—

za Schaefer Kalk GmbH & Co. KG, S. Altenschmidt i A. Sitzer, Rechtsanwälte,

—

za Bundesrepublik Deutschland, M. Fleckner, u svojstvu agenta,

—

za njemačku vladu, T. Henze i K. Petersen, u svojstvu agenata,

—

za Europsku komisiju, E. White i K. Herrmann, u svojstvu agenata,

1

Zahtjev za prethodnu odluku odnosi se na valjanost članka 49. stavka 1. i točke 10. Priloga IV. Uredbi Komisije (EU) br. 601/2012 od 21. lipnja 2012. o praćenju i izvješćivanju o emisijama stakleničkih plinova u skladu s Direktivom 2003/87/EZ Europskog parlamenta i Vijeća (SL 2012., L 181, str. 30.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 15., svezak 9., str. 308.).

2

Zahtjev je upućen u okviru spora između društva Schaefer Kalk GmbH & Co. KG (u daljnjem tekstu: Schaefer Kalk) i Bundesrepublik Deutschland (Savezna Republika Njemačka) u vezi s odbijanjem izdavanja odobrenja tom društvu da oduzme emisije podvrgnute obvezi nadzora ugljikova dioksida (CO2) proizvedenog u postrojenju za kalcinaciju vapna i prenesenog u postrojenje za proizvodnju precipitiranog kalcijeva karbonata (u daljnjem tekstu: PCC).

3

Prema svojoj uvodnoj izjavi 5., Direktiva 2003/87/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 13. listopada 2003. o uspostavi sustava trgovanja emisijskim jedinicama stakleničkih plinova unutar Zajednice i o izmjeni Direktive Vijeća 96/61/EZ (SL 2003., L 275, str. 32.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 15., svezak 9., str. 28.), kako je izmijenjena Direktivom 2009/29/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 23. travnja 2009. (SL 2003., L 140, str. 63.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 15., svezak 30., str. 3.) (u daljnjem tekstu: Direktiva 2003/87), doprinosi ispunjenju obveza Europske unije i njezinih država članica da smanje emisije stakleničkih plinova uzrokovanih ljudskom djelatnošću „putem učinkovitog europskog tržišta emisijskim jedinicama stakleničkih plinova, uz najmanje moguće smanjivanje gospodarskog razvoja i zapošljavanja”.

4

U skladu sa svojim člankom 2. stavkom 1., Direktiva 2003/87 primjenjuje se na emisije koje proizlaze iz djelatnosti navedenih u Prilogu I. toj direktivi i na stakleničke plinove navedene u njezinu Prilogu II., među kojima je CO2.

5

Članak 3. te direktive, naslovljen „Definicije”, predviđa:

„Za potrebe ove Direktive primjenjuju se sljedeće definicije:

[…]

[…]

[…]”

6

Članak 10.a Direktive 2003/87, naslovljen „Prijelazna pravila na razini Zajednice o usklađenoj dodjeli besplatnih emisijskih jedinica”, određuje:

„1.   Do 31. prosinca 2010. Komisija donosi potpuno usklađene mjere na razini Zajednice za dodjelu emisijskih jedinica iz stavaka 4., 5., 7. i 12. […]

[…]

U okviru mjera iz prvog podstavka utvrđuju se, koliko to bude moguće, ex‑ante referentne vrijednosti na razini Zajednice kako bi se osiguralo da se dodjela odvija na način koji potiče smanjivanje emisija stakleničkih plinova i energetski učinkovite tehnike, uzimajući u obzir najučinkovitije tehnike, nadomjesne, alternativne proizvodne procese, visoko učinkovitu kogeneraciju, učinkovito obnavljanje energije iz otpadnih plinova, korištenje biomase te hvatanje i skladištenje CO2 gdje postoje odgovarajući objekti i oprema, a ne potiču povećavanje emisija. Besplatne emisijske jedinice ne dodjeljuju se ni za kakve oblike proizvodnje električne energije, osim u slučajevima koji pripadaju članku 10.c i za električnu energiju proizvedenu od otpadnih plinova.

U načelu se za svaki sektor i podsektor izračunavaju referentne vrijednosti za proizvod, a ne za ulazne sirovine kako bi se u svakom proizvodnom postupku predmetnog sektora ili podsektora maksimalno povećala smanjenja emisija stakleničkih plinova i uštede zbog energetske učinkovitosti.

