1

Svojom žalbom u predmetu C-588/15 P LG Electronics Inc. (u daljnjem tekstu: društvo LGE) zahtijeva ukidanje presude Općeg suda Europske unije od 9. rujna 2015., LG Electronics/Komisija (T-91/13, neobjavljena, EU:T:2015:609, u daljnjem tekstu: prva pobijana presuda), kojom je odbijena njegova tužba radi poništenja Odluke Komisije C(2012) 8839 final od 5. prosinca 2012. o postupku primjene članka 101. Ugovora o funkcioniranju Europske unije i članka 53. Sporazuma o EGP-u (predmet COMP/39.437 – Katodne cijevi za televizore i računalne ekrane) (u daljnjem tekstu: sporna odluka) u mjeri u kojoj se odnosi na njega i, podredno, radi smanjenja iznosa novčane kazne koja mu je izrečena tom odlukom.

2

Svojom žalbom u predmetu C-622/15 P Koninklijke Philips Electronics NV (u daljnjem tekstu: Philips) zahtijeva ukidanje presude Općeg suda od 9. rujna 2015., Philips/Komisija (T-92/13, neobjavljena, EU:T:2015:605, u daljnjem tekstu: druga pobijana presuda), kojom je odbijena njegova tužba radi poništenja sporne odluke u mjeri u kojoj se odnosi na njega i, podredno, radi smanjenja iznosa novčane kazne koja mu je izrečena tom odlukom.

3

Iz točke 9. prve pobijane presude i točke 10. druge pobijane presude (u daljnjem tekstu zajedno: pobijane presude) proizlazi da je Europska komisija u spornoj odluci utvrdila da su najznačajniji svjetski proizvođači katodnih cijevi (cathode ray tubes, u daljnjem tekstu: CRT) povrijedili članak 101. UFEU-a i članak 53. Sporazuma o Europskom gospodarskom prostoru od 2. svibnja 1992. (SL 1994., L 1, str. 3.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 11., svezak 106., str. 4.) sudjelujući u dvjema zasebnim povredama od kojih svaka predstavlja jedinstvenu i trajnu povredu. Te su se povrede odnosile, s jedne strane, na tržište katodnih cijevi u boji za računalne ekrane (colour display tubes, u daljnjem tekstu: CDT) i, s druge strane, na tržište katodnih cijevi u boji za televizore (colour picture tubes, u daljnjem tekstu: CPT).

4

Kao što je to Opći sud naveo u točki 2. prve i druge pobijane presude, CRT-ovi su vakuumski stakleni spremnici koji sadržavaju elektronski top i fluorescentni ekran te su uobičajeno opremljeni unutarnjim ili vanjskim uređajem za ubrzanje i skretanje elektrona. Kada elektroni iz elektronskog topa dotaknu fluorescentni ekran, on se osvjetljava i na njemu nastaje slika. CDT-ovi i CPT-ovi bili su jedine dvije vrste CRT-ova koje su postojale u vrijeme činjenica na koje se odnosi sporna odluka.

5

Iz točke 1. prve pobijane presude proizlazi da je društvo LGE dobavljač potrošačkih elektroničkih proizvoda, mobilnih komunikacijskih uređaja i električnih kućanskih uređaja. Društvo LGE i njegovo društvo kći u njegovu potpunom vlasništvu LG Electronics Wales Ltd (Ujedinjena Kraljevina) proizvodili su i prodavali CRT-ove do 1. srpnja 2001.

6

Usto, iz točke 1. druge pobijane presude proizlazi da je društvo Philips holding društvo grupe Philips specijalizirano za elektroničke proizvode, a osobito medicinske uređaje te potrošačke rasvjetne i elektroničke sustave. Ta je grupa do 1. srpnja 2001. proizvodila, među ostalim, CRT-ove.

7

U točki 3. pobijanih presuda Opći sud je naveo da su društva LGE i Philips od 1. srpnja 2001. spojila svoje globalno poslovanje u području CRT-ova u okviru zajedničkog pothvata, grupe LPD, koju je vodilo društvo LG Philips Displays Holding BV. Društva LGE i Philips prenijela su na zajednički pothvat svoje cjelovito poslovanje u području CRT-ova.

8

Iz točke 15. prve pobijane presude i točke 16. druge pobijane presude proizlazi da je Komisija u spornoj odluci smatrala da su, s jedne strane, društvo LGE i njegova društva kćeri i, s druge strane, društva kćeri društva Philips sudjelovali u zabranjenim sporazumima povezanima s CDT-ovima i CPT-ovima sve do prijenosa poslovanja u vezi s CRT-ovima na grupu LPD 1. srpnja 2001. Slijedom toga, društva LGE i Philips smatrana su odgovornima za povredu u vezi s CDT-ovima koja je počinjena od 24. listopada 1996. u slučaju društva LGE i od 29. lipnja 1997. u slučaju društva Philips pa sve do 30. lipnja 2001. u obama slučajevima kao i za povredu u vezi s CPT-ovima koja je počinjena od 3. prosinca 1997. u slučaju društva LGE i od 29. siječnja 1997. u slučaju društva Philips pa sve do 30. lipnja 2001. u obama slučajevima. Osim toga, Komisija je smatrala da se žalitelji kao društva majke također trebaju smatrati solidarno odgovornima za sudjelovanje grupe LPD u zabranjenim sporazumima povezanima s CDT-ovima i CPT-ovima u razdoblju od 1. srpnja 2001. do 30. siječnja 2006.

9

Komisija je tako u članku 1. stavku 1. točkama (c) i (d) sporne odluke utvrdila da je društvo Philips od 28. siječnja 1997. do 30. siječnja 2006., a društvo LGE od 24. listopada 1996. do 30. siječnja 2006. sudjelovalo u zabranjenom sporazumu povezanom s CDT-ovima. Komisija je u članku 1. stavku 2. točkama (f) i (g) te odluke također utvrdila da je društvo Philips od 21. rujna 1999. do 30. siječnja 2006., a društvo LGE od 3. prosinca 1997. do 30. siječnja 2006. sudjelovalo u zabranjenom sporazumu povezanom s CPT-ovima.

10

U pogledu povrede povezane s CDT-ovima, Komisija je u članku 2. stavku 1. točkama (c) do (e) sporne odluke društvu Philips izrekla novčanu kaznu od 73185000 eura, društvu LGE od 116536000 eura i tim dvama solidarno odgovornim društvima novčanu kaznu od 69048000 eura. U pogledu povrede povezane s CPT-ovima, Komisija je u članku 2. stavku 2. točkama (c) do (e) te odluke društvu Philips izrekla novčanu kaznu od 240171000 eura, društvu LGE od 179061000 eura i tim dvama solidarno odgovornim društvima novčanu kaznu od 322892000 eura.

11

Društvo LGE 14. veljače 2013., a društvo Philips 15. veljače 2013. podnijelo je tajništvu Općeg suda tužbe kojima se tražilo poništenje sporne odluke u dijelu u kojem se ona odnosila na svakoga od njih odnosno, podredno, smanjenje iznosa novčanih kazni koje su im izrečene tom odlukom.

