—

za Lietuvos Respublikos transporto priemonių draudikų biuras, A. Križinauskas, u svojstvu agenta,

—

za litavsku vladu, D. Kriaučiūnas, R. Dzikovič i G. Taluntytė, u svojstvu agenata,

—

za češku vladu, J. Vláčil i M. Smolek, u svojstvu agenata,

—

za talijansku vladu, G. Palmieri, u svojstvu agenta, uz asistenciju F. Varrone, avvocato dello Stato,

—

za Europsku komisiju, K.-P. Wojcik i A. Steiblytė, u svojstvu agenata,

1

Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na tumačenje:

2

Zahtjev je upućen u okviru spora između Lietuvos Respublikos transporto priemonių draudikų biuras (Ured za osiguranje motornih vozila Republike Litve, u daljnjem tekstu: Ured B) i Gintarasa Dockevičiusa i Jurgite Dockevičienė, litavskih državljana, o tužbi za naknadu štete kojom Ured B zahtijeva da se tuženicima u glavnom postupku, koji nisu ispunili svoju obvezu osiguranja od građanskopravne odgovornosti u pogledu motornih vozila kada su bili uključeni u nezgodu koja se dogodila u Njemačkoj, naloži da mu nadoknade iznose isplaćene njemačkom nacionalnom uredu za osiguranje (u daljnjem tekstu: Ured A) na ime naknade iznosa koje je taj ured isplatio drugoj stranci uključenoj u navedenu nezgodu na ime naknade štete.

3

U skladu s člankom 2. Direktive Vijeća 72/166/EEZ od 24. travnja 1972. o usklađivanju zakona država članica u odnosu na osiguranje od građanskopravne odgovornosti u pogledu upotrebe motornih vozila i izvršenje obveze osiguranja od takve odgovornosti (SL 1972., L 103, str. 1., i ispravak SL 1973., L 75., str. 30.), kako je izmijenjena Direktivom 2005/14/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 11. svibnja 2005. (SL 2005., L 149, str. 14., u daljnjem tekstu: Direktiva 72/166):

„1.   Države članice suzdržavaju se od provjere osiguranja od građanskopravne odgovornosti u pogledu vozila koja se uobičajeno nalaze na području druge države članice i u pogledu vozila koja se uobičajeno nalaze na području treće zemlje i koja na njihovo područje dolaze s područja neke druge države članice. One međutim mogu provoditi nesustavne provjere osiguranja pod uvjetom da te provjere nisu diskriminirajuće i da se vrše u sklopu nadzora koji nije usmjeren isključivo na provjeru osiguranja.

2.   U pogledu vozila koja se uobičajeno nalaze na području države članice, odredbe ove Direktive, uz iznimku članaka 3. i 4., primjenjuju se:

4

Članak 1. stavci 4. i 7. Druge direktive Vijeća 84/5/EEZ od 30. prosinca 1983. o usklađivanju zakona država članica na području osiguranja odgovornosti motornih vozila (SL 1984., L 8, str. 17.), kako je izmijenjena Direktivom 2005/14 (u daljnjem tekstu: Direktiva 84/5), određuje:

Prvi podstavak ne dovodi u pitanje pravo država članica da naknadu štete od strane tog tijela smatraju supsidijarnom ili ravnopravnom, kao ni pravo da reguliraju zahtjeve između tog tijela i osobe ili osoba odgovornih za nezgodu i drugih osiguravatelja ili ustanova za socijalno osiguranje koji su dužni nadoknaditi štetu žrtvi u pogledu iste nezgode. Međutim, države članice ne smiju dopustiti tijelu da isplatu naknade štete učini ovisnom o tome da žrtva na bilo koji način mora dokazati da odgovorna osoba u nije u mogućnosti ili odbija isplatiti naknadu štete.

