Kao treće, još uvijek slijedeći scenarij koji je tužitelj iznio, ne postoji nikakva izvjesnost glede broja zaposlenika koje bi se moralo otpustiti jer su neki mogli odlučiti da napuste društvo NCHZ prije prestanka poslovanja, a što bi imalo posljedice glede iznosa koji su se dugovali dvama gore navedenim državnim subjektima.

183

Prema tome, tužiteljevu argumentaciju treba odbiti jer se zasniva na pogrešnoj pretpostavci da je Komisija morala uzeti u obzir troškove likvidacije društva NCHZ na početku prvog stečajnog razdoblja.

184

Kao drugo, tužitelj tvrdi da se Komisijina procjena o dugovima nagomilanima tijekom prvog stečajnog razdoblja zasniva na netočnim brojkama i procjenama. Međutim, već je u okviru drugog tužbenog razloga navedeno da su brojke korištene za izračun iznosa potpore dostavila slovačka tijela i da se u svakom slučaju točan iznos tražbina koji je navedeni subjekt imao može utvrditi u fazi povrata (vidjeti točke 164. do 173. ove presude).

185

S obzirom na sva prethodna razmatranja, treći dio prvog tužbenog razloga valja odbiti.

186

Slijedom toga, prvi tužbeni razlog treba odbiti u cijelosti.

187

Tužitelj tvrdi da nije uspio shvatiti razloge koji su naveli Komisiju na zaključak da postoji ekonomski kontinuitet te tvrdi da u tom pogledu obrazloženje pobijane odluke nije dostatno da Općem sudu omogući provođenje sudskog nadzora navedene odluke. U replici on tvrdi da je sama činjenica da je Komisija u odgovoru na tužbu bila dužna objasniti ono što ju je navelo da u pobijanoj odluci konkretno „(ne) primijeni” pokazatelje koje je okvalificirala kao relevantne za potrebe te primjene (uvodna izjava 132. pobijane odluke) dokazuje da je obrazloženje pobijane odluke s tim u vezi nedostatno.

188

Komisija, koju podupire intervenijent, osporava osnovanost tužiteljeve argumentacije.

189

Mora se istaknuti, prije svega, da je u pobijanoj odluci Komisija pojasnila da je analizirala jedino postojanje mogućeg ekonomskog kontinuiteta između društva NCHZ i tužitelja, ističući činjenicu da, stoga što je društvo Via Chem Slovakia prodalo tužitelju društvo NCHZ 1. kolovoza 2012., to jest samo dan nakon što je njegovo preuzimanje društva NCHZ bilo dovršeno, ono nije rukovodilo niti upravljalo poslovnom djelatnošću društva NCHZ (uvodne izjave 133. i 134. pobijane odluke). Ona je navela da priznaje da opseg tih dviju transakcija nije potpuno jednak jer je društvo Via Chem Slovakia zadržalo vlasništvo nad određenim nekretninama. Ona je primijetila da su, međutim, nekretnine nužne za nastavak gospodarskih djelatnosti društva NCHZ stavljene tužitelju na raspolaganje na temelju ugovora o najmu. Ona je pojasnila da će se stoga posebne značajke dviju transakcija uzeti u obzir u omjeru u kojem su relevantne za tu procjenu (uvodna izjava 135. pobijane odluke).

190

Mora se, potom, istaknuti da je Komisija navela da se obveza povrata nespojive državne potpore može proširiti na novo društvo, kojemu je društvo koje se koristilo navedenom potporom prenijelo ili prodalo dio svoje imovine, ako se može zaključiti da zbog strukture tog prijenosa ili prodaje postoji ekonomski kontinuitet između dvaju društava (uvodna izjava 130. pobijane odluke). Ona je dodala da je, prema sudskoj praksi, procjena ekonomskog kontinuiteta između korisnika potpore i poduzetnika na koje je njegova imovina prenesena uspostavljena na temelju niza pokazatelja koje je navela (uvodna izjava 132. pobijane odluke).

191

Komisija je s obzirom na navedene indicije analizirala dvije transakcije prodaje. Kao prvo, ona je dvojila glede činjenice da su prodajna cijena koju je platilo društvo Via Chem Slovakia, a zatim ona koju je tužitelj platio za „imovinu” poduzeća, odgovarale tržišnoj cijeni te zaključila da to vjerojatno nije bio slučaj (uvodne izjave 136. do 148. pobijane odluke). Kao drugo, glede opsega svake od transakcija prodaje, ona je smatrala da je predmet prodaje društva NCHZ društvu Via Chem Slovakia bilo cijelo društvo NCHZ kao poduzeće s vremenskom neograničenošću poslovanja te sva prava i obveze povezane s društvom NCHZ i da je tužitelj nastavio poslovanje NCHZ‑a bez većih promjena u trgovinskoj politici i politici u vezi s osobljem ili proizvodnjom (uvodne izjave 149. do 158. pobijane odluke). Kao treće, ona je navela da, u nedostatku dokaza kojima bi se dokazalo suprotno, pretpostavlja da ne postoji veza između izvornih i novih vlasnika društva NCHZ prenesenog na tužitelja (uvodne izjave 159. do 162. pobijane odluke). Kao četvrto, glede trenutka „prodaje”, ona je zaključila da se ona odvijala nakon što je Komisija pokrenula prethodni istražni postupak u pogledu pritužbe te pritužbu proslijedila Slovačkoj kako bi od nje dobila primjedbe (uvodna izjava 163. pobijane odluke). Kao peto, glede ekonomske logike transakcije, ona je smatrala da nije bilo promjena u komercijalnoj strategiji i da se tužitelj jednostavno koristi imovinom na isti način kao i prodavatelj (uvodne izjave 164. do 167. pobijane odluke).

192

Mora se, naposljetku, istaknuti da je Komisija procijenila kako se čini da se jedine promjene odnose na naziv društva i pravni subjekt kojem društvo NCHZ pripada. Ona je uputila na uvjete natječaja iz 2011. i na ugovor o prodaji između društava NCHZ i Via Chem Slovakia od 16. siječnja 2012., prema kojima je, u biti, društvo NCHZ prodano u cijelosti kao materijalna i nematerijalna imovina zajedno sa svojim zaposlenicima. Ona je pojasnila da „preuzimatelj” nastavlja s istim proizvodnim portfeljem i komercijalnom politikom društva NCHZ te da cijena plaćena za društvo NCHZ vjerojatno ne predstavlja tržišnu cijenu (uvodna izjava 168. pobijane odluke). Zaključila je da između društva NCHZ i tužitelja postoji ekonomski kontinuitet (uvodna izjava 169. pobijane odluke).

193

Stoga treba utvrditi da je Komisija spomenula razloge koji su je naveli da utvrdi postojanje ekonomskog kontinuiteta između društva NCHZ i tužitelja. Doduše, u uvodnoj izjavi 168. pobijane odluke, pod nazivom „Zaključak o ekonomskom kontinuitetu između NCHZ‑a i gospodarskih djelatnosti koje je [tužitelj] preuzeo i s kojima posluje”, ona je spomenula elemente o transakciji preuzimanja društva NCHZ od društva Via Chem Slovakia. Međutim, glede proizvodnog portfelja i isplaćene cijene, za upućivanje se mora smatrati, s obzirom na ocjene u uvodnim izjavama 146. i 157. pobijane odluke, da se u svakom slučaju tiče tužitelja.

194

Štoviše, budući da je Komisija pojasnila da je gospodarski kontinuitet uspostavljen na temelju niza pokazatelja, može se shvatiti da su, nakon što se analizira određeni broj elemenata, pokazatelji spomenuti u uvodnoj izjavi 168. pobijane odluke bili oni na koje se oslonio njezin zaključak.

195

Osim toga i nasuprot onomu što tužitelj tvrdi, Komisija je iznijela svoje rasuđivanje glede prodajne cijene između društava NCHZ i Via Chem Slovakia, koje se ne može opisati kao neprecizno i nejasno, kao i ono glede prodajne cijene između društva Via Chem Slovakia i tužitelja, koje se ne može opisati kao netransparentno. Naime, ona je, kao prvo, izložila razloge zbog kojih je smatrala da uvjeti natječaja iz 2011. nisu dopustili uključivanje najvećeg mogućeg broja ponuditelja koji se nadmeću jedni protiv drugih svojim najboljim ponudama, što je preduvjet za prodaju po najvišoj mogućoj tržišnoj cijeni (uvodne izjave 136. do 144. pobijane odluke). Ona je, kao drugo, pojasnila da je prodaja bila organizirana kao prodaja cijelog poduzeća s vremenskom neograničenošću poslovanja, čime je isključena mogućnost povećanja konačne cijene u najvećoj mogućoj mjeri natjecanjem za pojedinačna područja djelatnosti društva NCHZ (uvodna izjava 145. pobijane odluke). Ona je, kao treće, istaknula da je u slučaju prodaje društva NCHZ preko društva Via Chem Slovakia tužitelju ona predstavljala transakciju između dviju privatnih strana bez organiziranog natječaja, da su cijenu jednostavno dogovorile dvije privatne strane, bez mogućnosti da treće strane ponude višu cijenu, i da se dvojbe u vezi s time odgovara li cijena koju je platilo društvo Via Chem Slovakia tržišnoj cijeni isto tako odnose na cijenu koju je tužitelj platio (uvodna izjava 146. pobijane odluke).