12

U prilog svojem zahtjevu za poništenje sporne odluke društvo LGE pred Općim sudom istaknulo je sedam tužbenih razloga, među kojima i:

13

U točkama 67. do 91. prve pobijane presude Opći sud razmatrao je prvi tužbeni razlog te ga je odbio kao bespredmetan, a u svakom slučaju kao neosnovan. Dva dijela petog tužbenog razloga razmatrana su, redom, u točkama 166. do 171. i 172. do 181. iste presude te su također odbijena. Naposljetku, tri dijela šestog tužbenog razloga razmatrana su, redom, u točkama 183. do 188., 189. i 190. te 191. do 193. prve pobijane presude te su također odbijena.

14

Budući da je Opći sud odbio i druge tužbene razloge koje je društvo LGE istaknulo u prilog svojem tužbenom zahtjevu za poništenje sporne odluke i u prilog svojem zahtjevu za smanjenje iznosa novčane kazne koja mu je izrečena, tužba društva LGE odbijena je u cijelosti.

15

Društvo Philips pred Općim sudom istaknulo je osam tužbenih razloga u prilog svojem tužbenom zahtjevu za poništenje sporne odluke, među kojima i:

16

Opći je sud prvi dio drugog tužbenog razloga razmatrao u točkama 74. do 89. druge pobijane presude te ga je odbio. Drugi dio istog tužbenog razloga razmatran je u točkama 90. do 99. iste presude te je također odbijen.

17

Tri dijela petog tužbenog razloga razmatrana su, redom, u točkama 144., 145., 146. do 180. te 181. do 188. druge pobijane presude te su svi odbijeni.

18

Naposljetku, Opći je sud četiri dijela osmog tužbenog razloga razmotrio, redom, u točkama 224. do 226., 227. do 234., 235. do 238. i 239. do 252. druge pobijane presude te su svi odbijeni.

19

Budući da je Opći sud odbio i druge tužbene razloge koje je društvo Philips istaknulo u prilog svojem tužbenom zahtjevu za poništenje sporne odluke i zahtjevu za smanjenje iznosa novčane kazne koja mu je izrečena, tužba društva Philips odbijena je u cijelosti.

20

Odlukom predsjednika Suda od 7. veljače 2017. predmeti C-588/15 P i C-622/15 P spojeni su u svrhe usmenog dijela postupka i donošenja presude.

21

Društvo LGE od Suda zahtijeva da:

22

Društvo Philips od Suda zahtijeva da:

23

Komisija od Suda zahtijeva da:

24

U prilog svojoj žalbi društvo LGE ističe četiri žalbena razloga, od kojih se prvi odnosi na povredu njegovih prava obrane, drugi na pogrešku koja se tiče prava koju je počinio Opći sud jer je pogrešno uzeo u obzir izravne prodaje unutar EGP-a putem prerađenih proizvoda koje su neovisno izvršila društva LGE i Philips, pri čemu je bila riječ o poduzetnicima koji su neovisni o grupi LPD, treći na pogrešku koja se tiče prava koju je počinio Opći sud jer je uzeo u obzir izravne prodaje unutar EGP-a putem prerađenih proizvoda koje je izvršilo društvo Philips, pri čemu je taj poduzetnik neovisan o društvu LGE, i četvrti na povredu načela jednakog postupanja.

25

Društvo Philips u prilog svojoj žalbi ističe tri žalbena razloga. Prvi žalbeni razlog odnosi se na pogrešku koja se tiče prava u vezi s uzimanjem u obzir izravnih prodaja unutar EGP-a putem prerađenih proizvoda radi utvrđivanja iznosa novčane kazne koja mu je izrečena. Taj žalbeni razlog odgovara drugom i trećem žalbenom razlogu društva LGE. Drugi žalbeni razlog društva Philips odnosi se u biti na povredu njegovih prava obrane i odgovara prvom žalbenom razlogu društva LGE. Naposljetku, treći žalbeni razlog društva Philips odnosi se na pogrešku koja se tiče prava i na povredu obveze obrazlaganja jer je Opći sud podržao Komisijinu odluku da u svrhe utvrđivanja osnovnog iznosa novčane kazne izrečene društvu Samsung ne uzme u obzir izravne prodaje unutar EGP-a putem prerađenih proizvoda koje je izvršilo društvo SEC posredstvom društva Samsung te se odnosi i na propuštanje donošenja odluke. Taj žalbeni razlog u biti odgovara četvrtom žalbenom razlogu društva LGE.

26

Društva LGE i Philips tvrde da je Opći sud počinio pogrešku koja se tiče prava jer je utvrdio da Komisija nije povrijedila njihova prava obrane i nije počinila nijednu postupovnu nepravilnost kada je odlučila da grupi LPD ne dostavi obavijest o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku.

27

Kao prvo, društvo LGE osporava to što je u točki 83. prve pobijane presude prvi tužbeni razlog u prvostupanjskom postupku odbijen kao bespredmetan. Ono navodi da se obrazloženje u točkama 73. do 82. te presude odnosi na različito pitanje koje nije bilo istaknuto pred Općim sudom, odnosno na pitanje je li Komisija počinila pogrešku kada ga je smatrala odgovornim za povredu. Prema mišljenju društva LGE, zaključak prema kojem mu je Komisija mogla pripisati odgovornost ne čini bespredmetnim njegov tužbeni razlog koji se temelji na povredi prava obrane.

28

Društvo LGE prigovara Općem sudu da je Komisiji priznao apsolutnu diskrecijsku ovlast za odluku treba li obavijest o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku uputiti društvu majci ili društvu kćeri, iako je u određenim okolnostima, poput onih o kojima je riječ u ovom slučaju, ostvarivanje te diskrecijske ovlasti ograničeno poštovanjem prava obrane. Iz presude od 22. siječnja 2013., Komisija/Tomkins (C-286/11 P, EU:C:2013:29, t. 39.) proizlazi da društvo majka automatski ostvaruje pogodnosti zbog oslobađajućih dokaza koje iznese društvo kći, a odnose se na arhive ili intervjue s osobljem društva kćeri. Posljedično, sposobnost društva majke da ostvaruje svoja prava obrane ovisi o uključivanju njegova društva kćeri u postupak.

29

Društvo LGE tvrdi, pozivajući se na presudu od 25. listopada 2011., Solvay/Komisija (C-109/10 P, EU:C:2011:686, t. 62.), da se ne može isključiti da je ono moglo podnijeti dokaze korisne za svoju obranu da je Komisija grupi LPD bila dostavila obavijest o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku.

30

Praksa dostavljanja obavijesti i društvu kćeri i društvu majci proizlazi, uostalom, iz Komisijina priručnika o postupanju u području primjene članaka 101. i 102. UFEU-a. Činjenica da je Komisija uputila upitnike grupi LPD nije relevantna jer upitnici nisu izjednačeni s obaviješću o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku kao izvor oslobađajućih dokaza. Tuženik mora biti upoznat s prigovorima kako bi mogao u potpunosti ostvariti svoja prava obrane.