[…]

5

Članak 1. stavak 1. prvi podstavak Direktive 2000/26/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 16. svibnja 2000. o usklađivanju zakona država članica koji se odnose na osiguranje od građanskopravne odgovornosti u pogledu upotrebe motornih vozila te o izmjeni direktiva Vijeća 73/239/EEZ i 88/357/EEZ (SL 2000., L 181, str. 65.) glasi:

„Cilj je ove direktive utvrđivanje posebnih odredaba koje se primjenjuju na oštećene osobe koje imaju pravo na naknadu štete za štete ili ozljede koje su posljedica nezgoda u državi članici koja nije država članica boravišta oštećene osobe prouzročenih upotrebom vozila koja su osigurana i koja se uobičajeno nalaze u državi članici.” [neslužbeni prijevod]

6

Članak 6. stavci 1. i 2. te direktive glase kako slijedi:

„1.   Svaka država članica osniva ili odobrava tijelo za naknadu štete, koje je odgovorno za naknadu štete oštećenim osobama u slučajevima iz članka 1.

Te oštećene osobe mogu podnijeti svoj odštetni zahtjev tijelu za naknadu štete u državi članici njihova boravišta:

Oštećene osobe ne mogu međutim podnijeti odštetni zahtjev tijelu za naknadu štete ako su poduzele pravne korake izravno protiv društva za osiguranje.

Tijelo za naknadu štete pokreće postupak u roku od dva mjeseca od dana kada mu oštećena osoba podnese odštetni zahtjev, ali prekida taj postupak ako društvo za osiguranje ili njegov predstavnik za likvidaciju štete naknadno daju utemeljen odgovor na odštetni zahtjev.

Tijelo za naknadu štete odmah obavješćuje:

da je od oštećene osobe primilo odštetni zahtjev i da će odgovoriti na taj zahtjev u roku od dva mjeseca od njegova podnošenja.

Ova odredba ne dovodi u pitanje pravo država članica da naknadu štete od strane tog tijela smatraju supsidijarnom ili ravnopravnom, kao ni pravo da predvide likvidaciju štete između tog tijela i osobe ili osoba koje su prouzročile nezgodu i drugih društava za osiguranje ili ustanova za socijalno osiguranje koji su dužni nadoknaditi štetu oštećenoj osobi u pogledu iste nezgode. Međutim, države članice ne smiju dopustiti tijelu da isplatu naknade štete učini podložnom bilo kojim uvjetima osim onima koji su predviđeni ovom Direktivom, a posebno tome da oštećena osoba na bilo koji način mora dokazati da odgovorna osoba nije u mogućnosti ili odbija isplatiti naknadu štete.

2.   Tijelo za naknadu štete koje je isplatilo naknadu štete oštećenoj osobi u državi članici njezina boravišta ima pravo zatražiti nadoknadu iznosa koji je platilo kao naknadu štete od tijela za naknadu štete u državi članici u kojoj je poslovni nastan društva za osiguranje koje je izdalo policu.

Potonje tijelo tada nasljeđuje prava oštećene osobe protiv osobe koja je prouzročila nezgodu ili njezina društva za osiguranje ako je tijelo za naknadu štete u državi članici boravišta oštećene osobe dalo naknadu štete za pretrpljenu štetu ili ozljedu. Svaka država članica obvezna je priznati tu subrogaciju kako ju je predvidjela bilo koja druga država članica.” [neslužbeni prijevod]

7

Direktivom 2009/103 izvršena je kodifikacija prethodnih direktiva u području građanskopravne odgovornosti u pogledu motornih vozila te su one slijedom toga stavljene izvan snage, u skladu s njezinim člankom 30. s učinkom od 27. listopada 2009. Prema korelacijskoj tablici koja se nalazi u Prilogu II. toj direktivi, članak 2. stavak 2. Direktive 72/166 odgovara članku 2. Direktive 2009/103, članak 1. stavci 4. i 7. Direktive 84/5 odgovaraju članku 10. stavcima 1. i 4. Direktive 2009/103, a članak 6. stavak 2. Direktive 2000/26 odgovara članku 24. stavku 2. Direktive 2009/103.

8

Članak 3. stavak 1. Unutarnjih propisa određuje:

„1. Kada ured dobije obavijest o nezgodi koja se dogodila na području zemlje za koju je nadležan, a u kojoj je sudjelovalo vozilo iz neke druge zemlje, on bez čekanja službenog odštetnog zahtjeva počinje istraživati okolnosti nezgode. Što je ranije moguće, daje obavijest o takvoj nezgodi osiguratelju koji je izdao zelenu kartu ili policu osiguranja ili, ovisno o slučaju, odgovarajućem uredu. Ipak, ako to propusti učiniti, za to ne odgovara.