[…]

2.   Početna točka pri definiranju načela za utvrđivanje ex‑ante referentnih vrijednosti u pojedinačnim sektorima ili podsektorima mora biti prosječni učinak 10% najučinkovitijih postrojenja u predmetnom sektoru ili podsektoru u okviru Zajednice u razdoblju 2007. – 2008. godine. […]

Propisi sukladni člancima 14. i 15. utvrđuju usklađena pravila o praćenju, izvješćivanju i verificiranju emisija stakleničkih plinova povezanih s proizvodnjom u svrhu utvrđivanja ex‑ante referentnih vrijednosti.

[…]”

7

Sukladno članku 12. stavcima 3. i 3.a Direktive 2003/87:

„3.   Države članice osiguravaju da najkasnije do 30. travnja svake godine operater svakog postrojenja preda broj emisijskih jedinica koji odgovara ukupnoj emisiji iz tog postrojenja tijekom prethodne kalendarske godine, verificiranih u skladu s člankom 15., te da one nakon toga budu poništene.

3.a   Obveza predaje emisijskih jedinica ne odnosi se na emisije koje su verificirane kao uhvaćene i transportirane u prostor za stalno skladištenje, za koji postoji važeća dozvola u skladu s Direktivom 2009/31/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 23. travnja 2009. [o geološkom skladištenju ugljikova dioksida i o izmjeni Direktive Vijeća 85/337/EEZ, direktiva Europskog parlamenta i Vijeća 2000/60/EZ, 2001/80/EZ, 2004/35/EZ, 2006/12/EZ, 2008/1/EZ i Uredbe (EZ) br. 1013/2006 (SL 2009., L 140, str. 114.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 15., svezak 26., str. 158.)].”

8

Članak 14. te direktive, naslovljen „Praćenje i izvješćivanje o emisijama”, predviđa:

„1.   Do 31. prosinca 2011. Komisija donosi uredbu o praćenju i izvješćivanju o emisijama koje proizlaze iz djelatnosti navedenih u Prilogu I. i, gdje je to relevantno, o dostavi podataka o tim djelatnostima te o praćenju i dostavi podataka o tonskim kilometrima za primjenu u skladu s člancima 3.e ili 3.f, koja se temelji na načelima praćenja i izvješćivanja utvrđenima u Prilogu IV. i u kojoj se u okviru zahtjeva u pogledu praćenja i izvješćivanja o emisijama stakleničkih plinova navodi potencijal svakoga od tih plinova za globalno zagrijavanje.

Ta mjera, namijenjena za izmjenu nebitnih elemenata ove Direktive njezinim dopunjavanjem, usvaja se u skladu s regulatornim postupkom s kontrolom navedenim u članku 23. stavku 3.

2.   U uredbi iz stavka 1. uzimaju se u obzir najtočniji i najnoviji raspoloživi znanstveni dokazi, posebno oni od strane [Međuvladinog tijela za klimatske promjene (IPCC)], a mogu se navesti i zahtjevi za operatere u pogledu izvješćivanja o emisijama vezanima uz proizvodnju robe u energetski intenzivnim industrijama koje mogu podlijegati međunarodnom tržišnom natjecanju. U toj uredbi može se isto tako zahtijevati da te informacije podliježu nezavisnoj verifikaciji.

Ti zahtjevi mogu uključivati izvješćivanje o razinama emisija pri proizvodnji električne energije, na koje se primjenjuje sustav Zajednice povezan s proizvodnjom takve robe.

3.   Države članice moraju osigurati da svaki operater postrojenja ili operator zrakoplova prati i nadležno tijelo izvješćuje o emisijama ispuštenim tijekom svake kalendarske godine iz predmetnog postrojenja, odnosno od 1. siječnja 2010., iz zrakoplova kojima upravlja, po isteku te godine, u skladu s uredbom navedenom u stavku 1.

4.   Uredba navedena u stavku 1. može uključivati zahtjeve u pogledu korištenja automatiziranih sustava i oblika razmjene podataka radi usklađivanja komunikacije vezane uz planove praćenja, godišnja izvješća o emisijama i djelatnostima u vezi s verifikacijom između operatera, verifikatora i nadležnih tijela.”

9

Članak 15. prvi stavak navedene direktive propisuje:

„Države članice osiguravaju da izvješća koja su podnijeli operateri u skladu s člankom 14. stavkom 3. budu verificirana u skladu s kriterijima iz Priloga V. te da o tome bude obaviješteno nadležno tijelo.”

