1

Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje Direktive 2005/29/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 11. svibnja 2005. o nepoštenoj poslovnoj praksi poslovnog subjekta u odnosu prema potrošaču na unutarnjem tržištu i o izmjeni Direktive Vijeća 84/450/EEZ, direktiva 97/7/EZ, 98/27/EZ i 2002/65/EZ Europskog parlamenta i Vijeća, kao i Uredbe (EZ) br. 2006/2004 Europskog parlamenta i Vijeća („Direktiva o nepoštenoj poslovnoj praksi“) (SL L 149, str. 22.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 15., svezak 8., str. 101.).

2

Zahtjev je upućen u okviru kaznenog postupka pokrenutog protiv Cdiscounta SA (u daljnjem tekstu: Cdiscount) zbog izostanka naznačavanja referentne cijene tijekom prodaja po sniženoj cijeni koje je provodio Cdiscount na stranici elektroničke trgovine.

3

Uvodne izjave 6., 8. i 17. Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi propisuju kako slijedi:

[…]

[…]

4

Članak 1. te direktive predviđa:

„Svrha je ove Direktive da doprinese urednom funkcioniranju unutarnjeg tržišta i postigne visok stupanj zaštite potrošača putem usklađivanja zakona i drugih propisa država članica o nepoštenoj poslovnoj praksi koja šteti gospodarskim interesima potrošača.“

5

Članak 2. navedene direktive propisuje:

„Za potrebe ove Direktive:

[…]

[…]“

6

Članak 3. stavak 1. iste direktive glasi kako slijedi:

„Ova se Direktiva primjenjuje na nepoštenu poslovnu praksu [poslovnog subjekta] prema potrošaču, kako je utvrđena u članku 5., prije, tijekom i nakon posla u vezi s proizvodom.“

7

Prema članku 4. Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi:

„Države članice ne ograničavaju slobodu pružanja usluga ni slobodno kretanje robe zbog razloga u okviru područja koje se usklađuje ovom Direktivom.“

8

Članak 5. te direktive, naslovljen „Zabrana nepoštene poslovne prakse“, određuje:

„1.   Nepoštena poslovna praksa se zabranjuje.

2.   Poslovna praksa je nepoštena:

[…]

4.   Nepoštenom poslovnom praksom smatra se posebno:

5.   Prilog I. sadrži popis postupaka koji predstavljaju takvu praksu, a koji se u svim okolnostima smatraju nepoštenima. Isti jedinstven popis primjenjuje se u svim državama članicama i može se izmijeniti jedino revizijom ove Direktive.“

9

Članak 6. Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi propisuje:

„Poslovna praksa smatra se zavaravajućom ako sadrži lažne informacije te je stoga neistinita ili ako na bilo koji način, uključujući sveukupno predstavljanje, zavarava ili je vjerojatno da će zavarati [bi mogla zavarati] prosječnog potrošača, čak i ako je informacija činjenično točna, i to u odnosu na jedan ili više sljedećih čimbenika, te ako u bilo kojem od spomenutih slučajeva potrošača navodi ili je vjerojatno da će ga navesti [bi ga mogla navesti] da donese odluku o poslu koju inače ne bi donio:

[…]

[…]“

10

Sukladno članku L. 113‑3 Zakonika o potrošnji, u verziji koja je primjenjiva na dan nastanka činjenica u glavnom postupku (u daljnjem tekstu: Zakonik o potrošnji), „svaki prodavač proizvoda ili pružatelj usluga mora označavanjem, etiketiranjem, isticanjem ili bilo kojim drugim odgovarajućim postupkom obavijestiti potrošača o cijenama, eventualnim ograničenjima ugovorne odgovornosti i posebnim uvjetima prodaje, na način određen u odlukama ministra nadležnog za gospodarstvo“.

11

Članak R. 113‑1 Zakonika određuje:

„Novčanom kaznom propisanom za prekršaje petog razreda kaznit će se prodaja dobara ili proizvoda ili pružanje usluga po cijeni utvrđenoj protivno uredbama donesenima primjenom članka 1. Rješenja br. 86‑1243 od 1. prosinca 1986. koji je preuzet u članku L. 113‑1 ili odlukama koje imaju isti cilj donesenima primjenom Rješenja br. 45‑1483 od 30. lipnja 1945. i koje su ostale na snazi u prijelaznom razdoblju sukladno članku 61. spomenutog Rješenja od 1. prosinca 1986., koje se nalazi u prilogu ovom zakoniku.