31

Kao drugo, društvo LGE prigovara obrazloženju prve pobijane presude kojim je Opći sud podredno odbio prvi tužbeni razlog kao neosnovan.

32

Prema mišljenju društva LGE, činjenica da je ono moglo podnijeti očitovanja na dokaze koje je prikupila Komisija i činjenica da je Komisija dobila podatke od grupe LPD nisu dostatne za osiguranje poštovanja njegova prava obrane. Usto, društvo LGE prigovara utvrđenju Općeg suda u točki 86. prve pobijane presude prema kojem je ono bilo dužno brinuti se da se dokazi koji omogućavaju praćenje djelatnosti zajedničkog pothvata uredno čuvaju u njegovim poslovnim knjigama. Naime, to društvo smatra da se ta zadaća odnosi jedino na slučajeve u kojima društvo majka prenese društvo kćer na treću osobu pa se na taj način može ugovorno urediti trajnost pristupa dokumentima. Međutim, društvo LGE objašnjava da je ono u ovom slučaju izgubilo nadzor nad svojim društvom kćeri jer je nad njim proveden stečaj, a stečajni upravitelj nije mu bio dužan odobriti trajan pristup dokumentima.

33

Što se tiče društva Philips, ono ne osporava Komisijinu ovlast da društvu majci koje izvršava odlučujući utjecaj na ponašanje društva kćeri pripiše odgovornost za povredu. Ipak, to društvo tvrdi da je njegova odgovornost „isključivo izvedena” iz odgovornosti društva kćeri i da, s obzirom na to da se grupi LPD uopće izravno ne pripisuje odgovornost, njegova odgovornost kao društva majke „premašuje” predmetnu odgovornost društva kćeri. Međutim, u presudi od 17. rujna 2015., Total/Komisija (C-597/13 P, EU:C:2015:613, t. 35. i 38.) Sud je presudio da u situaciji u kojoj je odgovornost društva majke isključivo izvedena iz odgovornosti njegova društva kćeri i u kojoj nijedan drugi čimbenik ne karakterizira individualno ponašanje koje se stavlja na teret društvu majci odgovornost tog društva majke ne može premašiti odgovornost njegova društva kćeri.

34

Kao i društvo LGE, društvo Philips navodi da njegovo društvo kći tijekom upravnog postupka više nije bilo dio istog pothvata, s obzirom na to da je od 30. siječnja 2006. bilo pod nadzorom sudskog upravitelja. Društvo Philips tvrdi da, s obzirom na činjenicu da njegovo društvo kći nije bilo uključeno u upravni postupak i nije primilo, među ostalim, obavijest o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku, ono nije imalo ni priliku ni obvezu braniti se od Komisijinih navoda. Usto, s obzirom na stečaj njegova društva kćeri, društvo Philips navodi da mu je bilo nemoguće osigurati pristup toj dokumentaciji kako bi raspolagalo dokazima potrebnima za svoju obranu. Dokumentacija u vezi s aktivnošću te grupe bila je isključivo u posjedu sudskog upravitelja te je on jedini imao pristup relevantnim zaposlenicima.

35

Prema mišljenju društva Philips, Komisija je trebala uzeti u obzir činjenicu da je ono izgubilo nadzor nad svojim društvom kćeri i nije više imalo pristup dokumentaciji grupe LPD. Društvo Philips navodi da bi se ono moglo braniti i da bi moglo bolje osigurati svoju obranu da je Komisija bila uključila grupu LPD u upravni postupak. Komisijina odluka o isključivanju grupe LPD iz upravnog postupka onemogućila je, dakle, punu učinkovitost prava obrane društva Philips.

36

Komisija smatra, kao glavno, da su i prvi žalbeni razlog društva LGE i drugi žalbeni razlog društva Philips nedopušteni jer žalitelji njima zapravo osporavaju činjeničnu ocjenu Općeg suda sadržanu u točkama 83. do 91. prve pobijane presude i točkama 86., 97. i 98. druge pobijane presude. U svakom slučaju, Komisija smatra da su gore navedeni žalbeni razlozi žalitelja neosnovani.

37

Prema Komisijinu mišljenju, s obzirom na to da su sami žalitelji naveli da je njihova odgovornost za spornu povredu bila „izvedena”, Općem sudu ne može se prigovoriti što je odgovorio na taj argument. Sudska praksa na koju se pozivaju žalitelji nije relevantna. Osobito, okolnosti ovog slučaja vrlo su različite od onih u predmetu u kojem je donesena presuda od 25. listopada 2011., Solvay/Komisija (C-109/10 P, EU:C:2011:686).

38

Što se tiče presude od 22. siječnja 2013., Komisija/Tomkins (C-286/11 P, EU:C:2013:29), Komisija smatra da ju je Opći sud pravilno tumačio. Komisija u tom pogledu tvrdi da, u skladu sa sudskom praksom Suda (presuda od 11. srpnja 2013., Team Relocations i dr./Komisija, C-444/11 P, neobjavljena, EU:C:2013:464, t. 159. i navedena sudska praksa), ona, kako bi se subjektu u pothvatu pripisala odgovornost za povredu koju je počinio taj pothvat, nije obvezna ni smatrati odgovornima za tu povredu druge subjekte tog istog pothvata ni komunicirati s njima.

39

Kad je riječ o Priručniku o postupanju u području zabranjenih sporazuma, Komisija pojašnjava da on nije odluka, da ne sadržava obvezujuće upute za njezino osoblje i da se postupci koji su u njemu predviđeni mogu prilagoditi okolnostima svakog slučaja. Posljedično, moguće odstupanje postupka primijenjenog u određenom predmetu od tog dokumenta nije dostatno za dokazivanje postojanja pogreške koja se tiče prava.

40

Iz pobijanih presuda proizlazi da je grupa LPD, zajedničko društvo kći žalitelja pod vodstvom društva LG Philips Displays Holding, sudjelovala u zabranjenim sporazumima u vezi s CDT-ovima i CPT-ovima od 1. srpnja 2001. do 30. siječnja 2006. Društvo LG Philips Displays Holding 30. siječnja 2006. proglasilo je stečaj. Također, iz pobijanih presuda proizlazi da Komisija grupi LPD nije uputila ni obavijest o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku ni pobijane odluke pa joj stoga nije pripisala odgovornost zbog njezina ponašanja uz obrazloženje da je navedena grupa bila u stečajnom postupku.

41

Svojim prvim i drugim žalbenim razlogom društva LGE i Philips tvrde da je Komisija u okolnostima ovog slučaja bila dužna, kako bi se poštovala njihova prava obrane, uputiti obavijest o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku i grupi LPD, njihovu zajedničkom društvu kćeri, s obzirom na to da je i ona bila uključena u zabranjene sporazume u vezi s CDT-ovima i CPT-ovima.

42

U tom pogledu uvodno valja navesti da žalitelji tim dvama žalbenim razlozima prigovaraju Općem sudu da je počinio pogrešku koja se tiče prava, a ne pogrešnu ocjenu činjenica. Stoga, suprotno onomu što tvrdi Komisija, ta se dva žalbena razloga ne mogu a priori odbaciti kao nedopušteni.