10

Članak 16. iste direktive predviđa da su države članice dužne uvesti pravila o kaznama koje su učinkovite, razmjerne i moraju odvraćati od kršenja kako bi osigurale sankcioniranje povreda nacionalnih odredaba donesenih primjenom Direktive 2003/87.

11

Uvodne izjave 1., 5. i 13. Uredbe br. 601/2012 glase:

[…]

[…]

12

Članak 5. prvi stavak te uredbe određuje:

„Praćenje i izvješćivanje je potpuno i obuhvaća sve emisije iz proizvodnih procesa i emisije zbog izgaranja iz svih izvora emisija i tokova izvora vezanih uz djelatnosti iz Priloga I. Direktivi 2003/87/EZ i ostalih djelatnosti koje su obuhvaćene u skladu s člankom 24. navedene Direktive, kao i sve stakleničke plinove koji su utvrđeni u odnosu na te djelatnosti, izbjegavajući dvostruko računanje.”

13

U skladu s člankom 11. stavkom 1. prvim podstavkom navedene uredbe:

„Svaki operator ili operator zrakoplova prati emisije stakleničkih plinova na temelju plana praćenja koji je odobrilo nadležno tijelo u skladu s člankom 12., uzimajući u obzir prirodu i način rada postrojenja ili zrakoplovne djelatnosti na koju se odnosi.”

14

Članak 20. stavak 2. Uredbe br. 601/2012 predviđa da „[p]ri definiranju postupka praćenja i izvješćivanja operator uključuje posebne zahtjeve za odgovarajući sektor iz Priloga IV.”.

15

Članak 49. stavak 1. te uredbe sadržava sljedeće odredbe:

„Operater od emisija iz postrojenja oduzima svaku količinu CO2 koja potječe iz fosilnog ugljika pri djelatnostima iz Priloga I. Direktivi 2003/87/EZ koja se ne emitira iz postrojenja, već se prenosi izvan postrojenja u neko od sljedećeg:

Za bilo kakve druge prijenose CO2 izvan postrojenja ne dozvoljava se oduzimanje CO2 od emisija iz postrojenja.”

16

Prilog IV. Uredbi br. 601/2012, naslovljen „Metodologije praćenja specifične za djelatnosti u postrojenjima (članak 20. stavak 2.)”, sadržava točku 10., posvećenu „[p]roizvodnj[i] vapna ili kalciniranj[u] dolomita ili magnezita iz Priloga I. Direktivi 2003/87/EZ”. U odjeljku B, koji se odnosi na „specifična pravila praćenja”, ta točka, među ostalim, propisuje:

„Ako se CO2 koristi u pogonu ili se prenosi u drugi pogon radi proizvodnje PCC (precipitiranog kalcijevog karbonata), ta se količina CO2 smatra emisijom postrojenja koje proizvodi CO2.”

17

Članak 3. Gesetza über den Handel mit Berechtigungen zur Emission von Treibhausgasen (Zakon o trgovanju emisijskim jedinicama stakleničkih plinova) od 21. srpnja 2011. (BGBl. I. S. 1475.; u daljnjem tekstu: TEHG) propisuje:

„Za potrebe ovog zakona primjenjuju se sljedeće definicije:

[…]

[…]”

18

Prema članku 5. stavku 1. TEHG‑a:

„Operater mora izračunati, u skladu s Prilogom 2. dijelom 2., količinu emisija nastalih kao posljedica svojih djelatnosti tijekom jedne kalendarske godine i o tom iznosu izvijestiti nadležno tijelo do 31. ožujka iduće godine.”

19

Članak 6. TEHG‑a propisuje:

„1.   Operater mora nadležnom tijelu za svako razdoblje trgovanja emisijskim jedinicama podnijeti plan praćenja koji se tiče određivanja i prijavljivanja emisija, u skladu s člankom 5. stavkom 1. […]

2.   Plan praćenja podliježe odobrenju. Odobrenje se mora izdati ako je plan praćenja u skladu sa zahtjevima propisanima uredbom o mehanizmu praćenja [Uredba br. 601/2012], uredbom predviđenom u članku 28. stavku 2. točki 1. i, u nedostatku pravila propisanih dvjema potonjim uredbama, zahtjevima Priloga 2. dijela 2. treće rečenice. […]”

20

Schaefer Kalk u Hahnstättenu (Njemačka) upravlja postrojenjem za kalcinaciju vapna čija je djelatnost predmet sustava trgovanja emisijskim jedinicama stakleničkih plinova.