Ako u tijeku te istrage ured ustanovi da je osiguratelj vozila koje je sudjelovalo u nezgodi utvrđen i da je njegov predstavnik osiguranja odobren u skladu s odredbama članka 4., tu informaciju odmah prosljeđuje predstavniku osiguranja na daljnji postupak.”

9

Članak 3. stavak 4. Unutarnjih propisa glasi:

„Sve odštetne zahtjeve ured obrađuje potpuno samostalno u skladu sa zakonima i drugim propisima koji važe u zemlji u kojoj je došlo do nezgode, a koji se odnose na odgovornost, naknadu štete oštećenim osobama i obvezno osiguranje u najboljem interesu osiguratelja koji je izdao zelenu kartu ili policu osiguranja ili, ovisno o slučaju, odgovarajućeg ureda.

Ured je isključivo nadležan za sva pitanja u vezi s tumačenjem prava važećeg u zemlji u kojoj je došlo do nezgode (čak i kada se ono odnosi na pravne odredbe važeće u drugoj zemlji) i za likvidaciju šteta. Podložno potonjoj odredbi, ured na žuran zahtjev prije donošenja konačne odluke izvješćuje osiguratelja ili odgovarajući ured.”

10

U skladu s člankom 5. stavkom 1. Unutarnjih propisa:

„1. Kada ured ili njegov u tu svrhu imenovani posrednik riješi sve odštetne zahtjeve vezane uz istu nezgodu, u roku od najdulje jedne godine od datuma posljednje isplate oštećenoj osobi, članu ureda koji je izdao zelenu kartu ili policu osiguranja ili, ovisno o slučaju, odgovarajućem uredu faksom ili elektroničkom poštom šalje zahtjev za nadoknadu troškova, u kojem navodi:

Kada su zahtjevi vezani uz istu nezgodu riješeni bez isplate naknade štete, mogu se tražiti iznosi utvrđeni člankom 5. stavkom 1. točkom 2. i minimalni troškovi koje utvrđuje Vijeće ureda u skladu s člankom 5. stavkom 1. točkom 3.”

11

Članak 5. stavak 4. Unutarnjih propisa pojašnjava:

„Popratna dokumentacija, uključujući objektivni dokaz obavljene isplate naknade štete oštećenim osobama, dostavlja se na zahtjev odmah, ali time se ne odgađa nadoknada troškova.”

12

Članak 6. stavak 1. Unutarnjih propisa glasi kako slijedi:

„1. Svaki ured jamči da njegovi članovi vrše nadoknadu bilo kojeg iznosa troškova koje u skladu s odredbama članka 5. traži ured zemlje u kojoj je došlo do nezgode ili njegov posrednik imenovan u tu svrhu.

Ako član ne izvrši traženu uplatu u roku od dva mjeseca kako propisuje članak 5., ured kojem taj član pripada sam vrši nadoknadu u skladu s dolje opisanim uvjetima, po primitku zahtjeva za jamstvo koji šalje ured zemlje u kojoj je došlo do nezgode ili njegov posrednik imenovan u tu svrhu.

Ured u svojstvu jamca vrši uplatu u razdoblju od mjesec dana. Po isteku tog razdoblja automatski se primjenjuju zatezne kamate od 12 % godišnje na dospjeli iznos, računajući od datuma zahtjeva za jamstvo pa sve do datuma primitka uplate u banci korisnika.

Zahtjev za jamstvo šalje se faksom ili elektroničkom poštom u roku od 12 mjeseci nakon datuma slanja zahtjeva za nadoknadu prema članku 5. Po isteku tog razdoblja i ne dovodeći u pitanje zatezne kamate za koje možda postoje uvjeti, odgovornost ureda u svojstvu jamca ograničuje se na iznos koji zahtijeva njegov član, uvećan za kamatnu stopu od 12 % godišnje za razdoblje od 12 mjeseci.

Zahtjev za jamstvo nije prihvatljiv ako je poslan više od dvije godine nakon dostave zahtjeva za nadoknadu troškova.”