43

Prema ustaljenoj sudskoj praksi Suda, poštovanje prava obrane u postupku koji se vodi pred Komisijom čiji je predmet izricanje novčane kazne poduzetniku zbog povrede pravila tržišnog natjecanja zahtijeva da se predmetnom poduzetniku omogući da učinkovito izrazi svoje stajalište o postojanju i važnosti činjenica i navedenih okolnosti kao i o dokumentima koje je Komisija priložila u prilog svojoj tvrdnji o postojanju povrede. Ta su prava sadržana u članku 41. stavku 2. točkama (a) i (b) Povelje Europske unije o temeljnim pravima (presuda od 25. listopada 2011., Solvay/Komisija, C-110/10 P, EU:C:2011:687, t. 48. i navedena sudska praksa).

44

Tako članak 27. stavak 1. Uredbe br. 1/2003 propisuje da prije donošenja odluke o utvrđivanju povrede pravila tržišnog natjecanja i izricanja novčane kazne Komisija osobama protiv kojih vodi postupak pruža priliku da budu saslušane u vezi s preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku na kojima ona temelji svoju odluku kao i to da Komisija svoje odluke temelji samo na činjenicama o kojima je strankama omogućeno da se izjasne.

45

Iz toga proizlazi, kao što je to naveo nezavisni odvjetnik u točki 57. svojeg mišljenja, da je cilj obavijesti o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku omogućiti svakoj pravnoj osobi na koju se odnosi upravni postupak u području tržišnog natjecanja da ostvaruje prava obrane.

46

Nasuprot tomu, kada Komisija nema namjeru utvrđivanja povrede u pogledu određenog društva, tada prava obrane ne nalažu slanje obavijesti o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku tom društvu. Naime, slanjem određenom društvu obavijesti o preliminarno utvrđenim činjenicama u postupku nastoji se osigurati poštovanje prava obrane tog društva, a ne treće osobe, čak i kad bi se taj upravni postupak mogao odnositi na tu treću osobu.

47

Doista, Komisija je u ovom slučaju odlučila voditi postupak samo protiv žalitelja, društava majki grupe LPD, a ne protiv grupe LPD, koja je bila njihovo zajedničko društvo kći.

48

Sudska praksa na koju se pozivaju žalitelji ne može dovesti do drukčijeg zaključka.

49

S jedne strane, uopće nije moguće uspoređivati okolnosti ovog slučaja s onima u predmetu u kojem je donesena presuda od 25. listopada 2011., Solvay/Komisija (C-109/10 P, EU:C:2011:686).

50

Kao što je to naveo nezavisni odvjetnik u točki 66. svojeg mišljenja, ta se sudska praksa odnosi na pristup oslobađajućim dokazima u Komisijinu spisu. Međutim, u ovim predmetima žalitelji nisu osporavali da su imali pristup cjelokupnom Komisijinu spisu, uključujući dokaze koje je ona prikupila od grupe LPD slijedom zahtjeva za pružanje informacija i pretraga u njezinim prostorijama.

51

S druge strane, utvrđenja Suda u točki 39. presude od 22. siječnja 2013., Komisija/Tomkins (C-286/11 P, EU:C:2013:29) ne mogu dovesti do drukčijeg zaključka. Ta se presuda odnosi na slučaj u kojem je Komisija istodobno vodila postupak i protiv društva majke i protiv društva kćeri zbog povrede pravila o tržišnom natjecanju i u kojem su oba dotična društva osporavala Komisijinu odluku.

52

Prethodna razmatranja dostatna su i za odgovor na argument društva Philips, koji je sažet u točki 33. ove presude, a koji se temelji na presudi od 17. rujna 2015., Total/Komisija (C-597/13 P, EU:C:2015:613) jer se i ta presuda odnosi na slučaj u kojem se postupak vodio protiv društva majke i društva kćeri zbog njihova sudjelovanja u povredi pravila o tržišnom natjecanju.

53

U tim okolnostima valja utvrditi da su bespredmetni dodatni argumenti žaliteljâ koji se odnose, s jedne strane, na osporavanje osnovanosti obrazloženja kojima je Opći sud u pobijanim presudama opravdavao to odbijanje i, s druge strane, na dokazivanje navodne nedostatnosti tih obrazloženja jer ti argumenti, kao što je to u biti naveo nezavisni odvjetnik u točki 70. svojeg mišljenja, čak i pod pretpostavkom da su osnovani, ne mogu dovesti do ukidanja pobijanih presuda.

54

Stoga valja odbiti prvi žalbeni razlog društva LGE i drugi žalbeni razlog društva Philips.

55

Svojim drugim žalbenim razlogom društvo LGE i svojim prvim žalbenim razlogom društvo Philips tvrde da je Opći sud na temelju pogreške koja se tiče prava smatrao da se izravne prodaje unutar EGP-a putem prerađenih proizvoda, koje su neovisno provodila društva LGE i Philips, mogu pripisati grupi LPD, obrazlažući navedeno jedino time što je ta grupa pripadala istoj gospodarskoj cjelini kao i njezina društva majke.

56

Žalitelji prigovaraju Općem sudu da je zanemario utvrđenja iz presude od 26. rujna 2013., EI du Pont de Nemours/Komisija (C-172/12 P, neobjavljena, EU:C:2013:601, t. 47.). Žalitelji iz te sudske prakse izvode stajalište da je jedini cilj zaključka prema kojem zajednički pothvat i dioničari koji ga kontroliraju čine jedinstven pothvat taj da se navedenim dioničarima pripiše solidarna odgovornost za protupravno ponašanje zajedničkog pothvata. Posljedično, oni tvrde da se u područjima koja se ne odnose na utvrđivanje odgovornosti društava majki prema svakom od društava LGE i Philips te prema grupi LPD trebalo postupati kao prema zasebnom poduzetniku. Uostalom, takav bi pristup bio u skladu s presudom od 9. srpnja 2015., InnoLux/Komisija (C-231/14 P, EU:C:2015:451, t. 56. i 57.). Analiza na temelju te sudske prakse trebala je Opći sud dovesti do zaključka da društva LGE i Philips te grupa LPD ne sačinjavaju vertikalno integriranog poduzetnika pa se stoga ne može smatrati da su njihove međusobne prodaje provedene unutar iste grupe.

57

U tom pogledu društvo Philips naglašava da se grupa LPD, kao zajednički pothvat koji trajno obavlja funkcije samostalne gospodarske cjeline, treba smatrati samostalnom gospodarskom cjelinom na tržištu i, posljedično, poduzetnikom koji se razlikuje od svojih društava majki. Ako bi se takav zajednički pothvat smatrao dijelom istog pothvata kao i njegova dva društva majke, članak 101. UFEU-a ne bi bio primjenjiv na sporazume između tog zajedničkog pothvata i njegovih društava majki, što bi bilo protivno Uredbi (EZ) br. 139/2004 od 20. siječnja 2004. o kontroli koncentracija između poduzetnika (Uredba EZ o koncentracijama) (SL 2004., L 24, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 8., svezak 5., str. 73.) kao i Obavijesti Komisije o ograničenjima koja su potrebna za provedbu koncentracija i izravno se na nju odnose (SL 2005., C 56, str. 24.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 8., svezak 5., str. 134.).