21

U okviru postupka izdavanja odobrenja za plan praćenja svojeg postrojenja pokrenut pred Deutsche Emissionshandelsstelleom im Umweltbundesamt (Njemačka služba za trgovanje emisijskim jedinicama Saveznog ureda za okoliš, u daljnjem tekstu: DEHSt) Schaefer Kalk zatražio je odobrenje da od količine emisija stakleničkih plinova navedene u izvješću o emisijama oduzme CO2 prenesen u svrhu proizvodnje PCC‑a na postrojenje koje nije predmet sustava trgovanja emisijskim jedinicama. Smatra, naime, da je na taj način preneseni CO2 kemijski vezan za PCC i da, s obzirom na to da nije ispušten u atmosferu, ne odgovara „emisijama” iz članka 3. točke (b) Direktive 2003/87.

22

Budući da je DEHSt odobrio plan praćenja a da se nije izjasnio o mogućnosti oduzimanja prenesenog CO2, Schaefer Kalk u tom je pogledu podnio žalbu, koja je odbijena 29. kolovoza 2013. DEHSt je, naime, smatrao da oduzimanje nije bilo moguće uzimajući u obzir odredbe članka 49. i Priloga IV. Uredbi br. 601/2012, iz kojih proizlazi da se samo CO2 prenesen na jedno od postrojenja za dugoročno geološko skladištenje, navedenih u tom članku, može oduzeti od emisija postrojenja podvrgnutog obvezi praćenja i izvješćivanja.

23

Tužbom podnesenom 10. rujna 2013. pred Verwaltungsgerichtom Berlin (Upravni sud u Berlinu, Njemačka) Schaefer Kalk ponovio je svoj zahtjev. Pozivao se na nezakonitost članka 49. stavka 1. druge rečenice Uredbe br. 601/2012 i njezina Priloga IV. točke 10. pod B. Smatra da te odredbe, koje CO2 vezan za PCC i prenesen u svrhu proizvodnje te tvari podvrgavaju obvezi sudjelovanja u sustavu trgovanja emisijskim jedinicama, nisu obuhvaćene ovlaštenjem koje sadržava članak 14. stavak 1. Direktive 2003/87.

24

Budući da je Verwaltungsgericht Berlin (Upravni sud u Berlinu) imao sumnje o valjanosti navedenih odredaba Uredbe br. 601/2012, odlučio je prekinuti postupak i uputiti Sudu sljedeća prethodna pitanja:

25

Uvodno valja pojasniti da se, primjenom članka 49. stavka 1. druge rečenice Uredbe br. 601/2012 i točke 10. pod B njezina Priloga IV., CO2 koji potječe od postrojenja za kalcinaciju vapna i koji je, kao što je to slučaj u glavnom postupku, prenesen u drugo postrojenje radi proizvodnje PCC‑a smatra emisijom prvog postrojenja.

26

Svojim pitanjima, koje valja ispitati zajedno, sud koji je uputio zahtjev u biti od Suda traži da se izjasni o valjanosti tih odredaba, s obzirom na to da, time što u emisije postrojenja za kalcinaciju vapna sustavno ubraja CO2 prenesen radi proizvodnje PCC‑a, neovisno o tome je li taj CO2 ispušten u atmosferu ili nije, te odredbe prekoračuju granice definicije emisija iz članka 3. točke (b) Direktive 2003/87.

27

U tom pogledu valja navesti da je Uredba br. 601/2012 donesena primjenom članka 14. stavka 1. Direktive 2003/87, prema kojem Komisija donosi uredbu osobito o praćenju i izvješćivanju o emisijama, pri čemu je ta mjera namijenjena izmjeni nebitnih elemenata navedene direktive njezinim nadopunjavanjem. Slijedom toga, ocjena – u ovom slučaju – valjanosti predmetnih odredaba te uredbe zahtijeva provjeru da Komisija pri donošenju tih odredaba nije prekoračila granice tako određene Direktivom 2003/87.