13

Članak 10. Unutarnjih propisa glasi:

„Uredi na koje se primjenjuju odredbe ovog odjeljka uzajamno jamče nadoknadu svih iznosa plativih u skladu s ovim Propisima, a koji proizlaze iz nezgode u kojoj je sudjelovalo vozilo koje se uobičajeno nalazi na području države za koju je svaki od ureda nadležan, bez obzira na to je li vozilo osigurano ili ne.”

14

Transporto priemonių valdytojų civilinės atsakomybės privalomojo draudimo įstatymas (Zakon o obveznom osiguranju od građanskopravne odgovornosti u pogledu upotrebe vozila) od 5. ožujka 2004. (Žin., 2004., br. 46‑1498), u verziji koja je bila na snazi na dan nastanka činjenica u glavnom postupku, određivao je u članku 17. stavku 4.:

„[Ured B] isplaćuje naknadu za štetu uzrokovanu u drugoj državi članici Europske unije, u skladu s propisima te druge države članice Europske unije (čiji je nacionalni ured za osiguranje potpisao Unutarnje propise), ako osoba koja je odgovorna za nezgodu, čije se motorno vozilo uobičajeno nalazi na području Republike Litve, nije sklopila obvezno osiguranje od građanskopravne odgovornosti u pogledu upotrebe motornih vozila. […] [Ured B] isplaćuje naknadu štete i u drugim slučajevima, u skladu sa zahtjevima Unutarnjih propisa.”

15

Članak 23. stavak 5. tog zakona glasi:

„Nakon što tijelu za naknadu štete iz druge države članice Europske unije plati traženi iznos, Ured ima pravo od odgovorne osobe koja nije osigurana, ili od osiguravatelja ako je ta osoba osigurana, tražiti nadoknadu tako plaćenog iznosa.”

16

U Njemačkoj je 20. srpnja 2006. došlo do automobilske nezgode u kojoj je sudjelovalo vozilo kojim je upravljao G. Dockevičius, a čija je vlasnica J. Dockevičienė, i vozilo kojim je upravljao K. Floros, njemački državljanin koji boravi u Njemačkoj. Vozilo čija je vlasnica J. Dockevičienė nije ispunjavalo obvezu osiguranja od automobilske građanskopravne odgovornosti.

17

U zapisniku o nezgodi koji su sastavile policijske službe u Frankfurtu na Majni (Njemačka) pojašnjava se da nije bilo moguće jasno utvrditi okolnosti i uzroke nezgode. Oba vozača su istodobno kvalificirana kao žrtve nezgode i optuženi su da su povrijedili Zakon o cestovnom prometu, za koje prekršaje je K. Florosu izrečena novčana kazna od 35 eura, a G. Dockevičiusu od 60 eura. Naime, u skladu s tim zapisnikom, utvrđeno je da je K. Floros vozio ne poštujući sigurnosni razmak kada je udario u drugo vozilo koje je u tom trenutku kočilo i da je G. Dockevičius vozio unatrag bez zahtijevane posebne pažnje.

18

Budući da je Ured A odbio zahtjev za naknadu štete koji mu je K. Floros podnio nakon te nezgode, K. Floros je Landgerichtu Frankfurt (Zemaljski sud u Frankfurtu na Majni, Njemačka) podnio tužbu kojom traži da se tom uredu naloži da mu isplati iznos od 4095 eura na ime naknade štete koja mu je nastala prilikom te nezgode.

19

Presudom zbog odustanka od 27. prosinca 2010. Landgericht Frankfurt (Zemaljski sud u Frankfurtu na Majni) odbio je tu tužbu kao neosnovanu i nepotkrijepljenu dokazima. Odlučujući u vijeću, taj sud je 8. kolovoza 2011. potvrdio tu presudu.

20

Oberlandesgericht Frankfurt (Visoki zemaljski sud u Frankfurtu na Majni, Njemačka) pozvao je 31. siječnja 2012. Ured A i K. Florosa da sklope nagodbu kojom bi se prihvatio njegov zahtjev.

21

Potom je Ured A isplatio K. Florosu zahtijevani iznos i iznos od 3643,71 eura na ime troškova postupka te Uredu B uputio zahtjev za naknadu ukupnog iznosa od 8352,96 eura.