Iste kazne primjenjuju se u slučaju povrede odluka predviđenih u članku L. 113‑3 koji određuje načine obavješćivanja potrošača o cijenama i posebnim uvjetima prodaje te odluka koje imaju isti cilj donesenih primjenom Rješenja br. 45‑1483 od 30. lipnja 1945.

U slučaju ponovne povrede, primijenit će se novčane kazne propisane za ponovljene prekršaje petog razreda.“

12

U skladu s člankom 1. točkom 2. Odluke od 31. prosinca 2008. o najavi snižavanja cijene u pogledu potrošača (JORF od 13. siječnja 2009., str. 689.; u daljnjem tekstu: Odluka od 31. prosinca 2008.), donesenim primjenom članka L. 113‑3 Zakonika o potrošnji, kada je oglašavanje koje u pogledu potrošača sadrži najavu snižavanja cijene „učinjeno na prodajnim mjestima ili stranicama na kojima se obavlja elektronička trgovina, kroz etiketiranje, označavanje ili isticanje cijene dobivene u skladu s odredbama koje su na snazi, moraju se uz najavljene snižene cijene navesti i referentne cijene definirane u članku 2.“

13

Članak 2. navedene odluke propisuje:

„1.   Referentna cijena na koju se odnosi ova odluka ne može prelaziti najnižu cijenu koju oglašivač stvarno primjenjuje za sličan proizvod ili uslugu, na istom maloprodajnom mjestu ili stranici za prodaju na daljinu, tijekom trideset zadnjih dana koji prethode početku oglašavanja. Tako definirana referentna cijena može se sačuvati u slučaju snižavanjâ cijene koja su uzastopno najavljena tijekom istog komercijalnog posla, ograničeno na mjesec dana računajući od prve najave snižavanja cijene ili tijekom istog razdoblja sezonskog sniženja ili rasprodaje.

Oglašivač mora biti u stanju opravdati, na zahtjev službene osobe iz članka L. 450‑1 Zakonika o trgovini, izvodima, potvrdama, narudžbenicama, blagajničkim računima ili bilo kojim drugim dokumentom, cjelokupne cijene koje su se stvarno primjenjivale tijekom tog razdoblja.

2.   Oglašivač može također koristiti kao referentnu cijenu onu koju je savjetovao proizvođač ili uvoznik proizvoda ili maksimalnu cijenu koja proizlazi iz gospodarskih propisa.

U tom slučaju on pred službenim osobama iz članka L. 450‑1 mora biti u stanju opravdati realnost tih referencija i činjenicu da te cijene obično primjenjuju drugi distributeri istog proizvoda.

3.   U slučaju kada se sličan proizvod prethodno nije prodavao na istom maloprodajnom mjestu ili na istoj stranici za prodaju na daljinu i kada taj proizvod više nije predmet cijene koju su savjetovali proizvođač ili uvoznik, najave snižavanja cijene na koje se odnosi članak 1. mogu se izračunati usporedbom sa zadnjom cijenom koja se savjetovala, a ona ne može biti starija od tri godine od početka oglašavanja.

U tom slučaju najava sniženja cijena će pokraj referentne cijene nositi i oznaku ‚savjetovana cijena’ uz godinu na koju se ta cijena odnosi.

Na zahtjev službenih osoba iz članka L. 450‑1 Zakonika o trgovini, oglašivač također mora biti u stanju opravdati realnost te cijene koja se savjetovala i činjenicu da ju je primjenjivao.“

14

Kao što proizlazi iz odluke kojom je upućeno prethodno pitanje, 16. listopada 2009. službe Uprave za zaštitu stanovništva departmana Gironde sastavile su zapisnik u kojem navode veći broj povreda odredbi Odluke od 31. prosinca 2008.

15

Naime, navedene službe utvrdile su da Cdiscount, koji se koristio stranicom elektroničke trgovine, u okviru ponude za prodaju sa sniženom cijenom nije naveo referentne cijene prije sniženja ili cijene koje je savjetovao proizvođač prije sniženja. Međutim, nedostatak isticanja ili označavanja referentne cijene tijekom najave sniženja cijena od strane trgovaca predstavlja povredu odredbi te odluke i članka L. 113‑3 Zakonika o potrošnji, koja se kazneno sankcionira.