196

Proizlazi da se, u skladu sa sudskom praksom navedenom u točkama 39. do 41. ove presude, pobijana odluka mora smatrati dostatno obrazloženom glede Komisijine ocjene o postojanju ekonomskog kontinuiteta između društva NCHZ i tužitelja i, prema tome, šesti tužbeni razlog treba odbiti.

197

Tužitelj navodi da je Komisija prekršila članak 107. stavak 1. i članak 108. stavak 2. UFEU‑a kao i članak 14. stavak 1. Uredbe br. 659/1999, time što je smatrala da postoji ekonomski kontinuitet između društva NCHZ i njega samoga te time što je na njega proširila obvezu povrata utvrđene državne potpore.

198

Kao prvo, tužitelj tvrdi da se prema sudskoj praksi državna potpora može prenijeti na preuzimatelja imovine korisnika navedene potpore samo ako je ona preuzeta po cijeni nižoj od tržišne. No, budući da su društvo Via Chem Slovakia, a zatim tužitelj kupili imovinu društva NCHZ po tržišnoj cijeni, za tužitelja se ne može smatrati da se koristio državnom potporom i sam je taj razlog dovoljan da isključi bilo kakav povrat od tužitelja (vidjeti u tom smislu presude od 29. travnja 2004., Njemačka/Komisija, C‑277/00, EU:C:2004:238, t. 70. i od 1. srpnja 2009., Operator ARP/Komisija, T‑291/06, EU:T:2009:235, t. 67.). Prema tome, Komisijin pristup u ovom slučaju krši članak 14. Uredbe br. 659/1999 jer se na temelju te odredbe i u skladu s ustaljenom sudskom praksom državna potpora može povući samo od svojeg korisnika.

199

Tužitelj smatra da presuda od 28. ožujka 2012., Ryanair/Komisija (T‑123/09, EU:T:2012:164, t. 161. i 162.) ne potkrepljuje Komisijinu tvrdnju da tržišna cijena nije odlučujući kriterij jer je u toj presudi činjenica da je isplaćena cijena koja je odgovarala tržišnoj vrijednosti učinila suvišnim ispitivanje drugih kriterija za ocjenu ekonomskog kontinuiteta. Komisija je, osim toga, potvrdila to shvaćanje sudske prakse u svojoj obavijesti naslovljenoj „Ususret učinkovitoj provedbi odluka Komisije kojima se državama članicama nalaže povrat nezakonitih državnih potpora koje su nespojive s [unutarnjim] tržištem” (SL 2007., C 272, str. 4., u daljnjem tekstu: Obavijest iz 2007.) jer je ona ondje, u točki 33., navela da ima pravo proširiti povrat samo ako može dokazati da je imovina prodana po cijeni nižoj od tržišne. No, u ovom slučaju ona tvrdi da je slobodna prema vlastitom nahođenju koristiti se pokazateljima spomenutima u gore navedenoj presudi te se, uz iznimku navoda da opseg transakcije treba biti najvažniji pokazatelj, čak nije potrudila objasniti hijerarhiju dodijeljenu različitim pokazateljima.

200

Kao drugo, tužitelj tvrdi da, čak i u posebnom slučaju da se imovina korisnika potpore prenese po cijeni nižoj od tržišne, ta činjenica sama po sebi ne ovlašćuje Komisiju da odluku o povratu proširi na kupca te imovine. Ona bi, naprotiv, morala utvrditi da je prijenos imovine uslijedio kako bi se zaobišao nalog za povrat, i to tako da s obzirom na određene kriterije dokaže postojanje ekonomskog kontinuiteta između korisnika potpore i kupca (vidjeti u tom smislu presudu od 29. travnja 2004., Njemačka/Komisija, C‑277/00, EU:C:2004:238, t. 86.). U ovom su slučaju ti kriteriji nesporno argumenti protiv mogućnosti zaobilaženja ili ekonomskog kontinuiteta. Naime, čak i da su točna, Komisijina utvrđenja ne mogu opravdati njezin zaključak glede postojanja ekonomskog kontinuiteta jer, s obzirom na njezinu praksu donošenja odluka i sudsku praksu, opseg prijenosa nije sam po sebi dostatan da dovede to takvog zaključka, također i glede prodaje prema načelu kontinuiteta poslovanja poduzetnika, jer je tužitelj, osim toga, dokazao da je bila postignuta najviša tržišna cijena. Prema tome, ne može postojati ni ekonomski kontinuitet između društava NCHZ i Via Chem Slovakia, a to više ni između društva NCHZ i tužitelja.

201

Kao treće, tužitelj smatra da osobito u stečajnim predmetima Komisijin pristup ima razarajuće ekonomske učinke i nije nužan s aspekta prava tržišnog natjecanja. Ona nastoji stvoriti znatno strožu sudsku praksu prema kojoj opseg transakcije treba biti odlučujući kriterij, pri čemu prodajna cijena postaje u najboljem slučaju pomoćni kriterij.

202

Komisija, koju podupire intervenijent, osporava osnovanost tužiteljeve argumentacije. Smatra da je uzela u obzir različite elemente utvrđene u sudskoj praksi i vodila računa o osobitostima ovog slučaja te nije počinila pogrešku time što je ovdje utvrdila postojanje ekonomskog kontinuiteta i stoga proširila obvezu povrata na tužitelja.

203

Glede Komisijinih razmatranja u pobijanoj odluci u vezi s postojanjem ekonomskog kontinuiteta između društva NCHZ i tužitelja, ona su izložena u točkama 189. do 192. ove presude.

204

Valja podsjetiti na članak 14. stavak 1. Uredbe br. 659/1999, naslovljen „Povrat potpore”, koji glasi kako slijedi:

„U slučaju kada se u slučajevima nezakonite potpore donesu negativne odluke, Komisija donosi odluku kojom se od dotične države članice zahtijeva da poduzme sve potrebne mjere kako bi od korisnika povukla sredstva potpore […]”

205

U skladu s ustaljenom sudskom praksom, glavni je cilj povrata nezakonito isplaćene državne potpore ukloniti narušavanje tržišnog natjecanja koje je prouzročila konkurentska prednost dodijeljena nezakonitom potporom. Ponovna uspostava stanja koje je prethodilo plaćanju nezakonite potpore ili potpore nespojive s unutarnjim tržištem nužna je pretpostavka za očuvanje korisnog učinka odredaba Ugovora koje se odnose na državne potpore (vidjeti presudu od 7. ožujka 2018., SNCF Mobilités/Komisija, C‑127/16 P, EU:C:2018:165, t. 104. i navedenu sudsku praksu).

206

Iako Uredbom br. 659/1999 nije izričito predviđen slučaj Komisijine odluke kojom je utvrđeno postojanje ekonomskog kontinuiteta između prvotnog korisnika potpore i drugog subjekta, to je načelo razvio sud Unije kako bi omogućio Komisiji da obvezu povrata potpore proširi na preuzimatelja imovine prvotnog korisnika predmetne potpore i zajamči koristan učinak odluke o povratu.

207

Stoga se nezakonite potpore moraju povratiti od društva koje obavlja gospodarsku djelatnost poduzetnika koji se koristio tim potporama, ako je utvrđeno da to društvo stvarno nastavlja uživati konkurentsku prednost povezanu s tim potporama (vidjeti presudu od 7. ožujka 2018., SNCF Mobilités/Komisija, C‑127/16 P, EU:C:2018:165, t. 106. i navedenu sudsku praksu).

208

Prema sudskoj praksi, radi ocjene postojanja takvog ekonomskog kontinuiteta mogu se uzeti u razmatranje sljedeći elementi: predmet prijenosa (imovina i obveze, održavanje radne snage, grupirana imovina), cijena prijenosa, identitet dioničara ili vlasnika poduzeća koje obavlja preuzimanje i prvobitnog poduzeća, trenutak prijenosa (nakon početka istrage, pokretanja postupka ili konačne odluke) odnosno gospodarska logika transakcije (vidjeti u tom smislu presude od 8. svibnja 2003., Italija i SIM 2 Multimedia/Komisija, C‑328/99 i C‑399/00, EU:C:2003:252 t. 78., zadnja alineja, od 7. ožujka 2018., SNCF Mobilités/Komisija, C‑127/16 P, EU:C:2018:165, t. 108., od 13. rujna 2010., Grčka i dr./Komisija, T‑415/05, T‑416/05 i T‑423/05, EU:T:2010:386, t. 135. i od 28. ožujka 2012., Ryanair/Komisija, T‑123/09, EU:T:2012:164, t. 155.). Sud Unije pojasnio je da Komisiji nije naloženo da uzme u obzir sve te elemente, što je potvrđeno upotrebom izraza „mogu se uzeti u razmatranje” (vidjeti u tom smislu presude od 28. ožujka 2012., Ryanair/Komisija, T‑123/09, EU:T:2012:164, t. 156. i od 17. prosinca 2015., SNCF/Komisija, T‑242/12, EU:T:2015:1003, t. 235.).