22

Ured B je ispunio zahtjev Ureda A te je od tuženika u glavnom postupku zahtijevao da mu nadoknade taj iznos. Budući da potonji nisu ispunili taj zahtjev, Ured B je Marijampolės rajono apylinkės teismas (Općinski sud u Marijampolėu, Litva) podnio tužbu za naknadu štete kojom je zahtijevao da se tuženicima u glavnom postupku naloži da mu nadoknade navedeni iznos.

23

Presudom od 5. svibnja 2014. Marijampolės rajono apylinkės teismas (Općinski sud u Marijampolėu) prihvatio je tu tužbu smatrajući da je Ured A jedini nadležan za sva pitanja u vezi s tumačenjem primjenjivog prava u državi članici u kojoj je došlo do nezgode i za rješavanje pritužbe. Slijedom toga, budući da je Ured B podnio tužbu za naknadu štete protiv osobe koja je odgovorna na nastalu štetu i budući da je potonja osporavala svoju odgovornost prema zakonu države članice u kojoj je došlo do nezgode, na tuženicima je bilo da podnesu dokaze kojima bi se potkrijepili razlozi i argumenti istaknuti u njihovu obranu.

24

Kauno apygardos teismas (Okružni sud u Kaunasu, Litva) 7. listopada 2014. prihvatio je žalbu koju su tuženici u glavnom postupku podnijeli protiv navedene presude, ukinuo tu presudu i odbio tužbu Ureda B. Žalbeni sud je presudio da se, s obzirom na činjenicu da osoba odgovorna za štetu nije sudjelovala u prepisci između uredâ za osiguranje i nije pristala na iznos štete, podaci koje je dostavio Ured B u vezi s naknadom štete žrtvi Ureda A ne mogu smatrati sami po sebi dostatnima ni pouzdanima za utvrđivanje štete.

25

Žalbeni sud je naveo i da je u takvoj vrsti postupka na podnositelju tužbe za naknadu štete teret dokazivanja iznosa štete i uzročno‑posljedične veze. Unutarnji propisi uređuju samo odnose između nacionalnih ureda za osiguranje i ne primjenjuju se izravno na odnose između nacionalnih ureda za osiguranje i trećih osoba. Ni Zakon o obveznom osiguranju od građanskopravne odgovornosti u pogledu upotrebe vozila ni Direktiva 2009/103 ne propisuju da bi, nakon što je nacionalni ured za osiguranje dotične države članice nacionalnom uredu za osiguranje druge države članice nadoknadio iznos naknade štete koju je isplatio, on mogao postići da se štetniku naloži plaćanje toga iznosa a da nije provedena ocjena osnovanosti njezine procjene.

26

U vezi sa žalbom koju mu je Ured B podnio protiv presude Kauno apygardos teismas (Okružni sud u Kaunasu), od 7. listopada 2014., Lietuvos Aukščiausiasis Teismas (Vrhovni sud Litve) navodi da je ta presuda u bitnome u skladu s njegovom sudskom praksom, osobito time što se njome nacionalnom uredu za osiguranje dotične države članice nameće teret dokazivanja u vezi s uzročno‑posljedičnom vezom između ponašanja osobe uključene u nezgodu i nastale štete.

27

Međutim, Ured B tvrdi da Unutarnji propisi ne uređuju samo odnose između samih ureda za osiguranje nego i odnose između njih i trećih osoba. Slijedom toga, čim je Ured B, sukladno tim propisima, Uredu A naknadio iznose koje je on platio, tuženici u glavnom postupku dužni su mu naknaditi te iznose. U tim okolnostima je na njima teret dokazivanja, osobito o nepostojanju navedene uzročno‑posljedične veze. To ne utječe na prava obrane tuženika u glavnom postupku jer su oni mogli intervenirati i obraniti ta prava u sporovima koji su se u ovom slučaju odvijali u Njemačkoj.

28

Sud koji je uputio zahtjev izražava sumnje o osnovanost te argumentacije i ističe, prije svega, da Ured A nije imao nikakvu obvezu obavijestiti tuženike u glavnom postupku o postupku likvidacije štete. Naime, ni Direktiva 2009/103 ni Unutarnji propisi ne propisuju izričito takav mehanizam informiranja ni njegova pravila.