28

Prema njezinoj uvodnoj izjavi 5., cilj je Direktive 2003/87 uspostaviti sustav trgovanja emisijskim jedinicama sa svrhom doprinosa ispunjavanju obveza Europske unije i njezinih država članica prema Kyotskom protokolu uz Okvirnu konvenciju Ujedinjenih naroda o promjeni klime koji je u ime Europske zajednice odobren Odlukom Vijeća 2002/358/EZ od 25. travnja 2002. (SL 2002., L 130, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 11., svezak 16., str. 245.), a čiji je cilj smanjenje tih emisija u atmosferu do razine koja sprečava opasno antropogeno miješanje s klimatskim sustavom, s krajnjim ciljem zaštite okoliša.

29

Ekonomska logika na kojoj počivaju emisijske jedinice stakleničkih plinova, prema onomu što proizlazi iz članka 1. Direktive 2003/87, sastoji se od osiguravanja da se smanjenje emisija stakleničkih plinova, potrebno za ostvarenje unaprijed određenog rezultata povezanog s okolišem, provede na troškovno najučinkovitiji način. Osobito dopuštanjem prodaje emisijskih jedinica koje su bile dodijeljene, sustav nastoji potaknuti sudionika u sustavu da emitira manju količinu stakleničkih plinova nego što mu je prvotno dodijeljeno emisijskih jedinica, kako bi višak prodao drugom sudioniku koji je emitirao više nego što mu je dopušteno (vidjeti osobito presude od 16. prosinca 2008., Arcelor Atlantique et Lorraine i dr., C‑127/07, EU:C:2008:728, t. 32. i od 7. travnja 2016., Holcim (Romania)/Komisija, C‑556/14 P, neobjavljenu, EU:C:2016:207, t. 64. i 65.).

30

Slijedom toga, jedan od stupova na kojima počiva sustav uspostavljen Direktivom 2003/87 jest obveza operatera da prije 30. travnja tekuće godine predaju, radi poništavanja, broj emisijskih jedinica stakleničkih plinova u visini svojih emisija u prethodnoj kalendarskoj godini (presuda od 29. travnja 2015., Nordzucker, C‑148/14, EU:C:2015:287, t. 29.).

31

Prema tome, za dobro funkcioniranje sustava uspostavljenog Direktivom 2003/87 odlučujuće je utvrditi koje emisije operateri trebaju uzeti u obzir u tom pogledu.

32

Prema njezinu članku 3. točki (b), za potrebe Direktive 2003/87 „emisije” se smatraju ispuštanjem u atmosferu stakleničkih plinova iz izvora u nekom postrojenju. Iz samog teksta te odredbe proizlazi da emisija u smislu te odredbe pretpostavlja ispuštanje stakleničkog plina u atmosferu.

33

U tom pogledu valja navesti da je točno da članak 12. stavak 3.a Direktive 2003/87 predviđa da se obveza predaje emisijskih jedinica pod određenim uvjetima ne odnosi na emisije koje su uhvaćene i transportirane u prostor za stalno geološko skladištenje za koji postoji važeća dozvola u skladu s Direktivom 2009/31.

34

Međutim, suprotno Komisijinoj argumentaciji, to ne znači da je zakonodavac Unije smatrao da su operateri oslobođeni obveze predaje samo u slučaju stalnog geološkog skladištenja.

35

Naime, za razliku od posljednjeg podstavka u članku 49. stavku 1. Uredbe br. 601/2012, koji predviđa da se za bilo kakve druge prijenose CO2 izvan postrojenja ne dopušta oduzimanje CO2 od emisija iz postrojenja, članak 12. stavak 3.a Direktive 2003/87 ne sadržava analogno pravilo.

36

Potonja odredba, koja se u biti odnosi na posebnu situaciju i čiji je cilj dati prednost skladištenju stakleničkih plinova, nema za cilj ni za učinak izmijeniti definiciju „emisija” u smislu članka 3. Direktive 2003/87 ni, slijedom toga, izmijeniti područje primjene te direktive kako je određeno njezinim člankom 2. stavkom 1.

37

Prema tome, radi utvrđenja ulazi li CO2 koji potječe od djelatnosti proizvodnje vapna u postrojenju poput onoga u glavnom postupku u područje primjene Direktive 2003/87, u skladu s njezinim člankom 2. stavkom 1. i prilozima I. i II., valja provjeriti dovodi li takva proizvodnja do ispuštanja CO2 u atmosferu.