209

Glede prodajne cijene, čak i ako je tržišna cijena jedan od najvažnijih kriterija, on nije dovoljan da bi se zaključilo da ne postoji gospodarski kontinuitet (vidjeti u tom smislu mišljenje nezavisnog odvjetnika P. Mengozzija u predmetu SNCF Mobilités/Komisija, C‑127/16 P, EU:C:2017:577, t. 116.). U tom pogledu valja istaknuti da je, nasuprot onomu što tužitelj tvrdi, u predmetu povodom kojeg je donesena presuda od 28. ožujka 2012., Ryanair/Komisija (T‑123/09, EU:T:2012:164, t. 157. do 161.) Komisija zaključila da ne postoji ekonomski kontinuitet, zasnivajući svoju odluku kako na predmetu i cijeni prijenosa imovine, u skladu s tržišnom cijenom, tako i na nepostojanju identiteta dioničara i gospodarskoj logici transakcije, a ne samo na cijeni prijenosa.

210

Usto, prema sudskoj praksi, ako je poduzeće koje je primilo nezakonitu potporu u stečaju te je osnovano društvo kako bi se nastavio dio djelatnosti tog poduzeća u stečaju, nastavkom te djelatnosti moglo bi se, ako dotična potpora nije u potpunosti vraćena, nastaviti narušavanje tržišnog natjecanja do kojeg je došlo zbog konkurentske prednosti koju je to društvo uživalo na tržištu u odnosu na svoje konkurente. U skladu s time, ako takvo novoosnovano društvo zadrži tu prednost, od njega se može tražiti povrat predmetne potpore. To je osobito slučaj kada ono stekne imovinu društva u likvidaciji a da pritom ne plati kao protučinidbu cijenu u skladu s tržišnim uvjetima ili kada se utvrdi da je učinak osnivanja takvog društva zaobilaženje obveze povrata navedenih potpora, što osobito vrijedi kad plaćanje cijene u skladu s tržišnim uvjetima nije dostatno za neutraliziranje konkurentske prednosti povezane s korištenjem nezakonitih potpora (presude od 11. prosinca 2012., Komisija/Španjolska, C‑610/10, EU:C:2012:781, t. 104. do 107., od 24. siječnja 2013., Komisija/Španjolska, C‑529/09, EU:C:2013:31, t. 107. i 109. i od 17. prosinca 2015., SNCF/Komisija, T‑242/12, EU:T:2015:1003, t. 234.).

211

Naposljetku, mora se podsjetiti na to da su kriteriji iz sudske prakse za utvrđivanje stvarnog korisnika potpore objektivni i postojanje elementa namjere nije nužno za utvrđenje da je obveza povrata zaobiđena prijenosom imovine (vidjeti u tom smislu presudu od 13. rujna 2010., Grčka i dr./Komisija, T‑415/05, T‑416/05 i T‑423/05, EU:T:2010:386, t. 146.).

212

Prema tome, iz sudske prakse proizlazi da, iako činjenica da cijena prijenosa nije tržišna cijena može dovesti do proširenja obveze povrata, okolnost da je cijena prijenosa u skladu s tržišnim uvjetima ne mora, nasuprot tužiteljevim navodima, biti dostatna da sama po sebi isključi postojanje gospodarskog kontinuiteta te u određenim okolnostima ne sprečava proširenje obveze povrata, što će biti posljedica postojanja učinka zaobilaženja, pri čemu ne mora postojati namjera takvog zaobilaženja.

213

Osim toga, valja pojasniti da je Obavijest iz 2007., na koju tužitelj upućuje, bila usvojena prije, među ostalim, presuda od 13. rujna 2010., Grčka i dr./Komisija (T‑415/05, T‑416/05 i T‑423/05, EU:T:2010:386) i od 28. ožujka 2012., Ryanair/Komisija (T‑123/09, EU:T:2012:164). Prema tome, u navedenoj obavijesti Komisija nije po definiciji mogla uzeti u obzir razvoj sudske prakse nakon 2007. te joj se ne može predbaciti da ga je sada uzela u obzir.

214

Naposljetku, glede predmeta prijenosa u ovom slučaju, mora se pojasniti da, iako se u pobijanoj odluci povremeno spominje prodaja imovine društva NCHZ, nesporno je da se, uz iznimku nekretnina, prodaja između društva Via Chem Slovakia i tužitelja odnosila na svu imovinu i prava povezane s proizvodnjom kemikalija (među kojima su strojevi i oprema za proizvodnju, ugovori) te obveze povezane s proizvodnjom kemikalija (uključujući sve ugovore o radu) (uvodna izjava 135. pobijane odluke).

215

S obzirom na ova razmatranja valja ispitati Komisijinu analizu o postojanju ekonomskog kontinuiteta koji opravdava proširenje obveze povrata državne potpore na tužitelja.

216

Tužitelj tvrdi da Komisija nije mogla proširiti obvezu povrata povrh društva NCHZ jer je imovina subjekta u stečaju prodana po tržišnoj cijeni.

217

Komisija osporava osnovanost tužiteljeve argumentacije.

218

U odluci o pokretanju službenog istražnog postupka Komisija je dovela u sumnju činjenicu da cijene koju su društvo Via Chem Slovakia i tužitelj uzastopno platili za imovinu društva NCHZ odgovaraju tržišnoj cijeni te je u pobijanoj odluci navela da i dalje ima te sumnje (uvodne izjave 136., 146. i 147. pobijane odluke). U tom pogledu, kao prvo, Komisija je istaknula, s jedne strane, da natječajni postupak za prodaju društvu Via Chem Slovakia sadržava mogućnost odabira za preuzimanje obveza koje se sastoje od zadržavanja minimalne razine proizvodnje tijekom razdoblja od pet godina, minimalnog iznosa ulaganja te petogodišnjeg ograničenja mogućnosti prodaje ili prijenosa imovine društva NCHZ, što je moglo obeshrabriti moguće ponuditelje ili imati negativan utjecaj na njihove podnesene ponude (uvodne izjave 17., 138. do 144. pobijane odluke), te su, s druge strane, ponuditelji mogli kupiti samo cijelu imovinu radi nastavka poslovanja, na temelju čega se nije mogla isključiti pretpostavka da prodajom pojedinačnih područja poslovanja društva NCHZ ukupna prodajna cijena ne bi narasla (uvodna izjava 145. pobijane odluke). Kao drugo, ona je istaknula da se prodaja društva NCHZ od društva Via Chem Slovakia tužitelju sastojala od transakcije između dviju privatnih strana bez organiziranog natječaja (uvodna izjava 146. pobijane odluke). Zaključila je da se „čini […] vjerojatnim da imovina društva NCHZ nije prodana na način kojim bi se osiguralo povećanje prihoda u najvećoj mogućoj mjeri za preneseno poslovanje” (uvodna izjava 147. pobijane odluke).

219

Tužitelj tvrdi da je na Komisiji teret dokazivanja u vezi s ekonomskom prednošću kojom se koristi preuzimatelj imovine korisnika potpore i da nije dovoljno da ona izrazi sumnje. Ona nije podnijela nikakav dokaz da je prodajna cijena zapravo bila niža od tržišne cijene.

220

Komisija osporava tužiteljeve tvrdnje.

221

Treba istaknuti da – stoga što, u skladu sa sudskom praksom, jedan od elemenata od onih koje treba uzeti u razmatranje radi ocjene ekonomskog kontinuiteta nije sam po sebi dostatan da se isključi proširenje obveze povrata na poduzetnika različitog od prvotnog korisnika predmetne potpore, poput, primjerice, prodajne cijene po tržišnoj cijeni – Komisija ne mora nužno dokazati izostanak takve prodajne cijene kako bi zaključila da postoji ekonomski kontinuitet te se izostanak jamstva za takvu prodajnu cijenu može uzeti u obzir u okviru Komisijine ukupne ocjene različitih ispitanih elemenata.

222

Tužitelj smatra da postoji predmnjeva da je imovina prodana po najvišoj mogućoj cijeni jer je prodaja ostvarena u okviru stečajnog postupka pod nadzorom stečajnog suda, koji ima obvezu postupati u interesu vjerovnika insolventnog društva (vidjeti u tom smislu presudu od 29. travnja 2004., Njemačka/Komisija, C‑277/00, EU:C:2004:238, t. 93. i 94.).

223

Komisija drži da ne postoji nikakva predmnjeva prema kojoj bi bilo koja prodaja u okviru stečajnog postupka bila provedena po tržišnoj cijeni.

224

U tom pogledu valja primijetiti da u predmetu povodom kojeg je donesena presuda od 29. travnja 2004., Njemačka/Komisija (C‑277/00, EU:C:2004:238, t. 92. i 93.) Komisija nije dovela u pitanje tvrdnju prema kojoj je prodaja ostvarena po tržišnoj cijeni te nije utvrdila da su uvjeti povezani s prodajom doveli do sniženja prodajne cijene. Prema tome, tužitelj široko tumači tu presudu.