16

Cdiscount je pozvan pred Tribunal de police de Bordeaux (Prekršajni sud u Bordeauxu) koji je u prvostupanjskom postupku odbio njegove argumente koji se odnose na nesukladnost Odluke od 31. prosinca 2008. s odredbama Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi te je prekršitelja proglasio krivim za djela koja mu se stavljaju na teret.

17

Cdiscount je uložio žalbu na tu presudu pred Cour d’appel de Bordeaux (Prizivni sud u Bordeauxu), koji je tu odluku potvrdio svojom presudom od 5. srpnja 2013. zato što označavanje ili predstavljanje referentne cijene nije samo po sebi poslovna praksa, nego se objašnjava kao način provedbe poslovne prakse najave sniženja cijena. Stoga to označavanje ili predstavljanje ne spadaju u područje primjene navedene direktive.

18

Budući da je presuda Cdiscountu potvrđena u žalbenom postupku, on je pokrenuo kasacijski postupak.

19

Sud koji je uputio zahtjev za prethodnu odluku navodi, s jedne strane, da se zabrana postavljena predmetnim odredbama nacionalnog prava primjenjuje u svim okolnostima i, s druge strane, da Direktiva o nepoštenoj poslovnoj praksi ustanovljuje ograničen popis nepoštenih praksi u svim okolnostima te da u svojim člancima 5. do 9. propisuje da se, osim navedenih praksi, poslovna praksa može smatrati nepoštenom samo nakon ocjenjivanja svakog pojedinog slučaja.

20

Smatrajući da ishod glavnog predmeta ovisi o tumačenju Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi, Cour de cassation odlučio je prekinuti postupak i postaviti Sudu sljedeće prethodno pitanje:

„Jesu li odredbe članaka 5. do 9. [Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi] prepreka zabrani snižavanjâ cijena koja se ne izračunavaju s obzirom na referentnu cijenu određenu propisima, u svim okolnostima, bez obzira na njihov mogući utjecaj na odluku prosječnog potrošača?“

21

Na temelju članka 99. Poslovnika Suda, kad se odgovor na pitanje postavljeno u prethodnom postupku može jasno izvesti iz sudske prakse, Sud može u svakom trenutku, na prijedlog suca izvjestitelja te nakon što sasluša nezavisnog odvjetnika, odlučiti obrazloženim rješenjem.

22

U ovom predmetu treba primijeniti taj članak.

23

Tim pitanjem sud koji je uputio zahtjev u biti pita treba li Direktivu o nepoštenoj poslovnoj praksi tumačiti na način da se protivi nacionalnim odredbama, poput onih iz glavnog postupka, koje propisuju opću zabranu najava sniženja cijena u kojima se ne pojavljuje referentna cijena kod označavanja ili isticanja cijena.

24

Kako bi se odgovorilo na to pitanje, uvodno treba odrediti je li svrha članka 1. točke 2. i članka 2. Odluke od 31. prosinca 2008., koji su primjenjivi na činjenice iz glavnog postupka, zaštita potrošača, na takav način da mogu ulaziti u područje primjene Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi.

25

Naime, sukladno svojoj uvodnoj izjavi 8., navedena direktiva „izravno štiti gospodarske interese potrošača od nepoštene poslovne prakse poslovnog subjekta prema potrošaču“ i doprinosi, kao što to osobito propisuje njezin članak 1., „postizanju visokog stupnja zaštite potrošača putem usklađivanja zakona i drugih propisa država članica o nepoštenoj poslovnoj praksi koja šteti gospodarskim interesima potrošača“ (rješenje INNO, C‑126/11, EU:C:2011:851, t. 27. i navedena sudska praksa).

26

Suprotno tomu iz područja primjene Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi, sukladno njezinoj uvodnoj izjavi 6., isključene su nacionalne odredbe o nepoštenoj poslovnoj praksi koje nanose štetu „jedino“ gospodarskim interesima konkurenata ili koje se odnose na poslove između trgovaca (rješenje INNO, C‑126/11, EU:C:2011:851, t. 28. i navedena sudska praksa).