38

Iz informacija kojima raspolaže Sud, a koje nisu osporene, proizlazi da je CO2 koji se koristi za proizvodnju PCC‑a kemijski vezan za taj stabilni kemijski proizvod. Djelatnosti proizvodnje PCC‑a osim toga nisu navedene među onima koje su, na temelju odredaba članka 2. stavka 1. Direktive 2003/87 u vezi s njezinim Prilogom I., obuhvaćene područjem primjene te direktive.

39

Ipak, u situaciji poput one u glavnom postupku, u kojoj se CO2 nastao u postrojenju za proizvodnju vapna prenosi u postrojenje za proizvodnju PCC‑a, čini se da se primjenom članka 49. stavka 1. druge rečenice Uredbe br. 601/2012 i točke 10. pod B njezina Priloga IV. cjelokupni preneseni CO2, neovisno o tome je li njegov dio ispušten u atmosferu tijekom transporta ili zbog curenja ili čak samog proizvodnog procesa, smatra emisijom postrojenja za proizvodnju vapna u kojem je taj CO2 nastao, čak i ako taj prijenos ne bi mogao dovesti ni do kakvog ispuštanja CO2 u atmosferu. Kao što je to nezavisna odvjetnica istaknula u točki 41. svojeg mišljenja, te odredbe stvaraju neoborivu presumpciju da će sav preneseni CO2 biti ispušten u atmosferu.

40

Te odredbe, dakle, dovode do toga da se CO2 prenesen u takvim okolnostima smatra obuhvaćenim pojmom „emisije”, u smislu članka 3. točke (b) Direktive 2003/87, iako ne bi u svim slučajevima bio ispušten u atmosferu. Komisija je, prema tome, člankom 49. stavkom 1. drugom rečenicom Uredbe br. 601/2012 i točkom 10. pod B njezina priloga IV. proširila područje primjene tog pojma.

41

Osim toga, kao posljedica te presumpcije, predmetni operateri ne mogu ni u kojem slučaju od ukupnih emisija svojeg postrojenja za proizvodnju vapna oduzeti količinu CO2 prenesenog za potrebe proizvodnje PCC‑a, iako taj CO2 ne bi u svim slučajevima bio ispušten u atmosferu. Takva nemogućnost podrazumijeva da se emisijske jedinice moraju predati za cjelokupni CO2 prenesen radi proizvodnje PCC‑a i ne mogu se prodati kao višak, čime se dovodi u pitanje sustav trgovanja emisijskim jedinicama, u situaciji koja je, međutim, u skladu s krajnjim ciljem Direktive 2003/87, a to je zaštita okoliša smanjenjem emisija stakleničkih plinova (što se tiče cilja Direktive 2003/87, vidjeti presudu od 16. prosinca 2008., Arcelor Atlantique et Lorraine i dr., C‑127/07, EU:C:2008:728, t. 31.).

42

Slijedi da je Komisija donošenjem tih odredaba izmijenila bitan element Direktive 2003/87.

43

Osim toga, ne čini se, kao prvo, da sva jamstva koja proizlaze, s jedne strane, iz sustava praćenja i izvješćivanja o emisijama uspostavljenog Direktivom 2003/87 i iz ostalih odredaba Uredbe br. 601/2012 koje nisu u pitanju u glavnom postupku i, s druge strane, iz ovlasti kontrola i verifikacija kojima raspolažu nadležna tijela država članica (vidjeti u tom smislu presudu od 29. travnja 2015., Nordzucker, C‑148/14, EU:C:2015:287, t. 37.) ne bi bila dostatna za izbjegavanje opasnosti zaobilaženja sustava trgovanja emisijskim jedinicama prilikom prijenosa stakleničkih plinova u postrojenje poput onoga u kojem se proizvodi PCC, koje nije predmet tog sustava.

44

U tom kontekstu, iako odredbe članka 49. stavka 1. druge rečenice Uredbe br. 601/2012 i točke 10. pod B njezina Priloga IV. jamče da se u svim slučajevima CO2 prenesen u postrojenje poput onoga u kojem se proizvodi PCC, neovisno o tome je li taj CO2 ispušten u atmosferu ili nije, smatra emisijom u atmosferu, takva presumpcija, osim što utječe na dosljednost sustava uspostavljenog s obzirom na cilj Direktive 2003/87, prekoračuje ono što je nužno za postizanje tog cilja.