225

Osim toga, činjenica da se prodaja odvija pod nadzorom suda nudi, doduše, jamstvo da će se utvrđena pravila poštovati i da će stečajni sud osigurati najpotpunije moguće namirenje vjerovnika. Međutim, u ovom je slučaju na Komisiji bilo da provjeri je li se uvjetima prodaje društvu Via Chem Slovakia moglo osigurati plaćanje tržišne cijene i ispita način na koji se ta prodaja odvijala.

226

Tužitelj smatra da je glede prodaje društva NCHZ društvu Via Chem Slovakia prodavatelj bio pravno obvezan ishoditi najvišu moguću prodajnu cijenu. Budući da je natječajni postupak koji je upravitelj proveo u skladu sa zahtjevima koje je utvrdio súd v Trenčíne (Sud pokrajine Trenčín) bio otvoren, transparentan i bezuvjetan, njime je zajamčeno da je imovina društva NCHZ prodana po najvišoj mogućoj cijeni na tržištu. Primjećuje da Komisija ne dovodi u sumnju transparentnost drugog natječajnog postupka, nego da se njezine dvojbe odnose na mogućnost preuzimanja obveza (uvodne izjave 137. do 144. pobijane odluke) te nemogućnost kupnje pojedinačnih dijelova imovine umjesto kupnje imovine kao cjeline. Osporava Komisijine ocjene u tom pogledu.

227

Kao prvo, u uvodnim izjavama 17. i 137. pobijane odluke Komisija je utvrdila da, u skladu s natječajnim postupkom iz 2011., mogući ponuditelji mogu podnijeti ponudu s „obvezama preuzimatelja” ili bez tih obveza (u daljnjem tekstu: ponuda s preuzimanjem obveza odnosno ponuda bez preuzimanja obveza). Primijetila je da je bilo predviđeno da, ako najviša ponuda potječe od ponuditelja koji je odlučio ne preuzeti obveze, ponuditelj s najvišom ponudom među onima koji su podnijeli ponudu s preuzimanjem obveza mogao se izjednačiti s najvišom ponudom ponuditelja koji su podnijeli ponudu bez preuzimanja obveza.

228

Komisija smatra da bi ta mogućnost da jedan ponuditelj poveća svoju ponudu nakon što su sve ponude podnesene vjerojatno obeshrabrila potencijalne ponuditelje ili negativno utjecala na dostavljene ponude. Objasnila je da ponuditelj s ponudom za preuzimanje obveza može dati i nižu ponudu ako u uvjetima natječaja iz 2011. ne postoji mogućnost za usklađivanje. Smatrala je da bi taj uvjet mogao obeshrabriti ponuditelje koji ne žele podnositi ponude s preuzimanjem obveza jer znaju da bi, čak i u slučaju da je njihova ponuda najviša, ona mogla biti odbijena. Zaključila je da je mogućnost podnošenja ponude s preuzimanjem obveza mogla utjecati na cijenu ponuđenu na natječaju (uvodne izjave 138. do 140. i 143. pobijane odluke).

229

Uvodno valja odbiti tužiteljev argument da mogućnost preuzimanja obveza nije imala de facto nikakav utjecaj na prodajnu cijenu jer se nijedan ponuditelj nije njome koristio. S druge strane, ona počiva na činjeničnom utvrđenju a posteriori. S druge strane, takav argument nije relevantan za potrebe ispitivanja je li se na temelju uvjeta koji su utvrđeni samim natječajem mogla zajamčiti najviša moguća cijena.

230

Valja istaknuti da je u uvodnoj izjavi 141. pobijane odluke Komisija potvrdila da se uvjetima natječaja iz 2011. daje prednost ponuditeljima koji su spremni prihvatiti preuzimanje obveza, što bi mogao biti pokazatelj za to da bi cijena ponuđena u ponudi bez preuzimanja obveza mogla biti viša od one koju je ponudio odabrani ponuditelj. Mora se, međutim, primijetiti da, u svakom slučaju, kako bi se prihvatila ponuda s preuzimanjem obveza, cijena ponuđena u njoj treba biti preispitana i usklađena s cijenom ponuđenom u ponudi bez preuzimanja obveza.

231

No, točno je, kao što je to Komisija istaknula u uvodnoj izjavi 139. pobijane odluke, da jedan od elemenata kojim se osigurava da se na natječaju postigne najviša cijena jest nesigurnost u pogledu cijena koje nude ostali ponuditelji. No, natječajni postupak kojim je dopušteno da određeni ponuditelji izmijene cijenu koju nude uključuje rizik, s jedne strane, da će oni koji mogu izmijeniti svoju ponudu pokušati ne predložiti najvišu cijenu po kojoj procjenjuju poduzeće stavljeno na prodaju, čekajući da vide je li nužno da povećaju svoju ponudu, te, s druge strane, da će oni koji ne mogu izmijeniti svoju ponudu pokušati ponuditi cijenu koja je također niža od najviše po kojoj procjenjuju poduzeće stavljeno na prodaju ili čak odlučiti da ne podnesu ponudu smatrajući da će ih svakako moći isključiti ponuditelj koji je spreman prihvatiti obveze.

232

Prema tome, ne može se isključiti da su uvjeti utvrđeni natječajem iz 2011., kojima je predviđena mogućnost izmjene predložene prodajne cijene, mogli utjecati na prodajnu cijenu u smislu da ona ne bi bila najviša moguća.

233

Kao drugo, u pobijanoj odluci Komisija je zaključila da činjenica da je prodaja bila organizirana kao prodaja poduzeća s vremenskom neograničenošću poslovanja, odnosno s imovinskom masom, isključuje mogućnost povećanja konačne cijene u najvećoj mogućoj mjeri natjecanjem za pojedinačna područja djelatnosti društva NCHZ, istodobno izbjegavajući ili ograničavajući moguće poteškoće koje proizlaze iz mogućeg prekida poslovanja tog društva. Primijetila je da se u dokumentima koje su dostavila slovačka tijela upućuje na to da je bilo potencijalnih ponuditelja koji su bili zainteresirani za preuzimanje samo nekih dijelova društva NCHZ. Ona smatra da se ne može isključiti da prodajom pojedinačnih područja poslovanja društva NCHZ ukupna prodajna cijena ne bi narasla (uvodna izjava 145. pobijane odluke).

234

Tužitelj drži da nije važno utvrditi bi li prodaja zasebne imovine omogućila postizanje više prodajne cijene, nego je li za imovinu preuzimatelj isplatio cijenu u skladu s tržišnom cijenom te jedino pitanje na koje treba odgovoriti jest ono je li kupac primio ekonomsku prednost. Štoviše, tužitelj smatra da je Komisija morala podnijeti dokaze o tome da bi pojedinačnom prodajom imovine bilo moguće postići bolji rezultat.

235

Komisija osporava tu argumentaciju tvrdeći da je jasno da prodaja nije ostvarena po tržišnoj cijeni, to jest po najvišoj cijeni koja se može postići na tržištu, u slučaju da je zasebnom prodajom imovine bilo moguće postići višu cijenu, ali da je ipak odlučeno provesti skupnu prodaju društva kao poduzeća s vremenskom neograničenošću poslovanja, kako bi se zajamčio nastavak poslovanja društva NCHZ, a ne radi povećanja prihoda od prodaje.

236

Valja istaknuti da je barem jedan ponuditelj izrazio svoj interes za djelomičnu prodaju (uvodna izjava 145. pobijane odluke) i da je súd v Trenčíne (Sud pokrajine Trenčín) zatražio od upravitelja da procijeni tu dodatnu ponudu. Međutim, mora se utvrditi da je u odgovoru na pitanje Općeg suda Komisija navela, a da joj tužitelj nije proturječio, da je natječajem iz 2011. bila zabranjena zasebna prodaja imovine.

237

Valja zaključiti da cijena koju treba uzeti u razmatranje jest ona poduzeća stavljenog na prodaju. No, ne može se predmnijevati da je, time što je predložena samo kupnja njega kao cjeline, to jest od samo jednog kupca, cijena postignuta prodajom poslovanja bila najviša koja se mogla postići na tržištu. Naime, čak i da je cilj koji se nastojao postići bio nastavak poslovanja društva NCHZ, to nije značilo zabranu zasebne prodaje imovine.

238

S jedne strane, poslovanje prodanog poduzeća moglo se očito nastaviti dok je vlasništvo nad različitim dijelovima imovine bilo podijeljeno među više subjekata. Naknadna prodaja tužitelju pokazala je, naime, da poduzeće može biti zahvaćeno prodajom jednog dijela imovine, dok u najmu ima drugi dio, i da ono tako može uživati svu tu imovinu.

239

S druge strane, kao što su to Komisija i intervenijent naveli na raspravi, mogućnost koja bi bila otvorena zasebnom prodajom nije podrazumijevala ostvarenje takve prodaje, osobito u slučaju u kojem bi ona financijski bila manje povoljna.

240

Takvom bi se mogućnošću prodaje, koja ne ograničava predmet prijenosa na opću ekonomsku jedinicu, ipak dopustilo da se odabir mogućih preuzimatelja ne ograniči (vidjeti u tom smislu presudu od 28. ožujka 2012., Ryanair/Komisija, T‑123/09, EU:T:2012:164, t. 158.) i da se predmnijeva, podložno postojanju drukčijih uvjeta iz natječaja iz 2011. (vidjeti točku 232. ove presude), da je prodaja poslovanja ostvarena po najvišoj cijeni.