27

Glede toga treba istaknuti da se sud koji je uputio zahtjev nije jasno izjasnio o svrsi Odluke od 31. prosinca 2008.

28

Međutim, treba podsjetiti da nije na Sudu da se u okviru zahtjeva za prethodnu odluku izjašnjava o tumačenju unutarnjeg prava s obzirom na to da je to zadaća isključivo suda koji je uputio zahtjev. Naime, na Sudu je da uzme u obzir, u okviru podjele ovlasti između sudova Europske unije i nacionalnih sudova, činjenični i pravni kontekst prethodnih pitanja, kako je to određeno odlukom o upućivanju zahtjeva (rješenja Koukou, C‑519/08, EU:C:2009:269, t. 43. i navedena sudska praksa i Wamo, C‑288/10, EU:C:2011:443, t. 27.).

29

Dakle, na sudu koji je uputio zahtjev, a ne na Sudu, jest da ustanovi je li stvarna svrha nacionalnih odredbi u glavnom postupku, odnosno članka 1. točke 2. i članka 2. Odluke od 31. prosinca 2008. o najavama sniženja cijena u pogledu potrošača, ostvarivanje zaštite potrošača kako bi ocijenio mogu li takve odredbe spadati u područje primjene Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi (rješenje Wamo, C‑288/10, EU:C:2011:443, t. 27.).

30

Pod pretpostavkom da sud koji je uputio pitanje dođe do takvog zaključka, još treba odrediti predstavljaju li oglasi o sniženju cijena u kojima se ne pojavljuje referentna cijena kod označavanja ili isticanja cijena, koji su predmet zabrane u glavnom postupku, poslovnu praksu u smislu članka 2. točke (d) Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi i jesu li stoga podložni propisanim zahtjevima te direktive (vidjeti u tom smislu rješenje Wamo, C‑288/10, EU:C:2011:443, t. 29.).

31

Glede toga treba navesti da članak 2. točka (d) Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi, koristeći osobito široku formulaciju, definira da je „poslovna praksa“„svaka radnja, izostavljanje [propuštanje], tijek postupanja ili zastupanja [način ponašanja ili predstavljanja], tržišno komuniciranje uključujući oglašavanje i stavljanje proizvoda na tržište koje izvrši trgovac, a u izravnoj je vezi s promocijom, prodajom ili dobavljanjem proizvoda potrošačima“ (rješenje Wamo, C‑288/10, EU:C:2011:443, t. 30. i navedena sudska praksa).

32

Međutim, snižavanje cijena, poput onog iz glavnog postupka, čiji je cilj potaknuti potrošače da kupuju proizvode na stranici elektroničke trgovine, jasno spada u okvir poslovne strategije trgovca i izravno se odnosi na promociju i prodaju tih proizvoda. Iz toga slijedi da ta sniženja predstavljaju poslovnu praksu u smislu članka 2. točke (d) Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi i posljedično spadaju u njezino materijalno područje primjene (vidjeti u tom smislu gore navedeno rješenje Wamo, C‑288/10, EU:C:2011:443, t. 31.).

33

S obzirom na navedeno, valja ocijeniti protivi li se Direktiva o nepoštenoj poslovnoj praksi zabrani najava sniženja cijena u kojima se ne pojavljuje referentna cijena kod označavanja ili isticanja cijena, kao što je ona propisana u članku 1. točki 2. i članku 2. Odluke od 31. prosinca 2008.

34

Glede toga najprije valja podsjetiti da, kako Direktiva o nepoštenoj poslovnoj praksi provodi potpuno usklađenje pravila o nepoštenoj poslovnoj praksi poduzetnika prema potrošačima, države članice ne mogu donijeti, kao što to izričito propisuje njezin članak 4., strože mjere nego što su to one definirane navedenom direktivom, čak ni u svrhu da se osigura viši stupanj zaštite potrošača (gore navedeno rješenje Wamo, C‑288/10, EU:C:2011:443, t. 33. i navedena sudska praksa).

35

Nadalje, također valja navesti da članak 5. iste direktive propisuje kriterije koji omogućuju odrediti okolnosti u kojima se poslovna praksa mora smatrati nepoštenom i stoga zabranjenom.