45

Kao drugo, budući da je Uredba br. 601/2012 donesena na temelju članka 14. stavka 1. Direktive 2003/87 radi pojašnjavanja uvjeta praćenja i izvješćivanja o emisijama stakleničkih plinova, na opseg odredaba te uredbe koje su u pitanju u ovom predmetu i koje se tiču samo emisija u smislu članka 3. točke (b) Direktive 2003/87 ne mogu utjecati druge odredbe te direktive koje se odnose na proizvodnju CO2 i koje se osobito uzimaju u obzir radi određivanja „ex‑ante referentnih vrijednosti” iz članka 10.a iste direktive.

46

Na taj opseg također zbog istog razloga ne može utjecati zahtjev nametnut Komisiji na temelju članka 14. stavka 2. Direktive 2003/87 da pri sastavljanju Uredbe br. 601/2012 uzme u obzir najtočnije i najnovije raspoložive znanstvene dokaze. U tom pogledu, čak i pretpostavivši da su najnoviji znanstveni dokazi koje je pružio IPCC pravilno naveli Komisiju da usvoji stroži pristup prema prijenosima CO2 i da posljedično u najvećoj mogućoj mjeri pripiše emisije stakleničkih plinova njihovu izvoru, u svakom slučaju takvo se pripisivanje, međutim, može dopustiti samo u granicama određenima Direktivom 2003/87, kako su navedene u točki 27. ove presude.

47

Kao treće, točno je da je, iako je glavni cilj sustava trgovanja emisijskim jedinicama stakleničkih plinova znatno smanjiti emisije takvih plinova, jedan od podciljeva očuvati cjelovitost unutarnjeg tržišta i uvjete tržišnog natjecanja (vidjeti u tom smislu presude od 29. ožujka 2012., Komisija/Estonija, C‑505/09 P, EU:C:2012:179, t. 79. i od 22. lipnja 2016., DK Recycling und Roheisen/Komisija, C‑540/14 P, EU:C:2016:469, t. 49. i 50.). Međutim, kao što je to nezavisna odvjetnica istaknula u točki 49. svojeg mišljenja, postoji objektivna razlika između operatera koji ispušta stakleničke plinove u atmosferu i operatera koji izbjegava takve emisije kemijskim preoblikovanjem proizvedenog dijela CO2 u novu, stabilnu kemijsku tvar za koju je vezan. Prema tome, u sustavu trgovanja emisijskim jedinicama stakleničkih plinova, iako takva razlika ima za učinak to da drugi operater ima više emisijskih jedinica od prvoga, ne može se samom tom činjenicom smatrati da narušava tržišno natjecanje između tih dvaju operatera.

48

Iz svega prethodno navedenog slijedi da je, time što je izmijenila bitan element Direktive 2003/87 donošenjem odredaba članka 49. stavka 1. druge rečenice Uredbe br. 601/2012 i točke 10. pod B njezina Priloga IV., Komisija prekoračila granice određene člankom 14. stavkom 1. te direktive.

49

Slijedom toga, na postavljena pitanja valja odgovoriti da su nevaljane odredbe članka 49. stavka 1. druge rečenice Uredbe br. 601/2012 i točke 10. pod B njezina Priloga IV. jer u emisije postrojenja za kalcinaciju vapna sustavno ubrajaju CO2 prenesen u drugo postrojenje radi proizvodnje PCC‑a, neovisno o tome je li taj CO2 ispušten u atmosferu ili nije.

50

Budući da ovaj postupak ima značaj prethodnog pitanja za stranke glavnog postupka pred sudom koji je uputio zahtjev, na tom je sudu da odluči o troškovima postupka. Troškovi podnošenja očitovanja Sudu, koji nisu troškovi spomenutih stranaka, ne nadoknađuju se.

Slijedom navedenoga, Sud (prvo vijeće) odlučuje:

Nevaljane su odredbe članka 49. stavka 1. druge rečenice Uredbe Komisije (EU) br. 601/2012 od 21. lipnja 2012. o praćenju i izvješćivanju o emisijama stakleničkih plinova u skladu s Direktivom 2003/87/EZ Europskog parlamenta i Vijeća i točke 10. pod B njezina Priloga IV. jer u emisije postrojenja za kalcinaciju vapna sustavno ubrajaju ugljikov dioksid (CO2) prenesen u drugo postrojenje radi proizvodnje precipitiranog kalcijeva karbonata, neovisno o tome je li taj ugljikov dioksid ispušten u atmosferu ili nije.