241

Dodatno valja istaknuti da tužitelj navodi da, kada se, kao u ovom slučaju, imovina prodaje trećoj osobi u okviru natječajnog postupka koji je dio stečajnog postupka, ekonomska pobuda stranaka jest očita i da je pobuda kupca provesti transakciju koja, prema njegovu stajalištu, može dovesti do ostvarivanja dobiti. No, treba utvrditi da je, stoga što društvo Via Chem Slovakia nije upravljalo poslovanjem društva NCHZ, nego ga je prodalo nakon što ga je preuzelo, tužiteljevo rasuđivanje primijenjeno na prvu prodaju podrazumijevalo da je društvo Via Chem Slovakia ponudilo i isplatilo cijenu nižu od tržišne.

242

Kao treće, iako tužitelj tvrdi da dva natječajna postupka potvrđuju da je cijena za prodaju društvu Via Chem Slovakia bila u skladu s tržišnim uvjetima, mora se, međutim, istaknuti, kao što je Komisija to navela u uvodnoj izjavi 16. pobijane odluke, da je u okviru natječajnog postupka iz 2010. samo jedan ponuditelj podnio ponudu, koju je upravitelj odbio smatrajući da može dobiti bolju.

243

Osim toga, budući da su dva ponuditelja u zadnjoj fazi natječajnog postupka iz 2011. podnijela ponude koje su blizu prvoj ponudi (uvodna izjava 16. pobijane odluke), tužitelj iz toga izvodi zaključak da je ta činjenica dokaz da se radilo o tržišnoj cijeni. No, taj se argument mora odbiti, s jedne strane, jer je jedan od dvaju ponuditelja bio društvo čija je ponuda odbijena tijekom natječaja iz 2010. te, s druge strane, zbog razloga izloženih u točkama 232. i 240. ove presude.

244

Kao četvrto, u odgovoru na tužiteljev argument Komisija ističe da „analizom ex post” koju je proveo upravitelj i koja se odnosi na cijenu što ju je ponudilo društvo Via Chem Slovakia nije dokazano da je tako postignuta cijena odgovarala u stvarnosti tržišnoj cijeni. Ta se analiza odnosila na pitanje je li u toj fazi prodaja poslovanja društvu Via Chem Slovakia najbolje rješenje.

245

U tom se pogledu mora istaknuti da je u odgovoru na pitanje Općeg suda na raspravi Komisija navela da je analizu okvalificirala kao „ex post” jer je provedena nakon primitka ponuda primljenih u okviru natječajnog postupka iz 2011. Iz te analize, koju je Komisija dostavila u okviru mjera upravljanja postupkom, proizlazi da se odnosila na pitanje je li u toj fazi prodaja društvu Via Chem Slovakia bilo najbolje rješenje. Iz toga također proizlazi da upravitelj nije smatrao da je cijena koju je ponudilo društvo Via Chem Slovakia bila bez ikakve dvojbe tržišna, nego je naveo da mora provesti prodaju društva NCHZ jer njezina odgoda podrazumijeva negativne posljedice za to društvo, a osobito ako bi se njegovo poslovanje nastavilo u okviru stečaja.

246

S obzirom na sva prethodna razmatranja, mora se zaključiti da, nasuprot tužiteljevim navodima, uvjeti natječaja iz 2011. nisu dopuštali predmnjevu da ponuda ima za cilj ishoditi najviši prihod i Komisija je s pravom smatrala da ne postoje jamstva glede činjenice da je prodajna cijena koju je društvo Via Chem Slovakia platilo tržišna cijena za poslovanje društva NCHZ.

247

Tužitelj ističe da, unatoč činjenici da uvjeti prodaje između društva Via Chem Slovakia i njega samoga nisu relevantni zbog činjenice da je prva prodaja ostvarena po tržišnoj cijeni, mora se zaključiti da se za prodajnu cijenu ispregovaranu između privatnih subjekata u tržišnom gospodarstvu predmnijeva da je u skladu s tržišnim uvjetima, također i ako nema postupka nabave.

248

U pobijanoj odluci Komisija je smatrala da se u slučaju prodaje od društva Via Chem Slovakia tužitelju radilo o transakciji između dviju privatnih strana bez organiziranog natječaja. Istaknula je da su navedene strane jednostavno dogovorile cijene, bez mogućnosti da treće strane ponude višu cijenu. Zaključila je da se stoga dvojbe u vezi s tim odgovara li cijena koju je platilo društvo Via Chem Slovakia tržišnoj cijeni isto tako odnose na cijenu koju je tužitelj platio (uvodna izjava 146. pobijane odluke).

249

Valja odbiti tužiteljevo upućivanje na praksu odlučivanja jer Komisijina praksa odlučivanja u odnosu na druge predmete ne može utjecati na valjanost pobijane odluke, koja se može ocjenjivati samo s obzirom na objektivna pravila Ugovora (vidjeti u tom smislu presude od 20. svibnja 2010., Todaro Nunziatina & C., C‑138/09, EU:C:2010:291, t. 21. i od 17. prosinca 2015., SNCF/Komisija, T‑242/12, EU:T:2015:1003, t. 121.).

250

Osim toga, točno je, kao što je to Komisija smatrala u pobijanoj odluci, da činjenica da nije bilo nadmetanja ne pruža sigurnost glede činjenice da je ta cijena odgovarala tržišnoj cijeni ili da je bila niža od nje.

251

S obzirom na sva prethodna razmatranja, a kao što je to Komisija, u biti, smatrala u uvodnim izjavama 144. do 146. i 168. pobijane odluke, mora se zaključiti da se ne može smatrati izvjesnim da su dvije uzastopne prodaje bile ostvarene po tržišnoj cijeni.

252

Tužitelj smatra da se jedini kriterij koji nije argument protiv postojanja zaobilaženja nalazi u opsegu transakcije. Navodi da, čak i da je zasebna prodaja imovine društva NCHZ omogućila njemu samome da isključi postojanje ekonomskog kontinuiteta, sama činjenica da je imovina društva NCHZ prodana slijedeći načelo kontinuiteta poslovanja između društava NCHZ i Via Chem Slovakia nije dovoljna da se utvrdi postojanje ekonomskog kontinuiteta. Usto, glede prodaje nekih dijelova imovine društva od društva Via Chem Slovakia tužitelju, s obzirom na to da je preneseno samo 60 % poslovanja društva NCHZ, čak je moguće tvrditi da opseg prijenosa nije bio dovoljan da ispuni taj kriterij, tako da se ekonomski kontinuitet može isključiti samo na toj osnovi.

253

Komisija, koju podupire intervenijent, osporava tužiteljevu argumentaciju. Smatra da je opseg transakcije osobito važan kriterij te ističe da tužitelj ne dovodi u pitanje argumente koji su s tim u vezi izneseni u pobijanoj odluci, nego nastoji umanjiti važnost tog aspekta, pri čemu se njegovo stajalište ne može potkrijepiti sudskom praksom.

254

U pobijanoj odluci, kao prvo, Komisija je navela da, što je veći dio izvornog poslovanja koji se prenosi na novi subjekt, to je veća vjerojatnost da gospodarska djelatnost povezana s tom imovinom i dalje ostvaruje korist od nespojive potpore (uvodna izjava 149. pobijane odluke).

255

Kao drugo, Komisija je primijetila, s jedne strane, da se prodaja društvu Via Chem Slovakia odnosi na cijelo poslovanje društva NCHZ, kao poduzeća s vremenskom neograničenošću poslovanja (uvodne izjave 150. i 151. pobijane odluke). Primijetila je, s druge strane, da glede prodaje tužitelju opseg djelatnosti poslovanja koje je on stekao ostaje isti kao i prethodni opseg djelatnosti društva NCHZ i da je preuzeto više od 95 % zaposlenika društva NCHZ (uvodna izjava 152. pobijane odluke). Ona je također primijetila da je, osim nekretnina, tužitelj preuzeo svu ostalu imovinu, prava i obveze povezane s prenesenim poslovanjem (uvodne izjave 153. i 156. pobijane odluke). Komisija smatra da činjenica da se dio imovine upotrebljava na temelju ugovora o najmu, a ne izravnog vlasništva, ne mijenja činjenicu da je tužitelj „samo” nastavio s gospodarskim djelatnostima društva NCHZ u istom opsegu kao prije transakcije (uvodna izjava 156. pobijane odluke). Štoviše, Komisija je primijetila da je tužitelj zadržao postojeću upravu društva NCHZ (uvodna izjava 154. pobijane odluke), nakon što je u tisku objavio, i to u trenutku preuzimanja poslovanja tog društva, da ne namjerava provoditi veće promjene u pogledu osoblja ili proizvodnje te da će zadržati postojeću upravu (uvodna izjava 155. pobijane odluke). Stoga je, prema Komisijinu stajalištu, tužitelj nastavio poslovanje društva NCHZ bez većih promjena u trgovinskoj politici i politici u vezi s osobljem ili proizvodnjom (uvodna izjava 158. pobijane odluke).