36

Tako je sukladno stavku 2. tog članka poslovna praksa nepoštena ako je u suprotnosti sa zahtjevima u pogledu profesionalne pažnje i ako bitno narušava ili bi mogla narušiti gospodarsko ponašanje prosječnog potrošača u odnosu na proizvod.

37

Također, članak 5. stavak 4. Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi osobito razlikuje dvije pojašnjene kategorije nepoštene poslovne prakse, odnosno „zavaravajuću poslovnu praksu“ i „agresivnu poslovnu praksu“, koje odgovaraju posebnim kriterijima, s jedne strane, članaka 6. i 7. te direktive i, s druge strane, njezinim člancima 8. i 9.

38

Naposljetku, ista direktiva u svojem Prilogu I. utvrđuje iscrpan popis 31 poslovne prakse koja se, sukladno članku 5. stavku 5. te direktive, smatra nepoštenom „u svim okolnostima“. Posljedično, kao što to izričito pojašnjava uvodna izjava 17. navedene direktive, to su jedina poslovna postupanja koja se mogu smatrati nepoštenima a da se ne poduzima ocjenjivanje svakog pojedinog slučaja s obzirom na odredbe članaka 5. do 9. Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi (rješenje Wamo, C‑288/10, EU:C:2011:443, t. 37. i navedena sudska praksa).

39

Kada se radi o nacionalnim odredbama iz glavnog postupka, nesporno je da praksa koja se sastoji u najavi sniženja cijena potrošačima u kojoj se ne pojavljuje referentna cijena kod označavanja ili isticanja cijena nije navedena u Prilogu I. Direktivi o nepoštenoj poslovnoj praksi. Stoga, ne može ju se zabraniti u svim okolnostima, nego samo nakon posebne analize koja omogućuje da se ustanovi njezin nepošten karakter (vidjeti u tom smislu rješenje Wamo, C‑288/10, EU:C:2011:443, t. 38.).

40

Međutim, treba reći da članak 1. točka 2. i članak 2. Odluke od 31. prosinca 2008. općenito zabranjuju najave sniženja cijena u kojima se ne pojavljuje referentna cijena kod označavanja ili isticanja cijena a da nije nužno utvrditi, s obzirom na činjenični kontekst svakog pojedinačnog slučaja, ima li predmetni komercijalni posao „nepošten“ karakter s obzirom na kriterije propisane u člancima 5. do 9. Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi (vidjeti u tom smislu rješenje Wamo, C‑288/10, EU:C:2011:443, t. 39. i navedenu sudsku praksu).

41

U tim uvjetima, na postavljeno pitanje valja odgovoriti da Direktivu o nepoštenoj poslovnoj praksi treba tumačiti na način da se protivi nacionalnim odredbama, poput onih iz glavnog postupka, koje propisuju opću zabranu bez ocjenjivanja svakog pojedinog slučaja kako bi se mogao ustanoviti nepošten karakter najava sniženja cijena u kojima se ne pojavljuje referentna cijena kod označavanja ili isticanja cijena, pod uvjetom da im je svrha zaštita potrošača. Sud koji je uputio zahtjev mora provjeriti je li o tome riječ u glavnom postupku.

42

Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka.

Slijedom navedenoga, Sud (šesto vijeće) odlučuje:

Direktivu 2005/29/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 11. svibnja 2005. o nepoštenoj poslovnoj praksi poslovnog subjekta u odnosu prema potrošaču na unutarnjem tržištu i o izmjeni Direktive Vijeća 84/450/EEZ, direktiva 97/7/EZ, 98/27/EZ i 2002/65/EZ Europskog parlamenta i Vijeća, kao i Uredbe (EZ) br. 2006/2004 Europskog parlamenta i Vijeća („Direktiva o nepoštenoj poslovnoj praksi“) treba tumačiti na način da se protivi nacionalnim odredbama, poput onih iz glavnog postupka, koje propisuju opću zabranu bez ocjenjivanja svakog pojedinog slučaja kako bi se mogao ustanoviti nepošten karakter najava sniženja cijena u kojima se ne pojavljuje referentna cijena kod označavanja ili isticanja cijena, pod uvjetom da im je svrha zaštita potrošača. Sud koji je uputio zahtjev mora provjeriti je li o tome riječ u glavnom postupku.