29

Nadalje, G. Dockevičius je uvijek osporavao svoju građanskopravnu odgovornost zbog nezgode i tvrdio da podaci koji se nalaze u spisu ne omogućuju da se zaključi protivno. Naposljetku, naknada štete K. Florosu izvršena je na temelju nagodbe u kojoj G. Dockevičius nije sudjelovao i u kojoj nije utvrđena njegova građanskopravna odgovornost.

30

Sud koji je uputio zahtjev se dakle pita može li se u takvim okolnostima G. Dockevičius smatrati odgovornim za troškove koji su nastali Uredu B.

31

U tim je okolnostima Lietuvos Aukščiausiasis Teismas (Vrhovni sud Litve) odlučio prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeća prethodna pitanja:

32

Dopisom od 25. srpnja 2016. Sud je sudu koji je uputio zahtjev dostavio presudu od 6. listopada 1987., Demouche i dr. (152/83, EU:C:1987:421), u verzijama na njemačkom, engleskom i francuskom jeziku jer ta presuda nije bila prevedena na litavski jezik, uz pitanje želi li on, uzimajući u obzir točke 17. do 21. navedene presude, zadržati svoj zahtjev za prethodnu odluku.

33

Dopisom od 20. rujna 2016. sud koji je uputio zahtjev naveo je da želi zadržati svoj zahtjev.

34

Svojim pitanjima, koja treba ispitati zajedno, sud koji je uputio zahtjev u bitnome pita treba li članak 3. stavak 4., članak 5. stavke 1. i 4., članak 6. stavak 1. i članak 10. Unutarnjih propisa, članak 2., članak 10. stavke 1. i 4., članak 24. stavak 2. Direktive 2009/103 i/ili članak 47. Povelje tumačiti na način da im se u ovom slučaju protive posljedice koje proizlaze iz njegove sudske prakse prema kojoj je u bitnome, u svrhe tužbe za naknadu štete, na Uredu B teret dokazivanja u vezi sa svim elementima kojima se utvrđuje građanskopravna odgovornost tuženika u glavnom postupku za nezgodu koja se dogodila 20. srpnja 2006.

35

Kao prvo, u dijelu u kojem sud koji je uputio zahtjev od Suda zahtijeva da tumači Unutarnje propise, treba podsjetiti na to da je u skladu s člankom 267. UFEU‑a Sud nadležan odlučivati o prethodnim pitanjima koja se tiču tumačenja Ugovorâ i valjanosti i tumačenja akata institucija, tijelâ, uredâ ili agencija Unije.

36

Međutim, Sud je već imao priliku utvrditi da se, u odnosu na akte iste vrste koji su prethodili navedenim propisima, oni ne trebaju smatrati aktima institucija, tijelâ, uredâ ili agencija Unije (vidjeti u tom smislu presude od 6. listopada 1987., Demouche i dr., 152/83, EU:C:1987:421, t. 19., i od 12. studenoga 1992., Fournier, C‑73/89, EU:C:1992:431, t. 22. i 23.).

37

Naime, Sud je istaknuo da su te akte izradila i sklopila tijela privatnog prava bez sudjelovanja ijedne institucije ili tijela Unije u njihovu sklapanju (vidjeti u tom smislu presudu od 6. listopada 1987., Demouche i dr., 152/83, EU:C:1987:421, t. 18. i 19.).

38

Osim toga, Sud je kao bespredmetne u pogledu vrste navedenih akata odbacio okolnosti prema kojima je, kao prvo, njihovo sklapanje bilo predviđeno kao uvjet za stupanje na snagu Direktive 72/166, kao drugo, da je trajanje primjenjivosti te direktive bilo uvjetovano trajanjem primjene akata o kojima je riječ, kao treće, da je Komisija svaki put utvrdila, preporukom i odlukama koje su uslijedile, usklađenost tih akata sa zahtjevima navedene direktive i, kao četvrto, da su navedeni akti bili priloženi odlukama Komisije i objavljeni s njima u Službenom listu Europske unije (vidjeti u tom smislu presudu od 6. listopada 1987., Demouche i dr., 152/83, EU:C:1987:421, t. 19. i 20.).