256

Mora se istaknuti da radi dokazivanja da je opseg transakcije u stvarnosti negativan kriterij koji sam po sebi, kada nije ispunjen, može otkloniti mogućnost da se predmetnom transakcijom nastoji zaobići odluka o povratu tužitelj ističe da taj zaključak proizlazi iz sudske prakse i u tom pogledu navodi točku 67. mišljenja nezavisnog odvjetnika A. Tizziana u predmetu Njemačka/Komisija (C‑277/00, EU:C:2003:354). No, u toj je točki preuzet Komisijin argument i ne sadržava, nasuprot njegovim tvrdnjama, nikakvo dodatno upućivanje. Štoviše, iako iz sudske prakse proizlazi da se u razmatranje mogu uzeti različiti elementi, među kojima se nalazi „predmet prijenosa (imovina i obveze, održavanje radne snage, grupirana imovina)” (vidjeti točku 208. ove presude), iz nje, s druge strane, ne proizlazi da ekonomski kontinuitet treba isključiti zbog malog opsega transakcije.

257

Osim toga, valja utvrditi, kao što to Komisija ističe, da tužitelj ne iznosi nikakav argument kako bi osporio ocjene iznesene u pobijanoj odluci glede opsega dviju uzastopnih transakcija prodaje, osim, međutim, argumenta prema kojem je samo 60 % poslovanja preneseno na tužitelja. Ipak, Komisija je u uvodnoj izjavi 153. pobijane odluke odgovorila na taj argument i tužitelj ne iznosi nikakav argument kako bi proturječio razmatranjima prema kojima je od društva Via Chem Slovakia unajmljivao nekretnine (zemljišta i zgrade) koje nije preuzeo i koje su bile potrebne za proizvodnju kemikalija. Osim toga, on ne iznosi nikakav argument kako bi osporio ostala Komisijina razmatranja prema kojima je tužitelj nastavio poslovanje društva NCHZ bez većih promjena u trgovinskoj politici i politici u vezi s osobljem ili proizvodnjom (vidjeti točku 255. ove presude).

258

No, ne proizlazi da su Komisijina razmatranja u pobijanoj odluci zahvaćena pogreškom i na temelju njih se može smatrati da u ovom slučaju opseg transakcije, u smislu predmeta prijenosa, ide u korist postojanja ekonomskog kontinuiteta između društva NCHZ i tužitelja. Činjenica da ovaj potonji nije preuzeo nekretnine koje su potrebne za proizvodnju kemikalija i koje se sastoje od zemljišta i zgrada, nego ih je unajmio, ne može oboriti taj zaključak jer je on taj koji se koristi svim elementima koji omogućuju nastavak poslovanja društva NCHZ.

259

Upućujući na točku 33. Obavijesti iz 2007., tužitelj tvrdi da se kriterijem koji se odnosi na gospodarsku logiku transakcije ne nastoji zajamčiti da se kupac koristi imovinom prodavatelja drukčije nego prodavatelj, nego se nastoji utvrditi opravdava li transakciju gospodarski razlog različit od zaobilaženja odluke o povratu. Taj kriterij nije namijenjen uporabi povrh te naznake o zaobilaženju te se pokazuje osobito korisnim u transakcijama unutar grupe. Kada se, kao u ovom slučaju, imovina prodaje trećoj osobi u okviru natječajnog postupka koji je dio stečajnog postupka, ekonomska pobuda stranaka je očita. S jedne strane, prodavatelj, ovdje stečajni upravitelj, nastoji pribaviti sredstva da može podmiriti dugove društva u stečaju te će, kako bi to učinio, prodati imovinu, kao u ovom slučaju, slijedeći načelo nastavka poslovanja kako bi namirio tražbine koje vjerovnici imaju, ako ta prodaja mora omogućiti da se ostvari veći prihod nego zasebna prodaja imovine. S druge strane, kupac želi provesti transakciju koja će prema njegovu mišljenju dovesti do ostvarivanja dobiti. U svakom slučaju, Komisijina tvrdnja prema kojoj se preuzimanje imovine društva NCHZ ne poklapa s ostalim tužiteljevim djelatnostima (uvodna izjava 166. pobijane odluke) jest „apsurdna s ekonomskog aspekta”.

260

Komisija smatra da pobijana odluka nije zahvaćena nikakvom pogreškom u tom pogledu. Ističe da tužitelj ne navodi nikakvu sudsku praksu kojom bi potkrijepio svoje tumačenje kriterija gospodarske logike transakcije te se čini da zanemaruje činjenicu da je on u sudskoj praksi spomenut kao jedan od elemenata koji se može uzeti u razmatranje radi utvrđivanja ekonomskog kontinuiteta između korisnika državne potpore i preuzimatelja imovine tog korisnika, a ne radi dokazivanja mogućeg zaobilaženja naloga za povrat.

261

U pobijanoj odluci Komisija je primijetila da je svrha kriterija gospodarske logike transakcije provjeriti koristi li se preuzimatelj preuzetom imovinom na isti način kao i prodavatelj ili, suprotno tomu, on integrira tu imovinu u svoju vlastitu komercijalnu strategiju te tako ostvaruje sinergiju opravdavajući svoje zanimanje za preuzimanje te imovine (uvodna izjava 164. pobijane odluke). Istaknula je da je tužitelj preuzeo cijeli odjel za kemikalije društva NCHZ, odnosno glavni dio poslovanja tog društva kao poduzeća s vremenskom neograničenošću poslovanja, zajedno s više od 95 % zaposlenika te povezanim pravima i obvezama te da su tužiteljev proizvodni portfelj i opseg djelatnosti istovjetni onima društva NCHZ (uvodna izjava 165. pobijane odluke). Ona je, osim toga, pojasnila da je u tužitelj javno objavio da ne namjerava provesti veće promjene u pogledu načina na koji je društvo NCHZ vodilo svoje poslovanje i opsega djelatnosti. Komisija smatra da, iako je tužitelj dio veće grupe društava, ne čini se da među članovima te grupe postoje neki veći sinergijski učinci (uvodna izjava 166. pobijane odluke). Zaključila je da nije bilo promjena u komercijalnoj strategiji i tužiteljevu korištenju imovinom na isti način kao i prodavatelj (uvodna izjava 167. pobijane odluke).

262

Prije svega mora se podsjetiti na to da postojanje elementa namjere nije nužno da bi se utvrdilo zaobilaženje obveze povrata putem prijenosa imovine (vidjeti točku 211. ove presude). Prema tome, nasuprot tužiteljevim navodima, kriterij gospodarske logike transakcije, koji se nalazi među elementima navedenima u sudskoj praksi (vidjeti točku 208. ove presude), ne odnosi se nužno i samo na utvrđivanje opravdava li predmetnu transakciju ekonomski razlog različit od takvog zaobilaženja.

263

Potom se mora istaknuti da se ne može tvrditi, kao što to tužitelj smatra, da gospodarska logika na kojoj se temelji prijenos imovine društva NCHZ prema načelu kontinuiteta poslovanja tog društva jest očito pribaviti što veća sredstva radi namirenja tražbina koje vjerovnici imaju. Naime, kao što je to zaključeno, natječajni postupak koji je doveo do prodaje društvu Via Chem Slovakia nije bio organiziran tako da je bila zajamčena prodaja po najvišoj cijeni (vidjeti točku 246. ove presude).

264

Naposljetku, glede prodaje tužitelju, Komisija je priznala da su neki od članova grupe društava kojoj je tužitelj pripadao također poslovali u kemijskoj industriji, ali je istaknula da su se njihova područja djelatnosti razlikovala. No, tu ocjenu o nepostojanju sinergija tužitelj dovodi u pitanje iznoseći samo nepotkrijepljene tvrdnje. U svakom slučaju, činjenica, koja je nesporna, da se, kao što je to Komisija smatrala, tužitelj samo koristio imovinom na isti način kao i društvo NCHZ, bez promjene u komercijalnoj strategiji, navodi na zaključak da je gospodarska logika transakcije prodaje tužitelju bila za njega nastavak poslovanja koje je prethodno vodilo društvo NCHZ.

265

Prema tome, Komisija je bez počinjenja pogreške mogla zaključiti da je gospodarska logika poslovanja bila naznaka o ekonomskom kontinuitetu između društva NCHZ i tužitelja.

266

Tužitelj ističe da je Komisija u uvodnoj izjavi 131. pobijane odluke, unatoč činjenici da je utvrdila da nema izravne dokaze za to da su se transakcijom namjeravali izbjeći učinci potencijalne odluke o povratu, ipak izjavila i da je slovačkim tijelima bilo jasno da je Komisija preliminarno istraživala pritužbu od 17. listopada 2011. te da su znala za postojanje novčane kazne zbog sudjelovanja u kartelu u iznosu od 19,6 milijuna eura koja je izrečena društvu NCHZ odlukom od 22. srpnja 2009. Tužitelj smatra da je Komisija pogrešno „insinuirala” da te dvije okolnosti neizravno dokazuju namjeru izbjegavanja povrata. Tužitelj u replici navodi da je primio na znanje Komisijino priznanje da se ovaj predmet ne odnosi na slučaj zaobilaženja.