58

Iz prethodno navedenog društvo Philips zaključuje da je Opći sud počinio pogrešku koja se tiče prava kada je prodaje CRT-ova koji su predmet kartela, a koje je grupa LPD izvršila prema društvu Philips odnosno prema društvu LGE, kvalificirao „prodajama unutar grupe”. Doista, kad je riječ o prodajama CRT-ova unutar EGP-a putem prerađenih proizvoda, Komisija je za utvrđivanje iznosa novčane kazne uzela u obzir samo prve prodaje unutar EGP-a putem prerađenih proizvoda koji odgovaraju CRT-ovima koji su unutar iste grupe ugrađivani u gotov proizvod.

59

Što se tiče društva LGE, ono prigovara Općem sudu da nije uzeo u obzir činjenicu da izravne prodaje unutar EGP-a putem prerađenih proizvoda nisu bile prodaje CRT-ova koji su predmet kartela nego prodaje prerađenih proizvoda, odnosno prodaje televizora i računalnih ekrana. Tako je, prema mišljenju društva LGE, Opći sud u točki 167. prve pobijane presude pogrešno uputio na „CRT-ove koje je grupa LPD prodala svakom od svojih društava majki”. Društvo LGE tvrdi da su izravne prodaje unutar EGP-a putem prerađenih proizvoda nizvodne prodaje prerađenih proizvoda koje su provela društva LGE i Philips te se ne mogu pripisati grupi LPD. Društvo LGE smatra da se, iako ga se može smatrati odgovornim za povredu koju je počinila grupa LPD, prema toj grupi mora postupati kao prema zasebnom poduzetniku.

60

Svojim trećim žalbenim razlogom društvo LGE tvrdi da je Opći sud počinio pogrešku koja se tiče prava te da je povrijedio načelo individualizacije kazni i sankcija kada je u točki 171. prve pobijane presude potvrdio Komisijinu odluku kojom su društvu LGE solidarno stavljene na teret izravne prodaje unutar EGP-a putem prerađenih proizvoda koje je provela grupa LPD iako su te prodaje provedene posredstvom društva Philips. U vezi s tim društvo LGE tvrdi da, čak i da se prizna da su prodaje između grupe LPD i društva Philips bile prodaje unutar grupe, one imaju to svojstvo samo između grupe LPD i društva Philips. Čak i pod pretpostavkom da postoji vertikalna integracija između grupe LPD i društva Philips, društvo LGE nije dio tog vertikalno integriranog poduzetnika. Posljedično, društvo LGE smatra da je Opći sud trebao poništiti spornu odluku barem u dijelu u kojem je njome utvrđena njegova odgovornost za novčanu kaznu, s obzirom na to da je ona utvrđena na temelju izravnih prodaja unutar EGP-a putem prerađenih proizvoda grupe LPD koje su ostvarene posredstvom društva Philips.

61

U tom pogledu društvo LGE ponavlja argumentaciju koju je izložilo u potporu svojem drugom žalbenom razlogu i dodaje da smatra da je Opći sud povrijedio načelo individualizacije kazni i sankcija, koje je Sud priznao u svojoj presudi od 10. travnja 2014., Komisija i dr./Siemens Österreich i dr. (C-231/11 P do C-233/11 P, EU:C:2014:256, t. 91.). Naime, izravne prodaje unutar EGP-a putem prerađenih proizvoda uzete su u obzir kako bi se odrazila sveukupna težina povrede. Međutim, društvo LGE nije bilo odgovorno za težinu koja se odražava u prodajama koje je provelo društvo Philips. Na taj je način društvu LGE izrečena novčana kazna koja ne odražava pravilno težinu povrede koja mu je stavljena na teret. U vezi s time društvo LGE navodi brojčane podatke o obujmu izravnih prodaja unutar EGP-a putem prerađenih proizvoda koje je provela grupa LPD posredstvom društva LGE odnosno društva Philips, kako bi dokazalo da je obujam prodaja ostvarenih posredstvom društva Philips bio 26 puta veći.

62

Komisija odgovara da se drugi i treći žalbeni razlog društva LGE i prvi žalbeni razlog društva Philips temelje na pogrešnoj premisi da je postojanje gospodarske cjeline između grupe LPD i tih društava majki relevantno samo radi pripisivanja navedenim društvima majkama odgovornosti za povredu koju je počinila grupa LPD. Međutim, tom argumentacijom žalitelji pokušavaju dovesti u pitanje činjenično utvrđenje Općeg suda a da pritom ne ističu nijedno iskrivljavanje dokaza. Posljedično, Komisija smatra da su ti žalbeni razlozi nedopušteni.

63

U svakom slučaju Komisija smatra da navedene žalbene razloge treba odbiti kao neosnovane jer se temelje na pogrešnom tumačenju točke 47. presude od 26. rujna 2013., EI du Pont de Nemours/Komisija (C-172/12 P, neobjavljena, EU:C:2013:601). Osim toga, metoda utvrđivanja novčane kazne primijenjena u spornoj odluci u skladu je s uputama iz sudske prakse u tom području.

64

Što se tiče trećeg žalbenog razloga društva LGE, Komisija navodi da pripisivanje odgovornosti društvu majci za povredu koju je počinilo društvo kći ne krši načelo individualizacije kazni i sankcija ako su društvo majka i društvo kći dio iste gospodarske cjeline i čine jedinstven pothvat. Ocjena težine povrede na temelju vrijednosti prodaja ostvarenih u izravnoj ili neizravnoj vezi s povredom uzima u obzir sveukupnu prodaju dotičnog poduzetnika, koji je u ovom slučaju sastavljen od društava majki, odnosno društava LGE i Philips, i društva kćeri, odnosno grupe LPD.

65

Drugi i treći žalbeni razlog društva LGE i prvi žalbeni razlog društva Philips treba ispitati zajedno jer se u biti tiču iste problematike koja se u svrhe utvrđivanja iznosa novčane kazne odnosi na pitanje uzimanja u obzir izravnih prodaja unutar EGP-a putem prerađenih proizvoda koje je provela grupa LPD.

66

U tom pogledu ponajprije valja navesti da žalitelji tim žalbenim razlozima, kao što su to naveli u svojim replikama, Općem sudu u biti prigovaraju da je počinio pogreške koje se tiču prava prilikom analize zakonitosti uzimanja u obzir gore navedenih prodaja u svrhe utvrđivanja iznosa novčane kazne. Dakle, navedenim žalbenim razlozima ne nastoji se dovesti u pitanje osnovanost činjeničnih utvrđenja Općeg suda i stoga su dopušteni.