39

Međutim, treba utvrditi da ta ista razmatranja vrijede za Unutarnje propise, koje su izradila i sklopila tijela privatnog prava a da pritom nijedna institucija, tijelo, ured ili organizacija Unije nije sudjelovala u njihovu sklapanju.

40

Slijedom toga, Sud nije nadležan za odlučivanje u prethodnom postupku o dijelu postavljenih pitanja suda koji je uputio zahtjev koja se odnose na tumačenje Unutarnjih propisa.

41

Kao drugo, budući da sud koji je uputio zahtjev od Suda zahtijeva da tumači odredbe Direktive 2009/103, s jedne strane treba utvrditi da se ona ne primjenjuje ratione temporis na spor u glavnom postupku, s obzirom na njezin datum stupanja na snagu ali i na onaj nezgode na kojoj se temelji navedeni spor.

42

S druge strane, budući da je K. Floros svoj zahtjev postavio Uredu A i da u Njemačkoj taj ured nije nadležno tijelo u smislu članka 1. stavaka 4. i 7. Direktive 84/5, nego je to ured koji proizlazi iz Sustava zelene karte, očito je da je spor dio navedenog sustava a ne onoga uspostavljenog, među ostalim, direktivama 72/166, 84/5 i 2000/26.

43

Usto, budući da članak 6. Direktive 2000/26 ne obuhvaća, sukladno članku 1. stavku 1. prvom podstavku te direktive, postupak naknade štete oštećenim osobama koje borave u državi članici različitoj od one u kojoj je nastala nezgoda o kojoj je riječ i onoj nastanka spora — u državi članici boravišta K. Florosa — ta odredba se u svakom slučaju ne može primijeniti na spor u glavnom postupku. Isto vrijedi i u pogledu članka 2. Direktive 72/166, koji s tim sporom očito ima vezu jedino svojim upućivanjem na Unutarnje propise, a za čije tumačenje Sud nije nadležan.

44

Kao treće, u tim okolnostima, budući da u sporu u glavnom postupku nije vidljiva nikakva provedba prava Unije u smislu članka 51. stavka 1. Povelje, očito je da se ni njezin članak 47. ne može primijeniti na spor u glavnom postupku.

45

Uzevši u obzir prethodna razmatranja, na postavljena pitanja valja odgovoriti:

navedene direktive i članak 47. Povelje treba tumačiti na način da im se, u ovom slučaju, ne protive posljedice koje proizlaze iz sudske prakse suda koji je uputio zahtjev, a prema kojemu je, u svrhe tužbe za naknadu štete, na Uredu B teret dokazivanja u vezi sa svim elementima kojima se utvrđuje građanskopravna odgovornost tuženika u glavnom postupku za nezgodu koja se dogodila 20. srpnja 2006.

46

Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.

Slijedom navedenoga, Sud (prvo vijeće) odlučuje:

Sud nije nadležan za odlučivanje u prethodnom postupku o dijelu postavljenih pitanja suda koji je uputio zahtjev koji se odnosi na tumačenje Unutarnjih propisa Vijeća uredâ usvojenih Sporazumom sklopljenim 30. svibnja 2002. između nacionalnih ureda za osiguranje država članica Europskoga gospodarskog prostora i drugih pridruženih država, navedenim u prilogu Odluci Komisije 2003/564/EZ od 28. srpnja 2003. o primjeni Direktive Vijeća 72/166/EEZ u odnosu na provjere osiguranja od građanskopravne odgovornosti u pogledu upotrebe motornih vozila.

navedene direktive i članak 47. Povelje treba tumačiti na način da im se, u ovom slučaju, ne protive posljedice koje proizlaze iz sudske prakse suda koji je uputio zahtjev, a prema kojoj je, u svrhe tužbe za naknadu štete, na Lietuvos Respublikos transporto priemonių draudikų biuras (Ured za osiguranje motornih vozila Republike Litve) teret dokazivanja u vezi sa svim elementima kojima se utvrđuje građanskopravna odgovornost tuženika u glavnom postupku za nezgodu koja se dogodila 20. srpnja 2006.