267

Komisija, koju podupire intervenijent, ističe da je zaključila da postoji ekonomski kontinuitet između društva NCHZ i tužitelja koji može postojati neovisno o konkretnoj namjeri izbjegavanja odluke o povratu i da ona nikada nije tvrdila da se ovaj predmet odnosi na slučaj izbjegavanja (uvodna izjava 131. pobijane odluke).

268

Valja utvrditi da Komisija u pobijanoj odluci nije zaključila da postoji ekonomski kontinuitet između društva NCHZ i tužitelja, među ostalim, zbog namjere izbjegavanja obveze povrata koji je naložen navedenom odlukom. Prema tome, tužiteljev je argument bespredmetan.

269

Tužitelj smatra da je imovina prodana trećim osobama koje uopće nisu povezane s društvom NCHZ ni njegovim dioničarima, a što je Komisija u biti priznala u pobijanoj odluci. Takva veza također ne postoji između društava NCHZ i Via Chem Slovakia. On u replici ističe da Komisija ne iznosi nikakav pravni ili ekonomski argument na temelju kojeg bi se mogao objasniti razlog zbog kojeg taj kriterij smije služiti samo za dokazivanje postojanja ekonomskog kontinuiteta, a ne za opovrgavanje takvog postojanja. U stvarnosti, taj argument omogućuje da se utvrdi je li prodaja bila ostvarena radi izbjegavanja odluke o povratu.

270

Komisija, koju podupire intervenijent, primjećuje da je taj element uzet u razmatranje radi ocjene ekonomskog kontinuiteta, ali ističe da se nikakav poseban zaključak ne može izvesti iz činjenice da identitet vlasnika ostaje nepoznat, to više što se pobijana odluka ne odnosi na namjeru zaobilaženja naloga za povrat. U odgovoru na repliku, pozivajući se na presudu od 28. ožujka 2012., Ryanair/Komisija (T‑123/09, EU:T:2012:164, t. 156.), ona osporava tužiteljev argument da se zbog nepostojanja identiteta vlasnika ne može utvrditi nikakvo zaobilaženje, a time ni ekonomski kontinuitet.

271

U pobijanoj odluci Komisija je navela da „[u] nedostatku dokaza kojima bi se dokazalo suprotno [ona] pretpostavlja da ne postoji veza između izvornih i novih vlasnika poslovanja NCHZ‑a prenesenog [na tužitelja]” (uvodna izjava 162. pobijane odluke).

272

Mora se istaknuti da se među relevantnim elementima navedenima u sudskoj praksi nalazi identitet dioničara ili vlasnika poduzeća koje obavlja preuzimanje i prvobitnog poduzeća (vidjeti točku 208. ove presude). Kao što to proizlazi iz uvodnih izjava 159. do 162. i 168. do 170. pobijane odluke, iako je Komisija ispitala taj element, ona s pravom nije prihvatila da je on naznaka o postojanju ekonomskog kontinuiteta između društva NCHZ i tužitelja. Ona je ipak smatrala, i to također s pravom, u okviru ukupne ocjene različitih ispitanih elemenata, da se zbog nepostojanja veze između bivših i novih vlasnika društva NCHZ ne može isključiti postojanje takvog ekonomskog kontinuiteta.

273

Osim toga, glede tužiteljeva argumenta da se na temelju tog elemenata može utvrditi je li prodaja provedena kako bi se zaobišla odluka o povratu, on se mora odbiti kao bespredmetan zbog istog razloga kao i onaj izložen u točki 268. ove presude.

274

Tužitelj smatra da su vjerovnici, upravitelj i súd v Trenčíne (Sud pokrajine Trenčín) prije ikakva ispitivanja na području državnih potpora odlučili prodati imovinu prema načelu kontinuiteta poslovanja društva NCHZ putem natječajnog postupka. Osim toga, Komisija ne navodi da su u vrijeme prodaje upravitelj, súd v Trenčíne (Sud pokrajine Trenčín), društva NCHZ i Via Chem Slovakia ili tužitelj znali za postupak koji je ona pokrenula. Poznavanje rizika od odluke o povratu državne potpore nužna je pretpostavka za postojanje zaobilaženja. S obzirom na formulaciju uvodne izjave 168. pobijane odluke, ona se mora shvatiti na način da Komisija svoj zaključak nije željela zasnovati na vremenu prodaje. Ona je prešutno priznala da u ovom slučaju taj element jest argument protiv postojanja zaobilaženja.

275

Komisija, koju podupire intervenijent, primjećuje da ona nije na temelju tog elementa utvrdila da postoji ekonomski kontinuitet između društva NCHZ i tužitelja, pri čemu uvodna izjava 163. pobijane odluke sadržava samo konstataciju činjenice. Osim toga, ona tvrdi da nije nastojala dokazati namjeru zaobilaženja naloga za povrat. U odgovoru na repliku ona tvrdi da tužiteljeva pretpostavka da se obveza povrata nikada ne može proširiti na neupućenog preuzimatelja, unatoč objektivnom postojanju ekonomskog kontinuiteta, nema nikakva uporišta u sudskoj praksi, koja također ne može poduprijeti zamisao da se ekonomski kontinuitet ne može utvrditi kada do prijenosa imovine dođe prije pokretanja službenog istražnog postupka.

276

U uvodnoj izjavi 163. pobijane odluke Komisija je ispitala kriterij u vrijeme prodaje. Ona je primijetila da se „[p]rodaja […] odvijala nakon što je pokrenu[t] prethodni istražni postupak u pogledu pritužbe te pritužb[a] proslije[đena] Slovačkoj kako bi od nje dobila primjedbe” te da je ova potonja „bila barem [obaviještena] da je postojala mogućnost da bi predmetne mjere mogle predstavljati nezakonitu i nespojivu potporu koju bi trebalo vratiti”.

277

Valja utvrditi da se među relevantnim elementima navedenima u sudskoj praksi nalazi „trenutak prijenosa (nakon početka istrage, pokretanja postupka ili konačne odluke)” (vidjeti točku 208. ove presude). Iako je u uvodnoj izjavi 163. pobijane odluke Komisija tako ispitala taj element, ona za njega u uvodnim izjavama 168. do 170. pobijane odluke, koje sadržavaju njezin zaključak o postojanju ekonomskog kontinuiteta, nije navela da je naznaka o takvom kontinuitetu u ovom slučaju.

278

Osim toga i nasuprot tužiteljevoj tvrdnji, iz pobijane odluke uopće ne proizlazi da bi Komisija prešutno priznala da je vrijeme u kojem je došlo do prodaje bilo argument protiv postojanja zaobilaženja. Ona je, naime, samo navela da, iako nema izravne dokaze za to da su se transakcijom namjeravali izbjeći učinci potencijalne odluke o povratu, „slovačkim nadležnim tijelima [jest] bilo jasno da je [ona] preliminarno istraživala pritužbu protiv NCHZ‑a od 17. listopada 2011. [uvodna izjava 2. pobijane odluke] i da je postojala tražbina za plaćanje kazne za sudjelovanje u kartelu u iznosu od 19,6 milijuna [eura] izrečena NCHZ‑u odlukom od 22. srpnja 2009. [uvodna izjava 12. pobijane odluke]” (uvodna izjava 131. pobijane odluke).

279

Osim toga, mora se utvrditi da se argumentom da je saznanje o odluci o povratu državne potpore ili barem riziku od takve odluke nužna pretpostavka za postojanje zaobilaženja povrata tužitelj oslanja na ostvarenje prodaje s ciljem izbjegavanja povrata državne potpore. No, taj argument valja odbiti kao bespredmetan zbog istog razloga poput onoga koji je izložen u točki 268. ove presude.

280

Dodatno se mora pojasniti, kao što to tužitelj tvrdi, da je odluka o prodaji društva NCHZ prema načelu kontinuiteta poslovanja bila donesena prije ikakve naznake činjenice da je Komisija vodila istragu o mogućoj državnoj potpori. Čak i ako se uzme datum natječaja iz 2010. ili, nakon njegova neuspjeha, datum izvršnog rješenja súda v Trenčíne (Sud pokrajina Trenčín) kojim se upravitelju nalaže da provede prodaju u lipnju 2011., mora se utvrditi da Komisija tada nije primila intervenijentovu pritužbu. Osim toga, nije nužno znakovita činjenica da je sporazum o prodaji s društvom Via Chem Slovakia bio konačno sklopljen 16. siječnja 2012., to jest na dan kada je Komisija uputila vladi slovačku verziju pritužbe koja je već dostavljena 17. listopada 2011. na jeziku različitom od slovačkoga. S druge se strane mora primijetiti da je prilikom prodaje društva NCHZ tužitelju u kolovozu 2012. postojanje pritužbe bilo poznato te je istraga koja je prethodila otvaranju službene faze istrage bila u tijeku. Tužitelj sam ističe da je zbog dopisa od 2. travnja 2012., koji mu je bio dostavljen 10. travnja 2012., upravitelj imao prvu naznaku o postojanju Komisijine preliminarne istrage na području potpora. Stoga su prilikom druge prodaje društvo Via Chem Slovakia i tužitelj morali znati za nju jer se, glede ovog potonjeg i nasuprot njegovim tvrdnjama na raspravi u odgovoru na pitanje Općeg suda, mora istaknuti da se svaki savjestan subjekt mora u cijelosti informirati o gospodarskom položaju subjekta koji namjerava kupiti.