67

Nadalje, iz ustaljene sudske prakse Suda proizlazi da, iako se člankom 23. stavkom 2. Uredbe br. 1/2003 Komisiji dodjeljuje margina prosudbe u vezi s utvrđenjem iznosa novčane kazne, njime se ta margina ipak ograničava tako da se uspostavljaju objektivni kriteriji kojih se Komisija mora držati. Prema tome, s jedne strane, iznos novčane kazne koja se može nametnuti poduzetniku podložan je brojčano odredivoj i apsolutnoj gornjoj granici, tako da je najveći iznos novčane kazne koji se može izreći određenom poduzetniku unaprijed odrediv. S druge strane, izvršavanje te diskrecijske ovlasti ograničeno je također pravilima postupanja koja si je sama Komisija nametnula, osobito u Smjernicama o metodi za utvrđivanje novčanih kazni (presuda od 9. srpnja 2015., InnoLux/Komisija, C-231/14 P, EU:C:2015:451, t. 48. i navedena sudska praksa).

68

Komisija je u spornoj odluci primijenila Smjernice o metodi za utvrđivanje novčanih kazni. U skladu s točkom 13. navedenih smjernica, „[u] određivanju osnovnog iznosa kazne koju će nametnuti, Komisija će upotrijebiti vrijednost prihoda od prodaje robe ili usluga tog poduzetnika na koju se povreda izravno ili neizravno […] odnosi u odgovarajućem zemljopisnom području unutar Europskoga gospodarskog prostora”. Iste te smjernice u točki 6. određuju da se „[k]ombinacija vrijednosti prihoda od prodaje na koju se odnosi povreda te [njezino] trajanje smatra […] primjerenom formulom koja odražava ekonomsku važnost povrede kao i relativnu težinu svakog poduzetnika u povredi”.

69

Iako je točno da se pojam „vrijednost prihoda od prodaje”, naveden u točki 13. Smjernica o metodi za utvrđivanje novčanih kazni, ne može proširiti tako da uključuje prodaju dotičnog poduzetnika koja nije obuhvaćena područjem primjene zabranjenog sporazuma koji mu se stavlja na teret, bilo bi protivno cilju kojem teži članak 23. stavak 2. Uredbe br. 1/2003 kada bi vertikalno integrirani sudionici zabranjenog sporazuma mogli postići to da se, samo zato što su proizvode obuhvaćene povredom ugradili u gotove proizvode izvan EGP-a, iz utvrđivanja novčane kazne isključi onaj dio vrijednosti prihoda koje su ostvarili prodajom gotovih proizvoda unutar EGP-a koji bi mogao odgovarati vrijednosti proizvoda obuhvaćenih povredom (presuda od 9. srpnja 2015., InnoLux/Komisija, C-231/14 P, EU:C:2015:451, t. 55. i navedena sudska praksa).

70

Naime, vertikalno integrirani poduzetnici mogu imati koristi od horizontalnog sporazuma o utvrđivanju cijena sklopljenog protivno članku 101. UFEU-a ne samo prilikom prodaje neovisnim trećim stranama na tržištu proizvoda obuhvaćenog povredom nego i na nizvodnom tržištu prerađenih proizvoda koji su sastavljeni, među ostalim, od proizvoda obuhvaćenih povredom, i to na dvjema osnovama. Ili ti poduzetnici prenose povećanja u cijeni faktora proizvodnje koja su posljedica povrede na prerađene proizvode, ili ih ne prenose, što im posljedično daje prednost pred njihovim konkurentima u pogledu troškova, koji te iste faktore proizvodnje nabavljaju na tržištu proizvoda obuhvaćenih povredom (presuda od 9. srpnja 2015., InnoLux/Komisija, C-231/14 P, EU:C:2015:451, t. 56. i navedena sudska praksa).

71

U pobijanim presudama Opći je sud podržao Komisijin zaključak prema kojem su žalitelji zajednički izvršavali odlučujući utjecaj na ponašanje grupe LPD. Doista, iz tog zaključka proizlazi, a što žalitelji nisu osporavali u svojim žalbama, da su oni i njihovo zajedničko društvo kći tijekom gore navedenog razdoblja bili dio istog pothvata i stoga su činili gospodarsku cjelinu.

72

Budući da je grupa LPD djelovala na tržištu proizvoda na koje se odnosila povreda, a društva LGE i Philips na tržištu prerađenih proizvoda u čiji su sastav ugrađivani ti proizvodi, valja utvrditi da su grupa LPD i njezina društva majke doista sačinjavali vertikalno integriranog poduzetnika u smislu presude od 9. srpnja 2015., InnoLux/Komisija (C-231/14 P, EU:C:2015:451, t. 56. i 57.), a suprotno onomu što navodi društvo Philips.

73

U tim okolnostima Opći sud mogao je u točki 170. prve pobijane presude i točki 164. druge pobijane presude smatrati a da pritom ne počini pogrešku koja se tiče prava da je Komisija imala pravo pri utvrđivanju osnovnog iznosa novčane kazne izrečene žaliteljima obuhvatiti izravne prodaje unutar EGP-a putem prerađenih proizvoda koje je ostvarila gospodarska cjelina koju čine grupa LPD i njezina društva majke.

74

Taj se zaključak ne može dovesti u pitanje argumentacijom žalitelja koja se temelji na presudi od 26. rujna 2013., EI du Pont de Nemours/Komisija (C-172/12 P, neobjavljena, EU:C:2013:601, t. 47.), prema kojoj se, u slučaju kada svako od dvaju društava majki ima 50‑postotno vlasništvo u zajedničkom pothvatu koji je počinio povredu pravnih pravila tržišnog natjecanja, ta tri subjekta mogu smatrati dijelom iste gospodarske cjeline, koja na taj način čini jedinstven pothvat, samo radi utvrđivanja odgovornosti za sudjelovanje u povredi tog prava i samo u mjeri u kojoj je Komisija na temelju sveukupnih činjeničnih elemenata dokazala stvarno izvršavanje odlučujućeg utjecaja dvaju društava majki na zajednički pothvat.

75

Valja utvrditi da žalitelji pogrešno i izvan konteksta tumače točku 47. presude od 26. rujna 2013., EI du Pont de Nemours/Komisija (C-172/12 P, neobjavljena, EU:C:2013:601), u kojoj je Sud naveo da Komisija može zaključiti o postojanju jedinstvene i istovjetne cjeline na temelju činjenice da dva društva majke stvarno izvršavaju odlučujući utjecaj na zajednički pothvat jedino kako bi utvrdila odgovornost za sudjelovanje u povredi prava tržišnog natjecanja.

76

Naime, Sud je to ustvrdio kako bi odgovorio na argument sažet u točki 36. te presude, a koji se razlikuje od argumenta o kojem je riječ u ovom slučaju, kojim se tvrdilo da okolnost da dva međusobno neovisna društva oba izvršavaju odlučujući utjecaj na zajednički pothvat ne znači da oni čine jedinstven pothvat u smislu prava tržišnog natjecanja. Stavljenom u taj kontekst, očito je da se navedenom tvrdnjom Suda samo željelo naglasiti da je utvrđenje da postoji zajednički pothvat, što Komisija u tom smislu može biti dužna utvrđivati, valjano samo u pogledu prava tržišnog natjecanja i tržišta na koje se odnosi povreda.

77

Također se ne može prihvatiti argument društva LGE prema kojem se izravne prodaje unutar EGP-a putem prerađenih proizvoda nisu trebale uzeti u obzir jer nije bila riječ o prodaji CRT-ova koji su predmet kartela, nego o prodaji televizora i računalnih ekrana. Naime, budući da su grupa LPD i njezina društva majke, odnosno LGE i Philips, bili gospodarska cjelina i treba ih se, dakle, smatrati dijelom istog pothvata na tržištima na koja se odnosi povreda, iznos novčane kazne treba se, u skladu s točkom 13. Smjernica o metodi za utvrđivanje novčanih kazni, računati na temelju vrijednosti prihoda od prodaje proizvoda koji su predmet kartela koje je ostvario navedeni pothvat na navedenim tržištima. Doista, kao što je to Opći sud utvrdio u točki 135. prve pobijane presude i u točki 148. druge pobijane presude, u predmetne televizore i računalne ekrane ugrađivani su CRT-ovi koje je grupa LPD dobavljala svojim dvama društvima majkama. Usto, iz točke 137. prve pobijane presude i iz točke 157. druge pobijane presude proizlazi da su te prodaje bile uzete u obzir samo u visini jednog dijela svoje vrijednosti koja je mogla odgovarati vrijednosti CRT-ova koji su predmet kartela i koji su ugrađeni u televizore i računalne ekrane.

78

Također valja odbiti argument društva Philips koji je sažet u točki 57. ove presude, a prema kojem bi stajalište da je zajednički pothvat dio istog pothvata kao i njegova društva majke dovelo do neprimjenjivosti članka 101. UFEU-a na sporazume između zajedničkog pothvata i njegovih društava majki, što bi bilo protivno Uredbi br. 139/2004. U tom pogledu valja podsjetiti da iz članka 2. stavka 4. te uredbe proizlazi da, ako stvaranje zajedničkog pothvata, koji predstavlja koncentraciju u skladu s člankom 3. te uredbe, ima za svrhu ili posljedicu usklađivanje konkurentskog ponašanja poduzetnika koji ostaju samostalni, takva se koordinacija ocjenjuje prema kriterijima iz članka 101. stavaka 1. i 3. UFEU-a, kako bi se utvrdilo je li ta operacija sukladna s unutarnjim tržištem.

79

Međutim, činjenica da se zajednički pothvat i njegova društva majke smatraju dijelom istog pothvata u svrhe utvrđenja povrede na određenom tržištu ne onemogućava samostalnost dvaju društava majki na drugim tržištima u smislu članka 2. stavka 4. Uredbe br. 139/2004.

80

Iz prethodnih razmatranja proizlazi da se ne može prihvatiti ni treći žalbeni razlog društva LGE, koji se temelji na pogrešci koja se tiče prava što ju je Opći sud navodno počinio kada je potvrdio Komisijino uzimanje u obzir vrijednosti izravnih prodaja unutar EGP-a putem prerađenih proizvoda koje je ostvarilo društvo Philips u svrhe utvrđivanja iznosa novčane kazne izrečene društvu LGE.

81

Stoga valja odbiti drugi i treći žalbeni razlog društva LGE i prvi žalbeni razlog društva Philips.

82

Svojim četvrtim žalbenim razlogom društvo LGE i svojim trećim žalbenim razlogom društvo Philips u biti prigovaraju da je Opći sud proveo nepotpunu i nedovoljno obrazloženu analizu te da je odbio šesti tužbeni razlog društva LGE i prva tri dijela osmog tužbenog razloga društva Philips, čime je, protivno tvrdnjama tih dvaju žalitelja, presudio da Komisija prodaje ostvarene između društava SEC i Samsung nije bila dužna smatrati prodajama unutar grupe i uključiti njihov iznos u utvrđivanje iznosa novčane kazne izrečene društvu Samsung na temelju izravnih prodaja unutar EGP-a putem prerađenih proizvoda koje su ostvarene posredstvom društva SEC.

83

Osobito, društva LGE i Philips prigovaraju Općem sudu da je radi odbacivanja mogućnosti da su društva SEC i Samsung mogla činiti jedinstven pothvat on samo ispitao je li društvo SEC moglo izvršavati odlučujući utjecaj na društvo Samsung, pri čemu nije istražio može li se o postojanju takvog jedinstvenog pothvata zaključiti iz činjenice da su ta dva društva bila pod krajnjom kontrolom istih fizičkih osoba, što je proizlazilo iz dokaza podnesenih pred Općim sudom. U tom pogledu oni naglašavaju da ne traže da Sud provede novu ocjenu navedenih dokaza, nego da prigovaraju Općem sudu što ih nije u potpunosti razmotrio i što ih je nedovoljno obrazložio.

84

Počinivši tu pogrešku, Komisija je na izrečene novčane kazne, s jedne strane, žaliteljima i, s druge strane, društvu Samsung, primijenila dvije različite metodologije, uzimajući u obzir izravne prodaje unutar EGP-a putem prerađenih proizvoda u prvom slučaju, ali ne i u drugom. Međutim, Opći sud propustio je sankcionirati to diskriminatorno postupanje te je na taj način počinio pogrešku koja se tiče prava te je povrijedio načelo jednakog postupanja.

85

Društvo Philips dodaje da, suprotno onomu što je navedeno u točki 233. druge pobijane presude, u ovom slučaju nije primjenjiva sudska praksa prema kojoj poduzetnik koji je svojim ponašanjem povrijedio članak 101. UFEU-a ne može u potpunosti izbjeći kažnjavanje uz obrazloženje da drugom gospodarskom subjektu nije izrečena novčana kazna, pri čemu sud Unije ne postupa povodom situacije tog potonjeg subjekta, s obzirom na to da društvo Samsung nije izbjeglo svaku sankciju, nego je u odnosu na njega samo povoljnije postupano.

86

Komisija kao glavno navodi da su četvrti žalbeni razlog društva LGE i treći žalbeni razlog društva Philips nedopušteni i bespredmetni jer se, s jedne strane, njima od Suda traži nova ocjena dokaza i, s druge strane, temelje se na navodnoj nezakonitosti počinjenoj u korist drugoga od koje žalitelji u svakom slučaju ne mogu imati koristi.

87

Podredno, Komisija pojašnjava da je u spornoj odluci prodajama unutar grupe smatrala samo prodaje između subjekata koji su međusobno izvršavali odlučujući utjecaj. Međutim, budući da se žalitelji ne pozivaju na odlučujući utjecaj društva Samsung na društvo SEC ili obratno, oni joj ne mogu prigovoriti povredu načela jednakog postupanja. Komisija dodaje da ona može odlučiti o pripisivanju odgovornosti jednog ili više društava kćeri njihovu društvu majci, a ni Uredba br. 1/2003 ni sudska praksa ne određuju koja je to pravna ili fizička osoba unutar pothvata koju se mora smatrati odgovornom za povredu i sankcionirati je izricanjem novčane kazne.

88

Uvodno valja navesti da, s obzirom na to da svojim četvrtim žalbenim razlogom društvo LGE i svojim trećim žalbenim razlogom društvo Philips prigovaraju Općem sudu da je počinio pogrešku koja se tiče prava, da je povrijedio načelo jednakog postupanja i da je propustio donijeti odluku, ti se razlozi, suprotno Komisijinim tvrdnjama, ne mogu odmah odbaciti kao nedopušteni.