281

U pobijanoj odluci Komisija je svoj zaključak o postojanju ekonomskog kontinuiteta zasnovala na činjenici da cijene isplaćene prilikom dviju uzastopnih prodaja vjerojatno nisu bile tržišne cijene kao i na opsegu transakcije, u smislu predmeta prijenosa, te njezinoj gospodarskoj logici (uvodne izjave 168. i 169. pobijane odluke).

282

Iz analize pobijane odluke proizlazi da Komisija nije počinila pogrešku kada je smatrala, kao prvo, da i opseg transakcije (predmet prijenosa) i njezina gospodarska logika mogu biti naznaka o postojanju ekonomskog kontinuiteta između društva NCHZ i tužitelja (vidjeti točke 254. do 258. i 261. do 265. ove presude) te, kao drugo, da se ne može smatrati izvjesnim da su dvije uzastopne prodaje bile ostvarene po tržišnoj cijeni (vidjeti točku 251. ove presude).

283

U tom kontekstu, s obzirom na činjenicu da je, u skladu sa sudskom praksom, s jedne strane, pod pretpostavkom da je cijena prijenosa bila u skladu s tržišnom cijenom, ona samo element u analizi postojanja mogućeg ekonomskog kontinuiteta te da, s druge strane, plaćanje cijene u skladu s tržišnim uvjetima ne može biti dostatno za neutraliziranje konkurentske prednosti povezane s korištenjem nezakonitih potpora, mora se smatrati da je zbog okolnosti ovog slučaja Komisija mogla s pravom zaključiti da se obveza povrata proširuje na tužitelja, neovisno o bilo kakvom utvrđenju o namjeri zaobilaženja.

284

Slijedom navedenog, četvrti tužbeni razlog valja odbiti.

285

Tužitelj podredno ističe da je pobijana odluka zahvaćena nezakonitošću jer Komisija nije ograničila obvezu povrata na 60 % iznosa državne potpore koja je navodno odobrena društvu NCHZ. Tvrdi da nije mogao biti korisnik cijelog navedenog iznosa jer je od društva Via Chem Slovakia otkupio samo 60 % imovine društva NCHZ te da se također ne koristi neizravno preostalim dijelom imovine društva Via Chem Slovakia jer plaća najamninu koja je utvrđena po tržišnim uvjetima.

286

Komisija, koju podupire intervenijent, osporava osnovanost tužiteljeve argumentacije.

287

U pobijanoj odluci Komisija je pojasnila da tužitelj „unajmljuje nekretnine (zemljište i zgrade) potrebne za proizvodnju kemikalija od društva Via Chem Slovakia” i da je „[o]sim nekretnina, sva ostala imovina, prava i obveze povezane s prenesenim poslovanjem preuzeo [tužitelj koji] stoga vodi poslovanje NCHZ‑a te nastavlja s istim portfeljem proizvoda” (uvodna izjava 153. pobijane odluke). Zaključila je da „[č]injenica da se dio imovine upotrebljava na temelju ugovora o najmu, a ne izravnog vlasništva ne mijenja činjenicu da je [tužitelj] samo nastavio s gospodarskim djelatnostima NCHZ‑a u istom opsegu kao prije transakcije” (uvodna izjava 156. pobijane odluke).

288

Kao što je to presuđeno, Komisija je s pravom mogla zaključiti da se obveza povrata proširuje na tužitelja zbog postojanja ekonomskog kontinuiteta između društva NCHZ i njega. Takav se kontinuitet zasniva, među ostalim razlozima, na činjenici da je tužitelj imao sva prava i obveze društva NCHZ kako bi nastavio isto poslovanje.

289

Štoviše, kao što to Komisija primjećuje, tužitelj ne osporava činjenicu da je unajmljivao nekretnine nužne za proizvodnju kemikalija koje nije preuzeo i koje su činile preostalih 40 % u vlasništvu društva Via Chem Slovakia. No, okolnost da nije posjedovao, nego je, prema svojoj tvrdnji, unajmljivao te nekretnine po tržišnoj cijeni nije promijenila činjenicu da se za svoju korist mogao njima koristiti radi nastavka poslovanja koje je prethodno vodilo društvo NCHZ.

290

Prema tome, s obzirom na okolnosti ovog slučaja koje su navele na zaključak o postojanju ekonomskog kontinuiteta između društva NCHZ i tužitelja, nije bilo potrebno ograničiti proširenje obveze povrata na 60 % i peti tužbeni razlog treba odbiti.

291

S obzirom na sva prethodna razmatranja, ovu tužbu treba odbiti.

292

U skladu s člankom 134. stavkom 1. Poslovnika, stranka koja ne uspije u postupku dužna je, na zahtjev protivne stranke, snositi troškove. Budući da tužitelj nije uspio u postupku, treba mu naložiti snošenje troškova, sukladno Komisijinu zahtjevu.

293

Sukladno članku 138. stavku 3. Poslovnika, društvo AlzChem, koje je interveniralo u potporu Komisijinu zahtjevu, snosit će vlastite troškove.

Slijedom navedenog,

OPĆI SUD (šesto vijeće)

proglašava i presuđuje:

I. Okolnosti spora

II. Pobijana odluka

III. Postupak

IV. Zahtjevi stranaka

V. Pravo

A. Treći tužbeni razlog, koji se temelji na povredi članka 296. drugog stavka UFEU‑a glede Komisijina zaključka o postojanju državne potpore dodijeljene društvu NCHZ

B. Prvi i drugi dio prvog tužbenog razloga, koji se temelje na izostanku prijenosa državnih sredstava i ekonomske prednosti dodijeljene društvu NCHZ

1. Pregled sudske prakse

2. Pobijana odluka

3. Komisijina kvalifikacija prve mjere državnom potporom

a) Pretpostavke za primjenu Zakona o trgovačkim društvima od strateškog značenja na društvo NCHZ zbog proglašavanja „trgovačkim društvom od strateškog značenja” i posljedice povezane s tom primjenom

b) Tužiteljev navod prema kojem je odluka slovačke države da društvo NCHZ proglasi „trgovačkim društvom od strateškog značenja” ispunila kriterij subjekta u tržišnom gospodarstvu

c) Tužiteljevi navodi glede istovjetnosti situacije u slučaju da je društvo NCHZ bilo podvrgnuto pravilima općeg propisa o stečaju

1) Navod prema kojem se prvi upravitelj izjasnio u korist nastavka poslovanja društva NCHZ prije donošenja Zakona o trgovačkim društvima od strateškog značenja

2) Navod prema kojem bi nadležni odbor potvrdio prvotnu odluku prvog upravitelja

3) Navod da bi se odlukom nadležnog odbora pružila ista sigurnost klijentima i dobavljačima kao i Zakonom o trgovačkim društvima od strateškog značenja

4) Navod prema kojem se društvo NCHZ nije koristilo nikakvom dodatnom prednošću u okviru nastavka poslovanja nametnutog Zakonom o trgovačkim društvima od strateškog značenja

d) Zaključak

C. Drugi tužbeni razlog, koji se temelji na povredi obveze savjesnog i nepristranog ispitivanja te povredi obveze suradnje koju Komisija ima

D. Treći dio prvog tužbenog razloga, koji se temelji na očitoj pogrešci u ocjeni prilikom izračuna navodne državne potpore

E. Šesti tužbeni razlog, koji se temelji na povredi članka 296. UFEU‑a u vezi s Komisijinim zaključkom o postojanju ekonomskog kontinuiteta

F. Četvrti tužbeni razlog, koji se temelji na povredi članka 107. stavka 1. i članka 108. stavka 2. UFEU‑a kao i članka 14. stavka 1. Uredbe br. 659/1999 zbog proširenja obveze povrata navodne državne potpore na tužitelja

1. Uvodne napomene

2. Cijena prodaje društva NCHZ

a) Teret dokazivanja

b) Prodaja društvu Via Chem Slovakia

1) Navodna predmnjeva o prodaji ostvarenoj po tržišnoj cijeni kada se provede u okviru stečajnog postupka pod nadzorom suda

2) Navodno jamstvo najviše moguće cijene zbog prodaje u okviru otvorenog, transparentnog i bezuvjetnog natječajnog postupka

c) Prodaja tužitelju preko društva Via Chem Slovakia

d) Zaključak

3. Opseg transakcije

4. Gospodarska logika transakcije

5. Drugi elementi koje je Komisija ispitala

a) Namjera da se izbjegne odluka o povratu

b) Veze između prvotnog i novog vlasnika društva NCHZ

c) Vrijeme prodaje

6. Komisijina ukupna ocjena glede postojanja ekonomskog kontinuiteta između društva NCHZ i tužitelja

G. Peti tužbeni razlog, koji je istaknut podredno i temelji se na povredi članka 107. stavka 1. i članka 108. stavka 2. UFEU‑a kao i članka 14. stavka 1. Uredbe br. 659/1999 jer proširenje obveze povrata navodne državne potpore na tužitelja nije ograničeno na 60 % iznosa navedena potpore

Troškovi