89

Nadalje, valja utvrditi da se navedeni žalbeni razlozi temelje na premisi prema kojoj bi Opći sud, da su žalitelji uspjeli pred njime dokazati da su društva Samsung i SEC bila dio iste gospodarske cjeline i da je Komisija nezakonito postupala, bio dužan smanjiti iznose novčanih kazni koje su im izrečene zbog njihova sudjelovanja u spornim povredama kako bi umanjio nejednako postupanje koje je proizlazilo iz Komisijina propusta da prilikom utvrđivanja iznosa novčane kazne izrečene društvu Samsung zbog njegova sudjelovanja u istim povredama kao što su one koje se stavljaju na teret društvima LGE i Philips uzme u obzir izravne prodaje unutar EGP-a putem prerađenih proizvoda koje je društvo Samsung ostvarilo posredstvom društva SEC.

90

Međutim, valja utvrditi da je ta premisa pogrešna.

91

Naime, načelo jednakog postupanja, koje ističu žalitelji, mora se pomiriti s poštovanjem zakonitosti, prema kojem se nitko ne može u svoju korist pozivati na nezakonitost počinjenu u korist drugoga (presuda od 16. lipnja 2016., Evonik Degussa i AlzChem/Komisija, C-155/14 P, EU:C:2016:446, t. 58.).

92

Stoga, budući da se žalitelji u svoju korist pozivaju na navodne nezakonitosti koje je Komisija počinila u određivanju iznosa novčane kazne izrečene društvu Samsung, oni se u svakom slučaju nisu mogli pozivati na načelo jednakog postupanja kako bi pred Općim sudom osporili iznos novčanih kazni koje im je Komisija stavila na teret.

93

Doista, prema ustaljenoj sudskoj praksi Suda, kada je riječ o određivanju iznosa novčane kazne, ne smije doći do diskriminacije između poduzetnika koji su sudjelovali u istoj povredi članka 101. UFEU-a primjenom različitih metoda izračuna (presuda od 12. studenoga 2014., Guardian Industries i Guardian Europe/Komisija, C-580/12 P, EU:C:2014:2363, t. 62. i navedena sudska praksa).

94

Međutim, u ovom slučaju, kao što to proizlazi iz točaka 135. i 159. prve pobijane presude i točaka 148. i 187. druge pobijane presude, Komisija je na sve poduzetnike primijenila istu metodologiju, uzimajući u obzir za svakoga od njih „prvu stvarnu prodaju” i razlikujući na temelju tog istog kriterija tri kategorije – odnosno „izravne prodaje unutar EGP-a”, što odgovara CRT-ovima koje su adresati sporne odluke izravno prodavali klijentima unutar EGP-a, izravne prodaje unutar EGP-a putem prerađenih proizvoda i „neizravne prodaje”, što odgovara CRT-ovima koje su adresati sporne odluke prodavali klijentima izvan EGP-a, a koji su ugrađivali CRT-ove u krajnje proizvode, televizore ili računalne ekrane i zatim ih prodavali unutar EGP-a. Za utvrđivanje iznosa novčane kazne uzete su u obzir samo izravne prodaje unutar EGP-a i izravne prodaje unutar EGP-a putem prerađenih proizvoda. U tim okolnostima činjenica da je kategorija izravnih prodaja unutar EGP-a putem prerađenih proizvoda primijenjena samo u pogledu određenih sudionika u zabranjenom sporazumu, odnosno onih za koje je Komisija uspjela utvrditi da su pripadali vertikalno integriranom poduzetniku, nije diskriminacija, s obzirom na to da je Komisija ocijenila primjenjivost te kategorije na svakog od sudionika na temelju istih objektivnih kriterija.

95

Stoga se ovi predmeti razlikuju od predmeta u kojem je donesena presuda od 12. studenoga 2014., Guardian Industries i Guardian Europe/Komisija (C-580/12 P, EU:C:2014:2363). Naime, Sud je tom presudom smanjio iznos novčane kazne izrečene sudioniku povrede uzimajući u obzir činjenicu da je Komisija, pogrešnom primjenom metode koju je odabrala za određivanje iznosa novčane kazne, izrekla drugom sudioniku istog zabranjenog sporazuma novčanu kaznu kojom je umanjena njegova relativna težina u povredi (presuda od 12. studenoga 2014., Guardian Industries i Guardian Europe/Komisija, C-580/12 P, EU:C:2014:2363, t. 70. do 80.).

96

Nasuprot tomu, žalitelji svojim tužbenim razlozima pred Općim sudom nisu Komisiji prigovarali to da je ona na njih primijenila različit pravni kriterij za utvrđivanje iznosa novčane kazne, nego to što je pogrešno smatrala da je na tržištima na koja se odnosila sporna povreda društvo Samsung sa svojim društvima kćerima bilo samostalan pothvat i što nije utvrdila širu gospodarsku cjelinu koja bi obuhvaćala ne samo društvo Samsung i njegova društva kćeri nego i društvo SEC i koje bi bilo gospodarska cjelina koja je sudjelovala u spornoj povredi.

97

Iz prethodnih razmatranja proizlazi da se Općem sudu ne može prigovoriti ni pogreška koja se tiče prava ni povreda načela jednakog postupanja u odnosu na to što nije smanjio iznos novčanih kazni izrečenih žaliteljima kako bi nadoknadio navodno povoljnije postupanje prema društvu Samsung.

98

Što se tiče argumenta društva Philips prema kojem je Opći sud u biti propustio razmotriti dio navoda koje je ono istaknulo pred njim – odnosno navode kojima je to društvo tvrdilo da je Komisija, ne uzimajući u obzir prodaje unutar grupe koje je ostvarilo društvo Samsung radi utvrđivanja iznosa novčane kazne, povrijedila načelo jednakog postupanja pa je radi ponovne uspostave jednakog postupanja Opći sud morao i u pogledu društva Philips isključiti izravne prodaje unutar EGP-a putem prerađenih proizvoda – taj je argument bespredmetan jer iz prethodnih razmatranja proizlazi da su se ti navodi temeljili na pogrešnoj premisi i stoga ih je u svakom slučaju valjalo odbiti.

99

Stoga valja odbiti četvrti žalbeni razlog društva LGE i treći žalbeni razlog društva Philips i, posljedično, žalbu u cijelosti.

100

Na temelju članka 184. stavka 2. svojeg Poslovnika, kad žalba nije osnovana, Sud odlučuje o troškovima. U skladu s člankom 138. stavkom 1. tog Poslovnika, koji se na temelju njegova članka 184. stavka 1. primjenjuje na žalbeni postupak, stranka koja ne uspije u postupku dužna je, na zahtjev protivne stranke, snositi troškove.

101

S obzirom na to da je Komisija zahtijevala da se žaliteljima naloži snošenje troškova te da potonji nisu uspjeli u postupku, valja im naložiti snošenje troškova.

Slijedom navedenoga, Sud (osmo vijeće) proglašava i presuđuje: